Darko Cvijetić - Što na podu spavaš by Aleksandra Rasic

Književna radionica Rašić

Urednik srpskog izdanja Aleksandra Rašić Urednik bosanskog izdanja Kristina Ljevak

Darko Cvijetić

Što na podu spavaš roman

Beograd, 2020.

za Danju i Ljiljanu, moje minute neba

(...) tako Salomon izriÄ?e svoju izreku Da je sva novost tek zaborav. Francis Bacon, Ogledi LVIII

Prolog 1

U hladovini, jesenskoj, kad su već svi turisti otišli s mora, promatram u Splitu, na Bačvicama, tužnu povorku dječaka sa sindromom Down, koja se spušta stepenicama na pjeskovitu plažu, pustu, ranjenu rujanskim blijedim suncem, lagano, držeći se za ruke, u dresovima kockastim, hrvatske nogometne reprezentacije. Nose šlaufove, naočale za ronjenje, dušeke, gumene zeke... Predvodi ih časna sestra, koja na njih viče.

Prolog 2 Došao mi u san Anđelo G. što je s mojim bratom bio u rovu tri godine. Raznio se kraj Sane krajem rata, bombom u ustima. Pokazuje: Na tom mjestu, na obali, dvadeset četiri godine kasnije, dva ribara čiste obezglavljene ribe, i bacaju ih još trzave, u kantu. U kantu punu krila.

GLAVA PRVA (Darko, foto) Ponekad samo stojim s olovkom iznad napisanog teksta. Vidim ga, ali nemam volje otisnuti ga na papir. Nad prazninom svijeta, crne se nokti Božjih ruku, nakon sedmodnevnog oblikovanja. U džepu s orasima, opet, blaga se jesen kocka. I smokve se ucaklile, kao da je mlada žena koja ih na tržnici prodaje – pljunula u šake i zaglačala ih. Gleda me kao da to nikako ne mogu pomisliti. „Ja sam ga u rat poslala”, tako pomisli moja majka, svaki dan, za brata. Uglačana smokva na pijačnom pultu. Na stražnjoj strani fotografije datum se već briše o tišinu nahtkasne. Na fotografiji brat, u uniformi Jugoslavenske narodne armije, na njemu bijeli uprtači vojne policije. Stoji, u zagrljaju s istim onim vojnim policajcem, šest mjeseci starijim klasićem, koji ga je kao regruta i prepoznao na sarajevskoj željezničkoj stanici, i odveo u kasarnu. Iznad datuma na poleđini fotografije poluprebrisan tekst, rukopisan od policajca iz bratova zagrljaja – „Goran P. – jaranu iz vojske, Boti, za uz laganje unucima”. A datum je 8. mart 1992, dan bratove zakletve domovini, kada su ga u kasarni posjetili otac i majka. Na Dan žena postao je vojni policajac JNA. A samo još koji dan, i postat će zarobljenik u istoj toj kasarni Viktor Bubanj. Buduća Armija BiH, tada još neorga11

nizirana naoružana sarajevska „jalija” – odsjeći će kasarnu od svijeta. Presjeći će dotok vode, struje, hrane... Okružit će kasarnu, i mladi vojnici, devetnaestogodišnji balavci, s nekolicinom oficira, ostat će potpuno odsječeni. Nisu znali niti tko im je neprijatelj, niti zašto, nisu više mogli reći ni tko ih napada, ni na koga oni pucaju, niti zašto. Tada će se vojni policajci Goran P. i moj brat Bota zakleti jedan drugome da će izvlačiti jedan drugog u slučaju ranjavanja – i to po cijenu sopstvene smrti. Druga bratova zakletva u mjesec dana. Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorjeti.

GLAVA DRUGA (Otac, pismo) Dragi sine, sretno smo doputovali iz Sarajeva u Prijedor, i nije bilo nikakvih problema. Hoću da ti odmah napišem koliko sam bio ponosan, koliko smo bili ponosni kada si se pojavio s drugovima u stroju, u uniformi. Zaplakao sam, nisi primijetio, ali jesam. Mama me dotakla rukom i rekla – „Šta ti je, pobogu, nemoj da te vidi!” Sine moj, nemoj se zbog nas sikirati, ovdje je sve normalno. Brat ti je na probama u pozorištu, mama i ja normalno idemo na posao. Mama svaki dan u Ljubiji obiđe dida Franju i spremi mu ručak. Dakle, zbog nas ne brini. Pazi samo na sebe. Moraš bolje jesti, mršav si mi, treba tu pušku nositi godinu dana. Komšije čika Matić i Frgo pitaju za tebe. Na tvom ispraćaju, vidio si – napili smo se i ja i čika Matić, kako nismo valjda od pobjede Mate Parlova. Koliko sam primijetio, imaš odlične drugove, i Goran i ti baš ličite u tim vojno policijskim uniformama. Drago nam je da se dobro uklapaš u vojnički život. Čuje se ovdje kako topovi tuku oko Dubice, ali i sam znaš da će to brzo prestati. Vojska će sigurno uskoro ugasiti rat u Hrvatskoj. Staće to brzo. Sreća je da si poziv dobio u 13

Sarajevo. Tu će, evo kažu, biti glavna baza UNPROFOR‑a, tako da je šansa za rat kod nas, u Bosni, stvarno mala. Sine moj, nemoj se, dakle, za nas sikirati. A nemoj ni da se mi sikiramo za tebe. Javljaj se kad god možeš. Brat ti poručuje da probaš ćevape kod Ferhatovića, na Baščaršiji. Ne znam ko ti je ona cura na zakletvi, ali lijepa je, i budi dobar prema njoj. Mati stalno brine da ti ne bude zima u Sarajevu, a ja joj kažem da se u armiji još niko nije smrznuo, pa nećeš ni ti. U Bjelacima je sve u redu, na selu je uvijek dobro i pozdravljaju te i Mile i Duško, i čiča Boško i Guto. Svi su ponosni na tebe, Cvijetići su svi bili pošteni i dobri vojnici. Mita te zeza da si odlično prošao – vojna policija, on je bio dvije godine u mornarici. Pozdravljaju te i drugari ispred solitera. Onaj drug Anđelo veli da će i on u aprilu u vojsku, neće da se ti skineš puno prije njega. Čuvaj se, budi dobar vojnik, godina prođe za čas, i brzo ćeš ti kući, pa ćemo ganjati kakav posao u rudniku. I slušaj te oficire, to su školovani i pametni ljudi, i uvijek ti žele najbolje, iako to ne razumiješ odmah. Nauči se svemu. A najbitnije je da budeš dobar čovjek. Starješine poštuj, ja i danas pamtim kapetana iz Zemunika, kraj Zadra. Rekao sam ti da sam služio vojsku i u Rajlovcu na aerodromu, tako da ćemo pričati jednog dana da smo obojica služili JNA u Sarajevu. Dragi sine, evo mama opet plače, i boji se, a ja joj kažem – ženo, šta cmizdriš, kako bude drugima, biće i našem djetetu. Mi smo Jugosloveni. I ja kao Srbin, i ona kao Hrvatica. Najveći Jugoslaveni. Znaš ti to, ali neka ti to napišem još 14

jednom. Iz mog sela, iz Bjelajaca, prvi regruti su u JNA otišli tek 1961. Nije bilo muške dječice nakon ustaškog pokolja u Potkozarju. Ja i Mićan Košpić bili prvi nakon čiča Uroša i čiča Boška. A mater vašu Karmelu, Hrvaticu, zavolio sam čim sam je u Ljubiji ugledao. Tako je to, sine, ljubav ne zna za naciju i ne treba da zna. Tvoj brat voli malo hrvatisati u govoru, ali neka ga, on će biti pisac, valjda zna bolje od nas kako ide to s jezikom. Ne znam šta bih ti još pisao, sine... Nemam ja puno toga za reći. A baš sam se raspisao. Ako ti treba para – javi, ne znam koliko ti može biti to što smo ti ostavili, rasporedi, jesti imaš, a to je najvažnije. Nazovi kad god izađeš u grad, nemoj da te grad odmah opčini, pa da zaboraviš telefonirati. Nazovi, da znamo da si dobro. Za nas se ne sikiraj, jesi čuo? Puno te vole i pozdr. MAMA TATA I DARKO, bake Maja i Hana, djed Franjo

GLAVA TREĆA (Kapetan Topić) Ne znam. Djecu dali meni. Kako da ratujem s četrdesetak dječaka, čovječe. Takav se rat ne može dobiti i ne može voditi. Pola ih ne zna rukovati puškom. Ima momak iz Dervente, plače dvije noći zaredom. Šta da kažem djetetu? Otkud ja znam što su nas opkolili... Ni meni nitko ništa ne govori. Kao da je kapetan neki faktor u vojsci. I ne znam jesmo li u ratu? Šta dječacima da kažem? Sinoć tuče snajper, prvo smo mislili da je netko kamenčiće bacao na prozor. Snajper, Isuse moj, snajper. Čovječe, tuče nas snajper, a vojska mene gleda. Taj mali iz Dervente, musliman, govori mi – „Kapetane, ne pucaju ovo Muslimani, ne pucaju, jel da ne pucaju, gdje bi na nas pucali Muslimani, pa ja sam Musliman, i Edo iz Zvornika, ne pucaju oni...” – i trese se dijete... Šta da mu kažem, hajde reci ti meni, šta? Pucaju, sine, pucaju, jer Srbi na njih s brda pucaju! Tako da mu kažem? Pa ne znam tko puca, vojska puca, naša vojska – to da mu kažem? Momčići, jedva brčiće imaju... Zauzmi položaje, vičem, naređujem. „Kakve položaje?” pita momak, Slovenac, iz Maribora. Radio vezom me samo zbunjuju. Nemamo struje sedmi dan, nema vode, hrane ima još kantinska zaliha i gotovo. Neki potpukovnik me radio vezom ubjeđuje da će nam dostaviti hranu. Čovječe, potpuno 16

ludilo. Danas su nas tukli protivavionskim mitraljezom. To je vraško oružje, veliki kalibar, klinci se bacali iza zidova. A onda ja moram pucati, da oni vide da pucam. Upucam neku nenu što pretrčava, na trotoaru. Oduzmem se od užasa. Ali, onda i klinci propucaju, počnu i oni vraćati. Mali Ćerimi, Šiptar, zvižde meci oko njega, a on se okrenuo i zolju im ispali na zgradu preko puta. Na mene se izderao vodnik iz Vranja, mali Borko, viče – „Koji si ti kurac, Hrvat da nam naređuje!” – zveknem mu šamar preko cijelog lica, a on utekao i čisti pištolj kod kuhinje. I, sad ja trebam mirno da spavam, da čekam da me u snu ubije... Ne znam, brate, ništa ne znam. I baš taj Borko sutradan dobio metak u čelo, pao mi u naručje. Dijete, čovječe, pa ja sam iz Jajca, s toliko godina nisam znao ni pravila u košarci... Vodnik iz Vranja, pitomac, plav, nemam gdje ni da ga sahranim. A ovi s brda samo naređuju. „Ne dati Muslimanima ni pedlja kasarne, oslobodit ćemo vas za koji dan, silazimo tenkovima do Vijećnice prekosutra!”... E, moj jarane, ne ide to tako. Preko pelena da dobiješ rat. Mokre pelene, teške, otežale, sinovi jugoslavenski, Slovenčići, Crnogorčići, Srpčići... Sramota, ne možeš disati od sramote. Zadnje proljeće pred rat. Zabeharava strah od nogu naviše. Pa preko očiju drhtiš pogledom na prvog do sebe. Ni mene nisu učili pucati u bake. Neću ja tu nenu zaboraviti. Nikad. Mrtva će me unijeti u grob ona. Spustit će me rukama, onim kojima se pokrila dok je padala kad sam je rafalom presjekao. Svaka čast, kapetane... 17

Baka te čeka u raju, dok si klincima pokazivao kako ubiti. Pa kad su malog Perića razvaljivali PAM‑om, kod kapije. Otkud im PAM, Isuse dragi, pa civili, „beretke”, kao neki mupovci‑rezervisti a na djecu krenuli. Ja ću tako Isusu s trnovom krunom i reći za tu nenu. Ubio sam brate, jer su i oni ubijali djecu. Babu za dječaka. Pa nek on gore preračunava svo to meso i starost. Mene je mater krstila, krišom, ali krstila. Nije ona mogla znati da ću ja u ratu s ovoliko djece završiti. Pukovnik mi radio vezom objašnjava da su mu ustaše u onom ratu sve pobili. Pa šta ja imam s tim, u božju mater? Zbog tvojih mrtvih iz onog rata – ja moram bake ubijati u ovom? A kako ću to reći – on viče: „Topiću, ti si lojalan, Hrvat si, brani Jugoslaviju s tom djecom, ima da Jugoslaviju spasite, tu, na Švrakinom brdu, u pola Sarajeva!” I ja branim Jugoslaviju, branim je. Ne dam da mi je raskomadate, nikada. Ne dam ove dječake nikome.