Fatima

Saverio Gaeta

FATIMA CIJELA ISTINA Povijest, tajne, posveta

VERBUM

Nema vjernika koji nije čuo za Gospu Fatimsku i za Gospina ukazanja trojici malih pastira u Portugalu. No znamo li što se točno dogodilo u Fatimi, koje su bile Gospine riječi? Koliko znamo o tzv. “čudu Sunca” kojemu su svjedočili desetci tisuća ljudi? O čemu je riječ u “fatimskoj tajni” i je li ona doista do kraja obznanjena? Jesu li proroštva iz Fatime već dovršena ili se odnose na vrijeme u kojem živimo i neposrednu budućnost koja je pred nama?

U ovoj intrigantnoj knjizi ugledni vatikanist i autor više priznatih knjiga Saverio Gaeta donosi cjelovit i iscrpan pregled stoljetne povijesti ukazanja u Fatimi, detaljne opise sva tri dijela tajne, posvetu Bezgrješnomu Srcu Marijinu, kao i pobožnosti koje je preporučila Gospa od Krunice. Novinarskom objektivnošću Saverio Gaeta iznosi i sve činjenice vezane za ukazanja, kao i mišljenja o Fatimi svih papa, od Benedikta XV. do aktualnoga pape, pape Franje, koji je vrlo znakovito posvetio svoj pontifikat Bezgrješnomu Srcu Marijinu te će prigodom stote obljetnice ukazanja predvoditi svečano misno slavlje u Fatimi. Iz svega toga proizlazi cjelovita slika koja pomaže razjasniti intrigantne i nejasne dijelove poruke, kao i sumnje koje su u posljednje vrijeme potaknule pitanja o tome je li Gospina poruka objavljena u cijelosti.

Ova izvanredna knjiga, objavljena u povodu stote obljetnice ukazanja u Fatimi, na nov i izvanredan način osvjetljava ovaj epohalni događaj koji je obilježio i promijenio povijest Crkve i cijeloga svijeta.

Saverio Gaeta FATIMA CIJELA ISTINA

Biblioteka:

Posebna izdanja

117.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Ivan Nekić, prof.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Saverio Gaeta

FATIMA CIJELA ISTINA Povijest, tajne, posveta

VERBUM Split, 2017.

Naslov izvornika: Saverio Gaeta, Fatima. Tutta la verità © 2017 Edizioni San Paolo s.r.l. www.edizionisanpaolo.it © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017.

Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Ana Škrmeta, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 272-57(469Fatima) 272-22(469Fatima) GAETA, Saverio Fatima - cijela istina : povijest, tajne, posveta / Saverio Gaeta ; <prijevod Ivan Nekić>. - Split : Verbum, 2017. (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum ; 117) Prijevod djela: Fatima, tutta la verita.

ISBN 978-953-235-546-8 I. Ukazanja -- Fatima 161005042

UVOD

UVOD

„Fatima je bez sumnje najproročanskije suvremeno ukazanje.“1 Ta kategorička tvrdnja, izrečena u Vatikanu na tiskovnoj konferenciji 2000. godine prigodom predstavljanja treće fatimske tajne, neizbrisivo je obilježila svijest kršćanskih zajednica o događaju koji već stotinu godina prati povijest cijelog čovječanstva, ili bar onaj bezazleniji dio čovječanstva koji u Gospinim ukazanjima prepoznaje nježnost majčinske ruke što nastoji spasiti Zemlju od samouništenja.

S druge strane, nevjerojatno je da svijet „učenih“ Fatimu kao da nije ni primijetio, bar sudeći po najznačajnijim povijesnim djelima posljednjih desetljeća, od knjige Storia d’Europa (Povijest Europe, Einaudi, 1996.) do Atlante storico (Povijesni atlas, Garzanti, 2012.), od Cronologia universale (Opća kronologija, Vallardi, 1994.) do naslovâ u izdanju Uteta (2002.) i Rizzolija (2013.).

Koliko god se činilo apsurdnim, među desetcima tisuća raznih događaja koji se u njima spominju (od kojih su mnogi doista bizarni ili posve neutemeljeni), očito se nije smatralo prikladnim posvetiti nekoliko redaka ukazanjima Gospe u Fatimi.

Doista, treba to još jednom jasno reći, izazov Fatime ponajprije su prihvatili „obični“ ljudi, koji su u marijanskim ukazanjima prepoznali aktivno uključivanje nadnaravnog u tjeskobna ljudska događanja. Oni su uvidjeli da fatimska tajna nije proročanstvo koje želi 5

UVOD

uliti strah, nego opomena koja nam govori što bi ljudi mogli učiniti ako nastave ići putem zla.

To je vrlo precizno sažeo sveti Ivan Pavao II.: „Ako promotrimo znakove vremena u ovome dvadesetom stoljeću, događaj u Fatimi čini se jednim od najvećih, među ostalim i zato što u svojoj poruci najavljuje mnoge kasnije znakove i zato što traži od nas da živimo ono na što nas poziva. Ti su znakovi, primjerice, dva svjetska rata, ali i velika okupljanja država i naroda u znaku dijaloga i mira; potlačenost i nemiri u mnogim državama i narodima, ali i glas i prilike koje su dobili puci i narodi što su se u međuvremenu uzdigli u međunarodnoj areni; krize, otpadi i mnoga trpljenja članova Crkve, ali također i obnovljen i snažan osjećaj solidarnosti i međusobne ovisnosti u mističnome Tijelu Kristovu, koje se sastoji od svih krštenika, u skladu s njihovim pozivom i poslanjem; udaljavanje pojedinaca i društava od Boga i napuštanje Boga, ali također i izlijevanje Duha istine u srcima i zajednicama sve do žrtvovanja i mučeništva kako bi se sačuvala slika i prilika Božja u čovjeku, kako bi se spasilo čovjeka od čovjeka.“2 Književnik Anatole France rekao je da je slučajnost „pseudonim kojim se Bog služi kada se ne želi potpisati punim imenom“. Dakle, možda je to „slučajnost“, ali upravo 13. listopada 2016., na 99. obljetnicu čuda Sunca u Fatimi, predsjednik SAD-a na odlasku Barack Obama potpisao je jednu od svojih posljednjih izvršnih odluka, kako bi „pripravio Sjedinjene Američke Države na smanjenje ekonomskoga gubitka, spasio ljudske živote i poboljšao nacionalnu sigurnost te pridonio poticanju državnih i lokalnih uprava, kao i dru6

UVOD

gih naroda, da se stvore zajednice otpornije na ekološke učinke geomagnetskih oluja“. Te oluje znanstvenici trenutno smatraju najvećom prijetnjom životu na našem planetu jer bi mogle uništiti cijelu informatičku infrastrukturu koja u ovo naše doba upravlja svime, od distribucije električne energije i vode do opskrbe trgovina, od sustava transporta do svih oblika komunikacije.

Predsjednik Obama zasigurno nije bio svjestan ovoga simboličkog datuma, kao što su prethodno u tišini prošle i mnoge druge „slučajne“ podudarnosti: od eksplozije u Severomorsku 13. svibnja 1984. (mjesec i pol nakon posvete Ivana Pavla II. Bezgrješnomu Srcu Marijinu), u kojoj su uništene dvije trećine naoružanja sovjetske flote, do požara u svibnju 1988. (na samoj polovici Marijanske godine 1987./88.) kada su bile uništene dvije tvornice raketnoga goriva, jedna američka u Nevadi i druga, sovjetska, u Ukrajini; od raspada Sovjetskoga Saveza (8. prosinca 1991.) do spuštanja posljednje sovjetske zastave na Kremlju (25. prosinca), na dva datuma kada se u Katoličkoj Crkvi slave blagdan Bezgrješnoga začeća i Božić.

S druge strane, neobično je i preklapanje obljetnica raznih znakovitih događaja u 2017. Osim stote obljetnice ukazanja u Fatimi, obilježava se i petsto godina od Lutherove Reformacije, tristo od osnutka masonerije i sto od Oktobarske revolucije. Ti su događaji imali velik utjecaj na povijest, a imaju ga i danas; na njih se može primijeniti sinteza koju je papa Pio XII. izrekao o trima razdobljima, protestantizmu, prosvjetiteljstvu i ateizmu: „Oh, ne pitajte nas koji je ‘neprijatelj’ niti kakvo ruho nosi. Htio je narav bez milosti, razum bez 7

UVOD

vjere, slobodu bez autoriteta; katkad autoritet bez slobode. To je ‘neprijatelj’ koji postaje sve konkretniji, sa zapanjujućom beskrupuloznošću: Krist da, Crkva ne!

Zatim: Bog da, Krist ne! Napokon prazni krik: Bog je mrtav! Štoviše, Boga nikada nije ni bilo.“3 U zamišljenoj niti koja povezuje marijanska ukazanja, Fatima predstavlja temeljni poziv upravo u toj dimenziji: onkraj svih rasprava o (ne)postojanju neobjavljena odlomka tajne i o valjanosti učinjene posvete Bezgrješnom Srcu Marijinu (te ćemo teme potanko obraditi u ovoj knjizi), Gospa od Krunice trajno nas podsjeća da nas je Bog stvorio za ljubav i trajno nas poziva na obraćenje srca i na pokoru, kako je izraženo u molitvi kojoj je naučila male vidioce: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.“4

8

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

1.

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

Događaji iz Fatime prava su razdjelnica u suvremenoj povijesti, kako Crkve tako i svijeta. I danas, na odmaku od stotinu godina, vidimo da i dalje predstavljaju dramatičan i žuran poziv koji nebo upućuje ljudima.

Naime, ukazanja anđela 1915.–1916. te Gospe od Krunice 1917. godine kronološki se nalaze točno na pola puta između dva događaja koja zaista možemo nazvati epohalnima: ukazanje Gospe od Čudotvorne medaljice u Rue du Bac u Parizu, koje je 1830. naznačilo početak velikih marijanskih događaja posljednjih dvaju stoljeća, te početka trećega kršćanskoga tisućljeća, kada smo 2000. imali Veliki jubilej (s beatifikacijom dvaju fatimskih vidioca Franje i Jacinte i objavljivanjem trećega dijela tajne).

Najstarija od troje vidioca, Lucija de Jesus Rosa dos Santos, rođena je na Veliki četvrtak, 28. ožujka 1907. godine5 u Aljustrelu, malome mjestu u kojem živi svega dvadesetak obitelji, smještenu nedaleko od Fatime u portugalskoj biskupiji Leiria. Bila je najmlađa od sedmero djece Antonija dos Santosa i Marije Rose: imala je pet sestara (Mariju dos Anjos, Teresu, Gloriju, Carolinu i malu Mariju, koja se rodila prije vremena i ubrzo umrla) te jednoga brata, Manuela.

9

FATIMA – CIJELA ISTINA

U jakom liturgijskom vremenu Velikoga tjedna župnik Manuel Joaquim de Oliveira izbjegavao je krstiti djecu mlađu od tjedan dana tako da je Antonio, koji je htio krstiti kćer prije Uskrsa, kao datum rođenja naveo 22. ožujka. Krštenje se slavilo 30. ožujka u župnoj crkvi u Fatimi, a ime Lucija odabrao je otac mlade kume Marije Rose, imenjakinje i kumčeta Lucijine majke Marije.

Lucija je imala sretno djetinjstvo, obavljala je kućanske poslove, a sestra Maria dos Anjos, koja je od nje bila starija šesnaest godina, učila ju je šivati. Majka Maria poučavala je djecu katekizmu i u kući ih je pripravljala za primanje prve pričesti, u čemu je mala Lucija rado sudjelovala. Kad je imala šest godina, izrazila je želju da primi prvu svetu pričest. Župnik je smatrao da je još premlada, ali jedan drugi svećenik, otac Cruz iz Lisabona, pristao ju je ispitati katekizam i ustanovio da je prikladno pripravljena.

Mnogo godina poslije vidjelica je pisala o svojoj prvoj ispovijedi, nakon koje joj je svećenik predložio da se pomoli Gospi da se ona brine o njezinu srcu: „U crkvi je bilo više Gospinih kipova. No, kako su moje sestre uređivale oltar posvećen Gospi od Ružarija, ja sam se običavala moliti pred tom Gospom, pa sam i taj put otišla tamo. Sa svim žarom za koji sam tada bila sposobna, zamolila sam je da sačuva moje siroto srce samo za Boga. Nakon što sam tu poniznu molbu ponovila više puta očiju uperenih u kip, učinilo mi se da mi se Gospa osmjehnula i da mi je pogledom i gestom punom dobrote izrazila svoj pristanak. Obuzela me tolika radost da sam jedva uspijevala izustiti koju riječ.“6 10

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

30. svibnja 1913., na blagdan Presvetoga Srca Isusova, primila je prvu pričest: „Čim je božanska hostija dotakla moj jezik, osjetila sam neku nepomućenu vedrinu i mir, osjetila sam kako me svu ispunja nadnaravni ugođaj tako da mi je prisutnost našega dobrog Boga postala tako jasna, kao da ga vidim i osjećam tjelesnim osjetilima. Tada sam uputila ovu molbu: ‘Gospodine, učini me svetom, sačuvaj moje srce uvijek čistim, samo za sebe.’ U tome mi se trenutku učinilo da mi naš dobri Bog u dubini moga srca govori ove jasne riječi: ‘Milost koju si danas primila ostat će živa u tvojoj duši donoseći plodove vječnoga života.’“7 Nekoliko mjeseci poslije, kad je Lucija napunila osam godina, majka joj je dala zaduženje da vodi ovce na pašu u Cabeço. Išla je zajedno s prijateljicama Marijom Justinom, Teresom i Marijom Rosom Matias.

Djevojčice su se igrale, doručkovale i molile krunicu.

Za vrijeme tih zajedničkih molitava Lucija je tri puta u razdoblju između travnja i listopada 1915. ugledala neobičan lik, bijel i sjajan poput snijega: „Izgledao je poput čovjeka zaogrnuta plahtom… Nisam mu mogla vidjeti ni oči ni ruke“,8 ispričala je majci. Poslije je izrazila svoje duboko uvjerenje: „Događaji koji su uslijedili naveli su me da povjerujem kako je to bio anđeo čuvar koji nas je, ne dajući se jasno vidjeti, pripravljao za ostvarenje Božjih planova.“9 Početkom 1916. Olimpia, Lucijina tetka s očeve strane, popustila je molbama Franje i Jacinte i dopustila im da i oni vode ovce na pašu zajedno sa stadom rođakinje Lucije. Franjo i Jacinta bili su najmlađi od sedmero djece koje je majka Olimpia – ostavši udo11

FATIMA – CIJELA ISTINA

vica sa dvoje djece – imala s drugim mužem, Manuelom Pedrom Martom (ujedno rođakom Marije Rose). „Ne znam zašto, Jacinta i njezin brat Franjo uvijek su me naročito voljeli i uvijek su se željeli igrati sa mnom. Nisu uživali u društvu druge djece i uvijek su me pitali da idem s njima do zdenca koji se nalazi u dnu vrta mojih roditelja“,10 ispričala je Lucija u svojem Prvom sjećanju, napisanom u prosincu 1935. na poticaj biskupa Leirije. José Alves Correia da Silva, koji je postao biskup Leirije 15. svibnja 1920. u dobi od 48 godina, zamolio je Luciju da ispripovjedi sve što zna o Jacintinu životu nakon što su 12. rujna 1935. njezini posmrtni ostaci preneseni iz Vile Nove de Ourém u Fatimu.

Djeca su puno vremena provodila zajedno i međusobno dijelila svoja duhovna razmišljanja utemeljena na pričama o Isusovu i Marijinu životu koje je mama Maria pripovijedala svake večeri. Voljeli su izlaziti na gumno kad bi pao mrak i ondje se diviti nebu: „Natjecali smo se tko će prebrojiti zvijezde, koje smo zvali anđeoskim svjetiljkama. Mjesec je bio Gospina svjetiljka, a sunce Gospodinova. Jacinta bi ponekad znala reći: ‘Gospina mi je svjetiljka draža od Gospodinove jer nas ne žeže niti zasljepljuje.’ Sunce kod nas ljeti doista ponekad strašno žeže; malena je Jacinta, kako je bila vrlo slabe građe, prilično trpjela od vrućine.“11 Dok bi išli sa svojim stadima, prisjeća se sestra Lucija, „Jacinta je vrlo rado slušala jeku glasa u udolini. Zato smo se zabavljali tako da bismo glasno vikali odozgor s brda sjedeći na najvećoj stijeni. Marijino je ime najbolje odjekivalo. Jacinta bi tako ponekad iz12

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

molila čitavu Zdravomariju, izgovarajući sljedeću riječ tek kad bi prethodna prestala odjekivati.“12 Sjajni lik Jednoga proljetnog dana 1916. sve troje bili su na paši u Chousi Velhi. Počela je padati kiša pa su se sklonili u špilju i molili krunicu na način koji su smislili kako bi brže završili i zatim se mogli igrati: „Prebirali smo zrnca govoreći samo: ‘Zdravo, Marijo; Zdravo, Marijo; Zdravo, Marijo!’. Kad bismo došli do kraja otajstva, nakon duže pauze izgovarali smo jednostavne riječi: ‘Oče naš!’. Tako bi, u tren oka, naš vijenac bio gotov!“13 Bilo je oko podne kad je, prema Lucijinu pripovijedanju, „snažan vjetar zanjihao stabla, a mi smo, kako je dan bio miran, podigli oči da vidimo što se događa. Tada smo vidjeli kako nam iznad maslinika lebdeći prilazi lik o kojem sam već govorila. Jacinta i Franjo nisu ga bili nikada prije vidjeli niti sam ja o tome s njima govorila. Malo-pomalo, kako nam je prilazio, razaznavali smo njegov izgled: mladić od četrnaest-petnaest godina, bjelji od snijega, velike ljepote, sunce je sjalo kroz njega kao da je od kristala. Kad je došao do nas, rekao je: ‘Ne bojte se! Ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom’. Kleknuvši na zemlju, pognuo je glavu dok nije dotaknuo tlo, i rekao da tri puta ponovimo ove riječi: ‘Moj Bože! Vjerujem u te, klanjam ti se, ufam se u te i ljubim te! Molim te oprost za one koji ne vjeruju u te, ne klanjaju ti se, ne ufaju se u te i ne ljube te’. Zatim je ustao i rekao: ‘Tako molite. Srce Isusovo i Marijino pozorni su na glas vaših molitava.’“14 13

FATIMA – CIJELA ISTINA

Nekoliko mjeseci poslije, kad je već bilo ljeto, troje djece bilo je u vrtu Lucijinih roditelja, blizu zdenca Arneiro. Dok su se igrali, ponovno su vidjeli anđela koji ih je opomenuo riječima: „Što radite? Molite, puno molite! Srce Isusovo i Marijino imaju s vama planove milosrđa. Neprestano prinosite molitve i žrtve Svevišnjemu!“ Lucija ga je upitala na koji način mogu prinositi žrtve, a anđeo je odgovorio: „Od svega što možete prinosite žrtve Bogu kao zadovoljštinu za grijehe koji ga vrijeđaju te kao prošnju za obraćenje grješnika. Izmolite mir za našu zemlju. Ja sam Anđeo čuvar Portugala. Iznad svega prihvatite i strpljivo nosite trpljenja koja će vam poslati Gospodin.“15 U oba ova slučaja, kao i u svim kasnijim Gospinim ukazanjima, Franjo nije čuo anđelove riječi, nego su mu ih ponovile djevojčice. Od toga su trenutka sve troje odlučili činiti pokoru i klečeći izgovarati molitvu koju su naučili.

Jednoga jesenskog dana vratili su se u špilju pred kojom im se anđeo bio ukazao u proljeće i ondje se molili. Iznenada su osjetili da su obavijeni snažnom svjetlošću i ugledali su anđela koji je u ruci držao kalež, a iznad kaleža lebdjela je hostija iz koje je kapala krv. Ostavivši hostiju i kalež da lebde u zraku, anđeo je kleknuo i čelom dotaknuo zemlju izgovarajući ovu molitvu: „Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, ponizno ti se klanjam i prikazujem ti predragocjeno tijelo, krv, dušu i božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta, kao naknadu za sve uvrede, svetogrđa i ravnodušnost kojima te se vrijeđa. Po neizmjernim zaslugama njegova Presvetoga Srca i Bezgrješnoga Srca Marijina, molim te za obra14

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

ćenje ubogih grješnika.“ Zatim je anđeo ustao, uzeo u ruke kalež i hostiju, hostiju je dao Luciji, a njezinim je rođacima dao piti iz kaleža, govoreći: „Primite tijelo i krv Isusa Krista, kojega strašno vrijeđaju nezahvalni ljudi. Pružajte zadovoljštinu za njihova zlodjela i tješite našega Boga.“16 Nešto manje od godinu dana nakon toga trećeg ukazanja anđela, troje je djece prvi put ugledalo onu koju su u početku opisali kao „Gospođu“. Bila je nedjelja 13. svibnja 1917.: Lucija je netom navršila deset godina, Franjo je ubrzo nakon toga navršio devet (bio je rođen 11. lipnja 1908.), dok je Jacinta imala sedam (bila je rođena 11. ožujka 1910.). Troje malih pastira nalazilo se sa svojim ovcama na pašnjaku Cova da Iria, u zabačenom seocetu udaljenom otprilike dva kilometra. Kako bi im brže prošlo vrijeme, gradili su suhozid oko grma moita da ga zaštite od životinja tako da od njega, kad se razraste, mogu napraviti metle i odnijeti ih majkama. Iznenada ih je obasjalo snažno svjetlo, poput munje, tako da su u prvi mah pomislili kako trebaju skupiti stado i odvesti ga kući prije nevremena. „Nakon što su se spustili niz strminu još nekoliko koraka, odsjaj istog onog svjetla udario im je u oči i pomislili su da je to još jedna munja. Zato su još više ubrzali korak da što prije okupe ovce. No nakon još nekoliko koraka, otprilike na polovici padine, zaustavili su se, iznenađeni kad su iznad male česmine ugledali lijepu Gospođu, svu od svjetla.“17 „Ne bojte se, neću vas ozlijediti“, bile su prve njezine riječi koje su začuli. Zatim je Lucija počela razgovarati s njom, a taj je razgovor prepričala osobito u Četvrtom sjećanju (priređenom u jesen 1941.): „‘Odakle 15

FATIMA – CIJELA ISTINA

dolazite?’, upitala sam je. ‘Ja sam s neba.’ ‘A što želite od mene?’ ‘Došla sam vas zamoliti da dolazite ovamo šest mjeseci zaredom, trinaestoga dana u mjesecu, u isto ovo vrijeme. Tada ću vam reći tko sam i što hoću.

A onda ću opet doći ovamo, po sedmi put.’ ‘Hoću li i ja ići u nebo?’ ‘Da, hoćeš.’ ‘A Jacinta?’ ‘Ona također.’

‘A Franjo?’ ‘I on, ali mora izmoliti mnogo krunica.’“18 Tada ju je Lucija upitala za dvije djevojke koje su nedavno preminule i doznala je da je jedna već u nebu, a da će druga ostati u čistilištu do kraja svijeta (prema komentatorima, taj izraz ne treba uzeti doslovce, nego ga treba tumačiti kao dulje vrijeme). Zatim se razgovor nastavio: „‘Hoćete li se prikazati Bogu kako biste podnijeli sva trpljenja koja vam on želi dati kao zadovoljštinu za uvrede koje mu se nanose i kao molitvu za obraćenje grešnika?’ ‘Da, hoćemo.’ ‘Onda ćete morati mnogo trpjeti, ali milost Božja bit će vaša utjeha’. Dok je izgovarala te posljednje riječi, prvi je put raširila ruke, a u nas je udarilo snažno svjetlo, nekakav odsjaj koji je izlazio iz nje i prodirao nam u grudi i u najdublju nutrinu duše, tako da smo vidjeli sebe u Bogu koji je bio to svjetlo, vidjeli smo se jasnije nego što se vidimo u najboljem zrcalu. Tada smo, potaknuti nekim unutarnjim nagonom, pali na koljena i iz dna duše ponavljali: ‘Presveto Trojstvo, klanjam ti se.

Bože moj, Bože moj, ljubim te u Presvetom sakramentu’. Nakon nekoliko trenutaka, Gospa je dodala: ‘Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir u svijetu i kraj rata’. Zatim se počela polako uzdizati, uzlazeći u smjeru istoka, sve dok nije iščezla u beskrajnoj daljini. Svjetlost koja ju je okruživala kao da joj je otvarala 16

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

put u nebeski svod, zbog čega smo znali reći da smo vidjeli kako se nebo otvara.“19 Po završetku ukazanja djevojčice su ispričale Franji ono što je Djevica rekla, jer on nije čuo ništa, a potom su cijelo popodne razmišljali o onome što se zbilo. Svako toliko Jacinta bi zanosno uzviknula: „Oh, kako lijepa Gospođa!“ Kada ju je pisac William Thomas Walsh 1946. upitao sliči li kip u svetištu u Cova da Iriji Gospi koju je vidjela, Lucija je prostodušno odgovorila: „Ne, ne puno. Kad sam je vidjela, razočarala sam se. Nekako je previše raskošna, previše vesela.

Kad sam vidjela Gospu, ona je zapravo bila žalosna, rekla bih obuzeta sažaljenjem. No ne bi bilo moguće opisati Gospu i bilo bi nemoguće načiniti kip koji bi bio lijep kao ona.“20 Lucija je bila zabrinuta zbog Jacinte: „Čini mi se da mogu pogoditi: ti ćeš sve nekom ispričati“, ali Jacinta ju je uvjeravala da bude mirna. Lucija je ispripovijedala: „Sutradan je k meni dotrčao njezin brat i rekao da je Jacinta uvečer kod kuće sve ispričala. Ja sam je odmah prekorila, a Jacinta je saslušala optužbu ne rekavši ništa. ‘Znala sam da će tako biti!’, rekla sam joj.

‘Ali u meni je bilo nešto što mi nije dopuštalo da šutim’, odgovorila je sa suzama u očima. ‘Nemoj plakati i nemoj više nikomu govoriti ono što nam je rekla Gospođa’. ‘Ali već sam rekla’. ‘Što si rekla?’ ‘Rekla sam da nam je Gospođa obećala da će nas povesti u nebo!’ ‘Baš si to išla odmah reći!’ ‘Oprosti mi, više neću nikome ništa reći!’“21 Doista, malena je održala obećanje: kad je ondašnji fatimski župnik don Manuel Marques Ferreira potkraj svibnja pozvao troje pastira da ih ispita, Jacin17

FATIMA – CIJELA ISTINA

ta je pognula glavu i svećenik je uspio iz nje istisnuti samo dvije ili tri riječi, i to uz velike teškoće. Kad su se vratili kući, Lucija ju je pitala zašto nije htjela odgovarati župniku, a odgovor koji joj je dala upravo ju je razoružao: „Zato što sam ti obećala da više neću nikomu ništa reći!“22 No vijest se počela širiti i izazvala je vrlo različite reakcije. Jacintini i Franjini roditelji odmah su povjerovali u ukazanje, ali Lucijini su bili sumnjičavi, osobito je majka Maria bila vrlo gruba s Lucijom, obrušujući se na nju i riječima i udarcima: „Moraš reći ljudima da si lagala da ne budu prevareni i da ne gube vrijeme, i zato da ja ne gubim vrijeme. Ne mogu od njih ništa raditi.“23 Djevojčica nije reagirala, plačući je odlazila do zdenca i razmišljala o Gospinim riječima koje su joj pretkazale brojna trpljenja. Mali su pastiri nakon toga počeli moliti cijelu krunicu i prikazivati žrtve.

Gospa se ponovno ukazuje Prošlo je mjesec dana i tog 13. lipnja Lucija je u zoru sama odvela stado na pašu. Bio je blagdan sv. Antuna Padovanskoga (koji se svečano slavi u Portugalu zato što je sv. Antun bio rodom iz Lisabona) i Lucija je namjeravala vratiti se na vrijeme kako bi sudjelovala na misi i zatim otišla u Cova da Iriju. Ovako je opisala svoje sjećanje na to jutro: „Moja majka i sestre znale su koliko volim proslave pa su mi rekle: ‘Baš ćemo vidjeti hoćeš li propustiti proslavu kako bi otišla u Cova da Iriju razgovarati s onom Gospođom!’ Toga jutra nitko mi nije rekao ni riječi, ponašali su se pre18

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

ma meni kao da u sebi kažu: pusti je da vidimo što će učiniti!“24 Međutim, dok je bila na pašnjaku, k njoj je došao brat i ostao sa stadom kako bi se Lucija mogla vratiti kući. Ondje ju je čekalo mnogo ljudi iz okolnih mjesta koji su je htjeli pratiti. Nakon mise djevojčica je otišla po Franju i Jacintu i zajedno s mnogim ljudima uputili su se u Cova da Iriju. U Lucijinu je srcu bilo mnogo gorčine zbog majčine nevjerice. Naime, još ju je jednom pokušala nagovoriti da kaže da ništa nije istina: „Okreni to kako hoćeš! Ili ćeš prestati zavaravati ljude i priznaj da si lagala ili ću te zatvoriti u sobu u kojoj nećeš vidjeti ni sunca! Samo nam je još ovakvo što trebalo, uza sve probleme!“25 Pošto su stigli na mjesto ukazanja, troje je pastira kleknulo da izmole krunicu, a nedugo zatim, najavljena bljeskom svjetla koje im je brzo prilazilo, Djevica je došla i spustila se nad česminu. Lucija je pripovijedala o tom ukazanju u Drugom sjećanju, napisanom između 7. i 21. studenoga 1937., te još i više, vrlo detaljno, u Četvrtom sjećanju: „‘Što želite od mene?’, upitala sam. ‘Želim da dođete ovamo trinaestog dana idućega mjeseca, da molite krunicu svaki dan i da naučite čitati. Zatim ću vam reći što želim.’ Zamolila sam je za ozdravljenje jednoga bolesnika. ‘Ako se obrati, ozdravit će kroz godinu dana.’ ‘Htjela bih Vas zamoliti da nas odvedete u nebo.’ ‘Jacintu i Franju uskoro ću odvesti, ali ti ćeš ostati još neko vrijeme. Isus se želi poslužiti tobom da me ljudi upoznaju i uzljube. On želi ustanoviti u svijetu pobožnost mojemu Bezgrješnomu Srcu. Onomu tko je prihvati, obećat ću spasenje i te će duše Bog ljubiti poput cvijeća koje polažem za ukras njegovu prijesto19

FATIMA – CIJELA ISTINA

lju.’ ‘Ostat ću ovdje sama?’, upitala sam, žalosna. ‘Ne, kćeri. Mnogo patiš zbog toga? Nemoj se obeshrabriti.

Ja te neću nikad ostaviti. Moje Bezgrješno Srce bit će tvoje utočište i put koji će te odvesti do Boga.’“26 Izgovorivši ove posljednje riječi, Gospođa je raširila ruke i opet se pojavilo ono što je vidjelica opisala kao „odsjaj onoga neizmjernog svjetla, u kojemu smo se vidjeli kao da smo uronjeni u Boga“.27 Vidjevši pred dlanom njezine desne ruke srce okrunjeno trnjem koje je bilo zabodeno u nj, djeca su shvatila da je to Marijino Bezgrješno Srce, ranjeno grijesima čovječanstva, koje traži zadovoljštinu. Na to su mislili kad su poslije govorili o tajni koju im je Gospa objavila u lipnju. Iako u tom trenutku nisu primili zapovijed da nikom o tome ne govore, osjećali su da bi to trebali držati u tajnosti. Nekoliko dana poslije, shvativši da situacija postaje problematična, župnik je priopćio Lucijinoj majci da želi razgovarati s djevojčicom. „Sutra idemo na misu, rano ujutro. Zatim ćeš otići u župni dvor. Neka te on natjera da priznaš istinu, kakva god ona bila; neka te ukori; neka čini s tobom što hoće; ako te natjera da priznaš kako si lagala, ja ću biti zadovoljna“,28 bile su riječi mame Marije. Lucija se prestrašila, pa je rekla rođacima što je čeka: „Ići ćemo i mi. Župnik je rekao i našoj mami da nas dovede, ali mama nam nije rekla sve te stvari. Strpljenja! Ako nas budu tukli, trpjet ćemo za ljubav prema Gospodinu i za grješnike“,29 odgovorila je Jacinta.

Taj je susret još bio živ u sjećanju sestre Lucije kad ga je zapisala, više od dvadeset godina poslije: „Za vrijeme mise prikazala sam Bogu svoje trpljenje. Zatim sam, prateći svoju majku, prešla preko dvorišta i 20

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

uspela se stubama do župnoga dvora. Na prvim stepenicama majka se okrenula i rekla mi: ‘Nemoj me više mučiti. Sada priznaj župniku da si lagala, tako da on u nedjelju može reći na misi da je sve to bila laž i tako svemu zauvijek stati na kraj. Zar ovo ima smisla? Svi oni ljudi što trče tamo u Cova da Iriju da bi molili pred česminom!’ Nije više ništa rekla, samo je pokucala na vrata. Došla je sestra dobroga župnika koja nas je dovela do jedne klupe da sjednemo i malo pričekamo. Na kraju je došao župnik, uveo nas u svoju radnu sobu i dao majci znak da sjedne u naslonjač, a mene je pozvao da priđem pisaćem stolu.

Kad sam vidjela kako me velečasni ispituje potpuno mirno i čak ljubazno, začudila sam se. Čekala sam što će se zatim dogoditi. Ispitivanje je bilo vrlo temeljito, čak bih se usudila reći iscrpljujuće. Velečasni mi je dao malo upozorenje jer je rekao: ‘Čini mi se da to nije objava s neba. Kad se takvo što dogodi, Gospodin obično naredi dušama kojima se ukazuje da sve ispripovjede svojim ispovjednicima ili župnicima; no ovo se, naprotiv, skriva što je više moguće. To bi mogla biti i đavolska opsjena. Vidjet ćemo. Vrijeme će pokazati što o tome trebamo misliti.’“30 U životopisu koji su nakon njezine smrti napisale sestre iz Karmela u Coimbri taj je trenutak opisan kao jedan od najtjeskobnijih u Lucijinu životu: „Bio je to udarac bodežom u dubinu njezine savjesti: uslijedile su besane noći i strašne more koje su joj remetile san; obeshrabrila se, prestala je sa svojim malim žrtvama, poželjela je sve ostaviti i reći da je zapravo sve bila laž, a nadasve je počela u njoj sazrijevati nakana 21

FATIMA – CIJELA ISTINA

da više ne odlazi primati nebeska viđenja svakoga trinaestog u mjesecu“.31 Djevojčica se bojala da će postati žrtvom đavolske prijevare i strah ju je toliko obuzeo da jedne noći nije ni oka sklopila, što joj je još više pojačalo tmine duha: „Vidjela sam đavla kako se smije zato što me prevario i pokušavao me odvući u pakao. Našavši se u njegovim kandžama, počela sam zazivati Majku Božju, toliko vičući da sam probudila svoju mamu; ona me zvala, zabrinuta, pitajući što mi je. Ne sjećam se što sam odgovorila. Sjećam se samo da te noći više nisam uspjela zaspati jer sam bila kao uzeta od straha. Taj je san u mojoj duši ostavio oblak istinskoga straha i tjeskobe. Jedina mi je utjeha bila da ostanem sama, u kakvu samotnome kutku, da bih u miru plakala. Počela sam se dosađivati čak i u društvu svojih rođaka, pa sam se i od njih počela skrivati“.32 Mala je Jacinta na sebe preuzela zadaću da je utješi: „Nije to đavao, nije! Kažu da je đavao vrlo ružan i da se nalazi pod zemljom, u paklu; a ona je Gospođa veoma lijepa i mi smo je vidjeli kako uzlazi na nebo!“33 Unatoč tomu, još 12. srpnja Lucija nije imala namjeru otići u Cova da Iriju: „Tada sam pozvala Jacintu i Franju i priopćila im svoju odluku. Odgovorili su: ‘Mi ćemo ići. Gospođa nam je rekla da dođemo.’ Jacinta je rekla kako je ona spremna razgovarati s Gospođom, ali joj je bilo žao što ja ne idem i počela je plakati. Pitala sam je zašto plače. ‘Zato što ti ne želiš ići.’ ‘Ne, ja ne idem. Slušaj: ako te Gospođa pita za mene, reci joj da nisam došla zato što se bojim da je đavao.’ Ostavila sam ih i otišla se skriti tako da ne moram ništa objašnjavati ljudima koji su me dolazili zapitkivati.“34 22

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

Tajanstveni zov No, ujutro 13. srpnja neka je neodoljiva sila ponukala Luciju da ipak krene na put, i to da najprije ode do svojih rođaka, koji su još bili kod kuće i uplakani klečali uz krevet zato što nisu htjeli sami otići u Cova da Iriju. Nije im bilo lako stići do mjesta ukazanja zbog mnoštva koje se naguravalo putem. Sve je teklo po dogovoru: tek što su djeca počela moliti krunicu kod česmine, ugledala su već uobičajen odsjaj svjetla.

Evo kako je Lucija iznijela razgovor toga dana: „‘Što želite od mene?’, upitala sam. ‘Želim da dođete ovamo trinaestog idućega mjeseca, da nastavite moliti krunicu svakoga dana u čast Gospi od Krunice, kako biste izmolili mir u svijetu i kraj rata, jer samo će vam krunica moći pomoći.’ ‘Molim Vas da nam kažete tko ste i da učinite neko čudo kako bi svi povjerovali da nam se Vi ukazujete.’ ‘Nastavite dolaziti ovamo svakoga mjeseca. U listopadu ću vam reći tko sam i što želim i učinit ću čudo koje će svi moći vidjeti i povjerovati.’ Potom sam iznijela nekoliko molbi kojih se ne sjećam dobro. Sjećam se da mi je Gospa rekla kako treba moliti krunicu da bi se izmolile te milosti tijekom godine. I dodala je: Prinosite žrtve za grješnike, i mnogo puta izgovarajte, osobito svaki put kada učinite neku žrtvu: ‘O moj Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za sve uvrede koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu’. Izgovorivši to, ponovno je raširila ruke, kao i prethodna dva mjeseca.“35 Odmah potom pokazala je i objasnila tri dijela tajne.

U svakom od prva tri ukazanja, Gospa je bila raširila ruke i zatim ih spustila: „Prema tumačenju sestre 23

FATIMA – CIJELA ISTINA

Lucije, taj položaj Gospinih ruku predstavlja brižnu gestu majke koja podiže dijete kada padne: lijeva ga ruka pridiže sa zemlje, a desna podupire i miluje. Tako se ona uvijek s ljubavlju brine za djecu koja padnu u kaljužu boli i grijeha. Svima nudi svoju zaštitu, želi svima pomoći da se podignu i da hode u dobru, što je jedini put sreće.“36 Na povratku kući, Lucijina je majka još jednom iskazala svoje nezadovoljstvo i idućih joj je dana nastavila predbacivati: „Jadni ljudi, zavaravate ih svojim izmišljotinama, doista ne znam kako da ih oslobodim zablude.“37 Odlučna u nakani da je navede priznati laž, ponovno ju je odvela k župniku, putem svrativši u kuću rođakinje Olimpije, tako da je Lucija mogla reći Jacinti što se događa: „Odmah ću ustati i pozvati Franju. Otići ćemo do tvog zdenca moliti.

Kad budeš gotova, dođi tamo“38, odgovorila joj je sestrična. Župnik ju je i ovaj put primio s blagošću i ispitivao nježno i ozbiljno, služeći se i pokojim lukavstvom kako bi vidio proturječi li djevojčica onomu što je prije rekla. Njegov je zaključak ponovno bio neodređen: „Ne znam što reći ili što učiniti u svemu ovome!“39 Lucija je otrčala do zdenca i našla ono dvoje kako mole na koljenima: „Čim su me vidjeli, Jacinta je dotrčala zagrliti me i pitati kako je prošlo. Ispričala sam joj, a ona mi je rekla: ‘Vidiš? Ne trebamo se ničega bojati!

Ona će nam Gospođa uvijek pomagati, jako nas voli!’“40 U međuvremenu su reagirale i lokalne vlasti. Dana 10. kolovoza Antonio dos Santos i Manuel Pedro Marto primili su poziv da se idućega dana sa svojom 24

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

djecom pojave pred Arturom de Oliveirom Santosom, načelnikom grada Vila Nova de Ourém, udaljenoga petnaest kilometara od Aljustrela. Otac dvaju rođaka bio je odlučan: „Oni ne mogu ići pješice, a ne znaju se ni držati u sedlu na magarcu jer nisu navikli. Osim toga, nemam nikakvu obvezu voditi na sud dvoje djece te dobi.“ Lucijin je otac pristao: „Moja će ići. Neka ona odgovara, ja o tim stvarima ne znam ništa. Ako laže, dobro je da je kazne.“41 U očevoj i stričevoj pratnji djevojčica je otišla na put na magarčiću, s kojega je tijekom puta triput pala svladana snom.

U općini ju je, prisjeća se poslije Lucija, „ispitivao načelnik u prisutnosti oca, strica i druge gospode, ne znam tko su oni bili. Načelnik je inzistirao da mu otkrijem tajnu i da mu obećam da se više neću vraćati u Cova da Iriju. Kako bi to postigao, nije štedio obećanja, a na kraju ni prijetnji. Vidjevši da neće ništa postići, otpustio nas je rekavši da će uspjeti pa makar mi morao oduzeti život. Na strica se prilično izvikao zato što nije postupio po njegovoj odredbi i na kraju su nas pustili da idemo kući“.42 I ovog su puta Jacinta i Franjo bili otišli moliti pokraj zdenca gdje ih je rođakinja našla uvečer kad se vratila: „Pa ti si tu? Tvoja je sestra [Maria dos Anjos] došla po vodu i rekla nam da su te već ubili. Puno smo se molili za tebe i plakali!“43 Dva dana poslije, 13. kolovoza, u Aljustrel je došao načelnik i sazvao u župu troje djece koja su pred njim i pred trojicom svećenika opet ustvrdila kako su govorili istinu o ukazanjima i da o tajni ne mogu govoriti. „To su nadnaravne stvari, vidjet ćemo!“44, odgovorio je Arturo de Oliveira Santos i potom nagovorio vidioce da se uspnu u njegovu kočiju, a kočija je od25

FATIMA – CIJELA ISTINA

mah jurnula prema Vili Novi de Ourému, gdje su ih zatvorili u ćeliju i zaprijetili im: „Ostavit ćemo vas ovdje dok ne otkrijete tajnu. Ako to ne učinite brzo, pržit ćemo vas u ulju.“45 Nakon što su proveli noć na slamarici, 14. kolovoza dugo su ih ispitivali, naizmjence im obećavajući bogate nagrade i prijeteći im smrću. U jednom je trenutku neki policajac rekao kako upravo zagrijavaju kotao pun ulja u kojem će ih pržiti. Jacintu su prvu izveli iz ćelije rekavši joj da odabere hoće li otkriti tajnu ili umrijeti u kipućem ulju. Ona je izjavila da bira mučeništvo, a isto je rekao i Franjo. Ostavši sama, i Lucija se pripremila na muke, no u sobi u koju su je potom odveli našla je rođake žive i zdrave, odlučne u nakani da šute. Nakon još jedne noći u pritvoru, 15. kolovoza odveli su djecu u crkvu u Fatimi, upravo kada su iz nje izlazili vjernici koji su sudjelovali na svečanoj misi svetkovine Uznesenja Marijina.

Lucijina je majka suho rekla: „Ne, nisam se bojala.

Razmišljala sam ovako: ako je istina da su vidjeli Majku Božju, ona će ih zaštititi; a ako lažu, dobro je da ih prisile da to priznaju. Ne mogu previše nauditi tako maloj djeci. Budući da republikanci ne žele ni čuti o Bogu ni o Blaženoj Djevici, možda ih uspiju nagovoriti da priznaju kako su lagali i sve će ovo završiti, jednom zauvijek. Ah, daj Bože!“46 19. kolovoza Lucija je otišla na pašu s Franjom i njegovim bratom Joãom jer majka Olimpia nije puštala Jacintu da izađe iz kuće. Bili su na polju Valinhos nedaleko od svojih kuća kad je djevojčica osjetila da Gospa dolazi. João je otrčao po Jacintu, tako da su troje vidioca zajedno primili četvrto ukazanje koje 26

STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO

je Lucija također pomno opisala. Na početku je postavila uobičajeno pitanje što Gospa od njih želi i dobila odgovor: „Želim da nastavite dolaziti u Cova da Iriju trinaestog u mjesecu i nastavite moliti krunicu svakoga dana. Posljednjega ću mjeseca učiniti čudo, tako da svi povjeruju.“ Razgovor se nastavio ovako: „‘Što želite da učinimo s novcem koji ljudi ostavljaju u Cova da Iriji?’ ‘Neka načine dvije nosiljke: jednu nosi ti s Jacintom i još dvije djevojčice obučene u bijelo; drugu neka nosi Franjo s još trojicom dječaka. Novac od nosiljki neka se namijeni za blagdan Gospe od Krunice; a ono što preostane za izgradnju kapele koju će dati podići’. ‘Htjela bih Vas zamoliti za ozdravljenje nekoliko bolesnika’. ‘Da; neki će ozdraviti tijekom godine’. Zatim je nastavila tužnijim glasom: ‘Molite, molite mnogo i prikazujte žrtve za grješnike jer mnoge duše idu u pakao zato što se za njih nema tko žrtvovati i zauzimati’. Tada se, kao i obično, počela uzdizati odlazeći prema istoku.“47 Toga je dana Jacinta odrezala s česmine dvije grane na koje je Djevica spuštala svoje noge i pokazala ih teti Mariji Rosi dok je prolazila ispred njezine kuće, kao odgovor na njezine stalne optužbe da su lažljivci.

Teta je bila ganuta predivnim mirisom koji je dopirao od tih grana i na tren je ostala bez riječi, no odmah zatim prizemno je dodala: „Bilo bi dobro da se ta Gospođa ukaže u Valinhosu, možda bi onda ti ljudi došli ovamo i prestali ići u Cova da Iriju. Ovdje u Valinhosu neće raditi toliku štetu jer nije obrađena zemlja!“48

27

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 STOTINU GODINA I JOŠ NIJE GOTOVO. . . . . . . . 9 Sjajni lik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Gospa se ponovno ukazuje . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Tajanstveni zov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Obećanje i čudo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 Dva svjedoka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Među dorotejkama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Napokon u Karmelu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 TRI TAJNE I JEDAN PRIVITAK . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Mukotrpno pisanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Odluka Ivana XXIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Atentat na papu Wojtyłu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 Dvije omotnice sestre Lucije . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Zašto 1960.? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Otkrivanje tajne 2000. godine . . . . . . . . . . . . . . . . 78 „Kao mrtav“? Ne, nego ubijen . . . . . . . . . . . . . . . 82 Teorija o dva teksta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 204

SADRŽAJ

Portugal i vjera. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 ŽRTVE I MOLITVE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Uže podijeljeno na tri dijela. . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Srce i trnje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Dvadeset apela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 DEVETORICA PAPA I POSVETA . . . . . . . . . . . . . 127 Suzdržanost Pija XI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Posveta Pija XII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Ivan XXIII. i Pavao VI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Razgovor s Ivanom Pavlom I.. . . . . . . . . . . . . . . 147 Metak Ivana Pavla II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Je li papa Wojtyła ispunio sav zahtjev?. . . . . . . 156 Čin posvete Benedikta XVI. i pape Franje . . . . 163 Kronologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191

205

PREPORUČUJEMO

Górny i Rosikoń dvije su godine putovali surađujući sa znanstvenicima u pokušaju da utvrde autentičnost Kristovih relikvija, među ostalim i svetoga križa, čavala, trnove krune, stupa bičevanja, Kristove tunike, rupca iz Manoppella, sudarija iz Ovieda, svetoga ruha iz Triera i slavnoga Torinskog platna.

Nakon iscrpna istraživanja došli su do fascinantnih zaključaka temeljenih ne toliko na vjeri koliko na dokazima i stručnomu znanstvenom mišljenju, a koji su u potpunu skladu s kršćanskom predajom.

336 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Čudesna ozdravljenja, stigme, euharistijska čuda i život bez jela i pića i brojni drugi neobjašnjivi fenomeni šokiraju ne samo „obične“ ljude nego i znanstvenike. Je li moguće da se hostija pretvori u živo ljudsko srce? Je li moguće 50 godina živjeti bez jela i sna i svakoga tjedna u tijelu proživljavati Kristovu muku? Dvojac Górny i Rosikoń ponovno su obišli svijet dolazeći do mjestâ na kojima se znanost susreće s Otajstvom i u suradnji s uglednim znanstvenicima otkrili mnoštvo zapanjujućih pojava na koje znanost nije u mogućnosti odgovoriti.

368 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Printera Grupa d.o.o.

Tiskano u travnju 2017.

Saverio Gaeta rođen je u Napulju 1958. godine. Kao stručnjak za društvene komunikacije počeo se baviti novinarstvom radeći u napuljskom katoličkom tjedniku Nuova Stagione. Poslije je radio za dnevne listove Il Mattino i L’Osservatore Romano, kao i za mjesečnik Jesus. Glavni je urednik tjednika Famiglia Cristiana, kao i tjednika Credere, a suradnik je i na Radio Mariji. Kao autor ili suautor objavio je šezdesetak knjiga, biografija, antologija i knjiga-intervjua. Među najzapaženijim njegovim djelima možemo navesti biografiju pape Franje Papa Franjo: Život i izazovi, Majka Terezija: tajna svetosti, Padre Pio: Posljednji osumnjičeni, Vidjelica: Tajna Tre Fontane, Karol, svetac: Život i čudesa te mnoge druge.

“Fatima je bez sumnje najproročanskije suvremeno ukazanje.”

Predstavljanje treće fatimske tajne (26. lipnja 2000.)

“Bio bi u zabludi onaj tko bi pomislio da je proročko poslanje Fatime dovršeno.”

Papa Benedikt XVI. prilikom hodočašća u Fatimu (13. svibnja 2010.)

“Možemo govoriti o trećem svjetskom ratu koji se vodi ‘u dijelovima’ zločinima, masakrima i uništavanjem.”

Papa Franjo na vojnom groblju u Redipugliji (13. rujna 2014.)

ISBN 978-953-235-546-8

VERBUM 98 kn

www.verbum.hr