Outdoor
‘Ako ne razumijete odnos između planine koja mami i čovjeka koji odgovara na njezin izazov, ako ne vidite da je mučan uspon metafora za životne bitke, nikada vam neće biti jasno u čemu leži privlačnost planinarenja. Mi u svemu tome vidimo samo čisto zadovoljstvo. A zadovoljstvo je, na kraju krajeva, ono čemu težimo cijeloga života’ - George Mallory
Prošle jeseni u kina je došao film pod jednostavnim nazivom – Everest. Bavi se tragedijom koja se na toj planini dogodila 1996. godine, prvom ozbiljnijom nesrećom nakon što su ‘krov svijeta’ počeli pohoditi amateri, kao klijenti komercijalnih ekspedicija kojih je danas više nego ikada. Turisti amateri u avanturizmu nisu ništa novo, kao ni tragedije koje oni uzrokuju ili doživljavaju, no tek nakon 1996., kad je u snježnoj oluji na oba sedla poginulo osam ljudi, javnosti je zapelo za oko koliko je taj problem na Everestu uzeo maha. Javnost je saznala za tu tragediju jer je dio jedne ekspedicije tada bio i novinar na zadatku Jon Krakauer, koji je kasnije napisao i knjigu o tome, nakon čega je snimljen spomenuti film. Iako iskusan planinar, Krakauer nije imao nikakvog iskustva u usponu na himalajske visine. Ironično, Krakauerov je novinarski zadatak bio napisati reportažu o sve većoj popularnosti komercijalnih ekspedicija na Everest. Nakon planetarne popularnosti alpinističkih uspjeha u kojima je krajem prošlog stoljeća jedna od najpoznatijih figura bio Austrijanac Reinhold Messner, a značajnu ulogu odigrali su i slovenski alpinisti i naš Stipe Božić, medije su polako prestale zanimati ekspedicije koje i dalje poduzimaju vodeći alpinisti današnjice. Uspjesi i neuspjesi vrhunskih penjača tako su ostali vidljivi samo malom broju ljubitelja tog prelijepog i preopasnog sporta. Međutim, gužve podno najviše planine na svijetu radi ‘turističkih’ ambicija ne jenjavaju. Stoga smo uz pomoć lokalnih znalaca zavirili u realno stanje podno Sagaramathe (kako se Everest naziva lokalno). Hotel Yak and Yeti u središnjoj četvrti Kathmandua, Durbar Marg, mjesto u kojem osvajači Everesta do kraja života jedu i piju besplatno, uvečer je posve drugačiji nego danju. Bučan i kaotičan, prožet duhom avanture, hotel bi isto tako mogao biti smješten na Divljem zapadu prije nekoliko stotina godina. Klijentela hotela pretežno su pustolovi, štovatelji nekolicine penjača koji su stigli do vrha povezani jednim zajedničkim snom. Do vrha planine vode dva puta, ali o njima se razmišlja iz samo jednog razloga: sreće, koju je opisao prvi junak Everesta George Mallory prije nego što je postao još jedna žrtva planine u lipnju 1924., smrznut u ‘jakni od tvida i vunenim hlačama’ svega nekoliko stotina metara od vrha. Malo manje od stotinu godina nakon Malloryjeve smrti, Everest je bliže nego ikada: broj turističkih agencija koje dobro potkoženim avanturistima nude relativno sigurno putovanje do vrha raste i raste. Svaki put kad se na planini dogodi nesreća, kao kada je u velikoj lavini prošle godine nastradala ekspedicija s dvadesetak planinara i Šerpa, mediji se gladno bace na izvještaje popraćene fotografijama bizarno užurbane planine. Redovi planinara koji čekaju svoj red na uspon, tvrdi televizija, dokaz su da je uspon danas moguć svakome tko si ga može priuštiti, bez obzira na iskustvo ili fizičku spremnost. Prepričavaju se tračevi o čekanju u redu za prolaz određenim dijelom planine (obično se spominje Hillary step), nepripremljenim amaterima na Južnom sedlu koje spaja Everest sa susjednom planinom Lhotse, koji misle da će ih novac spasiti kad im ponestane energije ili odlučnosti, pretvarajući sve to u ugodan izlet bez ikakvog izazova. Kritičari s prezirom gledaju na takve: hvalite se vi koliko želite, ali niste se uspeli sami. Zapravo, kao da svatko na nižoj nadmorskoj visini ima nešto za reći o usponu na Everest. Mediji često optužuju upravo ta-
143