Uvodnik

Od baštine do nove stvarnosti

Marica Ledić

Između snova i ostvaraja, planiranja i domašaja čovjeka i njegova života pa i male zajednice kakav je vižinadski kraj, događa se brzina, toplina i hladnoća modernih zamisli, pucaju vidici novih zdanja u ljudima i krajobrazima. U temelju svega je kultura, učenje, razmjena iskustava, promjenjivost zbivanja, slika i mjesta u kojima i s kojima živimo. Tempo je nezaustavljiv. A tako i treba. Brzaci stvarnosti nikada još toliko hiroviti. Prije samo tri desetljeća ni jedan novi krov, ograda, cesta, fasada… Danas vidici koji unose sretni nemir i zadovoljstvo dosegnutog. Paneli sunca nad novim zdanjima i otvoreni prozori nadahnjujućih prizora i mogućnosti. Djeca postaju ljudi novih i još boljih početaka. Usklađuje se nekako po mjeri zavičajnosti ovoga jedinstvenog kutka naše zemlje i svijeta, ono što je bilo, ono što je davno postavilo temelje naših crkava i crkvica, palača i starih istarskih hiža, puteljaka i staza, s modernim cestama i nogostupima ekološke rasvjete i suvremenih raskrižja, vidikovaca, biciklističkih i pješačkih udisaja jedinstvene prirode i pogleda k neugasivim slikama sela i gradića u kojima zaustavljeni snovi tolikih generacija i povijesti namah daruju svojim baštinicima – ljepotu i vrijednosti od kojih i namjernim i slučajnim prolaznicima zastaje dah. Svjesni li smo svi mi baštinici ovoga vilinskoga obitavališta stoljeća i naše stvarnosti, njegove ljepote i vrijednosti i svoje obveze? Svoje obveze da ga sačuvamo, njegujemo, uređujemo, u njemu živimo, volimo ga i stremeći još dalje i još više prilagođeni novim vremenima i ritmovima, zadržimo i učvrstimo za dolazeće generacije? Kao kruh duše, kao inat sve ubrzanijoj prolaznosti, kao dokaz zapisan u kamenu i knjigama da vrijednosti i kultura ne umiru nikada. One čovjeka vode od najintimnijih visina vlastitosti i sadašnjice sve do najudaljenijih očekivanja budućnosti. A sve počinje u kulturi malih koraka. U slovu i riječi, u slici i zvuku, u pozdravu i poštovanju, u prepoznavanju i sačuvanosti baš onih oku ponekad nevidljivih, ali začudnih sitnica koje se odnose na male živote malih ljudi. U njihovoj svakodnevici i kratkoći trajanja, ali i iza koje ostaju tragovi zlatom utisnuti nasljednicima i njihovim daljnjim opredjeljenjima, građenjima trajnom podsjećanju na darovanu baštinu i prenošenu od onih prije njih. Život koji teče sve neobičnijim brzacima punim zebnje i nevjerice, ali i život čije smo korake, navike i tradiciju baštinili od tih naših ljudi koji su nam samo proslijedili ove obzore, mora biti i zalog za vrijednost i ljepotu živ ljenja sada. Vižinada živi punim plućima u svojim najmlađima. U djeci, učenicima, studentima, obiteljima, mladim stručnjacima, zaljubljenicima u svoj rad i stvaralaštvo, u događaje koji u njihovu mjestu žive i rastu s njima. Oni ih produžuju, dograđuju, oplemenjuju i pretvaraju u nove zamisli i stvarne utvrde dobroga života. S uvjerenjem da će sve što se tako ostvari ponosno predati u baštinu i legendu za nova pokoljenja.