Issuu

RAD OS T ŽIVLJENJA JOY OF LIVING

From the superficial decoration of objects to the physical and human essence

„Boja dozvoljava izražavanje svetlosti, ne fizičkog fenomena, već jedinog svetla koje stvarno postoji, a to je svetlost umetnikovog mozga. Pozvana i hranjena materijom, ponovo stvorena umom, boja može prevesti suštinu svega i istovremeno odgovoriti na intenzitet emocionalnog šoka.“, govorio je francuski slikar Anri Matis.

“Color allows the expression of light, not a physical phenomenon, but the only light that really exists, which is the light of the artist’s brain. Invited and nourished by matter, recreated by the mind, color can translate the essence of everything and at the same time respond to the intensity of emotional shock,” said the French painter Henri Matisse.

If color possesses the power to unveil the Idea of the artist by manifesting itself through the form of denunciatory light, it nevertheless remains limited in the mysticism of its personal symbolism. To give energy with color - therefore materiality - to inanimate objects is to give life to still nature. Based on the Cartesian philosophical theory of substance dualism, body and spirit are distinct and separate substances that exist independently of each other. In this sense, even if human body is held immobile, his spirit is never static because it is completely independent of matter - the body. However, we see that color can become a mediator that tends to connect body and spirit in painting. Saturated in intensity, color can cause

Ako boja poseduje snagu da okrije Ideju umetnika manifestirajući se kroz formu denuncijativne svetlosti, ona ipak ostaje ograničena u misticizmu njene lične simbolike. Dati energičnost bojom - dakle materijalnošću - neživim predmetima znači dati život neživoj prirodi. Na osnovu kartezijanske filozofske teorije dualizma supstanci, telo i duh su različite i odvojene supstance koje postoje nezavisno jedna od druge. U tom smislu, čak i ako se telo čoveka nepokretno drži, njegov duh nikada nije statičan jer je kompletno nezavisan od materije, to jest, tela. Međutim, vidimo da boja može postati posrednik koji teži da poveže telo i duh u slikarstvu. Zasićena po intenzitetu, boja može izazvati emocionalne šokove. Na taj način, ona se iz -

emotional shocks. In this way, it expresses itself in the core of Hanna Dujmović’s artistic creativity: color becomes the main vector for conveying a series of different emotions and atmospheres, connecting passive and active, physical and psychological. In this perspective, body and spirit can move in correlation through a vibrating universe that requires will and persistence: this is the art of living. The painter of a lively and blossoming inner spirit, Hanna Dujmović, presents us with the joy of living 1 through the dynamics of infinite lines and vital symbolic colors: we are immersed in a welcoming atmosphere of inner scenes that push us to participate in interaction with others. Having become narrower, the painted space unites the figures and holds them together. Among various states of being and different ways of living, somewhat suddenly — yet very optimistically — the artist invites us to take our place in the imposing cosmopolitanism that surrounds us. Subjects include people in their domestic and urban environments, animals, family celebrations and social events. The figures slightly change their state of being and expressive faces depending on the artistic palette, from composition to composition: some of the figures feel plenitude facing the present moment, while others are filled with impatience for the unexpected, facing the future, through imagination. Hanna Dujmović returns to a kind of permanent cycle that provides — through constant variations — the possibility for the artist to independently face the questions she asks herself about the treatment and role of color, accompanied by the notion of movement. The shapes are feminine, twisted, sinuous, ambiguous, voluptuous, elegant and clumsy. These curvaceous forms of women’s bodies and their flexible and relaxed posture enhance the sense of joy and freedom that comes from the art works. The painter — undoubtedly — strives to anchor her art on a ground that is consistent enough to support the cadences and dances that her work carries. Doesn’t each of the painted figures, swept up in a

1 La joie de vivre, the name of the exhibition, inspired by Hanna Dujmović’s way of creating, is also the name of a painting by Henri Matisse. Painted between 1905-1906, it can be found in the private collection of the Barnes Foundation in Philadelphia.

ražava u srži umetničkog stvaralaštva Hanne Dujmović: boja postaje glavni vektor za prenošenje niza različitih emocija i atmosfera, povezujući pasivno i aktivno, fizičko i psihičko. U ovoj perspektivi, telo i duh mogu da se kreću u korelaciji kroz vibrirajući univerzum koji zahteva volju i upornost: u tome se sastoji umetnost življenja.

Slikarka živog i rascvetalog unutrašnjeg duha, Hanna Dujmović, predstavlja nam radost življenja 1 kroz dinamiku beskonačnih linija i vitalnih simboličkih boja: uronjeni smo u gostoprimljivu atmosferu unutrašnjih prizora koji nas guraju da učestvujemo u interakciji sa drugima. Pošto je postao uži, naslikani prostor ujedinjuje figure i drži ih zajedno. Među raznovrsnim stanjima bića i različitim načinima življenja, pomalo iznenadno — ipak vrlo optimistično — umetnica nas poziva da zauzmemo svoje mesto u impozantnom kosmopolitizmu koji nas okružuje. Teme obuhvataju ljude u njihovom domaćem i urbanom okruženju, životinje, porodične proslave i društvene događaje. Figure ležerno menjaju stanje bivanja i ekspresivna lica u zavisnosti od umetničke palete, od kompozicije do kompozicije : neki od likova osećaju punoću okrenutu sadašnjem trenutku, dok su drugi ispunjeni nestrpljenjem za onim neočekivanim, okrenuti budućnost, putem mašte. Hanna Dujmović vraća se svojevrsnom trajnom ciklusu koji pruža – kroz neprestane varijacije – mogućnost da se umetnica samostalno suoči sa pitanjima koja sebi postavlja o tretmanu i ulozi boje, u pratnji sa pojmom kretanja.

Oblici su ženstveni, uvrnuti, vijugavi, dvosmisleni, sladostrasni, elegantni i nespretni. Ove zaobljene forme ženskih tela i njihovo fleksibilno i opušteno držanje pojačavaju osećaj radosti i slobode koji proizilaze iz rada. Slikarka — bez sumnje — nastoji da svoju umetnost usidri na tlu koje je dovoljno dosledno da podrži kadence i plesove koje nosi njen rad. Ne čini li se svaka od naslikanih figura zanesena u neku vrstu vrtoglavice utoliko intenzivnija jer dočarava bilo kakvo vizuelno prepoznavanje atributa po kojima obično identifikujemo bića? Kao da bi niz, veličina, orijentacija, boja ili bilo koja druga karakteristika mogla da predstavlja,

1 La joie de vivre, naziv izložbe inspirisan načinom stvaranja Hanne Dujmović, ujedno je i naziv slike Anrija Matisa. Naslikana između 1905-1906, nalazi se se u privatnoj kolekciji Fondacije Barnes u Filadelfiji.

kind of vertigo, seem all the more intense because they conjure up any visual recognition of the attributes by which we usually identify beings? As if the sequence, size, orientation, color or any other characteristic could represent, for example, part of a letter or a whole and complex sentence; as if the very idea of presence could be broken down into another set of intelligible meanings. Communication between the characters occurs in a parallel way through forced physical proximity and through the sharing of tastes and common interests. These, therefore, are the pleasures of simple everyday life: playing cards, watching movies, gardening, being interested in science and art (such as painting or music). In a more subtle way, it could be sharing of living the same History: the history of the place; of the history of space and time, engraved in the world that especially unites the (un)consciousness of human beings, and not only their physical bodies. Communication, therefore, takes place due to objects: a distinction is made between material communication, which uses physical objects to convey messages (musical instruments, books) and immaterial communication, which refers to gestures and specific symbols. Inert objects thus become charged with energy, like the sun’s rays, full of life. Thus, through a kind of twisting gymnastics, two ways of understanding the world collide in Dujmović’s artworks: stoicism and phenomenology. On the one hand, the figures seem to glorify ataraxia with their relaxed attitude and meditative state, which advocates accepting reality as it is and a simple life, free from unnecessary problems and suffering. This is how the figures find themselves in community, while maintaining their individual inner garden. Freeing themselves from fear, they calmly show that human beings must live according to the principle of accepting the events that happen in their lives, without being overwhelmed by emotions. It is from here that their life force flourishes. For the observer, on the other hand, certain atmospheres can be perceived as claustrophobic and bordering on potential danger. The Uncanny of these inner spaces may refer, as Freud defined it, to a certain psychic experience in which what is known becomes unknown. Hanna Dujmović started paint -

na primer, deo slova ili celu i složenu rečenicu; kao da bi se sama ideja prisustva mogla razbiti na drugi skup shvatljivih značenja. Komunikacija između likova nastaje paralelno kroz nametnuto fizičko zbližavanje i kroz deljenje ukusa i zajedničkih interesa. To su, dakle, zadovoljstva jednostavnog svakodnevnog života: igranje karata, gledanja filmova, baštovanstvo, interesovanje za nauku i umetnost (kao što su slikanje ili muzika).

Na suptilniji način, to bi moglo biti deljenje življenja iste Istorije: istorije mesta; istorije prostora i vremena, urezana u svetu koja posebno spaja (ne)svesnost ljudskih bića, a ne samo njihova fizička tela. Komunikacija se, dakle, odvija zahvaljujući objektima: pravi se razlika između materijalne komunikacije, koja koristi fizičke objekte za prenošenje poruka (muzički instrumenti, knjige) i nematerijalne komunikacije, koja se odnosi na gestove i specifične simbole. Inertni objekti tako postaju napunjeni energijom poput sunčevih zraka, puni života.

Tako se, kroz neku vrstu zavojne gimnastike, sudaraju dva načina shvatanja sveta u Dujmovićevom umetničkom delu: stoicizam i fenomenologija. S jedne strane, figure kao da svojim odmornim stavom i svojim meditativnim stanjem veličaju ataraksiju koja zagovara prihvatanje stvarnosti kakva jeste i jednostavan život, oslobođen nepotrebnih problema i patnje.

Ovako se figure nalaze u zajednici, dok održavaju svoju individualnu unutrašnju baštu. Oslobađajući se straha, one smireno pokazuju da ljudska bića moraju da žive u skladu sa principom prihvatanja događaja koji se dešavaju u njihovim životima, bez da ih preplave emocije. Upravo odavde njihova životna snaga cveta. Za posmatrača, s druge strane, određene atmosfere mogu biti percipirane kao klaustrofobične i na granici potencijalne opasnosti. Uznemirujuća stranost ovih unutrašnjih prostora, može se odnositi, kako ga je Freud definisao, na određeno psihičko iskustvo u kojem ono što je poznato postaje nepoznato. Hanna Dujmović, počela je da se bavi slikarstvom tokom krize Kovida - 19, tokom perioda koji je duboko uticao na psihu čoveka. Kroz mnogobrojne karantine, biti izolovan u svojoj sobi značilo je ostati kod kuće okružen sasvim poznatim predmetima iz svakodnevnog života koji su imali — a tome smo svi svedoci — sav potencijal da nam postanu prilično čudni i neprepoznatljivi. Zbog ponovljenih vizija i ponavljajućih radnji kod kuće,

ing during the Covid-19 crisis, during a period that deeply affected the human psyche. Through many quarantines, being isolated in our room meant staying at home surrounded by very familiar objects from everyday life that had — and we’ve all witnessed it — all the potential to become quite strange and unrecognizable to us. Because of repeated visions and repetitive actions at home, obsessive ideas were freely predisposed to haunt our minds and disrupt our entire sense perception. In Dujmović’s paintings, repressed memories of childhood emerge again and seem to descend into an atmosphere that unites the particular (un)consciousness of human beings in a collective space that constantly opens up new horizons, always coming out of the frame. The figures are as if projected with the juxtaposition of physical objects and material fabric - bewitched and suffocating - floating in space and time, pushing and intertwining. Inanimate objects become perceived as having a life of their own.

In this context, Phenomenology comes to the fore. Unlike Stoicism, Phenomenology focuses on subjective experience rather than predominant, isolated and separate objects, while focusing on immediate experience. Human consciousness is not only a passive mirror that reflects the external world, but is active and involved in shaping our experience of the world. It could therefore be seen that in Dujmović’s work, from top to bottom, the phenomena of the unconscious and the conscious collide. These are just mental projections of the characters that appear on the screen, based on a kind of large colorful patchwork. Everything is slipping away from us here - we are in total imbalance.

These two ways of being and apprehending the world are opposed: the first comes from some earlier epochs, based on slow and thoughtful, conscious meditation, emphasizing the contemplation of Beauty and enjoyment rooted in the present moment, while the second — phenomenologically — is rooted in the early modern era of the early XXth century, when the world ages faster, due to industrial and technological progress. It seeks the present moment as a whole, in the form of phenomena that come to invade our psyche.

opsesivne ideje bile su u slobodnoj predispoziciji da proganjaju naše umove i poremete čitavu našu čulnu percepciju. Na Dujmovićevom slikarstvu, potisnuta sećanja na detinjstvo ponovo izbijaju i kao da se nižu u atmosferu koja spaja partikularnu (ne)svest ljudskih bića u kolektivnom prostoru koji neprestano otvara nove horizonte, uvek izlazeći iz kadra. Figure su kao prožete jukstapozicijom fizičkih objekata i materijalne tkanine – opčinjene i zagušljive – koji lebde u prostoru i vremenu, guraju se i prepliću. Neživi predmeti postaju percipirani kao da imaju život za sebe.

U tom kontekstu dolazi do izražaja fenomenologije. Za razliku od stoicizma, fenomenologija se fokusira na subjektivno iskustvo, a ne na predominantne, izolovane i odvojene objekte, dok se fokusira na neposredno iskustvo. Ljudska svest nije samo pasivno ogledalo koje odražava spoljašnji svet, već je aktivna i uključena u oblikovanje našeg doživljaja sveta. Moglo se, dakle, uočiti da se u Dujmovićevom delu, od vrha do dna, sukobljavaju fenomeni nesvesnog i svesnog. Ovo su samo mentalne projekcije likova koji se pojavljuju na platnu, zasnovane na svojevrsnom velikom šarenom pačvorku. Ovde nam sve izmiče - u totalnoj smo neravnoteži.

Ova dva načina postojanja i viđenja sveta su suprotstavljena: prvi dolazi iz nekih ranijih epoha, zasnivajući se na sporoj i promišljenoj, svesnoj meditaciji, naglašavajući kontemplaciju Lepote i uživanje ukorenjeno u sadašnjem trenutku, dok je drugi — fenomenološki — ukorenjen u ranu modernu eru ranog XX veka, kada svet postraje brži, zahvaljujući industrijskom i tehnološkom napretku. On traži sadašnji trenutak kao celinu, u obliku fenomena koji dolaze da napadnu našu psihu.

Slike izolovanih ljudi često su dirljive, stvarajući atmosferu usamljenosti i introspekcije. Figure su često prikazane kako gledaju u daljinu ili puko stoje u okruženju. Napetost između lične izolacije i potrebe za ljudskim kontaktom je opipljiva na ovim slikama. Dujmovićev stil je od prošle godine doživeo još jednu zapaženu evoluciju. Predmeti predstavljeni na njenim slikama postaju spljošteni i sve više se izvlače iz stvarnog prostora. To je, moglo bi se reći, treći prostor; nova stvarnost, koja nastaje iz jaza između prikazanog i predstavljenog. U ovom kontekstu, dekorativni motivi deluju na spoju između stvarnosti predmeta i njegov -

Images of isolated people are often touching, creating an atmosphere of loneliness and introspection. The figures are often shown looking into the distance or simply standing in the surroundings. The tension between personal isolation and the need for human contact is palpable in these images. Dujmović’s style has experienced another notable evolution since last year. The objects represented in her paintings become flattened and strive to detach themselves from real space. It is, one could say, the third space; a new reality, which arises from the gap between what is shown and what is represented. In this context, decorative motifs operate at the junction between the reality of an object and its representation within a set of forms. They belong to a separate universe that obeys its own laws, laws that are largely determined by the oriental rhythm that directs and modulates the pictorial lines of force. Fluctuating and expandable space allows the artist to create artworks that more or less encompass the movement of consciousness itself: that is a process of artistic creation that hesitates, but still persists in action, providing a pictorial equivalent of the complex variety, our perception of reality. Fascinated by the movement and fluidity of the film, as a diligent cinephile, Hanna Dujmović plays with frames and sequences. Arabesques and the sowing of flowers on fabrics or wall coverings provide her, in this respect, with a particularly fertile repertoire of forms. She uses them to modulate her paintings by varying the rhythmic structures, and this with remarkable flexibility, as she can rearrange and manipulate the surfaces on which the decorative motifs are applied without compromising the overall credibility of the depicted scene. Moreover, fabric is certainly a real object, but it contains its own pictorial medium, which can be presented as a picture within a picture. It can have both material and imaginary relations with surrounding things. It is used to animate the background of her images; to achieve the effect of the overall movement. Dujmović manages to expand the space of her paintings by suggesting a new dimension, beyond what is given to be seen.

Anthropomorphic figures include human characteristics given to animals or plants: omnipresent in the

og predstavljanja u okviru skupa formi. Oni pripadaju posebnom univerzumu koji se povinuje sopstvenim zakonima, zakonima koji su u velikoj meri determinisani orijentalnim ritmom koji usmerava i modulira slikovne linije sila. Fluktuirajući i proširivi prostor omogućava umetnici da stvara dela koja manje-više obuhvataju kretanje same svesti: to jest, proces umetničkog stvaranja koji okleva, ali koji istrajava u akciji, pružajući slikovni ekvivalent složene raznovrsnosti, naše percepcije stvarnosti. Fascinirana pokretom i fluidnošću filma, kao marljivi sinefil, Hanna Dujmović igra se kadrovima i sekvencama. Arabeske i sejanje cveća na tkanine ili zidne obloge pružaju joj, u tom pogledu, posebno plodan repertoar oblika. Ona ih koristi da modulira svoje slike variranjem ritmičkih struktura, i to uz izuzetnu fleksibilnost, jer može da preuređuje i manipuliše površinama na kojima se primenjuju dekorativni motivi bez ugrožavanja ukupne verodostojnosti prikazane scene. Štaviše, tkanina je svakako stvarni predmet, ali u sebi sadrži svoj slikovni medij, koji se može predstaviti kao slika u slici. Može imati i materijalne i imaginarne odnose sa okolnim stvarima. Koristi se za animiranje pozadine njenih slika; za postizanje efekta ukupnog pokreta. Dujmovićeva uspeva da proširi prostor svojih slika sugerišući novu dimenziju, mimo onoga što je dato da se vidi.

Antropomorfne figure uključuju ljudske osobine date životinjama ili biljkama : sveprisutne u delima Hanne Dujmović, ispunjene su božanstvima i nadrealističkim pojavama. Između jave i sna, basne i životne priče, slikarka briše granice između različitih svetova i stvara slike koje su posmatraču ujedno i poznate i neobične. Hanna Dujmović pokazuje bogatstvo prirode i čovečanstva i podsećanje na to kako su svi oblici života međusobno povezani. Prikazivanje muškaraca kao životinja može ukazati na njihovu dehumanizaciju, kao i na to kako društvo može životinje smatrati inferiornijima od ljudi. Nataj način, Dujmovićeva može da koristi životinjske motive kako bi ukazala na društvene probleme i nepravde. Ljudsko i životinjsko prisustvo ublažava svakodnevnu konfrontaciju sa neviđenim ograničenjima oblika i boja. Dekorativni otisci na tkanini tada postaju odličan način da se predlože dinamični pojmovi energije i ekspanzije, izlazeći izvan okvira slike. Poluprovidne zavese mnogim kompozicijama daju neku vrstu ap -

works of Hanna Dujmović, they are filled with deities and surrealistic phenomena. Between reality and dream, fable and life story, the painter erases the boundaries between different worlds and creates images that are both familiar and unusual to the viewer. Hanna Dujmović shows the richness of nature and humanity and a reminder of how all forms of life are interconnected. Portraying men as animals can indicate their dehumanization, as well as how society can view animals as inferior to humans. In this way, Dujmović can use animal motifs to point out social problems and injustices. The human and animal presence softens the daily confrontation with the unprecedented limitations of shapes and colors. Decorative fabric prints then become a great way to suggest dynamic notions of energy and expansion, going beyond the frame of the image. Semi- transparent curtains give many compositions a kind of abstract musicality, opposing the inner and outer world, while airing a particularly condensed space. At the antipode of the unadorned style, the world into which Hanna Dujmović immerses us, returns to the trends of the XVIIth century: an epoch in which we gave way to boldness and the fusion of different styles. A bright color palette, original materials from various continents, sophisticated graphics, a mix of genres and an accumulation of objects are its characteristics. The world of excess opens our senses to exotic perfumes and is radically in opposition to our current world which has become monochromatic. According to the Marquis de Sade: ‘Everything is good in excess.’ The ubiquity of the minimalist trend seems to take the place of a colorful, maximalist style, which defends the idea of freedom, of being; autonomy of existence and expression — of letting go and letting it be. Hanna Dujmović’s artworks are a celebration of life, color and affirmation. Alas! If only we could allow ourselves to see La Vie en Rose...

straktne muzikalnosti, suprotstavljajući se unutrašnjem i spoljašnjem svetu, a pritom prozračuju posebno zgusnut prostor.

Na antipodu stila bez ukrasa, svet u koji nas uranja Hanna Dujmović vraća se trendovima XVII veka: epohi u kojoj smo ustupili mesto smelosti i stapanju različitih stilova. Jarka paleta boja, originalni materijali sa drugih kontinenata, sofisticirana grafika, mešavina žanrova i akumulacija objekata su njegove karakteristike. Svet ekscesa otvara naša čula za egzotične parfeme i radikalno je u opoziciji sa našim trenutnim svetom koji je postao jednobojan. Prema Markizu de Sadu: „Sve je dobro kada je preterano“. Čini se da sveprisutnost minimalističkog trenda zauzima mesto šarenog, maksimalističkog stila, koji brani ideju slobode, bivanja; autonomiju postojanja i izražavanja — prepuštanja. Umetnička dela Hanne Dujmović su slavlje života, boje i afirmacije. Avaj! Kad bismo samo sebi dozvolili da vidimo La Vie en Rose...

2023

105 x 130 cm

2023

105 x 130 cm

Radost življenja

akril na platnu

Le joie de vivre

acrylic on canvas

Studio 99

2023

akril na platnu

75 x 100 cm

Blind Tiger

2023

acrylic on canvas

75 x 100 cm

Euforija

akril na platnu

180 x 140 cm

Le joie de vivre

acrylic on canvas

180 x 140 cm

180 x 145 cm Moonbathing

180 x 145 cm

Pod mjesečinom

akril na platnu

acrylic on canvas

Život je lep, 2023, akril na platnu , 175 x 190 cm

La vita e bella, 2023, acrylic on canvas , 175 x 190 cm

Za Maju, 2023, akril na platnu , 100 x 100 cm

To Maja, 2023, acrylic on canvas , 100 x 100 cm

Teorija postojanja, 2023, akril na platnu , 175 x 160 cm

The theory of everything, 2023, acrylic on canvas , 175 x 160 cm

Seansa, 2023, akril na platnu , 95 x 105 cm

Session at Monkey’s, 2023, acrylic on canvas , 95 x 105 cm

Crveno sunce , 2023, akril na platnu , 50 x 50 cm

Red sun, 2023, acrylic on canvas , 50 x 50 cm

Kada bi snovi bili java, 2022 ,akril na platnu, 80 x 80 cm

If dreams were reality, 2022, acrylic on canvas, 80 x 80 cm .

Ogledalce, ogledalce, 2023, akril na platnu , 100 x 85 cm Mirror, mirror on the Wall II, 2023, acrylic on canvas , 100 x 85 cm

Ogledalce, ogledalce, 2023, akril na platnu, 100 x 80 cm Mirror, mirror on the wall, 2023, acrylic on canvas, 100 x 80 cm

Zelena soba, 2023, akril na platnu , 85 x 110 cm

Green room, 2023, acrylic on canvas , 85 x 110 cm

Misteriozno ostrvo, 2023, akril na platnu, 200 x 175 cm

The mysterious island, 2023, acrylic on canvas, 200 x 175 cm

Ljetni san, 2023, akril na platnu , 70 x 60 cm

Summer dream, 2023, acrylic on canvas , 70 x 60 cm

Plava, 2023, akril na platnu, 50 x 50 cm

The Blue, 2023, acrylic on canvas, 50 x 50 cm

Kao nešto mlađa umjetnica koja je prema akademskoj vokaciji prethodno usavršila kiparstvo, Hanna inkorporira mnogo elemenata skulpturalnog u svoje slikarstvo nadahnuto jednom od onih ključnih tema u historiji umjetnosti: a to je iskonska priroda, ljepota i snaga Žene. Počevši od umjetnosti kasnog 19. stoljeća koje je donijelo jednu obnovljenu struju interesa za umjetnička djela nadahnuta senzualnim imaginarijem ženskih heroina i anti-heroina (kod simbolista mitoloških i fatalnih, kod impresionista zarobljenih u intimističkim scenama iz svakodnevnog života ili pak sunčanim poslijepodnevima u Moulin de la Galette, a na uljima slikara kao što su Manet, Degas, Lautrec ili Gauguin, žene su prikazane u nešto provokativnijem spektru uloga koje su zauzimale u tada još uvijek represivnom i dominantno patrijarhalnom društvu: od umornih balerina, plesačica i kabaretkinja, do proslavljenih kurtizana, dekadentnih muza i ozloglašenih „kraljica noći“), konstrukt onoga što su muški slikari pokušavali predočiti pod „pojmom žene u umjetnosti“ počinje da se mijenja. Toj transformaciji nesumnjivo doprinosi prisustvo nekih kolosalnih ženskih autora u književnosti i umjetnosti kasnog 19. i prve polovine 20. stoljeća u Evropi i Americi. Dovoljno je spomenuti umjetnice kao što su Berthe Morisot, Mary Cassatt, Rosa Bonheur, Camille Claudel, Georgia O’Keeffe, Frida Kahlo, Tamara de Lempicka ili Hilma af Klint, da postane jasna originalnost i prostranost jednog novog pejzaža koji se počeo rađati u slikarstvu i drugim sferama vizuelnih umjetnosti. Pošto je umjetnost uvijek na određeni način dramatična „refleksija, alegorija i anastaza“ unutrašnjeg i vanjskog života samog autora, posebno su fascinantne, a nerijetko i duboko potresne životne priče ovih umjetnica kao žena koje su stvarale u jednom vremenu rušenja „starog svijeta“, ali i rađanja potpuno drugačije budućnosti pred kojom je svako osjetio djelić onog straha ili strepnje. Samim tim, djela modern umjetnosti koja su nam podarile žene, nerijetko su obilježena tim dramatičnim presjekom između duboko intim-

Igor Vučak historičar umjetnosti

nog i ličnog predočavanja unutrašnjeg svijeta, i želje za otvaranjem prema čarima vanjskog svijeta, njegovim ljepotama, pustolovinama, ljubavima i skrivenim tajnama bića. Upravo u tom presjeku počiva jedna od središnjih tematskih odrednica slikarstva Hanne Dujmović. Na zajedničkoj izložbi Dujmović se predstavila sa osam djela, od kojih svako – mada kroz drugačije psihološke i simboličke međuodnose, žive kolorističke tonalitete, nadrealne elemente imaginarnog svijeta, kao i poigravanje sa antropomorfnim likovima koji dolaze iz različitih sfera životinjskog carstva,popularne kulture i avangardne umjetnosti – tematizira ono osebujno područje skrivenih želja, snova, težnji i aspiracija koje u sebi nosi svaka žena. Motivi svakodnevnice (leškarenje na udobnim kanapeima, druženje i ćaskanje nasmijanih žena u šarenim haljinama, sviranje gitare ili igranje bilijara u kući čija unutrašnjost podsjeća na neki egzotični ambijent u Maroku ili Alžiru) prikazani su u raskošnim enterijerima u kojima žene zauzimaju ulogu „onih koje uživaju“, a kroz seriju živopisno naslikanih trenutaka hedonizma, rekreacije ili međusobne komunikacije. Posebnu pažnju privlači senzualnost utkana u voluminozne forme ženskog tijela ispod prozračnih spavaćica ili haljina sa floralnim motivima, ili pak slobodno, kroz dinamično naslikane ženske aktove u različitim radnjama i položajima. Kao umjetnica svjesna ljepote koja se nalazi u različitostima, na platnima Hanne Dujmović susrećemo žene različitog etnosa, porijekla, boje puti ili tipa ljepote, ukazujući na težnju ka univerzalnom humanističkom kodu u njenom stvaralaštvu. Tajanstvene interakcije među tim ženama u momentima evociraju nešto od onih mističnih i senzualnih epifanija prisutnih na uljima romantičara (npr. Rasplamsana orijentalistička djela Eugènea Delacroixa nakon njegove posjete Maroku i Alžiru), ali pošto su ovdje posrijedi „žene naslikane od strane žene“, Hannine slike usmjerene su i prema kritičkom propitivanju psiholoških i društvenih konstrukta kada je riječ o složenom položaju žene: od prošlih stoljeća do sadašnjeg tre-

nutka. Među ključnim namjerama umjetnice nalazi se težnja ka oslobađanje žene kroz prikaze hedonizma, slobode, mira, sigurnosti i uživanja, kako u psihološkom, tako i u senzualnom smislu. Prema riječima Dujmović „Žensku figuru kroz kompoziciju vrlo često predstavljam u erotičnom/nagom maniru voluminozno naglašavajući obline i čineći formu gotovo renesansnom. Želim ukazati na ljepotu ženskog tijela u raznim položajima kako bih istu kroz svoja djela slavila i oslobodila je kroz postojanje. Naga ženska figura je čest motiv kroz historiju slikarstva, obrađen na beskonačno mnogo načina i prizmiran kroz mnoštvo umjetničkih stilova.“ Posmatrajući sliku pod nazivom Kada bi snovi bili stvarnost, primjećujemo kompoziciju koja u sebi objedinjava spomenute aspekte oslobođene ženske senzualnosti i orijentalističkog slikarstva, zajedno sa raskošnom dekorativnošću i mnoštvom ornamenata, uzoraka, motiva, šara, formi i boja utkanih u nadrealne međuodnose kojima Dujmović gradi svoja platna. Mediteranski pejzaž koji se nazire kroz otvoreni prozor samo pojačava atmosferu „savršene trenutačnosti“ u kojoj uživaju tri žene prikazane na ovom hedonističkom platnu. Muška figura sa glavom tigra potpuno mirno stoji u desnom dijelu slike, svojim položajem sugerišući ulogu batlera ili sluge (možda čak i ulogu evnuha u haremu, ukoliko se vratimo simbolizmu egzotičnog slikarstva romantizma), dok su žene prikazane u dominantnom položaju, neometano se prepuštajući dražima efemernog trenutka. Nadrealni momenti nesputane sreće isijavaju kroz osmijeh žena (tu je jedna crnokosa Azijatkinja u raskopčanom kimonu sa zlatnim vezom, pored nje, leži tamnoputa žena duge i crne kose, dok se riđokosa žena nalazi preko puta njih u položaju ležeće Odaliske). Umjetnica se ovdje služi stilskim maksimalizmom (kombinacija vibrantnih boja, komešanja različitih stilova, isprepletenih formi, prošaranih ornamenata i uzoraka, raznobojnih, raskošnih i lepršavih draperija), kako bi produbila osjećaj hedonizma, ritma i dinamike na svojim slikama. Romantičan naziv djela otkriva ono tiho obećanje nadrealne sreće koja počiva u energiji potpune slobode u čijem središtu žene pronalaze sigurnost i zajedništvo: to nije samo sloboda uživanja, slavljenja senzualne ljepote nagog ili polunagog ženskog tijela, to je slavljenje njihove oslobođene imaginacije, svijesti, i one nesputane joie de vivre što nad svime lebdi kao prozračna tajna. Umjetnost nadrealizma pronašla je mnogobrojne prolaze prema kontrapunktima realnosti, imaginacije, strasti, potisnutih želja i onih mističnih snoviđenja što zaodijevaju atmosferu ambijenta na slikama Dalíja, Ernsta, Chagalla, Fride Kahlo, Remedios Varo ili Leonore Carrington, ali u samom središtu njihovih traganja oduvijek se nalazila žudnja za onim „skrivenim predjelima carstva apsolutne i moćne imaginacije“. Ili kako je još u vrijeme simbolizma pisao Maurice Barrès: „Moje carstvo nije od ovog svijeta, moje je carstvo oblast koju uporno uljepšavam

svim naslućivanjima Ljepote.“ Prolazak kroz prostore nadrealnog, ali i onog iskonskog što počiva u dubinama ženske prirode I njenog oslobođenog potencijala, sugerisano je na još jednom koloristički rasplamsanom prikazu Dujmović, a riječ je o djelu pod nazivom Oči širom zatvorene (Eyes Wide Shut). Dok naziv slike pruža reminiscenciju na Kubrickovu kultnu psihološku dramu prožetu temama okultne prirode, misticizma, ali i skrivenim stranama ženske psihe i seksualnosti, Dujmović je samo djelimično inspirisana filmom, predočavajući jednu intimniju scenu koja tematizira različite aspekte ženske trudnoće. Crnokosa žena prikazana je u prozračnoj spavaćici, dok leži na kanapeu jarko crvene boje, a oko nje su naslikani dekorativni jastučići sa floralnim motivima. Rasplamsana crvena boja i njene nijanse dominiraju dijelom platna na kojem je prikazana žena, simbolizirajući dimenziju ljubavi u kojoj se buduća majka nalazi. Motiv trudnoće u historiji umjetnosti nerijetko je bio sputan i reduciran na prikaze Blagovijesti (simbolizam željene i blagoslovene trudnoće), ili pak scenu sa prikazom Dijane i Kalisto (simbolizam zabranjene ili nepoželjne trudnoće), ukoliko izostavimo razdoblje prahistorijske umjetnosti gdje je tema trudnoće bila povezana sa esencijalnim aspektima kao što su moć prirode i majke zemlje kroz stvaralačke cikluse života, ali i univerzalna snaga i svetost ženskog principa, stoljećima slavljena kroz rituale i mistične kultove plodnosti. Dujmović ovdje prikazuje tamnoplavo nebo obasjano zvijezdama i ogromnim punim mjesecom koji se diže iznad uspavanog krajolika noćne prirode, nježno sugerišući mistično jedinstvo sa univerzumom u kojem se žena nalazi pred donošenje novog života na svijet. Ali ovaj spokojni ambijent narušen je pasivnošću koju pokazuje muški član domaćinstva (ovdje prikazan u antropomorfnoj formi kao batler sa glavom zebre čije su oči „širom zatvorene“), koji ne pokazuje namjeru da se pokrene ili djeluje, unatoč tome što možemo vidjeti da je crnokosa žena pred samim porodom (što je nagoviješteno plodnom vodom razlivenom na draperiji usljed pucanja vodenjaka). Kao i na drugim slikama Dujmović, naizgled ugodan i lijep ambijent u kojem se protagonisti nalaze, još jednom predstavlja onu „draperiju kamuflaže“ iza koje se kriju negativni i teški aspekti realnosti. Prema riječima umjetnice: „Naziv Oči širom zatvorene naglašavam kroz antropomorfni lik muškarca-zebre koji se ovdje nalazi u stavu pripravnosti, ali njegove oči su zatvorene i on nije spreman da aktivno sudjeluje u procesu. Djelo se bavi problematikom muško-ženskih odnosa u period trudnoće, naglašavajući kako žene u tom periodu obično ne dobiju tretman kakav zaslužuju, te se od njih očekuje da funkcionišu normalno do zrelog stadija stanja.“ Moguće je primijetiti da žena ipak mirno posmatra antropomorfni lik čije su zebraste oči „širom zatvorene“, ona kao da duboko unutra osjeća da će univerzum biti na njenoj strani. Tajanstvena ptica na usamljenim zvjezdanim prostranstvima

svjedoči o tome, ona je glasnik da će novi život nesmetano doći na ovaj svijet. Prikaz antropomorfnih, polu-ljudskih i polu-životinjskih likova na slikama Dujmović posjeduje mnoštvo konotacija, često otvarajući prostor različitim interpretacijama. Pošto je fantastična umjetnost donijela jaku struju revitalizacije animalističkih, zoomorfnih i antropomorfnih likova (uvijek se na određeni način referirajući na umjetnost nadrealizma ili pak one još ranije originalne alegorijske bestijarije koje su u svojim viktorijanskim labirintima projektovali autori poput Lewisa Carrolla, Johna Tenniela ili Waltera Cranea), oni su često predstavljani kao „maske požude“ koje prekrivaju ono najgore u samim ljudima. Prema nekim savremenijim kritičkim interpretacijama, povratak antromoporfnih likova u savremenoj umjetnosti označava onu stalnu potrebu čovjeka da simbolizira, dramatizira i iluminira različite aspekte vlastite podsvijesti, kao i mnoštvo socijalno kodificiranih značenja i uloga u društvu. Drugim riječima, različite životinje (ili antropomorfni likovi) prikazani u medijima savremene umjetničke produkcije (od Hollywooda do instalacija Damiena Hirsta), sačinjavaju dijelove fascinantnog bestijarija unutar kojeg čovjek pronalazi imaginativnu, ali često i mračnu, perverznu ili uznemirujuću refleksiju vlastitog psihološkog pejzaža. Kod Dujmović to mogu biti muškarci sa glavom tigra, slona, mačke, žirafe, zeca ili jelena, ali ono što je posebno uočljivo na tim slikama jeste njihova podređenost, bezazlenost, pasivnost I šutnja. Bez obzira da li je riječ o likovima sa glavama životinja koje u realnosti poistovjećujemo sa predatorima, ili pak bezazlenim kućnim ljubimcima, oni su kod umjetnice uglavnom predočeni kao prijateljski nastrojeni prema ženama. Reduciranje onog „bestijalnog“ u antropomorfnim figurama koje zajedno sa ženama dijele unutrašnjost prostora na slikama Dujmović, upućuje, prema riječima umjetnice, na određene konotacije „demaskulinizacije ljudskih predatora“, kao I njihovo transformisanje u subjekte koji postaju benevolentni, doprinoseći tako ženskom uživanju, osjećaju sigurnosti, prijateljstvu, blagodati i sreći. Na slikama kao što su Ljubav pred zoru, Sreća u tečnom obliku, Prizivanje uspomena (ali i drugim djelima), moguće je primijetiti niz zasebnih interakcija između muškaraca sa životinjskim glavama i različitih žena koje su prikazane u maksimalističkim enterijerima, ukazujući na spektar mogućih interakcija između muškaraca i žena u realnom privatnom ili društvenom prostoru. Komunikacija između antropomorfnih likova I dobro raspoloženih žena nije uvijek direktna, ona se često dešava kroz „pasivnost muškog pogleda“, koji ovdje poprima mnogo simboličkih kvaliteta ukoliko se čita kroz diskurse muško-ženskih odnosa, psihoseksualne dinamike, ali i promijenjenih relacija moći među spolovima.

Psihološka inverzija između „nadređenih i podređenih subjekata“ koju Dujmović predočava, pokazuje se dvosmisle-

nom, ali i funkcionalnom na više nivoa interpretacije: na suptilan način,umjetnica nas datim postupkom podsjeća da je muškarac taj koji bi mogao transcendirati ono „zvjersko i predatorsko“ u svojoj prirodi, na taj način pobjeđujući impulse fizičkog i psihičkog nasilja često usmjerenog prema ženama (nasilja kojem svjedočimo u svim segmentima društvenog i privatnog života u savremenoj kulturi, okarakteriziranoj kao „kultura traume“), na taj način otvarajući prostor za transformaciju prema kulturi dijaloga i međusobnog razumijevanja. Dekonstrukcija elemenata „animalnog“ koje je inherentno prisutno u prirodi savremenog čovjeka, zaokuplja jedan potresan pejzaž predočen u djelima moderne umjetnosti. Pod tim „simpatičnim životinjskim maskama i šarenim paravanima“, često su skriveni mračni aspekti ljudskog stanja, tendencije prema nasilju nad drugim i drugačijim, kao i simbolička projekcija mračne strane ljudske podsvijesti, potisnutih želja i skrivenih fantazija o kojima svjedoči mnoštvo neobičnih bajki zapisanih kroz stoljeća. Dujmović kroz svoja nadrealna djela provlači suptilnu, ali odlučnu kritičku prizmu usmjerenu prema mogućim formama nasilja nad ženama, demistificirajući jedan značajan aspekt problema: šta se u stvari dešava kada se „životinjskom maskom pokušava prekriti grijeh samog čovjeka?“ Dolazi se do postupka depersonalizacije onoga koji je taj grijeh ili zločin počinio, tačnije, dolazi se do kamufliranja tog pojedinca, skidanja težine sa njegovog čina nasilja i prebacivanja odgovornosti na one loše skovane floskule o „divljem svijetu u kojem živimo ili generalno lošem stanju u društvu“. Metafora kojom se koristi Dujmović funkcioniše i na jednom dubljem nivou: dobronamjernost životinjskih likova na njenim slikama u trenucima nas navodi da zaboravimo na moguće nasilje koje se krije iza njihovih naličja, i posmatramo te životinje kao da zaista jesu ono što predstavljaju. Jer upravo su životinje te koje često pokazuju mnogo više „humanosti“ i empatije prema ljudima, dok čovjek u njima nerijetko pronalazi najboljeg prijatelja, psihološki i emotivni oslonac u savremenom svijetu koji postaje bezosjećajniji iz dana u dan. Dujmović u tom smislu koristi i jedan ironijski diskurs usmjeren prema višestoljetnoj tradiciji prikaza animalističkih ili antropomorfnih likova (koji po definiciji imaju životinjski izgled, ali su im pripisane ljudske osobine, karakter ili društvene uloge), podsjećajući nas da su upravo ljudi ti koji su antropomorfizirali životinje dodijelivši im čitavu jednu menažeriju svojih vrlina i poroka, nastanjujući njihovim likovima ono nepregledno „carstvo ljudskog (a) čudovišnog“.

Hanna Dujmović je akademska umjetnica rođena u Sarajevu 1994. godine. Akademiju likovnih umjetnosti završila je 2017. godine kao najbolja studentica klase, te joj je dodijeljena Srebrena značka Univerziteta u Sarajevu.

Od srednjoškolskih dana aktivna je u polju umjetnosti, te je svoje slikarske i skulptorske radove do sada izložila na više od 20 grupnih, te četiri samostalne izložbe kako kod nas tako i širom svijeta – Italija, Amerika, Velika Britanija, Srbija, Japan.

Učesnica i organizatorica mnogih projekata koji se tiču umjetnosti i kulture.

Trenutno se aktivno bavi slikarstvom i surađuje sa svjetskim kolekcionarima. Njene slike nalaze se u više od 300 privatnih kolekcija na više kontinenata. Njen rad dio je najpoznatijih svjetskih platformi koje se bave promocijom i prodajom umjetničkih djela afirmisanih umjetnika/ca.

Trenutno stvara, živi i radi u Sarajevu i Beogradu.

Hanna Dujmović is an academic artist born in Sarajevo in 1994. She graduated from the Academy of Fine Arts in 2017. as the best student in class, and she was awarded the Silver Badge of the University of Sarajevo.

Since her high school days, she has been active in the field of art, and her paintings and sculptural works have been exhibited so far at more than 20 group and four solo exhibitions in her country and around the world - Italy, America, Great Britain, Serbia, Japan. She was a participant and organizer of many art and culture - related projects.

She is currently actively engaged in painting and collaborates with world collectors.

Her paintings are in more than 300 private collections on several continents. Her work is a part of the world’s most famous platforms that deal with promotion and sales of works of art by established artists.

She currently creates, lives and works in Sarajevo and Belgrade.