VINO I ŽENE VOLE SE JAVNO, znaju to dva baranjska kralja bijelih i crvenih vina

„Dobrodošli su ljudi otvorena srca i uma. U podrumu nema priče o politici i vjeri. Možemo o ženama...“ To su pravila kad se društvo okupi oko velikog okruglog stola, oko velike bačve u starom podrumu pod zemljom. U gatoru, gdje vinar drži arhivu i priča zanimljive priče. S vinoljupcima kao vitezovima okrugloga stola kralja Arthura.

piše: IVANA ERHARDT DRAGANIĆ, osječka vinska mušica foto: FREEPEK

Vinograde istoka Hrvatske nježno miluje jesenje sunce. Kiša ih zaobilazi, ali ih magla jutrom budi i umiva. Čarobna jesen zaogrnula ih je svojim plaštom, ove godine zelenijim, s pokojom nijansom žute i krhkim tonovima smeđe koje se prelijevaju u redovima. Još kad ih pogledate onako izbliza, pod oblacima i plavim nebom – dobijete razglednicu, samo vašu, baš onako za dušu. Vinogradi u lijepim, relativno toplim i suhim jesenima poput ove oduzimaju dah... Još su budni, na spavanje nisu krenuli. Nisu se ogolili. Samo miruju... Dali su svoje. Vina se već razvijaju u tankovima i bačvama brojnih podruma. Recimo baranjskim. Neću prevoditi s mađarskoga Baranju i raščlanjivati riječi, objašnjavati zašto je Majka vina. Samo ću vas pozvati da dođete i uvjerite se da je sjeverno od Drave, iznad Osijeka, plodna Majka vina. Rimljani su upravo na Banovom brdu posadili prvi trs graševine. I tako je krenulo. Ima nešto u toj graševini baranjskoj, nadaleko poznatoj. Ima bogatstva crne, mineralne zemlje, sunca, nježnosti duša i ruku vinogradara i surovosti sjevreca koji mete ravnicom. Ima ta Baranja i kraljeve vina, kralja bijelih vina – Mišiku Gerstmajera i kralja crvenih vina – Damira Josića. Neka se ne uvrijede ostali vinari, koji zaista čudesna vina kreiraju. Ali meni su obojica prirasla srcu davno. Kroz vina i njihove priče. Jedne kasne jeseni prije dvadesetak godina trsovi su bili pod debelim slojem snijega. Nije bilo GPS-a. Nije bilo smeđih oznaka TZ-a. Prema maminim uputama „Kad dođeš skoro na kraj Zmajevca, na raskrižju skreni lijevo, pa opet lijevo, pa desno, pa... „ više se i ne sjećam kako je išlo, a ni kako sam se dovezla do odredišta... Dočekao nas je Mišika mlađi, njegov je otac Mišika tada bio živ. Mišikina vina, baš onako tradicionalno baranjska - zlatna, mekana na nepcu, slasna i slatka, prekrasnih suza u čaši, a tek mirisa.... Došla sam u podrum prvi put i rekla sam kako bih kupila chardonnay i graševinu. Rekao je Mišika nakon što smo se upoznali, a jedno je veselo društvo sjedilo za stolom, da ne može tako. „Kako?“. „Pa morate probati vina, prije nego ih kupite“, na to sam rekla: „Ali znam ih, pijem ih već.“. Dan prije Mišika je s vinima bio na natjecanju u Mađarskoj, ako kažem gdje – sigurno ću pogriješiti – puno je godina prošlo. „Hajde sa mnom da probate vina koja su jučer dobila zlato, možda se predomislite s kupnjom“. Čaša mi je već bila u ruci, a on je krenuo u obilazak podruma s golemom pipetom. Penjao se na bačvu i izvlačio, onako po starinski, vino u pipetu. Prvi put sam slušala priču o vinima, ispričanu s ljubavlju, o Baranji, sortama, načinu, visinama alkohola –gledala i kušala vina baš onako kako treba. Sve po redu, a to već znate. I tako sam sjela za stol s njim i preostalim društvom. U razgovoru o vinima i s vinima ugodno je i veselo i vrijeme brzo proleti. A ja nisam mogla ustati, noge kao da su mi se odsjekle. Ne, nisam puno popila. Pomiješala sam nekoliko vina. Glava je bila bistra, a noge teške. Iz današnje perspektive, rekla bih da nisam željela otići s tog mjesta... I da, kasnije je susreta bilo sve više. I da, sviđa mi se Mišikin stav, parafraziram, jer puno je tu razgovora bilo: „Dobrodošli su ljudi otvorena srca i uma. U podrumu nema priče o politici i vjeri. Možemo o ženama...“ To su pravila kad se okupi oko velikog okruglog stola, oko velike bačve u starom podrumu pod zemljom. U gatoru. Gdje vinar drži arhivu, i priča zanimljive priče. S vinoljupcima kao vitezovima okrugloga stola kralja Arthura. A da bi došao do tog mjesta, moraš proći kušanje svega što Mišika ponudi. Zbog svega toga on je kralj bijelih baranjskih vina. Zbog znanja, ljubavi, iskustva, njegovanja tradicije i stava. Volim njegove kasne berbe, zapravo sve što ima u asortimanu. Danas su vina alkoholno slabija nego prije dvadesetak godina. Još su vrhunska i takva će biti. I svaka berba s novim izazovima nosi nove kreacije s Mišikinim potpisom. Podrum se nije puno promijenio, okolina jest. A Mišika je i dalje divan domaćin, vrhunski znalac i veseljak koji voli vino i žene. Uživat ćete u iskrenosti vina i njegova gostoprimstva kad ga posjetite. A to morate ako niste. Doživljaj je. Iz njegova stoljetnog podruma u familiji Gerstmajera skočit ću u drugi baranjski koji mi je prirastao srcu. Onaj Damira Josića u katoličkom zmajevačkom surduku u gatorima gdje je i njegov vrhunski restoran, u cvijeću. S Damirom sam se upoznala nekon jednog velikog poljoprivrednog sajma, gdje je predstavljao svoja vina. Bilo je to prije 24 godine. Radila sam intervju s povodom - prvi Osječanin koji je nakon Mirne reintegracije u Baranji kupio vinograde i podrume te se okrenuo proizvodnji vina. Sjećam se kako je bio samozatajan u odgovorima. Na stolu u njegovoj osječkoj pizzeriji butelje, tamne, tanke i duge, a na svakoj etiketi ispisano ispod sorte - barrique. Sve tamno, boce, etikete, a vina „teška, zemljana“, baš onako baranjska. Taj pionir baranjski koji je potaknuo razvoj ostalih obiteljskih vinarija, skroman i danas, otvoren i iznimno svestrani tip, od kojega sam kao vinara imala najveću i najvelikodušniju podršku jer on je jednostavno takav, vodi vinariju s mnogo etiketa –od pjenušca do predikata – i vlastiti restoran gdje kreira jelovnik i slastice. Iako su slastice njegova vina. I svi znaju za njegov cuvée. Ali cabernet franc i merlot to su šampioni podruma po mojem ukusu. Meki i baršunasti, bogatog okusa, mirisa, prekrasne boje... I zašto je kralj crvenih vina?! I tako smo se mi snimali za jedan prilog o vinskom turizmu u Baranji prije više od desetak godina, za televiziju na kojoj sam radila. Bilo je ljeto. Upravo smo izašli iz Mišikinog podruma s 15-ak Celzijevih stupnjeva na gotovo 40, opijeni zbog one njegove pipete. I krenuli smo Damiru. Došli smo pred vinariju, sjeli, snimili se. On nas nudi vinom, a mi odbijamo jer treba pregledati snimljeno, složiti tekst, izmontirati prilog. I on kaže: „Probaj ovo!“ i tutne mi u ruku butelju roséa s rodom. Bio je to prvi rosé s ovih prostora. Stajala je ta butelja mjesecima na hladnom i tamnom mjestu. Više ne znam povod, ali sam je otvorila jedne večeri negdje s ranoga proljeća, bila sam sama. I zaljubila sam se. Zaljubila u Josićev rosé. Prva butelja koju sam sama popila. Jedne vinske prigode nađem ga i krenem pričati o roséu, kako je prekrasno vino i kako sam ga popila sama i da sam baš uživala. I kupujem jednu bocu. „Toliko sam posesivno proždrljiva, opet ću je popiti sama, ne mogu ga dijeliti...“ Smijem se, a on dodaje drugu „Jedna za tebe, a druga za prijatelje...“ To je Damir Josić. I zato krenite put Zmajevca koji ima dva kralja. Jedan dan kod bijelog kralja, druga dva kod crvenog jer treba probati sva njegova divna čuda od pjenušca Cru-crua, preko graševine, pinota bijelog do spomenutih slatkiša i grande cuvéea. Vjerujte mi, ne možete s njima u jednom ili dva dana, pripremite se za duži i jako ugodan boravak u ta dva podruma.