IZ ZAJEDNICA BRAĆE

„samo Bog daje rast“.

Predsjednik Saveza baptističkih crkva u Republici Hrvatskoj, pastor Ivica Horvat, kazao je da su izazovi koje je donijela 2020. godina – pandemija, potres u Zagrebu, potres na Banovini – rezultirali ne samo time da podrhtava tlo, nego da „podrhtavaju i ljudi“, te da nam je u odgovoru na sve te izazove potrebno zajedništvo u djelotvornoj ljubavi prema bližnjima. „Ako smo u Kristovoj ljubavi, on će nas osnažiti da prepoznajemo ljepotu u svim ljudima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest”, kazao je pastor Horvat.

Osobito dojmljiva i bogata znakovitošću i porukom bila je simbolična gesta koju su preporučile sestre iz Grandchampa u Švicarskoj, koje su ove godine priredile materijale za svjetsku Molitvenu osminu.

Nakon nagovora, predmolitelji iz šest različitih kršćanskih crkava grada Zagreba u tišini su oblikovali krug oko upaljene uskrsne svijeće koja je u središtu tog kruga i simbolizira Krista – svjetlost svijeta. Nakon nekoliko trenutaka mirovanja i molitve u šutnji, svi su predmolitelji istovremeno načinili korake prema svijeći u središtu te zastali moleći u šutnji. Potom su nastavili hodati prema upaljenoj svijeći te su, došavši do nje, zapalili na njoj svoje svijeće koje su, dotad neupaljene, nosili u rukama.

Nakon što su se zadržali uz svijeću i molili u šutnji, obasjani svjetlošću uskrsne svijeće, svjetlošću Kristovom, i primivši svjetlost od nje – od Krista, predmolitelji su se razišli po cijeloj crkvi i podijelili svjetlo Kristovo svim okupljenim vjernicima. Nakon zajednički izmoljene molitve Očenaša i završnog blagoslova, predmolitelji su s upaljenim svijećama izašli iz crkve prema sakristiji, čime je naznačeno da svjetlost Kristova iz Crkve dolazi svijetu i rasvjetljuje ga.

Opisana simbolička gesta vizualno je očitovala i poručila i slijedeće: ako se kršćani, odijeljeni svojim različitostima, približavaju središtu u kojem je svjetlost – Krist, jer se žele zbližiti s Bogom utjelovljenim u Kristu, tada će se, samim time, istovremeno približiti i jedni drugima; što se više približavaju jedni drugima, tim se više približavaju Bogu u Kristu; tko napreduje u ljubavi prema Bogu, napreduje i u ljubavi prema bližnjima.

Poštujući aktualne epidemiološke mjere, kršćanske crkve su zajednički odlučile da se ove godine umjesto tradicionalnih četiriju postaja održi samo jedno središnje ekumensko molitveno slavlje u crkvi većih dimenzija i s ograničenim brojem vjernika. Stoga su u crkvi sv. Marka Križevčanina bila unaprijed obilježena mjesta za predmolitelje i vjernike, uz obvezno korištenje dezinficijensa i maski za lice.

Ostali vjernici iz kršćanskih crkava molitveno slavlje su mogli pratiti uživo posredstvom Facebook stranice župe.

Budući da je ove godine zbog pandemije sužena mogućnost zajedničke interkonfesionalne molitve (zajednička molitva pripadnika različitih crkava) kao i mogućnost monokonfesionalne molitve (zajednička molitva pripadnika iste crkve), kršćanske crkve u Zagrebu, Europi i svijetu pozvale su kršćane da se tijekom Molitvene osmine ali i tijekom cijele godine molitvi za jedinstvo kršćana osobito intenzivno pridruže na individualnoj razini, u svojim domovima i sa svojim obiteljima.

SLAVLJE SV. JOSIPA U REMETAMA

U godini sv. Josipa, koju je proglasio papa Franjo apostolskim pismom „Patris corde“ (Očinskim srcem) povodom 150. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom sveopće Crkve, naša je provincija osobito svečano proslavila svetkovinu ovoga velikoga sveca, koji je zaštitnik Hrvatske, ali i naše provincije.

U devetnici priprave na svetkovinu, nakon zajedničkih večernjih pohvala, slijedilo je prigodno razmatranje vezano uz osobu i kreposti sv. Josipa, nakon čega su se molile litanije na nakanu progonjene Crkve i krunica sv. Josipu. Ove su pobožnosti izabrane kako bi se sudionicima devetnice omogućilo zadobiti potpuni oprost koji se u ovoj godini dodjeljuje, uz ispunjenje uobičajenih uvjeta (ispovijed, pričest i molitva na nakane Svetog Oca), vjernicima koji učine jedan od dodatnih čina pobožnosti sv. Josipu (o dodatnim uvjetima koje je odredila Apostolska pokorničarna možete pročitati na sljedećim mrežnim stranicama. Izvornik na talijanskom: http://www.vatican.va/roman_curia/ tribunals/apost_penit/documents/ rc_trib_appen_pro_20201208_ decreto-indulgenze-sangiuseppe_ it.html; sažetak na hrvatskom: https:// www.bitno.net/vijesti/vatikan/ potpuni-oprost-godina-sv-josipa/).

Nakon pobožnosti slavljena je sveta misa s tematskom propovijedi. Svete mise su predslavili karmelićani iz remetske zajednice i gosti svećenici.

Svečanu svetu misu na svetkovinu predslavio je o. provincijal Dario od Božje dobrote, uz koncelebraciju druge subraće. U propovjedi se osvrnuo na čašćenje sv. Josipa u Karmelu, ističući kako je sv. Terezija uvelike zaslužna za popularizaciju čašćenja ovoga sveca u Crkvi, osobito na Zapadu. Pošavši od onoga što naše konstitucije govore: „Terezijinim naime duhom zadojeni, s Blaženom Djevicom Marijom ljubimo njezina Zaručnika svetog Josipa i štujemo ga kao poniznog slugu Isusa Krista i njegove Majke; kao uzor

zajedništva u molitvi s Isusom, kao providnosnog zaštitnika Reda“ (br. 52), o. Dario se osvrnuo na kreposti sv. Josipa o kojima govore Konstitucije, ističući važnost nasljedovanja njegove šutnje i poniznosti. Trebamo ga nasljedovati i u molitvi – naravno, ne u formi molitve, već u sadržaju, u duhu kojim je molio. Osvrnuo se i na značaj sv. Josipa kao zaštitnika Reda, podsjećajući da je sv. Terezija 13 od 18 osnovanih samostana posvetila upravo njemu.

Svima neka nam je blagoslovljena ova godina posvećena našemu zaštitniku, uz podsjetnik da se potpuni oprost može dobiti do 8. prosinca 2021.

HODOČAŠĆE U MARIJU BISTRICU I LEPOGLAVU

U subotu, 27. ožujka 2021., karmelićanski su bogoslovi zajedno s magistrom otišli na hodočašće u naše nacionalno marijansko svetište, Mariju Bistricu. Ondje su zajednički izmolili križni put, nakon čega su imali sat osobne pobožnosti. Uslijedila je sveta misa s narodom te kratak susret s mjesnim župnikom.

Nakon Marije Bistrice uputili su se u Gornju Stubicu, gdje su posjetili Muzej seljačkih buna. Potom su posjetili Lepoglavu. Ondje im je župnik pokazao crkvu i bivši pavlinski samostan, koji je kroz jedan period bio i zatvor. Crkvu resi prekrasni barokni oltar, brojne Rangerove freske, ikona Gospe Čestohovske (Jasnogorske), čiji se izvornik nalazi u Poljskoj. Za samostan je važno da se ondje nalazila i poznata pavlinska ljekarna, također oslikana Rangerovim freskama, kao i knjižnica koja je svojevremeno bila najljepša i najveća u Kraljevini Hrvatskoj. Nakon ukinuća pavlina, samostan dolazi pod upravu države i ondje se smješta zatvor. Samostan je sada u procesu obnove.

Nakon razgledavanja Lepoglave, bogoslovi su se uputili natrag u svoj samostan u Remetama.

SOMBOR

Hvaljen Isus i Marija

Pozdrav iz Sombora lijepog al za mene koji sam sa mora hladnog Sombora.

Ja se zovem Marin i dolazim iz Kaštel Staroga. Za one koji ne znaju, to je jedan od sedam kaštela koji sada tvore jedan grad imenom Kaštela. On se nalazi u neposrednoj blizini Splita. Prije moga dolaska u Sombor, proveo sam nekoliko mjeseci u karmelićanskom samostanu Gospe od Karmela u Splitu. Ako je boravak u Somborskom samostanu za mene kao da sam ponovo krenuo u školu, onda je boravak u splitskom samostanu bio kao da sam u vrtiću.

Zapravo ja bih svima preporučio prije odlaska u Somborski samostan da neko vrijeme provedu u splitskom samostanu.

Ne znam koju bi riječ upotrebio osim zahvaljivanja dragome Bogu na braći svećenicima iz Splita. Neću nikoga posebno isticati jel su mi svi puno pomogli u pripremi za samostanski život i upoznavanju s tim što je Karmel te sa onim što je potrebno da se postane dobar karmelićanin. Sad kad gledam unazad mislim da nisam bio spreman na dolazak u somborski samostan jel sve one stvari koje sam naučio u Splitu su me promijenile i pripremile za ono što me dočekalo u Somboru. Somborski samostan i crkva su mi se svidile odmah na prvu (to se u nas u Kaštelima tako kaže za nešto što čim ugledaš budeš pozitivno iznenađen). Grad je taman ni pre velik ni pre malen ,al su zato crkva i samostan veliki, puno veći i lijepši nego na slikama koje sam gledao prije mog dolaska ovdje. Pri našem dolasku u somborski samostan u dvorištu nas je za dobro došlicu dočekao mačak imenom Cigo. To je ime dobio zato šta je cili crn, al nemojte nikome reć meni se to ime ne sviđa pa sam ga ja prozvao

Ljepotan.Uz mačka tu su i kokoši koje nesu stvarno puno jaja i one i mačak se dobro slažu.Ja i Josip smo trenutno jedini postulanti u Somboru. Josip je s otoka Silbe koji se nalazi zapadno od Zadra. Otkad smo nas dvojica došli u Sombor vrime mi je proletilo - pari mi se da sam tu pet dana, a ne više od jednog miseca.Svakakve poslove smo obavljali od našeg dolaska, izrađivali smo različite ukrase za Uskrsne blagdane, pravili sviječe, izrađivali krunice, Josip je naučio izrađivati karmelske grbove od drva itd.

Idemo dva puta tjedno na predavanja da naučimo njemački jezik, imamo i tu u samostanu predavanja iz Katekizma koje nam drži otac Tiho, uglavnom nije nam dosadno trudimo se da obavimo sve šta se od nas traži. Šta je vrijedilo za splitski samostan vrijedi i za somborski. Hvala dragome Bogu na braći svećenicima. Predobri su prema meni i Josipu strah me jedino da nas ne razmaze.Ljudi su me od svega u Somboru najviše oduševili počevši sa našom kuharicom Marijom, sakristantom Aleksandrom (Saša), spremačicom Anom, pa braćom i sestrama iz Karmelskog svijetovnog reda, vjernicima koji su pohađali crkvu i samostan i oni ljudi koje sam sreo u gradu Somboru, svi pa baš svi su na mene ostavili neizbrisiv trag dobrote i ljubavi.Možda ovo zvuči preljepo i neistinito al ja otkad sam došao u Sombor imam samo riječi hvale za sve osobe sa kojima sam bio u kontaktu. Kad gledamo na one stvari koje nas spajaju a ne na one koje nas razdvajaju ne može, a da ne bude tako.

I za kraj ne mogu a da ne spomenem još jedan događaj koji mi se urezao u sijećanje, toliko da prvih dana mog dolaska u Sombor, nekih četiri pet dana, slike toga nisam mogao izbacit iz glave nikako.

Dok smo bili na putu prema samostanu u Somboru svratili smo u

karmelićanski samostan u Đakovačkoj Breznici kod naših sestara karmelićanki. Meni, a ja mislim i Josipu to je bio prvi put da razgovaramo s našim sestrama. Isto tako mislim da taj susret i naš razgovor neću nikad zaboravit te jedva čekam da se ponovo vidimo. Hvala Bogu što nam je dao takve sestre.

Još jednom pozdrav iz Sombora koji sad više i nije ni tako hladan.

Božji blagoslov,

postulant Marin

IZLET U APATIN

Na Uskrsni ponedjeljak otišli smo na izlet do Apatina. Apatin se nalazi nekih petnaestak minuta vožnje s autom iz Sombora u smjeru zapada odmah uz granicu sa Hrvatskom.Prvo mjesto koje smo posjetili kad smo došli tamo je bilo kupalište na Dunavu koje se nalazi sa sjeverno-zapadne strane Apatina odmah na izlasku iz grada. Prošetali smo odmah uz obalu Dunava koji ne razdvaja već spaja Srbiju i Hrvatsku. Dok smo šetali uz obalu sjetio sam se kako uvijek kad sam na moru u Kaštelima imam običaj dok šetam uz more staviti ruku u njega da provjerim je li hladno bili se mogao okupati u njemu, to sam napravio i sad u Dunavu i nije bio hladan kao što sam očekivao,pari mi se da bi se ubrzo moglo okupati u njemu.Šuma kroz koju smo šetali u blizini kupališta uz samu obalu Dunava je drukčija od šuma kroz koje sam ja obično šetao u Dalmaciji, ali mir i tišina koju sam osjećao doli osjetio sam i ovdje. Južnije od te šume isto uz Dunav nalazi se pravoslavni Hram Svetih Apostola. Nikad prije u životu nisam bio u pravoslavnom Hramu i sad kad sam u njega ušao probat ću vam ukratko opisati svoje viđenje toga događaja. Na svim zidovima, stropu ma skoro cijeloj unutrašnjosti su slike Isusa,Marije, apostola, proroka i svetih ljudi cijela unutrašnjost je ispunjena sa slikama, ikonama nisam znao di da gledam meni je bilo pre lipo al volija bi da to vidite svojim očima. Neznan al ja opet cijelo vrijeme vidim stvari koje nas spajaju i koje su nam zajedničke a ne one koje

nas razdvajaju. Na našem izletu naš vodič je bila Marta,ona je naša sestra iz karmelskog svjetovnog reda, koja radi kao teta u vrtiću i živi u Apatinu. Ja, otac Tiho,Josip i Marta smo posjetili i centar Apatina gdje se nalazi i katolička crkva Uznesenja Marijina. Kad se uđe u crkvu u blizini ulaza nalazi se oltar srca Isusova s prekrasnom slikom Isusa koji vam pruža svoje ranjeno srce i prati vas pogledom gdje god se nalazili. Crkva je jednostavna, ali baš u toj svojoj jednostavnosti lipa. Odmah uz crkvu s njene desne strane ako se ulazi na glavna vrata crkve nalazi se “Trnovo” drvo koje pripada vrsti bagrem ili divlji rogač. To je drvo tu doneseno iz Jeruzalema, zasađeno 1795 na dan postavljanja kamena temeljca katoličke crkve ,,Uznesenje Marijino”.Marta nam je rekla ga je jednom udario grom je l’ drvo kad ga se pogleda je skoro cijelo spaljeno, ali i iz tog spaljenoga drva danas rastu nove i zdrave grane koje će se zazeleniti i dati ploda.

To nije bio kraj našeg razgledanja Apatina al ovaj tekst je pre kratak da napišem sve ono što sam vidio i doživio. Kad smo se vraćali u Sombor u naš samostan Marta me pitala što me se najviše dojmilo na našem izletu u Apatin, a ja sam joj odgovorio da jednostavno ne mogu izdvojiti ništa jel’ mi je sve ono što sam vidio, doživio i osjetio bez obzira na različitosti upotpunjeno u jednu cjelinu.

Božji blagoslov! postulant Marin

KRK

ZLATNA MISA O. JAKOVA

Na blagdan Krštenja Gospodnjega, u nedjelju 10. siječnja 2021., naš o. Jakov od Sv. Ane (Mamić) proslavio je u obiteljskom ozračju zajednice na Krku, u kojoj je konventualan od 2014., svoju Zlatnu misu. Upravo je na taj dan prije pedeset godina u Zagrebu zaređen za svećenika i slavio je svoju Mladu misu. U euharistijskom slavlju su, osim braće krčke zajednice, sudjelovali naš biskup o. Zdenko Križić, zatim o. Anto Knežević i o. Drago Marić. Propovijedao je o. Zdenko. Kod obiteljskog stola u podne proslavi jubileja su se pridružili gosti, među kojima je bio i mjesni biskup, mons. Ivica Petanjak. Riječi zahvale o. Jakova zasigurno najpotpunije izriču sav njegov svećenički životni hod, pa ih stoga u nastavku donosimo u cijelosti.

Riječ zahvale o 50. obljetnici misništva

Dragi oci biskupi Zdenko i Ivica, generalni vikare Franjo, krčki župniče Antone, oci gvardijani fra Antone i Diego, Anto i Josipe, biskupijski povjereniče za posvećeni život Zvonimire, poštovana poglavarice karmelićanki na Puntu s. Benedikta, draga poglavarice OCDS-a Natalija, draga moja braćo: provincijalni vikare Ante, priore, supriore, oče Drago i brate Nikola, svima hvala zbog vaše nazočnosti. Ovo je znak zajedništva u svećeničkom identitetu, redovničkoj karizmi i eklezijalnom poslanju. Znak je također i međusobne spremnosti da si budemo podrška i oslonac, osobito u nevoljama životne dobi, vjere i poslanja.

Pedeset je godina mojeg misništva. Zaredio me je pomoćni zagrebački biskup Josip Salač u Remetama 10. siječnja 1971. Dan ređenja ujedno mi je bio i dan Mlade mise, a objed (za 540 uzvanika) priređen je, dobrotom pokojnog župnika Franje Juraka, u prizemlju crkve tada blaženoga Marka Križevčanina, na Selskoj cesti u Zagrebu.

Neću vam govoriti o povijesti svojeg svećeničkog života kroz ovih 50 godina, niti o, rekao bih, „složenim“ i međusobno teško pomirljivim poslovima koje sam obavljao. Neka to ostane za sprovod, jer će to drugi vjerojatno ljepše prikazati.

Odgovorni u Provinciji povjeravali su mi poslove i zadatke za koje su držali da ću ih izvršiti u skladu s potrebama i njihovim očekivanjima. Osobno mogu reći da sam uvijek prianjao uz zadano kao da je to i moje neupitno uvjerenje. Ono što će mi ostati kao „drago mjesto“ moje povijesti svakako je moj znanstveni i pedagoški rad na crkvenim, državnim i privatnim učilištima, a radio sam na KBF-u, Teresianumu, SSD-u, Hrvatskim studijima i Phoenixu. Graditi ljude. Graditi ih snagom znanosti i vjere. Razumio sam to kao zahtjevno i odgovorno poslanje. Ponašao sam se krajnje pažljivo prema osobama i složenoj naravi vjere i znanosti. Htio sam da moja „profesija“ bude moja „professio“ – „službeno očitovanje“ mojeg identiteta – dukument poziva.

Moj odnos s Bogom bio je svakakav: i jadan i veličanstven, ali uvijek i samo „pošten“ – istinit u slabosti i istinit u milosti. Moja vjera je u stalnom traženju, pipanju i slutnji. Jutros u euharistijskom slavlju rekoh da je moje najveće iskustvo: vrijednost otajstva Božjega i njegov govor po vjeri. Mislim da nam gospodin Bog nije mogao dati ni bolji ni veći dar od vjere. Ona je jedina mogućnost povijesnog uprisutnjenja otajstava spasenja danas i našega „dodira“ s njima. Neviđeno svjetlo za spoznaju, ali i život često pun same „suše“, bez emocija i poleta. Na svu sreću znam da Bog nije odsutan iz takvih stanja nas ljudi.

Moj odnos s Kristom je posve ljudski: isplati mu se vjerovati, jer nitko nije tako dosljedan kao on, nijedna mu riječ nije prazna. Žao mi je da u našem današnjem kršćanstvu (Crkvi) nije jača poruka o Kristovom humanizmu kao putu spasenja suvremenog svijeta. Presvetu Djevicu sam osobito upoznao na svojem putu „vjere“ kao ženu koja je uspjela nadići težinu svojih pitanja snagom svojeg oslanjanja na Riječ koja izlazi „iz Božjih usta“. O, kakve li „škole“ mukotrpnog i vjerničkog izrastanja: biti puni pitanja, a odgovor je samo jedan, no on nerijetko čeka prolaz vremena. Neka nas Duh Sveti odgaja za vjeru slušanja poruke Riječi u ovom vremenu.

Kao čovjek sklon sam boravku s običnim ljudima, a sebe sam prepoznavao među njima kao osobu kojoj drugi trebaju i koja bi mogla biti korisna drugima. Komunikaciju mi je olakšavala moja narav izravnosti i osobito poštivanje običnih ljudi.

Osobito sam privržen onim početnim vrijednostima kraja iz kojeg potječem: običaji, vrijednosti. Isprepliću se siromaštvo imutka i ljepota kraja, djetinje radosti i ozbiljna zamišljenost. Nezaboravni su trenutci svakog mojeg povratka na rodnu grudu. I moram priznati da sam u tome nezasitan, pa me drži misao da ću i mrtav počivati u krilu zemlje koja me iznjedrila.

I na kraju: obitelj me naučila da je lijepo biti zajedno. Zato sam u zajednici dionik

blaga svih, svjestan da će ga biti onoliko koliko svaki donosi i pomno prati da ga ne nestane. Redovnička dimenzija moje egzistencije najviše govori o vrijednosti svakoga brata bez kojega ni mene nema.

Eto, malo vam otvorih svoju nutrinu, samo toliko da i vi vidite djelić onoga što se u njoj događa i u ovoj dobi – na rubu života. Hvala na vašoj pažljivoj prisutnosti. Hvala zajednici što je dio moje radosti. Hvala vama, dragi gosti, jer ste me htjeli obradovati. Hvala vam na lijepoj riječi i bratskoj podršci. Hvala Bogu koji mi je ostao vjeran, unatoč svim mojim jadima.

GRAZ

DUPLI NOVICIJAT U GRAZU KOD GOSPE SNJEŽNE

Dok je sve izgledalo posve uobičajeno, dok smo živjeli uobičajen život karmelski novaka, zaokupljeni i usmjereni na svoje dužnosti i molitve, nismo ni slutili kakvu nam novu radost Gospodin priprema. Za vrijeme doručka o. Petar nam je onako blago i mirno iznio novosti: Dolazi nam šest postulanata, svoju formaciju nastavljaju ovdje u Grazu, doći će početkom veljače, krajem ožujka bi trebali započeti novicijat. U isti mah su nam se lica ozarila ali i proradila mašta, odmah smo mogli zamisliti kako su sva mjesta u blagovaonici popunjena, onda smo se kroz šalu pitali koliko ćemo samo više kruha morati nabavljati, zatim imamo li dovoljno velike lonce za kuhanje i dovoljno šalica za doručak te još mnogo raznih dosjetki i zanimljivosti. Nas dvojica novaka, (br. Josip i br. Augustin) posebno smo razmišljali kako bi izgledao taj novi raspored, računali smo, ako će nas biti četiri puta više, lakše i kvalitetnije ćemo moći rasporediti dužnosti i sigurno će se naći pokoji slobodni dan, kako god zaista smo naše postulante očekivali s velikom radošću. Vrijeme je zaista brzo prolazilo, odlučno smo se bacili na pripreme, čišćenje i sve potrebno kako bi naše postulante dočekali što spremniji i osigurali im sve potrebno za uspješan i kvalitetan nastavak formacije. Ma dok smo se okrenuli, na vratima samostana smo ugledali o. Darija i još šest novih vedrih lica s kojih se iščitavala spremnost i odlučnost ostaviti svijet i njegov prividni sjaj te napraviti korak naprijed prema ostvarenju svoga redovničkog poziva .

Prije svega su morali odraditi svoju 10-dnevnu karantenu, potom smo ih polako uvodili i upoznavali s dužnostima i pojedinostima kućnog rasporeda, zatim upoznavanje, tko je odakle, tko se čime bavio, što je tko radio i sve tome slično. Posebno smo se obradovali jer smo zaključili kako smo značajno proširili lepezu svojih zanatskih sposobnosti te su nam se samo rađale nove ideje i mogući pothvati koje bi mogli izvesti. Tako su se nizali dani, izmjenjivalo se vrijeme molitve (u koru nas je sada devetorica), vrijeme rada, vrijeme odmora, nas dvojica novaka

već naviknuti na život u ovom samostanu, upotrijebili smo sve moguće načine za podijelili savijete i preporuke, ovo je najbolje ovako...ovo obično stoji ovdje, ono ide tamo u onu ladicu...ovo ne treba micati, ovo se treba uvijek prebrisati, kako god, zaista smo se trudili dati kvalitetne, iscrpne i detaljne informacije o svemu.

No, 24. dana mjeseca ožujka, godine 2021., pred samu svetkovinu Blagovijesti, za vrijeme Službe čitanja, naši postulanti, postali su novaci, započeli su svoju godinu kušnje, dobili su svoja nova odijela ali i nova imena:

brat Marko od Bezgrešnog Srca Marijina (Marko Vrdoljak),

brat Marko Marija od Euharistijskog otajstva (Marko Malić),

brat Mateo od Isusa (Mateo Erak);

brat Ivan od svetog Mihaela arkanđela (Ivan Čičak)

brat Tomislav od Utjelovljenja (Tomislav Sakač)

brat Hrvoje od Marije Bogorodice (Hrvoje Škiljo).

Za svoje redovničko oblačenje su se pripremali petodnevnim duhovnim vježbama kroz koje ih je vodio o.Petar. O uzbuđenju i iščekivanju trenutka kada će napokon obući habit nije potrebno puno prepričavati. Sam obred oblačenja i zajednička molitva odvijali su se mirno i u jednostavnosti. Kroz svoju homiliju o. Dario se posebno osvrnuo na prvi odlomak poslanice Hebrejima, koji se čitao u Službi čitanja te korizmene srijede, te nas sve skupa pozvao na hrabro, gorljivo, strpljivo i iskreno zauzimanje oko svega onoga što ovaj način života donosi.

Zahvalni Bogu za sve što čini u našim životima, preporučamo ih u Vaše molitve (svakako ne zaboravite i nas malo starije novake) kako bi uspjeli odgovoriti na ono na što nas Gospodin poziva, uvijek zagledani u Njega i spremni vršiti njegovu Volju u svom životu. Kao pozdrav i zaključak ovoga izvještaja poslužit ću se upravo tim odlomkom iz poslanice Hebrejima;

A uvjereni smo ljubljeni, sve ako i tako govorimo, da je s vama dobro i da ste na putu spasenja. Ta Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav što je iskazaste njegovu Imenu, posluživši i poslužujući svetima. Želimo ipak da

svatko od vas sve do svršetka pokazuje tu istu gorljivost za ispunjenje nade te ne omlitavite, nego budete nasljedovatelji onih koji, po vjeri i strpljivosti, baštine obećano. (Heb 6, 9-12). Br. Augustin od BDM

USPON NA GORU RAX

Rax (Raxalpe) jedan je od dva istoimena planinska lanca skupine Rax-Schneeberg. Smješten je na granici između saveznih pokrajina Štajerske i Donje Austrije, oko 80 km južno od Beča. Najviši vrh Raxa, koji u cijelosti leži u Štajerskoj, je Heukuppe s 2007 m nadmorske visine, dok je najviši vrh u Donjoj Austriji Scheibwaldhöhe 1943 m. Rax je zajedno s obližnjim Schneebergom tradicionalno planinarsko i planinarsko-pješačko područje.

Već duže planirani izlet gračke zajednice i novaka na ovu prelijepu goru postao je stvarnost na Dan posvećenog života, 2. veljače 2021. Krenuli smo nakon svečanog euharistijskog slavlja i doručka. Nakon nešto više od sat vremena vožnje stigli smo do odredišta, malog mjesta zvanog Reichenau an der Rax u podnožju planine. Već smo putujući autom saznali da do vrha gore Rax – baš kao i do vrhunca Karmela – vodi samo jedna staza. Postoje i druge staze i puteljci, ali oni ne vode do cilja. Stoga je jako važno poznavati tu jedinu stazu. U Usponu sv. Ivana od Križa znamo da se ta staza zove „nada, nada“, „ništa, ništa“, tj. staza teologalnih kreposti: samo se po vjeri, nadi i ljubavi stiže do vrhunca brda Karmela, koji je Krist.

Kao što nije lako stići do vrhunca gore Karmela, tako ni do vrha gore Raxa nije nimalo jednostavno. Jedina staza koja do tamo vodi polazi iz sela Hirschenwanga i duga je 4 i pol sata hoda.

Budući da nismo imali dovoljno vremena – a neki ni kondicije – da bismo se njome zaputili, morali smo pronaći neko drugo rješenje. Nije trebalo dugo razmišljati. Rješenje je za nas još davno iznašla sveta Mala Terezija, koja je pronašla način kako „doći u Nebo malim, posve ravnim putem, vrlo kratkim i sasvim novim“. Budući da je bila premalena da se penje po mučnim i strmim stazama savršenstva, pronašla je dizalo koje ju je uzdiglo do Isusa.

I mi smo u žičari pronašli svoje dizalo koje nas je u vrlo kratkom vremenu – za svega 10-ak minuta – dovelo do vrhunca gore. Ostavivši iza sebe strmi i teški uspon, imali smo dovoljno vremena koračati stazama šutnje i upustiti se u avanturu i ljepotu Duhovnog spjeva: „Tražeći ljubav dragu, brda i doli imam na domaku“ (DS III).

I doista, mogli smo uživati u ljepoti prirode i tako otkriti nešto od ljepote Stvoritelja koji je u cjelokupnoj stvorenoj stvarnosti ostavio tragove svoga prolaza i svoje Prisutnosti: „Šume gustog drveća, / Što moj vas dragi tu rukom postavi; / O, sagu šarnog cvijeća / Na zelenoj postavi, / Kazujte što sve vam lijepa ostavi“ (IV) „On raznoseć milinu, / Šumama prođe raskošan dobrotom; / Gled lije mu vedrinu: / Lik njegov sve je po tom / Neprolaznom zaodio ljepotom“ (V).

Kamo god da smo se okrenuli, priroda nam je, poput otvorene knjige, govorila o Bogu. Mogli smo s Mističinim naučiteljem ponavljati: „Moj dragi splet je gora, / Dubrave guste, hlađani izvori, / Otočje posred mora, / Bučna rijeka u gori / I šapat daha što ljubavlju gori“ (XIV). „O, dobro moje, hajdmo: / Lik tvoj nek bude zrcalo mom oku, / Gorski zrak uživajmo / Na humku i potoku; / Zamaknimo u guštaru duboku“ (XXXVI).

Rax, kao uostalom i mnoge druge planine, brda, planinske doline, jezera, mora i otoci, kako veli Benedikt XVI., „ujedinjuju dva elementa koja su vrlo važna za kontemplativni život: ljepotu stvorenog svijeta, koji upućuje na Stvoriteljevu ljepotu, te tišinu, koju jamči udaljenost od gradova i velikih prometnih tokova. Tišina je ambijentalni uvjet koji bolje potpomaže sabranost, slušanje Boga, meditaciju.“

Osvježeni čistim gorskim zrakom i duhovno okrijepljeni stvarateljskom ljepotom Božjom, zahvalni Gospodinu, spustili smo se posljednjom žičarom do podnožja gore te se potom zaputili nazad put Graza u našu svakodnevicu.

EVO DRVO KRIŽA

Prva je subota u korizmi i naš magistar o. Petar nam kaže da ćemo popodne ići na izlet. A di ćemo? Neštonešto i Judendorf. Aj razumija san ovo drugo; Juden je židov, a Dorf selo, al prvo nean pojma. Ma ajde, idemo svi zajedno negdi, pa mora bit dobro i lipo. Ide nas čak desetero: o. Petar, o. Stipe, 6 postulanata koji uskoro, za Blagovijest, ulaze u novicijat, tu u Grazu i dva stara novaka.

Zapravo, taj ”neštonešto” uopće nije daleko od Graza. Nakon nekih 30

minuta vožnje ugledali smo tablu za samostan ”Stift Rein” i veliki cistercitski samostan koji je smješten na rubu manje udoline, između dva brijega uz rijeku Ulrichsbach. Rečeno nam je da je to cistercitski samostan koji se najduže (na svijetu!) u kontinuitetu koristi još tamo od 1129. godine. Znači, skoro 900 godina! U sam samostan, u kojem živi 17 cistercita, nismo mogli ući, ali smo posjetili njihovu prekrasnu crkvu, koja je jako bogato ukrašena i oslikana. Samostan i crkva rađeni su u stilu austrijskog baroka, ali postoje i naznake ranijih stilova gotike i romanike. Pri izlazu iz crkve nalazi se prekrasno raspelo s korpusom pod kojim se pale svijeće.

Obišli smo i okolicu samostana i neka od njegovih dvorišta, od kojih su neka poprilično velika, gotovo kao trgovi manjih gradova. Kraj samostana prolazi više pješačkih i biciklističkih staza, pa smo odlučili prošetati jednom koja ide uz rijeku Ulrichsbach. Ta se rijeka nedaleko ulijeva u Muru, koja protječe kroz Graz, i nastavlja sve do našeg Međimurja. hodočasničku crkvu Maria Strassengel, koja sa nalazi na vrhu brijega iznad Judendorfa, gdje crkveni zvonici dominiraju okolnim krajobrazom. U crkvi smo se susreli s voditeljicom i sakristankom koja nam je govorila o povijesti same crkve kao i o relikviji križa koji je izrastao na mjestu današnje crkve. Naime, na tom je mjestu postojala kapelica, a u blizini stablo jele. Legenda kaže da su pastiri koji su tu pasli stoku vidjeli neobično ponašanje životinja koje su klečale prema stablu. Tražeći razlog, pronašli su površinski korijen stabla iz kojeg je izrastao križ s korpusom. Ubrzo je relikvija postala predmet štovanja. Sredinom 14. stoljeća podignuta je sadašnja trobrodna visokogotička crkva. Tijekom jozefinskih reformi prijetilo joj je rušenje, no vjernici su se pobunili i crkva je spašena, iako je njezino rušenje već bilo započelo.

Sama relikvija križa je izuzetno detaljna i zanimljiva, a na prethodni zahtjev naših otaca iznesena je pred nas na štovanje. Inače nije javno izložena nakon krađe 1976. godine.

Nakon Stift Rain-a i kratke vožnje došli smo i u Judendorf, odnosno u

br. Josip

OBLAČENJE POSTULANATA I POČETAK NOVICIJATA

Život šestorice dosadašnjih postulanata u zadnjih pola godine bio je zanimljiv i nepredvidiv. Po prvi puta, kao ondašnji kandidati, vidjeli su se i upoznali u Remetama, gdje su boravili od početka devetnice Velikoj Gospi. Nakon toga su željno iščekivali trenutak putovanja u Sombor, koje se s obzirom na zdravstvene uvjete u Hrvatskoj i Srbiji odgađalo do početka listopada.

U Somboru su bili lijepo dočekani i primljeni. Nakon 2 mjeseca boravka, poslani su kući svojim obiteljima uoči Božića. Kako zdravstvena situacija ni tada nije bila povoljna, njihov je boravak kod kuće bio produžen do kraja siječnja, kada su se ponovno okupili u Remetama. Tada su saznali da se neće vraćati u Sombor, već je odlučeno da će svoju postulaturu nastaviti u Grazu, te da će uoči Blagovijesti obući habite i započeti novicijat. Tako su početkom veljače stigli u Graz i nastavili postulaturu.

U zadnjem tjednu postulature, pet su dana imali duhovne vježbe, koje je vodio o. Petar od Kraljice Mira (Janjić). Prolazilo se kroz teme iz Biblije, a postulanti su se bolje upoznavali s Isusom, Marijom, Abrahamom, prorokom Ilijom, apostolom Ivanom, razmetnim sinom i milosrdnim ocem…

Duhovne vježbe dale su svoje plodove te su tako spremni dočekali 24. ožujak – dan oblačenja i ulaska u novicijat. Sve je počelo sa Službom čitanja, a nakon izmoljenih psalama i prvog čitanja, započeo je čin oblačenja koji je vodio provincijal, o. Dario od Božje Dobrote (Tokić). Na početku su postulanti rekli da „žele savršeno nasljedovati Krista te pobliže upoznati Red Bosonoge Braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela.“

Ovu želju izrazili su: brat Hrvoje od Bogorodice Marije (Škiljo), brat Ivan od Svetog Mihaela Arkanđela (Čičak), brat Mateo od Isusa (Erak), brat Marko Marija od Euharistijskog Otajstva (Malić), brat Tomislav od Utjelovljenja (Sakač) i brat Marko od Bezgrešnog Srca Marijina (Vrdoljak).

Tada je o. provincijal blagoslovio njihova redovnička odijela i pozvao ih da ih obuku, pri čemu su im pomogli ostali redovnici iz zajednice. Zatim je o. provincijal uputio nekoliko poticajnih riječi novim novacima te ih predao u ruke magistru, o. Petru od Kraljice Mira (Janjiću). Na kraju su svi zapjevali himan Salve Regina – Zdravo Kraljice.