Housing program

Imati krov nad glavom, svoj kutak koji će biti dom svih budućih uspomena, dobrih pa i loših trenutaka, san je svake mlade osobe. San je to i kojem svaka osoba teži, jer ma koliko teško bilo napustiti svoj dom i koliko se god strah od onog što život nosi činio velikim, toliko je velik i taj korak naprijed, nadomak samostalnosti. Kada ste dijete iz alternativne skrbi ovaj je korak još veći, a nekad se čini gotovo i nemoguć. „Kada su se počela osamostaljivati prva djeca koja su živjela u SOS porodicama koncept Housing-a SOS Dječijih sela BiH bio je odličan odgovor na ovaj izazov. Bili smo izuzetno sretni zbog činjenice da SOS pruža mogućnost da sve mlade osobe imaju pravo da apliciraju“, prisjeća se Alma Softić, nacionalna koordinatorica za porodični oblik brige SOS Dječija sela.

Svjesni da se radi o jedinstvenoj inicijativi u BiH, nisu odustali. Uspostavili su jasno definisane kriterije prema kojima se određivalo ko su osobe koje se mogu prijaviti, a s njima se potom u koordinaciji sa socijalnim radnicima mjesecima radilo. „Uvijek se težilo ka tome da se ove mlade osobe integrišu u zajednicu. Mi smo ti koji radimo i koji smo smo radili treninge sa različitim temama najviše da ih osnažimo za tržište rada, jer smo smatrali i u konačnici bili svjesni da nije dovoljna samo škola i obrazovanje nego su tu i ostale stvari“, govori Alma.

Da bi jedna osoba iz alternativne skrbi uopće ušla u razmatranje kupovine stana, nije bila dovoljna sama činjenica da je život provela u SOS Dječijem selu. Radi se o aktivnim i radišnim mladim ljudima koji su se obrazovali, dobili posao i nadasve pokazali izuzetne rezultate. Kandidati koji uopće uđu u razmatranje moraju najmanje dvije godine biti u programu tzv. polusamostalnog života i koji uz savjetodavnu i finansijsku podršku stručnjaka pokazuju spremnost da zajedno sa SOS organizacijom pristupe kupovini stana ili adaptacije već postojećeg objekta.

Procedura je dakle jasna i zahtjevna, naglašava Alma, ali cilj je apsolutno isti. „Mi generalno u ovoj zemlji imamo situaciju gdje se mladima kaže, završili ste srednju školu, punoljetni ste, tražite posao, tražite, nekako se snađite za stan. Mi mlade podržavamo dok god se redovno školuju, ovi koji su kandidati za studiranje potpuno ih podržavamo u studentskom obliku brige. U cijelom procesu smo uz njih, savjetodavno, finansijski, plaćamo i kiriju samo kako ne bi došlo do situacije koju bi mogli opisati kao „spakuj svoj život u dva kofera i izađi napolje i snalazi se tamo kako znaš“. Ne dešava se to naravno jer ljudi ne žele, već zbog toga što nam postojeći zakoni ne nude rješenja.“

Alma posebno naglašava da su u pitanju mlade osobe koje su među najranjivijim kategorijama društva, te da je posebno zabrinjavajuće da ovakve vrste programa ne postoje ni na entitetskom ni na državnom nivou. Taj podatak obeshrabruje, smatra Alma, posebno kada bi svi koji se bave alternativnom skrbi trebali imati isti, ako ne i zajednički zadatak. „Mi se stvarno trudimo da naše mlade osobe, osobe koje izađu iz SOS brige, da se ne vrate ponovo u sistem. Kada su već jednom bile u tom sistemu, mi smo uradili sve da ih izgradimo da oni postanu samostalni, da ne budu ponovo porodica kojoj treba pomoć, da njihova djeca ne dođu u situaciju da uđu u ovaj svijet. I u tome stvarno uspijevamo - procentualno vrlo malo naših mladih zahtijeva neki oblik socijalne podrške, posebno ako uzmemo u obzir da smo u ovom procesu usamljeni“, ističe Alma.

Nastavak teksta Anise Šetke dostupan je u našem časopisu stranice 48.-49.