Page 1

Joseph Pearce

^

Od radikalne mrznje

Biblioteka

Svjedocanstva

do razumske ljubavi

VERBUM


Joseph Pearce MOJA UTRKA S ĐAVLOM


Biblioteka:

Svjedocanstva 3.Ë?

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


Joseph Pearce

MOJA UTRKA S_ DAVLOM ^

Od radikalne mrznje do razumske ljubavi

VERBUM Split, 2014.


Naslov izvornika: Joseph Pearce, Race with the Devil. My Journey from Racial Hatred to Rational Love Copyright © 2013 by Joseph Pearce © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-94=163.42 PEARCE, Joseph Moja utrka s đavlom : od radikalne mržnje do razumske ljubavi / Joseph Pearce ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2014. (Biblioteka Svjedočanstva / Verbum, Split ; 3) Prijevod djela: Race with the devil : my journey from racial hatred to rational love. - Kazalo. ISBN 978-953-235-411-9 150922082


Albertu Arhturu Pearceu, Ä?ovjeku koji me je pratio na Putu Requiescat in Pace.


DUŠA U SAMICI

1. DUŠA U SAMICI

Bio je to najbeznadniji dan u mojemu životu. Sjedio sam u ćeliji londonskoga zatvora Wormwood Scrubs: protjecao je drugi dan mojega dvanaestomjesečnog izdržavanja kazne. Nije to bilo prvi put da sam dospio u zatvor. Četiri godine prije toga odslužio sam šestomjesečnu kaznu. U oba slučaja u zatvor sam dospio zbog objavljivanja tekstova koji su po mišljenju suda širili rasnu mržnju, počinivši, prema britanskomu Zakonu o rasnim odnosima, “zločin iz mržnje”. Bio sam najistaknutiji član Nacionalne fronte, bjelačke supremacističke organizacije koja je tražila prisilno protjerivanje svih obojenih iz Ujedinjenoga Kraljevstva. Uz to, bio sam urednik Bulldoga, glasila Nacionalne fronte mladih, i oba sam puta osuđen zbog izdavanja toga časopisa. Postojala je, međutim, velika razlika između dvadesetogodišnjega fanatika koji je završio u zatvoru četiri godine ranije i dvadesetčetverogodišnjaka koji je sada sjedio u potpunoj osami samačke ćelije, nepuna dva tjedna prije Božića 1985. U siječnju 1982., dok su me zatvorski stražari silom izvlačili iz sudnice, prkosno sam vikao prema sucu koji mi je odredio kaznu, upozoravajući ga da će Britanci jednoga dana suditi njemu. Tada sam bio idealist i fanatik i sebe sam smatrao političkim zatvorenikom kojega je u zatvor strpala tiranska država koja mrzi svoj narod. Prvu zatvorsku kaznu doživio sam kao čin svjesna žrtvovanja na oltaru rasnoga oslobođenja. Otpočeo sam strog režim

7


MOJA UTRKA S ĐAVLOM

fizičkih vježba, koristeći krevet u ćeliji kao improvizirano gimnastičko pomagalo, zavlačeći se poda nj i dižući ga kao utege, u nadi da ću tako fizički očvrsnuti. Sebe sam smatrao političkim borcem i političkim zatvorenikom i mislio sam da iz zatvora moram izići u što boljoj fizičkoj i mentalnoj kondiciji kako bih mogao nastaviti s borbom. U samoći ćelije potajice sam pisao svoju prvu knjigu, tanak sveščić pod naslovom Borba za slobodu, koji sam prokrijumčario pri izlasku iz zatvora, sakrivši rukom ispisane stranice u omotnice pisama što sam ih primao. Vodio sam rat protiv britanskoga multirasnog društva, pokušavajući uporno baciti to društvo na koljena pomoću rata među rasama, iz kojega se Nacionalna fronta trebala uzdići iz pepela poput feniksa. Takva je bila strategija koja me je poticala na djelovanje i koja me je na kraju dovela u zatvor. Puno se toga, međutim, dogodilo tijekom prethodne četiri godine i drugu kaznu, započetu u prosincu 1985., služila je posve druga osoba. Kada danas pogledam unatrag i osvrnem se na ovaj dvanaestomjesečni vremenski ponor, u to vrijeme činilo mi se da sam ušao u tunel na čijemu se kraju ne vidi svjetlo i spopala me je utučenost. Tada to još nisam znao, no upravo sam ulazio u tamnu noć duše, o kojoj govori sv. Ivan od Križa. Jednako tako, nisam znao ni da na taj dan, 14. prosinca, pada blagdan Sv. Ivana od Križa, kao i da je on svoju poznatu pjesmu o tamnoj noći duše napisao dok je i sam čamio u zatvoru, iako je on služio kaznu za nešto puno vrjednije. Nisam imao pojma da je sv. Ivan od Križa svoje poznato djelo o tamnoj noći duše završio 1585., točno četiri stotine godina ranije. Tada još nisam bio čuo za ovoga slavnog duhovnog pjesnika koji će, samo nekoliko godina kasnije, postati jedan od najvažnijih vodiča u mojemu konačnom pristupanju Katoličkoj Crkvi.

8


DUŠA U SAMICI

Dan ranije, prvoga dana mojega boravka u zatvoru, bio je blagdan Sv. Lucije, zaštitnice slijepih. Bio je to nesumnjivo najprikladniji trenutak da zaslijepljeni fanatik poput mene otpočne svoju mračnu noć zatočeništva i svoje putovanje prema svjetlosti oslobođenja, što će ga ono označiti. Bio sam doista slijepac, potpuno nesvjestan da se čudo obraćenja događalo upravo u dane ovo dvoje svetaca, ne znajući ništa o njihovu zagovoru, nesvjestan njihove blizine i nesposoban raspoznati ruku Providnosti u ovoj podudarnosti. U tami moje duše nije bilo nikakva svjetla, osim što sam žudio za svjetlom koje nisam mogao vidjeti. Pri paradoksalnu svjetlu takve tame nikakve riječi nisu kadre sažeti situaciju u kojoj sam se našao bolje od riječi samoga sv. Ivana od Križa: Te sretne noći mene u tmici skritu drugi ne vidješe, nit zrahu što mi zjene, ni vođ ni luč ne bješe van plam u srcu što ga ljubav kreše.1 Slučaj je htio da sam u jednomu trenutku uhvatio sebe u prebiranju zrnaca krunice koju mi je netko darovao tijekom suđenja, tjedan dana ranije. Cijeloga sam života prezirao krunicu, držeći je praznovjernom papističkom marijolatrijom. Moj je otac katolike običavao nazivati “blebetala krunice”. Jednoga je dana – bio sam još dječak – vrativši se kući iz paba, hitnuo krunicu moje bake kroz prozor rekavši kako ne želi u našoj kući gledati “papističku krunicu”. Moja je baka po majci, Margaret Kavanagh, bila podrijetlom iz grofovije Galway u Irskoj i majka je tu krunicu donijela sa sobom kući kao uspomenu na svoju majku, koja je umrla 1969. Moja majka nije nikada koristila krunicu za svrhu kojoj je namijenjena. Dapače, čak i da je htjela, nije ju znala moliti. Zajedno sa svo-

9


MOJA UTRKA S ĐAVLOM

jih osmero braće i sestara odgajana je u anglikanskome duhu i u crkvu je odlazila samo kada se netko iz obitelji ženio ili udavao ili kada bi netko umro. Govorilo se da je moj djed nedugo nakon vjenčanja izbacio iz kuće svećenika svoje supruge nakon što je ovaj više puta rekao da djecu moraju odgajati kao katolike. Volio bih vjerovati da je moja baka katkada molila krunicu, a čuo sam i da je povremeno odlazila na misu. Ako je to točno, činila je to potajice. Sva njezina djeca odgajana su, poput većine anglikanaca samo po imenu, kao agnostici. Mržnju prema katoličanstvu, koju sam naslijedio od oca još kao maleno dijete, pojačalo je i dalo joj još mračniju nijansu moje pristupanje sjevernoirskim protestantskim lojalistima. Tijekom nekoliko proteklih godina više puta sam putovao u Ulster – bilo je to na vrhuncu nemira koji će odnijeti gotovo četiri tisuće života prije postizanja mirovnoga sporazuma na Veliki petak 1998. Priključio sam se Oranskomu redu, tajnomu protukatoličkom udruženju, i bratimio se s pripadnicima raznih terorističkih lojalističkih organizacija kao što su Ulsterski obrambeni savez (UDA) i Ulsterske dobrovoljačke snage (UVF). Kao pripadnik Oranskoga reda naučio sam mnoštvo pjesama koje su se rugale katolicima, uključujući sektašku pjesmu u kojoj se izruguje molitva krunice i slavi dan kada su protestanti, u Bitki na rijeci Boyne 1690., porazili katoličkoga kralja Jakova II. Prilično neprimjereno, pjesma se pjevala na melodiju Home on the Range: Nema, nema rimskoga Pape, Ni kapela od kojih mrak na oči mi pada, Ni svećenike vidjeti nije, Ni časne, ni ružarije, Jer 12. srpnja svaki dan je sada.

10


DUŠA U SAMICI

Da, znao sam sve o krunici – ili sam barem mislio da znam. Sada, međutim, sjedeći u zatvorskoj ćeliji, nisam osjećao želju slijediti očev primjer i baciti krunicu kroz prozor. Da budem iskren, ništa nije moglo biti dalje od mojih misli i želja. Ono što sam želio, više od svega, bilo je da mogu moliti krunicu, da mogu proniknuti u njezina otajstva. Ali postojao je problem: preda mnom se ispriječio naoko neprobojan zid neznanja. Nisam poznavao otajstva krunice. Nisam znao čak ni osnovne molitve koje se mole pri moljenju krunice. Nisam znao ni Apostolsko vjerovanje, ni Zdravomarijo, ni Slava Ocu, i premda su me još kao dijete naučili moliti Očenaš, bio sam ga već odavno zaboravio. Što sam drugo mogao pomisliti nego da su mi otajstva za kojima sam žudio nedostupna? Pa ipak, nepokoleban time, počeo sam prebirati zrnca krunice i nerazgovijetno mrmljati molitve. Bila je to moja prva molitva. Malo je reći da me je rezultat iznenadio. Oči vjere počele su se otvarati, iako je pred njima izranjala vizija koja je bila više zamućena nego mistična, a iscjeljujuća ruka počela je milovati moje otvrdnulo srce i smekšavati ga, čineći ga podatnijim. Prvi put sam otišao na misu u zatvoru Wormwood Scrubs, nastavivši povremeno to činiti i nedjeljom nakon što sam prebačen u Standford Hill, zatvor u Kentu u kojemu ću odslužiti ostatak kazne. Preda mnom je bio dugačak put i proći će još pune tri godine do mojega pristupanja Katoličkoj Crkvi. Učinio sam, međutim, prve, iako nesigurne korake u pravomu smjeru. Premda sam bio još daleko od obraćenja, još dalje sam bio od militantna i fanatična rasista koji je dospio u zatvor četiri godine ranije. Promjene u mojemu duhu i srcu do kojih je u međuvremenu došlo zacijelo su najvažniji dio putovanja koje mogu slobodno nazvati utrkom s đavlom. Ove ključne godine mogu se s pravom smatrati uspinjanjem na putu pročišćenja koje je započelo rasnom

11


MOJA UTRKA S ĐAVLOM

mržnjom, a završilo razumskom ljubavlju, dijelom putovanja na kojemu nije svako zlo za zlo, nego je sve puno otkupljujuće mogućnosti. No prije no što se počnemo uspinjati ovim putem pročišćenja, moramo slijediti put koji vodi nizbrdo, put koji započinje djetinjom naivnošću, a završava u paklenoj utrobi mladosti ispunjene mržnjom, potonuti do najdubljih dubina srdžbe i sunovratiti se u ponor fanatizma.

12


DJETINJSTVO U SHIREU

2. DJETINJSTVO U SHIREU

Stajao sam u podnožju stubišta i cmizdrio, pogleda uprta u oca koji mi nije dao da se popnem na kat i vidim zašto je majka tako nesretna. Iz spavaće sobe mojih roditelja dopiralo je glasno vrištanje, a ja nisam mogao shvatiti što se zbiva. Pokušavajući mi odvratiti pažnju i umiriti me, otac mi je svako toliko davao čokoladice s božićne jelke. Nešto kasnije, kada je majčino vrištanje prestalo, otac me je odveo na gornji kat gdje sam prvi put vidio tek rođenoga brata. Upravo su ga kupali i ja sam godinama kasnije vjerovao da se brat rodio u kadi. Bio je Boxing Day2 1962., dan poslije Božića, i to je prvi događaj kojega se jasno sjećam iz djetinjstva. Bila su mi dvadeset dva mjeseca. Roditelji su bratu naumili dati ime John, ali babica, Irkinja, podsjetila ih je da se mališ rodio na Svetoga Stjepana i uspjela ih nekako nagovoriti da mu umjesto toga dadnu ime Stephen. Steve se rodio u Haverhillu, gradiću u Suffolku, devedesetak kilometara sjeverno od Londona, u koji su se moji roditelji preselili nekoliko mjeseci ranije. Prije su, nakon što su se uzeli u listopadu 1957., živjeli u Ilfordu, na rubu londonskoga East Enda. Upravo tu, točnije, u susjednoj općini Barking, rodio sam se 12. veljače 1961. kao prvo od njihovo dvoje djece. Haverhill je bio lijep gradić u kojemu se stoljećima trgovalo poljoprivrednim proizvodima i koji se malo ili gotovo nikako nije mijenjao sve dok vlasti nisu donijele od-

13


MOJA UTRKA S ĐAVLOM

luku o preseljenju viška Londončana u taj gradić, zbog čega se broj njegovih stanovnika 1960-ih povećao za nekoliko tisuća Londončana. Moja je obitelj bila u prvomu valu ovih urbanih migranata na selo i moja prva sjećanja na Haverhill vezana su uz prizore iz seoskoga života. 1960-ih sjećam se kao vremena idilične nevinosti, ne previše različite, u njezinoj rustičnoj jednostavnosti, od slike idealizirane Engleske kakvom je opisuje J. R. R. Tolkien pišući o Shireu. Ne ću, prema tome, nimalo pretjerati kažem li da sam prve formativne godine proveo u Arkadiji. Prebirući nasumce po dragim uspomenama iz tih zlatnih dana, požnjevenih polja Shirea sjećam se kao dječjih igrališta, šuma kao mjestâ stvorenih za avanture, stabala kao gorostasa koji nukaju djecu da se uspnu na njihove vrhove, jezeraca kao mjestâ u kojima se možeš rashladiti za sparnih ljetnih dana. U ona vremena bale sijena bile su veličine hobita, omogućujući nama djeci da zbijene bale sijena pretvorimo u labirinte kroz koje smo puzali, na koje smo se penjali i s kojih smo skakali. Nedaleko od polja rasle su šume Ladywood i Bluebell koje su za nas bile Sherwoodska šuma kojom smo kao djeca jahali na zamišljenim konjima, bježeći pred nottinghamskim šerifom i njegovim opakim četama. Drugo nama omiljeno odredište bio je ribnjak prepun daždevnjaka u kome su ljudi s lakoćom lovili ove gmazove. Daždevnjake smo donosili kući u vjedrima i držali ih kao kućne ljubimce; majci to nije smetalo, iako nije bila baš presretna kada sam jednoga dana došao kući s uginulom bjelouškom. Istraživali smo okolni seoski kraj, odlazeći u dugačke šetnje do uzbudljivih lokacija, poput jednoga mitraljeskog gnijezda iz Drugoga svjetskog rata, zarasla u gusto raslinje, u čiju smo se vlažnu i hladnu utrobu spuštali usprkos strahu od štakora i drugih zastrašujućih stvorenja za koja smo mislili da ondje žive. Nešto dalje ovom seoskom cestom, na kojoj tada nije bilo gusta prometa,

14


DJETINJSTVO U SHIREU

nalazilo se nekoliko napuštenih kuća nastanjenih, nekoć davno, obiteljima koje su im udahnule život, a koje su sada zjapile prazne i bile pune krša i otpale žbuke. Nas djecu podilazili su žmarci dok smo, nepozvani, ulazili u ove sablasne prostore još sablasnijih obitelji koje su davno napustile ovaj svijet. Sebi smo govorili, ili su nam možda tako govorili odrasli, da su ove ruševne kuće bombardirane u ratu – nama se to činilo katastrofičnom mogućnošću koja je dodavala novu, nadnaravnu draž našim maštarijama u liku sablasnih žrtava nasilne i neočekivane smrti. Jesu li ti ljudi spavali u svojim posteljama kada je nastupio sudnji dan? Gledajući unatrag, pri hladnu svjetlu koje još nije postalo dan, pitam se zašto su, zaboga, Luftwaffe ispustile svoje bombe na ove osamljene kućice. Pa ipak, zalutale bombe doista su padale na mjesta na koja bi to čovjek najmanje očekivao, a avioni koji su se, ne uspjevši se riješiti smrtonosnoga tereta, neobavljena zadatka vraćali iz svojih misija, katkada su ih jednostavno ispuštali gdje god im se prohtjelo. Je li bomba namijenjena Londonu, Coventryju ili nekomu drugom gradu tek tako pala iz mraka na kuće ovih bezazlenih seljaka ili je postojalo prozaičnije objašnjenje za urušavanje ovih kuća? Nisam znao odgovoriti na ovo pitanje, a ni danas nisam puno pametniji. Jedno drugo tajnovito odredište, dvanaestak kilometara udaljeno od Haverhilla, do kojega smo mogli doprijeti biciklima, bilo je Bartlow, mjesto s tri brježuljka u čijoj su utrobi stari Rimljani iz prvoga ili drugoga stoljeća, za prvih godina okupacije Britanije, ukapali svoje mrtve. Povijesne činjenice poput ovih, ako su nam bile poznate, u našoj su mašti bile znatno uljepšane i mi smo bili uvjereni da su to zapravo grobnice trojice tajanstvenih kraljeva, uvećane, u našemu duhu, do sjaja i raskoši kralja Arthura. Suvišno je i spominjati da smo kao djeca vjerovali da brježuljke i grobnice u njima obilaze duhovi, što je

15


MOJA UTRKA S ĐAVLOM

unosilo još veću jezu i uzbuđenje dok smo jedan drugoga tjerali da pristupi tomu mjestu strave i užasa. Ljeto i jesen bili su vrijeme krađe jabuka kada smo se poput razbojničke ili piratske bande obrušavali na susjedne voćnjake, pustošeći stabla šljiva, krušaka, jabuka i grmove s jagodama s tek dozrelim voćem, a često i prije no što bi sazrelo. Bolove u želudcu što sam ih nakon toga osjećao majka je pripisivala mojoj proždrljivosti ili tome što je voće bilo još nezrelo, iako mi se sada čini da su oni mogli isto tako biti izazvani gutanjem otrovnih kemikalija kojima su farmeri 1960-ih prskali usjeve. Razumije se samo po sebi da smo voće jeli izravno sa stabla te da nam nikada nije palo na pamet oprati ga prije no što zagrizemo u nj. Čudno je to što smo toliko uživali u krađi farmerske ljetine. Bilo je nečega strahovito uzbudljiva u penjanju preko tuđega plota i ulaženju u voćnjak, u tuđi posjed, u opasnosti da te uhvate, u branju zabranjenoga voća, u njegovu jedenju. Sjećam se da sam, kada sam već odrastao, negdje pročitao da se i sv. Augustin kao dijete upuštao u slične pohode, o kojima je kasnije pisao u svojim Ispovijestima. Tako se on sjeća “kruške pune voća” u blizini svojega doma i noćnih prepada na stablo na koje se obrušavao zajedno s prijateljima. “Odnijeli smo odande mnogo voća ne da ga pojedemo sami, nego da ga, okusivši tek ponešto, bacimo svinjama. Samo nas je, eto, veselilo što činimo ono što je bilo zabranjeno.”3 Pravodobna i bezvremena razmišljanja sv. Augustina o požudi u srcu mlada čovjeka podsjećaju nas da nedužnost djetinjega uzrasta ne znači da je dijete bez grijeha. Arkadija u kojoj smo prebivali nije bila raj. Iako smo živjeli u blaženu nepoznavanju naravi i ozbiljnosti grijehâ odraslih koji su nas okruživali, prepuštali smo se vlastitim djetinjim grijesima čineći to s đavolskim užitkom. Kao Adamovi sinovi dobrovoljno smo šegrtovali

16


DJETINJSTVO U SHIREU

u prastaromu umijeću počinjanja grijeha i s odrastanjem postajali sve iskusniji u tomu umijeću, ali ne i mudriji. Upravo je to razlog što vilinske priče imaju tako ljekovitu ulogu u čovjekovu djetinjstvu. Djeca moraju znati da u vilinskoj zemlji žive zmajevi, divovi i zle vještice, jer u zbiljskomu svijetu žive odrasle inačice ovih zlih stvorenja o kojima djeca trebaju imati barem kakvu-takvu slutnju. Sjećam se da su roditelji meni i bratu stalno govorili da ne smijemo uzimati slatkiše od nepoznatih ljudi te da nikako ne ulazimo u automobil ljudi koje ne poznajemo. Kada bismo pitali zašto to ne smijemo činiti, roditelji bi nam rekli da na svijetu ima “čudnih ljudi” kojih se moramo čuvati. Zabrinutosti mojih roditelja nesumnjivo je pridonio jezovit slučaj ubojica iz vrištine, Iana Bradyja i Myre Hindley, koji su između 1963. i 1965. seksualno zlostavljali petero djece, a zatim ih na najokrutniji način ubili. Njihovo suđenje 1966., kada mi je bilo pet godina, zapanjilo je čitav svijet jer su taj zločin počinili na krajnje sadistički način, unijevši strah u srce svakoga roditelja koji je imao malu djecu. Slučaj ubojica iz vrištine, o kojemu tada nisam znao ništa, ilustrira dubinu ponora između bezbrižna i nedužna svijeta djetinjstva u kojemu sam tada živio i pokvarenosti i opakosti šire društvene zajednice koja taj svijet okružuje. Šezdesete su bile vrijeme previranja o kojemu, na svu sreću, moji prijatelji i ja nismo imali pojma. Tada nismo znali – a nismo ni mogli znati – da je naša sićušna Arkadija mjesto mira i spokoja usred smrtonosnoga vrtloga. Živio sam u središtu oluje.

17


MOJA UTRKA S ĐAVLOM

3. DUHOVI PROŠLOSTI

Flannery O’Connor, pišući o američkomu Jugu, na jednomu mjestu kaže kako je “teško reći da je Krist u njegovu središtu”, ali da ga je “Kristov duh svakako progonio”.4 Slično tome, Englesku bi se također moglo opisati kao zemlju koju progoni Kristov duh, iako bi, kada je o ovoj zemlji riječ, ispravnije bilo reći da Kristov duh u njoj nije dobrodošao, već da je on prije sjenka prošlosti koja se naprosto ne da otjerati. Moje je djetinjstvo zasjenio, prema tome, lik iščezloga Krista, iako ja to tada nisam znao, kao što, uostalom, nisam znao ni štošta drugo. Sjenka njegove prisutnosti i prisutnost njegove Crkve osjećala se posvuda, ali njezin je lik bio groteskno izobličen porugama i sramoćenjima koji su nastupili kao posljedica raskida Engleske s Rimom. Bilo bi, zapravo, točnije reći da je Kristova izblijedjela prisutnost bila i sama zasjenjena izblijedjelom prisutnošću engleske reformacije i protupapinskom propagandom reformacije. Tako mi se, barem, čini danas dok se u mislima vraćam kulturalnomu krajobrazu mojega djetinjstva, promatrajući ga s vremenske distance i s mudrošću koju mi ta udaljenost omogućuje. Uzmite, na primjer, naziv šume u kojoj smo se prijatelji i ja često igrali. Vjerovali smo da je šuma koja se zvala Ladywood dobila ime po svojoj vlasnici, otmjenoj srednjovjekovnoj dami. U našoj bujnoj dječjoj mašti ispreli smo tragičnu priču o njezinoj preuranjenoj smrti, što je za nas značilo da šumu posjećuje njezin nemirni i nesretni duh. Već pri samoj pomisli da bismo se u dubokoj tami

18


DUHOVI PROŠLOSTI

šume mogli susresti s prikazom ove dame podilazila nas je jeza, zbog čega smo s još većim uzbuđenjem odlazili u naše pustolovine. Prisutnost jedne tako sablasne legende zasjenjivala je vjerojatnu istinu da je Ladywood bila po svoj prilici kolokvijalna kratica za Our Lady’s Wood (Gospina šuma), naziv koji su joj dali naši katolički pređi, posvetivši je Majci Božjoj. Na isti je način Marijina sjenka bila zasjenjena kasnijim legendama koje su potamnile njezinu mističnu prisutnost. I dok danas razmišljam o Marijinu izgonu s mjesta koje joj je posvećeno, o njezinu istjerivanju iz engleske kulture i povijesti i o uskraćivanju njezina zaslužena mjesta u mojoj djetinjoj mašti, padaju mi na pamet Marijine riječi iz Newmanove tužaljke zbog žalosne sudbine Kraljice hodočasnice: A mene, među travama, samu, Lutati ostaviše, Ovom divnom zemljom zelenom Koja jednom moja bješe. Moji prijatelji i ja baštinili smo podsvjesnu mržnju prema katoličanstvu koja se očitovala u našemu krajnje iracionalnu strahu od redovnika. Tako smo jednom prilikom izazivali jedan drugoga da provali u neko zdanje na rubu grada za koje smo mislili da je napušteni samostan. Zdanju se moglo pristupiti jedino kroz razvaljena vratašca koja su vodila u podrum. Oprezno smo se spustili u mrak i pronašli stubište koje je vodilo u glavnu zgradu. U njoj nije bilo ničega osim nekoliko starih pjesmarica. Kada se danas sjetim svega toga, rekao bih da to zdanje nije moglo dugo biti prazno. Također, teško mi je s pouzdanjem tvrditi da je to bio samostan, iako je bilo očito da je građevina bila korištena u religijske svrhe. Bilo kako bilo, prazninu, koja je bila plod našega neznanja, ispunili smo vizijom “sablasnih fratara” koja se uvelike ra-

19


MOJA UTRKA S ĐAVLOM

zlikovala od značenja što ga je Shakespeare dao ovomu pojmu. Bilo je potpuno jasno da zdanje posjećuju duhovi, kao i da ti sablasni fratri nikako nisu mogli biti pobožni duhovi. Plašeći jedan drugoga i tjerajući jedan drugoga u histeričan strah pobjegli smo glavom bez obzira kroz mračni podrum koji nam se u tomu trenutku učinio još jezivijim nego kada smo ulazili u njega! Naša morbidna očaranost mrtvima, ili nemrtvima, svejedno, pronašla je nov izraz u igranju pločom za prizivanje duhova kojom smo se počeli igrati na podbadanje jednoga od dječaka, četiri godine starijega od nas, za kojega sam već tada sumnjao, a sada sam u to potpuno uvjeren, da je sâm pomicao stakalce koje nam je služilo kao imrovizirano tražilo. Taj nam je dječak, koji se očito sjajno zabavljao na naš račun, rekao da se najviše trebamo plašiti dolaženja u dodir s trojicom najsablasnijih duhova: Sotone, Hitlera i Ludoga Redovnika. Bilo mi je potpuno jasno da se trebam plašiti prvoga u ovomu očito nesvetom trojstvu, jednako kao i Hitlera, no nikako mi nije išlo u glavu zašto bi treći najpodliji zamislivi stvor trebao biti duh nekoga redovnika, pa bio on i “lud”. Znali smo da je ime ludomu redovniku Rasputin i da je Rus, ali smo svoje oskudno znanje crpili iz holivudskih filmova, ne iz povijesti. Mržnja na katoličanstvo, tako tipična za kulturno ozračje našega djetinjstva, očitovala se i u godišnjoj proslavi Noći Guya Fawkesa, ili noći krijesova, koju su nakon katoličke urote 1605. pod nazivom Barutna zavjera, koja je imala za cilj barutom dignuti u zrak engleski Parlament, Anglikanska crkva i engleski Parlament uveli kao prilično nastran blagdan. Otada se 5. studenog, godišnjica otkrivanja urote, slavi kao Noć Guya Fawkesa. Tom prigodom priređuje se vatromet i pale se krijesovi na kojima se simbolički spaljuje lik Guya Fawkesa, jednoga od sudionika urote. Uoči Noći Guya Fawkesa napunili bi-

20


DUHOVI PROŠLOSTI

smo staru odjeću prnjama ili novinskim papirom i na kuglu izrađenu od papirmašea, koja je simbolizirala njegovu glavu, stavili masku Guya Fawkesa. Potom bismo sjeli pred vrata trgovina i molili prolaznike da nam udijele “peni za Guya”. Na sam dan Guya Fawkesa, u večernjim satima, posadili bismo našega “Guya” na vrh obiteljskoga krijesa i gledali kako iščezava u plamenu, a cijelo to vrijeme trajao je vatromet. U drugim dijelovima zemlje spaljuje se lik pape i drugih bêtes noires5. U gradiću Lewes u Sussexu uz lik živućega pape spaljuje se uvijek lik još jedne suvremene omražene osobe. 1980-ih, kada je moja mržnja prema katoličanstvu dosegnula vrhunac, “hodočastio” sam u Lewes na proslavu Noći Guya Fawkesa i uživao promatrajući kako pijana svjetina ritualno, uz klicanje i poruge, spaljuje divovske likove Ivana Pavla II. i Ronalda Reagana na dvjema odvojenim lomačama. Ostatke jedne druge, zdravije, prošlosti slavili smo u skladu s drevnim tradicijama kršćanstva. Moji su roditelji na ponešto zdraviji i bučniji, gotovo bih rekao dickensovski način, iskazivali ljubav prema Božiću. To znači da je moja obitelj proslavljala Božić u skladu s nedodirljivim kršćanskim tradicijama i obredima, ukrašavajući naš dom, kiteći božićnu jelku i vješajući na nju pristigle božićne čestitke. Duh prošlih Božića kao da se vraćao svake godine iznova, zajedno s Djedom Božićnjakom, čime se nastavljala obiteljska tradicija. Moj brat i ja dobivali smo mnoštvo darova koje smo otvarali uz golemo veselje, a otac i majka zaljubljeno su nas gledali. Bučno božićno veselje nije se puno razlikovalo od prizora u filmu Božićna priča u kojemu Ralphie i Randy otvaraju darove, a njihovi ih roditelji gledaju zažarenim, djetinje naivnim očima. Taj prekrasni film nedovoljno je poznat u Engleskoj, a i ja sam ga pogledao tek nakon što sam se preselio u Ameriku. Pa ipak, opis proslave Božića u krugu obitelji u tomu filmu kasnije me je često podsjećao na

21


MOJA UTRKA S ĐAVLOM

najsretnije dane mojega djetinjstva. Razlika u uzrastu između Ralphieja i Randyja otprilike je ista kao kod mene i mojega brata, a prijezir kojim otkrivaju da se u jednomu od umotanih darova nalaze samo nove čarape podsjeća me na moje razočaranje kada sam jednoga Božića u daru i sam pronašao čarape, donje rublje i nekoliko rupčića. Ipak, brzo smo zaboravili ovo razočaranje i okrenuli se drugomu, zanimljivijem i uzbudljivijem blagu. Jedna druga, ne tako moralno poučna analogija s Božićnom pričom bio je Kristov izostanak iz naših obiteljskih proslava Božića. Nitko nikada nije spominjao odlazak u crkvu. Takvo što moji roditelji nisu nikada učinili, prenijevši na vlastitu djecu tradiciju vjerske ravnodušnosti koju su zacijelo naslijedili od svojih roditelja. Takva ravnodušnost nije bila ni najmanje neuobičajena. Među svim mojim prijateljima, a imao sam ih mnogo, samo je jedan, koliko se sjećam, odlazio u crkvu; roditelji su mu bili irski katolici i svake su ga nedjelje vodili u malenu, tek podignutu katoličku crkvu koju smo mogli vidjeti s naših ulaznih vrata. Mi ostali koji smo Anglikanskoj crkvi pripadali samo po imenu i koji smo, upitani kojoj Crkvi pripadamo, odgovarali “EC” (Engleskoj crkvi), nismo nikada prekoračili prag crkve sve dok se netko od nas ne bi oženio. Vjersku ravnodušnost, s njoj svojstvenom sklonošću agnosticizmu, ne smijemo brkati s neprijateljstvom prema religiji općenito. Dok ateisti iskazuju neprijateljstvo prema religiji jer, ako ćemo pravo, nisu uopće ravnodušni prema njoj, moji su roditelji u kršćanstvu gledali nešto pozitivno i neopasno, iako su smatrali da religiju ne treba uzimati suviše ozbiljno. Što se ateizma tiče, uvjeren sam da su moji roditelji u tomu životnom opredjeljenju gledali nešto nisko i smatrali taj svjetonazor filozofijom škrtaca, kvaritelja veselja, koji preziru samu bit Božića – bratstvo među ljudima.

22


KAZALO

SADRŽAJ

1. DUŠA U SAMICI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 2. DJETINJSTVO U SHIREU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 3. DUHOVI PROŠLOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 4. OČEVA SLIKA I PRILIKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 5. BUDI POŠTEN PREMA SEBI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 6. BJELAČKI NEMIRI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 7. POTICANJE NA RASNU MRŽNJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 8. PORTRET PRIJATELJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 9. RICHARD DAWKINS I DRUGI NEGATIVNI UTJECAJI . . 74 10. TRI ROMANA I HEROJ U STVARNOMU ŽIVOTU . . . . . 84 11. KOKETIRANJE S TERORIZMOM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 12. MRŽNJA I HULIGANSTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 13. SKINHEADSI I SKREWDRIVER . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 14. POLITIČKI ZATVORENIK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 15. CHESTERTON KAO IZNENAĐENJE. . . . . . . . . . . . . . . . . 137 16. BELLOC, LEWIS I DRUGI POZITIVNI UTJECAJI . . . . . . 148 17. KAPETAN ISTINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 18. DRUGI PUT U ZATVORU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 19. BLATO I ZVIJEZDE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 20. POVRATAK DOMU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 21. LJUBAV I RAZUM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184 Post scriptum NOVI ŽIVOT, NOVI SVIJET. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210 Kazalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214

223


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2014.


ISBN 978-953-235-411-9

VERBUM 98 kn

9 789532 354119

www.verbum.hr

Biblioteka

“Moja utrka s đavlom jedna je od najfascinantnijih ispovijesti o obraćenju našega doba, knjiga koju jednostavno ne ćete moći ispustiti iz ruku.” Goodreads.com

Svjedocanstva

Joseph Pearce, danas vodeći svjetski katolički biograf, u mladosti je bio fanatični skinhead, jedan od vođa britanskih neofašističkih skupina i urednik časopisa koji je promicao rasističke ideje. Aktivno je sudjelovao u neredima i sukobima te promicao ideologiju mržnje što ga je dvaput dovelo do odsluženja zatvorske kazne. Tijekom drugoga boravka u zatvoru, prazan, sam, bez ičega, ljut na svijet i na sebe započeo je svoju životnu preobrazbu, što je rezultiralo napuštanjem ekstremizma i obraćenjem na katoličanstvo. U iskrenoj i uzbudljivoj ispovjednoj knjizi Moja utrka s đavlom Pearce na živopisan način opisuje svoje duhovno putovanje od radikalne mržnje i ateističke rasističke ideologije k razumskoj i produhovljenoj kršćanskoj ljubavi. Pričajući svoju napetu životu priču, između ostaloga opisuje: • što je uzrokovalo da ga zavedu ekstremne ideje i kako je prigrlio rasističku ideologiju • godine nasilja, mržnje i nereda • kako je izgledao uzbudljivi i istovremeno isprazni život jednoga ekstremista • na koji je način proveo vrijeme u zatvoru i kako je proživio tamnu noć duše koja je uslijedila • koju su ulogu u njegovu obraćenju odigrali veliki autori poput G. K. Chestertona, Hilairea Belloca i C. S. Lewisa te njihove ideje • kako je konačno prigrlio katoličku vjeru. Ova ispovijest nije samo priča o nevjerojatnu putovanju iz ponora mržnje prema Kristovoj ljubavi, nego i moćno svjedočanstvo o tome da nas Bog ljubi onakve kakvi jesmo i da uz pomoć milosti svatko može pronaći put do Njega.

Moja utrka s đavlom  

Ova ispovijest nije samo priča o nevjerojatnu putovanju iz ponora mržnje prema Kristovoj ljubavi, nego i moćno svjedočanstvo o tome da nas B...

Moja utrka s đavlom  

Ova ispovijest nije samo priča o nevjerojatnu putovanju iz ponora mržnje prema Kristovoj ljubavi, nego i moćno svjedočanstvo o tome da nas B...

Advertisement