Kad župniku prekipi

Jean Mercier

VERBUM

Jean Mercier KAD ŽUPNIKU PREKIPI Roman

Jean Mercier

S francuskoga prevela: Ivana Ĺ ojat

VERBUM Split, 2017 .

Biblioteka:

Stilus 46.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Jean Mercier, Monsieur le curé fait sa crise © Éditions Quasar, 2015 Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Lidija Piskač Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: Miro Radalj ISBN 978-953-235-570-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 161210006.

Posvećeno Chantal Sa zahvalnošću mojemu ispovjedniku koji me je uveo u pouzdanje.

U znak sjećanja na Dominiquea Zerwetza koji nije znao pokazati svoju patnju.

Sa zahvalnošću Edmondu Prochaineu koji me je neprestano ohrabrivao.

PRVO POGLAVLJE

Gorke suze „Što je previše, previše je!“ Riječi su frcale kao iz puške ispaljene. Župnik Benjamin Bucquoy podiže pogled s Biblije. Ispred njega je lice Brigitte Charbonnier* obliveno suzama. Unaprijed zna što ga čeka. „Oče, to više ne može tako! Guillemette mi je opet izvela psinu.

Zamislite, uzela je buket ruža što sam ga bila namijenila Djevici Mariji! Te je ruže postavila kod svete Terezije! Ne mogu više. Gotovo je! Dižem ruke od svega.“ Jecajući i šmrčući Brigitte se baca na stolac. Na istomu je tom stolcu prošloga tjedna sjedila Guillemette de la Fausse Repose** koja je bila puno umjerenija sa suzama, a koja se došla požaliti kako ju je iznevjerila i ostavila na cjedilu Brigitte koja je na sebe bila preuzela obvezu da za patron župe cvijećem uresi crkvu. Guillemette je morala sve umjesto nje, u posljednji tren i uz golemu količinu stresa. Dva tjedna ranije Brigitte se došla požaliti zbog porculanske vaze koju je Guillemette prisvojila kako bi napravila buket. Ili nešto u tom stilu… * Charbonnier: ugljenar, ložač – moguća asocijacija na raspaljivanje sukoba (nap. prev.). ** De la Fausse Repose: od Lažnoga Spokoja – asocijacija na privid savršenstva (nap. prev.).

7

Brigitte i Guillemette su dio tima zaduženoga da cvijećem ukrašava crkvu. A zapravo, maleni rat što ga između sebe vode nema nikakve veze ni s cvijećem, ni s vazama, ni s Djevicom Marijom ni sa svetom Terezijom… Od samoga početka Brigitte je s Guillemette razvila istodobno toksičan i kompleksan odnos budući da Guillemette predstavlja sve što bi Brigitte voljela biti… i sve što ne može podnijeti.

Guillemette je lijepa, veoma lijepa, što čovjek za Brigitte ne bi spontano rekao. Njezin suprug, nestašni Thibault, u upravi je jedne poslovne banke. On voli svoju suprugu. Vidi se to tijekom mise po načinu kako je, u trenutku kada vjernici jedno drugome daju znak mira, diskretno, na samo nekoliko sekundi, grli oko struka. Zajedno imaju šestero djece. Trojicu sinova: Aymerica, Vianneya i Théophanea. Tri kćeri: Maylis, Ludivine i Alix. Ta obitelj živi je prijekor Brigitte koja je, pak, neplodna. Sa svojim je suprugom Gérardom usvojila Oliviera dok je on bio sasvim malen. Olivier se u školi uopće ne trudi, puši marihuanu od trinaeste godine i već je dvaput ponavljao razred… Nikada, dakako, nije htio biti ministrant ni izviđač poput Guillemettinih i Thibaultovih sinova, a već cijelu vječnost nije bio ni na misi, baš kao ni njegov otac Gérard, istinski bezbožnik, sušta suprotnost Thibaultu koji je doista potporni stup cijele župe.

Nelagoda se ugnijezdila još od prvoga razgovora unutar malene skupine žena zaduženih za kićenje cvijećem. Brigitte se toga dana, kao pridošlica, morala predstaviti ostalima. „A koliko imate djece?“ opušteno ju je upitala Guillemette: „Samo jedno, sina“, promucala je Brigitte. Guillemettin se pogled tada ukočio te je, nagnuvši glavu blago ustranu, samo rekla: „Ah, tako…“ 8

Bio je to „Ah, tako“ kojim je zapravo htjela reći: „Kćeri moja, previše pilula, mogla si se više potruditi…“ Zato je Brigitte smatrala nužnim pridodati: „Da, zapravo… našega smo sina usvojili dok je još bio beba.“ To priznanje pokrenulo je val šaputanja i prigodnih osmijeha zbog čega je Brigitte u konačnici osjetila duboku nelagodu. Unutarnjim je glasom tada samu sebe proklinjala što je između dva buketa gladiola svoj privatni život obznanila pred neznankama. Osobito je zamjerala Guillemette koja ju je svojim sumnjičavim pogledom, kako se činilo, odmah svrstala u kategoriju sebičnih žena koje imaju samo jedno dijete, a koja ju je trenutak kasnije uzdizala u nebesa kao da je Majka Terezija. A kada bi samo znala… Brigitte se odlučila za usvojenje samo zato što je žudjela za tim da postane majka; ne zato da bi učinila dobro djelo…

Premda Brigitte to još ne uspijeva jasno formulirati, situacija je jasna: jednostavno je ljubomorna na Guillemette. Tim više što se čini kako sve polazi za rukom toj majci doslovno savršene obitelji. Dobra kuharica, sjajna švelja, zadivljujuća vrtlarica, neumorna Guillemette zna i ličiti i vršiti sitne popravke po kući. Predivno svira glasovir, redovito nadopunjava albume s fotografijama i napamet zna citate iz djela Ivana Pavla II. Toliko je savršena da se župnik Benjamin u sebi ponekad zabavlja. Koliko li je samo puta sama sebe morao obuzdati da joj ne kaže tikanjem koje je kod njega pridržano isključivo za ministrante: „Hajde, prdni, Guillemette! Da, prdni! Glasno prdni pa ćemo se svi opustiti…“ Svećenik nije posve neupućen u rat koji se odvija između dama. Prije nešto više od godine dana Guillemette, koja se neporecivo umješno brinula o cvijeću, došla ga je zamoliti da joj pronađe nekoga tko bi joj po9

mogao u izvršavanju njezine zadaće. Župniku je na pamet pala Brigitte koja se upravo bila pojavila u župi i htjela biti od koristi. Sigurno će biti manje darovita od Guillemette, no moći će se osloniti na njezino iskustvo.

Nažalost, idealni je tandem funkcionirao poput zaprege u kojoj kola vuku noj i konj peršeronac. Što bi pametno župnik jutros mogao reći Brigitte koja frenetično otire nos o već promočeni papirnati rupčić? Problem bi prije zahtijevao dobru psihoterapiju. No kako Brigitti reći da bi joj najbolje bilo otići na liječenje? S obzirom da je dopustio da se situacija do te mjere pogorša, župnik osjeća kako je tim manje pozvan da joj da takav savjet. Ne samo da je stvorio taj pakleni tandem, nego je i nadolijevao ulje na vatru. Prošloga tjedna, tijekom posljednje Brigittine erupcije suza, ona je između dvaju jecaja izustila rečenicu koja ubija: „Gospodine župniče, ionako dobro znam da vam je Guillemette draža. Čula sam što ste rekli prošle nedjelje prije mise. Rekli ste joj: ‘Vrlo je suptilna ta natruha crvenoga u vašemu aranžmanu, podsjeća na krv što ju je Krist prolio.’ Ah, jedno je sigurno! Takvo što meni nikada niste rekli!“ Župnik se zacrvenio i nije znao što bi joj odgovorio. Nikada mu nije palo na pamet da je njegova naklonost Guillemettinim aranžmanima tako očigledna. Samo, drama je u sljedećem: Brigitte se bavi dekoracijom, a Guillemette teologijom.

Da nije župnik, Benjamin bi rado okončao tu gorku suzama oblivenu tragediju tako što bi cvilidreti dao udarac nogom u stražnjicu – dakako u vidu jedne snažne rečenice. No nema želju zauzimati stranu. Zna da će već sutra i Guillemette doći k njemu kako bi mu recitirala svoj brevijar suza: ne može više podnijeti Brigitte, 10

njezine ispade i smicalice s kojima ide tako daleko da je kod svake svađe uhvati išijas.

Nakašljava se i otvara ladicu u svojemu radnom stolu. „Evo dvadeset eura. Idite brzo kupiti još jedan buket ruža. Ponovno ćete nam složiti predivan aranžman za Djevicu Mariju!“ A zapravo, duboko u sebi prvi put osjeća potrebu da je zgnječi kao muhu.

11

DRUGO POGLAVLJE

Grdno verbalno zanošenje Telefon mu vibrira u džepu. Benjamin jedva stiže izvući ga iz hlača i otključati. „Dobar dan, ovdje Jean-Philippe. Možeš li tijekom poslijepodneva skoknuti do mene? Volio bih s tobom nešto razmotriti…“ Benjamin je bio računao na to da će uspjeti obaviti dva-tri poslića… No kada ga biskup zove, uvijek se odaziva. Dobro, doći će koncem večeri. Bit će kratko, obećao je mons.

Vignon*. Ekspeditivan kao i uvijek. Nažalost…

Prekidajući vezu Benjamin se s nostalgijom prisjeća razdoblja kada vrijeme nije bilo važno. On i njegov biskup tada su se viđali gotovo svakoga dana i nazivali se bez osobita razloga, samo kako bi uživali u razgovoru. Davno je to doba kada je još bio mladi kapelan u katedrali, kada ga još nisu mučile pastoralne obveze… Bilo je to prije petnaest godina.

Stigavši u biskupiju nakon neočekivane smrti mons.

Gilberta Fulgenta kojega je pokosio infarkt Jean-Philippe Vignon odmah je fascinirao Benjamina Bucquoya svojom inteligencijom, šarmom, dubokom i pronicavom vizijom svih izazova koji se nameću Crkvi, oso* Vignon – (bot.) štipavac, asocijacija na kušnje naspram oholosti (nap. prev.).

13

bito povjerenjem što ga je u njega ulijevao. Nakon nekoliko godina što ih je proveo kao kapelan Benjamin je iskazao želju da nastavi sa studijem od kojega je privremeno bio odustao odmah nakon ređenja. Na svu je sreću mons. Vignon dao zeleno svjetlo te ga je na godinu dana poslao u Rim, a zatim još godinu dana u Biblijsku školu u Jeruzalemu. Benjamin je tada potajno počeo ambiciozno sanjariti da će postati ugledni stručnjak za Bibliju.

Danas je daleko od toga sna. Jedva da je uspio, žrtvujući pritom sve svoje slobodno vrijeme, dovršiti doktorsku tezu na temu „Snaga koja se ostvaruje po slabosti“, a koja je izvučena iz Druge poslanice apostola Pavla Korinćanima. Po svršetku toga golemog posla za koji mu se činilo kako je radeći na njemu žrtvovao dobar dio svoje mladosti, Benjamin je imao neugodan osjećaj kako je upravo okrenuo stranicu, onu posvećenu studiju, no da pritom zapravo nije okrenuo sljedeću, onu koja se odnosi na prijenos znanja mladim generacijama. Toga se s gorčinom prisjetio u trenutku kada je, prije nekoliko mjeseci, proslavio pedeseti rođendan…

Zapravo je još uvijek potajno gajio nadu da će ga imenovati profesorom predavačem Svetoga pisma na biskupijskoj bogosloviji. Mons. Vignon mu je prije nekoliko godina dao naslutiti kako bi ga volio imenovati na tu funkciju, no njegova doktorska disertacija tada ni izdaleka nije bila gotova. Sada je to mjesto ponovno slobodno. Tijekom kratka razgovora s biskupom Benjaminu je na pamet pala misao: je li ga pozvao baš radi toga?

Time bi bio nagrađen za sve što je učinio za biskupiju te bi se dao obol njegovu talentu za egzegezu.

Tijekom vremena njegov se iznimno blizak odnos s biskupom razvodnio. A i Jean-Philippe se promije14

nio: njegova uloga sve je kompleksnija s obzirom na održavanja ravnoteža kojima se mora posvećivati. Prema Rimu pokazuje dobrodušnu vjernost, a istodobno si jamči određenu neovisnost. S civilnim vlastima mora biti krotak, no ponekad i pokazivati zube. Sa svećenicima i laicima mons. Vignon mora neprestano igrati igru „vuk sit, ovce na broju“ s obzirom na raznolikost političkih, liturgijskih i teoloških senzibiliteta prisutnih unutar njegova stada. No ono što Benjamin sve teže oprašta svojemu šefu jest činjenica da je, usprkos očiglednomu duhovnom senzibilitetu, postao politička zvjerka. A ne svetac. Župnik se često pita može li uopće čovjek koji ima moć istodobno biti i svetac.

Tako zbunjen Benjamin ulazi u biskupov ured. Nakon nekoliko uobičajenih uvodnih banalnosti Jean-Philippe Vignon prelazi na stvar. Suprotno Benjaminovoj potajnoj želji to se ne odnosi na njegovo moguće promaknuće, nego na njegov odnos prema Evelyne Bossard-Dupin koja je na čelu biskupijskoga katehetskog ureda.

Nikome u biskupiji nije nepoznato da su Benjamin i Evelyne u iznimno lošim odnosima. Evelyne je na tu ključnu poziciju imenovana nakon nedavne biskupijske sinode kada su laici izrazili žaljenje zbog činjenice da su sve crkvene poluge moći gotovo isključivo u rukama klera te isključivo u muškim rukama. Bossard-Dupin je tako postala dvostruki simbol uspona na vrh, ne samo laika, nego i žena. A to je puno za samo jedna pleća. Čak i ako su široka.

Evelyne nije, međutim, tek nevažna figura koja bi bila postavljena samo kako bi mons. Vignon udovoljio formi. Ona je učenica Maryvonne Pastoubert, slavne sociologinje, pripadnice sedme sekcije Škole za primije15

njenu humanistiku i sociologiju. Dotična je revolucionirala analizu suvremenoga katoličanstva sa svojim konceptom „postmodernističkoga religioznog razdruživanja“, a kako bi kvalificirala fenomen sekularizacije. Slijedeći Maryvonnine savjete Evelyne je proučavala problematiku odustajanja od nedjeljne prakse na području Île-de-Francea u razdoblju između 1966. i 2000. Nakon doktorata prebacila se na katehetski pastoral za koji je postala renomirana svjetska stručnjakinja. Objava njezine teze posvećene „objavi Riječi putem induktivne metode“ pokrenula je lavinu pohvala. A kao vrhunac karijere upravo je primila nagradu „Ricoeur“ za katehetsku hermeneutiku što je dodjeljuje Visoki institut za kerigmatski navještaj sa sjedištem u Louvaineu. Na tome je području to nešto u rangu Nobelove nagrade…

U dobi od pedeset godina Benjamin nipošto ne želi da djeca na svojoj koži osjete metode što ih je i sam tijekom 1970-ih iskusio, a koje nemaju ni sadržaj ni čvrsto uporište. Bojanke i humanizam bili su jasle na kojima su simpatične gospođe katehete hranile cijelu jednu generaciju, što je bila reakcija na jansenistički pristup kojim su bile zlostavljane tijekom vlastitoga djetinjstva, odnosno prije i poslije Drugoga svjetskog rata. Bila je to istinska teološka i pedagoška katastrofa. A Evelynine su metode čudnovato nalikovale na ono što se činilo 1975. Uopće nije bilo važno što je u međuvremenu prošlo četrdeset godina.

Benjamin ne podnosi Evelynin pseudo-znanstveni žargon, kao ni njezine pretenzije da zna što je „u žiži progresa“. On svoje mlade župljane poziva da se uključe u tipično katoličke prakse poput euharistijskoga klanjanja, što izbezumljuje Evelyne. „Pobožnost najniže razine!“ Osim toga, ona ne podnosi taj savršeno bijeli 16

celuloidni kolar koji proviruje ispod ovratnika crne Benjaminove košulje, kao da se ovaj svim sredstvima trudi pokazati da je svećenik, on… Smatra ga nevjerojatno samodostatnim. Dapače, nije u biskupiji jedina koju užasava smrtna ozbiljnost župnika koja je loše skrivena iza istodobno zagonetna i namještena osmijeha.

Evelyne najviše mrzi Benjaminovo opiranje njezinu autoritetu. Smatra kako je bila puno bolji student od toga „štrebera“ kojemu je trebalo deset godina da dovrši doktorat. Nema sumnje, uspješnija je od njega. Budući da joj je mons. Vignon povjerio mandat da obnovi pastoralnu strategiju za navještanje vjere, izradila je Trogodišnji plan za integrirani katehetski pristup, TPIKP, temeljem izvješća od 174 stranice koji definira temeljne osi efikasna i odlučno interaktivna pastorala koji počiva na suvremenim pedagoškim metodama. „Tvornica plina“, izjavio je župnik Benjamin pred svojim župljanima; kada su došle do njezinih ušiju, te su riječi povrijedile Evelyne. Ona prosvjeduje otkako je doznala kako je, umjesto da s djecom radi da modulu A TPKIP-a predviđena za liturgijsku godinu A, župnik odlučio da djeca trebaju napamet naučiti dijelove Evanđelja po Marku. „Učenje napamet je nazadno! Očajna sam!“ Ono što je kod Evelyne najdojmljivije jest da uvijek zna što je dobro. Nikakva rasprava ne može poljuljati njezinu rigidnost koja je, usput budi rečeno, po svemu usporediva s Benjaminovom rigidnošću. Kada dođe do konflikta, Evelyne se voli poslužiti pred njim svojim džokerom: „Za razliku od vas, ja čovjeka stavljam ispred dogme!“ Riječ „čovjeka“ izgovara prenaglašeno poput suca Međunarodnoga kaznenog suda u Hagu koji upravo izriče presudu nekom počinitelju strašnoga genocida.

17

U posljednje se vrijeme rat između dvoje tvrdoglavaca intenzivirao… Uvjerena u ispravnost vlastitih stavova, ona ga bombardira elektronskim porukama kojima od njega traži da provodi Trogodišnji plan. Benjamin, kao i obično, ne reagira na njezine zahtjeve. Naposljetku je posegnula za telefonom. Iživciran njezinim zapovjednim tonom svećenik je izustio uvredu koju je obuzdavao mjesecima: „Evelyne, vi ste obična glupača!“ nakon čega je u bijesu mobitel bacio na pod. „Kakva glupača, ma kakva glupača!“ nastavio je vikati još nekoliko minuta na hodniku župnoga ureda. Stvar je u tome da je Benjamin, poput mnogih župnika, karakterna osoba. Nekim čudom mobitel je preživio taj ispad. „Benjamine, ne možeš dalje tako s njom!“ Glas Jeana-Philippea Vignona prožet je ozbiljnošću koju Benjamin nikada do sada nije naslutio. „Jasno ti je da imam već dovoljno problema koje moram rješavati i da ne mogu trošiti vrijeme na konflikte dvaju ega.“ „Nije u pitanju ego!“ odgovara svećenik. „Evelyne griješi u temeljnim stvarima. Ona pitanja vezana uz katehezu rješava kao tehnokrat. Ona želi sve ubaciti u kalup, u sustav za koji već dobro znamo da je prevladan. Pedagogija vjeri nikada nije dopustila da zablista. To je elitistički pristup bez duše.“ Biskup šuti. Zna da je Benjamin u pravu. „Ovoga si puta, međutim, prešao dopuštenu granicu. Svećenik si, ne smiješ vrijeđati ljude, osobito ako je riječ o ljudima s kojima bi trebao razborito surađivati.

Moraš joj se ispričati.“ Večeras se Benjamin u župni dvor vraća s dostojanstvom na pola koplja. Ni sam ne zna što ga više ponižava: promjena odnosa biskupa prema njemu ili izostanak promaknuća kojemu se legitimno nadao. Ima dojam da ga je mons. Vignon svrstao u koš sa župnicima 18

SADRŽAJ

Gorke suze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Grdno verbalno zanošenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 Obeshrabrujuća konfuzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21 Nacionalne vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25 Skupo plaćeni hir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .31 Dobro ciljani atentat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .39 Ubod nožem u leđa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .43 Avetinjski bal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 Bijeg na kraj svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53 Blago dovođenje u red . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 Glas s onoga svijeta? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .61 Izbezumljena žena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67 Čudna srednjovjekovna moda . . . . . . . . . . . . . . . . .75 Bolna istina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .79 Veliko slavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 Kada si đavao trlja ruke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 Čudesna defibrilacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .93 Krizna tajna sjednica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .99 Eminentna sociologinja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .101 Velika malaksalost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Monumentalno otvaranje očiju . . . . . . . . . . . . . . . .111 Skupo odrješenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .115 139

Čudnovato buđenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .117 U egzilu među starcima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .119 Snaga u slabosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123 Ognjište milosrđa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127 Epilog, nekoliko mjeseci kasnije . . . . . . . . . . . . . . .131

140

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Znanje d.o.o.

Tiskano u rujnu 2017.

Priča koja će vas nasmijati i ganuti do suza. išta više nije kako treba u župi vlč. Benjamina: župljanke zadužene za cvjetne aranžmane na oltarima međusobno se ogovaraju i svađaju, netko je uneredio ispovjedaonicu, a nekolicina vjernika pokrenula je peticiju protiv njega. Jedni mu zamjeraju da je konzervativan i zaostao, a drugi da nije dovoljno predan zaštiti tradicionalnih vrijednosti. Biskup je nezadovoljan, a on frustriran… Zašto je uopće postao svećenik?

Radi ljudi koji se svađaju oko vaza za cvijeće ili oko politike, a ne obaziru se uopće na ono bitno u vjeri?

Svega mu je dosta! Odlučuje pokupiti stvari i otići. Njegov iznenadni nestanak župljane je ostavio s mnoštvom pitanja: Gdje je? Je li otišao s nekom ženom? Je li poludio? Je li preminuo? Čitav niz neočekivanih događaja koji će potom uslijediti imat će velikoga utjecaja na živote likova ove knjige, kao i na one koji je uzmu u ruke... Jer ovo je nezaboravna duhovita priča o našim župnicima, ali još više o svima nama, roman koji će vas nasmijati i duboko dirnuti.

Izvrstan humoristični roman Jeana Merciera Kad župniku prekipi izvorno je objavljen u Francuskoj, gdje je postao izdavački fenomen s nakladom od 50.000 primjeraka te se mjesecima nalazio na top ljestvicama čitanosti.

, prepun inteligencije „Fantastičan roman humora i mudrosti.“ La Croix

ISBN 978-953-235-570-3

VERBUM 98 kn

www.verbum.hr

„N evj ero jat an kn jiže vn i tal en t i izn im na duhovna dubina. Priča u duhu Do n Camilla.“ La Vie