Darko Cvijetić - Noćna straža by Aleksandra Rasic

Književna radionica Rašić

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 821.163.41(497.6)-36 ЦВИЈЕТИЋ, Дарко, 1968 Noćna straža / Darko Cvijetić. - Beograd : Književna radionica Rašić, 2021 (Beograd : 3D+). - 184 str. ; 21 cm Tiraž 1.000. ISBN 978-86-6351-081-4 COBISS.SR-ID 46652681

Urednik srpskog izdanja Aleksandra Rašić Urednik hrvatskog izdanja Ana Bogišić

Darko Cvijetić

Noćna straža

Beograd, 2021.

NAŠ PANJ, NAŠA SATARA Priče/Relata refero

“Jer ako Riječ bijaše na početku, Što je to s grimasom usta na kraju?” (Manifest Mlade Bosne, 1999.)

/”Writers in Residence”, Udruga Kurs, Split Split, rujan, 2019. – rukopis dovršen u jednomjesečnom rezidencijalnom boravku/

PROLOG

Ime Što s imenom kada nas nema više, kada odemo? Što s imenom koje smo nosili, koje nam je dato kada smo rođeni? Ime nam daju, ime nam pre-daju. I mi onda nosimo. I mi se onda odazivamo na poziv, kada nas se poziva imenom, kada nas se imenuje datim imenom, što ga nosimo kada dođemo. Ali to nije naše ime. Naše ime nije ono koje nam je dato, nego ono koje smo. Time što nam je pre‑dato, ono nije ni bilo naše, mi smo ga pre‑uzeli. Uzeli smo ime. I zovemo se. I nosimo tako dato nam ime, uzeto ime, nekome uzeto ime. Jer naše da bi bilo, nekome je uzeto. Dlanu zemlje uzeto. Ono ime koje smo – ne znamo. Dato ime pre‑uzimamo a da svoje ne saznamo. Dakle nam je bivanje pod imenom – procjep. Između imena koje smo a ne znamo ga, i imena koje znamo, koje nam je dato na odzivanje. Koje svoje ime više nismo? Na koje ime ćemo biti pozvani? 11

Tvorac zna naše ime, i mi moramo sići u smrt, ime svoje saznati i uzeti ga, pre‑uzeti ga. Dakle se u smrt ide po ime...? U zemlji zaboravljeno, dlanu zemlje, tako da se procjep kratkotrajan zatvori. Kako ćemo znati da nas se poziva? Ime prije nas i ime poslije nas, naše je ime. Ime za ustajanje. Post‑smrtno i pred‑rodno ime. Adam je zemlja. Odazvana na poziv. Odazvati se, znati je da si pozvan na ime. Zato je ime tekuće a nosi se. Svojim se imenom odlazi i primiče. Ime se sebi vraća umirući, izdisanjem napušta nas dato nam ime. Vraća se svojem jeziku. A mi svojem pred‑rodnom jeziku. Ako se ne vratimo po ime, Onaj, čije se ime ne izgovara ni uzalud, uzalud će nas zazivati. Uvijek će mu se javljati bezmenica, po bezmenica, po bez‑imenica, dlan zemlje s tajnom pod noktima. Tako dođemo po svoje ime za nositi. Otkrijemo svoje ime, svoju pripravu za proziv. Jer to je ime na koje ćemo se odazvati, i to je proziv koji imenu udahne zrak. Proziv na koji smo svi prozvanici. Odazvanici. 12

Onaj koji zna svoje ime. Odazvani. Onaj koji čuva i svoje dato ime, da bi ga vratio onome kojemu je oduzeto. Onaj koji se vratio prevalio je bezmenicu. Prevalio je put prije nas i poslije nas – ne izgubivši ime. Onaj koji se vraća, onaj koji je ja. Onaj koji je moj otac. Koji me prozvao, i otišao sebi po ime.

KAKO SNIMITI SRCE BEBE U MATERINOM STOMAKU

Kako snimiti srce bebe u materinom stomaku Kod Dubravka u brijačnicu redovito je svraćala mala Romkinja. Svaki put bi sjela do izloga, i kremom koju bi joj dao, izbjeljivala lice. Da postane posve bjelkinja. To je Dubravka vraćalo u jedan ratni dan, kada je, kao snajperist, garavio lice da bi bio neprimijećen u krošnji. Romkinja se smiješila bijelog lica od kreme s očima crnim kao kamenčići za oči snješka bijelića. Dubravko je bio vanserijski snajperist s rukavicama odrezanih prstiju. Lice je garavio crnim kreonom. Obrve su mu ostajale dvopotezne. Kada bi mala Romkinja izašla, polucrnog lica, Dubravko je onome kojemu je britvom prelazio preko obraza uvijek isto rekao – da mala ima lice koje je u ratu namjerno promašio. I, ne, nije nikako bilo romsko, dodao bi.

Svitanje Brkata Zora na bolničkoj patologiji već trideset jednu godinu pere mrtve. Voli popiti koju, pa s njima priča, grdi ih, svađa se, nekad opet samo uzdiše i uzdiše... „Ugrijem vode u loncu sebi za kafe, ali kad je neki lijep i mlad, a takvi bili momci u ratu, operem ga toplom vodom, onako mlakastom, grijeh ledenom ili curu mladu, ajooj groto moja.” Kad se mali Borko objesio sa svojih sedamnaest, Brkata Zora iz lonca zahvatila vode koliko za dvije džezve. Pa mu vrat oprala još okovan žičanom omčicom. I pjevala mu i plakuckala i pjevala – da zna zora, da zna zora, koju dragu ljubim ja, ne bi zora, ne bi zora...

Desnice U restaurantu Le PONT u svibanjsku predvečer ispijam espresso. Uz Darka Desnicu, Pietu, Sabrana djela, (Aora/ Petikat, Zagreb, studeni, 2010.) kratke priče iz “Antikvarijata”. Zapisi o susretima s kupcima knjiga dok je autor radio u danas nepostojećoj antikvarnici Moderna vremena. Briljantni, kratki, zatamnjeni kao ulaz u Veermerovu sobu s ostavljenim tankim kistovima. Darko Desnica se ubio u četrdesetoj godini, 2003. bacivši se pod vlak. Tijelo je unakaženo ležalo godinu dana u mrtvačnici na Šalati. Pronađeno je tjedan prije prijave o nestanku, tako da nadležni inspektor, samouvjeren i naknadno odlučan, čitavu godinu dana nije povezivao nađeno tijelo u frižideru prosekture i prijavu pokojnikove sestre o nestanku. Tek slučajno ili ne, s godinom odlaganja, usporedbom otisaka, inspektor je shvatio da je pokojnik – Desnica, Darko Desnica, briljantni filozof, učenik profesora Marijana Cipre. Par koji glasno razgovara u restaurantu, za stolom do mene, ne dozvoljava mi da se koncentriram na priče. Mrzovoljno pokušavam. Ne ide. Sklopim knjigu. On je, očito, inžinjer, mlad, vrlo glasan, sa snažnim ekavskim naglaskom i potrebom da nadglasa sve u prostoriji. Samouvjeren, ponosan što ga njegov izgovor izdvaja u Bosni. Ona pak zadivljeno i pokorno upija svaku riječ, i samo katkad prozbori, lokalnim akcentom. Prilazi konobar, meni. “Šta čitate?” 19

Pokazujem mu naslovnicu. „Ah, Vladan Desnica...” kaže konobar razočaran onim što čitam i zadivljen sobom što je čitao Vladana Desnicu. Ne dospijevam mu reći da se ne radi o TOM Desnici, nego o drugom – Darku Desnici. Mladi inžinjer glasno pozove konobara i ovaj užurbano odlazi od mojeg stola k paru. Ostavljen u pola geste, sklapam knjigu. Tama se pojača u restaurantu, i sada smo u smračenom antikvarijatu više nego u Veermerovoj sobi. U Le PONT ulazi Davor. Davor se preziva Desnica i kaže, uz pozdrav, da je upravo doputovao vlakom. Otvorim knjigu. Inžinjer za stolom pored, zapanjeno prepoznaje u Davoru druga iz vojske.

Kenotaf Maminom stricu Nenadu iz Bihaća, i njegovoj supruzi Kati, uporno se svake četiri godine rađala djevojčica, oni bi joj davali ime Spomenka, a onda bi umirala, ta, svaka mala Spomenka. Zatim su dobili četvrtu Spomenku. Koja je poživjela. Koju su obožavali. Strica su maminog i strinu, Nenada i Katu, vojnici ubili odmah na početku rata, Spomenku nisu vidjeli – skrivenu u ormaru. Uspjela je doći, poslije rata, do Amerike. U ovih dvadeset sedam godina, s mužem Amerikancem, pet su Spomenki malih ukopali, na svake četiri godine, sve dok nisu u nekoj jami našli Nenada i Katu. Iste je godine rodila dvojke. Katu i Nenada.

Fibroza U razgovoru za televiziju, pred rat, Ivo Pogorelić ispričao je kako mu je pčela sletjela na ruku upravo dok je svirao vrlo složen prelaz u Beethovenovoj sonati broj 2. I, ostala je na prstu, gotovo je uskliknuo oduševljeno slavni pijanist. „Nije uzmakla pred veličanstvom muzike”, rekao je. Tako i snajperist Šone. Jednom nišanio, a pčela mu sletjela na ruku. Onu ruku koja vuče obarač. Gotovo uz lice. I nanišanio, kad – ubod. Tiho je opsovao, puška mu ispala, klonula. Pčela spasila nekog lika u trku. Uzmakla, pred veličanstvom muzike. I to, drhtanje ruku. To je samo navikavanje orla na pedeset stupnjeva, na stalnu temperaturu ptice. Proći će, prvim samoćenjem po tminama.

Zvono „Prazna slama, ili mlaćenje prazne slame, kaže se za prazan, isprazan govor, ništavilo, govor bez građe, govor bez sadržaja.” Miroslav je tako govorio nakon čitanja moje poezije. „Dakle, jezik kada ne služi svojoj svrsi – nastaje govorenje radi govorenja – toaletika.” Kao i izmet, tako i govorenje oslobođeno sadržaja, jest iscrpljeni ostatak sadržaja koji odbacujemo. Izmet je, slijedom, leš hrane, ono što preostaje kad organizam iscrpi sve vitalno za život. Izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo u procesu održanja života. Izmet je odbojan, jer približava smrt na opasnu blizinu. Tako i rečena prazna slama, ne može više poslužiti niti komunikaciji, jer je ono što je preostalo. Dakle, možemo govoriti smrt. Ispraznim govorom približenu smrt. Sebi ne govorimo naglas. Sebi smo uvijek psalm. Možemo unositi govorenje u sebe, poput hrane i izbacivati smrt govora, iscrpljenog od vitalnosti. I konačno – taj izraz – „ne kenjaj”, „nemoj srati” – ili još konačnije – „nemoj mi filozofirati”. Fiziologija u govoru, drži vilicu u strahu od raspadanja davno izgovorenog. Još Jeremija veli da je čovjek stavio usta u prašinu. 23

U Mediteranskom brevijaru Matvejević piše kako cvrčci cvrče od jutra do večeri, a zrikavci od večeri do jutra. Cvrčci umiru u sumrak, hor po hor, zrikavci u zoru, oprani rosom. Životinja nema resurs jezika i ne može u sebe unositi govorenje, niti ga može preživati/prežvakivati s praznom slamom. Može samo zinuti na nebo, kao napušten rukav minerove košulje, darovane za nov krov. Miroslav je novoj crkvi donirao veliki novac za glavno zvono.

Žito U romanu Obojena ptica, Jerzy Nikodem Kosinski (zapravo Josek Lewinkopf ) piše o omiljenoj strašnoj zabavi nekih poljskih seljaka u doba nacizma, po kojoj je i naslovio roman, polubiografski. Uhvatili bi, naime, pticu i obojili joj perje i pustili bi je natrag, da se vrati jatu. Zbunjene njezinim sjajnim bojama, jatovane ptice obojenu srodnicu ne bi puštale k jatu, nego bi je okružile kao strašnoga stranca. Konačno, ujaćene ptice okome se na obojenu i nemilosrdno je tuku kljunovima. Dok je ne ubiju. U močvari, u lovu s ocem i njegovim prijateljima, Ivan je našao svoju prvu obojenu pticu. Očerupanu, iskopanog oka, mrtvu, prebijena vrata, nalomljenih krila... Otada je prao ptice. Pogotovo, one po grbovima i zastavama, što se noktima drže za mačeve. Mao Zedong je 1958. zapovjedio da se ubiju svi vrapci u Kini, jer ugrožavaju žitarice, i onemogućavaju prehranu milijunima ljudi. Previše vrapci jedu žito. Narod je angažiran da udaranjem u bubnjeve plaši vrapce koji se nisu usuđivali sletjeti, te su umirali u letu, od iscrpljenosti. Ubijene su stotine milijuna vrabaca. U ime žita. Ubijanje vrabaca dovelo je do nagloga skoka brojnosti skakavaca, jer su izgubili prirodne neprijatelje. Sad su skakavci pustošili žito.

Izbila je glad. Pojavilo se ljudožderstvo, umrlo je od gladi preko 50 milijuna ljudi, bilježeno je da su roditelji jeli djecu. Mao je potom zapovjedio prestanak ubijanja vrabaca i počeo pominjati stjenice u rižonosnim poljima. Nikome nije palo na pamet nikakvo bojenje vrabaca. Ivan je ulovljene skakavce gušio u žitu.