prošlog stoljeća. Otad se, naime, ovaj fenomen sustavno proučava u razvijenom svijetu. Kod nas se o njemu progovorilo tek početkom 2000. godine.
Što učiniti
Nemojte tolerirati zlostavl jača, jer va s neće ostaviti na miru do k vas psihički ne slom i ili otjera iz radne sredine. Po duzmite sve korake da se to ne dogodi:
● na pojavu prvog znaka mobbinga otvoreno razgo varajte sa osobom koja vas zlostavlja o njezinom ponašanju i po stupcima ● razgovarajte pristojno i ljubazno, ali odlučno ● ne uzvraćajte mobberu istom mjerom, ne ogova rajte ga i nemojte biti agresivni ● nemojte se izolirati od radne sredine niti plakat ii samosažalijevati se pred zlostavljačem ● zabilježite svaki mobb ing, datum i ime (imena) osobe koja vas je zlostavljala ● čuvajte sve pisane doku mente
koje vam je uputio mobb er ● obavijestite osobu iz vaš e radne sredine u koju im ate povjerenja o onome što vam se doga đa ● upoznajte s onim što vam se događa i osobu koja vam je izravno nadređena, ali i kadrovsku službu, upravu poduzeća, sindikat ● svakako o tome što pro lazite obavijestite članove neke od udruga za zaštitu ljudskih prava, Udrugu mobbing (Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga), Udrugu za jed nakost spolova isl. ● potražite savjet pravn ika koji se
bavi radnim pravom ● usvojite neku od metod a opuštanja ● po potrebi potražite po moć psihologa, psihijatra, liječnika snijim kolegama u tvrtci, nitko je nije ozbiljno shvatio. Time se nimalo nisu razlikovali od mnogih nadređenih u radnim sredinama, gdje su zaposlenici žrtve takvog ponašanja (i obično ga trpe šest do 18 mjeseci prije nego se „slome“). Pritom, kao da nisu htjeli ili nisu znali sagledati kako taj obrazac ponašanja - žrtva, mučitelji - podjednako šteti napadnutom pojedincu i atmosferi u cijeloj tvrtki, a time i njezinu gospodarskom uspjehu. U pitanju je, naime, poseban oblik ponašanja u radnoj sredini kad skupina ili pojedinac, psihički (rjeđe i fizički) zlostavlja pojedinca ili skupinu suradnika. Tada su žrtva ili žrtve izlo-
žene izrugivanju, ogovaranju, tužakanjima da ne znaju raditi, a često im se prijeti, smanjuju primanja, uskraćuju poslovne informacije, pretrpava ih se radnim zadacima, psihički i društveno degradira. itd. Pritom većina šikaniranih i poniženih zaposlenika ne prepoznaje da im „moćan“ i nasilan pojedinac ili skupina ugrožava dostojanstvo, integritet i ugled. Umjesto da to spriječe ili potraže pomoć, nastavljaju raditi i živjeti u strahu da bi mogli izgubiti posao. Osjećaju se bespomoćno, bezvrijedno, jadno, bezvoljno... Potvrđuju to i rezultati istraživanja koja se provode od 1980-tih godina
Zloća, zavist i ekonomija Zasluge za određivanje mobbinga prepisuju se švedskom industrijskom psihologu dr. Heinzu Leymannu, koji je zaključio da je široko rasprostranjena pojava u radnim sredinama. Taj poseban oblik ponašanja i djelovanja na poslu, kad pojedinac ili skupina sustavno ponižavaju i zlostavljaju drugu osobu s ciljem da ugroze njezin ugled, čast, dostojanstvo i udalje ju s radnog mjesta - nazvao je mobbingom. Izbor imena nije bio slučajan, jer je nastao od engleskog glagola to mob ili navaliti na nekoga, nasrnuti u masi. Prvi ga je koristio znanstvenik Konrand Lorenz kako bi njime nazvao ponašanje udruženih životinja protiv člana krda, kojeg zajednički napadaju, te istjeruju iz zajednice pa katkad i usmrte. Unazad pet godina objavljena su brojna istraživanja mobbinga. Njihovi rezultati pokazuju da se ostvaruju predviđanja psihologa Leymanna, prema kojima svaki zaposlenik ima 25 posto šanse za mobbing u radnoj sredini. Razlog tome nije samo zavist ili zloća kolega zlostavljačkih namjera, nego ga još potiču globalizacija i ekonomska kriza. Zbog njih se tvrtke preko noći zatvaraju, dolazi do
*
Najčešće su mobberi utjecajni pojedinci, koji su nezadovoljni životom nakon posla pa na radnom mjestu okupljaju suradnike kako bi u toj skupini bili glavni 20. siječanj 2013. Ibr.3I
zdravlje I ljepota I 77