Page 1

1


TARA SUE ME

Pokorna www.crowarez.org www.bosnaunited.net

2


Gospođici Kathy, vječno zahvalna na neprocjenjivu daru prijateljstva.

Gospodinu Sue Meu, zahvalna na nepokolebljivoj potpori i na tome što mi nikada nije rekao: “Zar si to ti napisala?”

3


Prvo poglavlje

Gospođice King”, pozvala me tajnica, “Gospodin West primit će vas sada.” Na trenutak sam zastala, pitajući se po ne znam koji put što to radim, pa potom krenula prema uredskim vratima do kojih sam morala proputovati cijeli grad. S druge strane vrata nalazila se moja najmračnija maštarija, koju ću ulaskom u ured pretvoriti u stvarnost. Ponosila sam se činjenicom što mi se ruke nisu zatresle dok sam otvarala vrata i ulazila u njegov ured. Korak prvi: obavljen. Nathaniel West sjedio je za velikim radnim stolom od mahagonija i tipkao na računalu. Nije podignuo pogled niti je usporio ritam kojim su mu prsti dodirivali tipke. Kao da nisam ni ušla u ured, no ipak sam za svaki slučaj ipak oborila pogled. Stajala sam mirno dok sam čekala. Pognute glave, ruku uz tijelo i nogu razmaknutih točno u širini ramena. Vani je sunce već zašlo, lampa na Nathanielovu stolu isijavala je prigušeno svjetlo. Koliko je vremena prošlo, deset minuta? Dvadeset? I dalje je tipkao. Brojila sam udahe. Otkucaji srca konačno su se usporili budući da je tuklo na raketni pogon prije nego što sam ušla u ured. Prošlo je još deset minuta. Ili možda trideset. Prestao je tipkati. “Abigail King”, upitao je. Trgnula sam se neznatno, ali nastavila sam gledati u pod. Korak drugi: obavljen. Čula sam ga kako uzima hrpu papira i slaže ih na kup lupkajući njima po stolu. Smiješno. Koliko sam ja znala o Nathanielu Westu, njegovi su papiri uvijek bili uredno složeni. Bila je to još jedna provjera. Odgurnuo je stolac, pri čemu je kotrljanje kotača po glatkom drvenom podu bio jedini zvuk u tihoj prostoriji. Hodao je odmjerenim, ravnomjernim koracima sve dok ga nisam osjetila iza sebe. Rukom mi je maknuo kosu s vrata tako da mi je njegov topao dah zaškakljao uho. “Nemaš preporuke.” Ne, nisam ih imala. Samo ludu maštariju. Trebam li mu reći? Ne. Trebam nastaviti šutjeti. Srce mi je kucalo ubrzano. “Želim da znaš”, nastavio je, “da uopće nisam zainteresiran za obučavanje pokorne. Sve su moje pokorne bile vrlo dobro obučene.” Luda. Bila sam luda što sam uopće došla ovamo. No to je bilo ono što sam htjela. Biti pod vlašću muškarca. Ne. Ne bilo kojeg muškarca. Pod vlašću ovog muškarca. “Jesi li sigurna da želiš ovo, Abigail?” Obavio mi je kosu oko šake i nježno je povukao. “Moraš biti sigurna.” Grlo mi se potpuno osušilo i bila sam prilično sigurna da čujem lupanje vlastitog srca, no ostala sam stajati mirno. Nasmijao se i vratio do pisaćeg stola. “Pogledaj me, Abigail.” Viđala sam njegove fotografije. Svi su znali Nathaniela Westa, vlasnika i glavnog direktora West Industriesa.

4


Fotografije ga nisu prikazivale vjerno. Koža mu je bila blago preplanula što je još više isticalo tamnozelenu boju njegovih očiju. Gusta tamna kosa jednostavno je pozivala da prstima prođeš kroz nju. Da je zgrabiš i privučeš njegove usne svojima. Ritmično je prstima udarao po stolu. Dugačkim, snažnim prstima. Od samog zamišljanja toga što sve ti prsti mogu napraviti počela su mi klecati koljena. Nasuprot meni, Nathaniel se blago nasmiješio, a ja sam se prisilila da se prisjetim gdje sam. I zašto. Ponovno je progovorio. “Ne zanima me zašto si odlučila podnijeti prijavu. Ako se odlučim za tebe i pristaneš na moje uvjete, tvoja mi je prošlost potpuno nevažna.” Podignuo je neke papire koje sam prepoznala kao svoju prijavu i prelistao ih. “Znam sve ono što me zanima.” Sjetila sam se ispunjavanja prijave — kontrolne liste, zahtjeva za nalazima krvnih pretraga koje je tražio, potvrde o kontracepcijskim sredstvima koja sam upotrebljavala. Isto tako, prije današnjeg sastanka dostavljeni su mi njegovi podaci. Znala sam njegovu krvnu grupu, nalaze njegovih testiranja, krajnje granice do kojih je išao te sve što je volio raditi s i izravno partnericama u igri. Nekoliko dugih minuta vladala je tišina. “Nisi prošla obuku”, rekao je. “Ali jako si dobra.” Ponovno tišina dok je stajao i prišao velikom prozoru iza radnog stola. Vani je bilo posve mračno pa sam mogla vidjeti njegov odraz u staklu. Kad su nam se pogledi sreli, odmah sam svoj usmjerila prema podu. “Prilično mi se sviđaš, Abigail King. Premda se ne sjećam da sam ti rekao da odvratiš pogled.” Nadala sam se da nisam nepopravljivo uprskala stvar i ponovno sam podignula pogled. “Da, mislim da bi probni vikend bio sljedeći korak.” Okrenuo se od prozora i olabavio kravatu. “Ako se slažeš, doći ćeš na moje imanje ovog petka točno u osamnaest sati. Poslat ću auto po tebe. Večerat ćemo i onda vidjeti što će se dogoditi dalje.” Položio je kravatu na kauč koji je bio s njegove desne strane i otkopčao prvi gumb na košulji. “Imam određena očekivanja od svojih pokornih. Moraš spavati najmanje osam sati na dan od nedjelje do četvrtka. Prehrana ti mora biti uravnotežena — plan s jelovnicima primit ćeš elektroničkom poštom. Uz to, tri puta na tjedan trčat ćeš kilometar i pol. Dva puta na tjedan kondicijski trening u mojoj privatnoj teretani. Sutra ćeš postati članica. Imaš li bilo kakvih pitanja u vezi sa svim ovim?” Još jedna provjera. Nisam odgovorila. Nasmiješio se. “Možeš govoriti.” Konačno. Liznula sam sune. “Pa, nisam baš... sportski tip, gospodine West. Nisam neka trkačica.” “Ne smiješ dopustiti da tobom vladaju tvoje slabosti, Abigail.” Otišao je do stola i zapisao nešto. “Tri puta na tjedan ići ćeš i na satove joge. I to imamo u teretani. Još nešto?” Odmahnula sam glavom. “Dobro. Vidimo se u petak navečer.” Pružio mi je nekakve papire. “U njima piše sve što moraš znati.” Uzela sam papire. I čekala. Ponovno se nasmiješio. “Možeš ići.”

5


Drugo poglavlje

Vrata susjednog stana otvorila su se dok sam prolazila hodnikom. Moja najbolja prijateljica Felicia Kelly izašla je iz stana. Felicia i ja prijateljice smo oduvijek jer smo odrasle u istom malom gradiću u Indiani. U osnovnoj i srednjoj školi dijelile smo klupu zahvaljujući abecednom rasporedu sjedenja u učionicama. Poslije mature polazile smo isti koledž u New Yorku, u kojem smo otkrile da, želimo li i dalje ostati najbolje prijateljice, trebamo živjeti kao susjede, a ne kao cimerice. Iako sam je voljela kao sestru koju nisam imala, katkad je bila sklona zapovijedanju i jednostavno nesnosna. S druge strane, imala sam prilično ustaljenu potrebu za samoćom što ju je izluđivalo. Kao očito i moj susret s Nathanielom. Ruku na bokovima, uzviknula je: “Abby King, jesi li isključila telefon? Otišla si se naći s onim tipom, zar ne?” Samo sam joj se nasmiješila. “Zbilja, Abby”, rekla je. “Ne znam zašto se uopće toliko uzrujavam.” “Ja znam. Hajde reci mi zašto se uzrujavaš?” upitala sam je dok je išla za mnom u stan. Kad sam se smjestila na kauč počela sam čitati materijale koje mi je dao Nathaniel. “Uzgred budi rečeno, neće me biti ovog vikenda.” Felicia je glasno uzdahnula. “Otišla si. Znala sam da ćeš otići. Kada nešto zamisliš, nema sile koja te može odvratiti od toga. Uopće ne razmišljaš o posljedicama.” Nastavila sam čitati. “Misliš da si jako pametna. Pa dobro, što misliš da će tvoji iz knjižnice reći na sve to? Što će reći tvoj otac?” Moj je otac još uvijek živio u Indiani i, premda nismo bili bliski sam sigurna da bi imao jasno mišljenje o mojem posjetu Nathanielovom uredu. Vrlo negativno mišljenje. Bez obzira na to, nije postojala mogućnost da netko raspravlja s mojim ocem o mojem seksualnom životu. Odložila sam papire. “Ni riječi mojem ocu o ovome, a moj se osobni život nimalo ne tiče onih iz knjižnice. Je li ti jasno?” Felicia je sjela i zagledala se u svoje nokte. “Ništa mi nije jasno.” Zgrabila je papire. “Što je ovo?” “Vrati mi to.” Iščupala sam joj papire iz ruke. “Zbilja”, rekla je. “Ako tako žarko želiš da netko dominira tobom, znam nekoliko tipova koji bi bili više nego spremni da ti ispune tu želju.” “Ne zanimaju me tvoji bivši momci.” “Znači, uletjet ćeš u kuću tog stranca i dopustiti mu da radi s tobom što želi?” “Nije to baš tako.” Podignula se, otišla do mojega prijenosnog računa i uključila ga. “Nego kako je onda?” Zavalila se u stolac dok se zaslon podizao. “Biti ćeš ljubavnica bogatašu?” “Ja nisam njegova ljubavnica. Ja sam njegova pokorna. Slobodno se posluži mojim računalom.” Žustro je udarala po tipkovnici. “Tako je. Pokorna. To je puno bolje.” “Pa bolje je. Svi znaju da pokorna ima svu vlast u takvu odnosu.” Felicia nije bila tako dobro obaviještena kao ja. “Zna li to Nathaniel West?” Otvorila je Google i upisala Nathanielovo ime. U redu. Neka ga traži. Odjednom je ekran ispunilo njegovo privlačno lice. Gledao nas je svojim prodornim zelenim očima. Jedna mu je ruka bila prebačena preko ramena prekrasne plavuše koja je stajala kraj njega. Moj, govorila je gluplja strana mojega mozga. Samo od petka navečer do nedjelje popodne, odgovarala je na to odgovornija strana. 6


“Tko je ova žena?” upitala je Felicia. “Pretpostavljam da je to moja prethodnica”, promrmljala sam vraćajući se u stvarnost. Bila sam pravi idiot. Misleći da će poželjeti baš mene poslije ovakve žene. “Morat ćeš se dobrano potruditi da uđeš u cipele tako visokih potpetica i ispuniš njezino mjesto, prijateljice.” Samo sam kimnula. Felicia je to naravno primijetila. “Dovraga, Abby. Pa ti uopće ne nosiš visoke potpetice.” Uzdahnula sam. “Znam.” Felicia je zatresla glavom i kliknula na sljedeći link. Odvratila sam pogled jer nisam željela vidjeti još jednu snimku zanosne plavokose božice. “Hej, ljepotane”, uzviknula je. “Eh, pa njemu bih dopustila da dominira nada mnom bilo kad.” Podignula sam pogled i vidjela fotografiju još jednog zgodnog muškarca. Jackson Clark, vođa navale američkog nogometa iz NewYorka, pisalo je ispod slike. “Nisi mi rekla da je u rodu s profesionalnim igračem.” Nisam znala. Ali nije vrijedilo razgovarati o tome s Felicijom — više joj uopće nisam bila zanimljiva. “Tko zna je li Jackson oženjen”, mrmljala je klikćući na razne linkove ne bi li saznala više o njegovoj obitelji. “Čini se da nije. Hmm, možda možemo saznati više detalja o plavuši.” “Zar nemaš pametnijeg posla?” “Nemam”, odgovorila je. “Jedini mi je posao sjediti ovdje i zagorčavati ti život.” “Možeš izaći i sama”, rekla sam i krenula prema spavaćoj sobi. Može provesti cijelu noć tražeći bilo kakve informacije o Nathanielu —ja sam morala pročitati zadanu lektiru. Uzela sam papire koje mi je dao Nathaniel, sklupčala se na krevetu i podvukla noge pod sebe. Na prvoj stranici bili su ispisani njegova adresa i podaci za kontakt. Do njegova se imanja putovalo dva sata iz grada pa sam se pitala imali li on i drugih nekretnina bližih centru. Uz to sam dobila sigurnosnu zaporku za ulaz na imanje, kao i broj mobitela ako mi što zatreba. Ili u slučaju da se urazumiš, govorio je onaj dosadni dio moje glave. Druga stranica sadržavala je pojedinosti o članstvu u teretani i programu vježbanja koji moram slijediti. Dodatni podaci odnosili su se na vježbe snage i izdržljivosti koje mi je namijenio. Na dnu, vrlo preciznim kurzivom bili su ispisani ime i broj instruktora joge. Treća me stranice obavještavala o tome da u petak ne moram ponijeti nikakvu prtljagu. Nathaniel će se pobrinuti za sve što mi bude trebalo, od kozmetike i odjeće. To je bilo zanimljivo. No, što sam drugo mogla i očekivati? Također je sadržavala iste upute koje mi je već spomenuo — osam sati sna, uravnoteženi obroci — ovdje nije bilo ničega novog. Na četvrtoj stranici bila su navedena Nathanielova omiljena jela. Nasreću, znam kuhati. To ću detaljnije proučiti kasnije. Peta stranica. Recimo samo da me peta stranica uzbudila, uznemirila i ostavila u nestrpljivom iščekivanju petka.

7


Treće poglavlje

Nathaniel West imao je trideset četiri godine. Roditelji su mu poginuli u prometnoj nesreći kada mu je bilo deset godina. O njemu se poslije toga brinula njegova tetka, Linda Clark. Nathaniel je preuzeo očevu tvrtku kada je imao dvadeset devet godina. Preuzeo je vrlo unosnu tvrtku i učinio je još unosnijom. Za njega sam znala već dugo. Znala sam o njemu iz žutog tiska, onako kako osobe iz nižih društvenih slojeva znaju o onima iz viših krugova. Tisak ga je prikazivao kao agresivca. Pravoga gada. No željela sam vjerovati da znam nešto više o pravom Nathanielu. Prije šest godina, kada sam imala dvadeset šest, moja je majka, nakon rastave od oca, upala u prave nevoljne zbog duga na kreditnoj kartici. Toliko je dugovala da joj je banka zaprijetila ovrhom nad našom kućom. Imali su i zakonsko pravo na to. No Nathaniel West pojavio se kao spasitelj. Bio je član upravnog odbora banke i uvjerio ih je da mami odobre aranžman kojim će i zadržati kuću i vratiti dug. Umrla je od zatajenja srca dvije godine nakon toga, ali je tijekom te dvije godine, svaki put kada bi se njegovo ime pojavilo u novinama ili na vijestima, ponavljala priču kako joj je pomogao. Znala sam da nije bezosjećajan gad kakvim ga je svijet smatrao. I kada sam čula za njegove intimnije... sklonosti, mašta mi se razbuktala. I nastavila me opsjedati sve dok nisam znala da moram poduzeti nešto po tom pitanju. Zbog toga sam se u 17 sati i 45 minuta tog petka navečer našla na prilazu njegova imanja, u automobilu kojim je upravljao vozač. Bez prtljage. Bez torbi. Samo s torbicom i mobitelom. Veliki zlatni retriver stajao je pred ulaznim vratima. Bio je to prekrasan pas, prodorna pogleda kojim me promatrao dok sam izlazila iz auta i kretala prema kući. “Dobar pas”, rekla sam pružajući ruku prema njemu. Nisam baš pretjerano voljela pse, ali ako je Nathaniel imao psa, morala sam se priviknuti na njega. Pas je zacvilio, krenuo prema meni i gurnuo njušku u moju ruku. “Dobar pas”, ponovila sam. “Tko je dobar pas?” Kratko je zalajao i okrenuo se na leđa kako bih ga podragala po trbuhu. Dobro, pomislila sam, možda psi i nisu tako loši. “Apollo”, čuo se ugodan muški glas iz smjera ulaznih vrata. “Dođi.” Apollo je podignuo glavu kada je čuo glas svojega gazde. Polizao me po licu i otrčao do Nathaniela. “Vidim da si se upoznala s Apollom.” Danas je Nathaniel bio odjeven ležerno — svjetlosiva vesta i tamnosive hlače. Taj je čovjek mogao imati papirnatu vreću na sebi i opet bi izgledao dobro. Nema pravde. “Da”, rekla sam i ostala stajati brišući nepostojeću prljavštinu s hlača. “Jako je drag pas.” “Zapravo nije”, ispravio me Nathaniel. “Obično je jako nepovjerljiv prema strancima. Imala si sreće što te nije ugrizao.” Nisam rekla ništa. Nathaniel se okrenuo i ušao u kuću; nije se čak ni osvrnuo da provjeri slijedim li ga. Naravno da jesam. “Večeras ćemo večerati za kuhinjskim stolom”, rekao je dok me vodio kroz predvorje. Nastojala sam razgledati unutrašnjost kuće — istančana mješavina antiknog i suvremenog — no bilo mi je teško odvojiti oči od Nathaniela dok je hodao ispred mene. Prolazili smo dugačkim hodnikom pokraj nekoliko zatvorenih vrata i cijelo je to vrijeme govorio. “Kuhinjski stol možeš smatrati svojim slobodnim prostorom. Tu ćeš jesti većinu obroka, a kada ti se pridružim za stolom, to možeš shvatiti kao poziv da govoriš slobodno. Obroke ćeš mi 8


najčešće posluživati u blagovaonici, no mislio sam da večer počnemo u nešto ležernijem tonu. Je li sve ovo jasno?” “Da, gospodaru.” Okrenuo se i pogledao me prilično ljutito. “Ne, još nisi stekla pravo da mi se obraćaš na taj način. Dok ga ne stekneš, oslovljavat ćeš me s 'gospodine', ili 'gospodine West'.” “Da, gospodine”, rekla sam. “Ispričavam se.” Nastavio je hodati niz hodnik. Forme oslovljavanja predstavljale su sivu zonu i nisam znala što mogu očekivati. Ipak mi se činilo da ga nisam pretjerano razljutila. Odmaknuo mi je stolac od umjetnički izrezbarenog stola i čekao da sjednem. Bez riječi, sjeo je nasuprot meni. Večera je već bila na stolu i čekala sam da uzme prvi zalogaj prije nego što i sama počnem jesti. Sve je bilo jako ukusno. Netko je ispekao pileća prsa i prelio ih slasnim preljevom od meda i badema. Uz to su poslužene zelene mahune i mrkva, ali povrće sam jedva primjećivala jer mi je piletina bila više nego ukusna. Naknadno sam se sjetila da smo sami u kući, a večera nas je čekala na stolu. “Jeste li vi pripremili ovo?” upitala sam. Blago je nakrivio glavu. “Ja sam višestruko nadaren čovjek, Abigail.” Pomaknula sam se na stolcu i nastavili smo jesti u tišini. Bila sam previše napeta za bilo kakav razgovor. Večera je bila pri samom kraju prije nego što je opet progovorio. “Drago mi je da ne smatraš potrebno prekidati tišinu beskonačnim brbljanjem”, rekao je. “Postoji nekoliko stvari koje ti moram objasniti. Ne zaboravi, za ovim stolom možeš govoriti slobodno.” Zašutio je i čekao moj odgovor. “Da, gospodine.” “Vidjela si na mojem kontrolnom popisu da sam prilično konzervativan dominantan. Ne vjerujem u javno ponižavanje, ne sudjelujem u igrama koje nanose ekstreman bol i ne volim dijeliti. Ikada.” Blago se nasmiješio kutom usana. “Premda, pretpostavljam da kao dom to mogu promijeniti bilo kada.” “Razumijem, gospodine”, rekla sam, sjećajući se njegova kontrolnog popisa i vremena koje mi je trebalo da ispunim svoj. Uistinu sam se nadala da ovaj vikend nije pogreška. Mobitel u džepu ulijevao mi je osjećaj sigurnosti; Felicia je znala da treba pozvati policiju ako joj se ne javim idućih sat vremena. “Druga stvar koju moraš znati”, rekao je, “jest to da se ne ljubim u usta.” “Kao u Zgodnoj ženi?” “Zgodnoj ženi?” “Znate, film?” “Ne.” odgovorio je. “Nisam gledao taj film. Ne ljubim se u usta zato što je to nepotrebno.” Nepotrebno? Pa, eto, ode moja fantazija o tome kako ću ga privući k sebi držeći ruke u toj božanstvenoj kosi. Uzela sam posljednji zalogaj piletine razmišljajući pomnije o onome što mi je rekao. S druge strane stola Nathaniel je nastavio govoriti. “Svjestan sam da si osoba s vlastitim nadama, snovima, željama, potrebama i mišljenjem. Sve te stvari moraš ostaviti po strani ovog vikenda i pokoriti mi se. Stavljanje sebe u takav položaj iziskuje poštovanje, i ja te uistinu poštujem. Sve što budem činio tebi ili za tebe, činit ću misleći na tebe. Moja pravila o spavanju, prehrani i tjelovježbi idu u tvoju korist. Mojem je kažnjavanju cilj tvoje napredovanje.” Prstom je kružio oko ruba čaše za vino. “A zadovoljstvo koje ti konačno pružim” — pritom je prst povlačio niza stalak i uza nj — “pretpostavljam da nemaš dvojbi kada je riječ o zadovoljstvu.” 9


Tek kada se nasmiješio i ustao od stola shvatila sam da piljim u njega. “Jesi li završila s večerom?” upitao me. “Jesam, gospodine”, odgovorila sam svjesna toga da više ne mogu jesti i zaokupljena njegovom primjedbom o zadovoljstvu. “Moram prošetati Apolla. Moja je soba na katu, prva vrata s lijeve strane. Vratit ću se za petnaest minuta. Čekat ćeš me.” Pomno me promatrao svojim zelenim očima. “Stranica pet, prvi stavak.” Nisam sigurna kako sam se popela uza stepenice — svaki korak činio mi se kao da sam u cipelama od željeza. No imala sam samo petnaest minuta i morala sam biti spremna kada se vrati. Na vrhu stepenica poslala sam Feliciji poruku da je sve u redu i da ostajem, unoseći unaprijed dogovorenu tajnu šifru kako bi znala da sam to uistinu ja. Otvorila sam vrata Nathanielove sobe i ostala bez daha. Svugdje uokolo bile su upaljene svijeće. U sredini sobe bio je veliki krevet od masivnog drva na četiri stupa s baldahinom. Međutim, prema prvom stavku na petoj stranici, krevet nije bio za mene. Spustivši pogled vidjela sam jastuk na podu. On je bio za mene. Do jastuka se nalazila prozirna spavaćica. Ruke su mi se tresle dok sam se presvlačila. Spavaćica je jedva pokrivala gornji dio mojih bedara, a kroz tanku se tkaninu vidio svaki djelić mojega tijela. Složila sam odjeću i stavila je na urednu hrpu pokraj vrata. Sve sam vrijeme u sebi ponavljala: Htjela si ovo. Htjela si ovo. Nakon što sam te riječi ponovila dvadesetak puta, konačno sam se smirila. Otišla sam do jastuka, kleknula na nj i sjela na pete. Gledala sam u pod i čekala. Nathaniel je ušao nekoliko minuta poslije. Pogledala sam ga krišom i vidjela da je skinuo vestu. Gola prsa bila su mu mišićava; izgledao je kao netko tko se redovito bavi tjelovježbom. Remen mu je još uvijek bio zakopčan oko struka. “Jako lijepo, Abigail”, rekao je kada je zatvorio vrata spavaće sobe. “Možeš ustati.” Stajala sam oborene glave dok je on kružio oko mene. Možda pod svjetlom svijeća neće vidjeti da se tresem. “Svuci spavaćicu i ostavi je na podu.” Povukla sam spavaćicu preko glave što sam ženstvenije mogla i gledala je kako leluja do poda. “Pogledaj me”, zapovjedio je. Čekao je dok nam se pogledi nisu sreli, a onda je polagano otkopčao remen. Omotao ga je oko ruke i opet napravio krug oko mene. “Što misliš, Abigail? Hoću li te kazniti zato što si me nazvala 'gospodarom'?” Zavitlao je remenom čiji me kožnati vrh dotaknuo. Odskočila sam. “Što god želite, gospodine”, uspjela sam izustiti, iznenađena time koliko me to uzbuđivalo. “Što god želim?” Nastavio je hodati dok nije stao ispred mene. Otkopčao je hlače i gurnuo ih nadolje. “Na koljena.” Spustila sam se na koljena i prvi put vidjela Nathaniela golog. Bio mu je veličanstven. Dug, širok i tvrd. Jako dug. Jako širok. Jako tvrd. Realnost je bila puno bolja od maštarije. “Zadovolji me ustima.” Nagnula sam se prema naprijed i usnama mu uvukla glavić u usta. Neznatno sam se pomaknula da primim i ostatak. U ustima se činio još većim i nisam mogla ne pomisliti kakav bi osjećaj bio primiti ga u svoje tijelo na drugi način. “Cijeli”, rekao je kada mi je već doticao rub grla. Pomaknula sam ruke da vidim koliko ga je još ostalo dok ne uđe cijeli. “Ako ga ne možeš staviti u usta, ne možeš ga imati ni bilo gdje drugdje.” Primaknuo se dok sam opuštala grlo kako bih ga mogla obuhvati cijelog. “Da, tako.” Nisam mu dobro procijenila veličinu. Prisilila sam se da dišem na nos. Ne bi baš bilo dobro da se sada onesvijestim. 10


“Ja to volim žestoko i grubo i neću ti progledati kroz prste samo zato što si nova.” Šakama me uhvatio za kosu. “Čvrsto se drži.” Imala sam samo toliko vremena da ga primim za bedra prije nego što ga je izvukao i svom silinom opet nasrnuo u moja usta. Ulazio je izlazio nekoliko puta. “Upotrijebi zube”, rekao mi je. Povukla san usne i zubima strugala cijelom njegovom dužinom dok je ulazio i izlazio. Kada sam se već naviknula na njegovu veličinu, počela sam ga sisati i obrađivati jezikom. “To”, zastenjao je dok je većom žestinom ulazio u mene. Ja sam to napravila, pomislila sam. Dignuo mu se zbog mene i ja sam uzrok njegova stenjanja. To su moja usta napravila. Ja. U mojim se ustima počeo silovito trzati. “Sve progutaj”, rekao je mahnito ulazeći i izlazeći iz mene. “Progutaj sve što ti dam.” Gotovo sam se ugušila kada je svršio, ali zatvorila sam oči da se bolje usredotočim. Slankasti mlazovi štrcali su mi niz grlo, ali uspjela sam ih progutati. Izašao je teško dišući. “To, Abigail”, rekao je, jedva dolazeći do daha, “to je ono što želim.” Ponovno sam sjela na pete dok je navlačio hlače. “Tvoja je soba dolje niz hodnik s lijeve strane, od moje je dijele dvoja vrata”, rekao je, ponovno smiren. “U mojem krevetu spavaš samo kad te pozovem. Možeš ići.” Ponovno sam navukla noćnu košulju i pokupila svoju odjeću. “Doručkovat ću u blagovaonici točno u sedam”, rekao je Nathaniel dok sam napuštala sobu. Pokraj mene, Apollo je kroz otvorena vrata ušao u sobu i sklupčao se uz donji dio Nathanielova kreveta. Pola sata poslije, potpuno budna pod mekanim pokrivačima, više sam puta u glavi vrtjela svaku pojedinost onoga što se malo prije zbilo. Mislila sam na Nathaniela: na njegov ležeran, smiren načina izdavanja zapovijedi, na njegovu potpunu kontrolu. Ne samo da je naš susret ispunio moja očekivanja, već ih je premašio. Nisam mogla dočekati ostatak vikenda.

11


Četvrto poglavlje

Sljedećeg jutra predugo sam spavala, naglo se probudila i opsovala tiho kad sam vidjela koliko je sati. Šest i petnaest, prekasno za tuširanje ako želim poslužiti doručak točno u sedam sati. Požurila sam u susjednu kupaonicu i oprala zube. Ovlaš se pogledavši u ogledalo, provukla sam četku kroz kosu i napravila neuredan konjski rep. Zgrabila sam par traperica i majicu dugih rukava iz ormara, iznenađena što mi pristaju, dok se nisam sjetila prijave koju sam popunila i u koju sam unijela svoj konfekcijski broj. Pogled mi je pao na nenamješten krevet dok sam izlazila iz sobe. Na trenutak sam pomislila da ga takva i ostavim, a zatim sam pomislila da je Nathaniel vjerojatno bolesno pedantan i nisam ga htjela razljutiti već prvog vikenda. Tvoj prvi vikend? upitao je racionalni dio mojega mozga. Misliš li da će ih biti još? Odlučila sam ignorirati ga. Krevet nije bio dovoljno širok za dvije osobe. Uzdisala sam razočarano dok sam ga namještala. Očito mi Nathaniel neće praviti društvo u ovoj spavaćoj sobi. A kako stvari stoje, noći provedene u njegovoj bit će malobrojne i rijetke. Prošla sam pokraj kućne teretane na putu do kuhinje i čula Nathaniela na spravi za trčanje. Pogledala sam na sat i tresla se od straha. Šest i trideset pet. Nije bilo vremena za pripremanje mojega čuvenog doručka od pohanog kruha s preljevom od banana. Možda drugi put. Nathaniel je ušao u blagovaonicu nekoliko sekunda nakon što sam na stol stavila kajganu, prepečeni kruh i rezano svježe voće. Kosa mu je bila svježe oprana i mirisao je na svjež planinski zrak i mošus. Neodoljivo. Srce mi je počelo kucati jače pri samoj pomisli na okus njegove kože. Stajala sam s njegove desne strane dok je jeo. Nijednom nije pogledao u mojem smjeru, ali zadovoljno je uzdahnuo nakon prvog zalogaja. Kada je završio s jelom, pogledao me. “Pripremi i sebi doručak i pojedi ga u kuhinji. Dođi u moju spavaču sobu za sat vremena. Stranica pet, stavak dva.” I rekavši to napustio je blagovaonicu. Zašto mi je rekao da pojedem nešto prije nego što mi je naredio da dođem u njegovu spavaću sobu? Kao da bih mogla pojesti što nakon onoga što mi je rekao. Ipak sam si ispržila jaje, narezala još voća i pojela to u kuhinji kao što mi je rekao. Sunčeva je svjetlost ulazila kroz kuhinjski prozor i mogla sam vidjeti Nathaniela kako šeće s Apollom. Pas je trčao po velikom dvorištu rastjerujući ptice s travnjaka. Nathaniel je razgovarao telefonom, no kada mu je Apollo prišao, sagnuo se i podragao ga. Uzdahnula sam i razgledala kuhinju. Pitala sam se je li ona plavuša ikada jela za kuhinjskim stolom i je li dobro kuhala. No što je bilo, bilo je. Sada sam ja bila u njegovoj kući, barem tijekom vikenda. Oprala sam posuđe od doručka i otišla na kat. Peta stranica, drugi stavak, bilo je nešto što naziva OB-GYN pozom. Ležeći na sredini Nathanielova velikog kreveta, bez ičega na sebi, osjećala sam se kao da ležim na ginekološkom stolu. Zapravo mi je nedostajao onaj mali komadić prozirnog papira koji vam se stavlja pod stražnjicu. Zatvorila sam oči i usredotočila se na disanje, govoreći si da ću biti spremna na sve što je Nathaniel planirao. Možda me konačno i dotakne. “Zatvori oči.” Trgnula sam se. Nisam ga uopće čula kad je ušao u sobu. 12


“Sviđaš mi se ovako raskriljena na krevetu”, rekao je. “Sada počni raditi rukama i zamisli da su moje. Diraj se.” Izluđivao me. Pokušavala sam si dočarati što će se sve događati tijekom vikenda, no dosad se ništa nije zbivalo onako kako sam zamišljala. Nije me taknuo nijednom. To nije bilo pošteno. “Sada, Abigail.” Počela sam se dirati po dojkama i zamišljati da me dodiruju njegove ruke. Nije bilo teško. To sam učinila već stotinu puta. Nathanielov vruć dah prostrujio mi je uz uho, a njegove su me ruke milovale. Dodir mu je isprva bio mekan i nježan, ali kako nam se disanje ubrzavalo, tako je postajao sve grublji. Imao je snažnu potrebu, a ja sam bila ono što mu je trebalo. Bio je gladan, a ja sam bila jedina stvar koja ga je mogla zasititi. S bolnom sporošću zavrtio mi je vrh jedne bradavice, a potom druge. Zagrizla sam unutarnju stranu obraza, preplavljena uzbuđenjem koje je budio u meni. Počeo ih je štipati, silovito vući, a onda još silovitije, dok nisam ostala bez daha. Ja sam postala ta koju je razdirala potreba. Potreba za njim. Željela sam ga. Žudjela za njim. Spuštala sam ruku sve niže ispod trbuha — bolno i očajnički željela sam biti ispunjena. Željela sam da me on ispuni. Koljena mi je raširio još više u stranu i nudila sam mu se prostrta pred njim. Konačno će me obljubiti. Uzeti me i završiti s tim. Ispuniti me kao što me nitko nikada nije ispunio. “Razočaran sam, Abigail.” Nathaniel iz snova nestao je. Očni kapci su mi zatreperili. “Drži oči i dalje zatvorene.” Bio je udaljen samo nekoliko centimetara od mene i mogla sam pomirisati njegovu muškost. Srce mi je luđački tuklo dok sam čekala da nastavi. “Sinoć su ti usta bila puna mene i sada se koristiš jednim prstom koji bi trebao predstavljati moj kurac?” Gurnula sam unutra još jedan prst. Da. Bolje je. “Još jedan.” Dodala sam treći i počela ih uvlačiti i izvlačiti. “Jače”, šapnuo je. “Ja bih te jebao jače.” Neću još dugo izdržati, ako nastavi s takvim riječima. Gurnula sam ih dublje zamišljajući da me on nateže. Noge su mi se napele i grleno sam zastenjala. “Sada”, čula sam Nathaniela i jednostavno eksplodirala. Nekoliko je minuta vladala potpuna tišina dok mi se disanje nije vratilo u normalu. Otvorila sam oči i vidjela ga kako stoji pokraj kreveta, orošena čela. Erekcija mu je napinjala prednju stranu hlača. “Do tog si orgazma došla lako, Abigail”, rekao je gledajući me strastvenim zelenim očima. “Ne očekuj to previše često.” Pa opet, pomislila sam, barem je zvučalo kao da će toga biti još. “Imam dogovorenu obvezu poslijepodne i neću biti ovdje za ručak. Ima odrezaka u frižideru koje ćeš mi poslužiti u osamnaest sati u blagovaonici.” Očima je preletio preko mojeg tijela, prisilila sam se da budem mirna. “Trebaš se istuširati budući da jutros nisi imala vremena.” Dovraga, ovom čovjeku ništa ne može promaknuti. “I”, nastavio je, “u teretani imaš DVD s jogom. Iskoristi ga. Možeš ići.” Nisam ga vidjela do šest sati popodne. Ako su odresci za večeru bili neka vrsta provjere, a zapravo je želio da ih ne uspijem pripremiti na pravi način, bit će jako razočaran. Svojim sam odrescima znala baciti odrasle muškarce na koljena. Dobro, malo sam pretjerala. A i znala sam da ne postoji ni najmanja mogućnost da Nathaniela Westa bacim na koljena, no ipak sam znala pripremiti prilično dobar odrezak. 13


Naravno da nije pohvalio moje kuharsko umijeće. Ali pozvao me da večeram s njim pa sam bez riječi sjedila do njega za stolom. Nabola sam komadić odreska na vilicu i stavila ga usta. Htjela sam ga pitati gdje je bio cijelo poslijepodne. Živi li u gradu preko tjedna. Ali bili smo za blagovaoničkim stolom i nisam to mogla. Kada smo završili s večerom, rekao mi je da ga slijedim. Zajedno smo krenuli po kući, prošli pokraj njegove spavaće sobe do sobe koja nalazila pokraj moje. Otvorio je vrata, stao sa strane i pustio me da uđem prva. U sobi je bio mrak. Osvjetljivala ju je samo jedna malena lampa. Dva debela lanca s lisičinama visjela su sa stropa. Okrenula sam se i pogledala ga upitno. Nije djelovao iznenađeno. “Imaš li povjerenja u mene, Abigail?” “Ja... ja...” Zamucala sam. Prošao je oko mene i otvorio jednu od lisičina. “Što si mislila da naš dogovor znači? Bio sam uvjeren da si bila potpuno svjesna toga u što se upuštaš.” Da, znala sam. Ali mislila sam da će lanci i okovi doći kasnije. Puno, puno kasnije. “Ako želiš da napredujemo, moraš imati povjerenja u mene.” Otvorio je i drugu lisičinu. “Dođi ovamo.” Oklijevala sam. “Ili”, rekao je, “možeš otići i više se ne vratiti.” Krenula sam prema njemu. “Vrlo dobro. Razodjeni se.” Bilo je gore nego prethodne noći. Tada sam barem imala nekakvu predodžbu o tome što želi. Čak i ono ranije na njegovu krevetu nije bilo tako strašno. Ali ovo, ovo je bilo ludilo. Onaj ludi dio mene uživao je u tome. Kada sam skinula svu odjeću, uzeo mi je ruke, povukao ih iznad moje glave i lisičinama ih pričvrstio za lance. Zakoračio je unatrag i skinuo košulju. Premećući po ladici stola koji je nedaleko, izvadio je maramu i vratio se do mene. Držao je crnu tkaninu u ruci. “Izoštrit će ti se ostala osjetila kada ti zavežem oči.” Potom mi je vezao maramu oko očiju i prostorija se potpuno zamračila. Nije bilo svjetla. Nije bilo zvuka. Ničega. Samo luđački otkucaji srca i moje isprekidano disanje. Nešto lagano poput pera gurnulo mi je kosu u stranu tako da sam odskočila. “Što osjećaš, Abigail”, šapnuo je. “Budi iskrena.” “Strah”, odgovorila sam, također šapćući. “Osjećam strah.” “Razumljivo, ali potpuno nepotrebno. Nikada te ne bih ozlijedio.” Nešto jako nježno kružilo mi oko dojke. Osjetila sam navalu požude u međunožju. “Što sada osjećaš?” upitao me. “Iščekivanje.” Nasmijao se, a taj se zvuk razlijevao niz moju kralježnicu. Osjetila sam da kruži još jedanput — izazovno, jedva me dodirujući. “A da ti kažem da je ovo jahaći bič, što bi osjećala?” Jahaći bič? Zastao mi je dah. “Strah.” Bič je zazviždao zrakom i naglo se zaustavio na mojoj dojci. Gotovo sam kriknula od uzbuđenja. Nakratko me zaboljelo, ali ne previše. “Vidiš?” upitao je. “Nemaš se čega bojati. Neću te ozlijediti.” Bič me udario po koljenima. “Raširi noge.” Osjećala sam još izloženijom. Srce mi je sve jače tuklo, ali nešto duboko u meni drhtalo je od uzbuđenja. Povlačio je bič od mojega koljena do brežuljka u međunožju. Ondje gdje je požuda najintenzivnije pulsirala. “Mogao bih te bičevati ovdje”, rekao je. “Što misliš o tome?” “Pa... ne znam”, priznala sam. 14


Triput je naglo puknuo bičem u neposrednoj blizini mojega klitorisa. Zapeklo me, ali taj se osjećaj gotovo istog trenutka pretvorio u neizdrživu potrebu za dodatnim udarcima. “A sada?” upitao je dok je bič nježno poput leptira pucketao između mojih prepona. Još , molila sam. Treba mi još. Nježno je još nekoliko puta zakovitlao bičem prije nego što je njime puknuo po mojem požudom nadraženom središtu. Šibao me opet, pa opet, svakog puta izazivajući bol protkan slatkim zadovoljstvom. Kod ponovnog udarca ispustila sam krik. “Izgledaš tako dobro vezana lancima tu preda mnom, potežući moje lance, u mojoj kući, preklinjući za mojim bičem.” Bič mi je ponovno dragao dojku. “Tvoje tijelo vapi za olakšanjem, nije li tako?” “Da”, priznala sam, iznenađena time do koje mi mjere treba olakšanje. Povukla sam lance u želji da se dodirujem, da se sama zadovoljim kad već on to nije htio. “I imat ćeš ga.” Bič je još jedanput puknuo točno usred mojega međunožja. “Ali ne večeras.” Počela sam tiho cviliti kada sam čula da se udaljava. Negdje se u sobi otvorila ladica. Ponovno sam povukla lance. Što to znači, ne večeras? “Sada ću te osloboditi lanaca”, rekao mi je. “Otići ćeš ravno u krevet. Spavat ćeš gola i nećeš se dodirivati. Bit će ozbiljnih posljedica ako me ne poslušaš.” Otpustio je jedan pa drugi lanac, nježno mi trljajući svako zapešće mirisnim losionom. Potom mi je skinuo maramu s očiju. “Razumiješ li?” Pogledala sam njegove duboke zelene oči i znala da misli ozbiljno. “Da, gospodine.” Bit će to duga noć.

15


Peto poglavlje

Sljedećeg me jutra probudio miris pečene slanine. Skočila sam iz kreveta i odjurila do sata. Šest i trideset. Zašto je Nathaniel kuhao? Nije rekao kada se trebamo naći na doručku. Neću valjda imati problema zato što nisam znala da želi doručkovati ranije? Požurila sam obaviti jutarnje rituale namještanja kreveta, pranja zuba i odijevanja. Nisam bila sigurna kada ću krenuti kući. Možda ću poslije imati vremena da se istuširam. Dolje sam stigla točno u sedam. Nathaniel je sjedio za kuhinjskim stolom na kojem su bila postavljena dva mjesta. “Dobro jutro, Abigail”, rekao je. U glasu i pogledu moglo se naslutiti nekakvo uzbuđenja koje ranije nisam primjećivala. “Je si li dobro spavala?” Zapravo sam grozno spavala. Kao da nije bilo dovoljno to što sam otišla u krevet sva napaljena i nezadovoljena, već sam morala i spavati gola što uopće nije pomoglo u toj situaciji. Sjećanja na ono što mi je radio prethodne noći navirala su cijelu noć. “Ne.” Sjela sam za stol. “Zapravo nisam.” “Hajde, pojedi nešto.” Bilo je hrane za cijelu vojsku: slanina, jaja i mafini sa svježim borovnicama. Podignula sam obrvu od iznenađenja kada sam ga pogledala, na što mi se nasmiješio. “Spavate li vi uopće?” upitala sam. “Povremeno.” Kimnula sam kao da je to nešto posve normalno i bacila se na hranu. Nisam ni bila svjesna toga koliko sam gladna. Pojela sam tri šnite slanine i polovicu kajgane prije nego što je ponovno progovorio. “Proveo sam lijep vikend, Abigail.” Pokušala sam dokučiti kako je ova dva posljednja dana mogao nazvati lijepim vikendom. Zasigurno je riječ o nekom specifičnom humoru doma. “Želio bih nastaviti s našom vezom”, rekao je. Zagrcnula sam se komadićem marina. “Zbilja?” “Jako sam zadovoljan tobom. Imaš zanimljivo držanje i spremna si učiti.” Bila sam iznenađena time što je išta zaključio o meni budući da smo tako malo vremena proveli zajedno, ali odgovorila sam: “Hvala vam gospodine.” “Danas moraš donijeti važnu odluku. O pojedinostima možemo razgovarati poslije doručka i tuširanja. Siguran sam da i ti imaš nekoliko pitanja za mene.” Ovo je mogla biti jedina prilika koju ću imati pa sam je iskoristila. “Mogu li vas nešto pitati, gospodine?” “Naravno. Za tvojim smo stolom.” Duboko sam udahnula. “Kako ste znali da se nisam istuširala jučer ujutro ili jutros? Živite li ovdje preko tjedna ili imate stan i u gradu? Kako — “ “Jedno po jedno pitanje, Abigail”, rekao je podignuvši ruku. “Imam iznimno razvijenu moć opažanja. Kosa ti jučer nije izgledala kao da je oprana. Pretpostavio sam da se jutros nisi istuširala jer si uletjela ovdje kao da te svi vragovi gone. Živim ovdje preko vikenda i imam stan u gradu.” “Niste pitali jesam li slijedila vaše upute sinoć.” “Pa jesi li?” “Jesam.” 16


Otpio je gutljaj kave. “Vjerujem ti.” “Zašto?” “Zato što ne znaš lagati — lice ti je poput otvorene knjige.” Savio je salvetu i položio je uz tanjur. “Nikada nemoj igrati poker jer ćeš sigurno izgubiti.” Željela sam se naljutiti, ali nisam mogla. Jednom sam zaigrala poker s Felicijom i gadno izgubila. “Mogu li vam postaviti još jedno pitanje?” “Još sam uvijek za stolom.” Nasmiješila sam se. Da, bio je. Svi ti čvrsti mišići, to fantastično tijelo, taj samozadovoljni smiješak — sve je to još uvijek bilo za stolom. Sa mnom. “Recite mi nešto o svojoj obitelji.” Podignuo je obrvu upitno kao da ne može povjerovati u to što želim znati. “Posvojila me moja tetka Linda kada mi je bilo deset godina. Ona je sada visoko pozicionirana direktorica u Lenoxu. Moj je tetak umro prije nekoliko godina. Njihovo jedino dijete, Jackson, igra za Giantse.” “Vidjela sam njegovu fotografiju u novinama”, rekla sam. “Moja najbolja prijateljica Felicia pitala me znam li je li oženjen.” Oči su mu se suzile, a usne skupile u tanku crtu. “Što si sve ispričala o meni svojoj prijateljici?” upitao me. “Mislim da se u dokumentima jasno navodi moje stajalište o povjerljivosti.” “To nema veze s tim”, odgovorila sam. “Felicia je moja sigurnosna mreža; morala sam joj reći. No ona razumije i nikomu neće reći ni riječi. Vjerujte mi. Znam je od osnovne škole.” “Sigurnosna mreža? Je li i ona sklona ovom načinu života?” Odmahnula sam glavom. “Zapravo, sasvim suprotno, ali zna da sam to željela ovaj vikend pa je pristala na to.” Čini se da ga je moj odgovor umirio; blago je kimnuo. “Jackson ne zna za moj način života i ne, nije oženjen.” Blago je nakrivio usta. “Sklon sam tomu da budem i previše zaštitnički nastrojen prema njemu — mora se nositi s priličnim brojem sponzoruša.” “Felicia nije sponzoruša. Naravno, nije na odmet to što je zgodan i profesionalni sportaš. No ona ima zlatno srce i vjerna je u svakom pogledu.” Nije baš djelovao uvjereno. “Čime se bavi?” “Učiteljica je u dječjem vrtiću. Sitna, crvenokosa i prekrasna.” “Daj mi broj njezina telefona. Dat ću ga Jacksonu pa neka sam odluči hoće li joj se javiti.” Nasmiješila sam se. Zbog ovoga će mi Felicia zbilja biti veliki dužnik. Izraz lica postao mu je ozbiljan. “Vratimo se na ono što sam maloprije rekao — želim da nosiš moj ovratnik, Abigail. Molim te, razmisli o tome dok se budeš tuširala. Dođi u moju sobu za sat vremena pa ćemo još razgovarati o tome.” Njegov ovratnik? Zar već? Nisam očekivala da će mi staviti ovratnik tako brzo. Nisam mogla razumjeli zašto sam se pri sva kom razgovoru s Nathanielom uvijek osjećala smetenijom i zbunjenijom na kraju nego na početku? Sa svojeg mjesta na podu Apollo me pogledao i tiho zacvilio. Sat vremena kasnije, Nathaniel me čekao u svojoj sobi s nekakvom kutijom u rukama. Nasred sobe nalazila se tapecirana klupica. Mahnuo je prema njoj. “Sjedni.” Kada sam malo prije toga izašla iz kupaonice, na krevetu sam zatekla srebrni satenski ogrtač i isto takvo donje rublje. Pomislila sam da je prilično bahato od Nathaniela što mi bira odjeću, no ipak sam pristala na njegove uvjete. Zbog toga sam se zamotala u ogrtač i što ženstvenije sjela na mekanu klupicu. Nathaniel je na sebi imao izblijedjele traperice i ništa drugo. Čak ni čarape. Uzdahnula sam. Čak su mu i stopala bila savršena. Okrenuo se i položio kutiju na komodu koja je bila pokraj kreveta. Kada se ponovno okrenuo prema meni, držao je kratku ogrlicu od platine koja se sastojala od dvije isprepletene debele 17


pletenice. Sunčeve su se zrake odbijale od izbrušenih površina mnogobrojnih dijamanata utisnutih u platinu. “Ako pristaneš nositi ovo, bit ćeš obilježena kao moja. Moja da radim s tobom što hoću. Bit ćeš poslušna i nikada nećeš osporavati moje zapovijedi. Tvoji će vikendi pripadati meni i za to vrijeme mogu raditi s tobom što hoću. Nikada neću prema tebi biti nasilan ili ti nanijeti trajne ozlijede, ali, vjeruj mi, nisam ni lak gospodar, Abigail. Natjerat ću te da radiš stvari za koje nikada nisi pomislila da su moguće, ali isto tako mogu ti pružiti zadovoljstvo o kakvu nisi ni sanjala.” Hladan znoj oblio mi je tijelo. Prišao mi je još bliže. “Je si li razumjela?” Kimnula sam. “Razumjela sam, gospodine.” “Hoćeš li nositi ovo?” Ponovno sam kimnula. Stao je iza mene dodirujući mi vrat dok je zakopčavao ogrlicu. Bio je to prvi put da me dodirnuo ovog vikenda i zbog tog sam dodira gotovo poskočila. “Izgledaš kao kraljica”, rekao je mičući ruke preko mojih ramena i skidajući mi ogrtač. “Sada si moja.” Uvukao je ruke pod grudnjak i nježno mi pomilovao grudi. “I to je moje.” Nastavio je povlačiti ruke sa strane. “Moje.” Poljubio mi je vrat, a onda ga nježno ugrizao. Njegove usne. Njegove ruke. Njegov dodir. Zabacila sam glavu i uzdahnula od uzbuđenja koje su izazivali u meni. “Moje.” Ruke su se nastavili spuštati. Došao je do gornjeg ruba gaćica i gurnuo ga u stranu. “A ovo?” Prstom je ušao u mene. “Sve moje.” Uvlačio je prst u mene i izvlačio ga, potpuno potvrđujući moju pretpostavku da su njegovi prsti mogli raditi čudesne stvari. Gladili su me čvrsto i duboko, ali baš kada sam bila pred samim vrhuncem, izvukao ih je van. “Čak su i tvoji orgazmi moji. Zastenjala sam od razočaranja. Dovraga, hoće li mi ikada dopustiti da doživim vrhunac? “Ubrzo”, šapnuo je. “Vrlo brzo. Obećavam.” Ubrzo, možda tijekom sljedećih sat vremena? Osjetila sam svu težinu kratke ogrlice oko vrata. Podignula sam ruku da je dodirnem. “Pristaje ti jako dobro.” Uzeo je jastuk s kreveta i stavio ga na pod. “Tvoja je sigurnosna riječ terpentin. Izgovoriš li je, sve prestaje trenutačno. Skidaš ogrlicu s vrata, odlaziš i nikada se više ne vraćaš. U suprotnom, dolazit ćeš ovamo svakog petka. Katkad ćeš doći u šest i večerat ćemo u kuhinji. Katkad ćeš doći u osam i uputiti se ravno u moju sobu. Moje upute o spavanju, prehrani i tjelovježbi i dalje su na snazi. Je li ti jasno?” Kimnula sam. “Dobro.” Nastavio je. “Često me pozivaju na društvena događanja. Ti ćeš me pratiti. Takvu obvezu imam sljedeće subote navečer — dobrotvorna večera za jednu od neprofitnih organizacija koju podupire moja tetka. Ako nemaš odgovarajuću svečanu haljinu, ja ću ti je nabaviti. Je li sve ovo jasno? Ako nije, slobodno me pitaj.” Zamaglilo mi se glavi. Nisam mogla misliti jasno. “Nemam pitanja.” Nagnuo se prema meni i šapnuo mi u uho: “Nemam pitanja...” Nešto je očito želio, htio je da nešto kažem. Što? “Reci, Abigail. Zaslužila si to.” Odjednom mi je sinulo. “Nemam pitanja, gospodaru.” “Da. Jako dobro.” Odmaknuo se, a oči su mu ponovno zasjale od uzbuđenja. Otišao je do jastuka, stao iza njega i otkopčao traperice. “Sada dođi i pokaži mi koliko si sretna što nosiš moju ogrlicu oko vrata.”

18


Šesto poglavlje

Felicia me iznenađeno pogledala kada sam se vratila u nedje-Iju, ali nije rekla ništa. Pretpostavljala sam da neće komentirati budući da sam se vratila kući živa i zdrava. Jednom mi je prilikom rekla kako sam glupa i u njezinoj je svijesti to upozorenje bilo posve dovoljno. Uz to, druge su joj važnije stvari okupirale pozornost i vrijeme — Jackson Clark onoga joj se dana javio telefonom i pozvao je na dobrotvornu gala večeru. Prihvatila je poziv i otad razgovaraju svake večeri. Te iste nedjeljne večeri, dok je Felicia razgovarala s Jacksonom, i ja sam bila vrijedna. Sjela sam za računalo i kliknula na povijest pretraživanja. Morala sam još jedanput pogledati njezinu fotografiju. Vidjeti ima li moju ogrlicu oko vrata. Lupkala sam prstima po stolu dok sam čekala. Moja ogrlica. Je li uistinu mogla biti moja ako ju je i bezbroj drugih žena nosilo? Stranica koju sam tražila pojavila se na zaslonu. Bio je tu Nathaniel, ali oči mi se nisu zadržale na njemu već na njegovoj pratilji. Uzdahnula sam s olakšanjem kada sam vidjela da nije imala kratku dijamantnu ogrlicu oko vrata. Umjesto toga, imala je nisku bisera. Nakrivila sam glavu. Je li Nathaniel mogao i nju prisvojiti vezujući je za sebe ovratnikom od bisera? Iživcirana, isključila sam računalo. Od ponedjeljka do petka radila sam kao i dotad u jednoj od javnih knjižnica New Yorka, okružena knjigama i ljudima koji su ih voljeli. Knjige me obično smiruju. Pritom je “obično” riječ kojom se koristi rutinski. Dvaput na tjedan poučavala sam adolescente engleskom jeziku i književnosti. Rado sam im pomagala jer sam se veselila tomu da im ugledam iskru u očima kada riješe neki posebno težak zadatak ili otkriju novu vještinu — no u srijedu me jedan od učenika uhvatio kako se igram ogrlicom. Njegova posve bezazlena primjedba “Lijepa ogrlica, gospođice King” prilično me uznemirila. Nathaniel mi je zabranio da je skidam. Pokušala sam ne razmišljati o tome što bi njegovi roditelji rekli da znaju što sam radila prošlog vikenda. Što sam planirala raditi i ovog vikenda. To se nikoga ne tiče. U slobodno vrijeme mogu raditi što hoću, pomislila sam kimnuvši potvrdno. Onda mi je odjednom sinulo svojim slobodnim vremenom za vikend nisam više ja raspolagala. Njime je raspolagao Nathaniel. Tjedan se razvlačio do petka. Objektivno gledano, od posljednjeg je susreta prošlo manje od tjedan dana, zapravo samo pet. No činilo mi se da ih je barem deset. Nathaniel me čekao kada sam točno u šest sati te večeri stigla na njegovo imanje. Na stolu su već bili postavljeni tanjuri puni tjestenine s umakom od morskih plodova. “Kakav si tjedan imala?” upitao me kada sam progutala prvi zalogaj. “Dug”,odgovorila sam. Nije bilo potrebe lagati. “A vi?” Slegnuo je ramenima. Naravno da neće priznati da se veselio vikendu. Čak i da je priznao, sigurno ne bi osjećao nervozu u želucu kao ja. Što ćemo raditi večeras? Hoće li me dodirnuti? Sjetila sam se njegovih ruku koje su mi prelazile tijelom u nedjelju i sva sam se stresla. “Apollo je zaklao nekakva glodavca.” Kimnula sam. Bilo je to suludo, nas dvoje za večerom poput svih normalnih parova. Kao svakog petka u tjednu. Kao da me prije manje od tjedan dana nije vezao lancima i bičevao. Kao da mi se to nije svidjelo. Pomaknula sam se na stolcu. “Elaina, supruga mojeg prijatelja Todda, maloprije ti je donijela haljinu. Veseli se što će te upoznati.” Na te sam riječi naglo podignula glavu. “Vaši prijatelji. Zna li tko za nas?”

19


Zavrtio je dugačak rezanac tjestenine oko vilice i prinio je ustima. Ta njegova usta. Te usne. Gledala sam ga dok je žvakao i lagano gutao zalogaj. Uh. U kuhinji je postajalo sve toplije. Brže bolje stavila sam zalogaj u usta. “Znaju da si moja pratilja”, rekao je. “Ne znaju ništa o našem sporazumu.” Sporazum. Da, to je bio pristojan način definiranja našeg odnosa. Usredotočila sam se na rezanje tjestenine. Sa suprotne strane stola Nathaniel je počeo kružiti prstom po rubu čaše. Izazivao me, poigravao se sa mnom. I radio je to majstorski. “Pa, planiraš li me dotaknuti ovog vikenda ili ne?” izletjelo mi je. Zaustavio je prst i pogledao me škiljeći. “Postavljaj pitanja s malo više poštovanja, Abigail. Samo zato što smo za tvojim stolom ne znači da možeš razgovarati sa mnom onako kako ti padne na pamet.” Vrućina mi je udarila u lice. Čekao je. Spustila sam glavu. “Planirate li me dotaknuti ovog vikenda, gospodaru?” “Pogledaj me.” Jesam. Zelene su mu oči iskrile. “Planiram više od pukog do dirivanja”, rekao je polagano. “Planiram te jebati. Žestoko i više puta.” Njegove su riječi djelovale kao električni udar koji je krenuo od moje glave i završavao u bolno nadraženoj točki između mojih nogu. Postojao je razlog zbog kojeg je bio gospodar - mogao je napraviti više s nekoliko jednostavnih riječi nego većina muška raca cijelim svojim tijelom. Ustao je od stola. “Hoćemo li početi? Želim te golu na svojem krevetu za petnaest minuta.”

20


Sedmo poglavlje

Počela sam shvaćati kako Nathaniel funkcionira. Mogao me nadražiti jednim jedinim pogledom. Probuditi u meni žudnju za njegovim dodirom jednostavnom riječju ili frazom. Kao sada, dok sam čekala na njegovu krevetu. Izluđivao me je, a nije ni bio u sobi. Večera je bila duga, razvučena predigra. Samo promatranje načina na koji je jeo tjesteninu, prstom milovao čašu, uzbuđivalo me do prskanja. Bila sam spremna i na samom rubu da vrisnem od požude. A nije me još ni dotaknuo. Ušao je u sobu sporim, odlučnim korakom. Svijetlo svijeće obasjavalo mu je grudi i davalo očima taman sjaj. Bez riječi, primaknuo se dnu kreveta i podignuo okov. Racionalni dio mene šaptao je da bi se trebala bojati. Trebala bih uzviknuti “terpentin” na sav glas. Trebala bih otići iz ove kuće i od čovjeka koji je imao preveliku vlast nad mojim tijelom i duhom. Umjesto toga, gledala sam sa suspregnutim uzbuđenjem kako me vezuje okovima za krevet u obliku raskriljenog orla. Obratio mi se onim svojim smirenim, zavodničkim glasom. “Nisam ovo namjeravao izvesti večeras, ali vidim da još uvijek ne razumiješ u cijelosti. Pripadaš mi i moraš raditi i ponašati se onako kako ti naložim. Sljedećeg puta kad mi se obratiš bez dužnog poštovanja, nalupat ću te. Kimni ako si razumjela.” Kimnula sam i nastojala ne pokazati koliko me njegova prijetnja uzbudila. “Prethodna me pokorna dovela tri puta do vrhunca tijekom noći”, rekao je, a ja sam se pitala je li mislio na plavušu. “Želim pokušati četiri.” Četiri? Pa je li to uopće bilo moguće? Iz džepa je izvadio crnu maramu. “I želim te potpuno pod svojom vlašću.” Duboko sam udahnula. Mogu ja to. Želim to. Pogledala sam u njegove duboke zelene oči, a onda je namjestio maramu i više nisam vidjela ništa. Čula sam lagan metalni zvuk zatvarača i znala sam da skida hlače. Bio je gol kao i ja. Srce mi je tuklo ubrzano. Dvije krupne ruke krenule su od mojih ramena i nježno se spuštale sa strane. Prelazio je rukama oko mojih dojki ne dodirujući ih, a onda kružio oko pupka. Jedan mu se prst spustio niže i dodirivao mi ulaz. Zastenjala sam. “Koliko je vremena prošlo, Abigail?” upitao je. “Odgovori mi.” Od posljednjeg puta kad sam imala snošaj? “Tri godine.” Nadala sam se da me neće pitati za razlog. Oboje smo konačno bili goli i na njegovu krevetu — nisam željela misliti na to kako me nijedan od bivših momaka nije mogao zadovoljiti. Ponovno je prstom ušao u mene. Osjetila sam kako se krevet pomiče dok mi se približavao. “Još nisi spremna. Moraš biti spremna ili te neću moći jahati onako žestoko kako želim.” Osjetila sam kako se povlači unatrag, potom njegova usta na mojem vratu, lagano poljupcima krčeći put sve niže dok nije došao do dojki. Jezikom je kružio oko moje bradavice i nježno puhao u nju. Potom ju je poklopio ustima i počeo je sisati, prelazeći jezikom preko njezina vrha. Gotovo sam ostala bez daha kad ju je zagrebao zubima. Prešao je na drugu stranu, počeo nježno, a onda sve silovitije dok nije postalo gotovo neizdrživo. Izvila sam se prema njemu bez imalo srama. Ako ovako nastavi dovest će me do vrhunca samo svojim ustima. Nastavio mi je nasrtati na bradavice spuštajući istodobno ruku sve niže. Prstima me stiskao sve grublje, spuštajući ih sve niže i niže niz moje tijelo do široko 21


raskriljenih nogu koje su ga čekale otvorene i spremne. Prstima me trljao grubo, a ja sam se priljubila uz njega, žudeći za trenjem, žudeći za nečim. Kada je odmaknuo ruke i usta, zastenjala sam, a svjež zrak nahrupio je uz moje tijelo. Krevet se ponovno pomaknuo i osjetila sam da me opkoračuje. Osjetila sam njegovu tvrdu, široku kitu među dojkama. Snažno se zario u mene. “Jesi li spremna, Abigail? Dosadilo mi je čekati. Jesi li spremna?” Ponovno se zario u mene. “Odgovori mi!” “Jesam, gospodaru. Molim vas. Jesam.” Podignuo je bokove i osjetila sam mu glavić u ustima. “Poljubi mi kurac. Poljubi ga prije nego što te pojebem.” Priljubila sam svoja zatvorena usta uz njega i to je sve što sam namjeravala napraviti. Zbilja. Ali osjetila sam kap tekućine na glaviću i nisam si mogla pomoći — isplazila sam jezik i polizala je. Nathaniel je kroza stisnute zube naglo uzdahnuo i lagano me pljusnuo po licu. “Nisam ti rekao da to napraviš.” Jedan dio mene veselio se što sam izazvala neznatnu pukotinu u njegovu strogo kontroliranu držanju, no spustio se niz moje tijelo i jednom mi rukom podignuo bokove pa sam prestala razmišljati o svemu osim onome što je namjeravao poduzeti. Svi živčani završeci u mojem tijelu počeli su treperiti. Zastenjala sam kada je lagano ušao u mene. To! Gurnuo ga je dublje tako da sam bila maksimalno rastegnuta i popunjena. Kao nikada prije. Kretao se sporo, prodirući sve dublje, milimetar po milimetar, dok mi nije postalo pomalo neugodno. Neće stati. “Dovraga”, rekao je. Osjetila sam kako se podiže. Uhvatio me za bokove objema rukama i počeo ljuljati gore, dolje, prodirući sve dublje. “Prati moje pokrete.” Podignula sam bokove i osjetila da je kliznuo unutra još centimetar. Oboje smo počeli stenjati. Ovoga je puta grublje navro tako da mu je ušao cijeli u mene. Pod povezom su mi se oči zakolutale unatrag. Malo ga je izvukao i onda opet uvalio. Isprobavao. Izazivao. Ali meni je bilo dosta izazivanja. Bilo mi je potrebno više. Bokove sam podignula u zrak kada ga je opet gurnuo unutra. “Misliš li da si sprema?” upitao je. Prije nego što sam mogla odgovoriti, gotovo ga je cijelog izvadio, ostavljajući me praznom i nezadovoljenom. Duboko je udahnuo i svom ga silinom nabio u mene, a potom opet vrlo brzo izvukao. Povlačila sam lisičine, frustrirana jer ga nije vratio u mene. A onda ga je silovito zabio. Iznova i iznova i opet. Gurajući me sve dublje u krevet svakim zaletom. Na svaki sam odgovarala podizanjem bokova kako bih ga što više uvukla u sebe, žudeći da uđe još dublje. Da uđe još žešće. Osjetila sam približavanje vrhunca pri svakom udaru njegova kurca u moje tijelo. Kretao se iznad mene i rukama mi držao bokove čeličnim stiskom. “Svrši kad hoćeš”, zadahtao je gurnuvši ga opet, a ja sam se raspala na milijun komada. Još je dublje ušao zadržavajući položaj pri čemu su mu se svi mišići počeli tresti dok je svršavao u meni. Još nekoliko naglih prodora i još sam jedanput doživjela vrhunac. Disanje mu se lagano vraćalo u normalan ritam. A ja sam se isto tako lagano vratila na zemlju. Požudne ruke prelazile su preko mojeg tijela. Gurnuo mi je kosu u stranu i šapnuo. “Jedan.”

22


Odvezao mi je noge po drugi put, ali ostavio mi je povez oko očiju. Rekao je da može ući još dublje ako ga obujmim nogama i, premda sam znala da je imao puno više iskustva od mene, željela sam mu reći da je dublje ulaženje fizički nemoguće. Dobro je da to nisam rekla naglas jer, kada je prodro u mene po drugi put i savio mi noge oko svojega struka, zbilja je ušao dublje. Dodirivao je mjesta za koja nisam ni znala da postoje. Bila sam potpuno bez daha kada je ustao s kreveta. Radio je nešto blizu mene. Još uvijek nisam vidjela ništa, ali okrenula sam glavu u njegovu smjeru. Odvezao mi je ruke i skinuo maramu. “Noćas ćeš spavati u mojoj sobi, Abigail. Ponovno ću te uzeti u nekom trenutku tijekom noći pa ne želim usred noći ići do tvoje sobe.” Mahnuo je prema podu. “Pripremio sam ti priručni ležaj.” Je li on lud? Zar je želio da spavam na podu? Podignula sam obrvu i pogledala ga. “Imaš li problem s mojom naredbom?” Zatresla sam glavom i nekoliko minuta poslije zaspala na svježim plahtama koje mi je pripremio na podu uz njegov krevet. “Probudi se, Abigail.' Mogli su proći sati ili samo minute. Nisam bila sigurna. Još je uvijek bio mrak — u sobi je gorjela samo jedna svijeća. “Ruke i koljena na krevet. Brzo.” Požurila sam i, još uvijek u polusnu, namjestila se na krevetu. “Osloni se na laktove.” Spustila sam se na laktove. Dvije snažne ruke trljale su mi leđa i dodatno raširile noge. “Bila si uska i onako, ali ovako ćeš biti još uža.” Prokleti bili on i ta njegova putena usta. Samo trenutak kasnije bila sam potpuno budna. Ruke su mu kružile po mojim leđima, prema ramenima i dojkama čije su se bradavice počele stiskati. Svaku je povukao snažno. Vratio je ruke do točke koja je pulsirala od požude i u koju je lagano umočio prst. Prst je potom pomaknuo do stražnjice i kružio oko manjeg otvora. Izgubila sam dah. Počeo je pritiskati taj otvor. “Je li te ikada prije netko jebao s ove strane?” Znao je odgovor. To je bilo jedno od kontrolnih pitanja. Bez obzira na to, niječno sam zatresla glavom jer nisam mogla izustiti ni riječ. Nisam bila sigurna jesam li spremna za to. “Ja hoću”, obećao je. Svi su mi se mišići u tijelu napeli. “Ubrzo”, rekao je izvlačeći prst na što sam tiho izdahnula. Svoju je muškost usmjerio na mjesto na kojem sam bila vlažna i spremna. Ruke mi je položio na glavu i omotao šake kosom. Ušao je silovito u mene svom dužinom i istodobno me povlačio za kosu. Omamljujući osjećaj njegova kurca koji me napunio do krajnjih granica i istodobnog povlačenja kose bili su previše za mene. Ispustila sam uzdah užitka. Izašao je iz mene i ponovno nahrupio silovitim pokretom bokova i naglim trzajem kose. Iznova i iznova, i bio je u pravu. Bila sam uža. Osjećala sam svaki milimetar njegova tijela. Svakim nadiranjem ulazio je sve dublje gurajući mi koljena prema madracu. Zgrabila sam plahte i ljuljala bokovima gore-dolje kako bi se dodirivali s njegovim. Počeo je stenjati. Poznata navala nadolazećeg užitka postajala je sve snažnija i moje je tijelo vrištalo od intenziteta te naslućene slasti. Ili sam to možda ja vrištala. Nisam mogla razlučiti. A nije ni bilo važno. Nathaniel je još jednom gotovo nasilno ušao u mene na što sam ispustila krik od siline kojom sam dosegnula vrhunac. U tom me ubrzo slijedio, ispraznio se u meni, ispuštajući gotovo isti zvuk. Pala sam na krevet, teško dišući. Vjerojatno sam zaspala. Potpuno sam se razbudila kada me okrenuo i pritisnuo bokove uz moje lice. “Četvrta runda, Abigail.” Već je napola bio tvrd. To jednostavno nije bilo moguće. Dovraga. Koliko je sati? Okrenula sam glavu da vidim nalazi li se kakav sat pokraj kreveta. 23


“Pogledaj me.” Okrenuo mi je glavu prema svojem kurcu. “Ja sam sada ono o čemu trebaš razmišljati. Ja i ono što ti kažem. A sada želim da me zadovoljiš ustima.” Otvorila sam usta pokazujući spremnost. A poslije, kada je po četvrti put svršio u meni i legao na mene sav zadihan, osmijeh mi je ozario lice. Znala sam da sam ga uspješno zadovoljila.

24


Osmo poglavlje

Probudila sam se osjećajući sunce na koži pa sam nekoliko puta zbunjeno trepnula. Gdje sam? Pogledala sam udesno i vidjela veliki krevet iznad sebe. Tako je. Na podu. Uz Nathanielov krevet. Ispružila sam noge i zastenjala. Boljeli su me dijelovi tijela za koje nisam znala ni da postoje kao i neki drugi, na koje sam davno zaboravila. Pažljivo sam ustala i napravila nekoliko koraka. U tom bih trenutku bila dala sve na svijetu da sam mogla leći u kadu s vrućom vodom, no činilo se da ću se morati zadovoljiti toplim tušem. Poslije dugotrajnog i detaljnog tuširanja, otišla sam šepajući do kuhinje. Nathaniel je sjedio za stolom, mojim stolom i zalijepljen za telefon, s kojeg je, pretpostavljala sam, slao poruke ili mejlove. Izgledao je sasvim svježe. Biologija zbilja nije bila blagonaklona prema ženama. Doslovno. “Teška noć?” upitao je i ne pogledavši me. Kvragu. Bio je za mojim stolom. Mogla sam biti iskrena. Još pitate. “Teška noć?” upitao je ponovno dok mu je neprimjetan smiješak podizao rubove usana. Ulila sam si kavu uporno ga fiksirajući pogledom. Zadirkivao me. Jedva sam hodala, leđa su me boljela od spavanja na prokletom podu, sve zbog njega, a on me zadirkivao? To mi je bilo pomalo i simpatično na neki bolestan, iskrivljen način. Zgrabila sam mafin s borovnicama s kuhinjskog elementa i sjela pažljivo. Nisam mogla prikriti grimasu. “Potrebne su ti bjelančevine”, rekao je. “Dobro sam”, odgovorila sam i zagrizla pecivo. “Abigail.” Ustala sam i šepala do frižidera iz kojeg sam izvadila pakiranje rezane slanine. Dovraga. Sad moram i kuhati. “Stavio sam dva kuhana jaja u pećnicu da se ne ohlade.” Njegove su me oči pratile dok sam vraćala slaninu u frižider i vadila jaja. “Aspirin ti je na prvoj polici u drugom ormariću do mikrovalne pećnice.” Bila sam sva jadna. Vjerojatno se kaje što mi je stavio ogrlicu oko vrata. “Žao mi je... ali prošlo je puno vremena.” “Zbog kakve se to gluposti ispričavaš”, rekao je. “Više se brinem zbog tvojega sadašnjeg držanja. Nisam ti morao dopustiti da prespavaš u mojoj sobi.” Ponovno sam sjela i pognula glavu. “Pogledaj me”, naredio mi je. “Moram ići. Budi dolje u predvorju odjevena za dobrotvornu večeru i spremna za pokret u šesnaest i trideset. Kimnula sam. Ustao je. “U gostinskoj sobi koja se nalazi preko puta tvoje velika je kada. Iskoristi je.” I rekavši to, jednostavno je otišao. Osjećala sam se puno bolje nakon dugog namakanja u kadi i tablete protiv bolova. Kada sam se osušila, skuhala sam čaj, sjela za kuhinjski stol i nazvala Feliciju. “Hej”, rekla sam kada je podignula slušalicu. “Abby”, odgovorila je. “Nisam znala da ti je dopušteno telefoniranje.” “Nije baš sve onako kako zamišljaš.”

25


“Da, stalno govoriš to”, rekla je tonom koji je značio jebe-mi-se-za-to-što-govoriš-ne-vjerujem-ti. “Naravno, budući da si sama, zapravo i nemaš pametnijeg posla u ovom trenutku.” Nije se često događalo da me Felicia zatekne nespremnu. “Kako znaš da sam sama?” “Jackson mi je rekao da ima dogovorenu partiju golfa i ručak s Nathanielom i nekim tipom koji se zove Todd prije večerašnje dobrotvorne večere. Naravno, tebi Nathaniel govori samo ono najnužnije pa za ovo nisi ni mogla znati.” Mogla sam vidjeti njezin samozadovoljan smiješak preko telefona i pitala se zašto sam uopće pomislila da bi bilo dobro nazvati Feliciju. “Pa nismo jutros imali baš previše vremena”, rekla sam prilično ravnodušno kao da mi uopće nije stalo do toga što mi Nathaniel nije rekao kamo ide. Bila je to laž s moje strane — iz nekog me razloga to zaboljele “I, ne zaboravi, Jackson ne zna za Nathanielove — “ “Stvarno, Abby, tvoj otkvačeni seksualni život i nije baš neka pogodna tema razgovora za prvi spoj.” Ulazna su se vrata otvorila i zatvorila. “Moram ići. Nathaniel se vratio”, rekla sam, oduševljena zato što imam razlog da prekinem razgovor i zato što se Nathaniel vratio. “Jesi li sigurna?” upitala je, po prvi put iskreno zainteresirana. “Prerano je — a i Jackson mi je rekao da će me nazvati čim završe, a nije se još javio.” “Moram ići. Bok.” Završila sam razgovor upravo kada je netko ušao u kuhinju. To nije bio Nathaniel. Visoka, vretenasto građena žena kratke smeđe kose i s crvenim naočalama promatrala me šokirano. Izraza lica koji je vjerojatno bio istovjetan mojem. “Oh”, rekla je. “Nisam znala da je netko ovdje.” “Tko ste vi?” upitala sam, uvjerena u to da bi me Nathaniel svakako obavijestio daje očekivao nekoga. “Elaina Welling”, rekla je pružajući mi ruku. “Moj suprug Todd i Nathaniel dugogodišnji su prijatelji.” Rukovala sam se s njom. “Abby King. Ispričavam se. Nathaniel mi nije rekao da će netko navratiti.” Podignula je crnu satensku torbicu koja joj je bila u ruci. “Zaboravila sam je ostaviti kada sam donijela haljinu.” Zadržala je pogled na mojoj ogrlici i mogla bih se zakleti da se lukavo nasmiješila. “Jeste li za čaj?” upitala sam je. “Rado”, rekla je sjevši. “Baš bi mi godio.” Nalila sam joj čaj i počele smo ćaskati. Bilo je ugodno. Nakon samo petnaest minuta osjećala sam se kao da je poznajem cijeli život. Elaina je bila najljubaznija, najrealnija osoba s kojom sam imala priliku razgovarati nakon jako mnogo vremena. Doselila se u susjedstvo Clarkovih prije srednje škole, a Linda joj je postala druga majka. Čuvši da je izgubila majku još kao dijete, još sam se više zbližila s njom. Dok sam joj govorila o gubitku vlastite majke prije četiri godine, Elaina je kimala, primila mi ruku i jednostavno rekla: “Uvijek će ti nedostajati, ali, vjeruj mi, s vremenom postane lakše.” Tijekom razgovora primijetila sam da se nekoliko puta zagledala u moju ogrlicu, ali nije rekla ništa. Na trenutak sam se zapitala je li Nathaniel lagao kada mi je rekao da njegova obitelj i prijatelji ne znaju ništa o njegovu načinu života, ali zaključila sam da nije tip čovjeka koji laže. Prošlo je gotovo pola sata a da toga nismo bile svjesne kada je Elaina pogledala telefon i iznenađeno viknula. “Oh, ne, pogledaj koliko je sati! Moramo požuriti ako ne želimo zakasniti.” Poljubila me u obraz i otišla obećavši da ćemo nastaviti razgovor za večerom. Imam prilično bujnu maštu i kada sam pokušala zamisliti haljinu koju mi je Nathaniel odabrao, moram priznati da su mi na pamet pale koža i čipka. Ali svečana haljina koja me čekala na krevetu bila je nevjerojatna. Jedinstvena. Nikada si ne bih mogla priuštiti takvo što čak i da dobijem dvogodišnju plaću unaprijed. Od crna satena s nisko nabranim dekolteom i nježnim naramenicama, 26


pripijala se uz tijelo, ali niti je bila vulgarna niti je previše otkrivala. Sezala je do poda i neznatno se podizala na rubu. Zaljubila sam se u nju. Obično se ne šminkam, ali budući da je Felicia Kelly bila moja najbolja prijateljica, a ona nikada nije prošla pokraj odjela s kozmetikom u dućanu ne zaustavivši se, od nje sam i naučila ponešto o šminkanju. Podignula sam kosu s ramena kako sam najbolje znala i pogledala rezultat u ogledalu. “Pa i nije loše, Abby”, rekla sam si. “Mislim da ćeš se uspjeti pojaviti na primanju ne postidjevši ni sebe ni Nathaniela.” Kratko zaustavljanje u spavaćoj sobi kako bih navukla štikle i bila sam sprema. Niza stepenice u susret Nathanielu u predvorju, i moram priznati, bila sam opijena kao tinejdžerica prije prvoga sastanka. Zakoračila sam u predvorje i stala. Nathaniel me čekao okrenut leđima. Na sebi je imao dugačak, crn vuneni kaput. Oko njegova vrata bio je taman šal, a kosa mu je dodirivala ovratnik. Okrenuo se kada me čuo. Vidjela sam Nathaniela u trapericama i vidjela sam ga u odijelu. Ali nije bilo ničega na ovom svijetu što se moglo usporediti s Nathanielom u smokingu. “Izgledaš prekrasno”, rekao je. “Hvala, gospodaru”, uspjela sam izustiti. Pružio mi je crni ogrtač. “Hoćemo li?” Kimnula sam i dok sam mu prilazila činilo mi se da hodam po oblacima. Nisam bila sigurna kako mu to uspijeva, ali zbilja me uspio uvjeriti u to da sam prekrasna. Obavio je ogrtač oko mojih ramena lagano me dodirnuvši. Nepozvane slike od prethodne noći promicale su mi kroz glavu. Sjećala sam se tih ruku. Sjećala sam se onoga što su činile mojem tijelu. Nije bilo drugog načina da opišem ono što sam osjećala, pomislila sam dok smo izlazili iz kuće jednostavno sam bila nervozna. Nervozna što ću se pojaviti na javnom mjestu s Nathanielom. Jednom prigodom rekao mi je da ga ne privlači javno ponižavanje. Nadala sam se da to znači da neće tražiti od mene da mu se pokoravam za stolom tijekom večere. I bila sam nervozna što ću upoznati njegovu obitelj. Kakav ću dojam ostaviti na njih. Obično je izlazio s djevojkama iz visokog društva, ne s knjižničarkama. Siječanj u New Yorku bio je hladan, a ovaj je bio jedan od najhladnijih do sada. Ali Nathaniel je mislio na sve — auto je bio spreman, a u njemu je bilo ugodno toplo. Čak mi je otvorio vrata na suvozačevu mjestu, kao pravi gospodin, i zatvorio ih kada sam ušla. Dugo smo se vozili bez riječi. Nakon određenog vremena uključio je radio i ugodni tonovi klavirskog koncerta ispunili su unutrašnjost automobila. “Kakvu glazbu voliš?” upitao je. Nježna glazba koja je svirala ispunjavala me i umirivala. “Ova je sasvim uredu.” Poslužitelj je odvezao auto kada samo stigli pa smo ušli u zgradu. Živeći u New Yorku toliko dugo koliko sam živjela, bila sam naviknuta na nebodere i gužve, ali penjući se stepenicama te večeri kao pripadnica visokog društva koje sam dotad samo promatrala iz daljine, bila sam potpuno svladana. Nasreću, Nathaniel me podupirao rukom koju je držao na mojim leđima, što me na čudan način umirivalo. Duboko udahnuvši, čekala sam da Nathaniel preda moj ogrtač i svoj kaput ženi koja je radila u garderobi. Ubrzo nakon našeg ulaska u dvoranu, pristupila nam je Elaina u društvu visokoga zgodnog muškarca. “Nathaniel! Abby! Stigli ste!” “Dobra večer, Elaina”, uzvratio joj je Nathaniel, malo nakrivivši glavu. “Vidim da si već upoznala Abby.” Okrenuo se prema meni podignute obrve. Nisam mu spomenula današnji Elainin posjet — i premda ne znam zašto, osjetila sam nekakvo nezadovoljstvo kod njega. “Daj. razvedri se.” Elaina ga je lupnula torbicom po prsima. 27


“Popila sam s Abby čaj danas kada sam svratila do tebe — što znači, Nathaniele, da smo se već upoznale.” Okrenula se prema meni. “Abby, ovo je moj suprug, Todd. Todde, ovo je Abby.” Rukovali smo se i ostavio je na mene dojam ugodne osobe. Za razliku od supruge, u njegovim se očima nije naslućivalo iznenađenje zbog ogrlice koja mi je bila oko vrata. Pogledala sam uokolo, pitajući se jesu li Jackson i Felicia već stigli. “Nathaniel”, pozvao ga je nepoznati glas. Žena koja je stajala pred nama bila je oličenje ženstvenosti i elegancije, što joj je davalo kraljevski izgled. No unatoč tomu, oči su joj bile ljubazne a osmijeh dobronamjeran. Odmah sam znala da to mora biti Nathanielova tetka. “Linda”, potvrdio je Nathaniel. “Dopusti da ti predstavim Abigail King.” Nathaniel me mogao zvati Abigail, ali nisam imala namjeru dopustiti da me svi njegovi znanci tako zovu. “Abby”, rekla sam pružajući joj ruku. “Molim vas, zovite me Abby.” Nathaniel mi je rekao da radite u newyorškim javnim knjižnicama — u ogranku Središnjeg Manhattana”, rekla je Linda nakon rukovanja. “Tuda prolazim na putu do bolnice. Možda bismo katkad mogle ručati zajedno.” Je li to uopće bilo dopušteno? Jesam li smjela ručati s Nathanielovom tetkom? Činilo mi se kao nešto previše osobno. Ali nisam je mogla odbiti; nisam je željela odbiti. “Bilo bi mi drago.” Pitala me za datume izlaska nekih novih knjiga njezinih omiljenih autora. Nekoliko minuta razgovarale smo o piscima koje volimo, kao i o onima koji su nas odbijali — o tome kako obje volimo čitati trilere, a nešto manje znanstvenu fantastiku — prije nego što nas je Nathaniel prekinuo. “Idem po vino”, rekao mi je. “Crno ili bijelo?” Sledila sam se. Je li to bila nekakva provjera? Zar mu je uopće bilo stalo koje vino više volim? Koji je bio ispravan odgovor? Bilo mi je tako ugodno razgovarati s njegovom tetkom da sam zaboravila da nije riječ o uobičajenom pozivu na večeru. Nathaniel mi se približio tako da sam ga samo ja mogla čuti. “Nemam skrivenih namjera. Jednostavno želim znati.” “Crno”, šapnula sam. Kimnuo je i otišao po naša pića. Gledala sam ga dok se udaljavao — kakva je radost samo gledati ga kako hoda. Međutim, na pola puta do šanka zaustavio ga je neki mladić. Zagrlili su se. Okrenula sam se prema Elaini. “Tko je to?” Nisam mogla ni zamisliti to da netko ima hrabrosti prići i zagrliti Nathaniela na taj način. “Kyle”, odgovorila je. “Nathanielov primatelj.” Uopće nisam shvaćala o čemu govori. “Primatelj?” “Nathanielove koštane srži, naravno.” Mahnula je prema zastavi u prednjem dijelu prostorije i po prvi put sam na njoj pročitala da je riječ o dobrotvornoj večeri za newyoršku Udrugu za koštanu srž. “Nathaniel je donirao koštanu srž?” “Bilo je to prije nekoliko godina. Mislim da je Kyle tada imao osam godina, a Nathaniel mu je spasio život. Bušili su mu kosti na četiri različita mjesta i bio je budan cijelo vrijeme. No rekao da se isplatilo jer je na taj način spasio nečiji život.” Mislim da su mi oči još uvijek bile razrogačene kada se Nathaniel vratio. Nasreću, ubrzo su nas pozvali na večeru i mogla sam usmjeriti pozornost na druge stvari. Jackson i Felicia već su bili za našim stolom. Sjedili su sučelice jedan drugom i bili zadubljeni u razgovor. Nathaniel mi je pridržao stolac dok sam zauzimala svoje mjesto. Felicia mi se nasmiješila nakratko, ali ubrzo se opet okrenula Jacksonu. “Čini se da su nam oboje dužnici”, rekao je Nathaniel nakon što je sjeo. 28


“Abby”, napokon je rekao Jackson i ustao kako bi se rukovao sa mnom preko stola. “Imam dojam da te poznajem oduvijek.” Dobacila sam Feliciji ljutit pogled. Nisam ja, govorio je njezin izraz lica. Ne znam o čemu govori. “Hej, Nathaniele”, uzviknuo je Jackson. “Zar nije štosno to što su naše gošće najbolje prijateljice. Bolje od toga bilo bi samo da su sestre.” “Umukni, Jacksone”, rekao je Todd. “Ponašaj se kao što dolikuje, molim te.” “Dečki, molim vas”, umiješala se Linda. “Prestrašit ćete Feliciju i Abby ako ovako nastavite i ubuduće nam se neće htjeti pridružiti.” Dečki, kako ih je Linda nazvala, uspjeli su se suzdržati od daljnjih ispada. Mogla sam zamisliti kakvo im je bilo odrastanje. Svi su se međusobno zadirkivali. Čak se i Nathaniel povremeno uključivao, ali bio je najsuzdržaniji među njima. Najprije su nam poslužili predjelo. Konobar je postavio ispred mene tanjur s tri velike Jakobove kapice. “Dovraga, mama”, oglasio je Jackson. “Tri kapice? Pa ja uskoro počinjem s doigravanjem.” Ali bez obzira na to, navalio je i pojeo ih, mumljajući cijelo vrijeme o “tetkastoj” hrani. “Jacksona su odgajali medvjedi”, šapnuo mi je Nathaniel. “Linda ga samo povremeno pušta u kuću. Zato se tako dobro uklapa u momčad. Sve su to životinje.” “Čuo sam to”, rekao je Jackson preko stola. Felicia se nasmijala. Uskoro su uslijedile salate i ostala topla predjela, i premda nisam bila posve sigurna za Jacksona, ja sam već bila prilično sita. Cijelo su to vrijeme svi za stolom međusobno razgovarali. Saznala sam da je Elaina modna dizajnerka i, nakon što je prisutne zabavila anegdotama s piste, Jackson se uključio s pričama o nogometu. Okrenula sam se prema Nathanielu kada je završio s predjelima. “Moram do toaleta.” Ustala sam i sva trojica muškaraca za stolom učinila su isto. Gotovo sam ponovno sjela. Čitala sam o tome, čak i vidjela u filmovima, ali nikada mi se nije dogodilo da svi muškarci za stolom ustanu samo zato što sam ja to napravila. Čak je i Felicia izgledala silno iznenađena. Nasreću, spasila me Elaina. “Idem i ja s tobom, Abby.” Prišla mi je i primila me za ruku. “Hajde.” Provlačile smo se između stolova do toaleta, kuda me vodila Elaina. “Pretpostavljam da može biti pomalo zastrašujuće vidjeti nas tako na okupu”, rekla je. “Naviknut ćeš se na to.” Nisam imala srca reći joj da mislim da neću biti baš često prisutna na obiteljskim skupovima. Stigle smo do toaleta. Ušle smo u prostoriju uređenu kao dnevni boravak, veću od moje kuhinje. Kada sam završila u zadnjem dijelu te prostrane prostorije, Elaina me čekala kod velikog osvijetljenog toaletnog stolića. “Imaš li katkad osjećaj, Abby, da si došla do nekakve spoznaje, da znaš nešto?” upitala me. Pudrala je nos, premda nisam bila sigurna zašto to radi — jer izgledala je savršeno. “Ali onako da to osjećaš kao istinu? U dubini duše?” Slegnula sam ramenima, povela se za Elaininim primjerom i osvježila šminku. “Ja znam”, nastavila je. “I želim da to i ti znaš — jako dobro djeluješ na Nathaniela.” Podignula je pogled prema meni. “Nadam se da se ne ljutiš što ti to kažem. Jednostavno se osjećam kao da te poznajem oduvijek.” “I ja se tako osjećam”, rekla sam joj. “Hoću reći, kao da se poznajemo oduvijek.” Ne to da blagotvorno djelujem na Nathaniela. Nisam uopće to mislila. “Znam da može biti neugodan i znam da je mu se teško približiti, ali nikad ga nisam vidjela da se toliko smiješi kao večeras.” Okrenula se prema meni. “Ti si uzrok tomu.”

29


Ruke su mi tresle dok sam nanosila ruž. Razmislit ću o ovom razgovoru poslije, kada te noći budem sama u tami. Ili možda tijekom tjedna kada Nathaniel ne bude tako blizu. Kada ga ne budem morala gledati u oči i pitati se što se skriva u njima. Vratila sam ruž u torbicu. Elaina me zagrlila. “Ne daj se zbuniti grubom vanjštinom”, rekla je. “On je zapravo sjajan momak.” “Hvala, Elaina”, šapnula sam. Kada smo se vratile, na stolu smo zatekle desert i kavu. Svi su muškarci ponovno ustali, a Nathaniel mi je pridržao stolac. S druge strane stola, Elaina mi je namignula. Pogledala sam u svoj kolač od sira s čokoladom. Je li bila u pravu? Poslije deserta počeo je svirati mali orkestar. Parovi s okolnih stolova ustajali su i počeli plesati. Prve dvije pjesme bile su brze i sjedila sam zavaljena u stolcu, sretna što ih mogu promatrati. Kada je počela treća pjesma, bila je sporija. Jednostavna klavirska melodija. Nathaniel je ustao i pružio mi je ruku. “Hoćeš li plesati sa mnom, Abigail?” Zapravo ne znam plesati — znalo se dogoditi da ispraznim plesni podij brže od loše izvedbe Macarene — no još sam uvijek razmišljala o onome što mi je rekla Elaina, a preko puta sam vidjela kako Linda prinosi ruku usnama, kao da želi prikriti osmijeh. Pogledala sam Nathaniela; zelene su mu oči bile tamne i znala sam da ovo nije bila zapovijed. Mogla sam ga odbiti. Ljubazno ga odbiti bez posljedica. Ali u tom trenutku nisam željela ništa drugo nego biti u njegovu naručju, osjetiti ga u svojem. Primila sam ga za ruku. “Hoću.” Bili smo zajedno na najintimnije načine, ali nikada se nisam osjećala bliže Nathanielu nego kada me obuhvatio oko struka i privukao sebi, kada su nam spojene ruke bile položene na njegovim prsima. Bila sam sigurna da osjeća kako se tresem u njegovu naručju. Pitala sam se je li ovo planirao cijelo vrijeme — da se počnem tresti i da patim na javnom mjestu. Ne bih se iznenadila da mu je to bio cilj. “Kako se zabavljaš?” toplim dahom šapnuo mi je u uho. “Lijepo mi je”, odgovorila sam. “Jako lijepo.” “Svi su oduševljeni tobom.” Privukao me bliže i polagano smo se okretali na podiju uz zvukove glazbe. Nastojala sam srediti dojmove o svemu onome što sam čula o Nathanielu te večeri. Kako je donirao koštanu srž potpunom neznancu, o načinu na koji se zafrkavao s članovima obitelji i prijateljima. A najviše sam razmišljala o Elaini, o onome što mi je rekla u toaletu. Razmišljala sam o svemu tome i pokušavala to dovesti u vezu s čovjekom koji me prethodne noći vezivao za svoj krevet. O onomu koji je tvrdio da mu je teško služiti. Nisam ih uspijevala srediti. I dok smo plesali, postala sam svjesna jedne činjenice — da sam se opasno približila trenutku istinskog zaljubljivanja u Nathaniela Westa. Vratili smo se Nathanielovoj kući nešto prije ponoći. Dovezli smo se gotovo bez riječi. To mi je odgovaralo. Nisam bila raspoložena za vođenje razgovora. Ni s kim. A pogotovo ne s Nathanielom. Apollo nam je pritrčao kada je Nathaniel otvorio vrata. Stala sam sa strane, u strahu da mi ne zaprlja haljinu. “Ostani u toj haljini i čekaj me u mojoj sobi”, rekao je Nathaniel. “Onako kako si to učinila u mojem uredu.” Polagano sam se uspinjala stepenicama. Jesam li napravila nešto pogrešno? Razmišljala sam o protekloj večeri i pomišljala na brojne pogreške koje sam eventualno napravila. Nisam rekla Nathanielu o Elaininu posjetu. Inzistirala sam da me svi zovu Abby. Obećala sam Lindi da ćemo ručati zajedno. Što ako me iskušavao kada me pitao koje vino pijem? Što ako sam trebala reći bijelo? Što ako sam trebala reći: Što god vi želite, gospodine West? 30


Na pamet su mi pale tri tisuće stvari koje sam izvela pogrešno, jedna smješnija od druge. Da mi je barem dao nekakve upute prije nego što smo krenuli. Još je uvijek bio odjeven kada je ušao. Barem mislim da jest. Glava mi je bila pognuta; vidjela sam mu samo cipele i hlače dok je hodao ispred mene. Pomaknuo se iza mene, svaki mu je korak bio sporiji od prethodnog. Podignuvši ruke, blago je njima prelazio preko gornjeg dijela haljine. “Bila si spektakularna večeras.” Počeo je vaditi ukosnice iz moje kose. Nježne kovrče pale su mi po ramenima. “Moja obitelj ne želi pričati ni o čemu drugom osim o tebi.” Je li to značilo da nije bio ljut? Da nisam napravila ništa pogrešno? Nisam mogla misliti kada je bio tako blizu. “Zadovoljila si me večeras, Abigail.” Glas mu je bio miran dok su mu usne kružile oko mojih leđa, posve blizu, ali ipak ih ne dodirujući. “Sada je red da ja tebe zadovoljim.” Povukao je zatvarač na mojoj haljini i lagano odgurnuo naramenice s mojih ramena. Počeo me ljubiti po tijelu prateći liniju moje kralježnice dok je haljina klizila s tijela i zatim pala na pod oko mojih nogu. Podignuo me i odnio do kreveta. “Lezi”, rekao je, a ja nisam mogla učiniti ništa drugo nego poslušati ga. Nisam imala čarape, a on je kleknuo između mojih nogu i skinuo mi cipele. Spustio ih je na pod. Podignuo je oči, pogledi su nam se sreli, a potom se sagnuo i poljubio mi unutarnju stranu gležnja. Počela sam dahtati. No, nije se zaustavljao. Ljubio me je nježno duž cijele noge, dok je rukom blago milovao drugu. Došao je do gaćica i zakvačio dugačak prst oko njihova ruba. Znala sam točno što radi, što će napraviti. “Nemoj...”, rekla sam položivši ruku na njegovu glavu. “Ne govori mi što da radim, Abigail”, šapnuo je. Povukao je gaćice nadolje pa sam se još jedanput našla gola i razapeta pred njim. Nitko mi to prije nije napravio. Poljubio me ondje. I bila sam sigurna da se spremao napraviti upravo to. Žudjela sam i čeznula za tim, zatvorila sam oči u iščekivanju. Nježno me poljubio, ravno u klitoris tako da sam drhteći zgrabila plahte, gubeći svu prisebnost u trenu. Više me nije bilo briga što radi. Jednostavno sam ga trebala. Užasno sam ga trebala. Na koji god način on to želio. Puhao je u mene i potom me opet počeo ljubiti. Ne žureći se, krećući se polagano, dopuštajući mi da se priviknem na njega. Ljubeći me povremeno, nježno poput šapta. Počeo me lizati tako da sam odskočila od kreveta. Dovraga. Zaboravi njegove prste. Nisu se mogli ni usporediti s njegovim jezikom. Radio je to nježno i polagano, lizao me, štipao. Htjela sam skupiti noge kako bih zadržala taj osjećaj unutra, no podignuo je ruke i raširio mi koljena. “Nemoj me tjerati da te vežem”, upozorio me, pri čemu se njegov glas odbijao od mene izazivajući mi trzaje u cijelom tijelu. Ponovno me počeo lizati, i to ondje gdje mi je žudnja bila najveća, grickajući me nježno zubima. Cijelo to vrijeme rastao je poznat nagovještaj nadolazećeg vrhunca koji je počinjao od mjesta na kojem su bila njegova usta, širio se niz noge, uz tijelo do dojki, kružeći oko bradavica. Ali ne, to nisam bila ja, to su bile Nathanielove ruke. Dok me izluđivao ustima, prsti su mu gladili moje bradavice. Vukli ih, štipali. A dolje me lizao i grickao. Povlačila sam plahte, obavijajući ih oko ručnih zglobova, snažno ih vukla dok sam se stiskala uz njega. Jezik mu je kružio oko mojeg klitorisa i ispustila sam tihi krik zadovoljstva koje mi je preplavilo tijelo, a koje je počinjalo od točke koju je Nathaniel nježno milovao i širilo se izvan kontrole u svim smjerovima. 31


“Mislim da je vrijeme da odeš u svoju sobu”, šapnuo je Nathaniel kada mi se disanje vratilo na normalu. Još je uvijek bio potpuno odjeven. Podignula sam se u sjedeći položaj. “A što je s vama? Zar ne bismo trebali...” Nisam znala kako sročiti to. Jer on nije svršio. To mi se činilo nepoštenim. “Sve je u redu.” “Ali moja je zadaća služiti vama”, usprotivila sam se. “Ne”, rekao je. “Tvoja je zadaća raditi ono što ti kažem, a ja kažem da je vrijeme da odeš u svoju sobu.” Skliznula sam s kreveta, topla i lagana kao pero. Iznenadila sam se što uopće mogu stati na noge. Između svih doživljaja toga dana i opuštajućeg vrhunca koji sam upravo doživjela, nije mi trebalo mnogo da zaspim. Te sam večeri prvi put čula glazbu — glasovir na kojem netko negdje svira nježno i tiho. Tiho i uznemirujuće. Tragala sam za tim zvukom u snu, nastojeći saznati tko to svira, odakle dopire glazba, no stalno sam se gubila i svaki beskrajan hodnik izgledao je potpuno isto kao i prethodni. Nekako sam znala da je glazba značila dom, ali nikako da stignem do njega. U snu sam pala na koljena i počela plakati.

32


Deveto poglavlje

Nisam spavala dobro te noći, vrtjela sam se i okretala i u jednom trenutku probudila sam se sva omamljena. Preplavila me nekakva neobjašnjiva tuga i nisam znala što me to rastužilo. Nešto vezano za glazbu i nemogućnost da je pronađem i sva zbunjena okrenula sam se na drugu stranu i ponovno zaspala. Probudila sam se u pola šest i shvatila zašto Nathaniel želi da preko tjedna spavam osam sati — spavanje tijekom vikenda bilo je problematično. Izvukla sam se iz kreveta stenjući. Istuširala sam se i odjenula do šest i petnaest, ostavljajući dovoljno vremena da konačno napravim svoj čuveni pohani kruh na francuski način. Ispod vrata gimnastičke dvorane vidjelo se svjetlo. Nathaniel je već sigurno ustao i vježba. Pitala sam se hoću li se ikada probuditi prije njega. Zijevnula sam dok sam rezala banane i tukla jaja. Voljela sam kuhati. Uživala sam u pripremanju jela koja su bila zdrava i ukusna. Da nisam toliko voljela knjige, sigurno bih postala profesionalna kuharica. Pohala sam kruh kada je u kuhinju ušao Apollo. “Hej, Apollo”, pozvala sam ga. “Što se događa?” Tiho je zalajao, zijevnuo i prevrnuo se na bok. “I ti, znači?” upitala sam ga i ponovno zijevnula. Razmišljala sam o prethodnoj noći dok se krčkao preljev od banane. Još mi se uvijek sve činilo nadrealnim. Bez obzira na sve, uistinu sam se dobro provela. Svi su bili jako ljubazni. I Nathaniel... o njemu sam posebno razmišljala, kako plešem s njim i poslije odlazim u njegovu spavaću sobu... Gotovo mi je pregorio preljev. U sedam sati poslužila sam mu doručak, pohani kruh pokriven preljevom. “Pripremi i sebi doručak i sjedni”, rekao je. Nije bilo ni traga sinoćnjem džentlmenskom ponašanju, ali znala sam da je tu negdje. Sjela sam za stol s doručkom i samo što sam stavila zalogaj u usta, opet je progovorio. “Imam planove za tebe danas, Abigail”, rekao je. “Planove koji će te pripremiti za moje zadovoljstvo.” Planove koji će me pripremiti za njegovo zadovoljstvo? Koji je sad to vrag? Vježbala sam jogu. Trčala sam. Slijedila plan jelovnika — što je još očekivao? Ali nismo bili za mojim stolom. “Da, gospodaru”, rekla sam pognuvši glavu i gledajući u tanjur. Srce mi je luđački tuklo. Više nisam bila gladna. Vrtjela sam preljev po tanjuru komadićem kruha. “Jedi, Abigail”, rekao je. “Ne možeš me zadovoljavati prazna želuca.” Nisam bila sigurna hoću li ga uopće moći na bilo koji način zadovoljiti ako se zbog napetosti koju sam osjećala ispovraćam po njemu, ali tu sam misao zadržala za sebe. Imala sam dojam da jedem karton. Nakon što sam pojela toliko da ugodim Nathanielu, pospremila sam stol i vratila se u blagovaonicu u kojoj sam stala pokraj njega. “Imaš previše odjeće na sebi”, rekao je. “Idi u moju sobu i skini sve to sa sebe.” Moje misli međusobno su se sukobljavale na putu do njegove sobe. Što smo još mogli raditi a da to već nismo napravili? Razmišljala sam pokušavajući se smiriti. Vodili smo ljubav tri puta, sinoć me oralno zadovoljio a ja njega barem tri puta. No mogla sam izaći na kraj s čim god me bude iznenadio. Gotovo sam se napola umirila. A onda sam ušla u njegovu sobu i zapanjila se. 33


Nasred sobe bila je nekakva klupa ili se barem meni činilo da je klupa. Dopirala mi je do struka. A imala je i stepenicu. Vratilo mi se uznemireno uzbuđenje. Skinula sam odjeću i u neredu je stavila na hrpu pokraj vrata. A onda sam stajala i gledala tu napravu. “To je klupa za bičevanje”, rekao je Nathaniel koji je ulazio u sobu u tom trenutku. “Koristim se njome za kažnjavanje, ali može poslužiti i u druge svrhe.” Reci, molio je racionalni dio mojega uma. Terpentin. Reci. Ne, opirao se onaj iracionalni dio. Želim to. Nathaniel nije zamijetio moju unutarnju borbu. Ili ju je jednostavno ignorirao. “Priđi joj”, rekao je. “I lezi na trbuh.” Tri kratka sloga i možeš krenuti kući, racionalni dio pokušao je ponovno. Tri kratka sloga i nikada ga više nećeš vidjeti. Neće te ozlijediti. Nerazumna strana željela je da ostanem. Nerazumna strana željela je Nathaniela. Rekao je da ti neće nanijeti trajne ozljede. Nikada nije rekao da neće boljeti. Racionalna strana bila je u pravu. “Abigail.” Nathaniel je udahnuo duboko. “Ovo me već počelo zamarati. Ili me poslušaj ili izgovori sigurnosnu riječ. Neću ponavljati.” Preispitivala sam mogućnosti cijelih pet sekunda. Moja je luda strana pobijedila. Racionalnom dijelu očito je slijedio poduži dopust. Udahnula sam duboko i zakoračila prema klupi. Drvo je bilo glatko s ulegnućem u koje sam smjestila tijelo. Dobro, ovo nije tako strašno. Nathaniel je radio nešto iza mojih leđa. Čula sam ga kako otvara i zatvara ladice. Nešto je postavio tik uz moje bokove. “Sjećaš li se što sam ti rekao u petak navečer?” upitao je. Bilo je to retoričko pitanje. Nisam smjela govoriti osim ako on to izričito ne zatraži. Poigravao se sa mnom. Pomislila sam na petak večer. Puno seksa, malo spavanja, puno seksa, bolovi i grčevi, seks, preljev od školjki, još seksa... Potpuna praznina — nisam imala pojma o čemu govori. Terpentin! kriknuo je opet racionalni dio mojega uma. Terpentin! Čvrsto sam stisnula zube da zadržim riječi u glavi gdje su i pripadale. Stiskala sam i druge dijelove svojega tijela. Dovraga, stiskala sam cijelo svoje tijelo. “Opusti se”, Milovao me po leđima. U bilo koje drugo vrijeme uživala bih u tome. U bilo koje drugo vrijeme. Prela sam od zadovoljstva kada me dodirivao. Ali ako se sprema za analni seks... Istina, nisam to sasvim otpisala. Ali jednostavno sam mislila da će to doći kasnije. Čula sam nekakvo šuškanje; skidao se. Duboko sam udahnula i cijelo mi se tijelo ukočilo. Nathaniel je uzdahnuo. “Pomakni se na krevet, Abigail.” Skočila sam s klupe tako naglo da sam se gotovo spotaknula. Nathaniel me pratio do kreveta — bio je gol i veličanstven, ali jedva sam to primjećivala. “Moraš se opustiti”, Uzeo me naručje. “Ovo neće ići ako se ne opustiš.” Usta su mu bila na mojem vratu, zagrlila sam ga. Da, ovo mi je bilo poznato. S ovim sam se znala nositi. Ta njegova nevjerojatna usta stvarala su čuda na mojoj koži. Tijelo mi se počelo opuštati kada su se počela spuštati sve niže. Usnama je dodirivao moje bradavice, a ja sam zabacila glavu dok mu je jezik kružio i kružio oko njih. Ljubio me po cijelom tijelu milujući me neprekidno rukama čiji su dodiri raspaljivali neobuzdanu strast u meni. “Ono što radim, radim radi tvojeg zadovoljstva onoliko koliko i radi svojeg.” Grickao mi je uho. “Imaj povjerenja u mene, Abigail.” 34


I željela sam. Željela sam imati povjerenja u njega. U onog gospodina od sinoć imala sam povjerenja. Ali u doma s klupom za bičevanje? Eh, pa u njega je bilo malo teže imati povjerenja. To je isti čovjek, rekla sam si. Bila sam tako zbunjena. Nisam znala što da mislim. Pokušavala sam svim silama shvatiti što se događa. Sto bi bilo ispravno učiniti. Tko je on bio zapravo. Cijelo to vrijeme Nathaniel je nastavio sa svojim umirujućim mumljanjem. “Mogu ti pružiti užitak, Abigail”, šapnuo je. “Užitak kakav ne možeš ni zamisliti.” Rušio je moj otpor. Brisao sve moje izgovore. A ja sam mu to dopustila. Zapravo nisam imala izbora. Već je polagao pravo na mene. Uspravio se i gledao me u oči dok je ulazio u mene. Zastenjala sam i zagrlila ga čvršće. Tada sam shvatila da je to bio prvi put da su mi ruke slobodne za vrijeme seksa. Povukla sam ruku niz njegova leđa. “Oslobodi ga se, Abigail.” Ušao je dublje u mene. “U mojem krevetu nema mjesta strahu.” Izašao je na tren iz mene, a onda krenuo puno bržim ritmom, sve vrijeme umirujući me svojim glasom. Uvjeravajući me. Nakon određenog vremena nisam se mogla sjetiti čega se to bojim. Nisam se mogla sjetiti ičega. Samo Nathaniela, njegova kreveta i osjećaja kako opet i opet svom silinom prodire u mene i šapće mi o obećanom zadovoljstvu. Dosezanje vrhunca počelo mi se skupljati u trbuhu, Nathaniel se povukao, podignuo mi bokove i ušao još dublje. Bila sam blizu, tako blizu. Obavila sam noge oko njega, privlačeći ga. I upravo kada ga je gurnuo posljednji put, nešto toplo i glatko ušlo je u mene straga, a ja sam kriknula dok mi je svršavanje obuzimalo cijelo tijelo. Rekao mi je da je riječ o čepu. Da će mi pomoći pri rastezanju i da ga trebam nositi nekoliko sati svakog dana. Analni seks bio je potpuno izvan mojeg iskustva. Nisam znala što da očekujem, u meni su postojali samo živci i iščekivanje. No rekao je da će mi pružiti zadovoljstvo i dok se ne dogodi suprotno odlučila sam mu vjerovati. Nikada mi nije lagao. Otišla sam kući u nedjelju poslije ručka. Posljednje riječi koje mi je uputio na rastanku bile su da se vratim u petak navečer u šest sati. Kada sam se te večeri vratila kući Felicia se samo smijala. “Čekam cijeli dan da se vratiš”, rekla je dok sam je uvodila u stan. “Imam veliko iznenađenje za tebe.” Felicijina iznenađenja svodila su se obično na novi ruž koji je kupila. No, sjela sam na kauč, podvila noge pod sebe i rekla joj da mi sve ispriča. “Najprije”, rekla je, “najbolja si prijateljica na svijetu jer si dala Nathanielu moj broj da ga da Jacksonu. Jackson je super. Mislila sam da će biti napuhan i pun sebe jer je profesionalni nogometni igrač, ali nije; posve je normalan. A njegova mama? Možeš li vjerovati? Tako je ljubazna! I kako su samo svi muškarci ustali kada si morala na WC? A Elaina, koja je ustala i pošla s tobom? A onda— “ “Felicia”, prekinula sam je. “U kojem ćeš mi trenutku reći o kakvu je iznenađenju riječ? Jer mogu i sama ponoviti sve što se dogodilo na večeri.” I upravo sam to i planirala učiniti. Čim ostanem sama. “U pravu si”, odgovorila je. “Oprosti.” “Nema problema. Samo reci već jedanput.” Prišla mi je bliže. “Na povratku kući pitala sam Jacksona o njegovu djetinjstvu. Koliko dugo poznaje Todda. Koliko su on i Elaina dugo u braku. Je li Nathaniel izlazio s mnogo žena — “ “Felicia Kelly!” “Pa ja sam ti najbolja prijateljica, Abby. Moja je zadaća da se brinem o tebi. E pa, vidi, Todd je u djetinjstvu živio u kući do Clarkovih. Poznaje ih cijeli život.” Pogledala me lukavo se smiješeći. “Nathaniel je imao tri ozbiljne veze. Prva je bila Paige, zatim Beth, a Melanie je bila posljednja. 35


Jackson je zvao Melanie 'Biserna djevojka' jer je uvijek nosila nisku bisera oko vrata.” Pogledala je u mojem smjeru. “Ne želim znati kako će tebe nazvati. Zar ti Nathaniel ne može dati prsten kao svi normalni muškarci?” Nastavila je pričati. “Nathaniel i Melanie razišli su se prije pet mjeseci. Jackson kaže da je bila prava kučka i da ga veseli što više nisu zajedno.” Ponovno mi se lukavo nasmiješila. “Još je rekao da mu se čini da dobro djeluješ na njega.” Bila je to druga osoba bliska Nathanielu u dva dana koja je rekla da pozitivno djelujem na njega. Nisu valjda obje bile u krivu? Prožeo me novi val energije i nije mi se više spavalo kao prije nekoliko trenutaka. “Onaj novi film koje smo htjele gledati prikazuje se večeras”, rekla je. “Hoćeš da ga gledamo?” Prošlo je mnogo vremena otkako se Felicia i ja nismo uistinu družile — ozbiljno smo zaostajale. “Kada završava?” upitala sam. “U jedanaest.” Film je završavao u jedanaest. Morala sam ustati u šest. To je još uvijek bilo sedam sati sna — duže nego što sam spavala prethodne dvije noći. “Naravno, pogledat ćemo ga zajedno.”

36


Deseto poglavlje

Obuzimao me nekakav strah dok me vozač vozio do Nathanielove kuće u petak navečer. Njegova me tajnica nazvala u knjižnicu u srijedu i rekla: “Gospodin West očekuje vas u osam sati u petak — poslat će auto po vas, kao uvijek.”To je bilo sve. Nikakvih pojedinosti. Nikakva objašnjenja. Ništa. Bila sam pomalo razočarana — nekako sam zavoljela naše večere petkom. Dijeliti obrok s njim prije odlaska u njegovu sobu nekako me ugodno i nježno pripremalo za vikend. Možda sam to umišljala, ali imala sam dojam da su i njemu te večere ugodne. Ako ni zbog čega drugog, onda da me zadirkuje. Da me pripremi za ono što je namjeravao. Naravno, imala sam prilično jasnu ideju o tome što je isplanirao za vikend. Koristila sam čep kako mi je naložio i osjećala sam se spremnom. Pa ipak. Imala sam neobičan osjećaj da nešto propuštam. Već je pao mrak kada se auto zaustavio pred kućom. Nije bilo Apolla da me dočeka. Nije bilo Nathaniela da mi otvori vrata. Pozvonila sam. Vrata su se polagano otvorila i Nathaniel mi je mahnuo da uđem. “Abigail.” Kimnula sam. Zašto smo stajali u predvorju? Zašto me promatrao na taj način? “Kakav si tjedan imala?” upitao je. “Možeš odgovoriti.” “Bio je dobar.” “Dobar?” upitao je podignuvši obrve. “Nisam sasvim siguran da je dobar odgovarajući odgovor.” Pokušavala sam se sjetiti toga kako mi je prošao tjedan. Pokušavala shvatiti kamo sve to vodi. Nisam se sjetila ničega neuobičajenog. Na poslu je sve bilo po starom. Felicia je bila ista. Trčala sam kako mi je naložio. Išla na tu smiješnu jogu. Spavala osam — Oh, ne. Oh, ne. Oh, ne. Oh, neeeee... “Abigail”, rekao je mirno. “Želiš li mi reći nešto?” “Spavala sam samo sedam sati u nedjelju navečer”, šapnula sam gledajući u pod. Kako je, dovraga, znao? “Gledaj me kad razgovaraš sa mnom.” Pogledala sam ga. Oči su mu plamtjele. “Spavala sam samo sedam sati u nedjelju navečer”, rekla sam. “Sedam sati?” Koraknuo je prema meni. “Zar misliš da sam složio plan koji je za tvoju dobrobit zato što mi je dosadno i nemam pametnijeg posla? Odgovori mi.” Lice mi se zažarilo. Bila sam sigurna da ću se onesvijestiti svakog trenutka. Padanje u nesvijest bilo bi dobro. Padanje u nesvijest bilo bi poželjno. “Ne, gospodaru.” “Imao sam planove za večeras, Abigail”, rekao je. “Želio sam ti pokazati neke stvari. Umjesto toga morat ćemo provesti večer u mojoj sobi i baviti se kažnjavanjem tebe.” Izgledao je kao da želi da kažem nešto. Nisam bila sigurna mogu li uopće progovoriti. “Žao mi je što sam vas razočarala, gospodaru.” “Bit će ti još više žao kada završim s tobom.” Glavom je pokazao prema stepenicama. “U moju sobu. Odmah.” Oduvijek sam se pitala kako je osuđenicima na smrt dok koračaju prema smaknuću. Kako uspijevaju pokretati noge? Je su li promatrali ulice ili ćelije pokraj kojih su prolazili i sjećali se boljih vremena? Je su li osjećali poglede onih koji su ih gledali dok posljednji put koračaju? 37


Ne želim reći da sam bila u sličnoj situaciji. Znam da nisam. Umrijeti možeš samo jedanput. Ne osjećaš više ništa kad si mrtav. Ja ću svakako osjetiti ono što slijedi. No, na putu do Nathanielove sobe odlučila sam ne žaliti se na kaznu. On je postavio pravila i ja sam ih prihvatila. Jedno sam od tih pravila prekršila. Bit će posljedica. Prihvatit ću ih. Nisam bila iznenađena kada sam ugledala klupu za bičevanje. Udahnula sam duboko i skinula odjeću. Pomalo sam se tresla dok sam koračala prema klupi i naginjala se preko nje. Ali gdje sam trebala staviti ruke? Prekrižiti ih pod prsima? To mi se činilo neprikladnim. Pustila sam ih da vise. To je bilo neugodno. Iznad glave? Ne, to bi vjerojatno izgledalo glupo. Čula sam kako Nathaniel ulazi u sobu i odjednom ruke nisu više bile važne. Dio mene želio mu je vidjeti lice, ali drugi dio bio je zadovoljan što ga nije vidio. Bila sam posve svjesna činjenice da sam gola i prepuštena njemu na milost i nemilost. Topla ruka dodirnula mi je stražnjicu tako da sam odskočila. “Koristim se trima različitim vrstama udaraca”, rekao je milujući me. “Prvo je erotsko pljuskanje. Ono služi da ti poveća užitak, da te uzbudi.” Povlačio je ruku po mojoj stražnjici i zaustavio je između mojih nogu. “Jahaći bič, primjerice.” Njegovo je milovanje postajalo sve grublje i počeo me štipati. “Drugo je vrsta udaraca za kažnjavanje. Nećeš osjećati zadovoljstvo. Svrha mu je da te podsjeti na posljedice neposlušnosti. Ja utvrđujem pravila za tvoju dobrobit, Abigail. Koliko sati trebaš spavati od nedjelje do četvrtka? Odgovori mi.” “Osam”, promucala sam. Zar nije mogao nastaviti sa svim tim? “Da, osam. Ne sedam. To si očito zaboravila pa će ti ubuduće bolna stražnjica možda pomoći u tome da ne zaboraviš.” Utihnuo je. Jedini zvuk koji sam čula bilo je lupanje srca koje mi je odzvanjalo u glavi. “Treća je vrsta za zagrijavanje. Ono ide prije udaraca čiji je cilj kažnjavanje. Znaš li zašto moram primijeniti udarce za zagrijavanje?” Ne, nikada nisam čula za udarce za zagrijavanje. Ali prokleta bila ako bilo što kažem. Postavio je kožnati remen uz moju glavu. Točno ondje gdje sam ga mogla vidjeti. “Jer tvoja guzica ne bi podnijela kada bih odmah počeo s udarcima za kažnjavanje.” Rukama sam se grčevito pokušavala primiti za nešto što bi me održalo na klupi. “Dvadeset udaraca kožnatim remenom, Abigail.” Zaustavio se. Čekao je. “Osim ako ne želiš nešto reći.” Izazivao me da izgovorim spasonosnu riječ! Bilo je drsko od njega to što je mislio da ću tako lako odustati. Prisilila sam se da ostanem potpuno mirna. “Dobro.” Počeo je rukom, udarajući najprije lagano, što i nije bilo tako strašno. Zapravo gotovo da je bilo ugodno. Ništa gore od onog jahaćeg biča koji sam već iskusila. Ali nastavio je. Nastavio me udarati, opet i opet. Postajalo je neugodno i tijelo mi se napinjalo od napora da ostane mirno. Poslije nekog vremena, možda pet minuta, tijelo mi se počelo kočiti i prezati od svakog nadolazećeg udaraca. Dovraga, zato što je boljelo, a on zapravo još nije ni počeo. Oči su mi se napunile suzama. Koliko će ovo još trajati? Ruka mu je bez prekida udarala. Bez prekida, nanovo i nanovo. I, za ime Božje, ovo je tek bilo zagrijavanje. Zaustavio se, prešao rukom preko moje stražnjice kao da traži nešto na mojoj koži. Onda je uzeo kožnati remen koji mi je bio pokraj glave. “Broji, Abigail.” Bez upozorenja, remen je zazviždao zrakom i završio na mojoj bolnoj stražnjici. Jao! “Što?” upitao je. 38


“Jedan. Hoću reći jedan.” Udarac se ponovio. “Jebi ga! Odnosno, dva.” “Pazi na rječnik.” Još jače ovog puta. “Tr...tri.” Četvrti udarac tako me zabolio da sam se pokušala zaštititi. Stao je na tren, sagnuo se do mojega uha i šapnuo: “Pokušaj se ponovno zaštititi, vezat ću te i dodati još deset udaraca.” Prekrižila sam ruke i stavila ih pod prsa. Do jedanaestog udarca već sam jecala. Na petnaestom jedva sam dolazila do daha. Na osamnaestom odlučila sam da ću spavati po jedanaest sati. Svake noći. Samo, molim te, prestani. “Prestani preklinjati.” Govorila sam glasno. Preklinjala. Bilo mi je svejedno. Remen je opet udario. Promrmljala sam nešto što je moglo biti devetnaest. Još jedan, i onda je gotovo. “Koliko ćeš sati spavati, Abigail? Odgovori mi.” Udahnula sam duboko. Zagrcnula se slinom. “Os... os... osam.” Još jedan udarac i gotovo je. “Dvade... set.” Jedini zvuk u sobi potjecao je od mene. Jecaji i šmrcanje. Tijelo mi se treslo. Nisam bila sigurna hoću li se moći pomaknuti s klupe. “Operi lice i otiđi u svoju sobu”, rekao je Nathaniel. Nije se ni zadihao. “Čini se da trebaš nadoknaditi nešto sna.”

39


Jedanaesto poglavlje

Lice koje me promatralo iz ogledala bilo je crveno i puno mrlja. Eh, pa, Abby, rekla sam svojem odrazu, nema više večernjeg druženja s Felicijom, zar ne? A ako ga i bude, završit će puno prije deset sati, kad moram u krevet. Šepajući, došla sam do spavaće sobe i legla na trbuh. U svakom slučaju nadala sam se da Nathanielu neće pasti na pamet nekakvo... eksperimentiranje... ovog vikenda. S čepom ili bez njega, bila sam previše bolna i da pomislim na takvo što. Ali što ako bude htio? Hoću li izgovoriti svoju riječ spasa? Udarci, u redu, to sam nekako mogla podnijeti. Pogriješila sam. Večeras mi je posve jasno dao do znanja da su pravila — pravila. Ali što ako bude htio probati analni seks? Jednostavno nisam mogla ni pomisliti na to — barem ne večeras. Ne ovog vikenda. Morat ću iskoristiti svoju magičnu riječ. U tom sam trenutku odlučila da je to bila granica koju nisam namjeravala prijeći. Čovjek si mora postaviti granice. Mora si reći do koje je granice spreman ići. A to je bila moja. Nema analnog seksa ovog vikenda. Odjednom sam se rastužila. Je li to bilo zato što sam razočarala Nathaniela, ili zbog udaraca, ili zbog pomisli da ga više neću vidjeti, ili sve te tri stvari zajedno, ne znam, ali počela sam plakati. Gurnula sam glavu u jastuk — nisam željela da me čuje. Što ako uđe? Dok sam plakala čula sam odjek koraka u hodniku. Prestala sam plakati i umirila se. Je li me čuo? Vidjela sam obris nogu ispod vrata. Nastavio je hodati. Ispustila sam isprekidan uzdah i prisilila se na spavanje. San koji sam već sanjala vratio se te noći. Onaj s glazbom. Ovoga je puta počela bržim tempom. Nekako ljutito. Bijesno. A onda je postupno prešla u onu istu nježnu čeznutljivu melodiju koju sam čula i prethodnog vikenda. Nježnost začinjena notom tuge. U snu sam trčala iz sobe u sobu. Očajna. Ovoga ću puta saznati. Saznati odakle dopire glazba. Otvarala sam vrata za vratima. Ali kao i prije, svaka su se otvarala u još jedan hodnik, a svaki je hodnik završavao još jednim vratima. Glazba je prestala. Stigla sam do još jednih vrata i otvorila ih. Samo kako bih otkrila da ne vode nikamo... Još jedno subotnje jutro. Još jedno rano buđenje budilicom. Dok sam se spremala razmišljala sam o suočavanju s Nathanielom. Što će reći? Kako će se ponašati? Što je isplanirao za vikend? Hoću li danas izgovoriti magičnu riječ i otići? Pošla sam do kuhinje oprezno jer me boljelo cijelo tijelo. Nikakvi zvukovi nisu dopirali iza vrata gimnastičke dvorane. Kuhinja je bila prazna. Očima sam prelazila po njoj. Eto ovdje. Na stolu. Presavijena cedulja. S vanjske strane, urednim rukopisom pisalo je moje ime. Otvorila sam je. Vratit ću se u podne na ručak u blagovaonici. Udahnula sam duboko. Nije pisalo da se spakiram i odem. Dio mene strahovao je da će upravo to napraviti. Na brzinu sam pripremila doručak od zobenih pahuljica, kojima sam dodala nešto sjeckanih oraščića i banana. Jela sam stojeći, promatrajući kuhinjske elemente koji su ispunjavali dva kuhinjska zida. Odlučila sam ih pregledati kad završim s jelom. Tako ću se zaokupiti nečim, budući da nisam bila raspoložena za trčanje, a položaji iz joge nisu dolazili u obzir. Popila sam tabletu protiv bolova i onda cijeli sat pretraživala. 40


Nathaniel je imao jako kvalitetne komplete, mnoga kuhinjska pomagala i prekrasne servise za jelo. I ostava mu je bila dobro opskrbljena. Četiri duboke police sadržavale su sve namirnice o kojima je sanjao svaki kuhar. Najvišu policu nisam mogla dosegnuti. Nju ću pregledati poslije. Odlučila sam ispeći kruh. Miješenje tijesta pružit će mi dobru priliku da razmislim o svemu. A uz to, taj sam posao mogla obaviti stojeći. Dok sam tukla tijesto, preispitivala sam svoje osjećaje prema Nathanielu. Bila sam glupa prošlog tjedna što sam pomislila — nadala se — da gaji nekakve osjećaje prema meni. Bila sam njegova pokorna. Zasad sam se morala zadovoljiti time. Nisam željela misliti o budućnosti. Samo o sada i ovdje. Osim toga, kada ga budem vidjela, možda ću otkriti da su se moji osjećaji prema njemu promijeniti. Uzela sam hladno kuhano pile iz frižidera i isjeckala ga na komadiće. Pileća salata posve će se dobro slagati sa svježe pečenim kruhom. Poslužit ću to s grožđem i mrkvom. Jutro je prošlo brzo. U nekom sam trenutku čula da se Nathaniel vratio. Apollo je utrčao u kuhinju. Ugledao me, zalajao i skočio kako bi mi dao vlažan poljubac. U podne sam odnijela tanjur s hranom u blagovaonicu u kojoj je Nathaniel već sjedio i čekao. Srce mi je tuklo ubrzano. Nadala sam se da ne vidi kako mi se ruka trese dok ga poslužujem. “Jedi sa mnom”, rekao je jednostavno. Nisam baš žudjela za tim da sjednem, ali nije bilo šanse da mu odbijem poslušnost. Složila sam si tanjur, donijela ga u blagovaonicu, stavila na stol i izvukla stolac s druge strane stola. Na njoj je bio jastuk. Oklijevala sam trenutak. Je li pokušavao biti duhovit? Jer, ruku na srce, u svemu ovome nije bilo ničega smiješnog. Skrenula sam pogled u njegovu smjeru. Gledao je ravno pred sebe i žvakao. Ne. Nije pokušavao biti duhovit. Stolci u blagovaonici bili su tvrdi. Bio je to znak pažnje. Jeli smo u tišini. Ponovno. Obično mi ta tišina nije smetala. Tišina je bila dobra. Tišina mi je davala vremena za razmišljanje. Ali ovog sam jutra bila suočena samo s tišinom, a bila sam već umorna od razmišljanja. Bila sam spremna za razgovor. “Pogledaj me, Abigail.” Skočila sam. Nathaniel me promatrao tim svojim intenzivno zelenim očima. Nisam mogla disati. “Nisam uživao u kažnjavanju tebe. Ali imam pravila i kada ih prekršiš kaznit ću te. Brzo i nepogrešivo.” U to nije bilo sumnje. “Ja iz principa ne dajem komplimente”, nastavio je. “Ali pokazala si se u pravom svijetlu. Punom boljem nego što sam očekivao.” Nešto u meni, za što sam mislila da je zamrlo, opet je oživjelo. Ne presnažno. Nije to bila ni prava iskra. Samo treptaj. Ali čuti ga kako kaže da sam se pokazala, e pa... to je bio najveći kompliment koji sam mogla očekivati od njega. Ustao je od stola. “Završi s jelom i čekaj me u kućnom ogrtaču u predvorju za pola sata.” Brzo sam uredila kuhinju i otišla u svoju sobu, nadajući se da ću prileći i odmoriti se makar nekoliko minuta. Bila sam umorna, i unatoč lijeku koji sam uzela, još me uvijek boljelo cijelo tijelo. Umjesto toga, navukla sam ogrtač i otišla se naći s Nathanielom koji me čekao u predvorju u vlastitom ogrtaču — što baš i nisam očekivala. Nisam imala pojma što namjerava. “Slijedi me”, rekao je okrećući se i prolazeći kroz vrata koja nisam vidjela dotad. Prošli smo kroz dnevnu sobu, uređenu na tipično muški način. Iznad impozantnog kamina nalazio se veliki televizor. Kožnati naslonjači osiguravali su udoban prostor za sjedenje, a visok, široki prozor gledao je na prostrano, nenatkriveno unutarnje dvorište. Otvorio je staklena vrata koja su vodila u dvorište i čekao da izađem. 41


Vani? Po ovom vremenu? U kućnom ogrtaču? Ali opet. Nije bilo šanse od odbijem. Izašla sam i čekala. Odveo me do pjenušave vruće kade koja je bila ukopana u zemlju te okružena parom i pjenastim bijelim ručnicima. Izgledala je poput raja na zemlji. Odvezao mi je ogrtač i skinuo ga s mene. “Okreni se.” Okrenula sam se, pomalo posramljena što će mi vidjeti stražnjicu, premda ni sama nisam znala zašto. Dovoljno se je nagledao prethodne noći. “Dobro je.” Blago je rukom prešao preko mojih leđa. “Neće biti modrica.” To nije bilo pitanje pa nisam rekla ništa. Ali bila sam vrlo sretna. I iznenađena. Ja sam uistinu mislila da će ostati tragovi. Kada me primio za ruku primijetila sam da je skinuo ogrtač. Odveo me do ruba kade i ušao, još me uvijek držeći za ruku. “Malo će te peći”, rekao je. “Ali brzo će proći.” Gotovo sam ostala bez daha kad sam ušla u vruću vodu. Bilo je tako ugodno nakon ledenoga zimskog zraka. I zbilja me peklo, ali čim sam se priviknula na temperaturu vode, bol je polagano nestajao. “Danas nema bola”, rekao je Nathaniel zagrlivši me i povlačeći me u krilo. “Samo užitak.” Para je postala još gušća kad sam mu sjela u krilo. Nisam ga vidjela posve jasno. Obrisi lica bili su nejasni, utonuli u maglu. Poput sna. Kao da je sve ovo bio san. Usnama mi je grickao vrat, a ruke povlačio po mojem tijelu. “Diraj me”, šapnuo mi je u uho. Rukama sam prelazila preko njegovih prsa. Nikada prije nisam ga dodirivala na ovaj način. Bila je to novost za mene. Prsa su mu bila čvrsta poput kamena i savršeno oblikovana, kao što je uostalom bilo i sve ostalo na njemu. Ruke sam spustila niže, milovala njegov trbuh. Duboko je udahnuo kada su mi ruke krenule još niže. Dodirnula sam mu kitu koja je bila tvrda. Primila sam je jednom rukom. “Dvjema rukama”, šapnuo je. Primila sam je cijelu objema rukama i, zato što sam znala da to voli, čvrsto je stisnula. “Brzo učiš.” Primio me za struk i okrenuo me da ga uzjašem. Nježno, brinući se o tome da me ne dodirne ondje gdje me sinoć udarao. Cijelo to iskustvo bila je lekcija o suprotnostima. Ledena temperatura zraka i toplina vode. Užitak koji je Nathaniel izazivao u mojem tijelu i ozlijeđenost koja je podsjećala na bol koji mi je nanio prethodne noći. Ali prije svega, bio je to sam Nathaniel — čovjek koji je mogao biti tvrd poput čelika i istodobno imati dodir lagan kao perce. Udisala sam toplu paru koja je sve obavijala dok je svojim magičnim rukama u meni izazivao neslućeni užitak. Mislila sam da su se moji osjećaji prema njemu ohladili. Pogotovo poslije prethodne noći. Ali našavši se u njegovu zagrljaju, tako blizu njemu, i osjećajući na vlastitoj koži što sve može izazvati u mojem tijelu, treptaj se rasplamsao u iskru i znala sam da sam se opasno približila trenutku općeg rasplamsavanja.

42


Dvanaesto poglavlje

Pogledala sam preko ramena kako bi se uvjerila da me nitko ne gleda. Baš nitko. Vratila sam se do računala koje se nalazilo ispred mene. Napravi to, poticala me Zločesta Abby. To nije uredu, protivila se Dobra Abby. Nitko neće znati. Zločesta je Abby zbilja bila zločesta. Ti ćeš znati. Bila je uporna Dobra Abby. Prsti su mi bili postavljeni iznad tipkovnice. Postavljeni i spremni. Nathaniel West. Trebalo je samo nekoliko sekunda da utipkam njegovo ime. Nathaniel. Taj je čovjek počeo ispunjavati i moje radne dane, ne samo moje vikende. Nisam mogla prestati misliti na njega. Čak ni nakon onoga groznog kažnjavanja. Trebala sam prekinuti sve veze s njim. Trebala sam skinuti ogrlicu i vratiti mu je poštom. Umjesto toga, brojila sam sate do petka navečer. U šest. U šest sati ovog vikenda. Nije bilo bezličnih telefonskih poziva ovog tjedna. Nije bilo potrebe za njima. Pogledala sam na sat. Ostalo je još trideset i pol sati. Bila sam tako glupa. Kladim se da nijedna druga od njegovih pokornih nije odbrojavala sate. S druge strane, bio je to Nathaniel West. Kad bolje razmislim, kladim se da su sve njegove pokorne odbrojavale sate. No da se vratim trenutačnom poslu. Udahnula sam duboko, zatvorila oči i utipkala njegovo ime što sam brže mogla. Ta da, naravno, promumljala je Dobra Abby. Ne računa se ako ne gledaš. Računalo se pokrenulo u potrazi za podacima koje sam tražila. Srce mi je kucalo ubrzano. Ponovno sam pogledala preko ramena. A potom u zaslon. I pojavilo se. Dobitak. Nathaniel West bio je pokrovitelj javne knjižnice. Barem bi mogao biti. Imao je člansku iskaznicu. Jednostavno se nikada nije koristio njome. Zanimljivo. Kada mu je izdana iskaznica? Računala sam unatrag. Prije šest i pol godina. Hmmm. Već sam radila u knjižnici prije šest i pol godina. Pitam se tko mu izdao iskaznicu. Pogledala sam uokolo. Toliko je ljudi došlo i otišlo u tih šest i pol godina. Mogao je biti bilo tko. Jedino što sam znala jest da to nisam bila ja. Ako kliknem na sljedeći link — “Abby?” “Ahhh!” Odskočila sam metar u zrak. Elaina Welling gledala me nekako čudno kada sam se spustila sa stropa. “Elaina!” uzviknula sam stavivši ruku na srce koje je lupalo. “Na smrt si me prestrašila.” Na licu joj se pojavio prepreden osmijeh i pitala sam se je li vidjela ekran. “Jesi li spremna za veliku utakmicu?” upitala sam je. Jackson i njegovi Giantsi igrali su u doigravanju sljedećeg vikenda u Philadelphiji. Dao je Feliciji karte za utakmicu. Bila je izvan sebe od sreće cijeli tjedan. Iskreno govoreći, bilo je teško živjeti s njom u takvu stanju. Sve što je meni Nathaniel dao bilo je pljuskanje po guzi. Prestani. Sada i ovdje, sjećaš se? Bila sam sigurna da će Nathaniel ići na utakmicu što je značilo da ćemo zajedno provesti samo sutra navečer. Samo jednu noć... “Pripremam se, ali danas te želim odvesti na ručak”, rekla je Elaina odvlačeći mi misli od sutrašnje večeri. 43


“Oh.” Pogledala sam na sat. “Imam pauzu za ručak tek u podne.” “Nema veze. Ionako moram obaviti neke stvari. Što kažeš da se nađemo u Delphina'su u dvanaest i deset?” Dogovorile smo se i pola sata kasnije ušla sam u bistro koji je Elaina odabrala. Čekala me u zaklonjenom kutnom separeu. Obje smo naručile ledeni čaj i kada je konobarica otišla, Elaina se nagnula preko stola. “Reći ću ti jednu tajnu”, rekla je. “Znam što si. I znam sve o Nathanielu.” on-

Vilica mi je pala do stola. Elaina je znala. Ako je ona znala, onda je znao i Todd, a ako je znao

“Vidim da si šokirana. Trebala sam ti priopćiti to na drugačiji način. Samo”, počela je mucati, “mislila sam da je bolje da znaš. I to mi uopće ne smeta. Ti si fantastična. A Nathaniela volim. Volim ga bez obzira na sve.” “Čekaj malo”, rekla sam uzdignuvši ruku. “Zna li Nathaniel? Zna li da ti znaš i zna li da me vodiš na ručak?” Jer, dovraga, neće ona imati bolnu stražnjicu. Kimnula je. “Zna da te vodim na ručak. Ali ne zna da znam za ono drugo.” Zbilja nisam željela imati tajni pred Nathanielom. Uzdahnula sam. Zašto je sve tako komplicirano? “Zna li Todd?” upitala sam umjesto toga. “Da, ali ne zna Linda, a za Jacksona nisam sigurna.” Otpila je gutljaj čaja. “Todd i ja ne bismo znali da se Melanie nije pojavila u našoj kući prije četiri mjeseca sva uplakana.” Biserna djevojka isplakala se pred Elainom i Toddom? Opa! Ovo je bilo previše sočno da se propusti. “Melanie... njegova prethodna pokorna?” upitala sam. Ponovno se nagnula preko stola. “Melanie nikada nije bila njegova pokorna.” Prekinula nas je konobarica. Tek sam iz trećeg pokušaja uspjela naručiti ručak. Melanie nije bila njegova pokorna? Pa što je onda bila, dovraga? “Mislim da je ne bih mogla nazvati pokornom”, nastavila je Elaina kada je otišla konobarica. “Ne znam prave izraze za sve to. Ali nikada joj nije dao ogrlicu. To ju je užasno razljutilo.” To nije imalo smisla. “Ali Jackson ju je nazvao Bisernom djevojkom jer je uvijek nosila nisku bisera oko vrata.” “Takva je bila Melanie. Možda je samo hinila da ima ogrlicu. Ne znam.” Elaina je zavrtjela glavom. “Malo nakon što je Nathaniel prekinuo s njom, pojavila se kod nas. Poznaje Todda od osnovne škole.” Otpila sam velik gutljaj čaja. Ovo je bilo previše informacija odjedanput. “Melanie je odrasla s njima”, rekla je Elaina. “Oduvijek joj se sviđao Nathaniel. Pokušavao ju je ignorirati na sve moguće načine, ali bila je uporna. Konačno ga je dobila, ali samo na šest mjeseci, ili takvo što.” Zavalila sam se u stolcu i pokušala odlučiti je li bilo dobro ili loše to što joj nije stavio ovratnik. Što je to govorilo o meni? “Je li je Nathaniel ikada poljubio?” upitala sam. “Poljubio? Pa sigurno ju je ljubio.” Dovraga. Znači, riječ je o meni. Mene nije htio poljubiti. “Razmišljala sam o ostalima kada je otišla”, nastavila je Elaina, ne primjećujući moje razočaranje. “O drugim djevojkama. Sjećam se Paige i Beth. Obje su nosile ogrlice, premda sasvim jednostavne.” Mahnula je prema mojoj. “Ništa slično ovoj tvojoj. Sigurna sam da je bilo i drugih. Jednostavno nas nije upoznao s njima.” “Zašto mi govoriš sve ovo?” 44


“Zato što zaslužuješ znati da si napravila mnogo za njega, a on ti to ne želi reći.” Bila sam potpuno zbunjena. “Dao ti je fenomenalnu ogrlicu, gotovo odmah nakon što ste se upoznali”, rekla je Elaina. “Govori o tebi. Vratila mu se živost koju nisam vidjela godinama i... ne znam. Jednostavno se promijenio.” Podignula je obrvu. “A čujem da radiš i izvrstan pohani kruh.” Pričao je o meni? Spomenuo moje kuhanje? Konobarica nam je donijela salate. “Abby”, rekla je Elaina. “Slušaj me. Moraš biti pažljiva s Nathanielom. Roditelji su mu poginuli u automobilskoj nesreći kada mu je bilo deset godina.” Kimnula sam.To sam već čula. “Bio je u autu s njima kad se to dogodilo”, rekla je. “Auto je bio smrskan do te mjere da su ih satima izvlačili.” Glas joj se spustio do šapta. “Mislim da nisu preminuli odmah. Ne znam. On ne želi razgovarati o tome. Nikada nije htio. Ali promijenio se poslije nesreće. Prije nego što su poginuli bio je uvijek jako sretan, a poslije povučen i tužan.” Pogledala me očima punima nade. “A ti ga sada mijenjaš. Vraćaš Nathaniela natrag u život.” Nakon ove male bombe, razgovarale smo o drugim stvarima — o Elaininu poslu, mojem poučavanju mladih, Feliciji i Jacksonu. Vrijeme je prolazilo brzo, prebrzo, i morala sam se vratiti na posao. Ušla sam u taksi razmišljajući o onome što mi je Elaina rekla, da mijenjam Nathaniela, vraćam ga u život. Željela sam joj vjerovati, ali nisam mogla. Pa dobro, točno je da mi je ubrzo nakon susreta stavio ogrlicu. To nije značilo ništa. Pa što ako me odveo na dobrotvornu večeru koju je priredila njegova tetka? Ništa od svega toga nije bilo važno. On je jednostavno bio tko je bio, a naša veza bila je ono što je bila. Ništa se nije promijenilo. Okrenula sam se. Elaina je stajala na pločniku iza mene, gledala je u mojem smjeru i razgovarala s nekim na mobitel. Odjednom joj se izraz lica promijenio. Počela je vrištati. Zašto vrišti? Udarac metala o metal. Skvičanje kočnica i zvuk automobilskih truba sa svih strana. Zemlja se počela okretati u čudnom smjeru. Udarila sam glavom u nešto tvrdo. Poslije toga, ništavilo.

45


Trinaesto poglavlje

Sve me je boljelo. Dugo je to bilo jedino na što sam se mogla usredotočiti. Bol. Onda su se upalila svijetla. I čula sam nekakvu buku. Željela sam reći svima da budu tihi i ugase svjetla jer su mi svijetlo i buka nanosili bol. Samo da bude tamno i tiho i bit ću dobro. I premda sam mogla čuti, nisam mogla govoriti. Potom sam postala svjesna pokreta, a to je bilo još gore jer je kretanje boljelo. Mnoge su me ruke pomicale. Nisu prestajale ni kada sam im rekla da me ostave na miru. Buka se pojačavala. “Abby! Abby!” “Krvni tlak stabilan, sto dvadeset sa šezdeset.” “Zjenice jednake i reaktivne.” “Pozovite CT-tehničare. Predugo je.” “Moguće krvarenje u mozgu...” I, nasreću, opet je zavladao mrak. Probudili su me zvuči nekakve svađe. Felicia. S nekim se svađala. “Jebem mu mater... čak ne znaš...” “Ne znaš ništa...” “Zašto ne...” “Odbijam.” “Moram vas oboje zamoliti... uznemiravate pacijente...” Sljedeći put kada sam se probudila, mogla sam otvoriti oči. Bilo je mračno. I nije bilo nikakvih zvukova osim ravnomjernog bip, bip, bip. “Abby?” Okrenula sam glavu prema zvuku. Linda. Liznula sam usne. Zašto su bile tako suhe? “Dr. Clark?” “U bolnici si, Abby. Kako se osjećaš?” Kao da sam u paklu. U najdubljem krugu pakla. “Zasigurno mi je uistinu loše kada je čelnik bolničkog osoblja u sobi.” “Ili to pak znači da je riječ o važnoj osobi.” Maknula se u stranu. Nathaniel je stajao iza nje. Nathaniel! “Hej”, rekla sam. Pristupio mi je bliže, uzeo mi ruku i nježno prešao palcem preko zglobova. “Prestrašila si me.” “Oprosti.” Nabrala sam čelo pokušavajući se sjetiti. “Što se dogodilo?” “Na tvoj je taksi naletjelo je vozilo čistoće”, odgovorio je Nathaniel. “Prokleti vozač zanemario je znak obveznog zaustavljanja. “Imaš umjereni potres mozga, Abby.” Linda je tipkala nešto na svojem prijenosnom računalu. “Zadržat ću te preko noći. Bila si u nesvijesti duže nego što je to uobičajeno kod potresa mozga. Ali nema unutarnjeg krvarenja. Ništa nije slomljeno. Samo će te sve boljeti idućih nekoliko dana.” Pokušala sam kimnuti, ali previše me je boljelo. “Jesam li to čula Feliciju?” 46


Linda se nasmiješila. “Nova bolnička pravila. Nathaniel i Felicia ne smiju biti jedno drugom bliže od dvadeset metara.” “Imali smo mali nesporazum”, rekao je Nathaniel. “S Elainom je. Razgovarale su s tvojim ocem.” “Mogu li...?” “Moraš se odmarati”, rekla je Linda. “Idem reći ostalima da si se probudila. Nathaniel?” Nathaniel je kimnuo. Kada je otišla, pogledala sam ga i dala mu znak da mi se približi. Nagnuo se nad mene kako bih mu mogla šapnuti nešto. “Nisam bila na satu joge poslijepodne.” Odgurnuo je pramen kose s mojeg čela. “Mislim da ovoga puta mogu prijeći preko toga.” “I vjerojatno ću preskočiti trčanje sutra ujutro.” Nasmiješio se. “Vjerojatno.” “Ali, s druge strane”, rekla sam pomalo pospana, “čini se da nadoknađujem propušteno spavanje.” “Ššš.” Dugačkim prstima prešao je preko mojeg čela upravo prije nego što su mi se oči zatvorile. Šaptali su nešto o meni. Držala sam oči zatvorene kako ne bi shvatili da sam budna. “Abby?” Otvorila sam oči. Felicia. “Zar ne misliš da te poznajem dovoljno dobro da znam kada se pretvaraš?” Da. Zbilja me poznavala. “Hej, Felicia.” Stisnula mi je ruku. “Još me jedanput uplaši tako i iščupat ću ti sve udove.” “Morat ćeš stati u red”, rekla je Elaina koja je stajala iza nje. “Hej, Elaina.” “Hvala dragom Bogu da si dobro. Iskreno, kada sam vidjela onaj kamion kako se ne zaustavlja na znak... potpuno sam se izgubila... Samo sam mislila na...” Oči su joj zasuzile. “Nathaniel je vikao, a ja sam mislila da si mrtva.” Suze su joj tekle niz lice. Čak je i Felicia obrisala suze. “Nisi se budila, Abby, zašto se nisi budila?” “Žao mi je.” Pokušala sam sjesti, ali odustala sam. Previše me boljelo. “Sada sam budna.” I gladna. Bila sam gladna. Felicia me gurnula natrag na jastuke. “Mislim da još nije vrijeme za ustajanje.” Nathaniel. Nathaniel je bio ovdje ranije, nije li? Je li to bio san? Linda mi je prišla iza Elaine. “Nathaniel je otišao po nešto za jelo. Rekao je da ne bi dao ni Apollu ono što ovdje prolazi za hranu.” Da, te su riječi zvučale kao nešto što bi Nathaniel rekao. Napravi plan jelovnika i toga se pridržavaj. “Žestoko sam ti napala dečka ranije”, rekla je Felicia. “Otrpio je to kao pravi muškarac. Imaš moj blagoslov.” “Blagoslov za što?” upitala sam je. “Da se nastaviš viđati s njim.” Zakolutala je očima. “Hvala”, rekla sam. “Ali nisam znala da to ovisi o tebi.” Slegnula je ramenima. Namjestila sam prekrivače na krevetu. Samo malo — “Gdje mi je odjeća?” Ruka mi je poletjela prema vratu. “Gdje mi je...” “Morali su ti rasjeći odjeću”, odgovorila je Elaina. “Bilo je ludo. Koristili su se nekakvim golemim škarama.” Namignula mi je. “Tvoja je ogrlica u mojoj torbici.” “Hvala, Elaina.” Čudno sam se osjećala bez svoje ogrlice; Vrat mi je bio tako lagan. “Je li se probudila Uspavana ljepotica?” Nathaniel je ušao u sobu, noseći poslužavnik, no uvijek u odijelu i s kravatom. Stavio je poslužavnik na stol s kotačićima do mojeg kreveta, gurnuo ga do mene i podignuo poklopac sa zdjele. “Trebate vidjeti što nazivaju hranom u ovoj ustanovi. Poslužuju pileću juhu iz konzerve” 47


Pokazala sam prema zdjeli juhe. Mirisala je sjajno. “Jesi li ti ovo skuhao?” “Ne.” Prekrižio je ruke na prsima. “Nisu mi dopustili. Ali davao sam im upute.” U to sam se mogla kladiti. Pogledao je po sobi. “Je si li joj rekla?” Linda je niječno kimnula. “Nisam. Tek se probudila. Hajde, Elaina. Idemo nešto pojesti.” Pogledala je iza sebe. “Felicia, hoćeš li nam se pridružiti?” Felicia je samo mahnula rukom. “Doći ću dolje za tren.” Kada su Linda i Elaina otišle, Nathaniel je odmotao žlicu i stavio je pokraj zdjele. Podesio je krevet tako da budem u sjedećem položaju. “Jedi!” “Dovraga, Nathaniel”, rekla je Felicia. “Ona nije pas.” Nathaniel ju je pogledao oštro. “Znam.” “Zbilja?” “Felicia”, upozorila sam je. Felicia se namrštila prema Nathanielu i izletjela iz sobe. “Ispričavam se zbog ovog. Felicia je...” Uzdahnula sam. “Felicia.” “Ne ispričavaj se.” Nathaniel je sjeo na rub kreveta. “Stalo joj je do tebe i brine se o tvojim interesima. U tome nema ničega lošeg.” Pokazujući na zdjelu, rekao je: “Moraš pojesti nešto.” Popila sam gutljaj. “Ovo je dobro.” Nasmiješio se. “Hvala.” Pojela sam pola zdjele prije nego što sam opet progovorila. “Moja je ogrlica kod Elaine.” Milovao mi je nogu preko pokrivača. “Znam. Rekla mi je. Uzet ćemo je poslije.” Otpila sam još jedan gutljaj. Uzet ćemo je poslije. Sviđalo mi se kako je to rekao. Još jedan gutljaj. Pretvarala sam se da sjedimo za kuhinjskim stolom. Napokon, nikada nismo razgovarali o pravilima ponašanja u bolnici. “Što si ono maloprije htio reći — kada si me pitao jesu li mi rekli? Rekli mi što?” Još mi je uvijek dragao nogu. “O vikendu. Sutra Felicia i svi ostali odlaze u Philadelphiju, kako je i bilo planirano. Ali budući da ti ne smiješ biti sama ovog vikenda, ostat ćeš sa mnom.” Ali bila sam s njim svakog vikenda. A onda sam se sjetila Jacksonove utakmice. “Žao mi je. Propustit ćeš Jacksonovu utakmicu zbog mene.” “Znaš li ti koliko sam puta gledao Jacksona kako igra nogomet?” upitao je. “Ali ovo je doigravanje.” “Pa, gledao sam ga u utakmicama doigravanja ni sam ne znam koliko puta. Uopće mi nije žao što ću propustiti ovu. Možemo je gledati na televiziji.” Nasmijao se ponovno. “Ali razočaran sam što je ti nećeš gledati.” “Ja?” Pa ja nisam ni trebala ići. “Ti i ja trebali smo otputovati u Philly sutra navečer mojim zrakoplovom. Provesti vikend u gradu. Gledati utakmicu u nedjelju.” Potapšao je pokrivač. “Sada ćemo se morati zadovoljiti kaučom i naručenom hranom.” Htio me odvesti u Philadelphiju svojim privatnim zrakoplovom? “Ne brini se”, rekao je. “Ako pobijede, idemo na Super Bowl!'

48


Četrnaesto poglavlje

Odgurnula sam poslužavnik. “Ima li ovdje kakva ogledala?” Nikada nisam bila previše tašta, ali željela sam vidjeti izgledam li podjednako loše kao što se osjećam. “Ne znam...Ne vjerujem”, odgovorio je mucajući Nathaniel, zbog čega sam ga pogledala u čudu. Nikad prije nije bio nesiguran ni oko čega. Uvijek je sve bilo crno-bijelo. Da i ne. Napravi to, napravi ovo. Mislim da ga nikada prije toga nisam čula da je izgovorio riječi Ne znam. Dodirnuh sam lice. “Je li loše? Izgledam li strašno?” Nathaniel je pronašao ručno ogledalo pokraj umivaonika i donio mi ga. Polagano sam ga podignula do lica. Dio po dio, Abby, govorila sam si. Usredotoči se samo na jedan dio lica. Počela sam s očima. “Uh, imat ću modricu na oku. Izgledam kao da me netko pretukao.” Nathaniel je šutio. Pomaknula sam ogledalo naviše. Lijevu stranu čela pokrivao mi je zavoj. “Što je ovo. Što se dogodilo?” upitala sam dodirujući zavoj. Joj, boli. “Ozljeda glave”, rekao je Nathaniel. “Krvi je bilo posvuda. Krvarenje se nije zaustavljalo, a i nisu se previše trudili oko toga. Glavna im je briga bila provjeriti jesi li slomila vrat i imaš li unutarnje krvarenje.” Pogled mu je odlutao negdje u prošlost. “Ozljede glave jako krvare. Sjećam se.” I u tom trenutku Nathaniel više nije bio muškarac u tridesetima. Bio je desetogodišnje dijete, zaglavljeno u autu. “Ali stalo je”, rekla sam tiho. “Što?” upitao je vrativši se u sadašnjost. “Krvarenje. Prestalo je.” “Da”, odgovorio je. “Kada su zaključili da nisi slomila vrat, povili su ti glavu.” Ustao je i uzeo poslužavnik s večerom. “Iznijet ću ovo van.” Nathaniel i Felicia opet su se svađali oko toga tko će ostati sa mnom preko noći. “Već sam donijela torbu s čistom odjećom i četkicom za zube”, rekla je Felicia. “Linda će mi donijeti liječničku opravu”, uzvratio joj je Nathaniel. “Mislim da je to nepropisno korištenje bolničke opreme.” Upirući prstom u njega, Felicia je rekla: “Možda te prijavim bolničkom odboru.” Nathaniel joj se približio za korak. “Linda je članica Odbora.” U tom je trenutku u sobu ušla medicinska sestra i prekinula raspravu. Pogledom me upitala: Da ih izbacim van? Odmahnula sam glavom. “Ostat ćemo oboje”, izjavio je Nathaniel. Sestra je izvadila iglu za infuziju iz moje ruke i na to mjesto stavila flaster. “Žao mi je, gospodine West. Samo jedan posjetitelj može prenoćiti u sobi. Bolničko pravilo.” Lice mi se zacrvenilo na riječ pravilo. Vjerojatno sam promijenila osamnaest nijansi crvene. Nathaniel se uspravio. “Tako znači. Onda ostani ti, Felicia.” Prišao mi je. “Bolje da krenem prije nego što pozovu osiguranje. Vidimo se sutra rano ujutro.” Nagnuo se bliže i šapnuo: “Laku noć. Sve je utihnulo kada je otišao. Felicia se smjestila na pomoćni ležaj u kutu sobe i ubrzo sam zaspala. U bolnici je zapravo nemoguće spavati. Stalno netko ulazi u sobu kako bi nešto provjerio, izmjerio tlak ili nešto treće. Spavala sam i budila se cijelu noć, ali vjerojatno sam spavala bolje od Felicije. Pomoćni krevet nije baš djelovao previše udobno. 49


Felicia je izgledala loše kad sam je vidjela ujutro nakon buđenja. Njezina obično uredno očešljana kosa bila je raščupana i imala je velike podočnjake. “Trebala sam poslušati Nathaniela i otići kući”, rekla je. “Kod kuće bi spavala bolje u svakom slučaju”, rekla sam joj dok sam provjeravala pokretljivost različitih dijelova tijela. “Ma, to nije uopće važno.” Ustala je i protegnula se. “Ionako je cijelu noć proveo u čekaonici.” Prestala sam se micati. “Nathaniel? Ostao je ovdje cijelu noć?” “Cijelu noć.” Prišla je krevetu. “Stajao je u hodniku svaki put kad bi sestra ušla u sobu. Potpuno sam ga pogrešno procijenila. Mislim da mu je uistinu stalo do tebe.” Još sam uvijek pokušala srediti dojmove kada je osoba o kojoj smo razgovarale ušla u sobu. Pogledao je oprezno Feliciju, ali ona ga je ignorirala i počela pospremati sobu. Za njim je ušla bolničarka noseći poslužavnik s hranom. “Doručak”, rekao je Nathaniel gurajući stolić na kotačima do mojega kreveta. “Ovoga je jutra na meniju omlet sa šunkom i sirom.” “Moram se požuriti, Abby”, rekla je Felicia, prišla mi i poljubila me u obraz. “Trebam se spakirati za put. A ti se odmaraj. Nazvat ću te kad budem mogla.” Okrenula se prema Nathanielu. “Povrijedi je i odsjeći ću ti kurac i poslužiti ga za doručak.” “Felicia Kelly!” viknula sam zapanjeno. “Oprosti, jednostavno mi je izletjelo.” Uperila je prst u njega. “Ali zaista mislim to.” “Ne znam što ju je spopalo”, rekla sam Nathanielu nakon što je otišla. Sjeo je rub kreveta. “Jučer je bila prilično uzrujana. Samo ne želi da budeš povrijeđena.” “Hoćeš li mi reći oko čega ste se svađali vas dvoje?” “Neću.” Nisam ni očekivala da će mi reći. Uzela sam zalogaj omleta. Bio je jako dobar, što me uopće nije iznenadilo. “Jedu li i ostali pacijenti u bolnici omlet sa šunkom i sirom za doručak?” “Bit ću iskren, nisam pretjerano zainteresiran za ono što jedu ostali pacijenti za doručak.” U sobu je ušla Linda, a za njom sestra. Sestra mi je izmjerila tlak, ponovno. “Dobro jutro, Abby”, rekla je Linda. “Poslat ću te na još jedan CT i ako sve bude čisto možeš napustiti bolnicu. Odsjest ćeš kod Nathaniela?” Kimnula sam. “Odlično”, rekla je. “ I, iskreno rečeno, što te prije otpremim kući, to bolje. Kuhinjsko osoblje u bolnici prijeti otkazom ako im se Nathaniel još jedanput pojavi dolje u kuhinji. Zato ćemo te pokušati otpustiti prije ručka.” CT-snimak bio je čist pa sam otpuštena prije dvanaest sati i tako spasila Lindu od daljnjih problema s kuhinjskim osobljem. Elaina mi je donijela plavu vestu od kašmira i mekane kaki hlače pa nisam morala napustiti bolnicu u spavaćici otvorenih leđa. Tek kad sam se smjestila u Nathanielov auto sjetila sam se nezgode. “Što je bilo s vozačem taksija?” upitala sam dok se Nathaniel probijao kroz gužvu. “Prošao je samo s neznatnim ogrebotinama. Još je jučer pušten iz bolnice. Ne volim taksije. Kupit ću ti auto.” “Što? Ne.” Pogledao me oštro i po prvi bilo mi je svejedno što se ljuti. To nije bilo nešto što se ograničavalo samo na vikend. Ovo je bilo... pa, ne znam. Ovo je bilo drukčije. Počeo je čvršće stezati volan. “Što je loše u tome što ti želim kupiti auto?” Odmahnula sam glavom. “Nekako nije u redu.” Nisam željela objašnjavati. Ne bi ni shvatio. Nastojala sam suzdržati suze. “Plačeš li ti to?” 50


“Ne”, odgovorila sam šmrcajući. “Plačeš. Zašto?” “Ne želim da mi kupiš auto.” Nije li jednostavno mogao reći “okej” i promijeniti temu. Zaklopila sam oči. Ne, nije mogao. “Osjećala bih se...” “Kako bi se osjećala?” Uzdahnula sam. “Osjećala bih se prljavo, kao drolja.” Zglobovi na rukama pobijeljeli su mu. “Zar zaista misliš da si to?” “Ne.” Obrisala sam suze. “Ali knjižničarka sam. Ti si... Ti si jedan od najbogatijih ljudi u New Yorku. Kako bi to izgledalo?” “Abigail”, rekao je mirno. “O tome kako stvari izgledaju trebala si misliti puno ranije. Nosiš moju ogrlicu svakog dana.” Istina, nosila sam je i mnogi su me zbog nje čudno gledali, “To je drugo. “Isto je. Moja je dužnost da se brinem o tebi.” “Tako što ćeš mi kupiti auto?” “Tako što ću se brinuti da sve tvoje potrebe budu zadovoljene.” Nekoliko kilometara vozio je u tišini. Poslije određenog vremena zatvorila sam oči i pretvarala se da spavam. Zašto mi tako uporno želi kupiti auto? Živjela sam u centru. Nije mi trebao auto. Kad smo konačno stigli do njegova imanja, obišao je auto i otvorio mi je vrata. “Ovaj razgovor nije završen, ali sad se moraš odmoriti. Razgovarat ćemo poslije.” Smjestio me u dnevni boravak i dok sam se odmarala na kauču, nezainteresirano mijenjajući televizijske kanale, Nathaniel je radio. Bila sam sigurna da je morao puno toga nadoknaditi od prethodnog dana. Drijemala sam i budila se. Negdje oko tri i trideset, posve sam se razbudila. Pogledala sam uokolo; Nathaniel je podignuo pogled s računala. “Osjećaš li se bolje?” upitao je. Nisam znala misli li na situaciju vezanu za kupnju auta ili moje razne bolove i probadanja. “Da, malo mi je bolje”, rekla sam, istodobno odgovorivši na oba pitanja, i uzela tablete protiv bolova koje su bile na stolu pokraj mene. Ustala sam i protegnula se. Kakav dobar osjećaj. Nathaniel je isključio računalo. “Dođi sa mnom.” Pružio mi je ruku. “Želim ti pokazati južno krilo kuće.” Južno krilo kuće? Primila sam ga za ruku. Bila je snažna, topla i utješna. Prošli smo kroz glavni ulazni hodnik, predvorje i dio kuće koji nikad prije nisam vidjela. Velika dvokrilna vrata nalazila su se na kraju hodnika. Nathaniel mi je pustio ruku, nasmiješio se i gurnuo vrata. Prizor me ostavio bez daha. Nije čudno što se nikada nije koristio iskaznicom za knjižnicu. Mogao je otvoriti vrata ove prostorije i tako opslužiti građane New Yorka. Znala sam da ljudi imaju knjižnice u svojim domovima, ali ovakvo što nisam vidjela nikada. Nisam znala ni da postoje ovakve prostorije. Soba je bila prostrana, a kasno poslijepodnevno sunce ulazilo je kroz prozore koji su obuhvaćali cijeli zid, od poda do stropa. Ali drugi zidovi... na njima su bile police za knjige. Ništa drugo osim knjiga. Čak su postojale i pokretne ljestve pričvršćene za zid, kako bi se prišlo višim policama. U jednom dijelu prostorije bila su dva velika, mekana kauča. Ali u samom središtu, na počasnom mjestu, bio je prekrasan koncertni glasovir. “Želim da ovo bude tvoja soba”, rekao je Nathaniel. “U ovoj sobi možeš biti svoja. Misli. Želje. Sve je tvoje. Osim glasovira. Glasovir je moj.” Hodala sam po sobi potpuno očarana, povlačeći ruku po povezima knjiga. Bila je to neusporediva zbirka — prva izdanja, antikni primjerci rukopisa — jednostavno nisam mogla sve to pojmiti odjednom. Skupocjeno drvo, kožnati uvezi, bilo je to previše. “Abigail?” 51


Okrenula sam se prema njemu. “Plačeš”, šapnuo je. “Opet.” “Tako je prekrasno.” Nasmiješio se. “Sviđa ti se?” Prišla sam mu i zagrlila ga. “Hvala ti.”

52


Petnaesto poglavlje

Bila su to dva duga dana. Ne mogu reći da mi je bilo dosadno ili neugodno. Istraživanje knjižnice bila mi je omiljena razonoda i ondje sam provodila sate i sate otkrivajući nove knjige te iznova se upoznajući sa starim prijateljima. Nathaniel je bio pažljiv. Uljudan. Možda malo distanciran. Brinuo se o tome da dobro jedem i da se dovoljno odmaram. Čak bi mi se povremeno pridružio u knjižnici, ali nije se dugo zadržavao. Zapravo mi je pomalo nedostajala njegova dominantna strana. Ne toliko da ga namjerno isprovociram ili razljutim. Nije mi nedostajala baš toliko. Tema razgovora koji smo vodili u autu nije se više spominjala. Razmišljala sam o onome što je onda rekao, odnosno, o tome kako je njegova dužnost da se brine o meni. Da zadovolji sve moje potrebe. Upravo je to radio preko vikenda. I bez obzira na to koliko sam željela misliti da su njegovo ponašanje u bolnici i to što mi je ustupio knjižnicu kao moj slobodni prostor bile romantične geste, znala sam da nije tako. Radio je upravo ono što je rekao u autu — brinuo se o zadovoljavanju mojih potreba. Bila su to sredstva koja su mu osiguravala željeni ishod. Bila mu je potrebna zdrava pokorna i radio je sve što je bilo u njegovoj moći da ostanem zdrava. To je bilo sve. Ništa drugo. No bila sam malo ljutita što me sve ovo vrijeme nije ni dotaknuo. Odmarala sam se cijeli vikend. Osjećala sam se sasvim dobro. Imala sam potrebe koje nije zadovoljavao. Stavila sam čašu iz koje sam pila u sudoper i izašla iz kuhinje. Pogledala sam na sat. Jedan. Utakmica počinjala je tek u tri. Imala sam dovoljno vremena dotad. Prošla sam pokraj gimnastičke dvorane. Prazna je. Nathaniela nije bilo ni u dnevnom boravku. Pitala sam se je li izašao ili je možda u spavaćoj sobi. Ne, radio je u knjižnici. Sjedio je za malim stolom u kutu. Podignuo je pogled kada sam ušla. “Je li sve u redu? Treba li ti što?” “Da.Ti.” Povukla sam majicu preko glave. Odložio je papire koje je držao u ruci. “Trebaš se odmarati.” To nije zvučalo kao izravna naredba pa nisam rekla ništa. Otkopčala sam hlače i skinula ih. Iskoračila iz njih. Pa na kraju, bila je to moja knjižnica. Sjedio je i gledao me bezizražajno. Što li je mislio? Neće mi valjda reći da napustim sobu? Skinula sam grudnjak. Mislim da ne bih mogla podnijeti da me odbije. A što ako me odbije? Povukla sam gaćice i pale su na pod. Bila je to moja knjižnica, ali i on je imao slobodnu volju. Mogao me odbiti. Nikada u životu nisam se osjećala tako ranjivom. Nikakva reakcija s Nathanielove strane. On će me zbilja odbiti. Polako, da sporije nije mogao, odgurnuo je stolac. Otvorio je ladicu stola i izvadio nešto iz nje. Sedam koraka i našao se ispred mene. Rukama je prešao preko mojih ramena, duž ruku i primio me za ruke. Položio ih je na košulju, stavljajući mi nešto u ruku. “U redu”, rekao je. Pogledala sam ruku. Kondom. Jer antibiotici umanjuju djelovanje kontracepcijskih pilula. Prožeo me osjećaj pobjede. Uzbuđenje mi je prostrujilo od glave ravno do središta bića i dolje do bolno raspaljene točke u međunožju. Ispustila sam kondom na pod. Prsti su mi se zaplitali oko gumba, ali nekako sam se izborila s njima. Gurnula sam mu košulju s ramena i silovitim je trzajem izvukla iz hlača. Prelazila sam 53


rukama preko njegovih prsa, podsjećajući se na to kako je to osjetiti njegovo tijelo, pratila sam prijevoje njegovih trbušnih mišića. Kružila sam oko njega. Voljela sam leđa muškaraca. Njegova su bila savršena. Prstima sam kružila oko njegovih lopatica i popela se na vrhove prstiju kako bih ga poljubila između njih. Duboko je udahnuo, ali nije me dodirnuo dopuštajući mi da istražujem po vlastitoj volji. Lizala sam ga duž cijele kralježnice, uživajući u okusu. Prišla sam mu ponovno s prednje strane i spustila se na koljena. Nabrekao penis napinjao mu je prednji dio hlača. Tako dakle. Dodirivala sam ga vršcima prstiju, na što je počeo tiho siktati. Laganim sam mu pokretima otkopčala hlače, brinući se o tome da mu svako malo preko tkanine trljam kitu. Još sporije otvarala sam mu zatvarač, cijelo vrijeme grubo povlačeći prste preko nabreklog spolovila. Kurac mu je postao još tvrđi. Povukla sam mu hlače i bokserice istodobno, konačno ga oslobodivši odjeće. Kita mu je iskočila pred moje lice. Nagnula sam se naprijed i snažno je uvukla u usta, obavila ruke oko njegove stražnjice povlačeći ga istodobno prema sebi. Nakratko izgubivši ravnotežu, povratio ju je primajući me glavu. Nježno. Sisala sam je snažno, uživajući u tome što mi je opet u ustima. Rastvorila sam papir kondoma, navukla mu ga cijelom dužinom i podignula se na noge. Kauč se nalazio iza njega. Gurnula sam ga i krenuo je unatrag. Čim smo se spustili na kauč opkoračila sam. Nagnuo se prema meni i uvukao jednu od mojih bradavice u usta, kružeći jezikom oko nje dok nisam zastenjala od užitka. Ali ovo je bila moja predstava pa sam ga gurnula natrag i namjestila se točno iznad njegove erekcije. Spuštala sam se na njega, slastan centimetar po centimetar, uživajući u načinu na koji me ispunjavao. “Abigail”, zastenjao je pokušavajući se podignuti. Držala sam ga dolje i stiskala sve dok nije cijeli ušao u mene. Tada sam ja počela stenjati. Nakratko sam se zaustavila da u cijelosti doživim taj osjećaj. Kakav je osjećaj bio imati ga pod sobom i u meni. Raj. Naslonila sam mu se na prsa i ponovno mi je počeo sisati bradavicu. Oh. Još bolje. Počela sam se micati u sporom, neumoljivom ritmu, spuštajući se i podižući dok su mi bokovi kružili i kružili. Nathaniel mi je pomagao, dižući mi se ususret. Počeli smo pohotan, erotski ples. Gore i dolje i kružno. I tako opet, opet i opet. Ruke mu nisu mirovale. Bile su mi oko struka, po leđima, oko dojki. Disanje mu se ubrzavalo. Tada me zgrabio za struk i počeo navlačiti, gore dolje, ulazeći u mene sve silovitije čak i kada sam ja gurala nadolje. Nisam sam ga se mogla zasititi. Nisam ga mogla primiti dovoljno duboko u sebe. “Dovraga, Abigail.” Zastenjao je i opet gurao naviše, dopirući do nove točke. Budući da sam bila posve blizu, počela sam se kretati sve brže. Shvatio je što radim i priključio mi se, zabijajući se u mene, pomažući mi da dosegnem vrhunac. Svršavanje se rasprskavalo cijelim mojim tijelom, a on me slijedio nekoliko sekunda poslije, zabijajući kurac u mene svom silinom posljednji put i stenjući. Ležali smo na kauču, čekajući da nam se disanje ustali. Da nam udovi opet profunkcioniraju. Ili sam to činila samo ja. Prometna nesreća oduzela mi je više snage nego što sam mislila. Nathaniel me okrenuo tako da smo ležali na boku, pri čemu sam ja bila između njega i kauča. “Jesi li dobro?” “Sada jesam”, rekla sam osmjehnuvši se. Knjižnica je uistinu bila moja omiljena prostorija. Mogao je maknuti sve knjige, no opet bi to bila. Prešla sam rukom preko njegovih grudi. Moj. U ovoj sam se sobi mogla pretvarati da je moj. Primio me za ruku i prislonio je uz prsa. “Želim da se odmaraš ostatak dana.” 54


“U redu.” Mogla sam to učiniti budući da sam dobila ono što sam htjela. Otkotrljao se s kauča, bacio kondom i skupio odjeću. “Kakvu pizzu želiš?” upitao me zakopčavajući košulju. Gospodin ovo-možeš-a-ovo-ne-možeš-jesti želi naručiti pizzu? On to ozbiljno? Osjetio je moje oklijevanje. “Obitelj Clark mora jesti pizzu i pileća krilca za vrijeme svake utakmicu u doigravanju. Da to ne napravimo, a Giantsi slučajno izgube utakmicu, Jackson bi nas se svih odrekao.” “Čula sam za još čudnija praznovjerja”, rekla sam ustajući s kauča. Samo mi nemoj reći ako je jedno od pravila nošenje neopranoga donjeg rublja.” “Usta su mi zapečaćena.” Na više načina, pomislila sam. Pitala sam se hoće li me ikada poljubiti. “S gljivama”, rekla sam odlučivši da se više ne bavim njegovim usnama. “Hoću pizzu s gljivama. I slaninom.” “Stiže s gljivama i slaninom.” Navukao je bokserice. “Kako ti zvuči piknik na podu?” Nathaniel na podu okružen jastucima i pizzom? Misli su mi odlutale... “Abigail?” “Da. Piknik na podu zvuči jako dobro.” Ali nisam ga uspjela prevariti. “Ostatak ćeš se dana odmarati.” Na poluvremenu mi je donio ogrlicu. Do tog trenutka činili smo ono što smo mogli za Jacksona, jeli ljuta pileća krilca i pizzu. I uspijevalo je — Giantsi su vodili s bodom prednosti. Isključio je TV i stao pokraj mene, pružajući mi ogrlicu. “Elaina mi ju je dala u bolnici.” Nisam mu mogla lagati, čak ni prešućujući istinu. “Elaina zna”, rekla sam, a onda brzo dodala: “Ali nije saznala od mene. Nisam joj ja rekla.” Kimnuo je. “Tako sam i mislio. Hvala ti na iskrenosti.” Oklijevao je trenutak. “Želim biti siguran da je još uvijek želiš. Nisam bio siguran...” Pogledi su nam su sreli. “Sada kada znaš više. Možda je... ne želiš.” “Želim je.” O očima mu je na tren zaiskrilo iznenađenje. Mislio je da ću reći ne. Podignula sam se na koljena i spustila glavu, spremna da mi stavi ogrlicu oko vrata. “Pogledaj me, Abigail.” Pogledala sam ga. Bio mi je nasuprot, a onda se i sam spustio na koljena da mi zakopča ogrlicu, prolazeći mi pritom prstima kroz kosu. Oči su mu potamnjele, spustile se do mojih usana, a onda opet do očiju. Neznatno se nagnuo prema meni. Poljubit će me. Smrznula sam se. Nisam se mogla pomaknuti, ni disati. Zatvorio je oči i uzdahnuo. Potom je otvorio oči, ustao i otišao do televizora da ga ponovno uključi. Preplavilo me razočaranje. Glupačo, glupa glupačo. Rukom sam krenula prema vratu. Ali još uvijek imam njegovu ogrlicu. Barem taj dio njega još uvijek imam. Još me uvijek želi. New York je pobijedio za jedan bod. “Znaš li što ovo znači?” upitao me Nathaniel dok su na televiziji prikazivali Jacksona kako maše. “Idemo na Super Bowl?” “Da”, rekao je igrajući se ogrlicom. “Imam planove za Super Bowl.”

55


Šesnaesto poglavlje

Felicia je svratila u ponedjeljak navečer puna oduševljenja i priča. U Philadelphiji je bilo sjajno. Utakmica je bila sjajna. Wellingsi su sjajni. Ali najviše Jackson. Jackson je bio sjajan. Bila je sto posto, potpuno, ludo zaljubljena. Poslije koliko? Dva tjedna. Ludo. Bila sam jako sretna zbog nje. Kada se napokon smirila, pitala sam je o svađi s Nathanielom. Gurnula je pramen kose iza uha. “Ma ništa važno, vjeruj mi.” “Felicia”, rekla sam. “Moja je podsvijest čula tu prepirku. Nije bilo baš tako bezazleno.” Ugrizla se za usnicu. “Jednostavno sam bila šokirana kad sam vidjela da je Nathaniel već u bolnici. Ja sam tvoja najbolja prijateljica. Ja sam ondje trebala biti prva. Glupost. Kao što sam rekla, nevažno.” Pokušala sam se prisjetiti. Nije mi baš uspijevalo. Sjećanja su bila maglovita. “Kad si ti stigla u bolnicu?” “Kad su te doveli u sobu. Odmah nakon CT-a.” To je bilo logično. “A kad je Nathaniel došao u bolnicu?” Uzdahnula je i bacila se na kauč. “Bio je s tobom u ordinaciji za hitne slučajeve. Sestre su ga morale izbaciti van.” Podignula je obrvu. “Zašto ne pitaš njega?” Ignorirala sam je. “Zašto si ga nazvala jebenom životinjom?” “Jer sam mislila da je upravo to. Ti si nešto poput njegove seksualne robinje ili takvo što. Ti mu zadovoljavaš jednu od potreba, a on dojuri u bolnicu kao da mu se ruši cijeli svijet. To me iživciralo.” “Ali sad ti se sviđa?” “Pa ne bih baš upotrijebila riječ sviđa, ali recimo da mogu ga podnijeti.” Otišla je do vrata. Razgovor je bio završen. “Ideš li s njim na Super Bowl?” “Da. Spomenuo je tu mogućnost.” U srijedu poslijepodne, oko jedan i trideset, radila sam na pultu za izdavanje knjiga. Leđima sam bila okrenuta ulaznim vratima dok sam uvodila nove naslove u katalog. “Želio bih pogledati nešto na Odjelu rijetkih knjiga.” Sačuvaj me Bože luđaka koji ne znaju propise knjižnice. “Žao mi je”, rekla sam, i ne potrudivši se okrenuti da pogledam s kim razgovaram. Na Odjel rijetkih knjiga možete samo ako ste naručeni i uz pratnju djelatnika, a mi trenutačno nemamo dovoljan broj zaposlenika. Danas zaista nemam vremena.” “Koje razočarenje, Abigail.” Poznajete li situaciju kad ono što očekujete da se dogodi zamagli to što vidite i čujete? E pa nikada mi nije palo na pamet da bi Nathaniel mogao ušetati u moj ogranak Newyorške javne knjižnice u jedan sat i trideset minuta u srijedu popodne. Zato i nisam shvatila tko je dok nije izgovorio moje ime. Naglo sam se okrenula. Stajao je preda mnom, zamotan u vuneni kaput iznad čije je kragne virio samo vrh kravate. Na licu mu je titrao samozadovoljan smiješak. Nathaniel West bio je u mojoj knjižnici. U srijedu. Nakrivila sam glavu. Da pregleda Odjel rijetkih knjiga, je li? 56


“Zar je ovo zbilja tako loš trenutak?” “Ne”, uspjela sam izustiti. “Ali sigurna sam da te rijetke knjige imate i kod kuće.” “Vjerojatno.” “I”, nastavila sam, još uvijek ne shvaćajući što radi, “netko mora biti s vama cijelo vrijeme dok ste na Odjelu.” “Tomu sam se i nadao. Bilo bi mi prilično dosadno samom na Odjelu rijetkih knjiga.” Polagano je počeo skidati rukavice, prst po prst. “Znam da nije vikend. Molim te, slobodno me odbij. Neće biti nikakvih posljedica. Hoćeš li me otpratiti do Odjela rijetkih knjiga?” Bože moj. “D-d-da”, počela sam mucati promatrajući ga kako skida i drugu rukavicu. “Izvrsno.” Stajala sam skamenjena. “Abigail”, rekao je trgnuvši me iz obamrlosti “možda te ona gospođa ondje” — pokazivao je moju kolegicu — “može zamijeniti dok ti... obavljaš neke druge stvari?” Molim? “Abigail?” “Martha?” pozvala sam je udaljavajući se s radnog mjesta. “Molim te, zamijeni me nakratko. Gospodin West naručen je za posjet Odjelu rijetkih knjiga.” Martha je samo odmahnula rukom pristavši na to. “Samo da znam”, rekao je Nathaniel kada smo krenuli, “postoji li kojim slučajem na tom Odjelu rijetkih knjiga stol?” Stol? “Da.” “Je li čvrst?” “Pa, pretpostavljam da jest.” “Izvrsno.” Slijedio me uza stepenice. “Jer namjera mi je po tom stolu prostrti nešto više od knjiga.” Srce mi je počelo mahnito lupati. Petljala sam s ključevima, pokušavajući pronaći onaj koji otvara Odjel rijetkih knjiga. Konačno sam ga našla, otključala vrata i otvorila ih. “Oh, ne”, rekao je Nathaniel pridržavajući mi vrata. “Poslije tebe.” Ušla sam u prostoriju s rijetkim knjigama i pogledala uokolo. Bila je prazna i, ako se ne dogodi nešto posve neočekivano, takva će i ostati neko vrijeme. Nathaniel je zatvorio vrata za mnom i zaključao ih. Skinuo je kaput i prebacio ga preko stolca, a potom počeo razgledavati razne police i stolove. “Ovaj”, rekao je pokazujući stol u sredini sobe visok do struka, “to je upravo ono što sam imao na umu.” Jebat ću se u prostoriji Odjela rijetkih knjiga. S Nathanielom. “Skini se od struka nadolje, Abigail”, rekao je. “I skoči na stol.” Zatomljujući dio mozga koji me upozoravao da to ne radim, odbacila sam cipele i onda otkopčala hlače. Povukla sam njih i gaćice preko bokova ostavljajući ih na podu. Nathaniel me gledao dok sam se uspinjala na stol. “Jako dobro.” Otkopčao je remen. “Stavi pete i stražnjicu na rub stola i raširi mi ta lijepa koljena.” Temperatura na Odjelu rijetkih knjiga bila je niža nego u drugim dijelovima knjižnice. Inače mi je bilo hladno kada sam bila ondje, ali sada mi je bilo vruće. Sva sam gorjela. A dok sam gledala kako otkopčava hlače, skida bokserice i iskoračuje iz njih postajalo mi sve toplije. Navukao je kondom na svoju erekciju. 57


“Prekrasno.” Prišao je stolu, još mi više raširio koljena, neznatno me pomaknuvši kako bi bila u ravnini s njegovim spolovilom. Nadraživao me. Povećavao slast iščekivanja. “Reci mi, Abigail”, rekao je. “Je li te tko ikad jebao na Odjelu rijetkih knjiga?” “Ne.” Naglo je podignuo glavu. “Ne, što?” “Ne, gospodaru.” Ugurao je samo vrh kurca u mene. “Puno bolje.” Pričekao je trenutak, a onda ga gurnuo do kraja. Bokovi su mi se pomaknuli unatrag. Uhvatio me za leđa i privukao. “Osloni se na lakte, Abigail. Jebat ću te tako silovito da ćeš osjećati to još u petak navečer.” Nije mi to morao reći dvaput. Nagnula sam se unatrag, a bokove izbacila naprijed, kako bi ušao u mene što dublje. Nathaniel se gurao nabijajući me, iznova i iznova, i iznova, tako da sam se morala držati što sam čvršće mogla. Podignula sam se na vrhove prstiju kako bih mogla primiti njegove nasrtaje. “Moja si”, rekao je nabijajući sve jače. Glava mi je klonula unatrag. Bila sam tako izložena u ovom položaju, osjećala sam sve puno intenzivnije. Da, htjela sam reći. Tvoja i samo tvoja. “Moja.” Držao me čvrsto za bokove dok me mlatio kitom. “Reci to, Abigail.” “Tvoja.” Ponavljala sam dok je nabijao kurac u mene. “Tvoja. Tvoja. Tvoja.” Počela sam stenjati osjećajući nadolazeći vrhunac. Bio je to tako dobar osjećaj. Ali bila sam na radnom mjestu. Skupila sam usnice dok je svršavanje raslo i raslo, sve dok nije eksplodiralo bez kontrole tako da sam počela tiho skvičati. Nathaniel je usisao zrak i utihnuo, a zatim moćno svršio u kondom. Nagnuo se prema meni, teško dišući i ljubeći me po trbuhu. “Hvala ti što si me pratila u Odjel rijetkih knjiga.” “Kad god poželite”, odgovorila sam prolazeći rukom kroz njegovu kosu. Poljubio me u trbuh prije nego što smo se počeli odijevati. Navlačila sam cipele kad sam se sjetila što smo upravo napravili. Što ako nas je netko čuo? Nathaniel je zaključao vrata, ali nekoliko zaposlenika imalo je ključ. Nakrivio je glavu. “Je li sve u redu?” “Da”, odgovorila sam u želji da što prije napustim prostoriju. Uzela sam kondom od Nathaniela i uputila se prema hodniku. “Ja ću se riješiti ovog.” Kimnuo je. “Vidimo se u petak u šest.” “Da, gospodaru.” Svako je krenuo svojim putem, on prema izlazu, a ja u toalet. Osjećala sam se klimavo, a tijelom su mi prolazili trnci — vjerojatno ću ostatak dana imati glupav osmijeh na licu. Kada sam se vratila za svoj pult, na hrpi knjiga koje sam uno sila u katalog, čekala me ruža. Žućkasto bijela, s ružičastim ru bovima na vrhu. Podignula sam je i pomirisala. Još samo pedeset dva sata.

58


Sedamnaesto poglavlje

Sjedila sam za svojim radnim stolom i okretala ružu. “Netko se ozbiljno zagrijao”, javila se Martha sa svojega mjesta držeći bradu u rukama. “Tko, ja?” opet sam vrtjela ružu. “Očito”, rekla je. “Ali i onaj zgodan muški komad koji ti ju je ostavio.” “Nathaniel West?” upitala sam uživajući u zvuku njegova imena na svojim usnama. “To je samo netko s kim se viđam.” Dobro, to je bila laž. Radim puno više od viđanja Nathaniela. A ruža nije bila ništa više od znaka pažnje zato što ga nisam odbila. Martha je ustala. “Ruža krem boje s ružičastim rubovima ozbiljna je stvar.” “Stvarno?” prestala sam je okretati. “Zašto?” “John Boyle O'Reilly?” upitala je. “Irski pjesnik?” Zatresla sam glavom. Nikada nisam čula za njega. Martha je zapljeskala rukama. “Ovo je tako romantično. On je napisao pjesmu Bijela ruža — “ “Nije bijela.” Martha me pogledala oštro. “Znam. Samo sam ti rekla naslov.” “Oprosti.” Odmahnula sam rukom, zainteresirana kamo vodi ovaj razgovor. “Nastavi.” Pročistila je grlo: “Crvena ruža šapuće o strasti, A bijela ruža govori o ljubavi; Crvena je ruža sokol, A bijela je ruža golubica, Ali ja ti šaljem žućkasto-bijeli pupoljak S rumenim obrubom na vrhu latica; Jer najčišća i najnježnija ljubav Usne žudnjom ljubi.” Ispustila sam ružu. To ne znači ništa. Ne znači NIŠTA. Jednostavno mu se svidio izgled ruže. Slučajnost. No kad je kod Nathaniela išta bilo slučajno? Nikada. “Abby?” pozvala me Martha. Usne žudnjom ljubi. Ništa. To ne znači ništa, šaputala je racionalna Abby. Ili je to možda bila nerazumna Abby. Tko je to više mogao znati? Kako da ne. Samo se ti nastavi uvjeravati. Reci si da je to samo nešto što radi preko vikenda. Ili nešto slično. Ali sve to više nije važno, zar ne? Tebi to znači puno više, rekla je Iracionalna Abby. Ili je to možda bila Racionalna Abby. “Abby?” “Oprosti, Martha.” Uzela sam ružu i položila je na stol. Zagledala se u nju. “Prekrasna pjesma. Jako je romantična.” Usne žudnjom ljubi. Pogledala sam Marthu. “Idem do Odjela poezije da malo bolje proučim O'Reillyja.” Imala sam tu ludu fantaziju da postanem pokorna Nathanielu Westu. Pokoravajući se njegovim pravilima, njegovoj volji. No, na kraju sam prihvatila činjenicu da sam se zaljubila u njega, ali pitanje je bilo što je on osjećao prema meni? 59


Je li uopće moguće da se i on zaljubio u mene? Mislila sam da petak neće stići nikada. Sati i minute razvlačili su se sporije nego ikada. Joga. Posao. Hodanje umjesto trčanja. Ali došao je petak. Stigla sam kod Nathaniela u deset do šest i čula Apolla kako laje u kući kad sam izašla iz auta. Nathaniel mi je otvorio vrata. Dovraga, izgledao je tako dobro u košulji dugih rukava i crnim svečanim hlačama. Noge su mi se oduzele od samog pogleda na njega. Promatrao me dok sam se uspinjala stepenicama. “Sretan petak, Abigail”, rekao je tako zanosnim glasom da sam se gotovo onesvijestila. Došao je i taj dan. “Uđi.” Stao je u stranu da me propusti. “Večera je gotova.” I kakva je to večera bila. Pijevac u vinu serviran za kuhinjskim stolom. Nježna pileća prsa u finom vinskom umaku. Svaki je zalogaj bio pravi užitak. Dok smo jeli, palo mi je na pamet kako i Nathaniel i ja imamo istu strast prema kuhanju. Zamišljala sam kako bi bilo pripremati jela s njim u istoj kuhinji? Sjeckanje i rezanje. Vruća para iz kipućeg lonca. Sitni zalogaji radi isprobavanja okusa i količine začina. Popravljanje okusa, dodavanje soli. Uzimanje nečega preko njegove glave iz gornjih kuhinjskih polica. Repriza onoga što se događalo na stolu u knjižnici, ali ovoga puta na kuhinjskom pultu. Tvoja. Tvoja. Tvoja. “Kako se osjećaš danas?” upitao je Nathaniel vraćajući me u realnost dok smo dovršavali večeru. Sjetila sam se njegovih riječi od srijede. Osjećat ćeš to još u petak navečer. Nasmiješila sam se. “Bolno na svim pravim mjestima.” “Abigail”, rekao je prijekornim glasom. “Je si li bila zločesta ovog tjedna?” Zaledila sam se. Veoma precizno i namjerno položio je vilicu uz tanjur. “Znaš što se događa zločestim djevojkama, zar ne?” Zatresla sam glavom. “Dobiju po stražnjici.” Zaboga, ne! “Ali išla sam na jogu, dovoljno sam spavala i pješačila umjesto trčanja kao što si rekao.” Ovo se nije moglo dogoditi. Prekršila sam pravila prošli put. To mi je bilo jasno. Ali ovog tjedna — ovog tjedna — nisam napravila ništa pogrešno. Ne pada mi napamet da se opet ispružim na onoj klupi za bičevanje. Morat ću upotrijebiti svoju spasonosnu riječ. Prokletstvo. “Abigail”, Nathaniel je bio miran i pribran. Nije djelovao ni ljutito ni razočarano. Posve drugačije nego prošlog puta. “Koliko postoji vrsta udaraca?” Što? Koga briga koliko ih je. Svi bole. “Tri”, rekao je odgovorivši sam na pitanje. “Koja je prva vrsta?” Nešto mi tu nije bilo jasno. Što sam to propustila? U panici mi se mozak vraćao na tu noć. Što je ono rekao? Udarci za zagrijavanje, kažnjavanje i oni erotski. Erotski. Oh. Podignuo je obrvu. “Odvuci tu guzicu na kat.” Ustala sam sa stola i otrčala uza stepenice. Iskreno rečeno, očekivala sam da ću zateći klupu za bičevanje. Odahnula sam s olakšanjem kad sam vidjela da je nije bilo — samo mnoštvo jastuka nasred Nathanielova kreveta. Nathanielov krevet. U mojem krevetu nema mjesta strahu. Vjerovala sam mu. Noć će biti posvećena užitku. On će se pobrinuti za to. Uzbuđenje mi je počelo paliti utrobu. 60


Skinula sam odjeću i čekala. Nathaniel je ušao u sobu nekoliko trenutaka poslije toga. Kimnuo je prema krevetu i počeo otkopčavati košulju. “Lezi potrbuške na te jastuke.” Popela sam se na krevet i namjestila se na jastucima tako da mi je stražnjica bila visoko u zraku. Nathaniel je prišao gornjem djelu kreveta i izvukao vezice. “Ne možemo dopustiti da se i večeras pokušaš zaštititi, zar ne?” upitao je vezujući mi ruke i namještajući ih tako da sam se oslanjale na lakte. Krevet se pomicao dok se iza mene kretao po njemu. Osjetila sa kako prolazi rukama po mojem tijelu. “Jesi li koristila čep, Abigail?” Kimnula sam. “Odlično.” Raširio mi je noge. “Želim da budeš otvorena za mene.” Prstom je prešao preko mojega pulsirajućeg ulaza. “Pa, vidi ti to, Abigail. Već tako skliska. Uzbuđuje li te pomisao na to da će ti se od mene crvenjeti stražnjica?” Ugrizla sam unutarnji stranu obraza. Trljao me, a onda mi tri puta brzo pljusnuo. Peklo me, ali to je bila vrsta žarenja da-gospodarumogu-li-molim-vas-dobiti-drugu-vrstu-žarenja. “Dobri ljudi New Yorka daju ti plaću da radiš u knjižnici, a ne da se iskradaš u Odjel rijetkih knjiga.” Pljuskao me i pljuskao, i pljuskao, pri čemu mu se ruka svaki put spuštala na različite dijelove moje stražnjice. Ali umjesto boli osjećala sam sve veće zadovoljstvo. Umjesto ozlijeđenosti osjećala sam toplinu koja se širila iz njegove ruke i pulsirala kroz donji dio mojega tijela. Trebala sam ga. Trebala sam njegov dodir. Trebala sam ga u sebi. “Tako si vlažna.” Umočio je nakratko prst u mene, a onda me pljusnuo upravo ondje gdje sam bila skliska i preplavljena požudom. Zastenjala sam. “Sviđa li ti se to, Abigail?” Ponovno me pljusnuo. Ondje. Da, molim te. Ondje. Udarac. Pomaknula sam bokove unatrag prema njemu. Ponovno me počeo udarati po stražnjici. “Guzica ti je prekrasne ružičaste boje.” Osjetila sam pritisak njegove erekcije i zadržala dah. “Ubrzo ćeš dobiti više od pljuskanja. Uskoro ću te jebati.” Čula sam kako nešto odmotava i pomaknuo se u stranu točno do mjesta na kojem sam bila mokra i spremna. Nisam se mogla suzdržati od stenjanja. Izvukao ga je van. “Večeras bez buke ili nećeš dobiti moj kurac.” Ponovno me pljusnuo. “Razumiješ li? Kimni ako si razumjela.” Kimnula sam. “Dobro.” Silovito je nasrnuo u mene dok sam pomicala stražnjicu prema njemu. “Pohlepna si večeras, zar ne? Eh, onda smo dvoje takvih.” Počeo je nabijati svom dužinom, silovito i duboko dok sam ja stiskala unutarnje mišiće oko njegova kurca svaki put kada bi ušao u mene. Opet i opet, i opet je nabijao. A ja sam odgovarala na svaki nalet gurajući se unatrag, uvlačeći ga sve dublje u sebe. Dublje. Dublje. Došao je to točke u kojoj smo se spajali i počeo mi je trljati klitoris. To nikada prije nije radio. Tijelo mi je eksplodiralo od užitka dok se trzao uz mene svršavajući gotovo u istom trenutku. Otkotrljala sam se s jastuka dok je Nathaniel ležao pokraj mene pokušavajući doći do daha. Ruka mu je krenula uz moje tijelo, preko dojki do ramena koja su mi još uvijek bila iznad glave.

61


“Mislim da prošle srijede nisam vidio sve što sam želio”, rekao je. “Hoćeš li biti tako ljubazna i naručiti me za još jedan posjet Odjelu rijetkih knjiga u srijedu.” Da, gospodaru. Kasno te noći iskrala sam se iz sobe i krenula hodnikom do stepenica. Zlatan odsjaj polumjeseca osvjetljivao mi je put dajući svemu nestvaran izgled. Vrata Nathanielove sobe bila su zatvorena dok sam se šuljala pokraj njih. Nikada mi nije rekao da se ne smijem kretati po kući noću, ali nisam željela da me uhvati dok to radim. Spuštala sam se niz stepenice tiha kao bubica. Ušla u knjižnicu. Moju knjižnicu. Otišla sam do polica na kojima su bile Nathanielove zbirke poezije. Prsti su mi plesali po hrptima mnogih izdanja. Mora biti ovdje. Mora biti ovdje. Molim te, budi ovdje. Prsti su mi se zaustavili. Sabrana djela Johna Byola O'Reilyja. Drhtećim prstima izvukla sam knjigu s police i otišla bliže prozoru. Knjiga se sama otvorila točno na stranici na kojoj je bila Bijela ruža. Nešto je odlepršalo na pod. Sagnula sam se da podignem to — žućkasto-bijelu laticu ruže s ružičastim rubom na vrhu.

62


Osamnaesto poglavlje

Vratila sam laticu natrag u knjigu i gurnula je na policu upravo kad sam čula odjek koraka u hodniku. Zvučalo je kao da se netko uputio ravno u knjižnicu. Ulovio je me. U sobu je ušetao Nathaniel. Bio je gol do pasa, na sebi je imao samo svijetle hlače s vezicom. Ako se iznenadio što me zatekao, nije to ničim pokazao. Upalio je malu lampu na jednom od stolova. “Abigail”, rekao je, kao da je najprirodnija stvar na svijetu to što sam u knjižnici u dva sata poslije ponoći. “Nisam mogla spavati.” “Pa si pomislila da će te poezija uspavati?” upitao je, primijetivši gdje stojim. “Idemo se igrati, hoćeš li?” “Gle, ide lijepa kao noć kraja Zvjezdanog neba, vedrih klima, Sve najljepše od mraka i sjaja u liku svom i oku ima...” Nathaniel mi se nasmiješio. “Čija je to pjesma?” “Lorda Byrona”. Prekrižila sam ruke, “A sad ti.” “Liježem s tobom i budim se s tobom, A ti ipak nisi tu; U zagrljaju čuvam misli o tebi, I njima punim zrak koji udišem.” Oči su mu zaiskrile. “Trebao sam razmisliti prije nego što sam se upustio u nadmetanje s knjižničarkom koja je diplomirala engleski jezik i književnost. Ne znam autora te pjesme.” “John Clare. Bod za mene.” Na licu mu se pojavio lukav osmijeh. “Pokušaj s ovom”, reče. “Srcu svome vidovitom nemoj dati Zla slutnja da ga ispunja, Sudbini bi moglo se prohtjeti Da ostvari tvoja strahovanja.” Ova je bila puna zagonetnih slutnji. Suzila sam oči. “John Donne.” Kimnuo je. “Tvoj je red.” Duboko sam udahnula i pomislila na pjesmu koju sam pročitala u srijedu navečer, onu koja će me odati. Hoće li je prepoznati? “Dao si mi ključeve svog srca, ljubavi; Zašto me onda tjeraš da kucam?” Znam, govorila sam mu očima. Znam. Želim to. Želim tebe. 63


Nije bilo iznenađenja, samo smiješak koji mi je grijao srce. “John Boyle O'Reilly”, rekao je. “Sebi ću dati bod jer znam stih koji slijedi: “Oh, to bilo je jučer, Sveci na nebu! A sinoć sam — promijenio bravu!” Ovo je nešto posve novo za mene, upozoravao je njegov izraz lica. Pusti da to napravim na svoj način. To sam mogla prihvatiti. “Neodlučeno, znači.” Odmaknula sam se od police, povlačeći prstom po kožnatom kauču. “Pa zašto si došao u moju knjižnicu ovako rano ujutro?” Pokazao je prema glasoviru. “Došao sam svirati.” “Mogu li slušati?” “Naravno.” Sjeo je na klupu i počeo svirati. Zastao mi je dah. Bili su to zvuci melodije koju sam tako uporno tražila u svojim snovima. Nisam bila sigurna koliko je vremena prošlo dok sam sjedila i slušala ga. Možda se vrijeme zaustavilo. A Nathaniel... Mogla bih tako sjediti i gledati Nathaniela vječno. Njegovo je sviranje nalikovalo na vođenje ljubavi. Lice mu je bilo oličenje koncentracije, savitljivi prsti nježno su milovali tipke. Mislim da sam povremeno zaboravljala disati. Melodija je odzvanjala u noći, bojeći mjesečinu tonom melankolije. Melodija je na svojem kraju dosegnula sablastan krešendo i nježno se ugasila. Dugo smo sjedili u tišini. Nathaniel je progovorio prvi. “Priđi mi”, šapnuo je. Pošla sam prema njemu. “Ovo je moja knjižnica.” “Ali glasovir je moj.” Prišla sam klupi. Nisam bila sigurna trebam li sjesti ili stajati. Nathaniel je preuzeo inicijativu i uhvativši me za struk povukao na krilo tako da sam ga zapravo zajahala. Bila sam okrenuta prema njemu, a glasovir mi je bio iza leđa. Prošao je prstima kroz moju kosu, po ramenima i niz leđa sve do struka. Glava mu je pala naprijed između mojih dojki i uzdahnuo je. Podignula sam ruke uronivši prste u njegovu gustu kosu. Molim te, molim te, poljubi me, htjela sam ga moliti. Htjela sam mu povući glavu do moje i sama ga poljubiti. Ipak, bila je to moja knjižnica. No željela sam da on poljubi mene. Inače ne bi bilo isto. Inače ne bi značilo ništa. Poljubio mi je desnu dojku preko prozirne spavaćice. Povukao bradavicu u usta i počeo je sisati. Dobro, rekla sam si, možda ne trebaš razmišljati već samo osjećati. “Želim te”, rekao je duboko me gledajući u oči. “Želim te ovdje. Na svojem glasoviru. Usred tvoje knjižnice.” I opet mi je ostavio izbor. To je bila moja knjižnica — mogla sam ga odbiti. Prije bih se ubila. “Da”, šapnula sam. Oboje smo ustali. Rukom me milovao po leđima sve do struka i povukao mi je spavaćicu preko glave. “U džepu”, šapnuo je dok sam mu svlačila hlače. Oh, da. Kondom. “Samouvjeren si, nema što”, rekla sam mu otvarajući kondom. Nije odgovorio. Nije ni morao. Kurac mu je već bio dignut pa sam mu navukla kondom dražeći ga snažnim stiskanjem dok sam to radila. Sjeo je na klupicu glasovira, a ja sam savila noge oko njegova struka i okrenula se licem prema njemu. 64


“Sviraj mi”, šapnula sam grleći ga i prolazeći prstima duž njegovih leđa. Budući da sam mu sjedila u krilu, nije mogao dohvatiti sve tipke iako je to pokušavao. Melodiju koju je svirao nisam čula nikad prije. Počinjala je polagano i osjetilno, bila je nježna. Izazovna. Podignula sam bokove i spustila mu se na erekciju. Čak sam i ja mogla primijetiti da je preskočio nekoliko nota. “Nastavi”, šapnula sam podižući se i silovito se spuštajući na njega. Nastavio je svirati. Umirila sam bokove, sagnula se i počela mu grickati uho. “Obožavam te osjećati u sebi.” Preskočio je još nekoliko nota. “Tijekom tjedna maštam o tvojem kurcu — o njegovu okusu.” Stisnula sam unutarnje mišiće. “O tome što sve izaziva dok je duboko u meni.” Prsti su mi se počeli tresti. “Brojim sate do susreta s tobom.” Jahala sam ga polagano. “Do ovakva spajanja s tobom.” Ruke su mu pale s tipka i primile me za stražnjicu, nastojeći silovitije prodrijeti u mene, ali nisam se dala. “Nastavi svirati.” Melodija je dobivala na tempu, postajala je intenzivnija, a ja sam se podizala i spuštala dok je svirao. “Nikada se nisam osjećala ovako”, rekla sam. “Samo ti. Samo ti možeš izazvati ovo u meni.” Sviranje je postajalo sve kaotičnije; više nije bilo melodije, samo nepovezane note. Počeo se znojiti i znala sam da se bori sa sobom. Borio se da zadrži kontrolu koju je toliko cijenio. Borio se da nastavi s glazbom. Borio se i gubio. Glazba je prestala i jednim me naglim pokretom zgrabio za struk i zabio ga u mene svom silinom. “Misliš li da se ja osjećam drukčije?” pitao me ogrubjelim glasom. Uhvatio me za ramena, gurajući još dublje. “Zašto misliš da se osjećam drukčije?” Kretali smo se brže, držeći se jedno za drugo, kao da onaj koji svrši prvi priznaje predaju. Spustio je ruku između naša dva tijela i počeo kružiti prstima oko mojega klitorisa. Dovraga. Zgrabila sam nekoliko pramenova njegove kose i počela ih vući. Stenjao mi je na ramenu i trljao me snažnije. Konačno to više nisam mogla izdržati. Na kraju krajeva, on je bio gospodar. Mogao je raditi što je htio s mojim tijelom. Bila sam razoružana pred njim. Odustala sam i pustila da me svršavanje preplavi. Gotovo odmah poslije toga, svršio je i on. I dok su nam se otkucaji srca i disanje smirivali, osjetila sam kako ponovno podiže zid oko sebe. Ciglu po ciglu. Udaljavajući se od mene još jedanput. “Doručak u osam u blagovaonici, Abigail.” Podignuo me s krila i spustio na pod. Opet je imao stvari pod kontrolom. “Pohanci?” upitala sam, navlačeći spavaćicu, želeći vidjeti je li ostalo što od Nathaniela kojeg sam na tren imala priliku vidjeti. “Što god želiš.” Ne, nije. Sljedećeg trenutka više ga nije bilo.

65


Devetnaesto poglavlje

Trebalo mi je više vremena nego inače da pripremim doručak sljedećeg jutra. Odugovlačila sam sa svakim korakom u strahu od onoga što ću zateći u blagovaonici. Koliko će se Nathaniel razlikovati ovog jutra od grozničavo uzbuđenog ljubavnika prethodne noći? Postavila sam sebi tanjur za pultom nakon što sam pripremila Nathanielov doručak. Nisam bila sigurna gdje ću jesti tog jutra. Nisam znala gdje želim jesti. Ne. To nije bilo točno. Znala sam gdje želim jesti — za kuhinjskim stolom s Natanielom. Što mi je ono Elaina rekla za ručkom neposredno prije nezgode? S Nathanielom moraš postupati oprezno. Mogla sam biti oprezna. Postupat ću s njim u rukavicama, tako ga nježno otvarati da neće znati što ga je snašlo. Uistinu pažljivo rukovati njime. I srušiti zid, ciglu po ciglu. Stavila sam pohani kruh ispred njega. Jesam li to umišljala ili se kut njegovih usana neznatno podignuo? Misliš li da se ja osjećam drukčije? Zašto misliš da se ja osjećam drukčije? Kao da je te riječi izgovorio ponovno. Odzvanjale su mi u glavi i znala sam da uopće nije važno to što jede u blagovaonici. Sinoć sam otvorila malu pukotinu na njegovoj vanjštini. Sada mi je samo trebalo vremena da je proširim. “Donesi tanjur ovamo i pridruži mi se”, rekao je podižući vilicu i nabadajući komad kruha. Pridružila sam mu se nekoliko trenutaka kasnije. “Sinoć ne mijenja ništa”, rekao je dok sam sjedala za stol. “Ja sam tvoj dom, a ti si moja pokorna”. Samo si ponavljaj to, Nathaniele. Možda ćeš se vremenom uspjeti uvjeriti u to. Prethodna je noć promijenila sve. “Stalo mi je do tebe”, nastavio je. “To nije ništa neobično. To se zapravo moglo i očekivati.” Počela sam jesti. “Ali seks nije isto što i ljubav.” Ubacio je u usta krišku banane, prožvakao je i progutao. “Premda pretpostavljam da mnogi izjednačuju to.” Nije me gledao dok je jeo, kao da mu je tako bilo lakše govoriti. Bila sam sigurna da sam vidjela proplamsaje njegovih pravih osjećaja prethodne noći. Ali po njegovu se ponašanju za stolom činilo da se pripremamo za iscrpljujuću bitku. Pitala sam se hoće li s njegove strane to biti borba sa samim sobom ili sa mnom. Sa samim sobom, zaključila sam. Definitivno sa samim sobom. Čujem te, Elaina. Čujem te jasno i glasno. Poslije doručka Nathaniel mi je rekao da ga čekam u njegovoj sobi. Zastori su gotovo uvijek bili navučeni i tako su propuštali samo malo svjetla u sobu. Pogledala sam uokolo — nije bilo jastuka na krevetu. Nije bilo vezica. Nije bilo klupe za bičevanje. Samo krevet. Onda sam vidjela jastuk na podu, što je moglo značiti samo jedno, pa sam kleknula na nj potpuno odjevena. U sobu je ušao Nathaniel, još uvijek u hlačama s vezicom od sinoć. “Jako dobro, Abigail”, rekao je približavajući mi se. “Zadovoljan sam zato što predviđaš moje potrebe.” Skinuo je hlače i vidjela sam da mu se samo napola dignuo. 66


Nagnula sam se i primila ga ustima, obgrlivši ga rukama oko struka. Zaronio je prste u moju kosu. Kružila sam jezikom oko njegove kite gore-dolje cijelom dužinom dok ju je lagano uvlačio i izvlačio iz mojih usta. Mogao se pretvarati da je ovo samo seks, ali znala sam da to nije tako i predavala sam mu se svim bićem na koji god mi je način to dopuštao. Jedini način na koji sam mogla. Nisam mu mogla reći što osjećam, ali mogla sam mu pokazati. Pokazati mu tako što ću biti ono što mu je potrebno. I zauzvrat uzimati od njega ono što je meni potrebno. Disanje mu se ubrzalo i gurao ga je sve snažnije. Opustila sam grlo kako bih ga primila cijelog, kako bih mu omogućila olakšanje koje mu je bilo potrebno. Prstima me jače vukao za kosu. Podignula sam ruku da mu nježno obuhvatim jaja. Počela sam ih gladiti. Riskirala sam i na tren ga pogledala, a izraz njegova lica gotovo me oborio s nogu. Čvrsto je stiskao zube, a izraz lica... izraz lica bio mu je oličenje boli. Kao da je on bio na klupi za bičevanje. U tom trenu znala sam točno što radi. Pokušavao si je dokazati da smo samo seksualni partneri. A to me razljutilo, jer je prethodna noć bila prekrasna. Mi možemo biti prekrasni. Jednostavno ne želi priznati to. On može biti moj dom, ja mogu biti njegova pokorna, ali moglo bi biti prekrasno. Trzao se u meni i znala sam da je blizu. Sisala sam ga snažnije i kada mi je svršio u usta grčevito sam gutala spermu. Osjetila sam kako se opušta jer su se i njegove ruke na mojoj glavi opuštale. Sigurno je bio zadovoljniji sobom jer je izgledao smireniji kada mi je pružio ruku da se podignem. Spretno i brzo skidao je s mene košulju i hlače. Iskreno rečeno, ne znam zašto sam se uopće odjenula. Bilo je to čisto gubljenje vremena. Nikada mi se odjeća nije dugo zadržavala na tijelu. Skrenula sam pogled na krevet i vidjela tubu s lubrikantom na jednom njegovu kraju — što prije nisam primijetila. Odjednom sam osjetila rastuću napetost u tijelu. “Pogledaj me, Abigail.” Nathaniel me primio za obje ruke. “Želim da mi odgovoriš na neka pitanja”, rekao je vukući me do kreveta. “Gdje smo?” “U vašoj sobi.” Popela sam se na krevet, povukla se do njegove sredine i svu pozornost posvetila Nathanielu. Dopuzao je do mene, još me uvijek gledajući u oči. “Gdje u mojoj sobi?” “Na vašem krevetu.” “Rukom mi je počeo milovati tijelo. “A što se događa u mojem krevetu?” Adrenalin je tekao mojim venama “Užitak.” “Da.” rekao je pognuvši se da mi poljubi vrat i spuštajući me u ležeći položaj. Zatvorila sam oči osjetivši kako mi se požuda razlijeva po tijelu. Njegove usne, njegov jezik, njegovi zubi. Grickao je, lizao, sisao. “Samo osjećaj, Abigail”, šapnuo je. Uronio je ruke, prošao kroz moje stidne dlake i počeo me trljati niže, gdje sam već pohotno žudjela za njim. Ali umjesto da se popne na mene, ponovno se pomaknuo. Usnama je prelazio preko mojega trbuha, prodirao jezikom u moj pupak. A onda je lagano prstom ušao u mene, kružeći oko ulaza, uvlačeći ga i izvlačeći. Počela sam njihati bokovima. “Da”, umirivao me. “Samo se prepusti osjetilima.” Postavio se između mojih bedara, savio mi koljena i razdvojio ih. Podignula sam bokove, žudeći za trenjem. “Čekaj”, rekao je tik uz moju vlažnost, a treperenje njegova glasa raspaljivalo me do te mjere da sam počela stenjati. “Čekaj.” Prste je zamijenio jezikom upravo ondje gdje sam ga trebala. A onda mi je jednim hitrim potezom zakvačio noge preko ramena i nastavio jezikom prodirati u mene i zatim izlaziti. Polagano. 67


Previše sporo. Gurala sam se u njega, žudeći za njim, tražeći više, još. Jednim je prstom usporeno kružio oko mojega klitorisa. Bila sam tako blizu. Treperila sam na samom rubu. Maknuo je ruku i dio mene znao je što će uslijedi, ali onaj drugi dio nije mario za to jer je prste zamijenio jezikom kojim je kružio i kružio, no nije mi davao ono što mi je trebalo. Odjednom su skliski prsti počeli kružiti oko mojega nižeg otvora, usklađujući ritam s pokretima jezika. Gurnuo je vrh prsta unutra dok mi je istodobno lizao klitoris. Ostala sam bez daha. “Užitak, Abigail”, rekao je, lagano uvlačeći i izvlačeći prst dok mu je glas stvarao one nevjerojatne vibracije. “Samo užitak.” Prst mu je lagano ulazio sve dublje dok je nastavio lizati i grickati središte moje sve snažnije pohote. Ubacivao je jezik unutra pa van, unutra, van. Prstom je radio nešto sporije. Tijelo mi je opet treperilo na rubu i, dovraga, nikad.nisam očekivala da ću osjetiti takav užitak u onome što radi, ali osjećala sam ga. Neizmjerno bolje od čepa. Toliko bolje nego što sam uopće mogla zamisliti. “Opusti se”, šapnuo je, ali sigurno se šalio, jer nisam mogla biti opuštenija. Dodao je drugi prst i osjetila sam bolno rastezanje, no jezikom je ulazio i izlazio, kružio. Lizao. Nadraživao me. Odlažući moje svršavanje. A prsti su ulazili i izlazili. Pomaknuo je usta i jezikom počeo ulaziti i izlaziti dok je zubima lagano strugao klitoris. Prste je istim ritmom uvlačio i izvlačio iz mojega nižeg otvora. Podignula sam bokove kako bi dio njega, bilo koji dio, ugurala dublje unutra. “To je to, Abigail”, rekao je. “Pusti se. Dopusti da ti pružim užitak.” to.

Vjerovala sam mu. On mi može pružiti užitak. On će mi pružiti užitak. Više nisam sumnjala u

Zubima je grubo prešao preko mojega klitorisa upravo kad su mu prsti silovito i duboko prodirali u mene. Svršavanje se rasprskavalo, treslo cijelo moje tijelo i bacalo me preko svih zamislivih rubova. Kada sam došla k sebi, Nathaniel me gledao s izrazom zadovoljstva na licu. “Jesi li dobro?” upitao me. “Mmmmmm”, promrmljala sam. Legao je uz mene i primio me u naručje. “Mogu li to protumačiti kao 'da'?” Kimnula sam i naslonila mu se na prsa. I ondje, na trenutak, bio se vratio.

68


Dvadeseto poglavlje

Nathaniel me iznenadio kada je te srijede ponovno došao u posjet Odjelu rijetkih knjiga. Ugodno me iznenadio. “Razmišljao sam o onome što si rekla o kupnji auta”, rekao je zakopčavajući hlače. “Zbilja?” brzo sam navukla čarape jer sam htjela biti potpuno odjevena ako dođe do svađe oko toga. Nije dolazilo u obzir da mu dopustim da mi kupi auto. Popravio je kravatu. “Odlučio sam da ne inzistiram na tome.” “Što?” “Ta ti je zamisao izazvala priličnu nelagodu i, premda i dalje smatram da bi bilo sigurnije da voziš sama, tvoje mi je psihičko stanje podjednako važno.” Prišao je i stao ispred mene. “Ne želim da se ikada osjetiš kao kurva.” Bila sam pomalo iznenađena što je odustao od te ideje bez daljnje rasprave, ali i zadovoljna što mi neće nametnuti svoju volju. “Hvala.” “Davati i uzimati, Abigail. To je suština svakog odnosa.” Uzeo je kaput i krenuo prema vratima. “Cijenim to što si iskrena sa mnom po pitanju svojih osjećaja. Ja imam teškoća s tim.” Što je još novo, Sherlock? Spustila sam se sa stola i navukla cipele. “Možda možemo zajedno raditi na tome.” Otvorio mi je vrata. “Možda.” Našla sam se s njim u četiri sata poslijepodne u petak na terminalu za privatne zrakoplove. Stajao je i čekao me ispred prekrasnoga privatnog aviona. Barem sam pretpostavljala da je prekrasan — jer zapravo nikada prije nisam izbliza vidjela privatni mlažnjak pa ga i nisam imala s čim usporediti. “Dobar dan, Abigail”, rekao je. “Hvala ti što si se potrudila ranije izaći s posla.” Kimnula sam i primila ispruženu ruku kojom mi je pomogao da se popnem po stepenicama do aviona. Unutrašnjost je bila prostrana i opremljena elegantno. Izgledala je kao luksuzno uređen stan; s barom, kožnatim dvosjedima i naslonjačima te otvorenim vratima koja su vodila u spavaću sobu. Pilot je mahnuo kada je vidio da ulazimo u glavnu kabinu. “Uskoro ćemo biti spremni za polijetanje, gospodine West”, rekao je. Nathaniel je pokazivao prema sjedalima. “Moramo sjesti.” Sjela sam pokraj njega s leptirićima u želucu dok se malobrojno osoblje pripremalo za let. Bila sam nervozna iz nekoliko različitih razloga — što ću ponovno vidjeti Nathanielovu obitelj, zbog očekivanja koje je Nathaniel imao od mene, zbog rezultata utakmice i, neću lagati, izluđivala sam samu sebe pretpostavkama o tome što Nathanielovi planovi uključuju. Ubrzo smo poletjeli. Duboko sam udahnula i zatvorila oči. “Htio bih razgovarati s tobom o ovom vikendu”, rekao je Nathaniel. “Nosit ćeš ogrlicu i bit ćeš moja pokorna i dalje. Ali moja tetka i Jackson ne moraju znati kakav je naš intimni život. Isto tako, nećeš mi se obraćati s gospodaru, gospodine ili gospodine West. Ako se potrudiš, ne moraš mi se uopće obraćati imenom.” Pogledi su nam se sreli. “Nećeš mi se obraćati imenom osim ako to nije apsolutno nužno.” Kimnula sam. “No, danas ćeš”, rekao je, “naučiti nešto o kontroli.” Starija gospođa ušla je u kabinu. “Mogu li vas i gospođicu King poslužiti nečim, gospodine West?” 69


“Ne”, odgovorio je Nathaniel. “Ako nam zatreba što, pozvat ću vas.” “U redu, gospodine.” “Provest će ostatak leta s pilotom ako je ne zatrebamo”, rekao je Nathaniel otkopčavajući sigurnosni remen. “A nećemo.” Pružio mi je ruku. “Slijedi me.” Ušli smo u spavaću sobu i Nathaniel je zaključao vrata. “Skini se i lezi na krevet.” Učinila sam što je rekao i promatrala ga kako se kreće po maloj sobi. Pretpostavljala sam da imamo oko dva sata. Razmišljajući o svemu što mi može napraviti za dva sata, zavrtjelo mi se u glavi. Popela sam se na krevet gledajući u strop. Iščekivanje mi je kipjelo u trbuhu dok sam razmišljala što je mislio pod “kontrolom”. Nisam morala dugo čekati. Nathaniel, potpuno odjeven, prišao je krevetu i raširio mi ruke tako da su bile okomite u odnosu na tijelo. Nije mi micao noge. “Ostani u tom položaju da te ne moram vezati.” Sjeo je na krevet, držeći nešto nalik na zdjelu u ruci. “Ovo je grijač na baterije”, rekao je. “Obično upotrebljavam svijeću, ali pilot to ne dopušta.” Blago se nasmiješio. “A pravila su pravila.” Svijeću? Je li negdje bilo voska? Izvadio je iz džepa povez za oči. “Ovo bolje funkcionira povezanih očiju.” Ubrzo sam bila obavijena tamom. Još jedanput gola i u iščekivanju. Progovorio je onim svojim ugodnim, zavodljivim glasom. “Većini ljudi toplina stvara osjećaj ugode.” Ciknula sam kad mi je kap vrućeg voska pala na nadlakticu, iznenađena ugodom. Utrljao mi ga je u kožu. “Ovo je poseban vosak za svijeće. Kad se zagrije, pretvara se u ulje za masažu.” Još jedna kap pala mi je na drugu ruku nakon čega je uslijedio nježan dodir Nathanielove ruke. Od iščekivanja sljedeće kapi bila sam sva napeta. A onda bi kapnula — i cijedila se niz moj trbuh, niz gornji dio bedra, između dojki. Prvotna se vrelina postupno pretvarala u toplinu od koje sam postajala drhteća opuštena masa. Nakon svake kaplje Nathaniel je trljao ulje u moje tijelo dugačkim senzualnim pokretima. Kap je pala na moju bradavicu i sva sam se stresla. Ohhh. Dovraga, to je tako dobro. I opet je uslijedila njegova ruka koja me je trljala i trljala. “Voliš li toplinu, Abigail?” šapnuo mi je u uho dok je još jedna kap pala na drugu bradavicu. Mogla sam samo zastenjati. Nakapao mi je mlaz voska na obje dojke. Krevet se pomaknuo i osjetila sam da me Natheniel zajahao dok mi je objema rukama trljao tijelo, dojke i cijelu dužinu ruku. “Kontrola”, rekao je. “Komu pripadaš? Odgovori mi.” “Vama, gospodaru.” šapnula sam. “Tako je”, rekao je. “I do kraja večeri molit ćeš me da ti gurnem kurac.” Palcima mi je trljao bradavice, štipao ih, vukao. “I ako budeš dobra, možda ti i ispunim želju.” Krevet se opet pomaknuo i više ga nije bilo. Osjetila sam slabost od iščekivanja. Još uvijek gola, još uvijek u njegovoj vlasti i, odjednom, jako osamljena. U Tampi smo odsjeli u hotelu s pet zvjezdica. Pitala sam se tijekom tjedna kakav će biti aranžman. Hoću li napokon spavati u istom krevetu s Nathanielom? Hoće li me natjerati da spavam na podu? Hoćemo li imati odvojene sobe? Stajala sam pokraj njega dok se prijavljivao na recepciji i svim osjetilima bila svjesna njegova tijela uz moje. Gotovo da sam mogla osjetiti energiju koja je strujala iz njega. Pitala sam se kako se službenica na recepciji već nije počela hladiti nečim. No, nije nju masirao vrelim masažnim voskom prije manje od sata. “Izvolite, gospodine West”, rekla je. “Predsjednički apartman je spreman.” 70


Pogledala me. Da, htjela sam reći. S njim sam. Tako je. Koliko vam treba ključeva?” upitala je. “Dva, molim.” Pružila mu je ključeve koje je stavio u džep. “Prtljaga će vam biti dopremljena odmah.” Zahvalio joj se i krenuli smo prema apartmanu. “Rezervirao sam nam apartman tako da možeš imati svoju sobu i kupaonicu, i da ne moraš prolaziti hodnikom do moje sobe.” Pružio mi je ključ. “Ovo će ti možda trebati.” Apartman je bio prostran i zračan. Nathaniel mi je pokazao sobu i rekao mi da imamo sat vremena prije nego se pridružimo ostalima na večeri. Ubrzo je stigla i naša prtljaga pa sam se odlučila za haljinu koju mu je za mene vjerojatno dala Elaina. Ukusna, seksi i elegantna, sve u jednom. Našla sam se s Nathanielom u dnevnom boravku prije nego što smo trebali krenuti. “Jako lijepo”, rekao je mjereći me od glave do pete. “Ali idi natrag u sobu i skini čarape.” Da skinem čarape? Haljina je sezala do iznad koljena, a vani je bilo hladno. “Hoću da budeš potpuno gola ispod te haljine”, rekao je. “Želim da večeras izađeš znajući da ti mogu podignuti haljinu i uzeti te kad god to poželim.” Nastojala sam shvatiti što je to trebalo značiti. Ali nisam uspjela. Vratila sam se u sobu i skinula čarape i gaćice. Ponovno sam obula cipele. Nathaniel me čekao kad sam se vratila. “Podigni suknju.” Lice mi se oblilo rumenilom dok sam povlačila suknju. Pružio mi je ruku. “Sad smo spremni.” Našli smo se s ostalima u restoranu u centru grada. Navijači kluba i fotoreporteri naguravali su se pred restoranom i blokirali ulaz. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da čekaju Jacksona. “Svi ovi ljudi”, Nathaniel je mumljao dok su nas prolaznici gurali. “Nitko nas ne primjećuje. Mogu raditi što god hoću i nitko to neće primijetiti.” Koljena su mi počela klecati. “Nathaniel!” viknula je Elaina iz restorana dok se pribijala kroz mnoštvo. “Abby! Ovdje smo.” Nasreću, osoblje restorana uspjelo je zadržati mnoštvo vani. No bez obzira na to, svi su nas gledali, i gotovo da su sve oči bile uprte u nas dok smo zauzimali mjesto za stolom s Clarkovima i Wellingsima. “Možeš li vjerovati kakvo je vrijeme?” upitala je Nathaniela dok mi je primicao stolac. “Zasigurno smo ga donijeli sa sobom iz New Yorka.” Nasmijala sam i sjela. “Mislim da je bilo toplije doma.” “To je vjerojatno razlog tomu što ne nosiš čarape”, rekla je gledajući moje gole noge. “Mrzim čarape”, rekla sam. “Uvijek pronađem način da ih pokidam.” “Kako se osjećaš, Abby?” upitala me Linda, poštedjevši me dodatnih pitanja o tome zašto ne nosim čarape. “Poslije nezgode?” “Osjećam se odlično, doktorice Clark”, odgovorila sam. “Hvala na pitanju.” “Hej, Abby”, rekla je Felicia. “Kakav je bio let?” Zacrvenila sam se. Bila sam sigurna da je primijetila. “Dobar, Felicia. Sasvim dobar.” “Dobar?” šapnuo mi je Nathaniel u uho. “Lijevao sam vrući vosak po tvojem golom tijelu i ti kažeš dobar! Pomalo sam uvrijeđen.” Mislim da se šalio. Prišao nam je konobar i nalio Nathanielu i meni bijelo vino dok smo proučavali jelovnik. Bila sam pomalo nesigurna. Ovo nije bila vrsta restorana koji sam obično posjećivala. Bio je previše ekskluzivan, previše zastrašujući. “Krem juha od jastoga je izvrsna”, rekao je Nathaniel. “Kao i Plata Cezar. Preporučujem ti file ili biftek.” 71


“Onda ću uzeti juhu od jastoga i file.” Zatvorila sam jelovnik. “Pa, Jacksone, jesi li spreman za utakmicu?” Skrenuo je pogled s Felicije. “Nego!” Nasmijao se i počeo sa svojim pričama o nogometu. Nisam baš razumijela sve o čemu je govorio i bilo mi je naporno pretvarati se uljudno da sam zainteresirana, no primijetila sam da Felicia upija svaku njegovu riječ. U jednom ju je trenutku primio za ruku. Bila sam više nego sretna zbog nje. Zaslužila je dobrog momka i po onome što sam mogla vidjeti, Jackson se ponašao prema njoj kao prema kraljici. Elaina mi je namignula, upitala me nešto i spasila od svih tih sportskih priča. Ona i Todd bili su vrlo ljubazni, pitali su me o obitelji i školama koje sam pohađala nastojeći me tako opustiti. Kako je ispalo, Todd je studirao medicinu na Columbiji, na kojoj sam i ja pohađala poslijediplomski studij. Razgovarali smo o svojem nekadašnjem sveučilištu i otkrili da smo odlazili u ista okupljališta studenata. Nathaniel je studirao na Darthmouthu, ali to ga nije spriječilo da se upliće u naš razgovor ubacujući i svoja najdraža sjećanja s faksa. Svi smo se smijali njegovu prvom susretu s aparatima za pranje i sušenje rublja za vrijeme studija. Došlo je do izvjesne stanke u razgovoru dok su nam posluživali predjelo. Stavila sam salvetu na krilo, primjećujući tek tada kako sam bila blizu Nathanielu. Da sam se dovoljno potrudila osjetila bih toplinu njegova tijela. Tek sam stavila žlicu juhe u usta kada je rukom počeo kružiti po mojem koljenu. Kontrola. Neka mi Bog pomogne.

72


Dvadset prvo poglavlje

Abby”, obratila mi se Linda preko stola potpuno nesvjesna toga da njezin nećak vodi ljubav s mojim koljenom ispod stola. “Stalno te namjeravam pozvati na ručak. Ovaj ću tjedan imati previše obveza, ali bi li ti odgovarala sljedeća srijeda?” Ruka na mojem koljenu nastavila je s milovanjem. “Pa srijeda mi baš i ne odgovara”, rekla sam. “Jedan korisnik dolazi svake srijede radi proučavanja rijetkih knjiga — a mi ne dopuštamo istraživačima posjet tom odjelu bez pratnje pa moram biti s njim ondje.” Nathaniel se smijuljio potiho. “To je zasigurno pomalo naporno”, rekla je Linda. “No pretpostavljam da je to dio usluga koje pružate korisnicima.” “Nije mi teško”, odgovorila sam. “Lijepo je vidjeti da je netko tako zainteresiran.” Ruka mu se spuštala niz moje koljeno i milovala mu unutarnju stranu. “Kako ti odgovara utorak?” upitala je Linda. “Ne dolazi valjda i utorkom?” Još ne. “Utorak mi odgovara”, odgovorila sam joj. “Onda je dogovoreno”, rekla je osmjehujući mi se. Razgovor za stolom nastavljao se. U jednom trenutku Nathaniel i Todd počeli su raspravljati o politici. Elaina me pogledala i zakolutala očima. Potpuno uobičajen razgovor za večerom. Ništa neobično. To jest, iznad stola. Priznajem mu toliko — zaista je lukav. Nathaniel se nekoliko minuta igrao s mojim koljenom, a potom je Feliciji dodao kruh ili rezao salatu, nešto što je zahtijevalo dvije ruke. Zatim, bez ikakva upozorenja, vratio je ruku. Gladeći me, stišćući i nježno se sve više uspinjući, a potom se povlačeći. Bila sam posve rastrojena. Uzela sam gutljaj juhe. Nathaniel je bio u pravu. Bila je izvrsna. Kremasta. Punog okusa. S upravo dovoljnom količinom komadića jastoga u njoj. Iz navike sam prekrižila noge. Kad se Nathanielova ruka vratila dolje, gurnuo mi je lijevu nogu koja je bila na desnoj i nastavio me milovati. Ovog puta još više prema gore. Jastozi, rekla sam si. Misli na jastoge. Jastozi. Jastozi su morska bića. Imaju golema kliješta koja se moraju vezati za vrijeme kuhanja. Pri kuhanju mijenjaju boju u crveno. Uzbuđuje li te pomisao na to da ti se od mene može zacrvenjeti stražnjica? Zagrcnula sam se na gutljaj juhe. Srećom, obje Nathanielove ruke bile su iznad stola u tom trenutku. Potapšao me po leđima. “Je li ti dobro?” “Dobro mi je. Ispričavam se.” U tom je času prišao konobar kako bi sa stola maknuo zdjele i tanjure. Svi za stolom ćaskali su ili smijali se, zaokupljeni razgovorom. Nathaniel mi je natočio još vina i počeo mi milovati bedro preko haljine. “Što još čitaš uz poeziju?” Želio je razgovarati o mojim čitateljskim navikama? “Gotovo sve”, rekla sam zaintrigirana time kamo to vodi. “Najviše volim klasike.” “'Klasici'“, rekao je, '“su knjige koje ljudi hvale, ali ih ne čitaju'“— tako ih opisuje Mark Twain.”

73


Znala sam da sam u nevolji. Zadirkivati me provokativnim milovanjem jedno je; ali verbalno se poigravati mnome bilo je nešto drugo. Osobito kada je bila riječ o književnosti. Tijelo mi je već osvojio. Je li moj um bio sljedeći na dnevnom redu? Ali sjetila sam se knjižnice i znala da mu mogu parirati. “'Ne mogu dobro misliti o čovjeku koji se poigrava ženskim osjećajima'“, rekla sam. “Jane Austen.” Nasmijao se. '“Ali kada mlada dama naumi biti junakinja, ni tvrdokornost četrdesetak okolnih obitelji ne može je spriječiti u tome.'“ Ruka mu je krenula uz moju suknju. “Jane Austen.” '“Istina je čudnija od fikcije'“, rekla sam. “Mark Twain.” Nasmijao se i pomaknuo ruku. “Predajem se”, rekao je. “Pobijedila si.” Oči su mu se uozbiljile. “Ali samo ovu rundu.” Pitala sam se koliko će biti runda. Poslužili su nam predjelo i, još jedanput, Nathaniel me nije razočarao — file je bio tako mekan da sam ga mogla rezati vilicom. “Hej, vas dvije”, Elaina se obratila Feliciji i meni. “Linda i ja sutra idemo u spa na masaže i tretmane lica i, naravno, manikuru. I vama smo rezervirale mjesta. Mi častimo. Hoćete li s nama?” Felicia je pogledala Jacksona. Primio joj je ruku i poljubio je. “Idi i lijepo se provedi.” “Kako je pažljiv”, rekao je Nathaniel milujući mi opet koljeno. “Todd i ja bismo se mogli zabaviti igrajući golf. Želiš li i ti poći s curama, Abigail?” “Naravno”, rekla sam. “Naravno da želim.” Tako provesti dan, zvučalo je odlično. Ali što je s mojom ogrlicom? Bilo bi pomalo čudno da krenem na uljepšavanje s njom? Nathanielova se ruka pomicala sve više po mojoj haljini i svaka racionalna misao isparila mi je iz glave. Nathanielu nije bilo lako nastaviti s aktivnostima ispod stola dok smo jeli, ali bez obzira na to, bila sam jako napeta. Na rubu stolca, očekujući što će sljedeće napraviti. Što je najvjerojatnije i želio. Kada su konobari odnijeli tanjure, svi su se opustili na svojim stolcima iščekujući desert. Dva mlada dečka prišla su našem stolu kako bi se fotografirali s Jacksonom i tražili njegova autograma. Kratko je s njima razgovarao i rekao im da će se vidjeti u nedjelju. Kao što sam rekla, potpuno normalna večera. Tako je. Ma koga sam to lagala. Ova večera ni po čemu nije bila normalna. Nathaniel mi je ponovno natočio vino i pokušavala sam se sjetiti koliko sam već popila. Tri čaše? Četiri? Ma sigurno nisam popila četiri čaše. Ruka mu je opet bila ondje, ali umjesto da me uhvati za nogu, uzeo mi je ruku i vrlo je diskretno stavio na svoju kitu. Bila je tvrda i napinjala mu je hlače. Pritiskao ju je uz moj dlan. Gotovo se ne mičući. Nitko za stolom nije posumnjao ni u što. Mogla sam se kontrolirati, ali osjetivši opipljiv dokaz njegove potrebe, bila sam na rubu. Počela sam gristi usnice. Koliko još do kraja večere? Pogledala sam na sat. Osam i trideset. Još je rano. Neće proći još puno vremena prije nego što ga počnem moliti za kurac. Gotovo sam već dosegnula tu točku. Za desert su nam poslužili sufle. Nathanielova je ruka krenula ravno uz moju haljinu i trljala me upravo ondje gdje sam bila mokra i bolna, a potom se opet pojavila iznad stola. Zagrizla sam unutarnji dio obraza. Kontrola. Nisam pijana, govorila sam si. Samo sam potpuno opuštena. I sretna. Ne zaboravi, sretna. I sva topla. Topla i treperava iznutra. Bez težine. Nathaniel je nastavio s nadraživanjem u autu. Ondje je već bilo lakše. Bili smo sami i nitko nas nije mogao vidjeti. Jednom mi je rukom zadignuo suknju. 74


“Uneredit ćeš unutrašnjost iznajmljenog auta”, špotao me gurajući prst u mene. “S obzirom na vlažnost.” Htjela sam mu reći da me pljusne. Ali nismo bili u kuhinji niti u knjižnici. Bili smo u iznajmljenom automobilu i vraćali smo se u hotel. Gdje je bio krevet. Nathaniel i krevet. Čak ću ga i preklinjati. Sada. Molim te. Vratili samo se u hotel i dizalom krenuli na dugu vožnju do apartmana. Nathaniel me stisnuo za stražnjicu. Zastenjala sam. “Ne još”, rekao je. Netko je bio vrijedan dok nas nije bilo. Svjetla su bila prigušena, a Nathanielov krevet namješten za spavanje. Poveo me do kreveta i petljao oko putne torbe koja je bila na podu. Na krevet je stavio tubu lubrikanta i vibrator. “Bio sam strpljiv, Abigail”, rekao je. “I bit ću što nježniji, ali noćas je ta noć. Spremna si.” Prožeo me čisti adrenalin. Nikada nisam mislila da ću se veseliti ovomu. Molit ćeš me za kurac. Nisam imala razloga posumnjati u tu tvrdnju. “Razodjeni me”, rekao je. Drhteći, skinula sam mu sako, naslućujući njegove čvrste mišiće, snažne i tvrde pod košuljom. Morala sam ih vidjeti. Otkopčala sam mu košulju i izvukla je iz hlača. Otkopčala mu remen. Gurnula hlače i bokserice niz bokove i naslađivala se izgledom njegove erekcije. “Sve za tebe”, rekao je. “Jer si bila tako dobra za večerom, dopustit ću ti da ga malo isprobaš.” Spustila sam se na koljena i primila ga u usta. Oboje smo zastenjali. Omotao je ruku mojom kosom i počeo je vuči silovito ulazeći i izlazeći iz mojih usta. Mmmm. Njegov okus. Povukao se prebrzo i pomogao mi da stanem na noge. Bila sam pomalo nesigurna. “Skini se za mene”, rekao je. “Polako.” Izula sam cipele i stavivši ruke na leđa povukla zatvarač na haljini. Počela sam je lagano spuštati niz ruke. Gledao me požudnim očima kao da me proždire. Haljina je pala na pod stvarajući hrpicu. Otkopčala sam grudnjak te i njega položila na hrpu. “Diraj se”, naložio mi je sjedeći na rubu kreveta. Položila sam ruke na grudi i počela ih trljati, lagano kružeći oko njih, povlačeći prste preko bradavica. Štipala sam ih. Vrtjela sam ih među prstima. Stiskala ih jače jer je bol izazivala blaženstvo. Jednom sam rukom krenula niz bočnu stranu tijela, preko bokova, kružila sam oko pupka i počela se trljati niže. Njihala sam se, trljajući se o dlan. “Dosta”, rekao je. “Dođi ovamo.” Prišla sam krevetu osjetivši kako mi se vlažnost cijedi niz bedra. Zgrabio me za struk i okrenuo me da budem pod njim. Ruke i zubi pretraživali su sve. Grizao je i grebao. Štipao i nadraživao. Preplavila me čista čulnost. Stenjala sam iz žudnje za njim, sretna što me ne ušutkava jer sam znala da to ne bih mogla učiniti. Ruke su mu se umirile i grickanje je postalo mekše. Privijala sam uz njega u želji da ga privučem što bliže. Trebao mi je. Trebalo mi je nešto. Molim te. Okrenuo me tako da sam ležala postrance, leđima uz njegova prsa. Uzeo je tubu lubrikanta koja mi je bila uz lakat. Kada me opet dotaknuo, prsti su mu bili topli i skliski. Kako ga je zagrijao? Kao i prethodnog vikenda, jednim je prstom kružio oko mojega klitorisa i drugi je ubacio u donji otvor. Nije se žurio, kretao se polagano, rastežući me kako bi mogao ubaciti i drugi prst. 75


Zašto je to bio tako dobar osjećaj? Prst na mojem klitorisu trljao ga je blago i ja sam se pripijala uz njega, želeći da trenje bude snažnije. Grublje. Drugom mi je rukom podignuo nogu i smjestio se iza mene — gurajući svoje toplo, sklisko spolovilo u moj otvor. Pomaknuo se unaprijed, gurajući glavić u mene. Zastenjala sam zbog rastezanja. Sigurno neće moći ući. Nema šanse. Ali umirio se, ponovno mi trljajući klitoris. Opuštajući me. Ušao je malo dublje, dodatno me rastežući. Boljelo me, ali imala sam povjerenja u Nathaniela. Znala sam da mu je stalo i do mojega zadovoljstva. Polako se probijao unutra, svladavajući prirodan otpor, a nakon što je ubacio glavić unutra, potpuno se umirio. Dao mi je vremena da se prilagodim. Prestao mi je kružiti oko klitorisa. “Jesi li dobro?” upitao je. Joj, joj, joj. Pričekala sam dok nisam mogla odgovoriti iskreno. “Da.” Stisnuo mi je ruku i poljubio vrat. “Ide ti odlično.” Čula sam da se nešto uključilo. Vibrator. Jednom me rukom čvrsto držao, a drugom je lagano prelazio vibratorom niz moje tijelo dok ga nije zaustavio na vlažnom otvoru. Lagano ga je gurnuo unutra istodobno prodirući sve dublje kitom. Rastezala sam se na načine za koje nisam znala da su uopće mogući. Biti napunjena na dva načina u obama otvorima. Nisam ni znala da se mogu osjećati tako ispunjenom. Ali još se uvijek kretao, gurajući ga sve dublje, centimetar po centimetar. Sve do kraja. Joj. “Jesi li još uvijek dobro?” upitao je prigušena glasa. “Da”, odgovorila sam mu istim tonom. I opet se umirio. Želeći se uvjeriti da sam uistinu dobro, pružajući mi dovoljno vremena da se prilagodim. Polako sam se usredotočila na vibriranje u mojem tijelu koje mi je pružalo toliko zadovoljstva. A Nathaniel se opet pokrenuo, i kurcem i vibratorom, tako da su se micali jedan nasuprot drugomu. Umirila sam se, još jedanput preplavljena užitkom. Dopuštajući da me preplavi. Udahnula sam kroza zube. Bol i užitak prožimali su se. Bilo je to previše, previše. Uzdahnula sam kada je ubrzao kretnje. Preuzelo me zujanje. Vibriralo mi je cijelo tijelo. Neću izdržati dugo. Nathaniel je disao sve brže, isprekidano, a trbuh mi se stiskao. Nešto duboko u meni raslo je i raslo, prijetilo je da će me razoriti. Dok je taj osjećaj rastao, počela sam cviliti. Nikada nisam osjetila nešto tako intenzivno. Tako potpuno i intenzivno. Nisam to mogla podnijeti. Kretao se unutravan. Njegov kurac. Vibrator. Nastavljao je i nastavljao, a onda je vibrator dotaknuo neku novu točku. Oh, molim te. Oh, molim te. Oh, molim te. Blizu, blizu, blizu. “Da!” kriknula sam dok se svijet rušio oko mene u snažnim odbljescima svjetla. Gurnuo ga je još jedanput i svršio u meni. Sva sam tresla dok je nadolazio drugi orgazam. Kroz maglu sam čula kako teče voda. Pokušala sam se okrenuti, ali tijelo me nije slušalo. Osjećala sam jaku slabost. Dvije su me ruke podignule i odnijele u kupaonicu. Svjetla su bila prigušena tako da sam jedva mogla vidjeti išta dok me pažljivo spuštao u toplu vodu. Kupao me bez žurbe. Kupao me pažljivo, nježno. Još je uvijek bio gol i sigurno mu je bilo hladno, ali svu je pažnju poklanjao meni. Kada je završio, izvadio me iz kade, posjeo na krevet i cijelu me obrisao mekanim ručnicima. “Bila si divna”, šapnuo je četkajući mi kosu. “Znao sam da hoćeš.” Potom me uzeo u naručje, odnio me do kreveta i nježno pokrio prekrivačima. 76


Dvadeset drugo poglavlje

Zvukovi prigušenih glasova iz dnevnog boravka probudili su me sljedećeg jutra. Okrenula sam se u krevetu i pogledala na sat. Sedam i trideset. Sedam i trideset! Skočila sam iz kreveta, navukla ogrtač i onda shvatila da nisam bila kod Nathaniela. Bila sam u hotelu u Tampi. Nije bilo kuhinje. Nisam morala pripremiti doručak. S olakšanjem sam sjela na krevet i vidjela bočicu vode i dva aspirina na noćnom ormariću. Ovaj me znak njegove brižnosti uistinu raznježio. Progutala sam tablete popivši hladnu vodu i otišla u kupaonicu. Elaina i Felicia nisu rekle u koliko se sati nalazimo u salonu ljepote pa se nisam žurila pri tuširanju i uređivanju. Da budem iskrena, veći sam dio vremena provela razmišljajući o prethodnoj noći. Mislila sam da je noć koju smo proveli u knjižnici promijenila sve između Nathaniela i mene, ali kad sam malo bolje razmislila, znala sam da nisam bila u pravu. Prethodna je noć promijenila sve. Sinoć sam se brinula oko toga hoću li ostaviti ogrlicu na vratu dok budem na tretmanima uljepšavanja. A ovoga bih jutra hodala po slomljenu staklu za Nathaniela. Ili po žeravici. Po slomljenom staklu posutom užarenim ugljevljem. Sve, apsolutno sve što bude tražio od mene, napravit ću. A na tretmanima ću s ponosom nositi njegovu ogrlicu. Krenula sam u dnevni boravak. Zatekla sam Nathaniela kako sjedi za stolom u blagovaonici koja je bila pokraj dnevnog boravka. Oborila sam glavu kad sam ga vidjela. “Dođi, sjedni i pojedi doručak, Abigail”, rekao je. Prišla sam stolu. Vjerojatno me probudilo osoblje hotela koje je donijelo doručak. Hrana je još uvijek bila topla. Slanina, jaja, voće i tost. Svježe cijeđeni sok od naranče i kava. U trbuhu mi je glasno grgoljilo. “Linda i Elaina čekaju te u salonu u devet i trideset”, rekao je. “Nisam posve siguran što su isplanirale, ali navodno nećete biti gotove do popodnevnih sati.” Odjednom sam se rastužila što neću provesti dan s njim. Naš jedini cijeli dan tijekom vikenda, a ja ću ga provesti na uljepšavanju, a on igrajući golf. Znam da je bilo glupo što sam tužna, ali, eto, bila sam. Jela sam u tišini, razmišljajući kako bi se mogla izvući iz dogovorenog susreta i provesti dan s Nathanielom — možda bih mogla reći da me boli trbuh, ili da sam imam nekakav virus, ili uvijek aktualan PMS. Ali bio je dan za uljepšavanje i provest ću ga s Elainom, Felicijom i Lindom. Pa ipak, noć je bila pred nama... Kad sam završila s jelom, Nathaniel mi je rekao da ustanem. Prišao mi je odostraga. “Elaina i Felicia znaju za našu tajnu, ali volio bih misliti da moja tetka ne zna ništa o tome, no čak iako zna” — otkopčao je ogrlicu “nema smisla razmetati se time.” Prišao mi je s prednje strane. “Vratiti ću ti ogrlicu popodne.” Spustila sam glavu. Podignuo mi je bradu prstom i oči su mu svjetlucale dok me gledao. “Još si uvijek moja. Čak i bez ovoga oko vrata.” Opet mi je zaigralo u želucu. S Felicijom sam se našla ispred salona. Prilazeći joj, pozvala sam je: “Felicia.” “Hej!” Okrenula se u mojem smjeru, sva ozarena. “Hej, kako si provela noć?” Bila sam sigurna da je moj osmijeh bio podjednako širok kao i njezin. “Fenomenalno”, odgovorila sam joj mičući obrve gore--dolje. Primila me za ruku. “Ne želim slušati o tome. Pitaj me kako sam ja provela večer.” 77


Još bolje - zbilja nisam bila raspoložena za to da joj pričam detalje. “Pa kako si provela večer?” “Oh, Abby”, rekla je, sva blažena. “Bilo je savršeno. Poslije večere otišli smo dolje do pristaništa. Bilo mi je smiješno to što je Jackson na sve načine pokušavao biti neupadljiv, u čemu naravno nije uspijevao. Pa vidjela si ga, znaš kako izgleda. Nema ničega neupadljivog na njemu. Ljudi su mu neprekidno prilazili, tražili da im potpiše majice, i slične stvari. A on je bio tako ljubazan prema svima, premda se jasno vidjelo da želi biti sam sa mnom. No konačno smo pronašli neko tiho mjesto i razgovarali i razgovarali. I znaš što?” Nije stala pričati ni dovoljno dugo da joj odgovorim. Očito je to bilo samo retoričko pitanje. “Ne želi još dugo igrati profesionalni nogomet”, nastavila je. “Želi se uskoro povući i trenirati mlade srednjoškolce. I, Abby, želi imati četvero djece.” Bilo kome drugome, ovo bi bilo samo iznošenja želja, ali Feliciji... to je značilo puno više. Oduvijek je željela veliku obitelj i o tome sam slušala od prvog dana našeg poznanstva. “Nakon što mi je to priopćio”, nastavila je, “rekla sam mu kako želim otvoriti školu i to mu nije bilo ni smiješno ni neobično.” Prestala je hodati i uhvatila me za obje ruke. “Možda sam glupa, ali, Abby, mislim da je on onaj pravi. Zagrlila sam je. “Uopće nisi glupa. Jako sam sretna zbog tebe.” “Hvala ti. Hej, gdje ti je” — mahnula je prema mojem vratu — “ona stvarčica?” “Misliš na ogrlicu?” rekla sam joj. “Nathaniel ne želi vidljive znakove našeg načina života pred Lindom. Ona ne zna.” Elaina i Linda stigle su ubrzo pa nas je osoblje provelo kroz centar za uljepšavanje. Završili smo u luksuznoj svlačionici, u kojoj smo dobile raspored za taj dan i frotirne ogrtače. Sve smo imale različite tretmane prvi dio dana, ali trebale smo se naći za ručak. Felicia i ja otišle smo se presvući. “Dovraga, Abby”, rekla je Felicia. Uperila je prst u moja leđa. “Što?” rekla sam okrećući se unatrag. “Imaš ogrebotinu ili ugriz na ramenu. Što si to radila sinoć?” Uzdahnula sam sjetivši se. “Kad bolje razmislim”, rekla je, “zaboravi. Ne želim znati.” U tom su nas trenutku pozvali i svaka je otišla na svoju stranu — Felicia na masažu, a ja na kozmetički tretman lica. Tretman je bio jako opuštajući. Zapravo, zaspala sam negdje usred tretmana. Što nije bilo teško. Ležaj je bio zagrijan i prekriven mekanim ručnicima. Tiha glazba svirala je u pozadini, a prostorija je mirisala po začinima i lavandi. Kozmetičarka me blago protresla da me probudi a onda me odvela niz hodnik do sobe za masažu. Počelo je trljanjem tijela solju. I opet, miris lavande, ali ovoga puta pomiješane sa solju koja je blagim utrljavanjem skidala mrtve stanice kože. Sprala sam sol u golemoj tuš-kabini u kojoj je voda prskala sa svih strana. No razmišljanje o tuširanju ponukalo me da pomislim na Nathaniela i to kako me kupao prethodne noći. Njegove ruke. Način na koji me je prao — gotovo sa strahopoštovanjem. Kako je četkao moju kosu i sušio svaki dio mojega tijela. Kucanje po staklenoj stijenci tuš kabine prekinulo je moje maštarije. “Gospođice King”, pozvala me terapeutkinja. “Jeste li spremni?” I opet sam se našla pod toplim prekrivačima. Obećala sam si da ću ovoga puta ostati budna kako bi se mogla sjećati masaže. Jedina masaža koju sam dotad iskusila bila je ona koju mi je Nathaniel priuštio u zrakoplovu. Topao vosak i Nathaniel. Njam-njam. Pitala sam se što je isplanirao za povratni let. “Imate li posebno bolna mjesta koje želite da vam obradim?” upitala me terapeutkinja. 78


Nakratko sam se pitala što bi napravila da joj spomenem posebno mjesto koje je postalo jako osjetljivo zahvaljujući sinoćnjim aktivnostima. “Ne”, rekla sam. “Ništa posebno.” Nedugo nakon toga našla sam se u svijetlo obojenoj blagovaonici centra, u kojoj sam čekala Feliciju, Elainu i Lindu. Tiha je glazba svirala u pozadini, a na stolovima su svjetlucale zapaljene svijeće. Dok sam čekala, prilegla sam na jednoj velikoj udobnoj ležaljci i zatvorila oči. “Abby?” rekla je Linda. Uspravila sam se. “Linda, hej. Upravo sam se opuštala.” Sjela je pokraj mene. “Jesi li dobro provela jutro?” “Oh, da, odlično. Tako je ljubazno od tebe i Elaine što ste nam dogovorile ovo.” Posegnula je za čašom vode. “Bila je to Elainina ideja. Ja sam planirala ići u kupnju danas. Ali je ovo, moram priznati, puno bolje.” Felicia i Elaina ušle su dok je Linda govorila. Smijale su se nečemu što je Elaina rekla. Sjele su baš kad su nam donijeli četiri salate s piletinom. Izgledale su odlično — svježe zeleno povrće, feta sir, bademi i brusnice. Nasmiješila sam se. Nathaniel bi bio zadovoljan ovim obrokom. “Jeste li se sve dobro zabavile sinoć?” upitala je Linda režući komad piletine. Elaina joj se nasmiješila. “Znaš i sama, Linda, da smo već puno puta razgovarale o prednostima hotelskog seksa.” Blago crvenilo razlilo se po Lindinim obrazima. “Da, Elaina, ali pitala sam to zapravo da provjerim jesu li se Jackson i Nathaniel ponijeli kao dobri domaćini i pravi džentlmeni, onako kako sam ih odgajala.” “Nisam baš sigurna je li džentlmen prava riječ za Todda”, odgovorila je Elaina stavljajući salvetu na krilo, “ali bio je dobar, nema što.” Felicia se zagrcnula na gutljaj vode koji je ispijala. Elaina i Linda bile su očito puno prisnije nego što sam mislila. Bez obzira na to, sviđao mi se način na koji su mogle zadirkivati jedna drugu. Način na koji su razgovarale o seksu i muškarcima, kao što bi to činile sestre. “Abby”, rekla je Linda mijenjajući temu, “sjećam da si sinoć rekla kako si studirala na Sveučilištu Columbia.” “Da”, rekla sam. “Kao i Todd, zar ne?” U razgovor se ubacila i Elaina. “Ondje je završio poslijediplomski studij.” “A Nathaniel je studirao na Dartmouthu.” Uzela sam zalogaj feta sira s brusnicom. Nikad dosta feta sira. Feta sir išao je uz sve. “Da”, potvrdila je Linda. “Dugo je želio ići na pomorsku akademiju, čak smo mu bili dogovorili i razgovor. Ali predomislio se i otišao na Darthmouth.” Pogled joj je odlutao. “Uvijek je bio povučeno dijete. Može se i razumjeti zašto. Vrlo je teško doživio smrt moje sestre.” Pogledala sam u tanjur, sjetivši se sablasnog izgleda na njegovu licu dok sam bila u bolnici. “Ali zato Jackson”, rekla je Linda primivši Feliciju za ruku, “Jackson je uvijek bio moje divlje dijete. Dobro je da smo ga usmjerili u sport — jer tko znao u kakve bi se nevolje inače uvalio.” “Zna se, bez obzira na to, uvaliti u nevolje”, rekla je Elaina između zalogaja. “Sjećaš li se incidenta sa skakanjem padobranom?” Linda se nasmijala. “Trener ga je držao na klupi iduću utakmicu zbog tog malog incidenta. Mislim da se više nikada neće upustiti u takvu avanturu.” Poslije ručka presvukle smo se u kupaće kostime i odmarale se u vrućim kupkama. Povukla sam kosu na lijevu stranu da pokrijem ozljedu koju je Felicia vidjela. Razmišljala sam o prethodnoj noći i pokušavala se sjetiti kada mi je Nathaniel ostavio taj trag, ali nisam se mogla sjetiti. Sjećala sam se boli u drugim dijelovima tijela, ali ne na ramenu. Uglavnom sam se sjećala užitka. 79


Mislim da sam se potpuno izgubila na nekoliko minuta u vrućoj kupci razmišljajući o prethodnoj noći. Pogledala sam na sat koji se nalazio u kutu prostorije s bazenima. Koliko još vremena do ponovnog susreta s Nathanielom? “Abby”, obratila mi se Elaina. “Je li ti rekao Nathaniel?” “Rekao što?” upitala sam. Prišla mi je i sjela do mene. “Linda ide spavati ranije, a Jackson i Felicia dogovorili su druženje s igračima iz njegove ekipe pa ćemo ti, ja, Todd i Nathaniel večerati zajedno.” U normalnim bi me okolnostima veselila večera s Toddom i Elainom, ali s obzirom na to što sam cijeli dan bila razdvojena od Nathaniela, nadala sam se intimnoj večeri u apartmanu. Goli za večerom u apartmanu. “Ne budi tako razočarana”, rekla je blago mi gurajući rame. “Nathaniel te stalno viđa — ja sam s tobom samo danas.” Primaknula mi se još bliže. “I nećemo se dugo zadržati. Sutra je veliki dan, znaš. Treba se dobro naspavati.” Spavanje, kako da ne. Komu je trebalo spavanje?

80


Dvadeset treće poglavlje

Nakon vrućih kupki otišle smo na manikuru. Nas četiri istodobno smo imale manikuru i pedikuru. Sve smo se odlučite za tamnocrvenu boju laka imena “Poslije šest”. Elaina se počela smijati kad je čula to ime, na što smo joj se priključile, kao skupina raspojasanih studentica. Na rastanku smo se izgrlile i vratile u svoje hotelske sobe. Sljedećeg dana bio je organiziran kasni doručak kojem smo trebali prisustvovati. Elaina mi je poslala poljubac i rekla da se vidimo ubrzo. Bila sam spremna vidjeti Nathaniela. Čekao je u apartmanu čitajući novine. Kada sam ušla, podignuo je pogled. Oči su mu plamtjele. “Jesi li provela ugodan dan?” upitao je kao pravi džentlmen. Kao da mi njegove oči nisu govorile na šest različitih načina da me želi. Želi me strastveno. “Jesam, gospodaru.” Ustao je s ogrlicom u ruci. “Je li ti nedostajalo što?” Kimnula sam. “Želiš li je natrag?” upitao me prilazeći mi. Ponovno sam kimnula. “Reci”, rekao je. Glas mu se utišao. “Reci da je želiš.” “Želim je”, šapnula sam dok mi je prilazio iza leđa. “Želim vašu ogrlicu.” Povukao mi je košulju preko glave i gurnuo kosu u desnu stranu. Ljubeći ožiljak na mojem ramenu, mumljao je nešto ravno u moju kožu. “Označio sam te sinoć, označio sam te kao svoju i učinit ću to ponovno.” Zubima mi je grebao rame. “Postoji toliko načina na koje te mogu označiti.” Morala sam upotrijebiti svu svoju samokontrolu da ga ne molim jer, dovraga, željela sam da me označi. Noge su mi postale nestabilne od same pomisli na to. “Nažalost”, rekao je zakopčavajući mi ogrlicu. “Moramo na večeru s Toddom i Elainom. Odi se presvući. Odabrao sam ti odjeću. Na krevetu je.” Pamučna haljina dugih rukava čekala me, kao i par cipela bez potpetica koje su bile na podu. Bez čarapa. Shvatila sam poruku pa nisam odjenula gaćice. Nathaniel je stajao uz kauč kada sam se vratila. “Nagni se preko naslona, Abigail.” Učinila sam što je tražio, pitajući se kamo to vodi. Morali smo krenuti uskoro. Stajao je iza mene i podignuo mi suknju, prešao rukom po goloj koži. Nasmijao se. “Kako mi dobro čitaš misli. Šteta. Nadao sam se da ću te morati ispljuskati po stražnjici prije večere.” Morala sam upamtiti da sljedeći put odjenem donje rublje. Odvezli smo se do restorana na pristaništu, vjerojatno nedaleko od mjesta na kojem su Jackson i Felicia razgovarali prošle noći. “Na jelovniku će biti nekoliko ribljih specijaliteta”, rekao mi je Nathaniel u autu. “Izabrat ćeš jedan od njih.” Srećom, voljela sam ribu. Pitala sam što bi se dogodilo da zatraži od mene nešto što ne želim napraviti. Stigli smo prije Todda i Elaine i otišli se smjestiti u jedan od separea. Nathaniel mi je dao znak da uđem prva. Proučavala sam jelovnik i pokušavala odlučiti hoću li naručiti losos ili kirnju kad su ušli Todd i Elaina. “Abby”, suzdržano me pozdravio Todd. Iznenadila sam se. Jesam li učinila nešto što ga je razljutilo? Podignula sam pogled, ali on je piljio u Nathaniela — znači, nije se ljutio na mene. 81


Pogledala sam Elainu. Slegnula je ramenima. Ili nije željela da znam što se dogodilo ili ni sama nije znala to. Konobar je prišao stolu da primi narudžbe za aperitive. Kada je otišao, Todd je bacio jelovnik na stol. Nathaniel mu se namrštio. “Pa, Nathaniele”, rekla je Elaina pogledavajući naizmjence Nathaniela i supruga. “Gdje je Apollo ovog vikenda?” “U pansionu za pse”, odgovorio joj je Nathaniel još uvijek gledajući u Todda. “Znači, bolje je?” upitala je. “Možeš ga ostaviti ondje?” Htjela sam upitati zašto ne bi mogao ostaviti Apolla u pansionu, ali nisam mogla zbog Toddova izraza lica. Što se dogodilo između njega i Nathaniela? “Pa, stvari idu nabolje.” Todd je mumljao nešto. Konobar se pojavio s pićima. “Jeste li odlučili?” upitao je. Pogled mu je pao na Elaininu ruku. Njezini veliki zaručnički i vjenčani prsteni presijavali su se na svijetlu. Zapisao je njihovu narudžbu i pogledao prema nama. “Gospođo?” upitao me. “Ja ću lososa”, odgovorila sam pružajući jelovnik Nathanielu. “Izvrstan odabir”, rekao je. “Losos je jedan od naših specijaliteta.” Namignuo mi je. Nathaniel je pročistio grlo. “Izvolite, gospodine”, rekao je konobar. “Za što ste se vi odlučili?” “Za lososa”, odgovorio mu je Nathaniel i vratio mu jelovnik. Konobar je zapisao narudžbu i počeo se ljuljati na petama. “Jeste li u gradu zbog utakmice?” upitao je, gledajući u mene. Približila sam se Nathanielu. Zao mi je. Pokušavala sam reći konobaru. Zauzeta sam. Nasmiješio se blago. “Naravno”, odgovorila je Elaina kad je vidjela da ostali šute. “Navijamo za Giantse.” “Znate”, Nathaniel se obratio konobaru, “ako predate naše narudžbe što prije, brže ćemo biti posluženi i brže otići iz restorana.” Svi smo sjedili u tišini nekoliko minuta. Bacila sam pogled na vodu kroz prozor, još uvijek nastojeći dokučiti što se dogodilo između Todda i Nathaniela. Pitala sam se je li to na neki način bilo povezano sa mnom. “Moram do toaleta”, rekla je Elaina. “Abby?” “Može”, rekla sam. Nathaniel je ustao kako bi me pustio da prođem. “Što se to događa, za Boga miloga?” upitala sam čim smo ušli u toalet. “Nemam pojma”, odgovorila je. “Mislim da se dogodilo nešto poslije golfa, ali nisam sigurna. Nadam se da će ih proći do sutra. Bit će to jako dug dan ako ne izglade stvari.” “Misliš li da to ima neke veze sa mnom?” Zatresla je glavom. “Mislim da nema. Zna za tebe i Nathaniela.” Okrenula se prema ogledalu, popravljajući frizuru. “Čudno mi je što mi Todd ne želi reći o čemu je riječ.” Dok smo napuštale toalet, vidjela sam kako se Nathaniel i Todd svađaju. Todd je podignuo pogled i vidio kako im prilazimo pa su se prestali svađati. Tijekom večere bilo je napeto. Elaina je nastojala početi razgovor, ali nije išlo. Čak je i konobar to primijetio pa se, kad nam je poslužio večeru, vratio do stola samo da nam natoči vino. I Nathaniel i ja jedva smo dočekali povratak u hotel. Tako je snažno zalupio vratima kad smo ušli u sobu da sam odskočila. Jednim hitrim pokretom pritisnuo me uz vrata. “Dovraga, dovraga, dovraga”, dahtao mi je uz vrat dok mi je rukom povlačio haljinu preko glave. Strgnuo mi je grudnjak i bacio ga na pod. 82


Njegove su me divlje, neobuzdane kretnje uzbuđivale tako da mi je kroz tijelo prostrujio val čiste požude. Željela sam ga. Željela sam ga onoliko koliko je i on mene želio. Povukao se, skinuo hlače i odgurnuo ih od sebe. Podignuo me i pritisnuo uz vrata. “Sljedećeg vikenda bit ćeš potpuno gola otkad dođeš pa sve dok ne odeš.” Da. Da. Ruke su mu klizile niz moje tijelo sve do pičke u koju je gurnuo dva prsta. Već sam bila mokra. “Uzet ću te gdje god i kad god poželim.” Kružio je u meni prstima. “Jebat ću te pet puta samo u petak navečer.” Molim te. “Želim da do sljedećeg vikenda odstraniš voskom sve stidne dlačice, Abigail”, rekao je. “Želim te bez ijedne dlake.” Što? “Raširi noge i savij ih”, rekao je. “Nema više čekanja.” Učinila sam što je tražio, a on se spustio nisko, ulazeći u mene dok me dizao. Ispustila sam kratak uzdah, zapanjena dubinom do koje je prodro jednim nabijanjem. Onda ga je izvadio samo kako bi ponovno nadro, zabijajući me u vrata. Obuhvatila sam ga nogama. Ponovno me kitom zakovao za vrata, pa opet i opet. Pošto su mi ruke bile na njegovim leđima, nesvjesno sam ga počela grepsti. “Da”, viknuo je još jedanput nabijajući i prodro u mene dublje nego ikada prije. Tako duboko da sam počela siktati, pokušavajući se na naviknuti na njegovu veličinu i čvrsto ga stežući. “Zaboga. Da.” Tres. Tres. Tres. Nadala sam se da nitko ne prolazi hodnikom ispred naše sobe. Svaki udarac odašiljao je vibracije kroz ruke, niz kičmu i ravno do točke u kojoj smo bili spojem. U meni je počeo bujati poznati osjećaj nadolazećeg vrhunca. Zastenjala sam jer sam imala dojam da će me cijelu preplaviti. “Ne još, Abigail”, rekao je nasrnuvši još jedanput. Leđa su mi tresnula u vrata. “Nisam gotov.” Ponovno sam zastenjala. Stiskala sam unutarnje mišiće oko njega. “Nemoj slučajno svršiti prije nego što ti to kažem”, rekao je izvlačeći ga, a potom nas oboje nabijajući u vrata. “Donio sam kožnati remen.” Grebla sam mu leđa, a mišići su mu se napinjali pod mojim rukama. Ponovno smo udarili u vrata. Nisam mogla izdržati još dugo. Zatim opet. Nakrivio je noge i kod sljedećeg sam prodiranja stražnjicom udarila u vrata, gurnuvši ga još dublje u sebe. Kvragu, dobar je. I još jedanput. Ugrizla sam se za unutarnji dio obraza. Tres. Nisam to trebala napraviti. Osjetila sam krv. Tres. Nisam se više mogla suzdržati. Imala sam dojam da ću eksplodirati. Tres. Počela sam jecati. Oborio je glavu. “Sad.” Zabacila sam glavu i pustila da me svršavanje obujmi cijelu. On je svršio u meni, a onda mi ugrizao rame pokrenuvši time još jedan val užitka koji me prožeo od glave do pete. Disao je duboko dok me nekoliko trenutaka kasnije spuštao na pod. Noge su mi se tresle i jedva sam održavala ravnotežu. Otišao je u kupaonicu i vratio se vlažnim ručnikom kojim me nježno oprao, kao i prethodne noći. “Žao mi je”, rekao je i na trenutak sam pomislila da se ispričava zbog grubog seksa. “Moram izaći. Vratit ću se ubrzo.” Nisam čula kad se vratio te noći, premda znam da jest. S vremenom sam otišla u krevet, ali nisam spavala mirno te noći.

83


Dvadeset četvrto poglavlje

Kasni doručak bio je u jedanaest pa sam spavala dugo sljedećeg jutra i nisam se žurila sa spremanjem. Nathaniel mi nije dao upute o izboru odjeće pa sam se odlučila za crne hlače i sivu vestu od kašmira. Odjenula sam i gaćice. Jer mi nije rekao da to ne učinim. Jer sam htjela vidjeti što će napraviti kad vidi da ih imam na sebi. Naravno, dočekao me smireni, opušteni i sabrani Nathaniel. Ni traga divljem čovjeku koji me treskao o zid i grizao mi vrat dok je svršavao... Dovraga, da. Ali jutro sam morala provesti s njegovom tetkom, prijateljima i nekoliko stranaca. Nisam si smjela dopustiti da budem uzrujana i uzbuđena samo zato što sam imala nevjerojatan seks prethodne noći. Nevjerojatan jebi-me-silovito-na-vratima seks. Prestani, govorila mi je Dobra Abby. Pokaži Nathanielu da nosiš gaćice, govorila je Zločesta Abby. Ipak sam odlučila poslušati Zločestu Abby. Nathaniel me gledao dok sam prilazila aparatu za kavu i punila šalicu kavom. Okrenula sam mu leđa tako da mi vidi stražnjicu jasno. Malo sam i zatresla s njom. “Abigail”, upitao je. “Vidim li to tragove gaćica?” Umirila sam se držeći šalicu kave u ruci. Nego što nego da vidiš tragove gaćica. I što ćeš napraviti po tom pitanju? “Dođi ovamo”, rekao je spustivši svoju šalicu. Dok sam mu prilazila, srce mi je tuklo bjesomučno. Ustao je i prišao mi s leđa. “Nosiš gaćice. Skini ih. Odmah.” Otkopčala sam hlače i gurnula ih preko bokova. Iskoračila iz njih. “Preko naslona kauča, Abigail.” Nagnula sam se preko naslona, okrenuvši mu stražnjicu. Pljusnuo me. “Bez gaćica ostatak vikenda.” Još jedan udarac. “Kada završim, otići ćeš u svoju sobu i sve mi ih donijeti.” Udarac. “Odlučit ću kad ćeš ih dobiti natrag.” Udarac. “Čega neće biti sljedećeg vikenda?” Udarac. “Rekao sam ti sinoć što će se dogoditi sljedećeg vikenda.” Pljusnuo me još jedanput. Toplina udaraca širila se i stigla do mojega međunožja. Što god napravio, bilo je tako dobro. Dovraga. Apsolutno sve. Gurala sam stražnjicu prema njemu, htjela sam još. “Ne jutros.” Još je samo jedan udarac odzvonio s moje stražnjice. “Odjeni hlače i donesi mi ono što sam tražio.” Dovraga. Nema svršavanja. Liftom smo se spustili do privatne plesne dvorane u kojoj se održavao rani ručak. Prepoznala sam samo Lindu i Feliciju, premda sam znala da će prisustvovati i nekoliko Nathanielovih poslovnih suradnika. Felicia i Linda stajale su i razgovarale u kutu dvorane. Elaina i Todd stigli su ubrzo poslije nas. “Malo smo uranili”, rekao je Nathaniel položivši mi ruku na donji dio leđa. “Moram razgovarati s nekim ljudima. Hoćeš li da te otpratim do Felicije i Linde ili ćeš ostati ovdje?” Ako ostanem ondje gdje sam bila, možda mi priđe Elaina. “Ostat ću ovdje.” Dodirnuo mi je rame. “Vraćam se brzo.” Gledala sam ga dok se približavao skupini ljudi. Odmah nakon toga prišla mi je Elaina. 84


“Dođi ovamo”, rekla je vukući me iza visoke vaze. Pogledala sam prema Nathanielu. Udubljeno je razgovarao s jednim zgodnim starijim parom. “Nathaniel je sinoć došao u našu sobu”, rekla je. “Malo nakon toga on i Todd su izašli.” Pogledala je prema suprugu. “Neće mi reći o čemu je riječ, ali mislim da si bila u pravu. Mislim da je ipak nešto u vezi s tobom.” Je li seks na vratima imao kakve veze s tim? Je li htio dokazati nešto Toddu? Ili je dokazivao nešto sebi? Ili možda meni? “Nastojim poslušati tvoj savjet”, rekla sam joj. “Jako sam obazriva prema njemu. Katkad” — sjetila sam se knjižnice — “katkad imam sjećaj da dopirem do njega, a katkad” — sjetila sam prošle noći — “katkad mi je svejedno.” “Todd je bio bolje raspoložen kada se vratio”, rekla je. “Mislim da su ga umirile Nathanielove riječi, što god da mu je rekao.” Zagrizla sam usnu pokušavajući shvatiti o čemu je riječ. “Moj ti je savjet da se nastaviš ponašati kao i dosad.” Stisnula mi je ruku. “Očito daje rezultate.” “Koliko je dugo Todd bio odsutan sinoć?” upitala sam. Nisam se mogla sjetiti kada sam otišla spavati, ali znam da je bilo kasno. “Nekoliko sati”, odgovorila je. “Todd mi je, doduše, rekao da je Nathaniel ostao dolje u potrazi za glasovirom.” To je već imalo smisla. Uvijek se osjeća bolje nakon sviranja. Sjetila sam se kako sam ga jahala dok je svirao — ja sam se svakako osjećala bolje poslije toga. Pogledala sam prema skupini ljudi u dvorani. Nathaniel je još uvijek razgovarao sa starijim bračnim parom. “Tko su oni? Poslovni partneri?” upitala sam je ne želeći razmišljati o knjižnici i klaviru blizu Elaine. Nakon što smo provele dan zajedno u kozmetičkom centru, bila sam sigurna da ima šesto ćutilo kada je seks u pitanju. “Ne”, rekla je spustivši glas do šapta. “To su Melanieni roditelji.” Bila sam poprilično iznenađena. Melanieni roditelji. “Što oni rade ovdje?” upitala sam. “Obiteljski su prijatelji.” “Gdje je Melanie?” Pogledala sam uokolo. Je li bila ovdje? “Nije pozvana”, rekla je Elaina uz maleni smiješak na licu. U tom nam je trenutku prišao Todd. “Moje dame.” Elaina ga je primila pod ruku. “Je li vrijeme za jelo?” Bio je poslužen švedski stol. Odabrala sam sve ono što obično jedem za doručak uz još nekoliko malih sendviča. Todd i Elaina sjedili su za našim stolom kao i Felicia. “Koliko već radiš u javnoj knjižnici, Abby?” upitao me Todd kada je utihnuo razgovor o predstojećoj utakmici. “U javnoj knjižnici već sedam godina”, odgovorila sam. “Ali radila sam u jednoj od knjižnica na kampusu prije toga.” “Stvarno?” upitao je. “Pitam se jesam li te ikada vidio ondje. Provodio sam mnogo vremena u knjižnicama na kampusu.” Pogledala sam ga pozornije. Bio je naočit, ali ne zgodan kao Nathaniel. “Ne znam”, rekla sam pokušavajući ga se sjetiti. “Vjerojatno bih te zapamtila.” “Bez sumnje”, rekao je gotovo ispod glasa. Elaina je gledala Todda pa Nathaniela pa onda opet mene. Što se događalo? Propustila sam nešto? Pogledala sam Nathaniela. Ništa. “Gdje ti je draže raditi, u javnoj knjižnici ili u onoj na kampusu?” upitao me Todd. 85


“U javnu knjižnicu dolaze puno raznovrsniji korisnici”, rekla sam. “Uz to, studenti znaju biti prilično razuzdani”, nasmiješila sam se pokušavajući opustiti atmosferu koja se zbog jednog jednostavnog pitanja pretvarala u razgovor pun napetosti. “Jesam li onda ikad upozorila da se smiriš ili prestaneš kidati stranice iz stručnih knjiga?” Todd se nasmijao. “Ne, toga bi se definitivno sjećao.” Razgovor se vratio na predstojeću utakmicu i možda sam umislila to, ali bila sam gotovo sigurna da sam u tom trenutku čula Nathanielov uzdah olakšanja. smo rezerviranu ložu na stadionu. Budući da je bilo jako hladno, bila sam zahvalna što smo u grijanom prostoru, a ne vani na tako niskim temperaturama. New York je vodio s tri boda do samog kraja prvog poluvremena. Nathaniel me primio za ruku i odveo prema ulazu u ložu, obavijestivši ostale da ćemo se brzo vratiti. Na izlazu je pokupio sportsku torbu. “Moj plan” šapnuo mi je uho. “Počinje sad.” Smiješno, mislila sam da je već ostvario taj plan — one noći u apartmanu kad sam bila potpuno u njegovoj vlasti, one noći kad se sve promijenilo. Srce mi je počelo kucati ubrzano... Što je, za ime Boga, planirao za stadion? Dao mi je torbu. “Presvuci se. Imam dodatnu kartu u torbi. Naći ćemo se ondje prije početka drugog poluvremena.” Ponijela sam torbu u toalet. U njoj je bila kratka suknja. Po ovom vremenu? U njoj su bile i dvije velike deke. Zašto mijenjamo mjesta? I zašto ćemo sjediti vani? Ložu su barem grijali. A onda sam se sjetila nekoliko posljednjih dana. Sve. Učinit ću sve što traži. Presvukla sam se u suknju, složila hlače i stavila ih u torbu. Deke sam stavila na vrh torbe. Pogledala sam kartu — srednja razina, ako sam dobro shvatila. Jesam. Moje novo mjesto bilo je u prvom redu srednje razine. Ondje je bila velika gužva. Nitko nije rekao ništa dok sam zauzimala mjesto. Nitko nije ni pogledao u mojem smjeru. Nathaniel mi se ubrzo pridružio. Stavio mi je ruku na rame i privukao me sebi. Kružio je prstima po mojem ramenu. Srce mi se uznemirilo od same njegove blizine. Nagnuo se i šapnuo mi: “Znaš li da troje od četvero ljudi mašta o seksu na javnom mjestu?” Što... Jezikom mi je dragao uho. “Pomislio sam, zašto maštati ako se to može doživjeti?” Gospode... “Jebat ću te za vrijeme Super Bowla, Abigail.” Ugrizao mi je ušnu resicu, što mi je presjeklo dah. “Sve dok budeš tiha nitko neće primijetiti to.” Dovraga. Navlažila sam se od same pomisli na to što je govorio. Pogledala sam ljude koji su sjedili oko nas. Svi su bili umotani u deke. Počela sam shvaćati njegov plan. Nathaniel je i dalje prstima kružio po mojem ramenu. “Ustani i umotaj se u deku. Otvor neka bude sa stražnje strane”, rekao je. “Stavi jednu nogu na ogradu ispred sebe.” Dok sam se približavala ogradi i razmišljala o Nathanielovoj namjeri, bedra su mi postajala sve skliskija. Dok sam razmišljala o onome što će Nathaniel uistinu napraviti. Dolje na terenu jedan od igrača postigao je pogodak. Masa oko nas bučno je navijala. Umotala sam se u deku — bila je duža nego što sam mislila. Nisam osjetila ni najmanji dašak vjetra. Sat na igralištu odbrojavao je sekunde. Deset, devet, osam — Nathaniel mi je prišao i stao iza mene — pet, četiri, tri — ljudi oko nas ustali su sa sjedala — jedan. Dok su se igrači udaljavali s terena, navijači su ih glasno pozdravljali.

86


Nathaniel nas je umotao u još jednu deku. Bili smo samo još jedan par koji se grli na hladnoći. Ni po čemu se nismo razlikovali od drugih. Osim što sam toplu i tvrdu razliku između njih i nas osjetila kako se stišće uz mene. Ispod nas, na terenu, ljudi su mahnito radili na postavljanju pozornice. Nathanielova ruka uvlačila se pod moju košulju. Udahnula sam duboko kad je počeo vrtjeti moju bradavicu među prstima. “Moraš biti tiha”, upozorio me. Izluđivao me pod tim dekama sporim kružnim kretnjama ruku ispod košulje i nabreklim kurcem, tvrdim kao čelik, koji sam osjećala na stražnjici. I cijelo mi je to vrijeme mumljao u uho kako će mi biti lijepo, kako jedva čeka da prodre u mene, kako mu je zbog mene kurac tako tvrd. Znala sam točno što radi. Vraćao je dug za ono što se dogodilo u knjižnici kada sam ga tjerala da svira klavir dok ga jašem. Bilo je to vraćanje duga, bio je to pakao. I raj. Bili su to i pakao i raj, spojeni, pomiješani, isprepleteni da se više nije mogla napraviti razlika između njih. Svjetla na stadionu iznenada su se prigušila. Nathaniel se malo pomaknuo unatrag i osjetila sam da raskopčava hlače. “Nagni se samo malo preko ograde.” Približio mi se za korak. Pogledala sam udesno. Još jedan par stajao je uz ogradu, jedno pokraj drugoga. Nisu uopće obraćali pozornost na nas. “Nitko ne sluti”, rekao je Nathaniel podižući mi rub suknje pod dekama. “Ljudi su toliko zaokupljeni svojim malim svjetovima da uopće ne primjećuju ono što se događa oko njih. Najnevjerojatnije stvari mogu se događati u njihovoj neposrednoj blizini i proći neopaženo.” Gurnuo mi je prst u pičku. “Naravno, u ovom je slučaju to dobro.” Netko se pojavio na pozornici i masa je eksplodirala stvarajući razornu buku. Nathaniel je počeo prodirati u mene. Moj tihi vrisak utopio se u uzvicima prisutnih. Počeo se kretati u ritmu muzike. Čovjek bi pomislio da plešemo. Ispravak — zbilja smo plesali. Lagan, prljav, erotski ples. Omotao je ruke oko mene, privlačeći me bliže dok je ulazio u mene. Raširila sam još malo noge kako bi pri sljedećem nasrtaju mogao ući još dublje. “Svi ovi ljudi”, šapnuo mi je u uho, “i nitko ne zna što radimo.” Prodirao je još dublje. “Vjerojatno bi mogla i vrištati.” Kad mi je počeo vrtjeti bradavicu ugrizla sam se za usnu. Počela je nova pjesma i Nathaniel je usporio, ne žureći se, pomičući se neupadljivo. Ali još smo uvijek bili povezani i osjetiti ga duboko u sebi bilo je božanstveno. Još je usporio, ali i to je bilo dovoljno. Brzina nije bila važna. Važno je bilo da je još uvijek unutra. I da i dalje polaže pravo na mene. Sljedeća je pjesma bila još sporija. I on je usporio, no i dalje je bio ondje, a to mu je i bila namjera. Mogao je biti spor ili brz. Mogao me uzeti uz vrata ili na stadionu ispunjenom tisućama ljudi. Ma što odlučio, to će i napraviti, ali bit će ondje. Glazba se konačno opet ubrzala. Nathaniel je spustio ruku i počeo kružiti oko mojega klitorisa, a svaki idući dodir bio je sve grublji i grublji. Na trenutak sam se uplašila da ću pasti preko ograde. Ili se srušiti i pretvoriti u bezobličnu masu. Oko nas, ljudi su se ljuljali u ritmu glazbe, a ispod deke njegova ruka i tijelo plesali su u vlastitom ritmu. Ja sam stražnjicu gurala unatrag dok se on gurao naprijed. Počeo je tiho stenjati. Kretao se sve brže i brže, nabijajući i kružeći kako se pjesma bližila kraju. Pred očima su mi bljeskala svjetla, ili je to možda bio vatromet. Ne znam. Čulo se sedam snažnih visokih tonova, dodatno potaknutih Nathanielovim dubokim prodorima. “Svrši sa mnom”, šapnuo je dok se zabijao posljednji put pa smo svršili u isto vrijeme dok je masa oduševljeno pozdravljala izvođače na pozornici. Ostali smo ondje, uz ogradu, dok su se ljudi oko nas stišavali. Dok su nam se srca stišavala. Ostao je pripijen uz mene, blizu kao nikada prije, tako da sam mu mogla osjetiti otkucaje srca na leđima. Osjetila sam kako su ubrzani. 87


“E pa to se zove”, šapnuo mi je uz vrat, “fenomenalna predstava u poluvremenu utakmice.”

88


Dvadeset peto poglavlje

Sjedila sam Nathanielu u krilu cijelu treću četvrtinu. Samo smo sjedili, gledali utakmicu, omotani u deke. Povremeno bi provukao prste kroz moju kosu ili mi milovao uho. “Trebali bismo se vratiti u ložu”, rekao je kada se približavao kraj četvrtine. Točno, utakmica. Tko vodi? Krenula sam ustati, ali u tome su me spriječile njegove ruke. “Znaš li zašto smo morali čekati?” upitao je. Zato što voliš da ti sjedim u krilu. Zato što me želiš grliti. Zato što te fasciniraju sitni detalji mojega uha. Zato što, koliko god to pokušao zanijekati, osjećaš nešto prema meni. Zato što me, možda, voliš. “Jer ti se na licu može sve pročitati”, odgovorio je. “Ti si otvorena knjiga.” Nasmijala sam se. U redu, i to. “Presvuci se”, rekao je. “Felicia će me ubiti ako te vidi u toj suknji.” Imala sam osjećaj da će nas Felicia bez obzira na to ubiti, ali to mi nije bilo ni najmanje važno u tom trenutku. Nakon što sam se presvukla, vratili smo se u ložu. Dok sam se presvlačila u toaletu, čula sam neke žene kako govore da Giantsi pobjeđuju. Dobro da znam, budući da ću ostatak utakmice provesti s ljudima koji su vjerojatno gledali posljednju četvrtinu. Čim smo ušli u ložu, Felicia mi je odmah prišla i odvukla me u stranu. “Pa gdje si dosad?” upitala je tiho. “Imali smo posla.” Nastojala sam zadržati ozbiljno lice, ali očito je odalo sve. “Dovraga, Abby. Na utakmici Super Bowla? Zar to nije protuzakonito?” “Felicia”, rekla sam stavivši ruku na njezino rame, “trebalo bi biti protuzakonito ne raditi ono što smo upravo radili.” “Jednog će te dana uhititi.” “Čistunka”. “Perverznjakinjo.” Giantsi su pobijedili. Nakon završetka utakmice Jackson je istrčao na sredinu terena i pogledao prema našoj loži. Uputio je poljubac u našem smjeru. Svi su počeli uzdisati od oduševljenja. Svi osim Nathaniela. Samo je tresao glavom i mumljao nešto o tome koliko je učinio za svojeg rođaka. No ipak se vidjelo da je sretan zbog Jacksona. Isto kao što sam ja bila sretna zbog Felicije. Napustili smo stadion nakon podjele pehara. Nathaniel i Todd oprezno su se pogledali, ali na kraju su se ipak prijateljski zagrlili. “Tri tjedna”, učinilo mi se da sam čula kako Nathaniel šapće, ali nisam bila sigurna. Elaina me zagrlila. “Ako saznam nešto, javit ću ti.” Felicia je ostala u Tampi s Jacksonom, a Nathaniel se morao vratiti pa sam krenula s njim u zračnu luku. Let natrag bio je puno mirniji nego onaj za Tampu. Proveli smo vrijeme u kožnatim kapetanskim naslonjačima. “Jesi li mi zaista osigurala termin za srijedu?” upitao me Nathaniel. “Ili si to samo rekla Lindi?” “Pa nadala sam se da ćeš navratiti”, odgovorila sam. Zar nije znao da mu nikada ne bih lagala? “Vidimo se u srijedu, onda.” Nasmiješio se. “Istraživanje?” “Pa uistinu ti je potrebna pomoć u području književnosti. Ako se zbilja potrudiš, sigurna sam da ćeš sljedeći put moći bolje od Marka Twaina i Jane Austin.” “Stvarno? Što predlažeš?” 89


“Shakespeara”, odgovorila sam, zavalila se u sjedalo i zatvorila oči. Pozvala sam salon i naručila se na depilaciju u srijedu popodne nakon posla. Mogla sam i ranije, ali htjela sam vidjeli hoće li Nathaniel reći još što o tome kad se pojavi u jedan u srijedu. Nije rekao ništa. I reći ću vam još nešto o potpunoj depilaciji. Bolikaosamvrag. Ali nakon toga — prilično dugo nakon toga — zaključila sam da mi se sviđa. Uredno, čisto, a mogla sam samo zamisliti kakav će biti seks. Ovako bi mogao biti još bolji, ako je to uopće moguće. Također sam odlučila razmisliti o Nathanielvoj ideji da si nabavim auto. Naravno, kupila bih ga sama. Nagovorila sam Feliciju da mi posudi svoj preko vikenda. Ionako se jako rijetko koristila njime. U šest sati popodne našla sam se u predvorju Nathanielove kuće. Uperio je prst u moju odjeću. “Skini sve sa sebe. Bit će ti vraćeno u nedjelju.” Nisam se žurila s razodijevanjem. Razmišljala sam cijeli tjedan o vikendu. Sigurno upravo onako kako je Nathaniel i planirao. Pitala sam se kako ću se osjećati krećući se po kući potpuno gola. Luda Abby bila je oduševljena i obećala je zaokupiti pozornost Racionalnoj Abby novim poreznim propisima ili sličnim glupostima. Nisam zaboravila ono što je rekao o petku navečer i kada sam iskoračila iz hlača — pogledaj, Nathaniele, nemam gaćice — njegov pogled govorio mi je da se nije šalio kada je nagovijestio aktivnosti u petak. Kao potvrdu, prvi me put te večeri, pojebao baš ovdje u predvorju. I, zbilja, seks je bio bolji. U početku mi je bilo nelagodno hodati uokolo bez odjeće, osobito kad sam obavljala određene poslove, poput kuhanja. No kako je vikend protjecao, sve mi je više raslo samopouzdanje. Zbog načina na koji me je Nathaniel gledao, zbog načina na koji su njegove oči pratile svaki moj pokret, osjećala sam se moćnom. No vjerojatno je to i imao u planu cijelo vrijeme. Sjedio je za kuhinjskim stolom kada sam se spustila da mu pripremim doručak u nedjelju ujutro. “Idi gore i odjeni nešto”, rekao je ozbiljnim glasom. Što je to trebalo značiti sad? Tako sam se uznemirila da ga nisam pitala ništa. Izašla sam iz kuhinje i otišla do sobe u kojoj sam na brzinu odjenula traperice i majicu dugih rukava prije nego što sam se vratila dolje. “Sjedni”, rekao je. “Je li sve u redu?” Sjela sam pokušavajući dokučiti zbog čega je na licu imao izraz krivnje. “Jako mi je žao”, rekao je napokon me pogledavši. U očima mu se mogla vidjeti zabrinutost. “Trebao sam bolje obaviti zadatak. Biti obazriviji.” “Plašiš me. Što se dogodilo?” Mahnuo je prema prozoru. Sranje. Snijeg je dopirao do sredine staklene stijenke, visok otprilike metar i pol, i još je uvijek padao. “Trebao sam pratiti vremensku prognozu”, rekao je. “Gledati vijesti. Nešto.” “Pa, kakva je prognoza?” upitala sam gledajući snijeg. “Što se očekuje?” Zatresao je glavom. “Nitko ne zna sa sigurnošću. Mogu proći dani prije nego što budeš mogla otići odavde. Žao mi je. Trebao sam te jučer poslati kući.” Znači, zarobljena sam u snijegu s Natanielom sljedećih nekoliko dana. U svakom slučaju, bolje biti ovdje nego zaglavljena u stanu — “Felicia”, šapnula sam. Imala sam njezin auto. “Ona je s Jacksonom”, rekao je Nathaniel. “Razgovarao sam maloprije s njim — jučer je otišao po nju. Bit će u redu.” Kimnula sam. Feliciji je bilo sasvim dobro s Jackosnom i bilo mi je drago što je s njim, a ne sama u svojem stanu. 90


“Moramo razgovarati o smjernicama za ovaj tjedan”, rekao je Nathaniel. “Mislio sam da će nam bili lakše razgovarati ako si odjevena.” To je objašnjavalo sjedenje za kuhinjskim stolom — htio je čuti moje mišljenje. “Mislio sam da podijelimo obveze oko pripremanja obroka; ja ću kuhati jedan, a ti ćeš preuzeti sljedeći.” Pogledao me i kimnula sam. “Radit ću većinu vremena pa želim da se osjećaš kao u svojoj kući. Cijela ti je kuća na raspolaganju osim mojih dviju soba.” Pretpostavila sam da je to značilo da neću spavati u njegovu krevetu. “Ostala pravila vrijede i dalje”, nastavio je. “Možeš se koristiti gimnastičkom dvoranom i DVDima s jogom. Očekujem da me oslovljavaš s 'gospodaru', ali ne očekujem od tebe bilo kakve seksualne usluge. Mislim da spavanje neće biti problem. Spavat ćeš svojih osam sati.” Zarobljena u snijegu s Nathanielom. Ludoj Abby svašta se počelo motati po glavi. Racionalna Abby smatrala je da takve misli baš i nisu dobrodošle. “Imaš li kakvih pitanja?” upitao je. “Da. Ne očekuješ seksualne usluge, ali nisi rekao da seksa neće biti. Znači li to da postoji mogućnost seksa?” “Pa, mislio sam da pustimo stvari da se dogode prirodno, ako nemaš ništa protiv.” Prirodan seks s Nathanielom? Lice mi se zažarilo i poznati osjećaj žudnje javio se u donjem dijelu mojega trbuha. Budi pribrana, govorila mi je Racionalna Abby. Nemoj mu pokazati koliko te ta pomisao uzbuđuje. Glupačo, pa on to zna već odavno, rekla je Luda Abby. Nathaniel se znalački nasmiješio s druge strane stola. Neka je prokleta ta Luda Abby, bila je u pravu. “Pa ja sam bila prirodna cijelog vikenda”, rekla sam mu mirno. “Zašto bih sada prestala?” Nasmijao se. Nisam ga često čula da se smije — možda će ovo prisilno zatočeništvo biti dobro za nas. “Gdje ću spavati?” upitala sam. Podignuo je obrvu. “U svojoj sobi.” Dobro, vrijedilo je pokušati. “U redu”, rekla sam. “Kad se počinju primjenjivati nova pravila?” “Danas u tri.” Pogledao je na sat. “Moja si sljedećih osam sati pa ako nemaš više pitanja, želim da mi pripremiš doručak bez odjeće na sebi.” Nisi u pravu, pomislila sam dok sam išla gore kako bih se razodjenula. Nisam tvoja samo sljedećih osam sati. Tvoja sam zauvijek.

91


Dvadeset šesto poglavlje

Prelaženje na prirodan plan zbivalo se prilično sporo. U nedjelju popodne, naime točno u tri sata, Nathaniel mi rekao da odem gore i odjenem se. Rekao je da će on skuhati večeru budući da sam ja pripremila doručak i ručak. Jeli smo u kuhinji gledajući kako pada snijeg. Bilo mi je čudno biti odjevena. Gotovo kao da se skrivam od nečega. Nazvala sam Feliciju poslije večere da provjerim je li na sigurnom s Jacksonom. Bila je malo uvrijeđena što joj postavljam takvo pitanje, ali znala sam koliko joj znači što sam je nazvala. Kad sam završila razgovor, krenula sam prema svojoj knjižnici u kojoj sam večer provela sama. Nathaniel je ostao u dnevnom boravku. Iako smo večer proveli razdvojeni, iznenadilo me to do koje se mjere osjećam dobro u njegovoj kući. Prva stvar koju sam napravila u ponedjeljak ujutro bilo je to da sam nazvala Marthu na mobitel i objasnila joj u kakvoj sam se situaciji našla. Rekla mi da je knjižnica ionako zatvorena zbog snijega i da će me obavještavati o svemu. Nisam htjela provesti dan bez ikakvih aktivnosti pa sam se koristila Nathanielovom spravom za trčanje poslije doručka. Priznat ću mu toliko — znao je što radi kada mi je izradio plan vježbanja. Već sam mogla vidjeti poboljšanje u tonusu mišića, snazi i izdržljivosti. Poslije samo nekoliko tjedana, ne samo da sam bila vitkija, nego i u puno boljoj kondiciji. Možda je to bila posljedica toga što sam provela cijeli vikend gola, ne znam, ali nisam odmah skinula opremu u kojoj sam vježbala. Istraživala sam prizemlje kuće dok je endorfin još kolao mojim tijelom. Nisam bila raspoložena za to da dan ponovno provedem u knjižnici pa sam odlučila spremiti kuću. Bilo je očito da Nathaniel ima kućnu pomoćnicu, ali zbog snježne oluje sigurno neće doći. U ostavi pokraj kuhinje potražila sam pribor za čišćenje i na kraju našla ono što sam tražila — perušku za prašinu. Pogledala sam uokolo, Nathanielu ni traga ni glasa. Otišla sam do dnevnog boravka, spojila svoj iPod na Nathanielov CD player, i odvrnula na najglasnije. Pretraživala sam glazbu dok nisam pronašla pjesmu koju mi Felicia snimila upravo za čišćenje stana. Složile smo se da nam spremanje ne pada teško ako istodobno plešemo. Čim sam pustila glazbu, počela sam se vrtjeti, okretati i izvijati. Plešući, s peruškom u ruci, brisala sam prašinu sa svih površina u sobi. Na kraju sam zabacila glavu i počela pjevati uz glazbu. Promatrala sam prostoriju zadovoljna obavljenim poslom i okrenula kako bih izašla. Nathaniel je stajao na vratima i gledao me. Lijepo. “Abigail”, rekao je s nestašnim sjajem u očima. “Što to radiš?” U ruci sam okretala perušku. “Brišem prašinu.” “Pa imam kućnu pomoćnicu za takve poslove.” “Da, znam. Ali sigurno neće doći ovog tjedna, zar ne?” “Vjerojatno neće. Premda, ako baš želiš biti korisna, možeš oprati plahte na mojem krevetu.” Smijao mi se očima. “Netko ih je ovog vikenda prilično zaprljao.” “Stvarno”, rekla sam hineći iznenađenje. “Kakva drskost.” Okrenuo se, a onda zaustavio i rekao mi preko ramena: “Uzgred budi rečeno”, dobacio je, “izbacujem ti jogu iz programa vježbi.” Slađe riječi nije mogao izgovoriti. “Stvarno?” “Da. Ali zato dodajem brisanje prašine.” 92


Nathaniel je pripremio pileću salatu za ručak. “Nije tako dobra kao tvoja”, rekao je stavljajući tanjur na kuhinjski stol. “Ali može proći. to.”

Nakrivila sam glavu. “Sviđa ti se moja pileća salata?” Sjeo je za stol. “Izvrsno kuhaš. Ali znaš

“Ipak je lijepo čuti to povremeno i od drugih”, šalila sam se. “Da.” Nasmiješio se tendenciozno. “Zbilja jest.” Što? Ponovila sam u sebi ono što je rekao. Oh. “I ti si izvrstan kuhar”, rekla sam. Zar mu to nisam rekla dosad? “Hvala. Ali već si jedanput pohvalila moju salatu s piletinom.” Sve je postalo opuštenije nakon toga, kao da smo svladali nekakvu prepreku time što smo jednostavno priznali da nam se sviđaju jela koja pripremamo. “Htjela sam te pitati”, rekla sam između zalogaja, “mogu li povesti Apolla u šetnju popodne.” Prestalo je sniježiti barem nakratko. Apollo, koji je sjedio do Nathaniela, podignuo je glavu kad je čuo svoje ime. Nathaniel se zamislio na tren. “Mislim da je to dobra ideja. Treba izaći malo van, a čini se da mu se sviđaš.” “Što se događa s njim, ako smijem pitati? Elaina je spomenula nešto u Tampi na temelju čega sam stekla dojam da je bio bolestan.” “Apollo je udomljen”, rekao je pruživši ruku kako bi podragao psa po glavi. “Imam ga već više od tri godine. Bio je zlostavljan kao štenac zbog čega je bio agresivan. Ali s tobom nije imao taj problem. Možda ima nekakvo šesto ćutilo kad su ljudi u pitanju.” “A ono što je Elaina rekla prošlog vikenda?” “Postaje uznemiren kada je duže vrijeme odvojen od mene.” Još jedanput pomilovao je Apolla po glavi. “Ali radimo na tome.” “Zasigurno je bilo teško na početku”, rekla sam. “Bilo je, ali sav se trud više nego isplatio.” “Hmmm”, promumljala sam nabadajući na vilicu još salate. “U paklu postoji posebno mjesto za ljude koji zlostavljaju životinje. “Zaboga, Abigail, nisam znao da imaš tako odlučan stav na tu temu.” “Nisam neki veliki ljubitelj pasa, Apollo je iznimka, naravno.” Uzela sam zalogaj piletine i počela ga žvakati. Progutala sam ga. “Ali kada netko muči bespomoćno stvorenje — eh, pa onda na površinu isplivaju moje najgore osobine.” “Ili najbolje”, rekao je, a njegov je osmijeh govorio da točno zna što osjećam. “Pretpostavljam da sam se zato i odlučio donirati koštanu srž. Kako bih pomogao bespomoćnima.” Koštana srž. “Pitala sam se o tome.” “To je Lindin omiljeni projekt. Natjerala nas je sve da se upišemo u registar. Nisam ni pomišljao na to da ću biti kompatibilan s nekim. Ali kada je poziv stigao” — slegnuo je ramenima — “što sam mogao? Imao sam moć spasiti nekomu život. Nisam morao dugo razmišljati da donesem takvu odluku.” “Neki ljudi ne razmišljaju na taj način.” “Volim misliti da nikada nisam pripadao kategoriji nekih ljudi.” “Ispričavam se...” rekla sam pomalo uznemirena. “Nisam mislila...” “Znam da nisi”, rekao je tiho. “Zafrkavam te.” Spustila sam pogled na tanjur. “Katkad je teško razlučiti.” “Možda bih sljedeći put trebao nositi nekakav znak.” Podignuo mije glavu prstom. “Molim te, nemoj skrivati oči kad razgovaraš sa mnom. Tako su izražajne.”

93


Pogledi su nam se sreli i samo na tren gotovo da sam osjetila da mu mogu čitati misli. Željela sam plivati u tim dubokim zelenim očima. Zaroniti tako duboko u njih da nikada više ne moram izaći. Spustio je ruku i nastavili smo razgovarati o dječaku koji je primio njegovu koštanu srž — o Kyleu. Nathaniel se u međuvremenu zbližio s njim. Ljeti ga je vodio na utakmice bejzbola, a nadao se da će ga povesti i na Super Bowl. “No razbolio se pa ne može ići”, rekao je Nathaniel. “Možda dogodine.” “Felicia mi je rekla nešto o tome da se Jackson povlači. Hoće li igrati sljedeće godine?” “Mislim da hoće, ali mogla bi biti to njegova posljednja sezona. Vrijeme mu je da se skrasi.” Pogledao me sa smiješkom koji mi je uvijek topio srce. “Odnosno, ako Felicia bude voljna.” “Jeste li spremni prihvatiti Feliciju kao člana obitelji?” “Jesam zbog Jacksona”, rekao je. “Uz to, ona ima fenomenalnu najbolju prijateljicu.” Poslije ručka navukla sam toplu odjeću koju sam našla u gostinskoj sobi i izvela Apolla. Snijeg je prestao padati, a vjetar je stvorio tako visoke nanose kakve nisam vidjela svih ovih godina u New Yorku. Zaputili smo se prema velikoj poljani. Ili da budem preciznija, ja sam hodala, a Apollo je trčao. Napravila sam nekoliko gruda i bacila ih gledajući ga kako trči za njima i trese glavu u nevjerici kad se raspadnu. Nasmijala sam se, a Apollo me pogledao, zalajao i mašući repom tražio još. Napravila sam ih još nekoliko i bacila ih. “Zbunjuješ mi psa”, rekao je Nathaniel, iznenada se pojavivši iza mene. “Pa uživa u tome”, rekla sam bacivši još jednu grudu. Smijala sam se dok je Apollo skakutao za njom. “Mislim da voli osobu koja mu ih baca.” I Nathaniel je napravio grudu i bacio je prema njemu. Apollo se okrenuo i zalajao. “Oteo si mi igru”, rekla sam pokušavajući ne misliti na činjenicu da je Nathaniel upravo izgovorio riječ voli. Nije bilo važno što je govorio o svojem psu. Skupila sam još snijega i bacila ga na Nathaniela. “Sad se više neće htjeti igrati sa mnom.” Moja ga je gruda promašila. “Oh, Abigail”, rekao je šuljajući se prema meni kao mačka. “Jako si pogriješila.” Opa! “Imaš li na sebi kojim slučajem znak o kojem si maloprije govorio?” upitala sam. “Ni slučajno”, odgovorio je žonglirajući grudom koju je napravio. Krenula sam unatrag, podižući ruke. “Ti si mene gađala grudom.” Još je uvijek žonglirao. Promatrao me. Tamo-amo. “Ali promašila sam”, rekla sam. “Nije važno, gađala si me.” Zamahnuo je rukom da baci grudu na mene, ali u posljednjem se trenutku predomislio i bacio je Apollu. Ja naravno nisam vidjela to pa sam počela kričati kao mala djevojčica. Okrenula sam se i potrčala. Spotaknula se o čizme i pala u snijeg na lice. Kakva glupost... “Jesi li dobro?” upitao me prilazeći i pružajući mi ruku. “Nisam ozlijedila ništa osim ponos.” Bila sam prekrivena snijegom i sva mokra. Tijelo mi se odjednom počelo tresti od hladnoće. Primila sam ga za ruku i pomogao mi je da ustanem. “Vrijeme je da se vratimo kući s nečim toplim uz vatru?” Vatra. Toplo. Nathaniel. Računaj na mene.

94


Dvadeset sedmo poglavlje

Kao i uvijek, Nathaniel je mislio na sve. Velika je vatra plamtjela u kaminu u knjižnici kad smo se vratili i toplina se lagano probijala kroz moju mokru odjeću. Nathaniel je otišao na kat i vratio se sa suhom odjećom za mene. Dok sam se presvlačila, ulio nam je piće. Sjela sam i podignula obrve kad mi je pružio čašu. “Što je ovo? “Konjak. Najprije sam htio kavu, ali predomislio sam se jer ovo će te sigurno brže ugrijati.” “Tako”, rekla sam vrteći smeđu tekućinu u čaši. “Pokušavaš me napiti.” “Ja, u načelu, nikad ne pokušavam ništa.” Pijuckao je svoje piće. “Ali ima četrdeset jedan posto alkohola pa mislim da ti je jedna čaša dovoljna.” Ušetao je Apollo i sjeo pokraj Nathanielovih nogu ispred kamina. Nathaniel ga je milovao po glavi. Počela sam shvaćati da smo Nathaniel i ja drugačije tumačili riječ “zagrijavanje”. Također sam se počela pitati je li “prirodno” bila nekakva šifra domova za “neće se dogoditi”. Nije mi baš bilo jasno. Pri drugim je prilikama rado prekidao sporazum za vikend — dolazio me posjetiti srijedom u Odjel rijetkih knjiga i dvaput smo se seksali upravo u ovoj knjižnici, mojoj knjižnici, ovdje u njegovoj kući i nismo se strogo pridržavali njegovih pravila. Pa zašto onda sada nije dopuštao da se nešto dogodi između nas? Katkad me je sve to prilično zbunjivalo. Voljela sam onaj dio Nathaniela koji je bio dom i od kojega su mi koljena postajala slaba i koji me znao pretvoriti u bezličnu masu samo jednom riječju. Ali počela sam se zaljubljivati i u ovog novog Nathaniela, kakav je bio preko tjedna. Kada bi samo postojao način da se spoji. Je li to uopće bilo moguće? Bi li on želio to? Ali ako se već nećemo ludo seksati pred kaminom, ipak smo još bili u mojoj knjižnici — a kad već govorim o knjižnicama... “Je li knjižnica oduvijek bila dijelom kuće ili si je nadogradio kad si je kupio?” upitala sam. “Nisam kupio ovu kuću. Naslijedio sam je.” “Je li ovo bila kuća tvojih roditelja? Jesi li odrastao ovdje?” “Da, ali temeljito sam je renovirao.” Podignuo je obrvu. “Kao, recimo, igraonicu.” Prišla sam mu bliže. “Je li ti bilo teško živjeti ovdje?” Zatresao je glavom. “Mislio sam da će biti, ali toliko sam toga promijenio da više uopće ne nalikuje na dom iz mojega djetinjstva. Ali knjižnica je gotovo ista kakva je i bila.” Bacila sam pogled oko sebe, promatrajući sve te knjige, i ispila gutljaj konjaka. Koji mi je žario grlo dok sam ga gutala. “Tvoji su roditelji uistinu voljeli knjige.” “Moji su roditelji bili strastveni kolekcionari. I putovali su često.” Mahnuo je rukom prema dijelu knjižnice u kojem su bile smještene karte i atlasi. “Mnoge od tili knjiga pronašli su u inozemstvu. Druge su bile generacijama u njihovim obiteljima.” “Moja je majka voljela čitati, ali uglavnom ju je zanimala popularna literatura.” Privukla sam koljena prsima, iznenađena što govori o svojim roditeljima, ali nisam htjela vršiti bilo kakav pritisak na njega. “U svakoj knjižnici ima mjesta i za popularnu književnost. Na kraju, današnja djela popularne književnosti sutra lako mogu postati klasici.” Nasmijala sam se. “To čujem od čovjeka koji je rekao da nitko ne čita klasike.” “Nisam ja to rekao”, odgovorio je držeći ruku na prsima. “To je rekao Mark Twain. Samo zato što sam ga citirao ne znači da se slažem s njim.” Konjak mi je polagano zagrijavao tijelo pa sam se osjećala toplo i opušteno. Bio je u pravu — jedna je čašica sasvim dovoljna. 95


“Ispričaj mi još nešto o roditeljima”, rekla sam, odjednom ohrabrena. Ili je možda bila stvar u djelovanju konjaka. “Onoga poslijepodneva u kojem su poginuli”, počeo je, što me ponukalo na to da se upravim u fotelji. Nisam tražila da mi priča o tome. “Vraćali smo se kući iz kazališta. Padao je snijeg. Moj otac je vozio. Mama se smijala nečemu. Sve je bilo posve obično. Vjerojatno je uvijek tako.” Onda je utihnuo, a ja sam se pokušala suzdržati od bilo kakva pokreta. Nisam ga htjela ičime omesti u pričanju. “Naglo je skrenuo kako bi izbjegao jelena na cesti”, rekao je tihim glasom. “Auto je poletio niz nasip i prevrnuo se” — škiljnuo je — “barem mislim da se prevrnuo. Bilo je to davno, a ja nastojim ne misliti na to.” “U redu je. Ne moraš mi pričati o tome.” “Ne, sve je u redu. Pomaže mi pričanje o tome. Todd mi je uvijek govorio da trebam više pričati o tome.” Drva su se slijegala u kaminu, a žar se raspršivao visoko u zrak. Apollo se okrenuo na leđa. Na tren sam se upitala hoće li Nathaniel nastaviti s pričom. “Ne sjećam se svega”, rekao je. “Sjećam se vrištanja. Povika, glasova koji su pitali jesam li dobro. Stenjanja. Tihog međusobnog šaptanja. I ruke koja se ispružila prema meni.” Gledao je u vatru. “A onda, ništa.” Jedva sam suspregnula suze jer sam si mogla sve predočiti posve jasno. “Morali su upotrijebiti dizalicu da izvuku auto. Dotad su mama i tata već davno bili mrtvi. Ali kao što sam rekao, ne sjećam se svega.” Htjela sam postaviti još pitanja. Koliko je dugo bio zaglavljen u autu s njima? Je li bio ozlijeđen? Ali osjećala sam se zahvalno i počašćeno zato što je i toliko podijelio sa mnom pa nisam htjela dalje ispitivati. “Linda je bila divna. Toliko joj toga dugujem”, dodao je. Mogla sam samo kimnuti. “Bila mi je velika podrška. Pomoglo mi je to što sam odrastao s Jacksonom.” Nasmiješio se. “I s Toddom, također. I Elainom, kad se doselila u naš kvart.” Htjela sam ga primiti za ruku, utješiti ga na neki način, ali nisam znala kako bi reagirao pa sam se suzdržala. “Obitelj ti je sjajna.” “Nisam ih zaslužio”, rekao je ustajući. “Moraš me ispričati, sad se trebam vratiti poslu.” “A ja moram početi s pripremanjem večere.” Pružila sam ruku prema njemu. “Ja ću odnijeti tu čašu.” “Hvala ti”, rekao je gledajući mi duboko u oči i znala sam da mi zahvaljuje na više od toga. Tijekom večere, pitao je za moje roditelje pa sam mu pričala o majci i ocu. Govorila sam o tatinu poslu građevinskog poduzetnika. Gledala sam pozorno Nathanielove oči dok sam pričala o majci, tražeći nekakav znak prepoznavanja, no, ili se nije sjećao ni nje ni kuće i svega ostaloga ili je bio jako dobar glumac. Iako je djelovao jako iznenađen kad sam spomenula da je umrla. Na trenutak sam pomislila da će me pitati nešto, ali brzo je promijenio temu. Te sam noći sanjala kako Nathaniel svira klavir, ali sada sam znala odakle dopire glazba, i u snu sam otrčala do knjižnice. Bio je ondje, sjedio je za klavirom. Kada me vidio, pružio je ruku prema meni i šapnuo: “Abby.” Međutim, nestao je prije nego što sam uspjela doći do njega. U utorak sam zaključila da mi treba nekakav plan. Snijeg je prestao intenzivno padati, ali nedovoljno da bi se moglo dugo biti vani. To je značilo da ću biti u kući još jedan dan. Prethodnog sam dana obrisala prašinu u cijeloj kući i oprala posteljinu, i zbilja više nisam bila raspoložena za spremanje i čišćenje. Nathaniel je napravio palačinke za doručak, tako da sam ja bila zadužena za ručak. Možda počnem kuhati. 96


Ručak... Ušla sam u kuhinju i počela pretraživati police. Budući da sam našla ono što mi je trebalo, izvadila sam dasku za rezanje i nekoliko tava. Vratila sam se u dnevni boravak u kojem je Nathaniel radio za stolom. Podignuo je pogled kad sam ušla. “Da?” upitao je. “Hoćeš li mi pomoći oko ručka?” “Dolazim za deset minuta.” “Savršeno.” Kad sam se vratila u kuhinju shvatila sam da sam zaboravila luk. Otvorila sam jednu od donjih polica na kojima je držao luk. Cučnula sam da ga dohvatim. Što je...? Kada je malo kasnije Nathaniel ušao, našao me za pultom glave u rukama, kako gledam u dvije limenke bez etiketa. “Abigail?” Piljila sam u limenke. “Pokušavam shvatiti zašto netko poput tebe ima u kuhinji limenke bez marke proizvođača.” “U onoj su manjoj talijanske papričice.” Prišao mi je bliže. “U većoj su ostaci posljednje znatiželjne pokorne koja me ispitivala o bezimenim limenkama.” Podignula sam pogled. “Znak?” “Znak.” Nasmiješio se. “Ozbiljna sam, što će ove konzerve bez marke na tvojim policama? Zar se to ne kosi s otprilike stotinu tvojih različitih pravila?” Uzeo je veću limenku. “U manjoj su zaista papričice iz Italije. A u većoj bi trebala biti rajčica istog proizvođača. Naručio sam ih putem interneta. “Pa što se dogodilo s etiketama?” “Dopremljene su tako.” Spustio je veću limenku i uzeo manju. “Vjerojatno su papričice i rajčice, ali oklijevao sam ih otvoriti, a nikad ih nisam vratio. Što ako su u njima ukiseljeni kravlji jezici? Nisam imao povjerenja.” “Cijeli se život svodi na povjerenje. Samo zato što nešto ima etiketu, ne znači da će se podudarati sa sadržajem. Vjeruj mi. Katkad treba više povjerenja da bi se povjeravalo u ono što piše na etiketi.” Uzela sam mu limenku iz ruke i protresla je. “Ne trebaš se bojati onoga što je unutra. Mogu napraviti kulinarsko remek-djelo od sadržaja ovih limenki.” Uhvatio mi je lice. Pogledala sam ga u oči i vidjela kako se ruši još jedna cigla. “Siguran sam da možeš”, rekao je i spustio ruke. “Zašto ti je trebala moja pomoć?” Otvorila sam pakiranje riže Arborio. “Htjela bih napraviti rižoto s gljivama, ali ne mogu miješati rižu i istodobno pripremiti sve ostale sastojke. Možeš li miješati?” “Rižoto s gljivama? Rado ću ga miješati.” “Možda bi mogao skinuti tu vestu. Vjerojatno će ti biti prevruće u njoj ovdje.” Podignuo je obrvu, ali skinuo je vestu. Ispod je imao crnu majicu kratkih rukava. Oh, da, puno bolje. Hvala. “Ja ću izrezati gljive i luk”, rekla sam. “Ti počni s rižom.” “Vidim, mala, da voliš zapovijedati?” Stavila sam ruku na bok. “Pa, kuhinja je moja.” “Ne.” Gurnuo me uz pult, pridržavajući me s obiju strana. Počeo je njihati bokovima i osjetila sam mu erekciju preko traperica. “Rekao sam da je kuhinjski stol tvoj. Ostatak je kuhinje moj.” Jebi. Me. “Dobro”, rekao je. “Što si ono rekla za rižu?” Upalio je plinsku ploču i nalio djevičansko maslinovo ulje u tavu. 97


Stajala sam mirno nekoliko sekunda dok nisam opet bila u stanju pokrenuti noge. Uzela sam dvije vinske čaše i pokazala Nathanielu bocu bijelog vina. “Da, molim te”, rekao je. Ulila sam nam po času vina i počela sjeckati luk. “Jesi li spreman?” rekla sam kada sam izrezala luk, ali zapravo nisam mislila na luk. “Uvijek sam spreman.” Spustila sam pogled i vidjela da ni on nije mislio na luk. Erekcija mu je porasla za nekoliko centimetara. Ali morao je miješati rižu. Ja nisam. Siroti mali. Prišla sam mu, prošla ispod njegovih ruku i ubacila luk u tavu. “Evo ga”, rekla sam brinući se o tome da stražnjicom protrljam njegov kurac. Morala sam izrezati gljive, ali odlučila sam biti malo zločesta. Ne, to nije bilo točno. Odlučila sam biti jako zločesta. “Hoćeš li da ti dodam temeljac?” Protegnula sam se ispod njegove ruke i dohvatila svježi temeljac. Dodala sam malo u tavu, pri čemu mi je ruka na tren dodirnula njegovu nadlakticu. Počele su mu se skupljati kapljice znoja na čelu, popio je gutljaj vina. Moj lukavi plan očito je davao rezultate. Povukla sam se do pulta i počela pripremati gljive. Sjeckala sam ih na komadiće, slažući ih u urednu hrpicu. I sama sam povremeno ispijala po gutljaj vina. Jedna je gljiva slučajno pala na pod. Otkotrljala se do mjesta na kojem je Nathaniel stajao uz štednjak. I miješao rižu. “Opa”, rekla sam. “Ja ću je podignuti.” Prišla sam mu i ugurala se između štednjaka i njegova tijela, primijetivši da vrijeme uopće nije umanjilo njegov problemčić. Podignula sam gljivu i primila se za Nathanielov struk kako bih lakše ustala. Kratko trljanje uz njegove prepone također je bilo slučajno. Što reći? Često mi se događaju slučajne stvari. No nisam rekla da se Nathaniel jako trudio da ostane usredotočen na rižoto, no kome su, uostalom, trebale riječi? Otvorila sam pećnicu i ubacila pileća prsa u nju. Bit će gotova kad i rižoto ako sve bude išlo prema planu. Dodala sam Nathanielu gljive i popila još gutljaj vina nagnuta preko pulta. Moj je posao bio završen pa nisam imala drugog posla osim gledati kako se pokreću Nathanielovi leđni mišići. Zaista mi je postajalo vruće u kuhinji. Skinula sam vestu i ostala u malom bijelom topu. Još je uvijek bilo dosta pilećeg temeljca u vrču do Nathaniela, ali rižoto je lijepo napredovao. Još malo pa je gotov. Prikrala sam se između štednjaka i Nathaniela i dohvatila vrč. “Treba ti još?” “Samo malo.” Ulila sam malo u tavu, ali, ups, prolila sam ga po sebi. Bijela majica. I dvostruki ups. Zaboravila sam odjenuti grudnjak. “Dovraga”, rekla sam. “Vidi ovo!” Gledao je. “Trebam skinuti majicu prije nego što se mrlja osuši. Inače bi bio problem skidati je.” Okrenula sam se i otišla do sudopera skidajući usput majicu. Pećnica se ugasila u isto vrijeme kad i plamenik na štednjaku. Čula sam micanje tave i otvaranje vrata pećnice. Dvije sekunde kasnije Nathaniel me zgrabio za struk i okrenuo. “Imamo ovdje malo veći problem.” Spustila sam pogled. Zbilja smo ga imali. Traperice su ga sigurno počele stiskati. 98


Podignuo me i spustio na šank blizu štednjaka, gurajući s njega daske za rezanje i limenke. Nešto je tresnulo na pod. Petljao je oko gumba mojim hlačama, a onda ih silovito povukao gotovo me srušivši sa šanka. Oči su mu potamnjele, jer sam, zaboga, zaboravila odjenuti gaćice. Opet. Traperice su mu bile na podu za manje od dvije sekunde, i onda se pojavio, ogoljen i veličanstveno napet. “Je li ovo ono što želiš?” Prišao mi je i obavila sam noge oko njegova struka. Rukama sam mu prelazila preko majice kako bi doprla do njegovih prsa. “Da.” Obuhvatio mi je dojke rukama, a bradavice počeo trljati palcem. “Molim vas”, rekla sam privlačeći ga. “Molim vas. Sad.” Ali bio je njegov red za draženje. Povlačio je ruke niz moje tijelo, duž. nogu pa natrag. “Nisam želio... nisam mislio...” počeo je, ali ušutkala sam ga grickajući mu vrat, duž vilice i sve do uha. “Previše misliš”, šapnula sam. To je sve što mu je trebalo. Primio me za noge i jednim mi ga pokretom zabio, Dovraga, dva su dana zaista bila previše pa sam zastenjala dok ga je gurao sve dublje. “Oh, da, da”, rekla sam primajući ga u sebe. Zatvorila sam oči kad ga je izvukao van. “Još, molim te, još.” Odgovorio je silinom tijela, nabijajući ga u mene takvom snagom da sam udarila glavom u gornji ormarić. Bilo mi je svejedno. “Jače”, rekla sam. “Molim te, jače. “Jebi ga, Abigail”. Primio me za stražnjicu obama rukama i privukao k sebi dok je ulazio i oboje smo zastenjali kada je kurcem dotaknuo stražnji dio moje maternice. “Ponovno”. Ugrizla sam ga za uho. “Dovraga. Ponovno.” Strugali smo i grebli i grizli dok je on pokušavao ući što dublje, a ja ga primiti u sebe što više. Udarila sam ga petama u stražnjicu, a on je meni sisao vrat. Dublje. Oboje smo željeli dublje. “Da”, rekla sam kada je dotaknuo moju G-točku. “Tu, baš tu.” “Tu?” rekao je nabijajući opet. “Tu?” Skvičala sam dok je prodirao u mene, i prodirao i prodirao. Uvukao je prste između naših tijela i počeo mi trljati klitoris. Osjetila sam nadolaženje orgazma i trzaje njegova kurca u meni. “Jače”, rekla sam. “Samo što nisam.” Prstima je trljao sve grublje, a kurcem nabijao sve jače. “Ja... Ja... Ja...” promucala sam dok mi se utroba stezala. Raspala sam se. Prodro je duboko još jedanput i umirio se dok je svršavao u meni. “Dovraga”, rekao je kad je došao do daha. “To je bilo...” “Znam”, rekla sam. “Slažem se.” Podignuo me s pulta i spustio tek kad se uvjerio da mogu stajati, a onda je zgrabio ručnik da me očisti. “To nadmašuje svaki rižoto.”

99


Dvadeset osmo poglavlje

Nathaniel je pripremao večeru. Dok je kuhao, obično sam provodila vrijeme u dnevnom boravku ili knjižnici, ali te sam večeri odlučila biti s njim u kuhinji. On je kuhao dok sam ja sjedila za stolom i ispijala čašu crnog vina. Uživala sam u prizoru, da tako kažem. Mislim da je pripremao umak matmara. Pretpostavljala sam da je zato izvadio veliku limenku bez etikete. Uzeo je otvarač pa sam mu prišla da vidim što je u njoj. “Samo provjeravam”, rekla sam. Smješkao se i pjevušio dok je otvarao limenku. Oprezno je prstom podignuo poklopac. Oboje smo zadržali dah. “Rajčice”, rekli smo istodobno. “Dovraga”, rekla sam. “Nadala sam se ukiseljenom kravljem jeziku ili nekim inkriminiraj učim dijelovima tijela.” “Pomalo razočaravajuće, zar ne?” upitao je vadeći vilicom rajčicu iz limenke. “Ne. Bolje je znati.” “U pravu si, i od ovoga ću nam napraviti jako ukusnu večeru.” Ubacio je rajčice u tavu u kojoj su već bili luk i češnjak. “Miriše dobro”, rekla sam podižući se na vrhove prstiju kako bih mogla pogledati preko njegova ramena. Duboko sam udahnula. Ne toliko da pomirišem večeru, nego da upijem Nathanielov miris. Lagani mošus s neprimjetnim dodatkom cedrovine. Mljac. “Sjedni”, rekao je. “Želim pojesti barem jedan topao obrok danas.” “Doručak je bio topao”, pobunila sam se. “I ručak je bio vruć. Barem onaj dio prije ručka.” “Abigail.” “Evo sjedam, sjedam”, rekla sam prilazeći stolu. Sjela sam i otpila gutljaj vina. “Znaš li da si danas imao otkrivenje”, rekla sam. Neznatno je trznuo ramenima. “Što si rekla?” “Otvorio si jednu od svojih bezimenih limenki. Mislim da to zaslužuje slavlje.” Opustio se. “Što imaš na umu?” “Goli piknik u knjižnici?” “I to je tvoja ideja slavlja?” upitao je stavljajući veliki lonac s vodom na štednjak. “Trebala sam umijesiti kruh za večeru”, rekla sam. “Danas si sasvim dovoljno napravila”. Podignula sam obrvu i pokušala zatomiti smijeh. “Da, to je moja ideja slavlja.” “U redu.” Uzdahnuo je kao da pristaje na nešto strašno. “Goli piknik u knjižnici. Za trideset minuta.” “Idem pripremiti to”, rekla sam dignuvši se od stola. “Dodatni su prekrivači u ormaru za posteljinu”, viknuo je preko ramena. Dvadeset minuta kasnije, postavila sam nekoliko prekrivača na pod i upalila vatru u kaminu. Četiri velika jastuka dopunila su moje pripreme za nenadani piknik. Provjerila sam vrijeme. Još deset minuta. Razodjenula sam se i odjeću složila preko stolca. Nathaniel je ušao s večerom na velikom pladnju. Već je bio razodjeven. “Treba li ti pomoć?” upitala sam uživajući u prizoru. “Ne, sve je u redu. Samo da spustim ovo i idem nam po piće.” “Još vina?” “Molim.” 100


Vratio se s dvije čaše i bocom crnom vina. Pitala sam se ima li vinski podrum. Sigurno ga je imao. Morat ću to provjeriti kasnije. Marinara je bila izvrsna. Ništa drugo nisam ni očekivala od Nathaniela. “Ovo je izvrsno”, rekla sam poslije nekoliko zalogaja. “Komplimenti kuharu.” “Limenkama bez etikete”, rekao je podižući vilicu punu tjestenine. “Limenkama bez etikete”, odvratila sam. Brzo sam namotala još tjestenine na vilicu, ali kad sam je podignula, napravila sam to prebrzo i nešto umaka poletjelo je u zrak. I palo na Nathanielov... pa... već znate. Spustio je pogled u nevjerici. “Pa ti si prolila umak po mojoj kiti.” Žao mi je. “Skini to s nje.” Bila sam prilično sigurna da ne nosi znak. Nagnula sam se i uzela mu tanjur. “Ispruži se.” “Abigail.” “Hoćeš li da upotrijebim salvetu?” Gurnula sam mu ramena prema podu. Nije odgovorio pa sam to shvatila kao “ne”. Stavio je glavu na jedan od jastuka pa sam povukla ruke po njegovim prsima. “Umak, Abigail,” rekao je. Prstima sam prošla ovlaš preko njegovih bradavica. “Evo, stižem.” “Pa požuri, molim te.” Lizala sam mu prsa. Mljac-mljac. Bio je tako ukusan svugdje. Gricnula sam mu donji dio trbuha, na što je duboko uzdahnuo. Hmmm. Nathaniel je bio puno ukusniji od marinare. Čak i od marinare pripremljene od rajčica iz limenke bez etikete. Spustila sam se i puhala mu u vrh kurca. Stresao se. Oh, da, evo je. Evo marinare. Žao mi je što sam bila tako nespretna. U redu. Lagala sam. Nijednim djelićem bića nisam žalila. Skinula sam umak s kite jednim pokretom jezika. Ali kao što sam rekla, svi dijelovi tijela bili su mu podjednako ukusni. Pa sam odlučila ostati ondje gdje sam bila sve dok mi ne kaže da prestanem. Dražeći ga, ustima sam mu počela kružili oko glavića. Povremeno bih mu uvukla kurac duboko u grlo, ali većinom sam se igrala njime. Koristila sam se i rukama, milovala ga, držala kao da je lizalica, lizala sam njegov vrh. Iscurila bi kap ili dvije i to bih odmah posisala. Duboko je udahnuo kroza zube. “Jebi ga.” “Mogu stati”, rekla sam, ali nisam bila sigurna mogu li uistinu. “Zaboga, ne. Prebaci noge ovdje gore. Želim okusiti tu slatku pičkicu.” Pomaknula sam tijelo, zauzimajući pozu “šezdeset devet”. Obgrlio mi je bedra rukama i tako me čvrsto vezao za sebe. Jezikom je prodro u mene, počeo njime kružiti, lizati me, dodirujući mi svako malo klitoris. “Mmmmm”, šapnuo je. “Slađe od najfinijeg vina.” Ponovno me polizao. “I neću stati sve dok u tebi ne ostane ni kapi.” Ugurala sam mu cijeli kurac u usta — pa dvoje je moglo igrati tu igru — i žestoko ga počela sisati. Počeo se kretati u ritmu, usklađujući lizanje i grickanje s mojima pokretima. Uvukla sam mu kurac duboko u grlo dok mi je jezikom prodirao u pičku. Prelazila sam zubima cijelu njegovu dužinu, a on mi je strugao klitoris. Bokovi su mi se počeli njihati sami od sebe i nedugo nakon toga počeo mi je nabijati kitu u usta. Prevrnuli smo se na stranu, nastavivši s usklađenim kretnjama koje su postajale sve silovitije dok me je kurcem jebao u usta, a jezikom u pičku.

101


Ubacio je i prste unutra, gurajući tri prsta u mene dok je jezik prebacio na klitoris. Rukama sam mu obujmila jaja, lagalo povlačeći prst od njih do čmara. Kita mu se počela trzati u mojim ustima pa ju je gurao sve silovitije. I prsti su mu ubrzali ritam. Kad je dotaknuo samo dno mojega grla, počeo mi je usisavati klitoris ustima. Kretnje su nam postajale grublje i brže, oboje smo bili na samom rubu. Trnci su počeli prolaziti donjim dijelom mojega tijela i pomaknula sam glavu kako bi mogao što dublje prodrijeti u mene i kako bi doživjeli vrhunac istodobno. Zastenjala sam. Nisam si mogla pomoći. Sve je bilo tako žestoko. Bio je u mojim ustima dok su njegova usta bila u meni. Tijelo mi se počelo raspadati i svršila sam. Ugrizao me za klitoris i svršila sam ponovno dok mi ga je nabijao u usta i svršavao u nekoliko snažnih mlazova. Gutala sam kao luda, ne želeći propustiti nijednu kap. Povukao me na grudi i položila sam glavu pod njegov vrat. “Večera se ohladila”, rekla sam smještajući se u njegovo naručje. “Jebeš večeru.” Nakon određenog vremena vratili smo se jelu — poduprti jastucima, lijeni, i opušteni. Uzela sam zalogaj hladne tjestenine. Nije bila tako loša. “Koliko si već dugo dom?” Vrtio je tjesteninu oko vilice. “Gotovo deset godina.” “Jesi li imao mnogo pokornih?” “Pa ovisi o tome što podrazumijevaš pod 'mnogo'.” Zakolutala sam očima. “Pa znaš što mislim.” Odložio je vilicu. “Ne smeta mi ovaj razgovor, Abigail. Ovo je tvoja knjižnica. Ali budi svjesna toga da, samo zato što si postavila pitanje, to nužno ne znači da ću na njega odgovoriti.” Progutala sam tjesteninu koja mi je bila u ustima. “Pošteno.” “Onda pitaj.” “Jesi li ikada ti bio pokorni?” Kimnuo je. “Da. Ali ne na dugo, Samo u pojedinim prilikama.” U redu, ovo je bilo zanimljivo. Ali to ću zasad ostaviti po strani. “Je li ikada neka od tvojih pokornih upotrijebila sigurnu riječ?” Promatrao me pozorno dok je odgovarao. “Ne.” “Nikad?” “Nikad, Abigail.” Spustila sam pogled na tanjur. “Pogledaj me”, rekao je, i svi tragovi tjednog Nathaniela nestali su. Razgovarala sam s Nathanielom domom. “Znam koliko ti je sve ovo novo i pitam te jesam li ikada došao i blizu toga da te prisilim na nešto s čime se ne bi mogla nositi?” “Ne”, odgovorila sam iskreno. “Jesam li bio nježan i strpljiv i brižan?” pitao je. “Predviđao sve tvoje potrebe?” “Da.” “Zar ne misliš da sam bio nježan, strpljiv i brižan sa svojim bivšim pokornima? Da sam predviđao sve njihove potrebe?” Naravno da je to bio. “Oh”. “S tobom idem polako jer ovo shvaćam kao dugotrajnu vezu, ali toliko je stvari koje možemo raditi zajedno.” Prešao je prstom po mojoj ruci. “Toliko stvari koje je tvoje tijelo u stanju napraviti za koje još i ne znaš. I kao što ti trebaš naučiti da mi vjeruješ, tako i ja moram naučiti sve o tvojem tijelu.” Tog trenutka mogla sam se okrenuti na leđa i umrijeti. Bila sam gotova. “Moram utvrditi tvoje granice, zato s tobom radim polako. Ali još je puno, puno područja koja moramo istražiti.” Dodir mu je postao grublji. “A ja ih želim istražiti sve.” Spustio je ruku. “Jesam li odgovorio na tvoje pitanje?” “Da”, šapnula sam želeći također istražiti sva ta područja. “Imaš li još pitanja?” 102


“Ako tvoje bivše pokorne nisu upotrijebile sigurnu riječ, kako su se onda završavale te veze?” “Završavale su se kao i sve veze. Udaljili bismo se jedan od drugoga i svatko bi krenuo svojim putem.” U redu, to je imalo smisla. “Jesi li ikada bio u ljubavnoj vezi s nekom ženom koja ti nije bila pokorna?” Malo se pomaknuo. “Da.” “Kako je to prošlo?” upitala sam razmišljajući jesam li ušla na Melanin teritorij. “Sada si ti ovdje.” Pogledao me upitno. “Je li to bilo retoričko pitanje?” Očito mu nije dobro sjelo. Ali nisam mogla odustati. “Melanie?” “Što ti je Elaina rekla?” upitao me umjesto da mi odgovori. Ulovljena. “Da Melanie nije bila tvoja pokorna.” Uzdahnuo je. “Više bih volio da moje bivše veze ostanu u prošlosti. Što smo ili nismo Melanie i ja radili nema nikakve veze s tobom i sa mnom.” Nabadala sam ostatke tjestenine s tanjura, još uvijek nesigurna osjećam li se bolje po pitanju Melanie. “Abigail”, rekao je i podignuo pogled da mu vidim oči. “Da želim biti s Melanie, bio bih s Melanie. Ovdje sam s tobom.” Oči su mi prelazile preko njegova fenomenalnog tijela. “Jesi li ikada imao goli ručak s Melanie?” Nasmiješio se. “Ne, nikad.” Ne znam zašto sam se zbog toga osjećala bolje, ali jesam.

103


Dvadeset deveto poglavlje

U srijedu sam se probudila s porivom da odmah pogledam kroz prozor. Osjećala sam se glupo zato što provjeravam ima li vani još snijega, ali ipak sam to učinila. Povukla sam zavjesu i, nije bilo sumnje, snijega je još uvijek bilo. Možda malo manje nego jučer, ali još ga je uvijek bilo. I nigdje ralice na vidiku. Spustila sam zavjesu. Danas sigurno neću ići doma. Sutra? Možda, ali to mi se činilo besmislenim ako se trebam vratiti već u petak. Najbolje bi bilo da ostanem do kraja tjedna. Martha mi je ionako poslala poruku da će knjižnica biti zatvorena do ponedjeljka. Smatrala sam da Nathanielu neće smetati ako ostanem, ali ipak sam ga to odlučila pitati kasnije. Krenula sam pripremiti doručak. Na brzinu sam se istuširala i spustila se na donji kat. Kada je prokuhala voda u aparatu za kavu, bacila sam se na pripremanje jaja sa slaninom. Dok se ulje u tavi grijalo, počela sam plesati po kuhinji na brze taktove glazbe koja mi je odzvanjala u glavi. '“Reći ću joj da vedra je k'o ruža kad jutarnja je rosa okupa'“, rekao je Nathaniel ulazeći u kuhinju i naslanjajući se na pult. Shakespeare? Nije valjda. Smiješak mu je ozario lice. Ipak jest. Vratila sam se do štednjaka i okrenula slaninu. '“Na usnama su vam vradžbine.'“ Nasmijao se, očito mu je sve to bilo zabavno. “Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu.” U redu. Lijepo. Naučio je Shakespeara. Ipak ga mogu nadmašiti u tome. “Život je samo sjenka koja hoda, Kukavni glumac što na pozornici Sat-dva se šepuri i razbacuje, A potom ga više nema.” Prišao je štednjaku, jednu ruku stavio na prsa, a drugu ispružio prema otvorenom prozoru. “Ah tiho! Kakva svjetlost prodire Kroz ovaj prozor tamo? To je istok, A Julija je sunce Izađi sada i udavi mjesec, Što zavidan je, smućen i blijed Od bijesa, što si ljepša ti od njega. Počela sam se smijati. Bila sam luda za Shakespeareom. A nitko mi nikada prije nije citirao stihove iz Romea i Julije. Ipak, bolje da ne primijeti kako djeluje na mene, premda sam bila sigurna da je znao to. '“Da, magarci su stvoreni da nose, pa tako i vi”', rekla sam. '“Žene stvorene su da nose — tako i vi'“, citirao je sljedeći stih. 104


Dovraga, zar je i to znao? '“Ja drugih razloga nemam, osim onih ženskih: o njemu mislim tako, jer tako o njemu mislim'“, rekla sam. Nasmijao se. Duboko, od srca. '“Oh Huljo, huljo nasmijana, ukleta huljo.'“ Pogledala sam ga zapanjeno. “Nazivaš me huljom.” “A ti mene magarcem.” To nisam mogla opovrgnuti. “Neriješeno?” “Ovog puta”, rekao je. “Ali želio bih da uđe u zapisnik da dostižem tvoje znanje.” “Dogovoreno. Ali kad već govorimo o dostizanju”, rekla sam. “Trebala bih se koristiti spravom za trčanje u tvojoj dvorani danas. Moram trčati nekoliko kilometara.” “I ja danas moram trčati”, rekao je uzimajući komad slanine s tanjura. “Imam dvije sprave. Možemo vježbati zajedno.” Što je bio jedini način da mi trčanje ne bude dosadno. Poslije doručka, presvukla sam se i krenula prema dvorani. Nathaniel je stajao u sredini prostorije i protezao se. Pridružila sam mu se, lagano se oslobađajući krutosti u donjem dijelu tijela. Poprilično sam vremena provela gledajući ga, ponavljajući njegove kretnje jer, dovraga, ako ikada odluči napustiti sadašnji posao, uvijek može biti osobni trener. Ili kuhar. Ili profesor književnosti. Ili mnogo toga. Kad smo se konačno popeli na trenažer, držao je moj ritam. To me dirnulo, bila je to ljubazna gesta jer je naravno mogao trčati pet puta brže od mene. Nakratko sam pomislila na proljeće, zamišljajući kako Nathaniel, Apollo i ja trčimo u prirodi. Zar nije sinoć rekao da namjerava biti u dugotrajnoj vezi sa mnom? Trčali smo jedno pokraj drugoga u dvorani, a misli su mi lutale. Kakvo će proljeće biti s Nathanielom? Hoće li htjeti odvojiti poslijepodne za trčanje sa mnom? Voljela sam misliti da hoće. Jesu li to bili samo pusti snovi s moje strane? Ovog smo se tjedna zbližili. Nekoliko je cigla palo i, premda ih je još mnogo ostalo za rušenje, napredak je napredak. Kad smo već kod napretka, pitala sam se kako Felicia napreduje. Ne sjećam se da je ikada prošlo toliko vremena da nismo razgovarale. Kako je provodila vrijeme s Jacksonom tijekom ove oluje? Je li zaljubljenija nego što je bila? Je li to uopće bilo moguće? Razmišljanje o Feliciji i oluji podsjetilo me na Lindu i ručak na koji smo trebale otići jučer. Možda bismo se mogle dogovoriti za sljedeći tjedan. A potom sam počela razmišljati o čemu su se Nathaniel i Todd svađali u Tampi. Dovraga, trebala sam pitati Nathaniela o tome za vrijeme našega golog piknika. Mada ne vjerujem da bi mi odgovorio. “Abigail?” Pozvao me Nathaniel glasom koji nije bio nimalo zadihan. “Jesi li dobro?” Pogledala sam u stranu. “Dobro sam. Misli mi znaju odlutati dok trčim.” Trebala sam misliti i biti zaokupljena ovim privlačnim primjerkom muškarca s moje desne strane jer, dovraga, koga briga za proljeće kad si u veljači zatrpan u snijegu s Nathanielom? Kasno popodne uputila sam se u kuhinju, pokušavajući odlučiti što da spremim za večeru. Možda ribu? Škampe? Pokušala sam se sjetiti ima li ribe u zamrzivaču. Pogledala sam po kuhinji. Možda pečeni krumpiri s ribom? Nešto jednostavno. Pogled mi je pao na kuhinjske ormare i sjetila sam se dana nakon klupe za bičevanje. Nisam stigla pretražiti gornje police. Dovukla sam stolac do ormara i popela se na nj. Malo sam se zaljuljala i uhvatila se za policu da ne padnem. Morala sam biti pažljiva jer da padnem i slomim nešto, kako bih stigla u bolnicu po ovom vremenu? Kad sam povratila ravnotežu, povirila sam u unutrašnjost polica. Još limenki. Nasmiješila sam se. S etiketama. Pregledala sam ih, tražeći nešto zanimljivo što bih poslužila s ribom, kad mi je pogled pao na veliku kutiju na dnu police. 105


Pružila sam ruku da je privučem, sklanjajući one limenke koje su stajale ispred. Držala sam je rukama s nevjericom. Čokoladice? Nathaniel je imao punu kutiju malih čokoladica na svojim policama. Sjetila sam se zajedničkih obroka. Samo na dobrotvornoj večeri i obiteljskoj večeri za vrijeme Super Bowla primijetila sam da jede slatko. A sad nađem cijelu kutiju čokoladica na njegovim policama? Kutiju koja je bila otvorena? To je otkriće vrijedilo zlata. U glavi mi se počeo stvarati plan. Ovo će biti zabavno.

106


Trideseto poglavlje

Ušla sam u knjižnicu s kutijom čokoladica koju sam držala iza leđa. Nathaniel je sjedio za malim radnim stolom, listajući papire. Ono što sam se spremala napraviti završit će ili jako dobro ili jako loše. “Nathaniel West.” Naglo je podignuo glavu kad sam ga zazvala punim imenom. Shvatila sam da mu se, iako sam o njemu razmišljala kao o Nathanielu, nikada nisam obratila imenom. Barem ne izravno. Skupio je oči. “Pretpostavljam da ćeš se ispričati zbog ovog propusta, Abigail?” “Ne pada mi na pamet”, rekla sam skupivši hrabrost. Pokazala sam mu kutiju s čokoladicama, nadajući se da će shvatiti što radim. “Što je ovo?” Stavio je papire na stol i intenzivno me pogledao. Oh, Bože. Bio je ljutit. Jako ljutit. Nije shvaćao ništa. Ili je pak shvatio sve, ali mu to nije bilo zabavno. Uopće mu nije bilo zabavno. Ni. Malo. “To su čokoladice, Abigail. To i piše na kutiji.”“Znam što su, Nathaniele. Ali voljela bih znati što rade u tvojoj kuhinji?” Prekrižio je ruke. “A što se to tebe uopće tiče?” upitao je glasom koji je govorio sad-ćeš-vidjetisvoga-Boga. Joj. Stražnjica me već boljela od same pomisli na udarce koji će uslijediti. A još nije bio ni vikend. Imala sam još samo jednu mogućnost. “Ali tiče me se”, odgovorila sam i zatresla kutiju prema njemu, “jer ovo nije u tvojem planu prehrane.” Trepnuo je. U očima mu se vidjelo da je shvatio o čemu je riječ. Prišla sam mu bliže. “Misliš li da sam ti izradila plan prehrane zato što mi je bilo dosadno i zato što nisam imala pametnijeg posla? Odgovori mi.” Spustio je ruke. “Ne, gospodarice.” Gospodarice. Shvatio je. Prihvatio je igru. Duboko sam udahnula. “Imala sam planove za tebe danas, ali umjesto toga morat ćemo provesti poslijepodne unutra i raditi na tvojem kažnjavanju.” Oči su mu potamnjele. “Žao mi je što sam vas razočarao, gospodarice”, rekao je tihim, zavodljivim glasom. “Bit će ti još više žao kad završim s tobom. Idem u svoju sobu. Imaš deset minuta da mi se pridružiš.” Okrenula sam se i izašla iz knjižnice te potrčala uz stepenice do svoje sobe. Skinula sam haljinu i navukla srebrni kućni ogrtač koji je jednom prilikom Nathaniel pohvalio. Potom sam zauzela položaj na rubu kreveta i čekala. Ušao je polagano. Tiho. Prekrižila sam ruke na prsima i počela lupkati nogom. “Što mi imaš reći, Nathaniele?” Oborio je glavu. “Ništa, gospodarice.” “Pogledaj me”, naredila sam mu. Kad su nam se pogledi sreli, nastavila sam. “Ja nisam gospodarica. Ja sam boginja.” Odgurnula sam ogrtač s ramena. “Hoću da me obožavaš.” Stajao je duboko zamišljen nekoliko sekunda. Onda je u njemu nešto puklo. Poletio je prema meni, uzeo me u naručje i stavio me u krilo na uskom krevetu.

107


Njegove su me oči pitale nešto, milijun nepostavljenih pitanja očitavalo mu se na licu. Nježno me uhvatio za obraze. “Abby”, šapnuo je. “Oh, Abby.” Srce mi se stegnulo. Abby. Nazvao me Abby. Gledao mi je usta i palcem prelazio preko rubova usana. '“Poljubac žudnje...”' '“Na usnama'“, dovršila sam stih šapćući. Prsti su mu se tresli. Lagano, jako lagano nagnuo se prema meni, a ja sam zatvorila oči dok je sužavao prostor koji je nas dijelio. Prsa su mu se dizala dok je ispuštao drhtav uzdah. Onda je nježno prislonio usne uz moje. Samo blagi dodir, ali osjetila sam snažno strujanje između nas. Ponovno me dodirnuo usnama, ovog puta duže, ali jednako mekano. Jednako nježno. Ništa više od šapta. Tad sam shvatila da je Nathaniel, iako je znao mnoge stvari i bio u pravu u mnogo čemu, bio potpuno u krivu po pitanju ovoga. Poljubac u usta nije bio nešto nepotrebno; bio je nešto najpotrebnije na svijetu. Prije bih mogla živjeti bez zraka nego se odreći osjećaja njegovih usana na mojima. Uzdahnuo je — poraz ratnika na kraju duge borbe. Onda me primio za glavu objema rukama i ponovno me poljubio. Još duže. Jezikom je prelazio preko mojih usana i kada sam otvorila usta, ušao je u njih sporo, kao da želi upamtiti taj osjećaj, okus mene. Mogla sam zaplakati od nježnosti. Provukla sam ruku kroz njegovu kosu, privlačeći ga i želeći da ga ne pustim nikad. Zastenjao je, a jezici su nam se isprepleli kako se poljubac produbljivao. Otrgnuo se od mene i ustao da se oslobodi hlača, pri čemu me cijelo vrijeme intenzivno promatrao. “Voli me, Nathaniele”, rekla sam mu šireći ruke prema njemu. “Oduvijek sam te i volio, Abby”, rekao je dok me nježno uzimao u naručje. “Oduvijek.” Zatim me spustio na krevet i usne su mu opet bile na mojima u dugom, sporom poljupcu otvorenih usta. Ljubiti Nathaniela bilo je puno, puno bolje nego maštati o tome. Usne su mu bile glatke i snažne, a jezik mu je klizio po mojem sa strašću i žudnjom od kojih su mi se savijali nožni prsti. I nismo bili pokorna i dom; nismo bilo gospodar i sluga; nismo bili čak ni muškarac i žena. Bili smo ljubavnici. Kada je konačno ušao u mene, bilo je to slatko i sporo i nježno. I nisam posve sigurna, ali mislim da sam nekoliko sekunda prije nego što je svršio u meni osjetila kako mu iz oka lije suza.

108


Trideset prvo poglavlje

To je bila prva noć koju sam provela u Nathanielovu naručju. Zbog nedovoljne veličine kreveta, ležala sam na njemu obavijena njegovim rukama i s glavnom na njegovim prsima. Mogli smo spavati bilo gdje i to mi uopće ne bi bilo važno. Njegovo je naručje bio raj iz kojeg nikad nisam htjela izaći. Sljedećeg sam se jutra probudila sama, ali to me nije previše iznenadilo. Prema onome što sam vidjela, Nathaniel je uvijek malo spavao. No ipak sam bila pomalo razočarana. Savršeni kraj prethodne noći bilo bi buđenje u njegovu naručju. Skočila sam iz kreveta i navukla nekakvu odjeću. Danas ćemo razgovarati o tome kako će ovo promijeniti naš odnos. Kako spojiti doma i tjednog Nathaniela. Bila sam sigurna da ćemo pronaći rješenje. Provirila sam u njegovu sobu, ali bila je prazna. Nikoga nije bilo ni u knjižnici, nije čak ni vatra gorjela. Nema zvukova iz teretane. Ušla sam u kuhinju. Kava se kuhala, ali Nathaniela nije bilo. Barem je nedavno bio ondje. Na koga je bio red za pripremu doručka? Ja sam trebala sinoć pripremiti večeru, ali uopće se nismo vratili dolje kako bismo jeli. Ponovno su mi misli skrenule na Nathaniela... način na koji su se njegova usta utapala u moja... Usredotoči se, viknula mi je Racionalna Abby. U pravu je. Doručak. Odlučila sam da bi bilo pošteno da ja pripremim doručak. Na kraju krajeva, preskočila sam red. Možda bi poslije doručka mogli izaći van. Grudati se. Citirati Shakespearea. Ljubiti se. Pa gdje je on? Gurnula sam glavu u blagovaonicu i vilica mi je pala od iznenađenja. Bio je u njoj — čitao novine, za ime Boga. Kako da ga oslovim? Nathaniel mi se učinilo previše intimnim za blagovaonicu. “Dobro jutro”, rekla sam umjesto toga. To je nabolje, ne obraćati mu se izravno. “Tu si”, rekao je podignuvši pogled. Nije se smiješio. Zašto se ne smiješi: “Upravo sam razmišljao o tome da bi danas mogla otići kući.” “Što”? Spustio je novine. “Ceste su očišćene. Nećeš imati problema dovesti se do svojeg stana.” Bila sam zbunjena. Nisam znala kako mu se ispravno obratiti. Kako s njim razgovarati. Sve se okrenulo naglavačke. I zašto je govorio o povratku kući? Kako je mogao i pomisliti na takvo što nakon sinoć? “Ali zašto bih išla kući? Kad ću se vratiti sutra navečer.” “Što se toga tiče”, rekao je promatrajući me zamagljenim pogledom. “Bit ću u uredu veći dio vikenda da nadoknadim izgubljeno zbog ove oluje. Bilo bi najbolje da ne dođeš ovog vikenda.” Da ne dođem? Što? “Pa morat ćeš se vratiti kući u nekom trenutku”, rekla sam. “Ako i dođem, bit će to samo na vrlo kratko vrijeme... Abigail.” Abigail. Srce mi se spustilo u pete. Nešto nije bilo u redu. Nešto je pošlo jako, jako po zlu. “Zašto si me nazvao tako?” šapnula sam. 109


“Uvijek te zovem Abigail.” Sjedio je potpuno mirno. Nisam bila sigurna pokreće li bilo koji mišić. Možda nije ni disao. “Sinoć si me zvao Abby.” Trepnuo je. To je bio jedini pokret koji je napravio. “Bio je to samo prizor.” O čemu, zaboga, govori? Prizor? “Što hoćeš time reći?” “Promijenili smo uloge. Ti si htjela da te zovem Abby.” “Nismo se zamijenili”, rekla sam mu i zatim mi je odjednom sinulo o čemu je riječ. Samo se pretvarao da to nije značilo ništa. Da je sinoćnja večer bila neka vrsta prizora u kojem je on imao ulogu pokornog. “Jesmo. To je ono što si željela kada si ušla u knjižnicu s kutijom čokoladica.” Dovraga, nisam mogla misliti jasno. Nisam uopće mogla shvatiti što radi. “To mi je bila prvotna namjera”, rekla sam. “Ali onda si me poljubio. Nazvao si me Abby.” Pogledala sam duboko u njegove oči, očajnički tražeći čovjeka kojeg sam voljela. “Spavao si u mojem krevetu. Cijelu noć.” Ruke su mu skliznule sa stola i duboko je udahnuo. “Ali nikada te nisam pozvao da spavaš u mojem.” Oh, ne. Oh, molim te, Bože, ne. Suze su mi skupile u očima. Ovo se ne događa. Zatresla sam glavom. “Jebi ga. Ne čini to.” “Pazi na jezik.” “Nemoj mi jebeno govoriti da pazim na jezik dok sjediš ovdje i pretvaraš se da sinoć nije značilo ništa.” Stisnula sam šake. “Samo zato što se dinamika promijenila ne znači da se dogodilo nešto loše. Pa dobro, priznali smo nekoliko stvari. Pa što? Idemo dalje. Možemo samo funkcionirati zajedno.” “Jesam li ti ikada lagao, Abigail?” Evo ga opet s tom Abigail. Dovraga. Obrisala sam nos. “Ne.” “Pa zašto onda misliš da ti lažem sada?” “Zato što te strah. Voliš me i to te plaši. Ali znaš to? U redu je. I ja se malo bojim.” “Ne bojim se. Ja sam hladnokrvni gad.” Nagnuo je glavu u stranu. “Mislio sam da to znaš.” Nije odustajao. Zid je opet bio podignut. S utvrdama. Opet smo se vratili na sam početak. Sjedio je krut kao daska držeći ruke u krilu i s novinama odbačenim u stranu. Gledao me očima u kojima se nije naslućivala nada. Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Čovjek mora postaviti granice. Jednom sam si to već bila rekla. Moraš znati svoje granice. Kada reći dosta ili odlazim. Razmislila sam o svojim mogućnostima. Ako je lagao, radio je to sjajno. Ako je govorio istinu, onda to nisam mogla podnijeti. Stoga sam još jedanput razmotrila mogućnosti koje su mi bile na raspolaganju, i po prvi put sve su bile složne. Zločesta Abby i Dobra Abby, Racionalna Abby i Luda Abby. Moraju postojati granice. Ja sam svoje dosegnula. Otvorila sam oči. Nathaniel je čekao. Ruke sam podignula do vrata, otkopčala ogrlicu i položila je na stol. “Terpentin.”

110


Trideset drugo poglavlje

Nathaniel je zurio u ogrlicu, no primijetila sam da uopće nije bio iznenađen. “Dobro, Abby. Ako je to ono što želiš.” Mogao je čitati i brojeve iz telefonskog imenika. Do te mu je mjere glas bio bezličan. “Da”, rekla sam zabadajući nokte u dlanove. “Ako se misliš pretvarati da sinoćnja noć nije bila ništa više od prokletog prizora, onda je ovo upravo ono što želim.” Kimnuo je i napravio malen, krut pokret glavom. “Znam mnogo domova u New Yorku. Rado ću ti preporučiti nekog.” Pogledao me praznog pogleda. “Ili im mogu dati tvoje ime.” Kako se usuđuje? Napomenula sam u prijavnici koju sam mu poslala da sam zainteresirana da budem pokorna isključivo Nathanielu. On je to znao. Znao je to i sada je predlagao druge domove samo da me povrijedi. U tom sam trenutku shvatila da su ljubav i mržnja dvije strane jedne medalje. Jer, ma koliko da sam voljela Nathaniela prije deset minuta, sada sam ga mrzila. “Imat ću to na umu”, rekla sam suho. I dalje se nije micao. Kao da je bio isklesan od leda. “Idem se spakirati.” Izašla sam iz blagovaonice i otišla u svoju sobu, u kojoj smo prije samo nekoliko sati Nathaniel i ja vodili ljubav na tako nježan način da su mi potekle suze. Plakao je. Sinoć sam pomislila da plače zbog osjećaja koje je imao prema meni. Ili možda zbog potresenosti što se ruše zidovi kojima se okružio. Ali što ako je plakao jer je znao što će napraviti samo nekoliko sati poslije? “Oh, Nathaniel”, šapnula sam dok mi je ta mogućnost prolazila kroz glavu. “Zašto?” Zašto bi to učinio? Što ga je natjeralo da učini takvo što? Poslije, rekla mi je Racionalna Abby. Razmišljaj o tome poslije. Tako je, poslije. Presvukla sam se u svoju odjeću, uzela torbicu i iPod. Ostavila sam budilicu. Možda će zatrebati Nathanielovoj sljedećoj pokornoj . Nathanielova sljedeća pokorna... Naći će neku novu. Krenuti dalje. Tragati za užitkom i bolom s nekom drugom. Biti nježan i strpljiv i brižan prema nekoj drugoj. Oh, molim te, ne. Ali hoće. Poslije! Vrištala je Luda Abby. Prigušila sam jecaj. Luda Abby bila je u pravu. Poslije ću se pozabaviti s time. Stajala sam na vratima sobe i pozdravila se mjestom na kojem sam provela najnevjerojatniju noć svojega života. Potom sam krenula niz hodnik. Pokraj zatvorenih vrata Nathanielove igraonice u kojoj nismo proveli previše vremena. Kratko sam se zaustavila pred vratima njegove spavaće sobe. Njegove su riječi odjekivale u praznom hodniku dok sam gledala njegov savršeno namješten krevet. I nikad te nisam pozvao da spavaš u mojem. Da, Nathaniel je znao dobro moje tijelo. Jako dobro. Znao je podjednako dobro i moju dušu. Jer nisu postojale riječi koje su me mogle povrijediti dublje. Apollo me dočekao u predvorju mašući repom. Spustila sam se na koljena i zagrlila ga. “Oh, Apollo,” rekla sam ponovno suzdržavajući suze. “Budi dobar dečko.” Zarila sam prste u njegovo krzno dok mi je lizao lice. “Nedostajat ćeš mi.” 111


Udaljila sam se od njega i pogledala ga u oči. Tko zna? Možda i razumije što mu govorim. “Ne mogu više ostati ovdje, tako da se nećemo više viđati. Ali budi dobar... i obećaj mi da ćeš se brinuti o Nathanielu, hoćeš li?” Polizao me po licu još jedanput. Možda je to bilo obećanje, a možda i pozdrav na rastanku. Ustala sam i otišla. Pa, rekla sam sebi dok sam se vozila natrag u svoj stan, barem se danas više ne može dogoditi nešto gore od ovoga. Bilo je nečega utješnog u tome što se ovo dogodilo u prvom dijelu dana jer je ostavljalo dovoljno vremena za oporavak. Za jedenje pola kilograma sladoleda. Za pijenje nekoliko boca lošeg vina. Osim što sam se morala suočiti s Felicijom. Osim što je Jackson mogao navratiti. Osim što sam mogla nanovo i nanovo proživljavati jutro u glavi. I prethodnu noć. Poslije, podsjetila me Dobra Abby. Poslije misli o tome. Da, morala sam se usredotočiti na vožnju. Bilo bi užasno doživjeti prometnu nesreću. Završiti u bolnici i morati objasniti Lindi zašto se osoblje u kuhinji više ne mora brinuti o Nathanielovu uplitanju u njihov posao. Usredotočila sam se na vožnju. Ceste su bile očišćene i djelatnici koji su je održavali vrlo su brzo obavili svoj posao. Ostalo je samo nekoliko manjih zaleđenih površina. Eto, vidiš. Usredotoči se na cestu, na prelijepe snježne nanose, na odsjaj sunca na snijegu, na auto koji te slijedi. Pogledala sam u retrovizor. Još se nisam priključila na autocestu, tako da je promet bio prilično rijedak. Nema ničega čudnog u tome što ima i drugih vozila na ovoj cesti. Pa ipak. Imala sam nekakav neodređeni osjećaj. Usporila sam. Auto iza mene učinio je isto. Pokušala sam vidjeti vozača, ali bio je predaleko. Nisam čak mogla vidjeti ni marku automobila. Dodala sam gas. I auto iza mene ubrzao je. Uključila sam žmigavac kako bi se uključila na autocestu. Isto je učinio i auto koji me slijedio. Glupačo, rekla mi je Racionalna Abby. Misliš da je to Nathaniel. Misliš da te slijedi? Odrasti. Tako je. To se događalo samo na filmu. Zaboravila sam na auto i usredotočila se na cestu. Ušla sam u stan i bacila torbicu na kauč, a onda se uputila ravno do zamrzivača i pronašla svoju tajnu zalihu sladoleda od čokolade s keksima koju sam čuvala za izvanredne situacije. Pojela sam pola kutije prije nego što je netko pokucao na vrata. “Odlazi!” “Abby!” viknula je Felicia. “Pusti me da uđem.” “Ne.” “Otvori vrata ili ću otići po ključ i sama ih otvoriti.” Pustila sam je unutra i vratila se sladoledu. “Doma si!” Ušetala je u kuhinju. “Bojala sam se da ćeš ostati s Nathanielom i da se nećeš vratiti kući. Pogodi što se dogodilo. Najnevjerojatnija stvar.” Oči su joj sjale od uzbuđenja, a obrazi bili obliveni rumenilom. Bila je utjelovljenje zaljubljene žene. “Odustajem”, rekla sam mašući žlicom prema njoj. “Reci mi.” “Jackson me zaprosio!” Okretala se po sobi. “Kleknuo je na koljeno i sve ostalo. Ovog tjedna izabrat ćemo zaručnički prsten. Zar to nije romantično?”

112


Iskreno rečeno, baš i ne. Romantično bi bilo to da te čovjek koji će te zaprositi tako dobro poznaje da sam može odabrati zaručnički prsten i imati ga uza se kad te zaprosi. Ali ovo je bila Felicia, a Jackson je vjerojatno bio u pravu što joj je omogućio da sama izabere prsten. Uz to, bila je to Felicijina bajka, a ne moja. Felicijina bajka. Dovraga. Felicija i Jackson će se vjenčati. Ovaj mi je dan iznenada postao još mračniji. “Za Boga miloga, Abby, mogla bi pokazati malo više oduševljenja.” Felicia i Jackson će se vjenčati. Počela sam glasno jecati, a suze su same od sebe krenule niz moje lice. “Abby?” rekla je pogledavši me prvi put otkako je ušla u kuhinju. Namreškala je čelo i glas joj se spustio do šapta. “Gdje ti je ogrlica?” Žlica mi je pala na stol. Položila sam glavu na ruke i počela plakati. “Ah, dovraga”, rekla je. “Što je napravio? Ubit ću ga.” Počela sam plakati još jače. Prišla mi je, sagnula se i zagrlila me. “Abby”, šapnula je. Pričekala je da se isplačem do kraja. Dotad je i sama počela plakati. Primila me i odvela do kauča. “Hoćeš li mi ispričati?” pitala me milujući me po kosi. “Možeš li govoriti?” “Dogodila se najdivnija stvar”, rekla sam kad mi se vratio glas. “Konačno me poljubio i nazvao Abby i vodili smo ljubav...” “Konačno te poljubio? Zar te nije ljubio i prije toga?” Njezine su me riječi opet rasplakale. “Dovraga”, rekla je. “Ja i moja jezičina. Oprosti. Neću više ništa reći.” Zazvonio joj je telefon. Nije se obazirala. “U redu je.” Počela sam štucati. “Ali ne želim sada razgovarati o tome.” Kada je to željela i kada bi prestala misliti na sebe, Felicia je znala biti jako intuitivna. To je ljude obično plašilo — ali kad bi se usredotočila, zbilja je mogla naslutiti različite stvari. “Ti ga voliš” , rekla je. “Ti ga stvarno voliš.” “Ne želim razgovarati o tome.” Gledala me zapanjeno. “Ti voliš toga gada. Nije bio samo izopačeni seks u pitanju.” Kimnula sam. Ponovno joj je zazvonio telefon. Pogledala je zaslon. “Samo malo.” Javila se na telefon. “Hej, dragi”, rekla je i uputila se prema kuhinji. “Slušaj, večeras ne mogu.” Tišina. Spustila je glas. “Je si li razgovarao s Nathanielom?” Zastenjala sam. Ostvarivala se moja najgora noćna mora. Jedini je problem bio to što joj nije bilo kraja. “Samo da ti kažem”, nastavila je, “jedina stvar koja me sprečava da ovog trena ne zakoljem tog prokletog gada je to što je tvoj rođak, a i Abby će ga možda osobno htjeti ubiti jednog dana. Ne bih je željela lišiti te mogućnosti.” Tišina. “Da, znam”, rekla je. “Zvuči odlično... i ja tebe volim.” Neka me netko ustrijeli. Molim. I to odmah. Stavila sam ukrasni jastuk preko lica. Cijeli sam prvi tjedan živjela kao zombi. Išla sam na posao, vraćala se kući i odlazila na spavanje. Nisam uopće spavala. Stalno sam vrtjela po glavi svaku pojedinost posljednjeg tjedna koji sam provela s Nathanielom. Pitala se jesam li u čemu pogriješila. Što sam mogla napraviti drugačije. No na kraju sam zaključila da nisam ni u čemu pogriješila. I da je Nathaniel kriv za sve. Prestala sam vježbati i držati se plana prehrane. Slobodno sam vrijeme provodila na kauču gledajući sapunice na televiziji i gutajući goleme količine sladoleda. No tijelo mi nije bilo naviknuto na mirovanje i brzu hranu pa sam se od svega toga osjećala jako loše. I za to je bio kriv Nathaniel. 113


Odlazila sam na posao i prisjećala se kako je dolazio svake srijede u knjižnicu da posjeti Odjel rijetkih knjiga. Sjećala sam se kako sam sjedila za pultom i brojila sate do njegova dolaska. Jedina stvar koja me tješila cijeloga tog tjedna bilo je to što sam bila sama u stanu. Moj dom bila je zona bez Nathaniela. Nije bio u mojem stanu pa sam mogla ući u bilo koju prostoriju i ne vidjeti ga u njoj, uvući se u krevet na još jednu besanu noć i ne osjećati njegovu prisutnost. Jedina mi je nada bila to da ni moja prisutnost nije napustila njega. Neka me vidi u knjižnici, molila sam se. Neka ne svira glasovir a da ne misli na mene u svojem krilu. Neka priprema večeru u svojoj kuhinji i neka se sjeća kako sam ga nogama obavijala oko struka. Ako ima Boga na nebu, Nathaniel će misliti na mene svaki put kad se okrene, svaki put kad izađe iz kuće, svaki put kad pomiluje Apollovu glavu, svaki put kad jede, svaki put kad ode u krevet. Svaki put kad udahne, željela sam da ga sjećanje na mene progoni kao i spoznaja da je on kriv za sve.

114


Trideset treće poglavlje

Nekoliko se stvari dogodilo u tjednima nakon raskida s Nathanielom. Prije svega, ustala sam s kauča i počela s vlastitim programom vježbanja. Puno sam uložila u svoje novo tijelo i nisam željela da sve to bude uzaludno. Drugo, Felicia i Jackson odredili su prvi lipnja za dan vjenčanja. Laknulo mi je — barem sam imala dovoljno vremena za oporavak. Lipanjsko vjenčanje značilo je da imam četiri mjeseca do susreta s Nathanielom. Znala sam da ću za četiri mjeseca biti u puno boljem stanju. Za četiri mjeseca moći ću pratiti Feliciju u crkvi podignute glave i ignorirati gada. Sve to zahvaljujući trećem događaju, činjenici što me Felicia zamolila da joj budem kuma. Na što sam svim srcem pristala. Možda je, pomišljala sam u uzvišenijim trenucima, svrha moje veze s Nathanielom bila da spojim Feliciju i Jacksona. Tih uzvišenih trenutaka osjećala sam da je sve vrijedilo zbog Felicijine sreće. Felicia je zaslužila sreću. Ti su uzvišeni trenuci, međutim, bili rijetki i malobrojni, osobito zbog stavke četiri. Četvrta stvar koja se dogodila? Časopis People objavio je moje ime, iako u vrlo neuglednom članku. Sigurna sam da Jackosonove zaruke s Felicijom većina ljudi ne bi ni zapazila da do njih nije došlo tako brzo nakon Super Bowla. Ali jesu pa se i moje ime pojavilo u Peopleu. “Najbolja prijateljica Felicije Kelly, Abby King, bila je u romantičnoj vezi s Jacksonovim rođakom, Nathanielom Westom.” Idemo dalje. Sve se ovo dogodilo prije događaja broj pet — Linda je odlučila prirediti zaručničku zabavu Feliciji i Jacksonu. U ožujku. Što je značilo da nisam više imala četiri mjeseca za pripreme za susret s Nathanielom. Imala sam mjesec dana. Elaina me nazvala ubrzo nakon što je Felicia objavila zaruke. Malo me pekla savjest što sam je zapostavila nakon prekida s Nathanielom. “Hej, Elaina.” “Abby! Konačno. Već tako dugo želim razgovarati s tobom.” “Oprosti”, uzdahnula sam. “Jednostavno nisam bila... spremna”. “Razumijem”, rekla je, i znala sam da je razumjela. “Htjela sam vidjeti kako si.” “Dobro sam.” Sjela sam na kauč i gurnula noge pod stražnjicu. “Premda sam malo nervozna zbog ove zabave.” “To je bila Lindina ideja”, rekla je Elaina. “Željela je prirediti veliku zabavu za Feliciju i Jacksona, najviše zato što će vjenčanje biti tako maleno.” Felicia i Jackson vjenčat će se u lipnju na imanju Elaine i Todda. I mlada i mladoženja željeli su intimno vjenčanje. “U redu je”, rekla sam. “Mogu se nositi s tim.” “On je izbezumljen”, rekla je promijenivši naglo temu. “Znam da ti vjerojatno nije stalo i ne krivim te zbog toga, ali zbilja je izvan sebe. Čak je razgovarao o tome s Toddom i tražio od njega da mu preporuči neke terapeute. Potražit će stručnu pomoć.” “Dobro je”, rekla sam. “Potrebna mu je pomoć. Također mu je potreban žustar udarac u jaja, ali to je nešto drugo.” Nasmijala se. “Svi se slažemo s tobom oko toga. I čim nam daš znak, rado ćemo ti pomoći u svemu.”

115


“Svakako ću vas obavijestiti ako dođe do toga”, rekla sam i nasmiješila se. Bilo je dobro smiješiti se. “Nemoj se ljutiti, ali upitala bih te oko čega su se... Nathaniel i Todd svađali u Tampi?” Eto, izgovorila sam mu ime, i to naglas. Uzdahnula je. “Todd mi još uvijek to ne želi reći. Kaže da je na Nathanielu da objelodani razloge.” Spustila je glas. “I, vjeruj mi, nije da se nisam potrudila da izvučem to iz njega.” Nasmijala sam se i, dovraga, bilo je jako dobro smijati se. “Ne sumnjam u to.” Tada sam shvatila koliko mi je nedostajalo to da se osjećam sretnom — da se smijem, smiješim. “Što je Nathaniel rekao o našem prekidu?” Eto vidiš, rekla sam si. Postaje sve lakše. “Da si ti prekinula s njim. Mi mu uopće ne vjerujemo. Znamo da se iza njegovih riječi krije puno više toga. Ponio se kao šupak bez kurca što te pustio da odeš.” “Šupak bez kurca?” nasmijala sam se. “Je li takvo što uopće moguće?” Nasmijala se. “Moguće je kada govorimo o Nathanielu.” S te smo teme prešle na posve druge stvari. Osjećala sam se kao normalno ljudsko biće. I bila sam sretna zbog toga. Felicia i ja posvađale smo se kad je navratila na Valentinovo s prstenom na ruci. “Jesi li ikada pomislila”, upitala sam je nakon što sam joj pohvalila prsten, “da se ti i Jackson malo previše žurite?” “To čujem od žene koja...” “Hajde”, rekla sam joj spremna za borbu. “Hajde, reci mi sve što mi imaš reći.” “Neću.” Skupila je usne. “Ali želiš mi reći”, rekla sam izazivajući je. “Znaš da želiš. Hajde, reci mi već jedanput. Od žene koja je dopustila Nathanielu Westu da je jebe i s jedne i s druge strane, a onda se vratila kući plačući jer ju je na koncu jebao pregrubo.” “Ne izazivaj me.” “Izgovori to već jedanput. Osjećat ćeš se bolje.” “Dobro onda.” Ruke je položila na bokove. “Što si, dovraga, uopće mislila da će se dogoditi? Da će se ludo zaljubiti u tebe i da će sve biti u najboljem redu? Da ćeš puknuti prstima, a on će doletjeti kao pas? Da ga voliš, iskreno, možda si mogla ostati i ne znam” — dignula je ruke u zrak — “i razgovarati s njim. Ali ne, otrčala si kući kad su se počele događati stvari koje ti nisu odgovarale. Misliš da Nathaniel ima problema? Pa, dovraga, svi imamo problema. Suoči se s njima. Nemoj sjediti doma i na sve oko sebe prenositi loše raspoloženje.” “Jesi li gotova?” “Nisam još. Znam da će ti biti teško na ovoj zabavi. Ali nikomu neće biti lako. Ti si moja kuma a Nathaniel je kum — “ “Nathaniel je kum?” “Da. I nikomu neće biti baš jednostavno. Jackson kaže da je Nathaniel sjena čovjeka kakav je bio. Da se prvih nekoliko dana nakon tvojeg odlaska opijao do iznemoglosti. Linda...” “Stvarno?” “Da. Linda je jako zabrinuta zbog svega toga i stalno traži Jacksona da odgodi vjenčanje. Misli da će se Nathaniel bolje nositi s tim ako odgodimo vjenčanje za nekoliko mjeseci. Ali na kraju smo je Jackson i ja nagovorili da priredi ovu zaručničku zabavu — “ “Vi ste je uvjerili?” “Da. Dovraga, prestani mi upadati u riječ.” “Oprosti.” “Jackson i ja uvjerili smo je da je organizira.” Približila mi se. “A ti ćeš, Abby, doći na zabavu i biti ljubazna i razgovarati s čovjekom. Razumiješ li me? I razgovarat ćeš s njim na uljudan način. Nije me briga hoćeš li mu reći da jede govna i crkne, ali moraš to izvesti na kulturan način. A znaš li zašto? Zato što sam ja buduća mladenka i zato što ne želim da mi upropastiš vjenčanje.” Takva je bila Felicia. I duboko u sebi znala sam da je po ptanju nekih stvari bila u pravu. “Reci nešto”, rekla je. 116


“U pravu si”, rekla sam. “Trebala sam ostati i razgovarati s njim. Ponijela sam se kao kukavica. Vjerojatno sam mislila da će me pokušati zaustaviti.” “I iz onoga što si mi ispričala, on te od samog početka držao na sigurnoj distanci. Zar ni u jednom trenutku nisi pomislila da se ponašaš upravo onako kako on to od tebe očekuje?” “Jesam, jedanput ili dvaput.” Položila je ruke na moja ramena. “Znam da si ljuta na njega. Dovraga, i ja sam ljuta na njega. Koliko znam od Jacksona, Todd i Elaina također su ljuti na njega. Ali ako ga želiš, razgovaraj s njim.” Blago me prodrmala. “No budi spremna priznati mu da si i ti griješila.” “Puno tražiš od mene.” “Pa je li vrijedan toga?” “Nekada sam mislila da jest”, šapnula sam. “On je još uvijek isti čovjek, što znači da je i dalje vrijedan toga.” Obrisala sam suzu koja mi se slijevala niz lice. “Ali ne olakšavaj mu previše. I on mora priznati vlastite pogreške. A njegove su po mojem mišljenju puno ozbiljnije.” Nasmiješila se. “A i ti i ja znamo da je to jedino ispravno mišljenje.” Dani uoči zabave istodobno su se vukli i proletjeli. Jednog dana kad sam pogledala kalendar zahvaljivala sam Bogu što imam još dva tjedna prije susreta s Nathanielom, a sljedećeg sam pred sobom imala samo dva sata da se spremim. Odjenula sam srebrnu haljinu koju sam našla u dućanu koji se zatvarao pa je sve bilo u pola cijene. Nije bila ni blizu tako lijepa kao ona koju mi je ponudila Elaina, ali odbila sam je. Željela sam sve napraviti sama. Na svoj način. Na dan zabave Felicia je s Jacksonom otišla ranije. To se moglo i očekivati, budući da je bila počasna gošća. Jackson je došao do mene i zagrlio me prije nego što su krenuli. Jackson mi se istinski sviđao. Nije rekao ništa, ali djela su bila dovoljna. Jackson nikada nije previše govorio o svojem rođaku. Pretpostavljam da je znao koliko bi mi bilo neugodno slušati o tome. Tijelo mi se treslo dok sam se taksijem vozila do Penthousea, svečane dvorane u kojoj se održavala zabava. Pokušala sam se prisjetiti kad sam se posljednji put osjećala ovako napetom, ali nisam uspjela Nikada. Nikada prije nisam bila ovako živčana. Hoće li doći prije ili poslije mene? Hoće li mi se prvi obratiti ili ću ja napraviti prvi korak? Kako će izgledati? Je li se promijenio u ovih posljednjih mjesec dana? Hoće li me pogledati hladnim, mrtvim očima kakve sam pamtila ili će mu pogled biti pun kajanja? Samo zbog Felicije, govorila sam u sebi dok sam se približavala ulazu. Samo zbog Felicije radim ovo. Elaina me čekala u dvorani. Dočekala me čvrsto me zagrlivši. “Oh, Abby”, rekla je. “Previše je vremena prošlo. Moramo se viđati češće. Obećaj mi.” “Obećavam”, rekla sam i u tom trenutku to iskreno mislila.” Obrisala je oči. “Još nije stigao.” “Dobro je. Treba mi malo vremena.” “Dođi se pozdraviti s Lindom.” Linda je bila gotovo u suzama kad smo se srele. “Abby”, rekla je. “Hvala ti što si došla.” “Pa ne bih to mogla propustiti”, odgovorila sam joj grleći je. Kad sam se pribrala, pogledala sam po dvorani. Bijeli su zidovi djelovali svjetlobež pod svjetlošću svijeća. Na dugačkim stolovima uza zid, odmah uz bar, bila su složena odabrana predjela, a DJ koji je birao glazbu bio je u kutu dvorane. Ondje se nalazio i drveni podij za ples i nekoliko svečano postavljenih stolova. “Ovo je prekrasno”, rekla sam. 117


“Nisam se mogla sjetiti boljeg mjesta za proslavu Felicijina ulaska u obitelj”, tiho se nasmijala Linda. “Jackson odbrojava dane do lipnja.” “Kao i Felicia.” Razgovor je brujao oko nas, muklo i tečno poput tihog zujanja pčela. Dvorana se lagano punila i velik broj okupljenih nekako mi je pružao osjećaj sigurnosti. Pogled mi je kružio po prostoriji i malo kasnije zaustavio se na osobi koja je ulazila u dvoranu. Nathaniel. Izgledao je dobro. To sam mu morala priznati. Tamna kosa imala je onaj pomalo neuredan izgled kao da je tek ustao, a crno odijelo pristajalo mu je savršeno. Rukovao se s nekoliko osoba dok je ulazio, ali nije im posvetio previše pozornosti. Oči su mu neprekidno kružile tražeći nekoga u tom mnoštvu. Osmijeh mu se na tren zaledio kad me ugledao. Duboko je udahnuo i počeo se probijati prema nama. Linda se diskretno udaljila. Da sam barem imala čašu u ruci, nešto čime bi zaokupila ruke. Umjesto toga, ispreplela sam prste i spustila ih ispod struka. Srce mi je počelo ubrzano kucati, a čelo mi je orosio znoj. Bio je na korak od mene. Gurnula sam pramen kose s lica. Oko nas ljudi su živo čavrljah, smijali se i nazdravljali . I odjednom se našao ispred mene. Oči su mu bile blage i molećive. “Dobra večer, Abby”, šapnuo je. Abby. “Nathaniel”, odgovorila sam i bila ponosna što mi je glas zvučao smireno. “Izgledaš dobro.” Nije skidao pogled s mene. Zaboravila sam kako su mu zelene bile oči. “Hvala.” Prišao mi je bliže. “Želio sam ti reći - “ “Tu si.” Jedna ga je zgodna plavuša prekinula. Okrenuo je glavu ulijevo. “Melanie, ne sada, molim te.” Melanie? Bila je prekrasna. Pripijena svjetlobež haljina otkrivala je sve obline njezina tijela. Nježna dijamantna ogrlica krasila joj je vrat, a dugačke plave kovrče padale su joj u slapu na ramena. Namignula mi je. Što? “Vi ste sigurno Abby.” Pružila mi je ruku. “Drago mi je što vas konačno mogu upoznati.” Rukovala sam se s njom, zapanjena. Što se to događalo? Što je to radila? Što se to Nathaniel spremao reći? Oštro ju je pogledao. “Melanie, ja — “ “Nathaniel!” Prišao mu je krupan, proćelav muškarac i potapšao ga po leđima. “Upravo osoba koju tražim. Dođi sa mnom. Moram te upoznati s nekim ljudima.” Dopustio je da ga odvuče, ali s drugog me kraja dvorane uporno promatrao dok se rukovao i razgovarao s njima. “Uh”, rekla je Melanie. “Jedva sam uspjela.” “To ste napravili namjerno?” Stavila mi je ruku na rame. “Draga moja, ma što se Nathaniel spremao reći, bilo bi prejednostavno. Ako želi da mu se vratiš, neka se bori za tebe.” Piljila sam u nju u potpunom šoku. “Nisam baš takva osvetoljubiva kučka da ne mogu vidjeti kad je čovjek istinski zaljubljen.” Stisnula mi je rame. Nasmijala sam se dok je odlazila. Melanie je bila na mojoj strani. Dva sata kasnije postalo je očito da se neće boriti za mene. Putovi nam se više nisu ukrižali te večeri. Rekla sam si da je to u redu. “Mrzim ga”, rekla je Elaina gledajući Nathaniela kako razgovara s velikom skupinom ljudi. “Mrzim ga, Mrzim ga. Mrzim ga.” 118


“Elaina”, pokušavala sam biti hladnokrvna. “Sve je u redu. Dosad je sve išlo kako treba. Ne može se očekivati više od toga.” “Nije u redu. I nije išlo dobro. I mogu očekivati više od toga.” Počela je svirati lagana glazba i Jackson je poveo Feliciju na podij. “Ovo je za Feliciju”, rekla sam. “Sve je ovo za Feliciju.” Elaina je prekrižila ruke na prsima. Zagrlila sam je. “Ali meni je dosta za večeras. Idem kući. Moramo se naći što prije.” Kimnula je. Pogledala sam po dvorani još jedanput. Felica i Jackson plesali su na podiju. Linda je razgovarala s Melanie i njezinim roditeljima. Todd je prišao Elaini, zagrlio je, nagnuo se i šapnuo joj nešto u uho. Nisam pogledom tražila Nathaniela. Bila sam nekoliko koraka od ulaznih vrata kada je glazba iznenadno stala. Razgovor je utihnuo. Čula se cika mikrofona. “Nemoj me ostaviti, Abby.” Nathanielov glas odjekivao je kroz cijelu dvoranu za bankete. Naglo sam se okrenula. Stajao je za DJ-evim pultom s mikrofonom u ruci. “Dopustio sam jednom da odeš i to me gotovo ubilo. Molim te”, preklinjao je. “Molim te, nemoj me ostaviti.”

119


Trideset četvrto poglavlje

U meni se pokrenula bura. Racionalna Abby bila je užasnuta zato što me Nathaniel molio da ga ne napustim pred mnoštvom ljudi na Jacksonovoj i Felicijinoj zaručničkoj zabavi i zato što su sad svi zurili u mene. Luda Abby bila je strašno uzbuđena što me Nathaniel upravo zamolio da ga ne napustim pred mnoštvom ljudi na Jacksonovoj i Felicijinoj zaručničkoj zabavi i nije nimalo marila za to što svi pilje u nju. Prisilila sam noge da se pokrenu, da me odvedu preko podija. Ljudi su se sklanjali s obiju strana kako bih mogla proći. Felicia će me ubiti, bez sumnje. Odmah nakon što ubije Nathaniela. Nathaniel je stajao sleđen i gledao me. Zgrabila sam mu mikrofon iz ruke i gurnula ga u ruke zaprepaštenom DJ-u. “Što to, dovraga, radiš?” upitala sam. Očito je Racionalna Abby odlučila prva reći što misli. “Oprosti, ali nisam te mogao pustiti da odeš. Pogriješio sam što sam to izveo na ovaj način. Dopusti da te ispratim do taksija.” Pružio mi je ruku koju sam odbila primiti. “Žao mi je”, ispričao se ponovno povlačeći ruku. “Sada sam ovdje. Pa najbolje da mi kažeš što si namjeravao reci. “Ima jedna mala prostorija u — “ “Dame i gospodo”, prekinuo nas je DJ. “Predstavljam vam kuma i kumu — Nathaniela Westa i Abby King.” Okupljeni su počeli uljudno pljeskati dok se istodobno mogao čuti početak klavirskog koncerta. Zar smo trebali zaplesati? “Dovraga”, rekao je Nathaniel. Felicia je stajala pokraj DJ-a, lukavo se smiješeći. Da. Da. Trebali smo zaplesati. Mrzim te, oblikovala sam usnama riječi. Prema Feliciji. Poslala mi je poljubac. Nathaniel mi je pružio ruku. “Hoćemo li?” Stavila sam ruku na njegovu nadlakticu i odveo me do podija. Bio je napet kao struna. Došli smo do sredine ispražnjenog podija i okrenuli se jedan prema drugom. “Pokušavam dokučiti može li ovo biti neugodnije i jadnije nego što je ispalo”, rekao je Nathaniel dok sam ovlaš stavljala ruku na njegovo rame. “Za to potpuno krivim tebe”, rekla sam kad me rukom obujmio oko struka. “Da si me pustio da odem, ovo se ne bi dogodilo.” Njegov me pogled prostrijelio do dubine duše. “Sve sam izveo pogrešno, ali da sam te večeras pustio da odeš, nikad si to ne bih oprostio.” Luda Abby htjela mu je reći da je očarana načinom na koji je to izveo ali Racionalna Abby željela je razgovarati o drugim stvarima. “Ako ti je bilo toliko stalo do toga”, rekla sam, “onda si me eventualno mogao nazvati tijekom proteklog mjeseca.” “Nisam bio sposoban za to, Abby,” Svaki put kad bi me nazvao Abby, srce bi mi snažnije zakucalo. “A sada jesi?” Bilo mi je čudno opet biti u njegovu zagrljaju. Čudno i nekako posve prirodno. Ali bilo je pitanja koja sam mu morala postaviti — mnogo, mnogo pitanja na koja mi je trebao odgovor. 120


“Ne”, priznao je. “Ali na dobrom sam putu.” Melodija se nastavljala i kružili smo po plesnom podiju. Pridružili su nam se i drugi parovi. “Pogriješio sam kad sam pomislio da mogu izvesti to večeras.” Prestao se kretati i stajali smo na mjestu, zagrljeni. “Nemam razloga povjerovati u to da ćeš pristati i razumjet ću ako odbiješ, ali”— promatrao me upitno — “hoćeš li se naći sa mnom sutra popodne da porazgovaramo? Da ti objasnim?” Srce mi se zgrčilo. Želio se naći sa mnom i razgovarati? Objasniti? Jesam li bila spremna za to? “U redu.” Rekla sam. Nasmiješio se. Na licu su mu se vidjeli radost i uzbuđenje. “Stvarno hoćeš?” “Da.” “Hoćeš da dođem po tebe? Ili bi više voljela da se nađemo negdje? Što god ti odgovara.” Izgovorio je to brzo, u jednom dahu. Želio mi je ugoditi. Od same te činjenice osjećala sam se bolje. Ali nisam bila spremna voziti se s njim u autu. “Što kažeš da se nađemo u kafiću na West Broadwayju?” Kimnuo je, a uzbuđenje mu se jasno vidjelo u očima. “Može. U jedan?” “Odgovara mi u jedan”, rekla sam dok mi je srce gotovo iskočilo iz prsnog koša. Glazba je lagano i nježno utihnula. “Hvala ti, Abby”, rekao je ispraćajući me s podija. “Hvala ti na plesu i hvala što si se pristala naći sa mnom sutra.” Kad sam konačno stigla kući te večeri, pred vratima stana čekao me paket. Otvorila sam poruku koja je bila zalijepljena na vrhu i pročitala: Za Abby, jer je bila u pravu po pitanju limenki bez etiketa. Nathaniel Otvorila sam paket i počela se smijati. U njemu je bila hrpa limenki bez etikete. Sljedećeg je dana stigao prvi u kafić i čekao me za prilično izdvojenim kutnim stolom. Skočio je kada je vidio da mu prilazim. “Abby”, rekao je izvlačeći mi stolac. “Hvala ti što si se pristala naći sa mnom. Hoćeš li popiti što?” “Nema na čemu, i ne, neću popiti ništa.” Bila sam i bez toga dovoljno nervozna — da nešto popijem, vjerojatno bih odmah povratila. Sjeo je za stol. “Zapravo ne znam odakle da počnem.”Vrtio je salvetu u ruci. “Ovaj sam trenutak izvrtio u glavi stotinu puta.” Pogledao me i nasmiješio se. “Čak sam neke stvari i zapisao da nešto ne izostavim. Ali sada... potpuno sam se izgubio.” “Zašto ne kreneš ispočetka?” rekla sam mu. Udahnuo je duboko i spustio salvetu. “Prije svega, moram ti se ispričati što sam te iskoristio.” Podignula sam upitno obrvu. “Znam da nikada prije nisi bila u vezi kao što je naša, a ja sam te iskoristio. Sigurna riječ, na primjer. Bio sam iskren kada sam rekao da nijedna prijašnja pokorna nije iskoristila sigurnu riječ, ali ja zapravo nisam želio da odeš. Mislio sam me nećeš ostaviti ako odredim da izgovaranje sigurne riječi označava kraj veze.” Prstima je prošao kroz kosu. “Naravno, to mi se osvetilo, zar ne?” “Pa, sam si kriv za to.” 121


“Da, jesam.” Pogled mu se smekšao. “Poklonila si mi povjerenje. Svojim pokoravanjem. Ljubavlju. A ja sam zauzvrat uzeo te tvoje darove i bacio ti ih u lice.” Pogledala sam ga ravno u oči. Željela sam biti sigurna da će me shvatiti na pravi način. “Nosila sam se sa svim fizičkim zahtjevima koje si postavljao pred mene. I mogla bih se nositi sa svime što bi od mene zahtijevao u fizičkom smislu, ali” — zatresla sam glavom — “slomio si me emocionalno.” “Znam”, šapnuo je. “Znaš li ti koliko me to zaboljelo? Kako sam se osjećala kad si se pretvarao da ona noć nije značila ništa?” Trgnuo se na moje riječi. “To je bila najdivnija noć u mojem životu, a ti si sjedio za onim stolom i rekao mi da je to bio samo prizor. Bilo bi bolje da si mi zario nož u srce.” “Znam”. Suza mu je kliznula na obraz. “Žao mi je, užasno mi je žao.” “Želim znati zašto. Zašto si to napravio? Zašto mi nisi mogao reći: 'Potrebno mi je vremena da sve ovo razjasnim', ili 'Sve se ovo događa prebrzo'? Da si rekao bilo što, to bi bilo bolje od onoga što si napravio.” “Bilo me strah. Kad saznaš...” Zastao je i gledao u prozor iza mojih leđa. “Kad saznam što?” “Naša je veza bila kula od karata koju sam sagradio. Trebao sam znati da neće trebati dugo da se sruši.” Što mu je, dovraga, sad to značilo? Duboko je udahnuo. “Bila je srijeda. Prije gotovo osam godina. Bio sam — “ “Kakve veze ima s nama nešto što se dogodilo prije osam godina?” “Pa pokušavam ti objasniti”, rekao je. “Trebao sam se susresti s Toddom na kampusu. Dogovorili smo se da ćemo se naći u knjižnici. Kad sam stigao, ugledao sam ženu kako trči uz stepenice. Spotaknula se i pala, a onda pogledala uokolo da provjeri je li je tko vidio. Ja sam krenuo da joj pomognem, ali ti si joj prišla prva.” Ja? “Da, bila si to ti”, rekao je. “Ti si je poznavala i obje ste se počele smijati dok si joj skupljala knjige. Bilo je još nekoliko ljudi u blizini, ali ti si joj jedina priskočila u pomoć.” Ponovno je uzeo salvetu i počeo je vrtjeti. “Pobrinuo sam se za to da me ne vidiš i slijedio te u knjižnicu. Imali ste grupno čitanje Hamleta. Ti si čitala Ofelijin tekst.” Bože moj. “Ostao sam i gledao vas”, rekao je. “Želio sam biti tvoj Hamlet više od ičega. Je li ti neugodno slušati ovo?” Zatresla sam glavom. “Nastavi.” “Kasnio sam na dogovor s Toddom”, rekao je. “Bio je ljut. Onda sam mu rekao da sam upoznao jednu djevojku. Sitna laž.” “Zašto mi nisi prišao? Predstavio se? Kao što bi to učinila normalna osoba?” “Već sam živio stilom života doma, Abby, a ti si bila mlada dojmljiva studentica. Pomislio sam kako nema načina da nas dvoje počnemo vezu. Nisam imao pojma o tvojoj sklonosti pokoravanja dok nisam vidio tvoju prijavu na radnom stolu. A da sam i znao za nju, imao sam pokornu s ogrlicom oko vrata u to vrijeme, a ja sam uvijek vjeran pokornima koje nose moju ogrlicu.” “Moje sklonosti pokoravanju?” upitala sam. Nagnuo se preko stola. “U seksu voliš ulogu pokorne, Abby. Pa znaš to. Što misliš, zašto prije nego što si mene srela nisi imala tri godine seksualne odnose ni s kim?” “Nisam naišla na nekoga tko...” zašutjela sam kad sam shvatila kamo smjera. “Tko je mogao dominirati tobom na način koji ti je bio potreban?” završio je umjesto mene. Promeškoljila sam se na stolcu. Je li bio u pravu? “Ne srami se toga”, rekao je. “Toga se ne trebaš sramiti.” “Ne sramim se. Jednostavno o tome nikada prije nisam razmišljala na taj način.” 122


“Naravno da nisi. Zato si se toliko uzrujala kad sam ti predložio druge domove.” “Mrzila sam te zbog toga.” “Užasno sam se bojao da ćeš prihvatiti moj prijedlog. Kroz glavu su mi prolazila imena osoba koje bi ti mogle odgovarati. Ali jednostavno te nisam mogao zamisliti s nekim drugim.” Izgledao je tužno. “Naravno da bi ti preporučio nekoga da si to tražila.” “Ti si mislio na mene i na moje potrebe kad si mi predložio druge domove?” “Znam da si tražila izričito mene, ali kad jednom postaneš pokorna, bilo mi je jasno da ćeš morati ponoviti to iskustvo. Onda sam vidio kako si reagirala i zbog toga mi je jako žao.” Stalno se ispričavao. Pitala sam se je li iskren. Njegove su mi oči govorile da jest. Nathaniel je još uvijek patio. Da budem iskrena, i ja sam. Nisam baš tako daleko dogurala da svu patnju ostavim za sobom. Svu čežnju. Žudnju. I neka sve ide dovraga, ljubav. “Jackson mi je stalno ponavljao da si trebala napraviti više, uložiti više truda da dopreš do mene”, rekao je, “ali on ne zna sve pojedinosti. Što sam napravio. Njemu je lako optužiti nekoga. On ne shvaća da tog jutra ništa što bi napravila ne bi promijenilo moje mišljenje. Ništa ne bi promijenilo ishod. Nemoj kriviti sebe.” “Vršila sam pritisak”, suprotstavila sam se. “Nisam trebala očekivati toliko tako brzo.” “Možda nisi, ali mogla si očekivati više nego što sam ti bio spreman pružiti. Umjesto toga, potpuno sam te isključio.” Tomu se nisam mogla suprotstaviti. “Ima još”, rekao je. “Todd?” upitala sam. “Nisam te proganjao, ali nisam ni mogao dopustiti da nestaneš iz mojega života”, rekao je. “Gledao sam te u knjižnici nadajući se da ću te ugledati. Znao je da promatram nekoga, ali rekao sam mu da skupljam hrabrost da razgovaram s tobom.” “Je li ti povjerovao?” “Vjerojatno nije, ali znao je da neću napraviti ništa neprilično.” Pružio je ruke preko stola prema mojima, a onda ih naglo povukao. “I nisam, Abby. Kunem se. Promatrao sam te samo dok si bila u knjižnici. Nikad nisam pokušao saznati više o tebi. Nikad te nisam slijedio.” “Osim onog jutra kad sam te napustila.” “Padao je snijeg, a ti si bila uzrujana”, pojasnio je. “Morao sam se uvjeriti da ćeš stići kući u jednom komadu” “Znači, kada si spasio kuću moje majke — znao si tko je ona? Znao si da mi je majka?” “Da. Učinio sam to zbog tebe. Znao sam ti ime iz knjižnice. A i bilo je na dokumentima banke. Ti si bila boginja kojoj sam želio služiti. Moj neostvarivi san. Veza za koju sam se prestao nadati da ću je ikada ostvariti.” Podignuo je odbačenu salvetu. “Dok smo bili u Tampi, poslije golfa, Todd me počeo zafrkavati o djevojci iz knjižnice otprije toliko godina. Večera prethodne noći podsjetila ga je na nju. Rekao sam mu da si to ti i on se naljutio.” Ništa više od toga. Stvari su uvijek jednostavne kad im uđeš u bit. '“Veza poput vaše uvijek zahtijeva potpunu istinu i iskrenost'“, rekao je Nathaniel. “To mi je Todd rekao. A ja nisam bio iskren jer sam tajio činjenicu da sam te poznavao u prošlosti.” Bližio se kraj priče. Mogla sam to osjetiti. “Htio je da ti kažem i složio sam se s tim”, rekao je. “Tražio sam da mi da tri tjedna da učinim to. Mislio sam da je to dovoljno vremena da smislim način kako da ti to priopćim i on se složio da je to razuman period.” “Ali nismo izdržali tri tjedna.” 123


“Ne, nismo. Želio bih vjerovati da bih ti rekao da smo trajali toliko. Svakako sam namjeravao. A onda se dogodila ta noć i bojao sam se da ćeš pomisliti da sam te prevario ili na neki način izmanipulirao.” “Možda bih i pomislila.” “Nikada ni prema kome nisam osjećao ono što osjećam prema tebi”, rekao je i primijetila sam da govori u sadašnjem vremenu. “Bojao sam se. Bila si u pravu. Mislio sam da je lakše pustiti te da odeš, ali nisam bio u pravu.” Dok smo razgovarali, u kafiću je utihnuo žamor. Osoblje nas je gledalo. Još uvijek nismo naručili ništa. “Sad idem k psihoterapeutu.” Nasmiješio se. “Dva puta na tjedan. Čudno mi je izgovoriti to. Pokušavam riješiti neke stvari. Tvoje se ime spominje često.” U to ne sumnjam. “Nisam ti dao priliku da kažeš išta”, rekao je. “Ali nisi pobjegla vrišteći. Mogu li se usuditi nadati da bilo što od ovoga što sam ti ispričao ima kakva smisla?” Upravo je priznao da me poznaje godinama, da mi se divio izdaleka. Da me želio. Da se bojao onoga što osjeća. Može li to nadoknaditi sve? Može li ispraviti ono što je napravio? Ili što je rekao? Ne, ali mogla sam razumjeti. Barem djelomično. “Moram razmisliti”, odgovorila sam mu iskreno. “Da”, rekao je ustavši kad i ja. “Moraš razmisliti o svemu. To je više nego što sam se nadao.” Uhvatio me za ruke. Poljubio im zglobove. “Hoćeš li me nazvati krajem tjedna? Želio bih nastaviti naš razgovor.” Pogledao mi je oči da vidi moju reakciju. “Naravno, samo ako to želiš.” Dodir njegovih usana zažario mi je kožu. “Nazvat ću te”, rekla sam. “Nazvat ću te bez obzira na odluku.”

124


Trideset peto poglavlje

Tijekom sljedeća dva dana veći sam dio vremena provela razmišljajući o onome što mi je Nathaniel rekao. Naš sam razgovor neprekidno vrtjela u glavi, pokušavajući dokučiti što zapravo mislim o onome što mi je priznao. Kako me promatrao godinama. Kako mi nije htio pristupiti. Kako je to tajio od mene. A onda sam počela razmišljati o sebi. O tome kako sam o njemu maštala godinama. Kako sam pratila što se događa s njim u lokalnim novinama. Je li to što je radio gore od mojega posjećivanja mjesta za koja sam znala da će biti ondje? Bi li napravila isto da je situacija bila obrnuta? Nego što. I ako bolje razmislim, ja sam poduzela prvi korak time što sam kontaktirala gospodina Goldwina. Nazvala sam Nathaniela u utorak popodne. “Halo”, javio se. “Nathaniel, ja sam.” “Abby”, rekao je i u glasu mu se moglo naslutiti suzdržano uzbuđenje. “Ulicu dalje od knjižnice nalazi se jedan suši-bar”, rekla sam. Hoćeš li da se nađemo ondje sutra na ručku?” ga.

Potrudila sam se da stignem prva. Do petnaest do dvanaest našla sam slobodno mjesto i čekala

Srce mi je zakucalo jače kad je ušao u restoran. Očima je preletio po stolovima i nasmiješio se kad me vidio. I taj se veličanstveni muškarac, svih njegovih sto osamdeset šest centimetara, uputio ravno prema mojem stolu, potpuno ignorirajući poglede žene koji su ga pratili. Ovaj čovjek, pomislila sam. Ovaj me čovjek želio. Promatrao me. Upravo on. Oči su mi zaiskrile i u tom sam trenutku znala da sam mu oprostila. “Abby”, rekao je sjedajući za stol, a ja sam se pitala je li izgovarao moje ime tako često jer me volio zvati Abby. “Nathaniel.” Uživala sam u lakoći kojom je njegovo ime sada klizilo iz mojih usta. Naručili smo ručak i neobavezno razgovarali. Vrijeme se proljepšavalo i bilo je sve toplije. Rekla sam da imamo večer poezije u knjižnici. Pitao je za Feliciju. “Prije nego što prijeđemo na druge teme”, rekao je uozbiljivši se, “moram ti reći nešto.” Pitala sam se što mi to još ima reći a da već nije. “Dobro.” “Želio bih da shvatiš da idem na psihoterapiju radi rješavanja pitanja povezanih sa strahom od bliskosti i emocionalnom stabilnosti. Ne zbog svojih specifičnih seksualnih potreba.” Mogla sam pretpostaviti u kojem smjeru to ide. “Ja sam dom”, rekao je. “I uvijek ću biti dom. Ne mogu i neću se odreći tog dijela sebe. To ne znači da ne mogu uživati i u drugim. .. zadovoljstvima. Ima li to nekog smisla?” “Ima”, rekla sam i požurila dodati, “Nikada ne bih tražila od tebe da se odrekneš tog dijela sebe. To bi značilo poricanje onoga što jesi.” “Tako je.” “Kao što ni sama ne mogu poricati svoju pokornu stranu.” “Točno.” Konobar nam je donio piće i otpila sam velik gutljaj čaja. “Uvijek sam se pitao”, nastavio je Nathaniel, “i ne moraš mi reći ako ne želiš, ali kako si uopće saznala za mene?” Sad sam se ja našla u neprilici. Red je bio na meni. “Oh, molim te”, mahnula sam. “Pa svi znaju za Nathaniela Westa.” 125


“Možda”, rekao je ne gubeći ritam. “Ali ne znaju svi da veže žene za krevet i bičuje ih jahaćim bičem.” Zagrcnula sam se. Oči su mu zasjale. “Pa sama si to tražila.” Obrisala sam usta salvetom, zahvalna što ga nisam prolila po košulji. “Jesam. U potpunosti.” “Hoćeš li mi odgovoriti?” “Prvi sam te put ozbiljnije zapazila kad si spasio kuću moje majke. Dotad si bio samo čovjek o kojem sam čitala u novinskim rubrikama o društvenim događanjima. Slavna osoba. A potom si postao puno stvarniji.” Poslužili su nam naručeni suši. Začinjena, hrskava tuna i role unagi za mene. Nathaniel je naručio nigirizushi varijantu. Stavljala sam umak od soje u zdjelu i umiješala wasabi. “Nedugo nakon toga pojavila ti se slika u novinama. Ne sjećam se više kojim povodom.” Namrštila sam se. “Bilo kako bilo, moja prijateljica Samantha navratila je dok sam čitala novine. Nešto sam komentirala o tome kako dobro izgledaš i pitala se kakav si zapravo u stvarnom životu. Na to se nekako uznemirila i usplahirila.” “Samantha?” “Stara prijateljica. Nisam se čula s njom godinama.” Ubacila sam rolu u usta, sažvakala je i progutala. “Sa svojim je dečkom otišla na nekakvu zabavu ili skup ili nešto slično — ne znam točan naziv — za domove i pokorne. Oni su se povremeno upuštali u to.” “Ah”, rekao je. “I ja sam bio ondje.” “Da, ona mi je zapravo rekla da si dom. Također mi je rekla da to nikako ne bih smjela reći nikomu i natjerala me da se zakunem da neću govoriti o tome. I nisam rekla nikomu — osim Feliciji, kad sam morala. Samantha mi je rekla to jer nije željela da počnem maštati o tebi kao o nekakvu romantičnom princu iz bajke kojem bi ja bila Pepeljuga.” “Pa, je si li?” “Ne, ali jesam maštala o tome da me vežeš za krevet i tučeš jahaćim bićem — “ Bio je njegov red da se zagrcne. “Pa sam si to tražio”, rekla sam. Nasmijao se, privlačeći pozornost ostalih gostiju. “Jesam, u potpunosti.” Pričekala sam da odvrate poglede s nas. “Dugo nisam ništa poduzimala po tom pitanju.” Spustila sam pogled jer ga nisam željela pogledati izravno. “Onda sam se počela raspitivati uokolo. Nekoliko Samanthinih prijatelja još je uvijek živjelo u susjedstvu pa mi nije trebalo dugo da pronađem gospodina Godwina. Nekoliko sam mjeseci imala njegovu adresu prije nego što sam poduzela išta. Na koncu sam ipak postala svjesna toga da ga moram nazvati — sve je bilo bolje od...” “Nezadovoljenog seksa”, završio je rečenicu umjesto mene. “Ili jednostavno općenitog nezadovoljenja u mojem slučaju”, rekla sam, konačno ga pogledavši. “Nisam mogla imati normalnu vezu s muškarcem. Jednostavno... nisam mogla.” Nasmiješio mi se s razumijevanjem, kao da točno zna o čemu govorim. “Mislim da postoje različite razine normalnosti, Abby. Tko ima pravo definirati što je normalno?” “Iskreno govoreći, ja sam dugo radila ono što su svi ostali smatrali normalnim, i mogu ti reći da je to bilo dosadno do suza”, rekla sam. “Različiti ukusi”, rekao je, promatrajući me pažljivo. “I svi okusi mogu biti slasni ako se probaju s pravom osobom. Ali da, čovjekove prirodne sklonosti na određeni način definiraju ono što se smatra normalnim.” “Ti si jednom probao takozvani normalni odnos”, rekla sam. “S Melanie.” “Da”, Uzeo je zalogaj. Gledala sam mu čeljust dok je žvakao i potom progutao zalogaj. “S Melanie. Bilo je to očajnički neuspješno. Nismo uspjeli iz nekoliko razloga — Melanie nije prirodna pokorna, a ja nisam mogao suzbiti svoju dominantnu prirodu.” Uzdahnuo je. “Međutim, ona nije htjela priznati da ne možemo zajedno. To nikad neću shvatiti.” 126


“Koliko sam shvatila, čini se da te preboljela.” “Bogu hvala.” Nasmiješio se. Potom se opet uozbiljio i spustio glas. “Jesi li ti?” “Preboljela?” “Ne”, šapnula sam. “Bogu hvala.” Nagnuo se preko stola, preko tanjura, da me primi za ruku. “Nisam ni ja.” Ostali smo tako nekoliko trenutaka, držeći se za ruke, gledajući jedno drugoga u oči. “Učinit ću sve što treba da ponovno steknem tvoje povjerenje, Abby. Koliko god to trajalo.” Palcem mi je prelazio preko ručnih zglobova. “Hoćeš li mi dopustiti to?” Htjela sam vrištati i skočiti mu u zagrljaj, ali suzdržala sam se. “Da”, odgovorila sam jednostavno. Stisnuo mi je ruku prije nego što ju je pustio. “Hvala ti.” Prišao je konobar da nam dolije čaja. “Jesi li ikada pripremio suši?” upitala sam Nathaniela u želji da vratim razgovor na lakše teme. “Ne, nikad, ali oduvijek sam to želio naučiti.” “Održavamo tečaj ovdje u restoranu”, dobacio je konobar. “Sljedećeg četvrtka. U sedam sati.” Pogledala sam Nathaniela. Hoćemo li pokušati imati pravi spoj? Ponašati se kao “normalan” par? Naći se bez ikakvih očekivanja? Hoću li mu dopustiti da ponovno pokuša steći moje povjerenje? Nathaniel je podignuo obrvu — prepustio mi je odluku. “Hajdemo probati”, rekla sam. Dok smo napuštali restoran, okrenuo se prema meni. “Kyle sudjeluje u školskoj priredbi. Predstava je u subotu i molio me da dođem. Hoćeš li poći sa mnom?” Još jedan spoj? Jesam li spremna za ovo? Jesam. Spremna sam. “Kada?” “Mogu te pokupiti u pet — a prije predstave mogli bismo na večeru?” Bivanje s Nathanielom u autu i činjenica da će me pokupiti pred stanom? Bio je to korak u pravom smjeru. “Vidimo se u pet.” Bila sam nervozna u srijedu. Felicia je navratila prije nego što je krenula kod Jacksona i nikad nisam bila sretnija vidjevši je kako odlazi. Njezini mali lukavi osmijesi i samozadovoljni izrazi lica bili su više nego što sam mogla podnijeti. Bila je vrlo zadovoljna sobom, kao da je sama izrežirala cijelu stvar. Nathaniel je stigao točno u pet i krenuli smo. Nisam ga pozvala u stan — nisam još bila spremna za to. Večera je bila upravo onakva kakvoj sam se nadala. Nathaniel se ponašao kao pravi džentlmen i razgovor je tekao bez ikakvih napetosti. Pozvala sam ga na večer poezije u knjižnicu, što je prihvatio. Razgovarali smo o Feliciji i Jacksonu, Elaini i Toddu, čak i o Lindinoj neprofitnoj organizaciji. Uživala sam u predstavi. Kyle nije imao veliku ulogu — bio je član kora — ali unio je u nju puno emocija. Svaki put kad bi se pojavio na pozornici, Nathanielovo bi lice zasjalo. Pitala sam se kakav je to osjećaj spasiti nekomu život na način na koji je on to napravio. Kako se Nathaniel osjećao znajući da je Kyle na pozornici samo zbog njegova dara. Nathaniel se ponašao suzdržano prema meni cijele te večeri, brinući se da nam se laktovi ne dodirnu dok gledamo predstavu i da nam se ruke ne dotaknu dok hodamo. Znala sam da to radi kako ne bih osjetila bilo kakav pritisak i cijenila sam njegovu pažnju. Ako je postojala neodoljiva privlačnost koja je još uvijek strujala između nas, oboje smo je vrlo uspješno ignorirali. 127


Poslije predstave, Nathaniel me upoznao sa Kyleom i njegovim roditeljima. Jedva sam se suzdržala a da se ne nasmijem na pogled obožavanja koji je Kyle upućivao Nathanielu. Jedini neugodan trenutak bio je onaj kad me Nathaniel otpratio do vrata stana. “Hvala što si me pozvao”, rekla sam. “Jako sam se lijepo provela.” Pitala sam se hoće li me pokušati poljubiti. “Uživao sam u tvojem društvu. Ova večer ne bi bila ista bez tebe.” Posegnuo je za mojom rukom i nježno je stisnuo. “Vidimo se u četvrtak navečer.” Djelovalo je kao da želi reći nešto, ali umjesto toga nasmiješio se i okrenuo da pođe kući. Ne, neće me poljubiti. Jer je vodstvo prepustio meni. A ja nisam htjela da ode tek tako. “Nathaniel”, pozvala sam ga. Okrenuo se i čekao dok sam mu prilazila, tamnih i užarenih očiju. Podignula sam ruku do njegova lica i pomilovala ga. Prošla sam rukom kroz njegovu kosu i privukla ga sebi. “Poljubi me”, šapnula sam. “Poljubi me kao da ti je uistinu stalo do mene.” “Oh, Abby”, rekao je promuklim, dubokim glasom. Primio me za bradu, podignuo mi lice i spustio usne na moje. Poljubili smo se mekano i nježno. Usne su mu bile glatke i snažne, točno onakve kakvima ih pamtim. Približila sam mu se za korak i povukao me u naručje. Dražila sam mu usta jezikom. Uzdahnuo je i još me čvršće zagrlio. Potom je otvorio usta i pustio me unutra. Tako nježno, tako uzbudljivo. Onda se poljubac produbio i unio je u nj sve ono što je osjećao prema meni. U tom poljupcu bilo sve. Ljubav. Kajanje. Strast. Potreba. To me istog trena potpuno ponijelo. Osjećaj njegovih ruku oko mene, nježan dodir njegovih prstiju na mojim leđima. Njegova usta. Njegov okus. Njegov miris. On.

128


Trideset šesto poglavlje

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana više smo puta zajedno otišli na različita događanja. Na večer poezije u knjižnici, na kulinarski tečaj s Felicijom i Jacksonom, što je ispalo puno ugodnije nego što sam očekivala. Nathaniel i ja polako smo ponovno spajali svoje živote, ali ovoga nam se puta odnos zasnivao na iskrenosti. Otvorenost s obiju strana. Ali, još se uvijek susprezao od bilo kakva fizičkog odnosa sa mnom, osim ljubljenja. No ljubljenje s Natanielom nije se smjelo shvatiti olako. Srce bi mi počelo tući brže samo od njegova pogleda. A kad bi mi dodirnuo usne svojima... Tri tjedna poslije zajedničkog odlaska u kazalište, jednog četvrtka poslijepodne, navratio je u knjižnicu da me pozove na večeru sljedećeg dana. U svojoj kući. “Da vidiš Apolla,” brzo je dodao. “Nedostaješ mu, a kad te namiriše na meni — “ Podignula sam ruku. “Razumijem. Rado bih došla na večeru i vidjeti Apolla. I on je meni nedostajao.” Nathaniel mi se nasmiješio i zahvalio mi. Večera me nije uznemirila kako sam očekivala. Kad sam stigla, Apollo je bio vani i čekao me, kao da je znao da dolazim. Gotovo me srušio kad sam izašla iz auta. “Apollo, molim te”, Nathaniel ga je grdio, izlazeći i brišući ruke ručnikom. “Oprosti mu, Abby. Cijeli je dan jako uzbuđen.” “Onda nas je dvoje”, rekla sam penjući se uz stepenice da se pridružim Nathanielu. “Što pripremaš?” Nagnuo se da me poljubi i s iskrom u oku rekao: “Pile u umaku od badema i meda.” “Mmm. Moje omiljeno jelo.” “Uđi. Samo što nije gotovo.” Pile je bilo jednako sočno i ukusno kao i prošli put kad sam jela ovdje. Razgovor je tekao ležerno, a Apollo je stajao uz mene cijelo vrijeme i povremeno bi se ispružio pokraj mojih nogu. Kad smo oboje završili, Nathaniel je ustao kako bi odnio tanjure u sudoper. “Daj da ti pomognem”, rekla sam i skočila na noge. “Mogu sam.” “Ali nije mi teško.” Tako je on prao, a ja sam brisala. Podsjetilo me to na naš tjedan pod snijegom — kad smo zajednički radili i smijali se. Odložila sam posljednju posudu i pogledala pult. Okrenula sam se prema njemu. “Nathaniel — “ “Abby — “ rekao je istodobno. Nasmijali smo se. “Ti prvi”, rekla sam. Prišao mi je i uhvatio mi je ruku. “Samo sam ti se želio zahvaliti što si došla večeras. Apollo nije bio ovako miran već mjesecima.” Odmaknula sam se od pulta. “Pa drago mi je zbog Apolla, ali on nije jedini razlog zbog kojeg sam došla večeras.” “Znam.” Milovao mi je ručni zglob palcem. Približila sam mu se. “Vjeruj mi. Prilično sam sebično stvorenje.” Podignuo je ruku do mojega lica i kažiprstom prolazio duž brade. “Nisi. Dobra si, puna ljubavi i spremna oprostiti — “ “Nathaniel.” 129


Stavio mi je prst na usta. “Prestani. Dopusti mi da završim.” Duboko sam udahnula i čekala. “Unijela si toliko radosti u moj život. Zahvaljujući tebi osjećam se potpunom osobom.” Glas mu se stišao. “Volim te, Abby.” Prestala sam disati. “Nathaniel”, rekla sam kad mi se vratio glas, “Volim i ja tebe.” “Abby.” Zastenjao i privukao me u zagrljaj. Silovito je pritisnuo usne na moje i počeo me ljubiti sa žudnjom koja se nakupljala tjednima. Jednu sam ruku spustila niz njegova leđa, a prste druge provlačila kroz njegovu kosu. Nagnula sam glavu kako bi nam se usne spojile još prirodnije. Usnama je prelazio po mojem licu, od obraza pa do uha. “Reci mi da stanem, Abby”, šaptao je vrelim dahom uz moju kožu. “Nemoj.” Zatvorila sam oči. “Nemoj stati.” Počeo mi je milovati ruke, zbog čega sam se sva naježila. “Ne želim da pomisliš da sam te doveo ovamo zbog ovoga.” Gricnuo mije ušnu školjku. “Ne želim da osjetiš bilo kakav pritisak s moje strane.” Vjerovala sam mu. Da sam mu rekla da prestane, znala sam da bi to učinio. Odmaknuo bi se i nastavili bismo razgovarati. Proveli bismo lijepu večer i poljubio bi me na rastanku. Život bi se nastavio onakav kakav je bio posljednjih nekoliko tjedana. Ili... Izvukla sam se iz njegova zagrljaja i slatko mu se nasmiješila. Izgledao je pomalo šokiran. Očito nije očekivao da ću se odmaknuti. Pružila sam mu ruku. “Slijedi me.” Primio me za ruku i išao za mnom dok sam se uspinjala stepenicama do njegove spavaće sobe. Suspregnula sam suze kad sam vidjela njegov krevet, toliko uspomena. Ali, s druge strane, tek je trebalo stvarati nove. Dotaknuo mi je lice. “Abby”, rekao je. “Moja prelijepa, savršena Abby.” Nagnuo se i poljubio me — bio je to dugačak, strastven poljubac, otvorenih usta. Kad je poljubac postao još strastveniji, odmaknuo se od mene. “Dopusti da te volim.” Podignuo me na krevet jednim pokretom i položio me na leđa. “Počet ću od tvojih usta.” Grickao mi je usnu, poigravao se s njom, a svako malo nježno bi me poljubio. Nije se žurio, lagano raspirujući vatru u meni samo svojim ustima. Znajući što želim, znajući što on želi i prisiljavajući nas oboje na čekanje. No konačno mi je lice obuhvatio rukama i poljubio me. Istinski me poljubio. Jezici su nam se strasno isprepleli, a usne mu postajale sve gladnije. Poslije nekoliko dugih minuta, odmaknuo se. “Mogao bih te satima ljubiti i nikada se ne zasititi okusa tvojih usana.” Očima je preletio preko mojeg tijela. “Ali, s druge strane, i ostatak je tako jebeno privlačan.” Nije se žurio da mi otkopča bluzu. Kad mu je to uspjelo, povukao mi ju je s ramena. Izvila sam leđa da bi je lakše skinuo. Odjednom su mu usta bila na mojem vratu. “Osjećam kako ti srce ubrzano tuče.” Uzeo mi je ruku i stavio je na svoje grudi. “Osjeti moje.” Osjetila sam otkucaje kroz košulju. Luđački je tuklo. Nisam si mogla pomoći. Zgrabila sam mu košulju i povukla je preko glave. Željela sam ga osjetiti. Na meni. Ispod mene. U meni. Bilo gdje, svugdje. Ruke su mi poletjele na njegova prsa i ponovno sam se počela upoznavati s njegovim tijelom. S čvrstinom njegovih prsa. Snagom njegovih ruku. Užarenom žudnjom u njegovu pogledu. I po prvi put, ljubavlju koja je plamtjela u njegovim očima. Usnama se nastavio spuštati niz moje tijelo. “Često zanemareni dio tijela upravo je tu”, rekao je podignuvši mi ruku do usta, “u pregibu lakta.” 130


Onda me obasuo laganim nježnim poljupcima na tom malenom prostoru osjetljive kože. “Bio bi neoprostiv grijeh zanemariti ovu ukusnu slasticu.” Liznuo je to mjesto i cijelo mi se tijelo naježilo. Nisam se imala vremena oporaviti prije nego što me nježno ugrizao. “Oh, Bože”, zastenjala sam. Nasmiješio mi se vragolasto. “A tek sam počeo.” Nizao je poljupce cijelom dužinom moje ruke, prešao na ključnu kost, pa između dojki. Okretnim prstima skinuo mi je grudnjak i bacio ga s kreveta. “Grudi su ti savršene. Upravo prave veličine. A kad napravim ovo” — počeo mi je trljati bradavice među prstima — “tijelo ti počne treperiti od iščekivanja.” Tako me dobro poznavao. “Znaš li kakav nevjerojatno sladak okus imaju tvoje grudi?” “Ne”, šapnula sam. “Šteta, zapravo.” Pognuo je glavu i počeo mi sisati bradavicu. Kružiti jezikom oko nje. Leđa su mi se počela savijati sama od sebe kako me sve više nadraživao. “Još. Molim te”, molila sam dok me grizao, a oštrina njegovih zuba izazivala je udarni val u mojem tijelu. Prešao je na drugu dojku i puhao u nju. “Imaš tako primljivu kožu”, mrmljao je prije nego što mi je počeo ljubiti donji dio dojke. Ližući, došao je do bradavice. Stavio je dlan na nju. “A ova? Podjednako jebeno slatka kao i druga.” I rekavši to, povukao mi je bradavicu zubima. Zgrabila sam ga za glavu i privukla sebi. Izgubila sam pojam o vremenu dok se igrao mojim dojkama — grickajući ih, povlačeći i sišući. U jednom sam ga trenutku povukla nagore, a kad sam mu ubacila jezik u usta, počeo je stenjati. Podignula sam bokove, očajnički žudeći za trenjem. Žudeći za nečim. “Čekaj”, šapnuo mi je uz usne. “Nisam još došao do najboljih dijelova.” Rukama mi je počeo milovati trbuh, paleći vatru pod mojom kožom. Prste sam provlačila kroz njegovu kosu i pomaknula noge tako da su dodirivale njegovu erekciju. Povukao je rub mojih hlača nadolje i jezikom najprije počeo kružiti oko pupka, a zatim uranjati jezikom u njega. “Još jedan zapostavljeni dio tijela”, rekao je. “Znaš li koliko se živčanih završetaka nalazi ovdje?” Ne, ali znala sam da svakom od njih izaziva trnce. Odmjerenim sporim pokretima otkopčao mi je hlače, povukao ih preko bokova i niz noge. Zbacila sam ih s kreveta i sjela. “Moj red.” Gurnula sam ga na leđa i skinula mu hlače i bokserice. Potom sam počela iznova otkrivati njegovo tijelo — isklesane prsne mišiće, ulegnuće trbuha, malje koje su vodile do... “Abby.” Uzdahnuo je dok su mi se ruke spuštale sve niže i počele mu dražiti kitu. “Okreni se”, rekla sam jer sam voljela njegova leđa — široka ramena i osjetljivu kožu između dva mala ulegnuća točno iznad čvrste stražnjice. Ljubila sam ga po stazici od početka vrata do dna leđa, uživajući u drhtajima koji su zahvatili njegovo tijelo. Ližući, vratila sam se na početak milujući njegovo potpuno savršeno tijelo. Moje. Okrenuo se povlačeći me za sobom tako da se još jedanput našao na meni. “Zaboravio sam gdje sam stao. Sad moram krenuti ispočetka.” Opet je krenuo od usta, ljubeći me dok više nisam mogla jasno misliti, prelazeći nježno svojim rukama preko mojih. Odmaknuo se. “Razgovarali smo o tvojim ustima.” Poljubio me nježno. “I tvojem vratu.” Još jedan poljubac. “Tvojim zanemarenim laktima i pupku.” Poljubio mi je lakat i slobodnom rukom milovao trbuh. “A ovoga se svakako sjećam.” Zaronio je glavu u moje dojke i dugo ih ljubio. Jedanput ili dvaput. Ili šest puta. 131


“Oh, da, sad sam se sjetio.” Kliznuo je niz moje tijelo. “Još je jedna točka” — preskočio je moje bokove — “upravo” — i brzo prešao preko mjesta na kojem sam bila bolno natečena i vlažna — “ovdje”. Zgrabio mi je koljeno. Koljeno? “Koljeno je mnogima erogena zona”, rekao je. Imala sam osjećaj da su sve moje zone erogene kad je Nathaniel u pitanju. Škakljao mi je vrh koljena nježnim poljupcima istodobno milujući unutarnju stranu. Onda mi je podignuo nogu i poljubio nježnu kožu ispod koljena. Nikad nisam pomislila da bi me ljubljenje koljena moglo uzbuditi do te mjere, ali natjeralo me da zastenjem dok se prebacivao na drugo. Koje je nastavio lizati i ljubiti. “Nathaniel”, zastenjala sam podižući bokove s kreveta. “Treba mi više”. Ignorirao me i nastavio se spuštati dok nije stigao do gležnja koje je nježno ljubio s unutarnje strane. Onda mi je podignuo jedno pa drugo stopalo, ljubeći ih. “Da vidimo”, rekao je gledajući me s podsmijehom. “Imam osjećaj da sam zaboravio nešto. Što bi to moglo biti?” “Pa pametan si čovjek. Sigurna sam da ćeš se sjetiti.” Savila sam koljena i raširila ih. Njegovo je režanje bio dubok, iskonski zvuk koji je izazvao titraje duž moje kralježnice. Došuljao se do mene, strgnuo mi gaćice i obje noge stavio na ramena. Jezikom mi je nježno prelazio preko klitorisa, na što su mi se bokovi ponovno dignuli u zrak. “Evo, baš je ovdje jedno vrlo važno mjesto, jer ovo je” — ponovno me polizao— “čista” — opet lizanje — “nepatvorena” — i opet lizanje — “Abby.” “Dragi Bože.” “I nakon što sam ti satima ljubio usta” — raširio mi je prstima otvor pičke — “mogao bih provesti sate i sate ljubeći i ližući i pijući iz tvoje slatke” — nastavio je s lizanjem — “mokre” — pa opet — “pičke.” Ustima ju je pokrio i gurnuo jezik u nju. Previše je vremena prošlo, a on me predugo nadraživao. Svršila sam čim je prvi put jezikom ušao u mene. Ljubio mi je klitoris malim, lakim poljupcima i trljao ga prstima. Blagim pokretima spustio mi je noge s ramena i položio ih na krevet. Izgledao je poput pume dok se ponovno povlačio po krevetu. “Pa”, rekao je promuklim glasom. “Nastavimo.” Uzdahnula sam s olakšanjem kad je legao na mene. Težina njegova tijela ushićivala me. Jednim pokretom ruke kitu je stavio pred sam ulaz. Onda me primio za obje ruke i isprepleo nam prste. “Abby”, rekao je, na što sam otvorila oči i vidjela odsjaj ljubavi i čežnje u njegovu pogledu. “Ovo sam ja, Nathaniel” — ulazeći u mene samo jednim dijelom — “i ti, Abby” — gurnuo ga je dublje — “i ništa više.” “Nathaniel.” Njegovo je ime bio uzdah s mojih usana. Nagnuo se i poljubio me, lagano nam povlačeći ruke iznad glave. Poljubac se produbio dok je kurcem sve dublje prodirao u mene. Zastenjala sam kad ga je posljednji put zabio i ostao duboko u meni. Gledao me u oči kad ga je izvukao i počeo se usporeno, kretati u ritmu. Oh, da. Moje ga se tijelo dobro sjećalo. Osjećaj rastezanja. Njegova tijela na mojem. Načina na koji smo usklađivali pokrete i postajali jedno. Stiskao mi je prste dok je iznova prodirao u mene. Činio je to sporo i pažljivo, produžujući vrijeme svakog prodora. Tempirao je svako prodiranje, izvlačio ga i čekao dok nije osjetio da više ni trenutak ne mogu podnijeti prazninu, i onda ga zabio u mene, ispunjavajući me do samog kraja.

132


Izvila sam leđa, u želji da ga uvučem još dublje u sebe. Mišići su mu bili tvrdi i napeti, a grašci znoja na čelu odavali su to s koliko se napora kontrolirao. “Nathaniel. Molim te.” Ubrzao je ritam, ulazeći sve brže, ali još uvijek nedovoljno brzo. Izvukla sam prste iz njegovih i povukla mu glavu prema sebi, obavijajući njegov struk nogama. Podizala sam tijelo sa svakim njegovim prodorom i oboje smo zastenjali kad je prodro još dublje. Ali još je uvijek bio prespor. Povukla sam nokte po njegovim leđima, grebući ga. “Dovraga, Nathaniel.” Ugrizla sam mu uho. “Jebi me.” Počeo je mumljati, izvukao ga i onda ga silovito zabio u mene. Zabijao ga je iznova i opet i nanovo, svaki put sve jače i jače. Silovito, duboko. Samo što nisam svršila. Sve je teže disao sa svakim prodorom. Zabacila sam glavu i zarila nokte u njegova leđa. “Oh, Bože, Abby!” Nastavio je pumpati, ali istodobno me, slijedeći ritam bokova, počeo i blago udarati po klitorisu rukom koju je uvukao između naših tijela. “Ja... Ja... Ja...” promucala sam. Zabio ga je još jedanput i rasprsnula sam se od siline orgazma. Kriknula sam dok mu je kurac ulazio i izlazio iz mene. Tijelo mi se počelo tresti od drugog orgazma dok je on nastavljao kitom prodirati u mene. Onda mu se kurac počeo grčiti duboko u meni. Gurnuo ga je još nekoliko puta i potpuno se umirio. Zabacio je glavu i počeo stenjati. Njegovo me svršavanje do te mjere uzbudilo da sam svršila još jedanput. Srušio se na mene, zadihan i mokar. Osjetila sam kako mu srce tuče dok je pokušavao doći do daha. A onda je Nathaniel podignuo glavu i poljubio me. Poslije, kad smo se uspjeli pokrenuti, ustao je s kreveta i otišao do komode. Okrenula sam se na stranu kako bih ga mogla promatrati kako gol otvara ladice i pali svijeće. Već je bio mrak, ali soba je postajala sve svjetlija sa svakim paljenjem svijeće. Svjetlo svijeća poigravalo se na njegovoj koži, bacajući sjene koje su treperile na njegovu tijelu. Okrenula sam se na leđa kad se vratio u krevet. U polusjedećem položaju primio me u zagrljaj i glava mi je pala na njegove grudi. “Nisam planirao ovo večeras”, rekao je ljubeći mi čelo nježno. “Zbilja, nisam.” Udobnije sam se smjestila u njegovu naručju i uzdahnula. “Ipak mi je drago da se to dogodilo. Jako drago.” Zagrlio me čvršće. “Abby? Znam da nisi ponijela ništa sa sobom, ali volio bih da večeras ostaneš ovdje.” Podignuo se i pogledao me u oči. “Ovdje u mojem krevetu, hoćeš li?” U njegovu krevetu. Suza mi se slila niz obraz. “Nathaniel...” Obrisao mi je suzu. “Molim te. Spavaj ovdje. Sa mnom.” Sjela sam u krevetu i poljubila ga. “Da”, rekla sam između poljubaca. “Da, ostat ću.” Gurnula sam ga dolje na krevet. “Ali imamo još sate i sate prije nego što bude vrijeme za nešto tako prozaično kao što je spavanje. Pa onda” — povlačila sam vrhove prstiju po njegovim usnama — “dopusti da počnem s tvojim ustima.” Zastenjao je tiho. I kad smo se ponovno počeli ritmično kretati, dvije su mi stvari postale posve jasne: Nathaniel me voli. I to da ću jednog dana koji nije bio daleko ponovno nositi Nathanielovu ogrlicu. 133


Probudili su me nježni poljupci oko moje ključne kosti, a onda su prešli na vrat, jagodice, pa sve do uha. Prošla su dva tjedna od one noći kad sam prvi put spavala u Nathanielovu krevetu i kad god bih prespavala ondje uvijek me budio na najvjerojatnije načine. “Dobro jutro”, šapnuo je Nathaniel škakljajući me svojim toplim dahom. “Mm”, odgovorila sam i okrenula se u krevetu kako bih mu bila što bliže dok me grlio. Probuditi se zbog Nathanielovih poljubaca bio mi je novi i najomiljeniji način počinjanja dana. “Donio sam ti doručak”, rekao je. Dobro, prebrišite to. Probuditi se zbog Nathanielovih poljubaca i dobiti doručak u krevet, koji je on pripremio, bio mi je novi i najomiljeniji način počinjanja dana. “Što si mi donio?” upitala sam ga, razmišljajući hoću li se podignuti u sjedeći položaj. “Sebe.” Poljubio me u obraz. “Sebe”. Poljubio me u drugi obraz. “I, kao prilog, sebe.” Nježno me poljubio u usta. Sve dok budem živa neću se zasititi Nathanielovih poljubaca. Ali danas je bio velik dan za nas, za našu vezu, i osjećala sam se nekako zaigrano... Otkotrljala sam od njega. “Pa, ako je to sve što si donio —” Njegove su me snažne ruke uhvatile i počela sam se smijati dok me privlačio sebi. “Premda”, rekao je, “ako inzistiraš na pravilnoj prehrani, donio sam i omlet.” Objema sam ga rukama milovala po prsima. “Ne, hvala. Kad bolje razmislim, ipak ću uzeti Nathaniela.” Podignuo se u sjedeći položaj. “Pustit ću te da jedeš da se ne ohladi.” Donio je pladanj s komode i stavio ga pred mene. “Ti to ozbiljno? Zar mi se nećeš pridružiti?” Nagnuo se i još me jedanput poljubio. “Već sam jeo, a moram se i spremiti za posao. I ti bi se trebala spremiti.” Napućila sam usne prema njemu u šali dok je odlazio u kupaonicu, gledajući kako usput skida hlače. Katkad bih zaboravila koliko je Nathaniel osjetljiv. Kako je sve uzimao osobno. Naš se odnos nevjerojatno produbio ovih nekoliko posljednjih tjedana. Ali povremeno bih ipak uočila koliko je zapravo ranjiv. Uzela sam zalogaj omleta. Trebao bi se razvedriti. Naučiti biti malo manje ozbiljan. Kao što se moglo i očekivati, omlet je bio fantastičan — pjenasta jaja, oštar ukusan cedar — jedan dekadentan zalogaj za drugim. Uskoro se iz kupaonice čuo zvuk tekuće vode. Nathaniel. Gol pod vrućim tušem. Eh, sad, to je bilo fantastično. Za to nije bio potreban tanjur. Pojela sam ostatak omleta, popila sok od svježe cijeđenih naranča i vratila pladanj na komodu prije nego što sam ušla u njegovu kupaonicu. Nathanielova kupaonica bila je veličine mojeg stana, a u tuš-kabini mogao je prirediti manju zabavu. Ali unatoč tomu, nikada se nismo tuširali zajedno. Stajao je pod tušem, gotovo nevidljiv od pare. Znala sam iz iskustva da je voda pljuštala u snažnim mlazovima po njegovu tijelu iz dva gornja i šest izvora sa svih strana tuš-kabine. Kad god bih ušla pod njegov tuš, poželjela sam ostati u njemu zauvijek. Ako se u tu kombinaciju ubaci i Nathaniel, sumnjala sam da će itko od nas stići na posao na vrijeme. Ništa za to. Povukla sam spavaćicu preko glave i spustila je na pod. Nathaniel mi je bio okrenut leđima i nije me čuo zbog šuštanja vode. Brzo sam oprala zube, a onda otvorila vrata i ušla u kabinu, udišući gustu paru. Okrenuo se čim je čuo otvaranje. Prišla sam mu bez riječi i stavila ruke oko njegova vrata. Usne su nam se spojile u nježan poljubac. 134


“Dobro jutro”, rekla sam dišući mu u usta. “Dobro jutro. Je li sve bilo u redu s doručkom?” Da, Nathaniele, htjela sam reći. Stojim gola u tvojoj tuš-kabini jer se želim požaliti na doručak. “Zapravo”, rekla sam. “Nešto je nedostajalo.” “Stvarno? U omletu? “Ne u omletu, ali nisam dobila tebe.” Poljubila sam mu jedan obraz. “Tebe.” Poljubila sam mu drugi. “Ni prilog od tebe.” Poljubila sam ga u usta. “To tako jednostavno ne ide, zar ne?” “Nipošto.” “Hmm.” Uzeo je moj gel za tuširanje s mjesta unutar kabine i počeo sapunati ruke. Za tren sam bila prekrivena pjenom pa sam počela prati kosu. “Znam da smo o ovome detaljno raspravljali”, rekao je dok je topla voda ispirala sapunicu, a ja ispirala kosu. “Ali zamolit ću te da mi udovoljiš još jedanput.” Položio je ruke na moja ramena i pogledao me u oči. “Ne moramo ništa počinjati ovog vikenda.” “Znam”, rekla sam dok sam ga sapunala. “Ali ja to želim.” Prestala sam, ne znajući kako da izrazim ono što sam osjećala. “Nikada nisam pomislila da ću to toliko trebati, za tim žudjeti. Još uvijek ne želim da to bude s bilo kim drugim osim s tobom, ali...” Prisilila sam se na to da ga pogledam u oči, da mu nekako prenesem koliko sam iskreno to mislila. “Sada shvaćam zašto si smatrao potrebnim da mi preporučiš druge domove.” Nježno me privukao na grudi. “Hvala ti”, šapnuo mi je u kosu. I time su i posljednji tragovi sumnji i krivnje u vezi s našom prošlošću jednostavno iščeznuli. Stajali smo tako kratko, osjećajući kako se prošlost topi i s radošću iščekivali budućnost. Lagano se odmaknuo i spustio glavu uz moju. Jezikom mi je dražio usne i uzdahnula sam kad mi ga je ubacio u usta, prepuštajući se njegovom majstorskom umijeću. Prepuštajući se njemu i svim uzburkanim osjećanjima koje je budio u meni. Bilo je to previše za mene. “Dovraga”, rekla sam kad je poljubac završio. “Osjećaš li i ti to?” Zatvorila sam oči nakratko i kimnula. “Svaki put.” Kut usana razvukao mu se u osmijeh. “Dođi ovamo”, rekao je i povukao me do zida kabine. Podignuo je ruku i zatvorio gornje mlazove kako bi prskali samo oni bočni. Primio me za desnu nogu i postavio je na pločicama obloženu klupu. “Evo ovdje.” Povukao je ruku između mojih nogu. “Ovdje si jako, jako prljava.” Prljava? Što? Zapazio je moje iznenađenje. “Sjećaš se?” šapnuo je dok je prstima trljao moju vlažnu pičku. Oh... Mislio je na prethodnu noć. Nasmiješila sam se kad sam se sjetila... Kako sam ga obavila nogama i morala se držati za uzglavlje kreveta dok me je silovito jebao. Ispružila sam ruku i uhvatila ga za ukrućeni kurac. “Oh, da, počela su mi navirati sjećanja.” “Hvala Bogu. Da si to kojim slučajem već zaboravila, mogao bih upasti u duboku, mračnu depresiju.” Stisnula sam ga jače. “Samo je jedna stvar koja bi trebala upasti duboko.” “Jebi ga, Abby”, rekao je meškoljeći se uz moju ruku. “Sad, Nathaniel.” Prestao je micati bokove. “Uvijek si tako nestrpljiva, ljubavi. Moraš naučiti uživati u iščekivanju užitka.” Bio je nepopravljiv. “Uživat ću poslije užitka. Pa zar nisi rekao da se moramo požuriti radi posla?” Prepredeno mi se nasmiješio. “To je bilo prije nego što si mi se pridružila pod tušem.” 135


“Zakasnit ćemo”, rekla sam, potpuno svjesna toga da mi argument neće biti prihvaćen. Nitko nije vodio računa o tome kad on dolazi na posao — bio je vlasnik i sam je upravljao svojim poslovnim carstvom. Sagnuo se i šapnuo mi u uho. “Napisat ću ti ispričnicu.” Okrenula sam se prema njegovim usnama. “Svakako to napravi.” “Mm”, promumljao mi je u obraz. “Draga Martha, molim vas ispričajte Abby što je zakasnila na posao danas — “ “Ne dolazi u obzir.” Stavio mi je prst na usta. “Bila je opravdano spriječena zbog vodoinstalaterskog problema koji nenadano iskrsnuo u mojoj kupaonici.” Ponovno se počeo lagano gurati i udaljavati iz mojega savijenog dlana. “Tvoj prilično grubi primjer seksualnog humora posve je djetinjast”, rekla sa mu. “Zbilja?” upitao je zaustavivši bokove. “Mislio sam je prilično dobar budući da sam ga izmislio na licu mjesta. Uz to, Martha i ja smo ovakvi”, podignuo je dva isprepletena prsta. “Samo zato što se Martha pravi da ne primjećuje tvoje posjete srijedom ne znači da ti je najbolja prijateljica.” “Naprotiv, puno dugujem Marthi. Nikada ne bih ostavio onu ružu da me nije zatekla s njom.” Nasmijala sam se, nisam znala kako je malo nedostajalo da uopće ne dobijem ružu. “A upravo mi je Martha objasnila njezino značenje.” “Podsjeti me da joj pošaljem pismo zahvale”, rekao je, ponovno gurajući kitu u moju ruku. “Kasnije, puno, puno kasnije.” Spustila sam drugu ruku na njegove prepone, obuhvatila mu jaja i u trenu potpuno zaboravila na Marthu, posao i sve u vezi s bilo kakvim drugim pripremama osim onih koje uključuju Nathaniela. Usne su nam se spojile još jedanput, još uvijek nježno jer smo oboje htjeli da taj trenutak potraje što duže. Prekinuo je poljubac i uhvatio mi dojke. “Nikad prije nisam bio tako ljubomoran na vodu.” Prsti su mu klizili po mojoj koži. “Jer te dodiruje odjednom — sa svih strana.” Glava mu se spustila na moju bradavicu i svu je vodu posisao s nje. Naslonila sam glavu na zid tuš-kabine, ispustivši mu kitu iz ruke. Još se više približivši mjestu na kojem sam stajala, gurnuo je dva prsta u mene. Zastenjala sam i obavila mu struk nogama. Ubrzao je pokrete prstima, pridruživši im palac kojim mi je nježno trljao klitoris. A onda, kao da to nije bilo dovoljno, šapnuo je: “Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen I što se osjećaji moji bude kad budimo se mi I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna, Skladno disanje Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom Koji misle iste misli bez potrebe da se zbori I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi. Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti Nit' od sumornog tropskog sunca uvenuti Cvijeće u cvjetnjaku koji je naš i samo naš”

136


Ruke mu se nisu prestajale kretati, lagano me dovodeći do ludila, pa sam, kad je izgovorio posljednji stih Eliotove pjesme, mislila da ću poletjeti. Svršila sam tako silovito da mi se počelo tresti cijelo tijelo. “Volim te gledati kako svršavaš.” Prišao je bliže mojim nogama i stavio kitu na moj otvor. “Od toga postajem tako jebeno tvrd.” Kurac mu je lako ušao i gotovo da sam ostala bez daha kad ga je zario duboko u mene. Nisam se stigla oporaviti od prvog, a već me dovodio do novog vrhunca. “Svršimo zajedno, Abby”, rekao je nabijajući kurcem nanovo i nanovo. “Povedi me sa sobom ovog puta.” Nikad se neću zasititi osjećaja njegove kite u sebi i načina na koji nam se pripijena tijela kreću zajedno. Stavila sam ruke oko njega i vukla nokte po njegovim leđima. “Da”, rekao je prigušenim glasom. “Jebi ga. Da.” Čvršće sam se privila uz njega kad sam osjetila nadolaženje drugog vrhunca. Obuhvatio mi je glavu rukama i udvostručio snagu kojom se zabijao u mene, prodirući sve silovitije. “Nikada ne želim napustiti ovo mjesto”, rekao je nabijajući. “Nikada te ne želim ostaviti. Jer, jebi ga, nikada te se neću zasititi.” Leđa su mi kliznula niz mokre pločice od siline kojom me jebao. “Nikad. Nikad. Nikad zasititi.” Zubima mi je grebao vrat, a jednu je ruku spustio između nas do točke u kojoj smo bili spojeni. “Osjeti nas. Osjeti mene. To je tako jebeno dobro.” Jednim mi je prstom dražio klitoris i osjetila sam kako mi se tijelo napinje. Ispustila sam tihi krik. Savio je noge, ugurao ga još jedanput i počela sam silovito svršavati. Nakon posljednjeg prodora, umirio se duboko u meni i svršio snažno. Naslonio se na mene dok nam se disanje nije umirilo, a lupanje srca smirilo. Bubnjanje vode vratilo nas je polagano u jutarnju realnost. “Dovraga”, rekao je smiješeći se uz moje rame. “Što?” “Moram se istuširati još jedanput.”

137


Trideset sedmo poglavlje

Gospođice King”, pozvala me tajnica, “gospodin West će vas primiti sada.” Krenula sam prema tamnim drvenim vratima. Srce mi zbilja nije trebalo tući tako brzo kao što je tuklo. Točno sam znala tko me čeka iza zatvorenih vrata. Znala sam i voljela ga. Bilo je to u petak navečer i došla sam u njegov ured na vlastiti zahtjev. Nathaniel isprva nije shvatio ono što sam namjeravala napraviti, ali na koncu se složio s tim. Gurnula sam vrata, ušla i pogledala ga ovlaš. Glava mu je bila pognuta jer je tipkao za kompjuterom. Zatvorila sam vrata za sobom i krenula do sredine prostorije. Stajala sam na istom mjestu i u istom položaju kao i prije nekoliko mjeseci — nogu postavljenih u širini ramena, spuštene glave i ruku uz tijelo. Nastavio je tipkati. Proveli smo posljednja dva tjedna radeći na novom sporazumu. Sjedeći za njegovim kuhinjskim stolom, raspravljali smo i dogovarali se o onome što oboje želimo. Odlučivali o tome kada i kako ćemo se igrati. Na kraju smo se složili da ćemo se igrati od petka navečer do nedjelje poslijepodne, a bit ćemo kao i svi ostali normalni parovi od nedjelje poslijepodne do petka navečer. Prva svađa bila nam je oko toga koliko često trebam nositi njegovu ogrlicu. Ja sam je htjela nositi stalno, ali Nathaniel je o tome imao drugačije mišljenje. “Nosila sam je stalno prošlog puta” rekla sam ne shvaćajući zašto bi sada bilo drukčije. “Ali stvari su se promijenile” “Ne tvrdim da se nisu promijenile, ali svakodnevnim bi nošenjem održavala vezu koja postoji između nas.” “Razumijem zašto želiš moju ogrlicu svakog dana, ali hoćeš li poslušati moj savjet? Savjet nekoga tko ima više iskustva?” “Hoćeš li često igrati na tu kartu iskustva?” “Da.” Uzdahnula sam i zavalila se u stolac. “Slušaj, Abby. Priznala ti to ili ne, samim tim što nosiš ogrlicu neminovno upadneš u jedno posebno duševno raspoloženje, a ja ne želim da budeš u tom raspoloženju preko tjedna. Ako te upitam želiš li grašak ili mrkvu za večeru u utorak navečer, želim da mi odgovori Abby, moja ljubavnica, a ne Abigail, moja pokorna.” “Znam, ali... “pokušala sam reći nešto, ali zapravo bio je u pravu. “Ne namećem ti više plan prehrane ni režim vježbanja kao ni obvezu osmosatnog spavanja ili — “ “Hvala dragom Bogu na tome jer inzistiranje na osam sati spavanja bitno ograničava naše aktivnosti preko tjedna.” “To je dakle dogovoreno, ali vratimo se onome o čemu sam govorio. Ako želim voditi ljubav u srijedu, a ti nisi raspoložena, hoću da imaš potpuno slobodu da mi to i kažeš. Ogrlica će te”— zatresao je glavom — ”sprečavati u tome. Čak iako misliš da neće.” Na kraju smo se dogovorili da ću njegovu ogrlicu nositi samo preko vikenda. Iako sam ja došla na ideju da ponovno podnesem molbu i nađem se s njim u njegovu uredu, nismo razgovarali o tome što će se dalje događati te večeri. Gledala sam u svoje noge i pitala se je li mu ogrlica u uredu. Nisam je vidjela od onoga jutra kada sam je ostavila na stolu u blagovaonici. Slušala sam ujednačen zvuk tipkanja i pitala se o čemu razmišlja. O tome kakve su mu bile namjere. Odbacila sam sve misli i umjesto toga usredotočila se na disanje. Nema potrebe razmišljati o tome kako će proteći večer. Bit će onako kako Nathaniel odluči i ma što odlučio to će biti najbolje za oboje. Nisam sumnjala u to. Prestao je tipkati. “Abigail King.” 138


Ovoga se puta nisam trgnula kad je izgovorio moje ime. Očekivala sam to pa sam i dalje stajala pognute glave. Odgurnuo je stolac, ustao od stola i zakoračio preko ulaštenog drvenog poda. Brojila sam mu korake. Deset. Deset mu je koraka trebalo da stane iza mene. Podignuo mi je kosu, omotao je oko šake i povukao je. “Prošlog sam puta bio blag prema tebi”, rekao je niskim, zapovjednim glasom. Želudac mi se počeo tresti od napetog iščekivanja. Vratio se Nathaniel, dom. Nedostajao mi je. Povukao me snažnije za kosu, a ja sam se prisilila da zadržim glavu pognutu. “Rekla si mi jednom da se možeš nositi s bilo kakvim fizičkim zahtjevima koje pred tebe postavim”, rekao je. “Sjećaš li se?” Da, dovraga. Sjećam se da sam izgovorila upravo te riječi. Trebala sam znati da će se te riječi jednog dana vratiti i ugristi me za stražnjicu. Povukao me za kosu. “Tu ćemo teoriju provjeriti u praksi, Abigail. Vidjet ćemo koliko si uistinu spremna podnijeti.” Pustio mi je kosu na što sam ispustila zrak koji sam zadržavala u sebi. “Obučit ću te”, rekao je i prišao mi s prednje strane, tako da sam gledala u vrhove njegovih svečanih kožnatih cipela. “Obučiti te tako da mi možeš zadovoljiti svaku potrebu, želju i zamisao. I još nešto, kada ti izdam zapovijed, odsad očekujem da je izvršiš istog trena bez ikakvih pitanja. Svako odlaganje, podignuta obrva ili neposlušnost kažnjavat će se na licu mjesta. Jasno?” Čekala sam. “Pogledaj me i odgovori”, rekao je. “Je li ti jasno?” Pogledala sam njegove smirene zelene oči. “Da, gospodaru.” “Što to čujem”, počeo me grditi. “Pa mislio sam da si prošlog puta naučila tu lekciju.” Prošlog puta? Što? “Kako mi se obraćaš dok ti ne stavim ogrlicu oko vrata?” Sranje. “Da, gospodine.” “Tu sam ti pogrešku prošli put oprostio”, rekao je vraćajući se do svojega radnog stola. “Ali, kao što sam rekao, ovoga puta neću biti popustljiv.” Srce mi je počelo ubrzano kucati. Nisam mislila da ću tako brzo pogriješiti. “Podigni suknju i stavi ruke na stol.” Krenula sam prema stolu i podignula suknju iznad struka. Je li njegova tajnica još uvijek bila ispred? Može li čuti? Ruke sam položila na stol i pripremila se. “Tri udarca. Broji.” Zamahnuo je rukom i pljusnuo mu po stražnjici. Oh. “Jedan”, rekla sam. Ponovno me udario, ovoga puta drugo mjesto. “Dva.” Samo još jedan. Stisnula sam zube dok me udarao treći put. “Tri.” Prestao je i protrljao mi stražnjicu, ublažavajući mi bol svojim iskusnim rukama. Njegov mi je dodir godio i morala sam se prisiliti da ostanem mirna. Vratio mi je suknju na mjesto. “Stani ondje gdje si prije stajala”, šapnuo je. Krenula sam do točke na sredini ureda. Na neki sam se način osjećala opuštenijom. Zabrljala sam i on je riješio stvar. Nastavili smo. Bez straha s moje strane. “Sjećaš li se svojih sigurnih riječi?” upitao me Nathaniel koji je stajao s desne strane stola. U mislima sam se vratila tom razgovoru. Opet smo bili za kuhinjskim stolom. 139


“Dvije?” upitala sam. “Daješ mi dvije sigurne riječi?” “To je uobičajena praksa”, odgovorio je zapisujući nešto. “Ali prošlog puta — “ Podignuo je pogled. “Već sam ti objasnio u čemu sam pogriješio posljednji put pri utvrđivanju pravila, Abby. Više me nećeš morati napustiti kao prošli put” Pružila sam ruku preko stola da uhvatim njegovu. “Neću otići. Samo ne znam zašto moram imati dvije sigurne riječi.” “Zato što ćemo pomicati tvoje granice. Ako kažeš 'žuto', znat ću da ih pomičem, ali da mogu nastaviti. 'Crveno' potpuno obustavlja prizor.” Ipak mi se to činilo kao pretjerivanje. “Ali nikada prije nijedna tvoja pokorna nije upotrijebila sigurnu riječ”, rekla sam. “Ti si je upotrijebila”, rekao je podižući mi ruku do svojih usana. “A ja želim da se osjećaš potpuno mirnom i sigurnom dok si sa mnom. Čak i kada te kažnjavam.” “Da, gospodine”, rekla sam vrativši se u sadašnjost. “Sjećam se sigurnih riječi.” “Dobro.”Vratio se za svoj stol, otvorio ladicu i iz nje izvadio kutiju. Otvorio ju je. Moja ogrlica. Podignuo ju je u zrak. “Jesi li spremna, Abigail?” “Da, gospodine”, odgovorila sam smješkajući se. Prišao mi je i stao pred mene. “Klekni.” Spustila sam se na koljena. Stavio mi je ogrlicu oko vrata i zakopčao je. Opet sam se osjećala kao kompletna osoba. “Ovo ću ti stavljati oko vrata svakog petka u šest sati popodne i skidati je u tri sata u nedjelju”, rekao je povlačeći prste preko moje ključne kosti. Odlučili smo da nam to ostavlja dovoljno vremena da se igramo u petak navečer i dovoljno vremena u nedjelju da razgovaramo o vikendu i prelasku na svakodnevno ponašanje. Također smo se dogovorili o tome što će se događati nakon što mi stavi ogrlicu u petak navečer. Ali čekala sam da me uputi. “Ustani”, rekao je. Ustala sam, pomalo zbunjena. Nismo se ovako dogovorili. Oči su mu blistale od ljubavi. “Izgledaš tako jebeno dobro s mojom ogrlicom.” Podignuo mi je bradu i poljubio me. Strastveno. Ležala sam u njegovu naručju ujutro nakon prve noći u njegovu krevetu. “Reci mi, to pravilo o neljubljenju”, upitala sam ga povlačeći ruku duž njegovih prsa. “Je li se to pravilo odnosilo na sve tvoje pokorne ili samo na mene?” Pomilovao me po kosi. “Samo na tebe, Abby.” “Samo na mene”? Podignula sam glavu i pogledala ga.”Zašto?” “To je bio način da se distanciram. Mislio sam da, ako te ne budem ljubio, neću ni toliko osjećati. Moći ću se uvjeriti u to da sam samo tvoj dom.” “Ljubio si druge pokorne”, promumljala sam, iznenađena i nezadovoljna ljubomorom koja mi je prostrujila kroz tijelo. “Da.” “Ali mene ne.” Nije rekao ništa, vjerojatno se bojeći moje reakcije. Onoga što ću reći. Dio mene ljutio se što se suzdržavao po pitanju toga. Što nas je lišio tog užitka. No, prošlost je prošlost. “Znaš što to znači, zar ne?”upitala sam ga penjući se na njega. “Ne”, odgovorio je oklijevajući. Približila sam usne njegovu uhu.”Imaš puno toga za nadoknaditi” Poljubio me nježno. “Puno?” “Mmm”, rekla sam dok me ponovno ljubio.”S kamatom.” Nasmiješio se. “S kamatom?” 140


“Visokom kamatom. Pa ti je bolje da počneš što prije.” “Oh, Abby.” Prevrnuo me na leđa i postavio se iznad mene. “Ja uvijek vraćam svoje dugove.” Prekinuo je poljubac i pritisnuo mi ramena. “Natrag na koljena.” Kleknula sam ispred njega. Prednji mu se dio hlača napinjao od nabreklog kurca, ali čekao je. “Molim vas, gospodaru, mogu li primiti vašu kitu u usta?” “Možeš.” Otkopčala sam mu remen i povukla zatvarač na hlačama spretnim pokretima, spremna da ga okusim. Gurnula sam mu hlače i bokserice do gležnjeva i polizala usne kad sam vidjela taj tvrdi uzdignuti kurac. Prstima mi je zaplitao kosu dok sam ga stavljala u usta. Lagano sam ga uvlačila, ali nije želio sporo već ga je gurnuo do kraja jednim silovitim pokretom. Dopro mi je do samog ruba grla pa sam se brzo morala opustiti da se ne zagrcnem. Čvrsto me držao za kosu dok je nabijao i izlazio. Kakav dobar osjećaj, u isto me je vrijeme snažno povlačio za kosu i silovito kitom mlatio po grlu. Nadala sam se da je i njemu bilo podjednako dobro. Sisala sam ga dok ga je izvlačio iz mojih usta i jezikom prelazila preko njega dok ga je vraćao unutra. Povukla sam usne nagore kako bih ga mogla lagano grepsti zubima. “Jebi ga”, rekao je. Još nekoliko silovitih prodora i počeo se trzati u mojim ustima. Položila sam ruke na njegove bokove u iščekivanju, spremna za njegovo svršavanje. Želeći ga. Gurnuo mi ga je duboko u grlo, nakratko se umirio da bi mi već sljedećeg trena usta bila puna njegove spreme. Sve sam progutala i uživala u slankastom okusu onoga što je svjedočilo njegov užitak. Rukama mi je trljao tjeme, nježno mi masirajući glavu, ublažavajući preostali bol od povlačenja kose. Bila sam mirna, usredotočena na ljubav koju sam osjećala u njegovu dodiru. “Zakopčaj mi hlače, Abigail”, rekao je provukavši prste još jedanput kroz moju kosu. Navukla sam mu hlače i bokserice. Zakopčala hlače i remen. “Ustani”, naredio mi je. Kad sam ustala, uhvatio me ispod brade i podignuo glavu kako bi nam se pogledi sreli. “Večeras ću te rasturiti od jebačine. Dovest ću te do ruba užitka i onda te pustiti da izvisiš. Ne smiješ svršiti dok ti to ne dopustim, a bit ću jako škrt s dopuštenjima. Razumiješ li me? Odgovori mi.” Draga, slatka, milostiva nebesa. “Da, gospodaru.” Oči su mu sjajile od uzbuđenja. “Bit ću doma za sat. Želim da me čekaš gola u igraonici.”

Nastavlja se....

Chiarissima

141


O AUTORICI

TARA SUE ME napisala je prvi roman kada je imala dvanaest godina. Trebalo je proteći dvadeset godina do pisanja drugog. Nakon što je napisala nekoliko tradicionalnih ljubavnih romana, odlučila se okušati u nečem malo izazovnijem i tako počela rad na Pokornoj, Ono što je otpočelo kao vježba pisanja, ubrzo je poprimilo vlastiti život pa su ubrzo uslijedili nastavci, Dominantan i Obuka. Prvobitno objavljena na internetu, trilogija je stekla veliku čitateljsku publiku diljem svijeta. Tara je svoj pravi identitet i pisanje tajila. Ni vlastiti suprug nije znao na čemu radi. Do danas samo jako mali broj ljudi zna pravu istinu (premda je u međuvremenu rekla suprugu). S njim i dvoje djece živi u jugoistočnom dijelu Sjedinjenih Država.

142

Pokorna  
Pokorna  
Advertisement