UVODNA RIJEČ
stojanje, njezino disanje, njezin rast sve mijenja… Za Antoinea de Saint-Exupérya bila je to njegova supruga Consuelo. On je razumio da ju je u svojim danima, u svojim nepostojanostima i slabostima zagubio: da joj se nije dovoljno posvetio. Razumio je da čovjekov odnos prema temeljnim vrijednostima njegovog života svjedoči o njegovoj vlastitoj vrijednosti. Nije htio da se s njim dogodi ono o čemu je pisao u Zemlji ljudi: “Glina od koje si stvoren osušila se i stvrdnula, i nitko u tebi ne može više probuditi usnulog glazbenika, ili pjesnika, ili astronoma, koji je nekad možda postojao u tebi.” Uzdao se da je i za njega mjerodavna posljednja rečenica te knjige: “Samo Duh, ako prodahnjuje glinu, može stvoriti Čovjeka.” U mnogim njegovim zapisima, kao u ovom o glini i Duhu, prepoznatljivi su biblijski, napose novozavjetni odrazi. U mnogima progovara o Bogu, pa mu se i neposredno obraća. Novozavjetne odraze moguće je prepoznati i u Malom princu. U Malom princu gotovo uzgred spominje Božić, jedinu čvrstu poveznicu, navedenu u knjizi, sa svijetom ljudi na Zemlji. U svega nekoliko riječi izriče dušu Božića – što Božić uistinu čini Božićem: “Tako su, kad sam bio mali dječak, svjetlost božićnog drvca, glazba na misi polnoćki i blagost nasmiješenih lica obasjavali one božićne darove koje sam dobivao.” (Svjetlost, glazba, misa, blagost, osmijeh, lica… uvode u iskustvo istinske obdarenosti.)
Na stranicama Malog princa ima podosta tuge. I još više namjere da se od te tuge odmakne. O tuzi je riječ već na prvim stranicama knjige. Antoinea de Saint-Exupérya rastužuje što odrasli toliko toga na razumiju. Što za toliko toga ne mare. Rastužuje ga i što su odrasli zaboravili da su bili djeca. I da im to nije važno. Rastužuje ga što je odraslima najvažnije ono što nema gotovo nikakvog značenja. I što za ono što je uistinu važno ne nalaze vremena. Namjera je Malog princa potaknuti svoga čitatelja da nikada ne ostari. Da mali princ uvijek bude živ u njemu.
10