Page 1

TESSA AFSHAR Mjesto tišine

POPULUS


Tessa Afshar MJESTO TIÅ INE Roman


Biblioteka

POPULUS 9.

Naslov izvornika: Tessa Afshar, Land of Silence Knjiga je prvi put objavljena na engleskom jeziku u SAD-u. Copyright © 2016 by Tessa Afshar Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017. Objavljeno uz dopuštenje Tyndale House Publishers, Inc. Sva prava pridržana. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Marija Kekelj, prof.

Split, 2017. Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj


TESSA AFSHAR

Mjesto tišine

POPULUS


Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-31=163.42 AFSHAR, Tessa Mjesto tišine : <roman> / Tessa Afshar ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2017. - (Biblioteka Populus ; 9) Prijevod djela: Land of silence. ISBN 978-953-235-589-5 170124054


Johnu − Nađoh onoga koga ljubi duša moja. Pj 3,4


Da mi Jahve ne pomaže, brzo bih sišao u mjesto tišine. Čim pomislim: „Noga mi posrće”, dobrota me tvoja, o, Jahve, podupire. Kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele. Ps 94,17-19


Prvo poglavlje

Nestalo me k’o mrtvaca iz sjećanja ljudi, postadoh k’o razbijena posuda. Ps 31,13

Kad pomislim na ruševinu u koju se moj život pretvorio, na taj spori brodolom mojih snova, na propast svake ljubavi, uvijek se sjetim one pčele. Onog sićušnog žalca koji mi je oteo povlašteno mjesto u očevu srcu i promijenio smjer moje sudbine. Tuga me je pohodila jednog prekrasnog popodneva dok je sijalo sunce, a toplina dana bila dovoljna da mi ugrije kožu, a da je pritom ne oprlji. Te je godine divljeg cvijeća bilo u izobilju i obronak brježuljka na koji smo Josip i ja dolazili provoditi vrijeme bijaše pokriven žuto-ružičastim prekrivačem. Sjećam se cvjetnog miomirisa koji mi je golicao nosnice i ispunjavao pluća tjerajući me na smijeh zbog neokaljane ljepote svijeta koji me je okruživao. Josip je jurcao između nježnih stabljika i probadao lišće zamišljenim mačem glumeći rimskog vojnika. Znao je on biti i pametniji kad su naši roditelji bili u blizini. Oni su bili vjerni Židovi čija je loza u Jeruzalemu sezala do Ezrina doba. Rimljani su možda bili stalni kupci robe moga oca koju su pošteno plaćali, ali i dalje su bili opasni neprijatelji. Moji ih roditelji sigurno nisu smatrali ljudima s kojima se možeš zabavljati i igrati se. Ali Josip je imao četiri godine i obožavao je rimske konje, rimske odore i njihove pravokutne, obojene štitove. Želio je biti jedan od njih. Ja sam ga puštala ne videći nikakva zla u u tome što jedan maleni dječak iznenada podivlja i pretvara se da je nešto što ne će nikada biti. 9


„Eliana, dođi se igrati”, pozvao me Josip preko ramena i uperio svoj nevidljivi mač prema meni. „Pričekaj trenutak”, rekla sam. „Eto me začas.” Bila sam rastresena sjedeći na gruboj deki koju sam ponijela sa sobom, okrećući brzo ružičasti cvijet i pokušavajući dokučiti na koji bih način od njega mogla dobiti boju kojom bih obojila laneno platno. Golem tovar lana bio je upravo stigao u našu radionicu i trebali smo imati dovoljno vlakana za tkanje za duže vrijeme. Moj je otac trgovao luksuznim tkaninama. Imao je čak maleni dućan u kojemu je uspješno prodavao grimiz, raskošnu boju koja se mukotrpnim postupkom dobivala od morskih puževa i čija je proizvodnja bila skuplja od proizvodnje drugih boja. To što si je mogao priuštiti vođenje takva obrta pokazivalo je koliko je bio uspješan u svom poslu. Toga popodneva Josip je bio povjeren mojoj brizi jer su svi u kući bili zaposleni lanenom pređom. Čak je i moja majka, koja je rijetko sudjelovala u očevu poslu, bila pozvana da se pridruži radnicama. Moj je otac kupovao već namakanu i osušenu lanenu pređu, s tim što je sjeme bilo odvojeno od stabljike i bačeno, a stabljike istučene kako bi se iz njih mogla izvlačiti vlakna. Njegovi radnici imali su zadaću iščistiti vlakna i pripremiti ih za predenje. Stabljike ovog ploda bile su debele i od njih se dobivalo grubo platno koje se zatim koristilo za tkanje ručnika. Uz Rimljane i novu židovsku aristokraciju, koji su bili zaluđeni svojim kupaonicama, ručnici su bili vrlo tražena roba u svim većim judejskim gradovima. Bila sam dvanaest godina starija od Josipa i više nego sposobna brinuti se o njemu. Sumnjičava prema mojoj očaranosti zanatom kojim se bavio moj otac i tražeći načina da me odvrati od nje, majka mi je tog popodneva dala zadatak da pazim na Josipa. Njezin plan pokazao se dvostruko korisnim: moj razigrani braco nije više bio pod nogama odraslih, a ja nisam više bila u izravnom doticaju s očevim poslom koji je svojim tajnama samo raspaljivao moju opsjednutost. „Prepusti to muškarcima”, govorila mi je gurajući mi u krilo neki ženski posao prije no što bih se uspjela još više zanijeti tajnama postizanja još veće kvalitete obojene tkanine. „Eliana!” čuo se Josipov urlik iz podnožja brježuljka. „Dođi. Smjesta! Obećala si da ćeš se igrati sa mnom kad si me dovela ovamo.” 10


Nasmiješila sam se. Moj braco znao je biti vrlo samovoljan. Nitko nije očekivao da će se mojim roditeljima, koji su bili u poodmakloj dobi, roditi još jedno dijete. Kad se Josip rodio, svi smo bili malo zbunjeni već samom njegovom prisutnošću u svijetu i odmah smo postali robovi njegove ljupkosti. Dodajte tomu da je bio dječak – sin snova što ih je moj otac gajio – i, hm... čak i gorućem serafimu moglo se oprostiti što je, s obzirom na ove okolnosti, malko razmažen. Ako je pokazivao sklonost zapovijedanju, krivnja je bila na nama. Po prirodi Josip je bio tako dražestan da ga čak ni pretjerano popuštanje nije moglo učiniti tiraninom. „Bolje ti je da te ne uhvatim”, rekla sam ustajući. „Moj mač puno je oštriji od tvoga.” „Nije. Pobijedit ću te.” Ispustio je zastrašujući urlik i navalio uz brijeg grabeći svojim kratkim nogama pod privezanom tunikom takvom brzinom da sam morala odustati. Trebala mi je sva moja snaga da ne zaostanem za tim dječakom. „Ne miči se!” uzviknula sam sustigavši ga na vrhu brježuljka i bacivši prema njemu ružičasti cvijet koji sam držala u ruci kao da je smrtonosno oružje. Josip se presavio u pasu hihoćući se. „To nije mač! Time ne možeš prerezati ni nit konca. Prava si djevojčica, Eliana.” „Još se usuđuješ vrijeđati me, ti rimski psu? Sad ćeš mi platiti za to.” Josip je pojurio prema meni uperivši svoj zamišljeni mač prema mom trbuhu. „To ćemo još vidjeti. Moj će te konj pojesti za doručak.” Prilično je uspješno oponašao odbijanje udarca, a zatim hitro nasrnuo na mene zadavši mi svojom malenom šakom udarac u rebra. Uhvatila sam se za bok kao da osjećam neizdrživ bol. „Platit ćeš mi za ovo, momče.” Brzim pokretom zgrabila sam ga za tuniku i oslobodila je od remena. Zbunjen, pogledao je dolje, a ja sam cvijet iz svoje ruke gurnula u njegovo lice ostavljajući prašnastu žutu mrlju na njegovu nosu i čelu. Prasnula sam u smijeh. „Morat ćeš još vježbati, Rimljanine.” Tik iza njega primijetila sam usamljenu ovcu koja je brstila grm. Osvrnula sam se oko sebe tražeći pastira ili stado kojemu je ovca pripadala. Činilo se da je sama. Zaputila sam se prema njoj da vidim je li ranjena. Pastiru, koji je zacijelo bio negdje u blizini, sigurno će nedostajati ova debeljuca. 11


„Eliana!” povikao je Josip. „Vrati se. Nisam još gotov...” A onda, potpuno neobjašnjivo, zamahnuo je rukom u širokom luku. „Odlazi. Odlazi!” glas mu je bio uzbuđen i uzdrman. Napola se okrenuo oko sebe i mahnito mahao rukama. Ovca je, međutim, i dalje privlačila moju pažnju i nisam se obazirala na Josipov uzvik. Približivši joj se sasvim, vidjela sam da njezin vlasnik skrbi za svoju živinu i da joj je vuna zdrava i čista. Prignula sam koljeno i pogladila je po leđima. „Odakle dolaziš, malena?” Krajičkom oka mogla sam još uvijek vidjeti Josipa koji je mlatarao rukama po zraku. Zatim je povikao: „Otjeraj je, Eliana!” Isprva sam pomislila da je muha, a onda sam vidjela žuti plamsaj i, odmah zatim, srdito zujanje. „Ne uzrujavaj se toliko. Smiri se i proći će samo od sebe.” Nisam htjela napustiti izgubljenu ovcu bojeći se da će odlutati. Josip je bio dovoljno star da iziđe na kraj s pčelom koja je bijesno zujala oko njega. Zbilja, previše smo mu popuštali. Pokušala sam unijeti umirujuću notu u svoj glas: „Smiri se, brate.” Moje riječi nisu imale nikakav učinak na Josipa. Taj mu je stvor s nekom opakom nakanom zujao oko glave i uhvatila ga je panika. Sve žešće mlatarao je rukama i napokon se dao u bijeg. „Ne! Ne!” Podigla sam ruke u zrak i ustala preko volje. „Ta to je samo pčela, Josipe.” Bilo mi je lako razumjeti njegov nagonski strah. Godinu dana prije toga pčela ga je ubola u gležanj kad je otvorio košnice. Noga mu je natekla do debljine mladog drveta i imao je užasne bolove. Nikad nije zaboravio to iskustvo. Meni se, međutim, činilo da je to nekakva iznimka. Svi smo se morali naviknuti živjeti s pčelama. Bio je to dio života. Nekoliko sam trenutaka razočarano promatrala kako bjesomučno trga odjeću sa sebe. Napokon sam ga dostigla i ispružila ruke prema njemu pokušavajući mahanjem otjerati pčelu iako je više nisam vidjela. Iznenada Josip je prodorno vrisnuo tako da me je bocnulo u želudcu. Bjesomučno se češao po glavi i tek sam tada vidjela da mu se kukac zapleo u kosu blizu sljepoočnice. Zgrabila sam pčelu, stavila je na dlan i zgnječila je. Napola omamljena nakon ispuštanja otrova bila je lak plijen u mojoj krvnički stisnutoj šaci. Bacila sam je na zemlju i kleknula pred Josipa. 12


Krupne suze cijedile su mu se iz očiju. Plakao je tako neutješno da je počeo ubrzano disati. Privinula sam ga uza se. „Tako mi je žao, Josipe. Bit će sve u redu. Riješila sam se tog malenog čudovišta. Možeš je zgaziti ako želiš.” „Boli.” Udahnuo je, a grudni koš ubrzano mu se nadimao. „Gdje, dušice? Gdje te boli?” Pokazao je na sljepoočnicu koja je naočigled oticala. Lagano sam je poljubila. „Je li sada bolje?” Njegov me je pogled optuživao. „Nije.” Odgurnuo me je. Na njegovoj bucmastoj ručici primijetila sam crvenu oteklinu. „Ubola te dvaput?” Čelo mi se nabralo dok sam zurila u oteklinu koja se na dječjoj koži širila poput prolivene boje. Josip je odmahnuo glavom. Košnice, shvatila sam uzdrhtavši. Baš kao lani. Udahnuo je opet, a dok je udisao, treslo mu se cijelo tijelo. Činilo se da je svaki njegov udisaj dolazio s golemim naporom. Pomislila sam da je to od straha koji mu oduzima dah i pokušala sam ga umiriti. No njemu je iz trenutka u trenutak bivalo sve gore. Soptanje je bilo sve oštrije i nije prestajalo. Bila sam zbunjena i nisam znala što bih učinila. Zadnji put kad ga je pčela ubola nije imao teškoća s disanjem. Je li to od panike? Trebala sam mu ranije pomoći, priskočiti mu u pomoć u samom početku čim ga je pčela počela progoniti. A onda mi je sinulo da je pčelu možda privukao miris i prah cvijeta koji sam mu pritisnula na lice. Možda mu se pčela ne bi uopće približila da nije bilo moje glupe psine. Primijetila sam da mu je stanje sve lošije i uzela ga u ruke. „Tako mi je žao, Josipe. Odvest ću te kući. Dobit ćeš kolač od meda i majka će ti pripraviti biljni napitak koji ublažava bol.” Privinuvši ga uza se, osjećala sam da se njegov maleni mršavi grudni koš bori za svaki udah. Dala sam se u trk. Dok sam se velikom brzinom spuštala niz obronak brježuljka, otpala mi je sandala i zakačila se za stijenu koja je virila iz zemlje. Spotaknula sam se, a zatim se uspravila i nastavila trčati ne obazirući se na izgubljenu sandalu. „Zlo mi je”, slabašnim je glasom rekao Josip. Prije no što sam ga stigla okrenuti, ispovraćao se natopivši mi rame i prsa bljuvotinom. U nekim drugim oklonostima progunđala bih od gađenja. No mnome je ovladao strah. Činilo mi se da je pčela bez ikakva razloga nanijela neobjašnjivu štetu sićušnom tijelu moga brace. Izgledalo je da mu otrov te proklete pčele ne da disati. Očajnički sam želje13


la stići što prije kući i povjeriti ga brizi svojih roditelja koji će sigurno znati što treba učiniti. Načas sam zastala da mu obrišem zaprljana usta i premjestim mu glavu na drugo rame kako bih mogla nastaviti trčati. Bio je težak, pretežak za mene. Srce mi je udaralo u grudima kao da netko udara po kovačevu nakovnju. Ruke su mi drhtale od naprezanja da zadržim njegovo obješeno tijelo. „Josipe! Josipe, reci nešto!” Zastenjao je. Posrnula sam i zastala, nesposobna nastaviti nasumičan trk; srušila sam se na koljena noseći ga i dalje u rukama. Zavrtjelo mi se u glavi kad sam mu vidjela lice. Očni kapci bili su mu natečeni i zatvoreni, a usne sablasno modre. Usta su mu se pretvorila u nježnoljubičastu modricu.Ugrizla sam se za usnu da ne bih vrisnula i opet ga podigla prisiljavajući noge da trče još brže nego prije. Moli se, pomislila sam duše mahnite od užasa koji sam vidjela. Moli neku molitvu. Ali sve čega sam se mogla sjetiti bile su riječi Eli, Eli, prvi dio mog imena. Bože moj! Bože moj! Ugledavši velika drvena vrata naše kuće, ispustila sam vrisak koji sam susprezala cijelih sat vremena. Glas mi je bio sličan raspuknutom graktanju, no nitko me nije čuo. „Pomozite! Oče, molim te, pomozi mi.” Josip je omlitavio u mojim rukama. Znala sam da je neko vrijeme u nesvijesti jer od njega nije bilo ni glasa. Posljednjim atomima snage pokucala sam na vrata i naslonila se na njih. Jedna od sluškinja otvorila je vrata, a ja sam se srušila na pod stišćući i dalje Josipa čvrsto u rukama. Žena je glasno povikala i ubrzo smo oboje uneseni u kuću. Josipa sam i dalje čvrsto stiskala rukama, lica pritisnuta o moje rame. Dotrčali su moji roditelji. Vidjela sam očevo lice dok je iz mojih ruku uzimao sina. Bilo je blijedo poput krede. Majka je počela vrištati. Nisam mislila da mi je ostalo još snage za strah. No njezini krikovi – piskavi, neprirodni zvukovi koji su se razlijegali dvorištem – ispunili su me jezovitim strahom koji mi je oduzeo moć govora. Zašto ne pomogne mom bratu? Zašto stoji ondje i vrišti, zašto trga svoj veo i čupa kosu? Otac je klonuo, no i dalje je držao Josipa čvrsto uza se. Glava mu je klonula nad nepokretnim djetetom. „Sine moj”, stenjao je ljuljajući se naprijed-natrag. „Dječače moj.” Potresena, okrenula sam se i ugledala svoju mlađu sestru Ivanu koja je sjedila leđima oslonjena o zid, zagnjurila lice u šake i tiho jecala. Sluškinje su uglas plakale. Tresući se i ne dajući glasa, otac se 14


zgrčio nad nepokretnim tijelom moga brata, a majčino vrištanje ispunjavalo je svaki kutak dvorišta probadajući me poput krhotina polomljenog stakla. U tom sam času shvatila. Moj brat bio je mrtav. Pčela ga je ubila. Iskoračila sam i privinula se uz oca u nevjerici, užasnuta, očajna, nadajući se čudu, tražeći utjehu. Podigao je pogled i u njemu sam načas vidjela krajnji očaj koji je iznenada ustupio mjesto hladnoći koju nikad nisam vidjela u njegovim očima. „Što se dogodilo? Što je učinilo ovo mom djetetu?” Ustuknula sam korak natrag. „Pčela... Ubola ga je pčela. U sljepoočnicu.” Znoj mi se cijedio niz obraze, drhtavom sam rukom brisala čelo. „Ja sam kriva. Igrali smo se... i ja... gurnula sam mu cvijet u lice; mislim da je pčelu privukao miris toga cvijeta. Morala sam mu ranije priskočiti u pomoć, ali tu je bila izgubljena ovca koja me je omela.” Prisjetila sam se da sam Josipu dobacila samo nekoliko riječi kao da su moje upute dovoljne. Dugovala sam Josipu reći istinu sada bez obzira na kaznu koja me čekala. Zaslužio je bar toliko. Moj je otac nježnom kretnjom uklonio kosu s Josipova otečenog lica. Lecnula sam se vidjevši njegovo prelijepo lice koje je sada bilo unakaženo odvratnom rukom smrti i zateturala. „Ali vidjela si kako mu je loše bilo lani kad ga je pčela ubola. Vidjela si kako se uplašio. Zašto je nisi udarila i otjerala je? Ta on je tek dijete. Bio je bespomoćan.” Moj je otac jecao. „Maleni moj, mili moj!” „Trebala... Trebala sam...” Riječi su mu postale nemilosrdne i oštre poput željeza: „Trebala si paziti na njega. Što si radila? Stajala si ondje i gledala?” „Ne! Nije bilo tako, oče! Pomogla sam mu. Ali zakasnila sam. Zakasnila sam!” „Ne bi se dogodilo da si bolje pazila na njega.” Zanijemjela sam preplavljena osjećajem krivnje. Shvatio je srž mog propusta. Nisam se pokušala riješiti pčele u samom početku. „Oče, molim te...” „Umukni!” Zatvorila sam usta. Progutala isprike koje sam zaustila reći. Bio je u pravu. Ostavila sam Josipa na cjedilu. Trebala sam bolje paziti na njega. Trebala sam obrisati pelud s njegova lica, odmah otjerati pčelu, brže pohitati kući. Trebala sam ga spasiti. 15


„Gubi mi se s očiju.” Očev glas bio je kreštav i nemoćan, gorak kao žuč. Zgranula sam se. Slomljenim pokretima prisiljavala sam se ostati na nogama, hodati. Ušla sam u kuću ostavljajući za sobom slabo vidljiv trag krvi što mi je kapala sa stopala koja sam porezala na nazupčanom kamenju dok sam trčala kući. Zgrčivši se u kutu sobe koju sam dijelila sa sestrom i Josipom, napokon sam dala oduška suzama koje sam gušila u sebi. Josipov pokrivač bio je uredno složen u kutu. Zgrabila sam ga i gurnula lice u nabore udišući njegov miris, znajući da više nikad ne ću držati u rukama svoga milog bracu. A za to sam bila kriva ja.

., Kad sam se rodila, otac mi je dao ime spojivši dva hebrejska imena: Eli, što znači moj Bog, i Ana, ime koje u našem jeziku označava naklonost. Ugledavši me prvi put, otac je rekao: „Moj Bog me uslišao” i to je postalo moje ime jer je moje rođenje bilo znak Božje naklonosti i njegove milosti prema mojim roditeljima. Osam godina nakon što su se uzeli, moj otac i majka bili su bez djece. Došla sam na svijet kad su odustali od liječnika i njihovih beskorisnih napitaka. Došla sam na svijet, ali bila sam djevojčica. Unatoč tomu moji su roditelji bili presretni što su napokon dobili dijete i nisu se žalili na moj spol. Tri godine kasnije rodila se moja sestra koja je već pri rođenju imala dugačke udove i krupne oči koje su joj pokrivale polovicu lica. A onda, kad više nitko nije mislio da je takvo što moguće, u naš je život upao Josip sa svojim krjepkim plačem i svojim neodoljivim smiješkom. Bilo bi pretjerano reći da me je otac volio manje nakon što mu se rodio sin. Samo, Josipa je volio puno više. Volio ga je više nego moju majku, moju sestru ili mene, ili svoj posao.Više od života. Josip je bio svjetlo njegova srca. Do sada. Dok ja nisam skrivila njegovu smrt. Činilo mi se da sam uništila najdragocjenije blago što ga Zemlja ima. Sati su prolazili, a ja sam i dalje sjedila nepokretna u izmaglici nevjerice. Zajedno s Josipom smrt je progutala i mene. Uzevši njega, uzela je i mene. Iako sam disala, a moje srce kucalo velikom pravilnošću, moja rana bila je nezacjeljiva. Pomisao na to kako se moji 16


roditelji sada moraju osjećati natjerala me da poželim da sam umjesto Josipa umrla ja. Naricanje žalobnika prodiralo je u moje rastrzane misli. U jednom trenutku postala sam svjesna da se u prizemlju okupilo mnoštvo ljudi. Zacijelo već pripremaju Josipovo tijelo za ukop. Nisam mogla podnijeti pomisao na to. Razigrani dječak kojega sam četiri godine obožavala, dijete koje me je nebrojeno puta nasmijalo, ulijevalo u mene nadu i razveseljavalo me otišlo je i više nam se nikad ne će vratiti. Pritiskala sam uši dlanovima pokušavajući ne čuti naricanje. Njihova me tuga šibala, a osjećaj krivnje izjedao mi je dušu glađu proždrljivca. „Eliana.” Nježne ruke uzele su me za zglavke i odvojile mi ruke od ušiju. „Eliana”, čula sam opet. Etan. Moj zaručnik. Čovjek kojega sam zavoljela otkad sam postala žena.

17


Drugo poglavlje

Zato ću zakukati i zaridati, ići ću gol i bos, zavijat ću kao šakali, urlikat ću kao nojevi. Jer njezinoj rani nema lijeka. Mih 1,8-9

Lecnula sam se. Nisam htjela da me Etan vidi ovakvu, sa stidom na licu uočljivom poput mrlje tinte. Zatim me iskra nade natjerala da se uspravim. „Je li te moj otac poslao?” Nježno me je primio za podbradak. Palcem mi je obrisao obraze i ja sam shvatila da mi je lice vlažno od suza. „Siđi dolje”, rekao je. „Trebaš biti ondje.” Nije mi promaknulo njegovo izmotavanje. Etan je primijetio da nisam među okupljenima i sam je došao k meni, ne zato što ga je poslao moj otac. Odmahnula sam glavom i udaljila lice od njegove ruke. „Ne ćeš doći?” Ponovno sam odmahnula glavom. Zurio je u mene. Etan je imao neobične oči – uvijek sam ih zamišljala anđeoskim. Nikad ni s kim nisam razgovarala o tom svom neobičnom zaključku, s njim ponajmanje. No bila sam uvjerena da u njima ima nečeg nebeskog. Imao je neobične šarenice nalik na mozaik prošaran zlatnom, zelenom i smeđom bojom, s nijansama koje su se mijenjale ovisno o raspoloženju ili svjetlu. Danas, dok su me promatrale, bile su više nalik na jesen nego na ljeto, pune zlatnih i smeđih tonova. 18


Pomislila sam da mu moram objasniti svoj otpor. „Roditelji me više ne žele vidjeti. Oni... Josip je bio sa mnom. Kad se to dogodilo.” Stisnutom šakom prekrila sam usne grizući mekano meso palca, pokušavajući potisnuti jecaje što su ih moje vlastite riječi izvlačile iz dubine moga bića. Nije ih bilo moguće svladati. Jecaj za jecajem provalio je iz mene poput vulkana. Etan me je grubo privukao k sebi. „Eliana”, rekao je osornim glasom. „Smiri se.” Bilo je to prvi put da me drži tako blizu sebi. Da okolnosti nisu bile tako neobične, ni sada me ne bi privukao tako blizu premda smo bili zaručeni. Jeruzalem je postao konzervativan grad otkad ga je osvojila tuđinska vojska. Etanove grudi bile su krupne i tople. Osjećala sam se kao da sam se naslonila na podstavljen štit. Primio me za ruku, stavio je u svoju i pažljivo razgledao ugiz koji su moji zubi ostavili na njoj. Nisam znala da sam progrizla kožu. Obrisao je krv rubom rukava. „Nisi učinila ništa loše”, rekao je prelazeći palcem po dlanu moje ruke. „Moja krivnja. Bila je to moja krivnja”, zajecala sam i istrgnula se iz njegova zagrljaja zgrčivši se uza zid. Etan je prošao nesigurnim prstima kroz kosu i počešao se po potiljku. „Kako si mogla spriječiti Josipovu smrt?” Dotad je klečao pored mene. Sada je promijenio položaj i naslonio se leđima na zid. „Eliana, zar mi ne ćeš reći što se dogodilo? Bilo bi ti lakše.” Ocu sam ispričala samo nekoliko pojedinosti o popodnevnom događaju. Nitko još nije čuo što se točno dogodilo. Razmišljala sam o tome da priču o Josipovim mukama i smrti podijelim s nekim, da glasno izreknem te riječi i ponovno proživim te trenutke. Žuč mi se dizala u grlu, gorka i kisela. Bilo bi mi lakše? Ne, skršilo bi me. „Ne želim govoriti o tome.” Etan je iskoraknuo i uzeo me ponovno za ruku. Pokušavala sam mu se oteti, ali on me čvrsto držao. „Pst”, rekao je. „Ne moraš govoriti o tome ako ne želiš.” Nekoliko trenutaka šutke me je držao za prste. „Pođi sa mnom. Posjedni neko vrijeme sa svojom majkom.” Zadrhtala sam pri pomisli da bih morala sjediti s bilo kim u društvu i izvukla ruku iz njegova toplog stiska. „Moj me otac mrzi.” Odvratio je pogled od mene bez riječi. Odjednom mi je sinulo da me nije ni pokušao razuvjeriti. To nije bilo nalik na Etana. On je uvijek nastojao vidjeti dobro u svemu. Uvijek je mislio da posto19


ji razlog za nadu. Njegova šutnja značila je formalnu suglasnost. Što mu je moj otac rekao? Nisam željela znati. „Ne idem dolje”, rekla sam. „Dopustit ćeš da ti ukopaju brata bez tebe?” „Čekat će do sutra ujutro. Doći ću tada.” Etan je odmahnuo glavom. „Ne želim da samuješ ovdje.” „To je jedino olakšanje koje mogu priuštiti svom ocu. Njegova bol bit će još veća budem li ondje.” Zatvorio je oči i protrljao hrbat nosa. „Samo je potresen Josipovom smrću. Benjaminovo srce nije se okrenulo protiv tebe. Oporavit će se. Daj mu vremena.” „Znaju li svi da mene smatra krivcem?” „Ne. Razgovarao je samo sa mnom i s mojim ocem. I s tvojom majkom, naravno.” Duboko sam udahnula. Palo mi je na um da će me ubrzo Etan također odbaciti. Kao prvo, u posljednje vrijeme nije pokazivao zanimanje za mene. Otac mu je bio trgovac i u Judeju je uvozio boju dobivenu od broća, indigo i razne egzotične boje. Mog oca poznavao je od malih nogu i često mu je pomagao. Njih dvojica dogovorila su se, kad mi je bilo petnaest, a Etanu dvadeset i jedna, da ćemo se Etan i ja uzeti. Tada sam bila ushićena pri pomisli da ću jednom postati Etanova žena, za razliku od Etana koji je bio prilično mlak. „Ne ću se vjenčati s tobom dok ne napuniš sedamnaest”, rekao mi je onoga dana kad ga je moj otac upoznao sa svojim namjerama. „Ni dana prije. Ne ću dopustiti da mi dijete određuje život.” „Dijete! Pola tuceta mojih prijateljica već je u braku.” „Poznato mi je. Kao što rekoh, čekat ću dok napuniš bar sedamnaest.” Zarumenjela sam se pod njegovim bešćutnim pogledom. Poput većine jeruzalemskih žitelja, znala sam da se jedna od mojih prijateljica koje sam spomenula udala za Etanova brata još prije svog petnaestog rođendana. Sedam mjeseci poslije vjenčanja djevojka se u suzama vratila u očev dom s mnoštvom pritužbi. Etanov brat strpljivo je čekao dok mu se žena tri mjeseca kasnije nije vratila. Svi su, međutim, znali da je više vremena provodila pod majčinim nego pod muževim krovom. Prepostavljam da je Etan htio izbjeći sličan krah u svom braku. 20


Vrijeđalo me njegovo hladno protivljenje. Zar ne vidi da sam potpuno različita od Avigail, žene njegova brata? Zar ne vidi da sam odgovornija? Zrelija? Odanija? Etana sam voljela otkad znam za sebe. Čeznula sam postati njegovom ženom. Etan očito nije gajio iste osjećaje prema meni. Sad će vidjeti da ja nisam žena koju bi htio za suprugu – ni za majku svoje djece – neovisno o mom uzrastu. Ako nisam sposobna čuvati vlastitog brata, kako bi mi on mogao povjeriti svoje sinove i kćeri? Pitanje je vremena kad će početi tražiti izliku za raskid zaruka. „Bolje ti je da odeš prije no što nas zateknu ovdje same, bez nadzora”, prošaptala sam. Istina je da me nije uopće bilo briga u kakvim će nas okolnostima zateći. Moja opaska bila je samo providna izlika da ga otpravim; nisam željela vidjeti odraz hladnog očeva pogleda u Etanovim očima. Etan je oklijevao ne obazirući se na moju nazočnost. „Ne bi trebala biti sama. Nije ti dobro.” „Molim te, Etane.” Grlo mi je bilo puno suza kojima nisam dala na oči. „Idi prije nego što me uvučeš u još veće nevolje. Ne bi trebao biti ovdje sa mnom, u mojoj odaji.” Neko je vrijeme oklijevao, usana stisnutih u ravnu crtu. Zatim je ustao. „Ne ću otići daleko. Bit ću na donjem katu. Pozovi me ako ti što ustreba. Obećaj mi da ćeš to učiniti, Eliana.” Kimnula sam glavom. Dok sam trčala kući, negdje sam izgubila veo i kosa mi je sada bila razvezana. Prošao je prstima kroz moje zapletene uvojke jednom, dvaput. Zatim je ustao i izišao. Sklupčala sam se na slamarici kao maleni kolut jada. Vonjala sam na bljuvotinu i znoj. Od mene se širio dah smrti. Nikad ne će iščeznuti.

., Nekoliko sati kasnije Keziah, tiha sluškinja koja je, ne čekajući da ju se zamoli, priskakala u pomoć svakom u potrebi, donijela mi je tanjur pun toplih kolača s grožđicama. Miris kuhanih grožđica i pšenice, malko pocrnjele od vatre, izazvao mi je mučninu u želudcu. Ne znam zašto me je nešto steglo u grlu pri pogledu na te kolače, zašto sam osjetila očajanje. Možda zato što su bili tako obični. Stajali su na tanjuru i rugali mi se nedužnom ironijom: znala sam da više nikad ništa ne će opet biti obično za mene. Miris vrućih kuhanih grožđica i danas mi izaziva mučninu i osjećaj beznadnosti. 21


Te noći više sam drijemala nego spavala prenuvši se iz sna zbrkana od iscrpljenosti i potresenosti. Načas sam zaboravila da je Josip mrtav. Neka nejasna slika iskrsavala je u nekom kutku moga duha nalik na mračno čudovište što čeka u sjeni. Protrnula sam i zadrhtala. Zatim se pamćenje vratilo, neopozivo i konačno. Josipa više nema. Nema ga. Poslije toga nisam spavala; ukočeno sam sjedila u mraku. Ustala sam mnogo prije izlaska sunca, umila se i poslala Keziah da mi donese haljinu od vrećevine, prikladnu za ukop mog jedinog brata. Sanjivi žalobnici okupili su se u dvorištu pripremajući se za formiranje pogrebne povorke i odlazak prema novom grobu što ga je moj otac kupio godinu dana ranije. Za svoj ukop, rekao je. Sada će, umjesto da u tu mračnu duplju bude ukopan on, u nju morati ukopati svoga premilog sina. Stajala sam malo podalje od žalobnika izbjegavajući njihove poglede, plašeći se onoga što bih mogla vidjeti u njima. Etan me je primijetio i prišao mi. Zatvorila sam oči kad sam ga vidjela. Odrezao je bradu u znak žalobništva, no njegovo je lice unatoč tamnim podočnjacima izgledalo mlađe, markantnije i ljepše no ikad. „Neka ti Bog bude milostiv”, rekao je ozbiljnim glasom. Služben pozdrav za mračan dan. Bog da mi bude milostiv? Prekasno je za to, pomislila sam. „Jesi li spavala?” upitao je Etan. „Ne baš. A ti?” „Zadržao sam se s tvojim ocem. Moji su roditelji također ovdje. Dođi. Žele te vidjeti.” Pošla sam za njim do mjesta na kojemu su pri sivom svjetlu zore stajali njegovi roditelji Jeruša i Ezer te njegov mlađi brat Danijel. Jeruša me zagrlila kad me vidjela. Moja majka nije nikad iskazivala fizičku nježnost prema svojoj djeci. Nije joj bilo u naravi iskazivati svoju ljubav tjelesnim dodirom ili zagrljajem. Jerušini topli zagrljaji bili su mi dobrodošla utjeha od ranog djetinjstva. Spadala je među one rijetke ljude koji vas znaju pohvaliti i prihvatiti vas tihom riječju. „Sirotice moja, što si sve morala proći! Tako mi je žao”, rekla je privinuvši me uz svoje tople grudi. Tom prilikom, međutim, njezina iskrena želja da me utješi prouzročila je neočekivan rezultat. Izmigoljila sam se iz njezina zagrljaja i odmaknula se od nje. Boja22


la sam se da ću se, popustim li tada, slomiti i da će tako ostati zauvijek. „Eliana cijelu noć nije sklopila oka. Iscrpljena je”, rekao je Etan pokušavajući, kako mi se učinilo, objasniti moju neuljudnu šutnju. „Naravno da je iscrpljena.” Jeruša me ponovno zagrlila i odmaknula se od mene. Prišli su nam moji roditelji. Ukočivši se i postavši nalik na mramorne kipove kakve su Rimljani tako rado klesali, grizla sam suhe usne. Na moje iznenađenje, majka me je zgrabila za ruku i čvrsto je stisnula. Bilo je to sve. Malen, topao dodir prije nego što ju je ispustila. Pomislila sam da ću se rastopiti od olakšanja. Još uvijek me voli, govorio je taj dodir. Oprostila mi je. Otac me nije ni pogledao, samo je kimnuo glavom prema meni. Bio je to velik ustupak s obzirom na okolnosti. Vidjela sam koliko ga truda to stoji. Jeruša je odvukla moju majku u stranu. „Hajde, hajde, Elizabeto, osloni se na mene.” Moja je majka zaplakala ne mogavši podnijeti čak ni tu sitnu ljubaznost. Poslije jučerašnjeg dugotrajnog ridanja ostala je bez glasa i sada su joj na oči navrle suze, teške i nijeme. Došli su profesionalni žalobnici noseći mrtvačka nosila na kojima je ležalo maleno tijelo mog brace. Bilo je umotano u uske trake najbjeljeg lanenog platna, a lice mu je bilo prekriveno čistim ubrusom. Platno je istkano za veo neke ugledne gospođe. Za trenutke slavlja, radosti i veselja. Sada je, međutim, pokrivalo truljenje smrti. Zrak je bio ispunjen mirisom aromatičnih ulja i mirodija s kojima su oprali i pomazali Josipovo tijelo. Toliko mirodija da je pred njima blijedio čak i smrad smrti. Učinilo mi se da će mi pozliti. Zatim se naricanje nastavilo, glasno i neumoljivo. Kako ga je ono prorok Mihej nazvao? Šakalovim zavijanjem i nojevim urlikanjem. Ispred nas koračao je zvjerinjak boli, a zvuk koji je stvarao bio je strašan u svojoj beznadnoj tuzi.

., Nakon što smo položili Josipovo tijelo u grobnicu, vratili smo se kući. Služinčad je pripremila osvježavajuća pića za goste, a ja sam 23


cijelo poslijepodne provela noseći poslužavnike s hranom, puneći tanjure jelima i vrčeve vinom kad bih vidjela da su prazni. Imala sam dojam da sam se spustila u svijet noćne more. Činilo se nevjerojatnim da sudjelujem u nečemu tako bezazlenom kao što je nuđenje hrane ljubaznim gostima dok moj mili braco leži mrtav u grobu. Otac se klonulo oslanjao o zid s drhtavim rukama u krilu. Do njega je sjedio njegov prijatelj Gamaliel, omiljeni vjerski učitelj i član Sinedrija. S njegove druge strane lijeno je sjedio rabin Zakej, farizej kojega sam samo površno poznavala. Gamaliel se nagnuo prema mom ocu. „Vidjet ćeš ponovno svog Josipa o uskrsnuću. Stajat će uza te, Benjamine.” Rabin Zakej uzeo je punjenu datulju s tanjura i okretao je u prstima. „Doista. Za razliku od onog Johanana i druge saducejske braće,” svojom je zaraslom bradom pokazao prema čovjeku koji je sjedio lijevo od Gamaliela, „mi farizeji vjerujemo u uskrsnuće mrtvih.” Johanan, mršavi čovjek vrlo tamne kose, hladno se nasmiješio i nije ništa rekao. Što je mogao reći na pogrebu jednog dječaka? Odreci se svake nade? Izgubio si ga zauvijek? Otpio je dugačak gutljaj vina iz čaše. Izgledalo je da rabin Zakej nije zadovoljan dugotrajnom tišinom koja je uslijedila. „Naravno,” nastavio je, „to možda i nije neka velika prednost kad imaš veliki grijeh na duši.” Gamaliel se namrštio. „Kakav je grijeh moglo počiniti četverogodišnje dijete?” Farizej je odmahnuo rukom. „Dječak, nikakav. A što je sa sestrom? Ona je nešto sasvim drugo. Ona je kriva za smrt svoga brata. Kako bi Bog mogao oprostiti takav grijeh? Bilo bi joj bolje da se nije ni rodila.Uskrsnuće mrtvih nije dobra vijest za nekog takvog, kažem vam.” Moj je otac podigao pogled, u očima mu je bila vatra. Ja sam se zamalo ugušila. Poslužavnik mi je iskliznuo iz ruku i pao na pod poprskavši komadićima lubenice čiste keramičke pločice. Moj je otac teturavo ustao i udaljio se. „Benjamine!” povikao je za njim Gamaliel, ali moj otac nije zastao. Prepun bijesa Gamaliel se okrenuo prema Zakeju. „Kako ti mogu pasti na pamet te đavolje gluposti? Smrt toga djeteta samo je žalosna slučajnost. Kako ju je njegova sestra mogla spriječiti?” 24


Farizej je podigao ruku i snažno lupio njome po niskom stolu za kojim je sjedio. Kad ju je podigao, u prstima je držao uginulu muhu. „Ovako?” Bacio je muhu na pod i pedantno obrisao ruke platnenim ubrusom. „Koliko je teško otjerati pčelu kretnjom ruke. Ili ubiti je? Njezina nebriga za to jadno dijete više je nego očita. Vjerujte mi, prijatelji moji, kad vam kažem da je njezina kazna blizu.” Gamalielovi obrazi bili su crveni. „Gluposti! Pretvaraš Zakon u krvnikovu sjekiru umjesto da on bude putokaz prema spasenju.” Saducej Johanan nagnuo se prema njemu. „I dalje misliš da je uskrsnuće mrtvih utjeha ožalošćenima? Mi saduceji možda ne dajemo lažni mir ljudima, ali bar im ne razdiremo srca našim dobrim namjerama.”

25


Treće poglavlje

Jer tko je prezreo dan skromih početaka, radovat će se kad vidi olovni visak u ruci Zerubabelovoj. Zah 4,10

Naš patrijarh Jakov oplakivan je sedamdeset dana, stoji u Svetom pismu. Tako je i moja obitelj sedamdeset dana službeno oplakivala Josipa. Pokajnička kostrijet od kozje dlake koju sam svakodnevno nosila počela mi je već odavno stvarati rane na koži koja je za dnevnih vrućina bila crvena i puna mrlja koje svrbe. Na neki izopačen način ta mi je neudobnost čak godila. Zaslužila sam patiti zbog onog što sam učinila. Etan i njegovi roditelji stalno su me uvjeravali da to nije bila moja krivnja. Imali su najbolje namjere, naravno, ali nisu shvaćali u čemu je stvar. Josip se ne bi našao na onom brježuljku da ga ja nisam odvela tamo. Izabrala sam to mjesto zbog cvijeća. On se želio igrati na tratini pred našom kućom. Odvukla sam ga na vrh brježuljka obećavajući mu veselu igru i zabavu. Moja je obitelj prestala raditi s lanom. Prekinuli smo sve radove i tugovali. Razboji su utihnuli i skupljali prašinu. Kace s bojom bile su prazne – u njih su se sada uselili pauci koji su ispredali svoje mreže preko hladnog kamena. Ulazeći jednog jutra u dvorište, naišla sam na oca. Kimnuo je glavom. „Mir”, rekao je izbjegavajući moj pogled. Nakon sinove smrti nikad me nije pogledao u oči, no bar mi se obraćao. Riječi su mu bile nepovezane i rijetko su se pretvarale u potpunu rečenicu. Pozdravljanje i molbe u prolazu. Nikad me više nije nazvao svojom 26


kćeri, nikad zagrlio niti me povukao za pletenicu kao nekad zadirkujući me. Ne znam što mi je zadavalo veću bol: to što mi se počeo obraćati kao strancu ili kad me ne bi uopće primijetio. „Ezer mi dolazi u posjet danas”, rekao je. „Primit ću ga u svojoj radionici. Pobrini se da nas nitko ne ometa.” Okrenuo se s namjerom da ode. Zatim je rastreseno, preko ramena rekao: „Piće i hrana. Ne zaboravi, Ana.” Otac me je odnedavno počeo oslovljavati s Ana kao da se nije mogao prisiliti da Božje i moje ime izgovori istodobno. Bilo je podne kad sam na teškom poslužavniku donijela hranu u očevu radnu sobu koju je otac imao u kući kako bi u njoj mogao raditi sa svojim računima i primati stalne kupce koji su mu dolazili u posjet. Približavajući se njegovoj sobi, začula sam povišene glasove. Iako su vrata bila zatvorena, uspjela sam kroz drvo, cigle od blata i žbuku razabrati riječi. „Cijela godina bit će previše, Benjamine. Sedamdeset dana službenog tugovanja završava sutra. Svi će razumjeti ako se vratiš poslu. Znaš kao i ja da se većina ljudi nakon trideset dana vrati normalnom životu.” Raspoznala sam grub i hrapav glas gospodara Ezera koji je zvučao kao da nekamo žuri. Budeš li odugovlačio, tvoji će kupci pronaći druge trgovce. Nisi jedini u gradu koji prodaje finu robu, znaš.” „Nije me briga!” uzviknuo je moj otac. „Trebalo bi te biti briga. Imaš ženu i dvije kćeri koje ovise o tebi. Imaš sluge. Radnike. Što će biti s njima odustaneš li od posla?” „Zar moj sin ne zavrjeđuje da za njim tugujem godinu dana?” „Zaslužuje i više od toga, Benjamine.” Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda sam čula jecaje – isprekidane muške jecaje koji su dolazili iz dubokog izvora patnje. Noge su me izdale i srušila sam se na pod. Posljednjim atomima snage spustila sam poslužavnik na kameni pod i zagnjurila usta u pregib lakta kako bih prigušila vlastite grčevite jecaje. Nikad nisam čula oca kako jeca, čak ni kad su polagali Josipovo tijelo u svježe izdubljenu špilju. „Benjamine, nitko ne traži od tebe da prestaneš tugovati za djetetom. Ali moraš se vratiti u svijet živih zbog drugih.” „Ne mogu.” Gotovo da nisam mogla raspoznati slomljeni očev glas. 27


„Možeš i hoćeš. Etan i ja pomoći ćemo ti koliko budemo mogli. Osim toga, imaš Elianu. Pametna je djevojka i brzo uči. Kad mi postavi jedno pitanje u vezi s mojim poslom, kao da ih je postavila stotinu. Ovaj joj je posao u krvi. Dopusti joj da ti pomogne.” Zadržala sam dah. Ako je moj otac odgovorio, bilo je to pretiho da bih čula. Zatim sam čula da se netko od njih dvojice pomaknuo i, bojeći se da me ne otkriju, otrčala sam u dvorište. Nisam vjerovala da će moj otac poslušati Ezerov savjet i zatražiti moju pomoć. Jeruzalem se posljednjih nekoliko desetljeća pretvorio u strogu zajednicu unatoč tomu što se gradskoj eliti sviđao rimski način života. Većina naših žena imala je posve neznatnu ulogu u svijetu trgovine. Gospodar Ezer proputovao je poslom veći dio carstva i njegovi su se vidici proširili i postali fleksibilniji. Takav je bio i Etan. No moj je otac bio suviše navezan na stare navike i obrasce da bi se mogao brzo promijeniti. A moja majka činila je sve što je bilo u njezinoj moći da utječe na njega iako je Ezerov savjet uzeo ozbiljno k srcu.

., Otac je idućeg jutra poslao po mene. „Reci slugama da nastave raditi s lanom”, rekao je. „Hoću, oče.” Nikad mi nije povjerio takvu dužnost. Iako je radionica bila smještena iza našeg stana i bila odvojena prostranim vrtom koji nas je štitio od neugodnih mirisa koji su se dovodili u vezu s bojenjem tkanina, rijetko sam duže boravila u njoj i tek sam površno poznavala njegove sluškinje. Plašila sam se da me radnice ne će doživjeti ozbiljno jer su bile mlade kao i ja, a usto su bile i žene. Nisam trebala strahovati. Zabrinute za budućnost svog zaposlenja, brzo su skakale i izvršavale svoje zadaće neovisno o tome tko im je izdao naredbu. Nekoliko sati kasnije bila sam i dalje u radionici te promatrala radnice koje su radile s lanenim nitima koristeći se željeznim kukama kako bi ih pripremile za predenje. Cijeli dan izbjegavala sam majku pokušavajući proniknuti u sve pojedinosti pripreme lana. Činilo se pametnim naučiti što više o tome u slučaju da otac zatreba moju pomoć. Jedna od žena digla je uvis grubi češalj za lan. „Trebala bih se poslužiti ovime kad raščešljavam muževu sijedu glavu”, rekla je. 28


„Koristilo bi”, odgovorila je druga. „Kosa mu je zapletenija od dlaka kanaanske koze.” „Samo bi uzalud potrošila kvalitetnu željeznu kuku. Željezo bi se svinulo kad bi ušlo u onu kosurinu na njegovoj glavi”, dometnula je prva davši im pokretom ruke znak da nastave s poslom. Vrijedne ruke ponovno su se dale na posao. Prva je žena s primjesom smijeha u glasu rekla: „Mogla bih pričekati da zaspi, odrezati mu je i prodati majstoru kao ovčje runo. „ Vragolasto me pogledala ispod gustih obrva. Njezina opaska učinila mi se malenim testiranjem. Htjela je vidjeti moju reakciju – hoće li me njezine riječi uvrijediti ili ću se pridružiti ugodnom raspoloženju i zadirkivanju ne gubeći pritom njihovo poštovanje. U sobi je zavladala tišina. „Pogledajte; ona vuna tamo mogla bi postati vrlo tražena kod naših kupaca Rimljana.” Bacila sam u zrak zamršeno klupko odbačenih vlakana i dočekala ga brzim pokretom ruke. „Mogli bi tražiti još. I gdje smo onda? Morale bismo se hrvati s jeruzalemskim muškarcima koji bi hodali naokolo ćelavih glava. To se zacijelo ne bi svidjelo njihovim suprugama.” Prostorija je odjekivala smijehom – napetost je iščezla. Rano poslijepodne zrak u radionici postao je zagušljiv. Tunika na meni bila je puna znojnih mrlja, a ispod laganog vela, vlažnog i bezobličnog, počelo me je svrbjeti. Nisam marila. Pratila sam pogledom brze kretnje radnica upijajući svaku pojedinost radnog procesa. Nijedan vid posla nije mi se činio zamornim. Ručnici nisu bili obojeni tako da se nismo morali brinuti oko toga. Trebali smo samo istkati tkaninu na okomitim razbojima u radionici mog oca. S obzirom na to da je otac kupovao samo namakan lan, čak i ova grublja kategorija biljke trebala je dati mekše ručnike. Ništa nije smjelo grepsti osjetljivu kožu naših kupaca, većinom Rimljana, naviknutih na finije stvari koje su se mogle naći širom carstva. „Eliana!” majčin glas natjerao me da poskočim; udarila sam glavom u okvir razboja što je stajao kraj mene i lecnula se od bola. Ruke moje majke poletjele su u zrak. „Što radiš? Dangubiš? Posvuda te tražim. Dolazi smjesta ovamo.” „Otac me je poslao ovamo.” Naravno, nije mi rekao da se zadržavam ovdje nakon što organiziram posao. No ona nije trebala znati tu pojedinost. Škiljila je prema meni. „Benjamin?” 29


Slegnula sam ramenima. „Mislim da je gospodar Ezer bio zabrinut za sudbinu našeg obrta budemo li i dalje oklijevali s pokretanjem posla. Možda je savjetovao ocu da u ovom trenutku iskoristi moju pomoć. Dok je... Dok je još u žalosti.” Osjećala sam da mi obrazi gore. „Shvaćam.” I to je, na moje iznenađenje, bilo sve. Osim što sam, nakon što smo završili s večerom, slučajno čula majčinu pritužbu kako je ludost dopustiti mladoj neudanoj ženi da se petlja u posao. „Što nakon toga? Želiš li da ti kći trči Jeruzalemom i širi oko sebe smrad sredstva za nagrizanje i da prodaje ručnike?” „Ne, naravno, Elizabeto. Ali potrebna mi je pomoć; kako ti to nije jasno? Trenutno ne mogu sam izići na kraj s poslom. Pokazuje veliku revnost. Da nije nje, ništa od ovoga ne bi bilo potrebno. Dobro je za sve nas da se malo žrtvuje.” Majka nije ništa rekla nakon toga.

., Na majčinu zapovijed sluškinje su odnijele Josipov ležaj i njegove škrinje iz naše sobe. Ivana je privukla svoju slamaricu bliže mojoj i noću bi se često uvlačila k meni u postelju i držala me svojim mršavim, hladnim rukama. Na njezine zagrljaje uzvraćala sam jednakom mjerom čvrsto je grleći. Držala sam je u zagrljaju snagom dviju ljubavi, svjesna da više nikad ne ću moći ovako grliti svoga brata. Nije bilo trenutka kad mi nije nedostajao. Nedostajalo mi je čak i ono što mi je kod njega najviše išlo na živce: njegovo rano buđenje i uporno traženje da se Ivana i ja moramo također probuditi; njegova potreba za pažnjom u trenutcima kad sam se željela usredotočiti na nešto drugo; njegovo klipsanje za mnom kamo god sam krenula. Kako sam samo čeznula da mi se vrati! Njegova odsutnost pretvorila se u prazninu koja se nije dala ničim ispuniti. Bilo je istinsko olakšanje vratiti se u očevu radionicu i bar nakratko zaboraviti bol koja me pratila poput sjenke. Uz lan namijenjen ručnicima morali smo također pokrenuti postupak isporuke lanenih vlakana dovoljno finih za tkanje tunika i velova za dame. To smo ostavili za kasniji dio godine. Prerađena vlakna držali smo u hladnoj i suhoj nadstrešnici u kojoj je velika narudžba vune također čekala preradu. 30


Može li kanaanska bludnica Rahaba, čiji se život sastoji u tome da bude poželjna muškarcima, biti prikladna žena jednom od izraelskih vođa? Može li čovjek vjere voljeti ženu poput nje? Što žena uništene prošlosti treba učiniti kada želi prihvatiti ljubav, ali u nju više ne vjeruje? Ovo je ljubavna priča kakvu samo Bog može potaknuti i zamisliti! 280 str. Meki uvez

Nakon velikog uspjeha romana prvijenca Biser u pijesku Tessa Afshar sada svojim čitateljima donosi jednu od najljepših ljubavnih priča iz Svetoga pisma. Napisana na temelju detaljnoga istraživanja, knjiga Polje milosti oživljava nježnu i osjećajnu Rutu, koja će zacijelo osvojiti sve ljubitelje dobrih romana. 240 str. Meki uvez


Omiljena autorica Francine Rivers u ovomu dirljivom romanu donosi nam biblijsku pripovijest o ljubavi Bat-Šebe i Davida, priču o preljubu i potrazi za oproštenjem. Bat-Šebina je ljepota probudila strast kralja Davida… Njihova ljubavna priča nije završila nakon jedne zajedničke noći: nastavila se ljubomorom i ubojstvom, kao i strašnim grizodušjem. U židovskomu svijetu u kojemu se preljub kažnjavao ženinom smrću Bat-Šeba je bila ljaga za svoju obitelj, a njezino je ime – sinonim za sramotu i sablazan – bilo zabranjeno spominjati... Nespomenuta je biblijska priča o strasti i moći, bitkama na bojnim poljima i u ljudskim srcima, koja progovara o posljedicama naših izbora, potrebi za oproštenjem i pronalaskom konačnoga ispunjenja – vječnim temama koje su jednako važne u svim vremenima i na svim mjestima. Zorno dočaravajući teške nutarnje borbe svojih junaka te razoran utjecaj strasti, moći i vlasti na ljudsku dušu, Francine Rivers istodobno jasno oslikava Božju ljubav i milosrđe prema onima koji su potrebni iskupljenja. 184 str. Meki uvez


Prudencia Prim inteligentna je i uspješna mlada žena. Iznimno dobro poznaje književnost, a ime joj krasi više od jedne akademske titule. No sve to nije ju moglo pripraviti za život u idiličnu mjestašcu San Ireneo de Arnois u koje je došla prihvativši posao privatne knjižničarke. Prudencia se nadala da će u San Ireneu pronaći prijatelje, ali nije očekivala buđenje ljubavi, kao ni to da će njezini pogledi na život biti pred izazovima koji će je dovesti do nenadanih otkrića, umijeća uživanja u malim stvarima i duboke radosti. Poput meka kašmirskoga džempera ili šalice vruće čokolade zimi, poput prve proljetne zrake sunca, Buđenje gospođice Prim neobična je priča koja vas grije, obavija i čini da se osjećate dobro. Jer ovo je konačno knjiga koja pomiruje razum i osjećaje, jedinstvena, dražesna, topla i zabavna priča o ljubavi, književnosti, smislu života i potrazi za istinskom srećom. 280 str. Meki uvez


Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2017.


Čudesna i topla priča o bremenu krivnje, nepraštanja i odbačenosti... I dodiru koji sve mijenja... Prije nego što je srela Krista i krišom „ukrala” ozdravljenje dotičući rub njegove haljine, mlada djevojka Eliana bila je shrvana krivnjom. Njezin je mali brat smrtno stradao dok ga je ona čuvala i Eliana otada neprestano nastoji zaslužiti oproštenje marljivo radeći za očevu trgovinu tkaninama i skrbeći se za obitelj. Nakon još jedne velike obiteljske nesreće Eliana postaje jedina odgovorna za obiteljski posao i tada svojim talentom postiže golem uspjeh u poslu, ali nikada i oproštenje za kojim čezne... Njezin se svijet urušava, a ona raskida zaruke s muškarcem kojega voli svim srcem… I tada nastupa neobična bolest koja će Elianu izolirati od svih ljudi i ostaviti je bez ičega i ikoga svoga. Nijedan joj liječnik ne može pomoći. Njezinim poteškoćama nema kraja. Tada, kada je nestalo svake nade, počele su kružiti glasine o čovjeku koji samim dodirom ozdravlja bolesnike. Nakon toliko godina trpljenja i razočaranja, je li moguće da jedan čovjek može zaliječiti rane njezina tijela… i duše? Ova mudra, romantična i duboko ljudska priča nadahnjuje i dira duboko u srce. Romantic Times Ova fascinantna priča neodoljivo privlači čitatelja i neprestano ga drži u napetosti i iščekivanju, od prve do posljednje stranice! Midwest Book Reviews

119 kn

Tessa Afshar jedna je od najomiljenijih suvremenih autorica popularne književnosti i zvijezda inspirativne literature. Čitatelje je osvojila već svojim prvim romanom Biser u pijesku te je proglašena „novim autorom godine” pod pokroviteljstvom magazina Family Fiction, a velik je uspjeh postigla i romanom Polje milosti koji je nominiran za Grace Award. Oba ta romana objavljena su u Verbumovu izdanju u biblioteci Populus naišavši na odličan prijam hrvatske publike. Aktualni roman Mjesto tišine dobitnik je nagraISBN 978-953-235-589-5 de INSPY za najbolje vjerski nadahnuto književno djelo i finalist je RT Book Reviewsa za najinspirativ/bibliotekapopulus niji ljubavni roman.

POPULUS P o p u l a r n o . O p u š t a j u ć e . O p l e m e n j u j u ć e .

Mjesto tišine  
Mjesto tišine  

Ova fascinantna priča neodoljivo privlači čitatelja i neprestano ga drži u napetosti i iščekivanju, od prve do posljednje stranice!

Advertisement