Iziđeš iz doma i gdje ćeš i šta ćeš sa sobom? Možda to nekom zvuči da je lako, ali nije.

Jasmina, Nikola, Stjepan i Vjeko mladi su ljudi koji su do svojih srednjih dvadesetih stekli određeni staž samostalnog života. Njihovi vršnjaci sami biraju vrijeme odlaska iz svojih domova i to (prema statistici) čine većinom tek u tridesetima. No, alternativni dom zakonski se mora napustiti najkasnije do sredine dvadesetih (i to ukoliko se ispunjavaju propisani uvjeti). Njih četvero podijelilo je svoja iskustva izlaska iz skrbi, izazove samostalnog života i prijedloge za olakšanje i unapređenje ovog procesa.

Četvero mladih iz dvije države, dva oblika skrbi, različitih dužina „staža“ samostalnog života. Razlike su brojne, ali jedna velika stvar je zajednička – isticanje važnosti da u procesu osamostaljivanja, ne ostaneš sam.

Stjepan (21) – „Inače sam iz Rijeke. Živio sam u dječjem domu u Novom Vinodolskom. U Zagreb sam došao zbog studija od kojeg sam odustao, ali sad radim kao recepcionar u jednom tematskom parku. Već 3 godine živim samostalno.“

Foto: Privatni arhiv

Nikola (24) – „Studiram na master studiju za fizioterapeuta. Do pre dva meseca bio sam na smeštaju u dečjem domu, a sada sam na samostalnom stanovanju u sklopu grada Beograda.“

Foto: Privatni arhiv

Jasmina (33) – „Živim u Beogradu već 9 godina samostalno. Bila sam na smeštaju u hraniteljskim porodicama. Završila sam masters na Poljoprivrednom fakultetu i sada radim u državnom preduzeću.“

Foto: Privatni arhiv

Vjeko (24) – „Živio sam u udomiteljskoj obitelji, no u samostalni život izišao sam iz dječjeg doma u Splitu. Studirao sam, radio sam, preselio se iz jednog u drugi grad i sada se vratio studiranju. Na 1. godini sam teologije. Živim samostalno 4 godine.“

Foto: Privatni arhiv

Što su rekli Jasmina, Stjepan, Vjeko i Nikola pročitajte u drugom broju časopisa na stranicama 16 do 19 (link ispod)

Naslovna slika: PhotoMIX-Company@Pixabay