– Izlazi iz mojega stana, idiote! - Uzima tanjurić sa stolića, težak, keramički, i baca mi ga u glavu. Prvi me promašuje. Ali, drugi me pogađa u lopaticu dok bježim prema vratima. – Au! Kriste, odlazim! - Kreten! To je dokaz – tko god je rekao da je iskrenost najbolji put, očito je lagao.
Parkiram motocikl na pločniku i trčim do ulaznih vrata Deeine zgrade. Pritišćem njezino zvono jednom, dva puta, i treći put za sreću. Čekam pet sekundi, ali ona ne odgovara. Tada činim ono što bi svako drugo normalno ljudsko biće učinilo. Pritišćem tipku sve dok mi jebeni vrh prsta nije pobijelio. BZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ ZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ ZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ ZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ ZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ ZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ... Kad to nije izmamilo odgovor, priznajem da počinjem paničariti. Stajem na pločnik ispod Deloresina prozora i stavljam šake oko usta. – Delores! Hej, Dee, jesi li budna? Budući da je ovo New York, jedan susjed odmah viče: – Sad smo svi budni, seronjo! Nekoliko »umukni« pristiže iz različitih smjerova, a mislim i da je jedna žena bacila lončanicu u mene. Ali, volio bih vjerovati da je to bila nezgoda. Ne znajući što bih drugo učinio, zabacujem glavu i oponašam Marlona Branda kako najbolje znam. – Stella!! Steeellllaaaa!!! Deloresin prozor se otvara. Jebeno napokon. - Matthew?– viče iznenađena. Kvačim prste za omče pojasa, hineći nehajnost. - Hej - odgovaram. – Što ima? – Dovraga, što radiš? – pita.