SVE O JEDNOJ SISAČKOJ MLADOSTI — FILMSKI PLAKATI IZ KOLEKCIJA JIMA SHINEBIRDA
07/12/2018 — — 31/01/2019
FILMSKI PLAKAT KAO TRENUTNO ISKUSTVO I NAKNADNA ANALIZA DOŽIVLJENOG!
Fragmentalan udisaj, cjeloviti izdisaj estetskog i onoga transcedentalnog što se krije iza ljepote kao introspekcija, dovodi film, osobito u djetinjstvu kao prenesenu montažu vlastitog života i njegovog plakata kao subjektivne montaže života samog filma na korak do ideje doživljaja “svetosti”, jer blaženstvo se samo po sebi podrazumijeva. Spominjanjem iskustva kao neposredne i izravne prisutnosti nečega što nam se pokazuje i njegova percepcija sadržaja ili podataka spoznaje filma, osobito plakata koji ga predstavlja, shvaćam kao opću situaciju koja u sebi ima bitno dvije karakteristike: življenost te stvarnosti i opservacija te stvarnosti gdje “ja” kao subjekt iskustva u toj percepciji posjedujem dva uporišta: uronjenost i otvorenost; uronjenost u zadani prostor i vrijeme, tj. u sadržaj i opseg plakata unutar zadane forme i ‘’posadašnjenje’’ prošloga, materijalizacija osjećaja i najdubljih emocija kao otvorenost vječnom dosezanju cjelokupnosti vlastite ličnosti, svega onoga što trenutno jesam i onog što sam bio, žudi k izričaju kroz doživljaj estetskog. Dakako, doživljaj filmskog plakata još uvijek nije njegovo iskustvo. Tek udaljavanjem od proživljenih emocija, mašte živućih slika, svijest stvara iskustvo ili sintezu življenog sadržaja filmskog plakata koji racionaliziranjem prestaje biti u jednom trenutku puki predmet ili tema i postaje osoba, zato naglašavam susret s plakatom! Radi se o jasnoj samospoznaji kada je riječ o osobnom iskustvu i osjetljivoj percepciji susreta svijesti i podsvijesti i te zanimljive točke koju mogu nazvati “idejom svetoga”, jer percepcija je proces i prihvaćanje “integralnog” bića, a ne samo i isključivo spoznaja kao misaoni proces. Iskustvo nije puka afektivnost, bilo bi to isključivanje spoznaje, svijest ide za spoznajom cjelovitog, da...ključna je riječ svijest, pa mogu prepotentno reći kako sam “vješt u sjećanju i to je jedino što mi preostaje otkad sam se rodio”! Iskustvo je istovremeno življeno, reflektivno i konstituira se kao struktura osobne svijesti koja promatra ili stvara filmski plakat.
5
Prvi susret s filmskim plakatom (crtež ili fotografija) je čudesna priprema, prvi dojam, iznenadni kulturološki udarac ujedno baš dio trenutnog doživljaja budućeg iskustva, cijelog eksterijera i interijera; od drveća pored kina, boja neba, hladnoća ograde uz kino Sloboda ili Partizan, zvuci grada, kućica za prodaju karata, zadimljenog predvorja, dvorana i kolosalno platno. Pogled na plakat moment je čuđenja i buđenja, zaljubljivanje podsvijesti, momentalni gubitak identiteta kao začetak samo njima znane komunikacije. Dijete ne bira kolekcionarstvo jer nema analitičkog promišljanja i volje kako bi krenuo u samoistraživanje vlastitih dubina na koju idemo uvijek na vlastitu odgovornost. Postoje određena svojstva iskustva, pasivnost i aktivnost i uvijek idu zajedno. Kod “pasivne pasivnosti” materiji — filmskom plakatu karakterističnog crteža, boje i kompozicije likova — nisam se u stanju oduprijeti, jednostavno me zaskoči, i aktivnost, ona koju prihvaćam i to je duševna aktivnost koja uključuje sve operacije osobnosti u poseban pristanak, u očekivanje, u poziv tako da se aktiviraju najdublje stvari unutar bića moje malenkosti, a nalazim ga u najdubljim iskustvima (ljubav, umjetničko stvaralaštvo, duhovnost...) Ali sve to kulminira postavljanjem plakata u vlastitoj sobi, hramu predadolescencije koje počinje i završava olfaktofilijom samih plakata, zapravo miris omogućuje posadašnjenje prošlog, “svaka pustolovina započinje prvo s mirisom”, jedna karakteristična osobina nedostatna dvodimenzionalnim dušama, oni koji nikada ne kreću u potragu za “zauvijek običnom i izgubljenom loptom u visokoj travi osobnih razvoja”. Plakat 50tih do početka 90tih godina prošlog stoljeća budio je više emocija nego današnja filmska svakodnevica gdje tu funkciju preuzimaju traileri. Plakat u velikom staklenom prostoru bio je prvo što vidimo prilikom ulaska u kino, i cijeli se dan ili tjedan o tome razmišljalo i razgovaralo, jer svatko je od nas nosio u sebi jednu nedefiniranu, neartikuliranu ljubav prema svom junaku, režiseru ili žanru koji je putem mirisa utisnutog u crtež pokušavao obuhvatiti tek građenu osobnost, ali i njezin interijer (odnos u obitelji, školi, prijateljima na Korzu, prve ljubavi...). Kolekcionarstvo kao riječ veže se uz posjedovanje ili strast koju tek kasnije puno godina kasnije prihvaćamo kao jednu od najprominentnijih elemenata našeg karaktera. Plakati pomažu i u terapeutske svrhe, oslobađaju od pretjeranog racionaliziranja i intelektualnog rada kao
6
promišljanja, analiziranja, iako se racionaliziranjem pa tako i apstrahiranjem filmskog plakata služim kako bih bolje osjetio i shvatio dijelove djetinjstva; djetinjstvu gdje su doživljaji bili vezani uz različite mirise. Jedino, soba izlijepljena plakatima otvarala je u meni tu metafizičku dimenziju jednote naše ličnosti (psihički dio duše — osjećaji, emocije, misli). Plakat kao posadašnjenje prošlosti gdje prošlost gubi svoju vremensku komponentu i postaje “ovdje i sada”; mogući obojeni bunker ili zaštita od odvratnosti i pornografije samog suvremenog života; simbol, jer otvara vrata prošlosti da se vrati u sadašnjost kao iskušavanje kršćanskog, linearnog poimanja vremena kao koncepta povijesnosti našeg bića gdje se individualnost i svijest o odvojenosti postojanja svijeta nezavisnog od našeg percipiranja pretvara u trenutak estetskog orgazma uma, i onaj ja od prije i onaj ja od danas nestaju, stapaju se i tako se vraćamo do blaženog “gubitka identiteta”. Plakat nadilazi film, no otvara filmu neke drugačije perspektive. Uvijek sam dopuštao filmskom plakatu otvorenost za njegov “udarac”, budem ranjiv za tuđu maštu, koja me pogađa emocionalno i racionalno, i u tom “poljupcu tigrova”, svijesti i “Ida” doživljavam estetski vrhunac koji se samo povećava s podudaranjem umjetnikova crteža koji predstavlja njegov osvrt, dojam s mojim doživljajem, stoga taj trenutak je bitan za kolekcionarsvo i zbog toga pojam , “susret guta sve”, obuhvaća i dane i sate i minute prije projekcije filma, kino, grad, kvart, obitelj...). Neka vrsta kolektivnog kozmopolitizma kroz doživljaj lijepoga...to je punktum saliens ili dolens...rana s kojom bih se vjenčao! Zadržavanje plakata na zidovima sobe i nakon 30tak godina ne predstavlja banalnu infantilnost već svjesnu konvergenciju svih emocija, razmišljanja, sumnji, sreće i radosti, tuge i sve je to zadržano, zaustavljeno “na” i “u” plakatu. Crtež plakata po sebi ostaje uvijek isti, no mijenja se naš odnos prema njemu; nikada nas neće iznevjeriti, zna podsjetiti na ono što smo bili; plakat je onda prihvaćanje sebe samog iz svih doživljenih perspektiva, postaje kalup za sva iskustva kroz godine koje se gomilaju, zadržava našu osobu u cjelovitosti i strpljivo svojim bitisanjem uvijek čeka da mu se vratimo, shvatimo da smo svijest koja se samo širi. Plakat je životan, nije jednodimenzionalan ili dvodimenzinalan poput nekih hodajućih persona, upravo zbog mirisa kina, platna na kojima su naši superjunaci ili obični heroji doživljavali vlastite avanture preneseni
7
ostaju u mojoj intimi zauvijek. Usudio bih se reći kako postoji zanimljiv realitet mističnog momenta plakata, ocrtavanje zaustavljenosti vremena, posadašnjenje i transcendiranje sinteze ljepote; posjedovanje samoga sebe, prihvaćanje ličnosti u totalitetu koja traga za totalitetom osobnosti, prihvaćanje sebe nekad i sad...to nije bijeg od sebe već zagrljaj svega u nama.
8
50te 60te
10
11
12
13
14
70te
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
80te
25
26
27
28
29
30
SORCERER (1977.) Južna Amerika...seoska zabit...četiri čovjeka...dva kamiona nitroglicerina...218 milja uskih cesta, kamenitih zavoja, strmina koje vode u gustu kišnu džunglu. Požar u naftnoj bušotini mora biti ugašen! Vremena je sve manje! Dovoljan je jedan sanduk TNT-a! To je karta bez povratka pa bila to želja za slobodom, vrsta iskupljenja ili 10 000 dolara svakom. Jedina nada preživjeti avanturu smrti i penetrirati kroz srce tame prašume — ekipa nespojivih karaktera mora postati više od uigranog tima! Odvažni, hrabri i dostojanstveni kriminalci (terorist, gangster, profesionalni ubojica, pokvareni bankar), ta spoznaja ispisana na njihovim licima o cijeni svake ljudske želje otvara ralje i zadah čistog realizma! Ovo je Friedkinov najosobniji film (kao i Martinu Scorseseu “Posljednje Kristovo iskušenje”!). Iako je u starim kinima rolao pod naslovom NADNICA STRAHA nije riječ o remakeu WAGES OF FEAR-a iz 1953. Radi se o zasebnom djelu inspiriranog Clouzotovim remek-djelom. U kinima smo ugrabili priliku internacionalne verzije kraće za tridesetak minuta što čini film fraktalnijim, ali nabrijanijim i žešćim dok je verzija od 2h i 1min zbog klasične naracije ostavljena američkom tržištu. Desetljećima podcijenjivan i zapostavljen. Trideset godina trebalo je kritičarima revalorizirati istinsku vrijednost ovog filmskog dijamanta, istinskog remek-djela neponovljive unutarnje ekplozivnosti. Neki dijelovi filma prešutno su ušetali u samu antologiju filmskog stvaralaštva (dvije duge scene prelaska kamiona preko raspadajućeg drvenog mosta vezanog užadima za obližnje drveće usred oluje koja nosi sve pred sobom; uzdahnuo bih — “Tu srašćuje koža preko olujnih usta”). Film rađen bez digitalnih efekata, briljantne fotografije, kamione voze glumci i u najtežim scenama; uvijeti u kojima je nastao takvi su da je pola ekipe pokupilo malariju, ili pobjeglo zbog rata koji se za vrijeme snimanja zahuktavao; režiser je izgubio 23 kg dok je Scheider spomenuo kako je snimanje JAWS-a naspram SORCERER-a bio samo jedan običan piknik!). William Friedkin je na svom vrhuncu pseudodokumentarističkog redateljskog postupka, s Tangerine Dream stvara atmosferu koja hipnotizira gledatelja do neizvjesnog kraja. U tom paklu uzavrele krvi, svi daju naprosto sve od sebe, kao da se radi o njihovom posl-
31
jednjem filmu u karijeri (Roy Scheider nikad bolji, kao i Bruno Cremer te Amidou i Francesko Rabal). Tu je svaka riječ zapravo karakter koji samo što ne sagori pred drugima usred mračne divljine gdje i “noć sebi crijeva kida”! Napetost proždire sve oko sebe da je likovima osim tišine, inteligencije i izdržljivosti potreban gotovo “metafizički oslonac”, stoga “pokislim tigrovima” ostaje mala propovijed čarobnjaka; objekt, kamioni sastavljeni njihovom vještinom, u trenutku postaju subjekti, “živa bića” (režiser dodaje zvukovima kamiona riku tigra i pume!) te ostaju i gledateljima u brutalnom realizmu koji se odvija pred njima jedina preostala nada u vezi s tako bliskim dodirom smrti koja vreba na svakom prijeđenom metru. Ono što gledamo je čisto preživljavanje u nevjerojatnim uvjetima koji dovode glumce do čistog paroksizma; flashbackovi oživljeni dahom prevelike tenzije, umora, bijesa ostaju visjeti u raznesenom granju što ostaje iza njih, rušeći im smisao života, ujedno gradeći ga; milja po milja... smisao njihovih života postaje eksplozivniji od onoga što mogu i zamisliti! Jim Shinebird (osvrt na film koji ne mogu zaboraviti!)
32
33
34
EXTREME PREJUDICE (TEKSAŠKI GRANIČAR) — I tada je bio film ispred vremena! “Škrt”, Hillov minimalistički redateljski prosedeu, navika da suprotstavlja kodekse dvojice muških protagonista (Nolte — Boothe), ali bez zezanja i površnih natuknica o ljubavi, braku, samoći; veliča individualizam, dakako, time sposobnost muškarca da u borbi obrani svoj integritet. Izuzetna posveta Peckinpahu (osobito Divljoj Hordi) i Hawksu, ne samo u “orkestraciji nasilja” već i u čudesnoj mješavini akcionosti i morala (prijateljstvo od djetinjstva, ista žena koju vole, ista priča o zakonu i onima izvan njega). Walter Hill to izvodi kao rafinirani redatelj bez flashbackova i elipsi, jedino pravilo igre je neprekidni kontinuitet; ni jedan lik (možda najbolja uloga vječnog negativca Michaela Ironsidea) ne nestaje s ekrana, a da ga ne popratimo do kraja; svaki kadar ima ljepotu funkcionalnog; uredno, glatko, precizno kadriranje ima ritam pulsiranja žestoke krvi, i cijeli taj moderni western nalik je velikom srcu i falusu, tijelu koje živi, drži se furioznog udaha koji naprosto juri prema kulminaciji razaranja svega negativnog, izdisaju povijesne pameti i briljantne kinematičnosti koje se ne otkriva svakoj filmskoj lijenčini! Jim Shinebird...film koji sam volio!
35
TKO SAM JA?!
Kontradiktoran, bestidan, decentno sablažnjiv, paradoksalan i buntovan, opsjednut pobunom i bojom djetinjstva...Vodenjak! Kopam po vlastitom ništavilu u medenom nagnuću kolosalnog tijela koje još u noći, samo u njoj, nalazi zadah mira. Ulice Siska utrnule od ljudske ukočenosti. Predajem se slatkom bdijenju snijega; istkan u abecedi anđela, u trećem tisućljeću ne znam koračati svijetom! Ali uvijek ostajem onaj stari hipač koji se skidao na maturalcu pred 30 predivnih cura, pomalo osamljen u vlastitoj žestini duha; danas malo mudriji, još luđi, redovnik-frajer, nabildana bitanga koja udara rastvorenom knjigom; znam kako mi je duša odavno prosvirana raznim kalibrima, spoznajem, ljubim, gutam, ždereeeeeem leteće minute koje me sve više odvajaju od svijeta! Jim Shinebird (Hrvoje Smolković, rođen u Sisku 10. 2. 1970., dipl. teolog)
37
Jim Shinebird ‘Sve o jednoj sisačkoj mladosti — filmski plakati iz kolekcija Jima Shinebirda’ 07/12/2018 — 31/01/2019 Izdavač Gradska galerija Striegl S. S. Kranjčevića 9, 44000 Sisak Izložbeni prostor: Rimska 11, Sisak www.galerija-striegl.hr 044 522 255 044 522 256 044 520 903 099 218 4376 Za izdavača Alma Trauber Urednica Alma Trauber Autori izložbe i tekstova Hrvoje Smolković Kustosi izložbe Jurica Škofač Alma Trauber Dizajn Sven Sorić Tisak Polygraf, Sisak Naklada 200 komada ISBN 978-953-7517-11-3