Princ špijuna_web pregled by VERBUM d.o.o.

Princ Špijuna

Elizabeth Camden PRINC ŠPIJUNA

Roman

Biblioteka

POPULUS

23.

Naslov izvornika: Elizabeth Camden, The Prince of Spies

Izvorno objavio Bethany House Publishers, odio Baker Publishing Group, Grand Rapids, Michigan.

Fotografija na koricama: Mike Habermann Photography, LLC

Izvršna urednica: Jasna Krapac

Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Mario Šantić

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Split, 2024.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21 000 Split

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr

Glavni urednik: Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Princ Špijuna

Prevela Karmela Cindrić

POPULUS

elizabeth camden

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-819-3 (cjelina)

ISBN 978-953-235-918-3 (sv. 3)

CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191207018.

One

Jedan

May 1900

siječanj, 1902

Washington, DC

Marianne se odvažila krenuti dalje po smrznutoj rijeci, iako su je ljudi upozoravali da ne bi trebala. „Nemojte, gospođo!“ povikao je netko. „Propast ćete kroz led!“

Annabelle Larkin hadn’t meant to offend the world’s leading spice tycoon with her bold request, yet it seemed she had. The letter he’d written in reply made that clear, but she read it a second time, searching for a shred of hope in its prickly text.

Dear Miss Larkin,

Nekoliko promatrača pozivalo ju je da se vrati na sigurno, no nije se mogla oglušiti na žalosno zavijanje Bandita, koji je propao kroz led. Psić se neće moći izvući sam. Marianne je već bila potrošila pet očajnih minuta pokušavajući nagovoriti graničarskoga škotskog ovčara da se sam izvuče na površinu. Bandit je pokušao, no svaki put kad se činilo da će uspjeti, pukao bi još jedan komad leda i ponovno bi potonuo u ledenu vodu.

Puzala je na sve četiri po ledu, a hladnoća joj je brzo prodirala kroz tanke kožne rukavice.

„Ako led ne može izdržati psa, ne može ni vas!“ doviknuo je netko s obale.

I am in receipt of your letter asking me to donate my plant collection to the Smithsonian Institution. I spent two decades searching the world to gather those rare specimens, during which I sacrificed, sweat, and nearly died. Please be assured I have a better track record of nurturing plants than the feeble assortment I’ve seen at the Smithsonian, most of which are dead and mounted for display. I must therefore decline your offer to take the collection off my hands.

Možda, no ona je poznavala kanal Boundary bolje od većine stanovnika grada koji su šetali uz taj neobično oblikovan „rep“ rijeke Potomac, u srcu Washingtona. Fotografirala ga je prošloga proljeća kada je u visokim ribičkim čizmama ulazila u plićak i snimala fotografije za Ministarstvo unutarnjih poslova.1 Laguna je većim dijelom bila plitka

Gray Delacroix Owner, Delacroix Global Spice

1 Department of Interior – u Sjedinjenim Američkim Državama ministarstvo čije se nadležnosti objašnjavaju dalje u knjizi (nap. prev.).

(Unpublished manuscript—copyright protected Baker Publishing Group)

i produbljivala se tek na sredini, ondje gdje je Bandit propao. Led pod njom vjerojatno je bio dovoljno čvrst, neće puknuti.

Vjerojatno. Da je o tome razmišljala i trenutak dulje, bilo bi je previše strah nastaviti dalje pa se sad još više spustila i ležeći potrbuške na ledu odgurivala se nogama prema Banditu.

„Izvadi ga, teto Marianne, molim te!“ Sam je bio jedina osoba među desecima ljudi na obali koja ju je nagovarala da nastavi. Koji devetogodišnjak ne voli svoga psića? Morala je barem pokušati spasiti Bandita.

Jedino oruđe koje je imala bila je ribarska mreža koju je netko ostavio na riječnoj obali. Zabacit će je prema Banditu i nadati se da će ga uspjeti izvući.

Zubi su joj cvokotali. Od straha ili hladnoće? Vjerojatno od obojega. Sloj smrznuta snijega koji se nakupio na ledu pružao joj je je dovoljnu silu trenja da nastavi puzati dalje.

Zatim se iznad gomile začuo muški glas, glasniji od drugih. „Luke, ne budi blesav!“

„Molim vas, gospodine“, preklinjao je Sam. „Molim vas, pomozite teti Marianne da mi spasi psa!“

Odvažila se baciti pogled preko ramena i sa zahvalnošću primijetila još jedno ljudsko biće kako puzi po ledu. Nije ni željela ovo obaviti sama, no nitko se prije nije ponudio da joj pomogne.

„Mislim da nas led ne može držati oboje“, doviknula mu je, glasa drhtava od hladnoće.

„Može tu gdje ste vi“, rekao je, a zatim se spustio na trbuh. Snažno se odgurnuo o drveni stup za privez čamaca koji je virio kroz led i požurio smrznutim kanalom prema njoj.

Kako naočit muškarac! Crne kose, tamnih očiju i živahna izraza lica, prožeta istodobnim osjećajem straha i uzbuđenja. Ubrzo se našao uz nju, a iz usta su mu izlazili bijeli oblačići daha.

„Dobar dan, teto Marianne“, rekao je. Oboje su ležali na ledu, rame uz rame. Neobičan način za upoznavanje s potpunim strancem.

„Polako“, upozorila ga je. „Samo koji metar dalje voda postaje dublja. Mislim da led neće izdržati oboje.“

„Ja znam da neće“, odgovorio je. „Dodajte mi mrežu.“

„Jeste li sigurni? Ja sam lakša. Možda je bolje da ja idem.“

Odmjerio ju je od glave do pete. Oboje su nosili dugačke vunene kapute, rukavice i čizme, ali bio je mnogo viši od nje.

„Jedno od nas dvoje vjerojatno će završiti u vodi“, rekao je. „Vaša će suknja biti velik problem ako to budete vi. Ja ću se već snaći.“

„Mislim da ovo nije bezopasno.“ Zubi su joj opet počeli cvokotati.

„Naravno da nije bezopasno.“ Vragolasto se nasmiješio. „Dodajte mi mrežu.“

„Luke, smjesta se vrati na obalu!“ naredio je neki ljutit glas, no Luke se nije ni osvrnuo.

„Ne obraćajte pažnju na tog tipa“, rekao je Luke. „To je samo moj brat, Gray. Pesimizam je u opisu posla starije braće.“

Kratko se nasmijala. „Znam sve o starijoj braći. Imam i ja jednog. Evo vam mreža. Ako se uspijete probiti još koji metar, možete je dobaciti psu.“

Kimnuo je, no umjesto da uzme mrežu, uhvatio je Marianneinu ruku i stisnuo je. „Ovo je pomalo zabavno, slažete se?“

„Zapravo, ja sam pomalo uplašena“, priznala je.

„I ja sam.“

Kako čudno! Bio je uplašen, ali i dalje je izgledao ushićeno. Njegove su je oči očarale i činilo joj se da im čak i kroz rukavice struje iskre.

„Luke!“ ponovno se začuo Grayev povik s obale. „Led ne može izdržati pod tobom. Oboje se morate vratiti. Poslali su po čamac.“

Bandit više nije cvilio. Jedva se micao – samo se migoljio, tek toliko da mu njuška ostane iznad vode. Marianne i Luke su se pogledali. Bilo bi razumno vratiti se, no ona je predaleko dogurala da se sada okrene.

„Bandit neće moći izdržati do dolaska čamca“, rekla je.

„Znam. Dajte mi tu mrežu pa idem po njega. Poželite mi sreću, teto Marianne.“

To rekavši, počeo je lagano kliziti naprijed. Strogi muškarac na obali nastavio je Lukeu dovikivati upozorenja, no ostali okupljeni klicali su mu u znak podrške. Luke se sada kretao nad dubljim dijelom lagune, gdje led nije bio tako čvrst. Kad se začulo pucketanje, stao je, još uvijek udaljen nekoliko metara od psa. Mreža će mu povećati doseg za nekoliko desetaka centimetara, ali ne dovoljno. Razmislivši načas, opet se počeo polagano pomicati naprijed. Bandit je naslutio da je pomoć blizu i počeo se boriti – gurnuo je jednu šapu na led i pokušavao se iskobeljati.

Začulo se još nekoliko pucketavih zvukova, kao kad bič reže kroza zrak. Jedan se komad leda nakrivio, a ispod njega je pljusnuo val ledene vode i zalio Lukea po licu; unatoč tome smireno je bacio mrežu

prema Banditu, čije su se koprcave šape zaplele u nju. Luke je počeo vući, no u tom trenu led je puknuo i on je potonuo u vodu.

Iz Marianneina grla razlegao se krik. Luke je potpuno uronio u vodu. Ipak, za svega nekoliko trenutaka podigao je glavu iznad površine i snažnim pokretom izvukao Bandita na led. Iz mnoštva su se začuli poklici odobravanja dok je Bandit nesigurno hodao prema kopnu.

Međutim Luke je još uvijek bio pod vodom i trebala mu je pomoć. Zabacio je mrežu prema Marianne, i dalje držeći jedan njezin kraj. Ona ju je pokušala uhvatiti, no razočarano je ciknula kad se pokazalo da joj je još uvijek nekoliko centimetara izvan dohvata. Duboko je udahnula i počela se pomicati naprijed – silno se bojala da bi led mogao puknuti; vidjela je da je Lukeovo užasnuto lice problijedjelo od boli. Pomaknula se još jedan centimetar, još dalje ispružila ruku i uspjela uhvatiti prstima čvor na mreži.

„Imam je!“ povikala je. Potegnula je, ali nije mogla izvući Lukea.

„Držite se, gospođo! Stižemo.“

Taj strogi glas došao joj je iza leđa. Ležeći potrbuške, Lukeov brat prelazio je preko čvrsta dijela zamrznute površine i ispružio je ruke prema njoj. Zgrabio ju je za gležanj i povukao, uspjevši je privući svega nekoliko centimetara prije nego što se mreža napela pod Lukeovom težinom i zaustavila klizanje njezina tijela.

Novi par ruku zgrabio ju je za drugi gležanj i povukao. Ljudi na obali uhvatili su se za ruke, u lanac, a dvojica muškaraca povlačila su je iz sve snage. Mreža između nje i Lukea toliko se napela da je škripala, no dala mu je dovoljan zamah da se popne na led. Sad kad više nije bio u vodi, muškarci su mogli vući puno snažnije pa je Marianne polako klizila prema obali, a Luke je slijedio za njom. Dočepala se sigurnosti čvrsta tla.

Odmah potom stigao je i Luke. Zubi su mu cvokotali i cijelo se tijelo treslo. Dvojica muškarca osovila su ga na noge i skinula mu mokri kaput, a zatim i košulju. Koža mu je bila blijeda poput kreča kad ga je brat ogrnuo suhim kaputom, a zatim mu šalom istrljao mokru kosu.

Luke se smijao. Još uvijek je drhtao od hladnoće, no Marianne još nikada nije vidjela nekoga da se tako dobrodušno smiješi dok su mu ljudi prilazili kako bi se s njim rukovali i potapšali ga po ramenu. Osvrnuo se tražeći pogledom Bandita kojega je u tom trenutku Sam brisao ručnikom, a zatim je krenuo upoznati se sa psom.

Bila bi to savršena fotografija, pomislila je Marianne.

Pojurila je do smreke ispod koje je ostavila svoj službeni fotoaparat marke Brownie, brzo prebacila njegov remen oko vrata i vratila se na obalu. Luke je u međuvremenu uzeo Bandita u naručje i držao drhtavoga psa na golim prsima, još uvijek se smijući.

„Mogu li te slikati?“ upitala je.

Još se jače nasmiješio, s mješavinom ponosa i radosti. Nije joj trebalo nikakvo dodatno odobrenje. Pognute glave, umirila je na ošitu fotoaparat u obliku kutije i gledajući kroz tražilo, otvorila blendu te pritisnula okidač za snimanje. Sunčeva se svjetlost odbijala o snijeg i stvarala obilje ambijentalnoga svjetla pa je trebalo svega nekoliko sekunda da aparat snimi fotografiju.

„Hvala“, rekla je.

Luke se nagnuo i posjeo Bandita na tlo. „Hvala vama, teto Marianne.“

Činilo se kao da bi htio još nešto dodati, no njegov brat, visok, tamnokos muškarac, koji mu je bio sličan, samo puno ozbiljniji, već ga je vukao prema kočiji.

The Prince of Spies

„Vodim te kući, pred toplu vatru“, rekao je Gray. „Imat ćemo sreće ako se ne prehladiš.“

“Let’s get you home and in front of a warm fire,” Gray said. “We’ll be lucky if you don’t catch your death of cold.”

„Uvijek optimist“, zadirkivao ga je Luke, no nije se opirao dok ga je brat gurkao prema kočiji. Luke se popeo u nju. Prije nego što je zatvorio vrata, uhvatio je njezin pogled preko smrznuta krajolika i namignuo joj.

“Always a ray of sunshine,” Luke chided, but he didn’t resist as his brother nudged him toward the carriage. Luke climbed inside, but before he closed the carriage door, he met her gaze across the frozen landscape and flashed her a wink.

Kočija se odvezla i – tek tako – otišao je najčudesniji muškarac kojega je u životu srela.

The carriage rolled away, and just like that, the most amazing man she’d ever met was gone.

Luke Delacroix obujmio je rukama šalicu vrućega kakaa naginjući se toliko blizu kaminu da mu se od vreline vatre užario obraz. Uživao je u tom osjećaju jer je još uvijek bio promrzao do kosti. I dalje je bio neobično ushićen dok se prisjećao trenutka na ledu kada je ležao potrbuške i čvrsto stiskao ruku žene koja je imala više hrabrosti od svih ljudi na obali zajedno. Bila mu je potpuna neznanka, iako je on uopće nije doživljavao kao takvu. Imala je tamnu kosu, lijepe plave oči ispunjene strepnjom, i bila je drukčija od drugih. Proveo je s njom svega nekoliko

Luke Delacroix wrapped his hands around the mug of hot cocoa, leaning so close to the fireplace that the heat from the flames baked the side of his face. He savored the sensation, for he was still chilled to the bone. A weird sense of elation lingered as he thought of that moment on the ice, lying flat with his hand clinging to a woman who had more courage than all the bystanders on the shore put together. She was a complete stranger who didn’t feel like a stranger at all. She had dark hair and pretty blue eyes filled with trepidation, but she was out there. He’d been in her presence for only a few minutes but already admired her. Sometimes people revealed their true character very quickly.

He didn’t know who she was, but he’d have it figured out before the end of the day. It would be easy. Number one: he

trenutaka, a već joj se divio. Ponekad ljudi veoma brzo pokažu svoju pravu narav.

Nije znao tko je, ali saznat će do kraja dana. Bit će jednostavno. Kao prvo: bio je špijun i dobar je u izvlačenju informacija. Kao drugo: fotoaparat marke Brownie koji je upotrebljavala imao je na kućištu državni žig, što je značilo da vjerojatno radi za Ministarstvo unutarnjih poslova. Koliko je ženskih fotografa po imenu Marianne moglo raditi za to ministarstvo?

U dnevnu sobu ušao je Gray i stavio na stol zdjelu vrele juhe te komad sira.

„Sve pojedi!“ naredio je, još uvijek ljutit zbog onoga što se dogodilo na kanalu Boundary. On i Luke upravo su bili prolazili pokraj kanala putujući u novi ured u koji se Luke trebao useliti. U tom je trenutku prometni zastoj usporio kočiju i Luke je vidio kako okupljeni prolaznici pogledom prate ženu koja se posve sama pokušavala probiti ledenom površinom da spasi psa koji se vrpoljio u pukotini na ledu. Naredio je da zaustave kočiju kako bi pomogao.

Luke je prešao s kakaa na juhu i počeo jesti, iako nije bio gladan. Bila je vruća i zasitna – liječnik je rekao da mora dobiti još četiri i pol kilograma kako bi nadoknadio onih trinaest koje je izgubio na Kubi.

„Da pošaljem telegram stanodavcu i kažem mu da ne možemo preuzeti ured danas?“ upitao je Gray. „Ne želim da izlaziš iz kuće mokre kose. Mogao bi navući upalu pluća.“

Luke je imao trideset godina, no otkad se vratio s Kube, bolestan i iscrpljen, Gray je cijelo vrijeme nad njim bdio kao kvočka nad piletom. Lukeu to nije smetalo. Prošle je godine priuštio svojoj obitelj velike brige i morao se iskupiti. Zato je podnosio Grayevo stalno uzrujavanje oko njega, jeo je čak i kad više nije bio gladan i pokušavao se pristojno ponašati.

Pokušavao je, ali nije u tome uvijek uspijevao. Pa kakav bi on muškarac bio da se nije obazirao na ženu koja je pokušavala spasiti psa, posve sama?

Približio je glavu vatri, trljajući kosu da se brže osuši. „Ipak bih se mogao danas useliti. Moram staviti u pogon vašingtonski ured časopisa. Izbori u studenom možda se čine daleko, no krajem tjedna imam dogovoren intervju s Dickiejem Shusterom. Moram se useliti do tada.“

„Moramo biti oprezni“, rekao je Gray, a ovoga puta Luke je znao da to upozorenje nema nikakve veze s mokrom kosom ili pravilnom prehranom. Odnosilo se na Dickieja Shustera koji je bio lukav, podmukao i vjerojatno najpametniji novinar u cijelom Washingtonu. „Dickie je još uvijek saveznik Magruderovih. Potiho će te sabotirati nadajući se da će navesti vodu na mlin Clydea Magrudera.“

„Pogrešno“, odgovorio je Luke. „Dickie će učiniti sve što treba da navede vodu na svoj mlin.“

Delacroixovi i Margurderovi već su generacijama bili ogorčeni suparnici. Nikada se nisu voljeli, no njihovo je neprijateljstvo doseglo vrhunac nedugo nakon Građanskoga rata. Obitelj Delacroix, jedna od najbogatijih trgovačkih obitelji u Virginiji, izgubila je sve u ratu. Kuća im je bila spaljena do temelja, a sva četiri trgovačka broda u njihovu vlasništvu zaplijenila je savezna vlada i nikada ih više nije vratila. Nakon rata brodovi su stavljeni na dražbu. Lukeov otac sudjelovao je na dražbi za Strijelu, najmanji brod, u očajničkom pokušaju da ponovno izgradi svoje carstvo.

Na dražbi je trijumfirao Jedidiah Magruder, starješina klana Magruder, koji je sve više i više podizao cijenu. Lukeov mu otac nije mogao konkurirati i Magruderovi su kupili Vrapca za samo djelić njezine stvarne cijene. Magruderovi čak nisu ni uvozili svoju robu pa im trgovački brod uopće nije trebao. Kupili su ga samo zato da napakoste njegovu ocu ondje gdje su to mogli. Ako je i bilo kakvih dvojbi oko pobuda obitelji Magruder, one su prestale kad je Jedidiah Magruder najprije iz broda izvadio sve vrijednosti, a zatim ga zapalio u luci. „Imali smo sjajan konfederacijski vatromet!“ pohvalio se u novinama.

Taj incident podigao je ogorčenu obiteljsku zavadu na razinu otvorene mržnje, i ona je s godinama postajala samo još gora. Magruderovi se nisu skanjivali podmićivati novinare da blate Delacroixove i već su se prije za to koristili uslugama Dickieja Shustera.

„Dickieja se može navesti da promijeni stranu, i ja ću to učiniti“, rekao je Luke.

To neće biti lako, ali Luke je imao dobre veze u gradu. Osim toga, bio je pametniji od Magruderovih. Neće mu biti problem zbližiti se s Dickiejem Shusterom ako će time steći utjecaj u lokalnom tisku. Sad kad mu se zdravlje popravilo, došlo je vrijeme da nastavi svoju novinarsku karijeru, a prvi korak na tom putu bit će useljenje u novi ured.

Čim je ponovno izišao iz kuće, ledeni zrak protresao mu je cijeli organizam poput strujnoga udara. Odlučio je to zanemariti i popeo se u kočiju, a Gray je ušao za njim. Bude li sve išlo kako treba, još uvijek se može do večeri smjestiti u svoj novi ured. Pokušao je suzbiti grozničave drhtaje dok je kočija kretala prema središtu Washingtona.

„Jesu li Magruderovi postigli ikakav napredak kradući nam posao sa začinima?“ upitao je Luke, očajnički pokušavajući skrenuti misli s hladnoće koja mu se ponovno počela uvlačiti u kosti.

Grayu su se spustili kutovi usana. „Trude se. Nisu ništa postigli sa začinima pakiranim u bočice, ali kradu mi golem dio posla s ekstraktom vanilije.“

Obitelj Delacroix izgradila je bogatstvo na skupim začinima, a Magruderovi su se obogatili čak i više na prodaji konzervirane hrane. Te dvije obitelji oduvijek su bile suparnici, no sada su sve maske pale i ulozi su bili puno veći. Clydea, vođu obitelji Magruder, izabrali su u Kongres i on će zasigurno pokušati iskoristiti novostečenu moć da uništi Derlacroixove.

„Magruderovi upotrebljavaju kemikalije za imitaciju vanilije“, nastavio je Gray. „To je preparat skuhan u laboratoriju, izrađen od kreozota drvnog katrana i kemijskih aroma. Proizvodnja po bačvi stoji manje od jednog penija, što znači da im nikad neću moći konkurirati cijenom. Da, štete našem poslu.“

A tvornica Svjetski začini Delacroix bila je veoma isplativ posao. Uvozili su najfinije začine iz cijeloga svijeta i bili najprestižnija marka na tržištu. Ime Delacroix bilo je sinonim za kvalitetu i ugled dok je s Margurderovima bilo upravo suprotno. Obogatili su se na masovnoj proizvodnji potrošačke robe poput konzervirana graha i šunke. Proizvodima su dodavali pojačivače okusa i konzervanse, ali su držali niske cijene. Sada su puštali pipke prema poslu sa začinima, i to je bila prijetnja.

Luke je čvršće stegnuo kaput i zagledao se kroz prozor u sumornu siječanjsku gradsku panoramu. Nosio je najtopliji zimski kaput, debele rukavice i vuneni šal, no studen ga je i dalje ujedala. Osjećao je da mu je hladan čak i zrak u plućima, i ponovno je počeo drhtati.

„Luke, ovo nije dobra ideja“, rekao je Gray.

Samo da stignu u zgradu s njegovim novim uredom, da ga sve toliko ne zebe! U zgradi su imali kotlovnicu na ugljen pa će se naposljetku ipak zgrijati.

„Bit ću dobro“, rekao je, poželjevši da mu zubi ne cvokoću dok govori. „Zbilja mrzim Magruderove. Odnosno, sad moram reći kongresmena Margurdera. Možeš li to zamisliti? Čujem da je unajmio najelegantniju kuću u gradu, na Franklinovu trgu. No sad kad sam se vratio u Washington, potrudit ću se da mu uništim šanse za reizbor.“

Gray se nagnuo naprijed i otvorio vratašca iza vozačeve klupe. „Molim vas, okrenite kočiju“, naredio je. „Idemo kući.“ Ponovno se zavalio na sjedalo, lica mračna od brige. „Nemoj da te nestrpljenje navede da učiniš nešto glupo! Tjednima ćeš biti izvan pogona ako dobiješ upalu pluća.“

Luke je uzdahnuo. Gray je vjerojatno bio u pravu, ali ovdje je u igri bilo puno više od neprijateljstva između dviju obitelji ili cijene začina. Ovdje se radilo o njegovoj upornoj, neutaživoj žudnji da ponizi Clydea Magrudera. Tom čovjeku nije bilo mjesto u Kongresu, a Luke bi ga mogao odande izbaciti.

Pogled mu je odlutao kroz prozor kočije, do mjesta na kojem se u daljini uzdizala zgrada Kapitola, čija je bijela kupola simbolizirala silnu moć kojom su raspolagali ljudi ovoga grada. Nekako će već smisliti način da utječe na ono što se događa ispod te kupole. Vjerojatno će mu za to trebati desetljeća, ali na kraju će uspjeti. Gray je imao pravo. Nije si mogao priuštiti da se razboli zbog puke nestrpljivosti.

Kočija se okrenula, a kroz prozor je primijetio cvjećarska kolica prepuna ruža i karanfila. Ostatak grada bio je sumoran, oblačan i prekriven snijegom pa mu je taj otočić crvene boje zapeo za oko.

„Pitam se kako im uspijeva postići da ruže cvatu u siječnju.“

Gray je slijedio njegov pogled do kolica s cvijećem. „Ministarstvo poljoprivrede ima cijele hektare zemlje pod staklenicima. Mogu natjerati bilo što da procvate.“

„Zaustavi kočiju!“ rekao je Luke naglo. U svijetu okovanom ledom i snijegom odjednom mu je bilo presudno važno diviti se tome cvijeću. Kad se kočija zaustavila, izišao je i pokazao na najveći buket ruža na cvjećarskim kolicima. „Možete li dostaviti ovo na jednu adresu?“

Dječak koji je pomagao oko kolica revno je pristao latiti se toga zadatka u zamjenu za nekoliko novčića.

„Želite li poslati i poruku?“ upitao je cvjećar. Želio je. Cvjećar mu je pružio karticu. Lukeova ruka drhtala je od hladnoće, no brzo je načrčkao poruku.

Hvala na nezaboravnu jutru. Luke.

„Pošaljite to u Ministarstvo unutarnjih poslova, adresirano na gospođicu Marianne“, rekao je.

Ozaren od ushita, vratio se u kočiju.

May 1900

Washington, DC

Dva

One

Dear Miss Larkin,

Marianne Magruder raspoređivala je svoje fotografije na stolu blagovaonice žaleći što nema za njih više prostora. Uselila se u ovu građansku kuću kad je njezin otac izabran u Kongres prošle godine. Bila je to jedna od najprostranijih građanskih kuća u cijelom Washingtonu, no blagovaonica je bila skučena u usporedbi s onom u njihovoj vili u Baltimoreu. Ovdje je jedva bilo mjesta za mahagonijski stol i komodu. Nije bilo prirodnoga svjetla, ali imali su električnu energiju koja je omogućivala obilje svjetlosti u bilo koje doba dana, pa i kasno navečer kad joj se otac vraćao kući.

Ovo pregledavanje fotografija bilo je poseban tjedni ritual. Odabrala bi svoje najbolje radove i raširila ih po stolu da ih otac pogleda. Bolje je razumio potrebe vašingtonskih birokrata od nje pa joj je njegov savjet bio neprocjenjiv. Ovoga tjedna odabrala je fotografije spomenika Georgeu Washingtonu, Željezničkoga kolodvora Baltimore i Potomac i djece koja se igraju u snijegu ispred Kongresne knjižnice.

Gray Delacroix Owner, Delacroix Global Spice

„Zašto ne dodaš i fotografiju s muškarcem koji drži Samova psa?“ upitala ju je majka Vera, koja je bila čas užasnuta, čas očarana Marianneinom pustolovinom na ledu. Fotografija do kože mokra muškarca koji trijumfalno drži Bandita bila je najbolja koju je snimila cijeloga tjedna. Bez daha je promatrala kako se razvija u tamnoj komori. Muškarac kojega je poznavala samo kao Lukea sigurno se smrzavao od hladnoće, no to nije nimalo pokvarilo zanos u njegovu pogledu dok je gledao ravno u nju držeći Bandita na golim prsima. Snimka je prika-

(Unpublished manuscript—copyright protected Baker Publishing Group)

zivala prirodna, smjela muškarca netom nakon što se izvukao iz leda, muškarca čiji je impulzivni čin bio otjelovljenje muževne hrabrosti i snage.

„To nije slika za kakve me je vlada zaposlila da ih snimam“, rekla je dok je raspoređivala još nekoliko običnijih fotografija.

Nije mogla prestati razmišljati o Lukeu, osobito nakon što je dobila dvanaest crvenih ruža. Dočekale su je kad je došla na posao sutradan nakon incidenta. Bilo joj je žao što se na kartici nije potpisao punim imenom da mu može poslati poruku sa zahvalom, no činilo se da je on jednako kao što se brzo pojavio na ledu i s njega nestao i u njezin život ušao poput vihora, a onda žurno iz njega izišao.

„Slika muškarca sa psom bolja je od ovih dosadnih snimki zgrada“, rekla je Vera prelazeći pogledom preko fotografija. Suptilno je zijevnula jedva držeći oči otvorene.

„Zašto ne odeš u krevet?“ upitala je Marianne.

Vera je na njezino pitanje samo odmahnula rukom u kojoj je držala parfemom namirisanu maramicu.

„Glupost. Želim biti ovdje kad ti dođe otac.“

To se vjerojatno neće dogoditi još najmanje sat vremena. Clyde Magruder proveo je veći dio svoje prve godine u Kongresu na sastancima, poslovnim večerama i u zadimljenim sobama. Večeras je večerao s predsjednikom Odbora za proizvodnju, jedinoga u koji je bio imenovan, i želio je impresionirati svoga mlađeg kolegu.

Život u Kongresu za njezina je oca predstavljao kompliciranu promjenu. Bio je navikao upravljati jednom od najbogatijih tvornica u Americi, no postao je neiskusni kongresmen koji je polagao račune čovjeku upola mlađem od sebe. Rijetko se vraćao kući prije devet sati. A ponekad se uopće nije vraćao.

Ipak, ona ne bi mijenjala tu prošlu godinu u Washingtonu nizašto na svijetu. Ona i Vera jako su se zbližile otkako su se preselili ovamo. Majka joj je strepila zbog odlaska iz Baltimorea, u kojem je bila kraljica visokoga društva. Sada je morala započeti iznova u novom gradu kao obična žena novopečenoga kongresmena i iznenada je postala jako ovisna o Marianne. Sve su radile zajedno. Zajedno su kupovale, skupa planirale Verine čajanke, čak su skupa i ogovarale. Marianne se prvi put u životu činilo da imaju normalan odnos kćeri i majke i uživala je u svakom trenutku.

Vera je prišla komodi na kojoj je bila hrpa odbačenih fotografija koje su bile snimljene toga tjedna. Izvukla je onu s Lukeom i sugestivno njom mahala. „Ova je najbolja. Dodaj i nju među ove koje ćeš pokazati ocu.“

Marianne je razmislila o tom prijedlogu. Iako je Ministarstvo unutarnjih poslova prvenstveno željelo fotografije koje dokumentiraju specifične vladine inicijative, s vremena na vrijeme voljeli su vidjeti i umjetničke fotografije snimljene u gradu.

„Mislim da to nije dobra zamisao“, rekla je Marianne. Jučer je ispričala tati o incidentu sa psom, ali ne i o fotografiji. Nešto na njoj činilo joj se previše osobnim. Bio je to trenutak zajedništva između potpunih stranaca koji su se zajedno upustili u zahtjevan pothvat. Radilo se o jednom od najuzbudljivijih trenutaka koje je doživjela u životu i još uvijek nije bila spremna ni s kim ga dijeliti. Obično je dopuštala ocu da bude potpuno upućen u njezin život preko fotografija koje je snimala. Sve mu je pokazivala. No nije željela da vidi toga muškarca sa psom. Nešto joj je govorilo da to ne bi bilo dobro.

Bilo je gotovo deset sati kad je otac došao kući. Dva muška glasa ispred vrata ukazivala su na to da je doveo društvo. Vera je odmah užasnuto pobjegla stubama na kat. Već je bila raspustila kosu i nosila je samo običnu kućnu haljinu, bez bolno uska korzeta. Za nju je vanjština bila sve i nikada si ne bi dopustila da je vide tako ležerno odjevenu.

Marianne nije imala takvih briga i samo je poravnala ovratnik bluze prije nego što se uputila prema ulazu pozdraviti oca, koji je upravo vješao jaknu. Njegov je gost bio muškarac riđe brade i golemih morž-brkova. Pretpostavila je da je to kongresmen Roland Dern, jer je već čula od Clydea koliko mu se ne sviđaju ti brkovi. Kongresmen Dern bio je u srednjim tridesetim godinama i predsjednik jedinoga odbora u koji je njezin otac bio imenovan. To je značilo da je kongresmen Dern njezinu ocu bio šef.

„Rolande, volio bih ti predstaviti svoju kćer, Marianne. To je ona kojom se neprestano hvalim.“

Kongresmen Dern ljubazno je kimnuo glavom. „Došao sam vidjeti vaše fotografije“, rekao je. „Kad smo počeli večerati, nisam shvatio da imate redovni sastanak sa svojim ocem svakog četvrtka navečer. Žao mi je što sam odgodio vaš ritual pa prijeđimo na stvar. Pokažite mi svoje fotografije.“

Pogledao je Clydea tražeći njegovo dopuštenje. Taj tjedni ritual obično je bio događaj u kojem je uživala s roditeljima. No sada se činilo da je Clydeu malo neugodno dok je davao pristanak kruto kimnuvši. Kako neugodno mora biti njezinu ocu što mu je šef dovoljno mlad da mu bude sin! Ipak, Marianne se pretvarala da ne primjećuje napetost kad ih je povela u blagovaonicu u kojoj su bile izložene njezine najbolje fotografije.

Na oba muškarca osjećao se zadah duhanskoga dima dok su kružili oko stola. Otac je zastao ispred fotografije djece koja su se igrala na snijegu ispred Kongresne knjižnice. Slika je dobro dočaravala duh nesputane radosti dok su se djeca ludirala i zafrkavala.

„Ova bi trebala biti u muzeju“, tiho se nasmijao Clyde gledajući djecu u snijegu. „Ta svjetlost, izrazi lica, kompozicija… čista poezija uhvaćena na celuloidu. Dođe mi da odem po te dječake i dovedem ih kući.“

Nasmiješila se, no nije joj promaknuo nagovještaj žaljenja u njegovu glasu. Clyde je oduvijek želio imati mnogo djece, što je bilo nemoguće zbog krhka majčina zdravlja.

„Vlada vam plaća da snimate ovakve fotografije?“ upitao je kongresmen Dern, a u glasu mu se jasno čulo neodobravanje.

Njezinu ocu nije promakao taj ton i odmah je skočio u njezinu obranu. „Treba im što više fotografija za pripremu McMillanova plana.“

McMillanov plan je bio optimistična vizija koja je predviđala rušenje starih vladinih zgrada i raščišćavanje prostora za veliki nacionalni park oko kojega bi se podigle nove kulturne i upravne zgrade. Svi koje je poznavala, uključujući većinu ljudi u Ministarstvu unutarnjih poslova, mislili su da je McMillanov plan obijesno razbacivanje novcem. Zato su je zadužili da fotografira postojeću arhitekturu i način na koji se ljudi služe javnim prostorom.

„Cijeli McMillanov plan zloporaba je sredstava poreznih obveznika“, rekao je kongresmen Dern. „Sve je to samo zato da se Washington može natjecati s velikim europskim prijestolnicama. Ja tvrdim da je posao naše zemlje baviti se biznisom. Ne raskošnim zelenim površinama.“

„Slažem se“, rekao je Clyde prilazeći njezinoj zbirci slika Željezničkoga kolodvora Baltimore i Potomac. „Ova može proći“, rekao je nakon stanke.

Bila je to mlaka pohvala. Njezin otac nije bio umjetnik, no imao je izoštrene instinkte i ona je vjerovala njegovu sudu.

„Što nije u redu s njom?“ upitala je.

I dalje ju je namršteno proučavao. „Imaš li ijednu drugu sliku kolodvora?“

„Nisam ih uvećala, ali imam ih desetak.“

Druge slike bile su velike samo 7 x 12 cm, što je standardni format fotoaparata Brownie. Nakon što bi razvila film, odabirala je samo najbolje fotografije za uvećavanje. Te fotografije, veličine 20 x 25 cm bit će dodane u državne arhive kao dokumenti o gradu za buduće generacije. Čak i nevezano za McMillanov plan, Washington je prolazio kroz razdoblje obnove: zgrade od crvene opeke iz kolonijalnoga doba rušile su se i zamjenjivale velebnim zdanjima u neoklasičnom stilu. Nju su zaposlili da ovjekovječi proces rušenja starih zdanja, preoravanja i poravnavanja zemlje te izgradnje novih zgrada.

Donijela je ostale slike kolodvora Baltimore i Potomac i predala ih ocu, koji ih je brzo pregledao, odabrao tri i stavio ih na blagovaonički stol.

„Ove bi mogle biti bolje“, rekao je.

„Zašto?“ upitala je. Tri fotografije u krupnom planu činile su se dosadnima i nisu dočaravale gotičku ljepotu kolodvora. Zgrada je bila stara tek tridesetak godina i predstavljala je remek-djelo viktorijanske gotičke arhitekture. Bila je izgrađena od crvene opeke i imala tri tornja s krovovima od škriljevca te ukrasne elemente od kovana željeza. Zbog svoje ljepote postala je jedna od najpopularnijih slika na razglednicama koje su kupovali turisti. Nalazila se svega tri ulice dalje od Kapitola i bila je glavna željeznička postaja za sve koji su radili u Kongresu.

„Prođe li McMillanov plan, kolodvor će sigurno srušiti“, rekao je Clyde. „Kongresmeni ga viđaju svaki dan, ali tvoji krupni planovi skreću pozornost na trošak ručne izrade trabeacija i ukrasa od kovana željeza. To ima svoju vrijednost. Rolande? Što ti misliš?“

Mlađi je muškarac kimnuo. „Ako vlada sruši savršeno dobru kolodvorsku zgradu da bi se dobio javni park, mislim da bi narod trebao znati što ćemo izgubiti.“

Clyde je prišao komodi i vratio se s manjim fotografijama, a zatim je neko vrijeme šutio. „Što je ovo?“

Ukipila se. Otac je držao u rukama fotografiju koja je prikazivala Lukea, a lice mu se pretvorilo u ukočenu masku, punu neodobravanja. Činjenica je da Luke nije nosio košulju na slici, ali to nije bila opscena

fotografija. Preko ramena je imao prebačen kaput, a Bandit mu je prekrivao veći dio torza.

„To je čovjek koji je spasio Bandita iz leda“, rekla je. „Nisam mogla odoljeti da ne snimim sliku.“

The Prince of Spies

„To je čovjek koji je spasio Bandita?“ upitao je iznenađeno.

“Let’s get you home and in front of a warm fire,” Gray said. “We’ll be lucky if you don’t catch your death of cold.”

„Da. Ponio se junački.“ Upravo se spremala reći da joj je poslije čak poslao cvijeće, no vidjevši smrknut izraz Clydeova lica, brže-bolje se predomislila.

Trenutak poslije vratio je sliku na hrpu. „Vjerojatno je najbolje da više ne vidiš tog čovjeka“, rekao je otresito.

Rukom je pokazao kongresniku Dernu da ga slijedi u privatni ured ostavljajući Marianne da zbunjeno gleda za njim.

The carriage rolled away, and just like that, the most amazing man she’d ever met was gone.

Lukeov kratak boravak ispod leda pokazao se problematičnijim nego što se očekivalo. Nije dobio upalu pluća ni bilo što drastično što je Gray očekivao. Samo je bio nevjerojatno iscrpljen. Nekoliko idućih dana proveo je zakopan ispod brda pokrivača u svojoj spavaćoj sobi, jer se činilo da svaki put kad iz njih izroni ponovno dobije groznicu. Kakve li ironije! Petnaest mjeseci bio je zatočen u ćeliji kubanskoga zatvora gdje su ga gušile nesnosne vrućine i razdirale fantazije o velikoj čaši ledeno hladne vode. Bog očito ima čudan smisao za humor jer je Luke samo želio da nikad više ne osjeti ledenu vodu.

U ponedjeljak je bio spreman preuzeti novi ured. Što brže osnuje vašingtonsko dopisništvo časopisa Modern Century, to će se prije moći posvetiti projektu izbacivanja šačice kongresmena s posla. Izbori u studenom činili su se daleko, ali da istraži slabosti tih ljudi i pokrene suptilnu kampanju za njihovo svrgavanje, bit će mu potrebno pažljivo planiranje.

He didn’t know who she was, but he’d have it figured out before the end of the day. It would be easy. Number one: he was a spy and good at ferreting out information. Number two: the Brownie camera she used had a government stamp on the case, meaning she probably worked for the Department of the Interior. How many female photographers named Marianne worked for the Department of the Interior?

Njegov radni stol, stol za sastanke i police već su bili dostavljeni u novi ured, ali knjige, pisaći stroj, telefon i uredsku opremu tek je trebalo onamo dovući. Najkompliciraniji predmet za nošenje zavojitim stubištem bila je memo-ploča dugačka gotovo dva metra. Luke se triput udario u cjevanicu penjući se na treći kat.

Gray stomped into the parlor and set a bowl of steaming chowder on the table along with a wedge of cheese.

“Eat all of it,” he ordered, still annoyed over what had happened at the Boundary Channel. They had been on their way to move in to Luke’s new office when snarled traffic slowed

„Gdje želiš da je stavim?“ upitao je Gray kad su konačno donijeli memo-ploču u ured.

„Na zid iza radnog stola.“

Bila je to velika prostorija s dva prozora koji su gledali na dio grada u kojem je živjela radnička klasa. Radni je stol bio na jednoj strani ureda, stol za sastanke na drugoj, a ispod prozora su bile police s knjigama visoke do pasa. Bio je tu još jedan posebni stolić za telefon i pisaći stroj. Zasad je Luke bio samo reporter, no ako se vašingtonski ured pokaže korisnim, jednoga dana možda će biti i nešto više.

Ploča je uskoro bila obješena, a prva stvar koju je Luke na nju zakvačio bio je popis s imenima pet kongresmena. Pokraj njega je pričvrstio razglednicu sa slikom horizonta Philadelphije. Gray je podigao obrvu dok je proučavao popis. „Znam zašto želiš izbaciti Clydea Magrudera iz ureda, ali u čemu je problem s tipom iz Michigana?“

„Clyde ga drži u šaci“, odgovorio je Luke. „Svi ti ljudi drže ljestve Magruderu dok pokušava spriječiti reforme u sektoru hrane i lijekova. Ako bilo koji kongresmen dopusti da proizvođači truju kemikalijama hranu u ovoj državi, pobrinut ću se da izgubi iduće izbore.“ Nasmiješio se anđeoskim osmijehom i položio ruku na srce. „Moja građanska dužnost.“

Gray se zagledao u razglednicu Philadelphije, a lice mu se iznenada rastužilo. „Luke… mislim da moraš biti malo blaži prema samom sebi. Nisi ti kriv za ono što se dogodilo ljudima u Philadelphiji.“

Philadelphija će zauvijek za Lukea biti njegova najgora sramota. Prije pet godina njihova je obitelj pokušala nakratko sklopiti primirje s Clydeom Magruderom. Lukea su izabrali za vođu u tom poslu, jer je među ostalim članovima obitelji bilo previše zle krvi. Iako se znalo da Delacroixovi i Magruderovi nikad neće biti prijatelji, postojala je nada da će malim zajedničkim poslovnim ulaganjem smanjiti napetosti. Plan je bio spojiti ugled Delacroixovih kao tvrtke poznate po kvaliteti i kapacitete za masovnu proizvodnju hrane Magruderovih. Clyde Magruder predložio je liniju skupe kave koja bi se pakirala u postrojenjima Magruderovih, ali nosila bi zaštitni znak prezimena Delacroix. Obje su tvrtke trebale biti na dobitku.

Luke je „začepio nos“ i radio s Clydeom na distribucijskom planu. Gray je uvezao najfiniju kavu iz Kenije, a Magruderovi su učinili sve ostalo. Novu liniju kave lansirali su na tržište u Philadelphiji, gradu poznatom po dobrim kavanama.

Luke je trebao biti pametniji i ne vjerovati Clydeu Magruderu, koji je pomiješao njihovu vrhunsku kavu s jeftinom mljevenom cikorijom i dodao joj umjetne arome da bi prigušio cikorijin okus. Kava je bila fina, pitka i ugodna mirisa, no na metalnim kutijama u kojima se prodavala nije bilo nikakva upozorenja da ne sadrže samo kavu. Nepunih tjedan dana nakon što je kava puštena u prodaju, kemijska kombinacija pokazala se kobnom za troje ljudi. Dok je većina ljudi mogla bez problema probaviti jeftini napitak zamiješan u Tvornici hrane Magruder, neki su bili preosjetljivi na korijen cikorije, što se pokazalo smrtonosnim.

Troje je ljudi umrlo od te kave. Svi su imali obitelji, prijatelje i djecu. Oni će osjećati katastrofalne posljedice onečišćene kave još desetljećima i, ne, Luke to nije mogao samo tako zaboraviti.

„Možeš li mi pomoći oko ovih kutija s knjigama?“ upitao je Luke. Zapravo mu nije trebala pomoć, samo je silno želio skrenuti razgovor s teme Phyladelphije.

Gray je premjestio jednu kutiju bliže policama. „Cijelo vrijeme od Phyladelphije ti riskiraš i izazivaš vraga. Zamalo si se ubio na Kubi. Kad ćeš to pregrmjeti?“

„Možda kad ona petorica budu izbačena iz Kongresa. Možda kad se konačno usvoje zakoni koji će spriječiti Magruderove da onečišćuju hranu punilima i aditivima. To bi bio početak.“

„Luke, nisi ti kriv za ono što se dogodilo u Philadelphiji. Nisi mogao znati. Potrudio si se najviše što si mogao.“

„A moj maksimalni trud imao je za posljedicu troje mrtvih ljudi.“

Odšetao je do prozora i zagledao se u turobni prizor mokra betona i bljuzgavice. „Kad god se počnem smijati, pomislim na njih“, šapnuo je. „Kad čujem lijepu glazbu, sjetim se da je oni ne mogu čuti. Oni su tri duha koji mi sjede na ramenima kamo god išao.“

„I, jesu li dobri ili zli duhovi?“ upitao je Gray.

„O, za ime Božje, oni su duhovi, Gray! Od onih koji te bude noću, kradu ti sreću i tjeraju te da moliš Boga za oprost. Takvi duhovi.“

Zvuk polaganih koraka bio je znak da mu Gray prilazi s leđa, ali Luke je nastavio gledati kroz prozor čak i kad mu je brat stavio ruku na rame. „U tom slučaju, morat ćeš ih pobijediti. Ili ih pretvoriti u nešto što će te nadahnuti da postaneš bolji čovjek.“

Luke se okrenuo od prozora i počeo vaditi knjige iz kutija. Godinama ga je Gray pokušavao usmjeriti prema sigurnu životu umjerenosti

i zdravoga razuma. Poštuj pravila, ostani unutar granica, ne pravi probleme. No to nije bilo u njegovoj naravi.

„Stvarno mrzim Magruderove“, rekao je Luke. „Nikad nisu isplatili ni pišljivi novčić onim ljudima u Philadelphiji.“

„Mi jesmo“, rekao je Gray. „Sve su obitelji dobile odštetu i potpisale nagodbe.“

„Ti si im platio. Magruderovi su se izvukli, a da im dlaka nije pala s glave. Ta bi ekipa napravila sve za novac i zato ih namjeravam udariti ondje gdje ih najviše boli. Najprije ću izbaciti Clydea iz Kongresa, a onda ću se obrušiti na tvrtku. Spalit ću je do temelja i natjerati ih da krenu od početka.“

„Apsolutno ne!“ zarežao je Gray.

Luke se grohotom nasmijao. „Ne budi tako doslovan“, narugao mu se. „Naravno da im neću zbilja spaliti tvornicu. Kladim se da je potpuno osigurana, pa kakva korist od toga? Razotkrit ću Magruderove, da se vidi tko su i što su, uništit ću im posao i promijeniti zakone tako da nikad više ne mogu iskorištavati rupe u njima.“

S druge strane sobe Gray ga je još uvijek gledao žalosnim, ozbiljnim izrazom lica. Iako ga je Luke imao običaj zadirkivati da previše bdije nad njim, Gray se herojski iskazao tijekom prošle godine. Luke ne bi preživio zatočeništvo na Kubi da ga Gray nije redovito posjećivao i pokušavao mu obodriti klonuli duh. Bili su sušte suprotnosti, ali prošle godine Luke je naučio voljeti i cijeniti starijega brata.

„Gray, žao mi je“, rekao je. „Na Kubi sam mislio da ću umrijeti. Najviše mi je bilo žao što ću otići s ovog svijeta, a da u njemu nisam ostavio ni najmanji trag. Nisam želio tako otići. Govorio sam sebi da ću, izvučem li se odande, učiniti nešto da malo poboljšam svijet. Punih petnaest mjeseci nisam imao što raditi do čitati Bibliju i moliti se Bogu. Na kraju, jedina poruka koju sam mogao izvući iz onog što se dogodilo u Philadelphiji bila je ta da se radilo o pozivu na buđenje. O zvuku trube koji me probudio iz samozadovoljstva i usmjerio prema tome da učinim nešto važno. A čišćenje Kongresa bit će dobra polazna točka.“

Gray je uzdahnuo. „Luke, već si postigao velike stvari. Sam si razbio špijunski krug na Kubi i iskorijenio korupciju u Ministarstvu rata. Članci koje pišeš u Modern Centuryju čitaju se u cijeloj zemlji i utječu na promjenu mišljenja. Ja provodim vrijeme smišljajući kako

da poboljšam prodaju papra i paprike, a tvoje priče pokreću svijet. Ponosim se tobom. Tata to nikad nije rekao, ali ja hoću.“

Luke je šutio. Gray je bio dvanaest godina stariji od njega i oduvijek mu je bio više kao otac nego brat i njegovo mu je mišljenje puno značilo.

„Hvala ti na tome“, rekao je, pomalo postiđen što mu se u glasu čuju emocije.

Gray se okrenuo i iz kutije koju je raspakiravao podigao paket umotan u mesarski papir. „Što je ovo?“

Luke je načas prestao disati. „Ništa! Daj mi to.“ Prešao je ured u dva koraka i ščepao paket, a zatim ga gurnuo u donju ladicu pisaćega stola. Bio je u iskušenju da je zaključa, no to bi bio jasan znak koliko su mu ti papiri dragocjeni.

„Za ime Božje“, rekao je Gray. „Ljubavna pisma? Međunarodna intriga? Ne mogu zamisliti što te natjeralo da se toliko uzrujaš.“

Luke se počešao uza uha i pogledao kroz prozor. „Kao što sam već rekao, nije ništa.“

„Znaš li po čemu sam uvijek mogao znati da lažeš kad si bio klinac?“

The Prince of Spies

Luke se prestao češati iza uha. To je bio stari izdajnički znak na koji je zaboravio. Prekrižio je ruke na prsima i nasmiješio se. „Dobro, nešto jest“, priznao je. „Još uvijek nisam spreman nikom o tome govoriti.“

„Što god bilo, zacrvenio si se.“

“Let’s get you home and in front of a warm fire,” Gray said.

“We’ll be lucky if you don’t catch your death of cold.”

Zacrvenio se od nervoze i neugode. Još uvijek nije bio spreman ogoliti dušu i upoznati svoga uštogljenog starijeg brata sa svojim ludo romantičnim, ekscentričnim eksperimentom.

„Možda jednog dana skupim dovoljno hrabrosti da to pokažem svijetu, no zasad…“ Nagnuo se i zaključao ladicu. „Zasad, to čuvam za sebe.“

The carriage rolled away, and just like that, the most amazing man she’d ever met was gone.

Čim je namjestio ured, Luke se bacio na potragu za ljupkom Marianne. O njoj nije znao gotovo ništa, osim da je lijepa i smiona i da nije mogao prestati misliti na nju ta dva tjedna otkako su se susreli na ledu.

Ministarstvo unutarnjih poslova nalazilo se u Ulici F, u golemoj zgradi koja se sastojala od dva mramorna krila izgrađena na granitnu

temelju. Ministarstvo je bilo mješavina vladinih agencija koje se nisu jasno uklapale nigdje drugdje. Bilo je zaduženo za američki Geološki zavod, Zavod za popis stanovništva, Zavod za patente i žigove, Zavod za indijanske poslove, Zavod za mirovine i desetak manjih agencija. Luke je imao staroga prijatelja koji je radio u računovodstvenom uredu Ministarstva. Oscar je možda imao pristup platnim spiskovima koji bi mu mogli pomoći da otkrije Mariannein identitet.

Ušavši u Oscarov skučeni ured, odmah je prešao na stvar. „Znam da Ministarstvo ima tim fotografa koji dokumentiraju stanje grada“, rekao je. „Znaš li fotografkinju po imenu Marianne?“

Nažalost, Oscar nije imao pristup platnim spiskovima. U Ministarstvu unutarnjih poslova radilo je više od šest stotina ljudi i Oscar nije znao nikoga tko se zove Marianne, ali obavljao je plaćanja za vanjske dobavljače Ministarstva.

„Plaćam tjedni račun za naše fotografe koji svakog petka ujutro upotrebljavaju tamnu komoru u Dvanaestoj ulici. Vjerojatno bi je mogao pronaći ondje. Bolje požuri. Priča se da će državni fotografi uskoro dobiti nogu.“

„Na što misliš?“

Oscar je zakolutao očima. „Škrci uvijek gledaju kako će skresati budžet. Kažu da država ima dovoljno tehničkih nacrta da dokumentira sve naše zgrade i mostove pa ne misle da fotografi pridonose bilo čemu.“

Luke se namrštio. Bilo je teško za ženu probiti se u ovom gradu i nije mu se sviđala pomisao da će Marianne izgubiti posao samo zbog škrtih državnih birokrata.

„Hvala“, rekao je Oscaru, ležerno odlazeći iz ureda.

Odakle je dolazio taj snažni osjećaj da treba zaštititi Marianne? Nije ju čak ni poznavao, a ipak se instinktivno želio pobrinuti za nju. Imao je poznanstva po cijelom gradu i ako Marianne zatreba pomoć, on će joj je pružiti.

Povijesna bilješka

Theodore Roosevelt potpisao je Zakon o čistoj hrani i lijekovima 30. lipnja 1906. godine. Dok se probijao kroz kongresnu proceduru, zvali su ga jednostavno „Wileyjev zakon“, po dr. Harveyju Wileyju, glavnom kemičaru u Ministarstvu poljoprivrede, koji je bio najzaslužniji za skretanje pozornosti na probleme s krivotvorenom hranom.

Dr. Wiley pokrenuo je „pokuse higijenskoga stola“ 1902. godine. Skupini odvažnih mladića koji su u njemu sudjelovali novinari su ubrzo dali ime „Odred za otrove“. Od mladića se tražilo da budu tjelesno sposobni, visokih moralnih kvaliteta i poznati po trezvenosti i pouzdanosti. K tome, morali su potpisati da se odriču prava na odštetu zbog bilo kakvih zdravstvenih posljedica kojima bi mogli biti izloženi tijekom eksperimenta. Začudo, dr. Wiley nikad nije imao teškoća s pronalaženjem ispitanika. Kako je vijest o istraživanju bila objavljena u novinama diljem zemlje, ljudi iz svih krajeva slali su pisma i prijavljivali se kao dobrovoljci.

Članovi Odreda za otrove često su se smjenjivali i rijetko su ostajali u timu dulje od nekoliko mjeseci. Patili su od različitih tegoba, uključujući glavobolje, mučninu i kognitivnu konfuziju. Tijekom godina dr. Wiley stekao je spoznaje o učinkovitosti ili toksičnosti raznih konzervansa. Neki su proglašeni sigurnima za upotrebu, a neki zabranjeni zakonom. I dok je rana konzervirana i prerađena hrana često bila onečišćena šokantnim dozama kemikalija i aditiva, rad Odreda za otrove pomogao je u određivanju netoksičnih doza, što je pridonijelo većoj sigurnosti u opskrbi hranom u budućnosti.

Odred za otrove službeno je raspušten 1907., kada je dr. Wiley postavljen za prvoga ravnatelja Američke agencije za hranu i lijekove.

Godine 1912. postao je voditelj laboratorija za testiranje u časopisu za žene Good Housekeeping, poznatoga po „pečatu kvalitete dobro vođena kućanstva“, u kojem su provođena znanstvena testiranja sigurnosti i učinkovitosti hrane i lijekova. Umro je 30. lipnja 1930,. na dvadeset četvrtu godišnjicu usvajanja Zakona o čistoj hrani i lijekovima. Pokopan je na Nacionalnom groblju Arlington.

Prvi članovi Odreda za otrove. Dr. Wiley je stariji muškarac u gornjem redu.

Princ špijuna blistav je završetak trilogije Nada i slava kojom nas autorica Elizabeth Camden vodi u tzv. zlatno doba Washingtona. Nakon uspjeha prvih dvaju nastavaka, Kralj začina i Pozlaćena dama, Camden je zaključila priču Princom špijuna, najuspjelijim nastavkom, koji je bio ovjenčan nagradom Christy za najbolji kršćanski nadahnut roman.

Luke Delacroix dugo je bio na glasu kao impulzivan pustolov, divlji sin jedne od najistaknutijih obitelji u to zlatno doba Washingtona. U stvarnosti, on tajno provodi ambiciozan plan da spriječi ponovni izbor kongresmena Clydea Magrudera.

Nevolje počinju kada Luke upozna Marianne Magruder, kongresmenovu jedinu kćer. Luke je očaran živopisnom Marianne i njezinim odvažnim poslom vladina fotografa, što ih vodi u zabranjenu romansu.

Sada se moraju upustiti u opasan rizik kako bi pomirili svoje osjećaje s Lukeovom strašću za reformama u Kongresu.

Marianne je u petak ujutro odlučno hodala pločnikom, njišući torbom s negativima fotografija koje je snimila toga tjedna. Veći dio pločnika bio je prekriven ledenom korom i slojem hrskava snijega, no ona se pokušavala držati malobrojnih brazdi gola betona dok se probijala . Bio je to najveći studio u gradu, s galerijom u lobiju, ateljeom za snimanje portreta i tamnom komo-

Može li njihova ljubav preživjeti političku oluju ili će ih tri generacije obiteljskoga rivalstva zauvijek rastaviti?

Unutra je bilo milosrdno toplo. Široko se nasmiješila gospođi Gunderson za pultom. „Je li vladina tamna komora slobodna?“

„Dobro napisana, očaravajuća romantična priča puna povijesnih detalja… svi su likovi besprijekorno razrađeni i zanimljivi, a sama će priča potaknuti čitatelja da dozna više o tom vremenskom razdoblju i samoj trilogiji. Svesrdne preporuke.“

„Abel Zakowski još uvijek je ondje, trebao bi uskoro izići.“ I Abel je radio u Ministarstvu unutarnjih poslova, iako su njih dvoje obavljali posve drukčije poslove. Dok je ona snimala ljude i zgrade u gradu, Abel je fotografirao vladine konferencije i slična događanja.

h istorical n ovels r eview

Gray Delacroix

Owner,

Delacroix Global

Marinanne je sjela u čekaonicu. Danas je tu vladala gužva – više obitelji stajalo je u redu za snimanje portreta. Fotografiranje je postalo cjenovno pristupačnije pa su neki ljudi dolazili svakih nekoliko godina po nove obiteljske slike. Marianne je prelazila pogledom preko fotografija na zidu. Ni jedna joj se nije sviđala. Prikazivale su ljude u formalnim pozama, snimljene ispred replika grčkih stupova ili obojenih kulisa dok je Marianne bilo draže fotografirati ljude u stvarnom svijetu. Ponekad su najdirljivije bile slike svakodnevnoga rada. Prošle godine snimila je fotografije djevojaka zaposlenih u tvornici ribljih konzervi blizu pristaništa i poslala ih Ministarstvu rada kako bi se za-

ISBN 978-953-235-918-3 18,90

€ /bibliotekapopulus

(Unpublished manuscript—copyright protected Baker Publishing Group)