Život nakon života

Patrick Theillier ŽIVOT NAKON ŽIVOTA

Iskustva tik do smrti u svjetlu razuma i vjere

PATRICK THEILLIER

ŽIVOT NAKON ŽIVOTA

Iskustva tik do smrti u svjetlu razuma i vjere

Biblioteka:

Posebna izdanja 197.

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: Expériences de Vie Imminente. Les Expériences de Mort Imminente face à la raison et à la foi © 2019, Groupe Elidia Éditions Artège 10, rue Mercoeur – 75011 Paris; 9, espace Méditerranée – 66000 Perpignan; www.editionsartege.fr

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2022.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Lidija Piskač

Prijevod: Lidija Paris

Lektura: Bonislav Kamenjašević

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

ISBN 978-953-235-827-8

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190725050.

Mojoj djeci i njihovim suprugama i supruzima, vama koji ste mi dali tako lijepu obitelj: Damienu i Axelle

Jérômeu i Marie

Blandine i Jeanu

Marie i Pierreu

Clotilde i Jean-Françoisu

Irène i François-Xavieru.

Svetoj Mirjam od Raspetoga Isusa, čiji se cijeli život odvijao na granici između naravnoga i nadnaravnoga i koja me je, u to sam siguran, vodila u pisanju ove knjige.

Nekad davno mislio sam da je nemoguće imati znanstvene dokaze o postojanju života poslije smrti. Danas više nisam tako siguran. Mislim da je najteže pronaći most između svijeta znanstvenih istraživanja i onoga što mislimo da proizlazi iz duhovnosti ili religije…

Raymond Moody

Povijest, kao i naše postojanje, putovanje je koje ima svoj početak i svoj kraj. Kad se Sin Čovječji vrati, hoće li kod svakoga od nas i na našoj zemlji pronaći vjeru koja spašava? Nepoznavanje dana i sata tjera nas da si postavimo pitanje nismo li možda već ušli u stanje tik do smrti… tik do Života?

Françoise Breynaert

PREDGOVOR

Nova knjiga doktora Patricka Theilliera o stvarnosti „iskustava tik do smrti“ (ITS) više je nego dobra. U odnosu na prethodnu knjigu, autor je proširio dokumentaciju, istančao način tumačenja i produbio zaključke. To nam je višestruko dragocjeno. Jer, doista, mnogi kršćani, čak i vjernici katolici, teško se usuđuju vjerovati u stvarnost života poslije smrti. Tvrde da vjeruju u to, da vjeruju u uskrsnuće mrtvih u posljednji dan, ali u to nisu posve sigurni, pa na brzinu kliznu preko posljednjih riječi Apostolskoga i Nicejsko-carigradskoga vjerovanja ne razmišljajući previše o tome: „Vjerujem u uskrsnuće tijela, u život vječni“; „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Amen.“

Djelomično ih razumijemo jer nemamo izravno iskustvo zagrobnoga života, pa se mnogi pitaju: „Nije li to prelijepo da bi bilo istinito?“ Iskustvo tolikih ljudi koji su bili vrlo blizu smrti, ali su se in extremis vratili u sadašnji život, razjašnjava mnogo toga. Ti ljudi, naravno, zapravo nisu bili mrtvi, inače ne bi mogli o tome svjedočiti. Oni su u blizini smrti iskusili proširenje svijesti, što nam daje naslutiti da je stvarnost mnogo šira od onoga što sada možemo iskusiti. Osjetili su da izvan ovoga zemaljskog života, na ograničenome horizontu, postoji žarište osobnoga

svjetla i ljubavi koja nas čeka, koja nam otkriva našu bijedu i u našemu obraćenju nudi svoje milosrđe.

Kada se ti ljudi vrate uobičajenoj svijesti i na neki način „ponovno uđu“ u tijelo, doživljavaju svojevrsno razočaranje: „Bilo je tako lijepo!“ Doživljavaju pozitivnu životnu preobrazbu, žele produbiti duhovno zajedništvo s Bogom, žele promijeniti svoj život. Čak i oni, nešto rjeđi, koji imaju mučno, gotovo paklensko iskustvo zagrobnoga života, zahvaljujući tome shvaćaju kako je žurno i nužno svoje pouzdanje staviti u dragoga i dobroga Boga, a ne u Sotonu…

Autor donosi mnoga konkretna svjedočanstva i analizira ih u skladu s nizom antropoloških, psiholoških i teoloških kriterija koji su vrlo jasno izloženi u različitim poglavljima ove knjige.

Nema sumnje da su ta iskustva oduvijek postojala. Čini se da to i sam Platon spominje u poznatom

„Mitu o Eru“ na kraju svoga velikog dijaloga Država.

U naše vrijeme nema im broja, zasigurno zato što reanimacija danas uspijeva mnogo češće nego u prošlosti. No možda bi ova brojna svjedočanstva trebalo tumačiti i kao dar Providnosti suvremenomu svijetu, koji je, s jedne strane, tako skeptičan prema zagrobnome životu, a s druge ga stalno proganja pitanje smrti. Možda je ovo način da čuju poruku: „Stvorio sam vas za život vječni, a ne za smrt.“ Ako ga tako protumačimo, ITS je većinom, vjerojatno, kako autor sugerira, ITŽ, odnosno „iskustva tik do Života“.

Nakon što pročitate ovu knjigu, vjerojatno ćete poput mene zaključiti da je istinski život, život u Bogu, pravo čudo, ali i da je krajnje vrijeme da se za to pripremimo.

nadbiskup u miru nadbiskupije Malines-Bruxelles

† André LÉONARD,

Preludij

KRAJ SVIJETA DOGODIT ĆE SE NAŠEMU NARAŠTAJU!

Ova apsolutno autentična priča nije bajka. Svetoga Vinka Fererskoga kanonizirala je Katolička Crkva.

Njegovo tijelo počiva u Vannesu, u Bretanji.

„I onaj anđeo što ga vidjeh gdje stoji na moru i zemlji, podiže k nebu desnicu i zakle se Živim u vijeke vjekova, koji stvori nebo i sve što je na njemu, zemlju i sve što je na njoj, more i sve što je u njemu: ‘Neće više biti vremena!’“ (Knjiga Otkrivenja 10,5–6)

Neće više biti vremena!

Bilo je to 1410. godine. U gradiću na jugozapadu francuskoga kraljevstva najavljivao se dolazak papinskoga izaslanika iz Avignona. Kao i obično, dotični je poslao ispred sebe svoje pokornike koji su okupljali mnoštvo. Otac Vinko Fererski, čuveni propovjednik, bio je poznat širom Europe. U cijeloj povijesti Crkve nikada nije bilo karizmatičnijega misionara. Činilo se da ponovno uprisutnjuje Isusa, ne samo milošću svoje riječi već i uskrsavanjem mrtvih i iscjeljivanjem bolesnih. Govorio je španjolskim narječjem, a svi su ga razumijevali na svome materinskom jeziku. Budio je neizrecivu gorljivost u cijelome kršćanskom svijetu koji je bio podložan avinjonskome papi, obraćao je mnoštva, čak je i tisuće Židova priveo krštenju.

Tri dana poslije taj se mali čovjek, odjeven u habit dominikanskoga reda, pojavio u gradu koji ga je s oduševljenjem dočekao. Uvijek ga je pratio njegov magarac koji mu je nosio knjige (Bibliju i Sumu teologije svetoga Tome Akvinskoga). Šareno mnoštvo slijedilo ga je, pjevale su se pobožne pjesme isprekidane zvucima bičevanja flagelanata.

Na središnjemu trgu podignuta je drvena platforma kako bi mnoštvo koje se okupljalo moglo dobro

čuti. Otac Vinko Fererski, tada već u godinama, bio je nizak i ćelav. Teško se uspinjao stubama pa se osla-

njao na ogradu. Gradski kanonici uspeli su se za njim i sjeli iza njega tvoreći sa svećenicima i mjesnim biskupom impresivnu crkvenu kohortu. Zatim je otac Vinko učinio znak križa: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga…“ Glas mu je bio jedva čujan, poput daha. Mnoštvo, savršeno tiho, nije čulo ništa. Onda se polako počelo događati čudo. Čovječuljak se preobrazio. Uspravio se. Glas mu je postajao sve jači. I odjednom je izgledao velik, pun nježna autoriteta. Glas mu je postao snažan, počeo je ulaziti u svako srce, sve do onih u zadnjim redovima.

Toga dana propovijedao je drukčije nego inače. Obično je govorio nadugo i naširoko, u prispodobama se koristio seoskim slikama, pričao je priče koje su ponekad izazivale duhovnu radost, a ponekad suze onih koji su se pokajali, no toga dana bio je kratak:

„Djeco moja, donio sam vam veliku vijest. Ne govorim to od sebe. Kada bi bilo tako, moje svjedočenje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Ovu vijest koju vam donosim potvrdio mi je sam Gospodin.

Neće više biti vremena! Dolazi kraj svijeta. Dogodit će se našemu naraštaju. Došao sam vas pozvati da se pripremite za dolazak Gospodnji. Doći će u slavi suditi dobrima i zlima.“

Okupljeno mnoštvo bilo je pod dubokim dojmom svečanoga tona ove objave. Mnogi su pali na koljena. Drugi su se zgledali ne znajući trebaju li biti zabrinuti ili sretni. „Od danas, djeco moja, morate se bespovratno obratiti, priznati svoje grijehe i ispraviti sve što trebate ispraviti.“

Čudo

U redovima klerika svatko je u tišini pomno proučavao svoga susjeda ne znajući što misliti o ovoj iznenadnoj i neočekivanoj objavi. Otac Vinko šutio je. Činilo se da čeka, očiju uprtih u nebo, stežući veliko raspelo na prsima. Biskup je napokon ustao i – uza sve poštovanje što ga duguje izaslaniku Njegove Svetosti Pape – rekao na latinskom:

„Oče, nije li preuzetno na ovaj način objavljivati kraj svijeta? Drugi su se to usudili prije vas i pogriješili su. Zar crkveni zakoni ne zabranjuju davanje

ovakvih proročanstava, zar Sveto pismo izričito (u Mateju 24,36) ne kaže: ‘A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac.’“

„Preuzvišeni, ovo što vam danas najavljujem ne dolazi od mene, već od autoriteta samoga Gospodina.“

„Oče, ako ova objava dolazi od Gospodina, ne bi li je trebao potvrditi neki znak koji dolazi od njega?“

„U pravu ste, Preuzvišeni. To je opravdan zahtjev.“

Otac Fererski stoga nastavi govoriti okupljenima

tonom punim autoriteta koji mu je davao uvjerljivost:

„Nema više odgađanja! I kako nitko u cijelome kršćanskom svijetu ne bi posumnjao u istinitost ove objave, pozivam vas da me slijedite do groblja gdje ćete osobno vidjeti znak našega Gospodina.“

Mnoštvo je najprije oklijevalo, a zatim krenulo; prethodili su im pokornici i njihovo pjevanje. Skupili su se u središtu groblja; konačno je stigao otac Fererski, a za njim i klerici.

Otac Fererski govorio je glasno kako bi ga cijeli grad mogao čuti. Zatražio je da mu pokažu grob osobe koju su svi poznavali po njezinim vrlinama. Katedralni župnik i mnoštvo pokazali su mu grob jedne pobožne majke koja je umrla prije gotovo mjesec dana i za sobom ostavila ožalošćenu obitelj. Otac Fererski naredio je da se izvadi lijes. Na biskupov znak, grobari su počeli kopati. To je dugo trajalo, pa su ljudi počeli moliti krunicu. Konačno je skromni drveni lijes bio izvađen iz zemlje. Grobari su ga otvorili, a iz njega se proširio ustajali miris mesa u raspadanju.

Ali otac Fererski prišao je tome jadnom tijelu, jednostavno ga blagoslovio i čudo se dogodilo. Svjedoci su vidjeli kako meso koje je već bilo potamnjelo nanovo dobiva boju života, a mrtva se žena uspravila, posve živa. Njezina djeca i njezin suprug, zaprepašteno gledajući, progurali su se u prvi red.

Ivan, njezin osmogodišnji dječak, prvi se usudio obratiti joj se:

„Majko, jesi li to ti?“

„Ja sam, sinko, vraćam se iz prekrasnoga kraja. Tamo sam vidjela čuda koja se ovdje na zemlji ne mogu ispričati.“

Vijest o uskrsnuću širila se mnoštvom od usta do usta. Ljudi su se toliko naguravali da je jadnoj ženi, koja je i dalje sjedila u svome lijesu, ponestalo zraka.

Otac Fererski ponovno je progovorio, uveo reda u mnoštvo koje je sada prilazilo jedno po jedno, a zatim se pobrinuo da se svatko vrati na svoje mjesto.

Potom se obratio svima:

„Cijeloga života pamtite ovo čudo koje vam je naš Gospodin danas dao vidjeti. Zapamtite, nema više odgađanja!“

Zatim se obratio ženi i upitao:

„Ženo, vraćaš se iz kraljevstva Božjega. Je li istina da kraj svijeta dolazi bez odlaganja i da će to doživjeti naš naraštaj?“

„Oče, istina je. Anđeo koji me je tražio da se vratim na zemlju rekao mi je neka potvrdim sve što ste rekli.“

„A što Gospodin sada traži od tebe? Moraš li ostati s nama ili se želiš vratiti u vječnu kuću?“

Žena, okružena mužem i djecom, odgovori glasom još uvijek ispunjenim nebom:

„Moram se vratiti.“

Zatim se obrati svojoj obitelji:

„Mili moji, nakon što sam živjela ondje odakle dolazim, više ne mogu živjeti na zemlji. Bila bih vam na teret jer bih samo žudjela za nebom. Predugo sam ostala da bih podnijela ovu zemlju. Ali sada znate gdje sam. I uskoro ćete mi se pridružiti. Naš Gospodin doći će po vas. Kćeri moje, svaki sam dan s neba gledala kako ste dobro preuzele sav kućanski posao. Sine moj, vidjela sam tvoju hrabrost. Ti ćeš dugo živjeti. A ti, oče, drago mi je vidjeti kako si dobro u našoj obitelji očuvao pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.“

Poljubila je svoju djecu i muža. Legla je u lijes i iznova izdahnula.

Ivan

Devedeset godina poslije Ivan, sin ove žene, još uvijek je bio živ. Navršio je 98 godina i bio je u ovome gradu posljednji preživjeli iz naraštaja koji je svjedočio čudu uskrsnuća njegove majke. Ljudi su promatrali starca. Bio je pun humora i rekao je da ga je nebo vjerojatno zaboravilo jer od njegovih prijatelja iz mladosti više nitko nije bio na životu. I posvuda se govorilo da će, prema obećanju svetoga Vinka Fererskoga, kraj svijeta doći prije njegove smrti.

Ipak, malotko je živio kao da bi mu svaki dan mogao biti posljednji. Treba reći da je sveti Vinko Fererski umro u Bretanji 1419. godine i da se otada, osim ratova, epidemija i gladi (uobičajeno za sva vremena), ništa nije dogodilo… Je li pogriješio? Neki lakomisleni klerici tako su mislili u tajnosti, unatoč sudu Crkve, koja ga je kanonizirala i prozvala „anđelom suda“ pozivajući se na stih iz Knjige Otkrivenja svetoga Ivana, gdje anđeo na sav glas viče: „Neće više biti vremena!“1

Ivan je umro u svome krevetu u prosincu godine 1500. Predvođen svojim anđelom, prošao je kroz vrata koja vode u predvorje drugoga svijeta. Tek tada je shvatio koliko je otac Vinko Fererski bio u pravu.

Ivan se našao na golemu trgu koji je bio okupan svjetlošću i omeđen velikim drvećem u cvatu, kakva nema na zemlji. Veliko mnoštvo s nestrpljenjem ga je čekalo. Najprije je prepoznao majku, oca, braću i sestre. A iza njih, iza oca Vinka Fererskoga, čije su mu se nestašne oči smiješile, stajalo je mnoštvo svih onih koji su u proljeće 1410. slušali propovijedanje

svetoga papinskog izaslanika. Svi su bili tamo i svi su, bez iznimke, prema obećanju svetoga Vinka Fererskoga, u svome tijelu u trenutku smrti iskusili kraj svijeta, dolazak Antikrista u obliku Lucifera i povratak Krista u njegovoj slavi, u pratnji svetaca i anđela. Prošlo je 90 kratkih godina i sve se ostvarilo. To se dogodilo njemu kao i onome drugom Ivanu, evanđelistu orlovskoga pogleda, koji je pisao o sebi kada je ostario (Ivan 21,23):

„Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: ‘Neće umrijeti’, nego: ‘Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?’“

Isus je, međutim, upozorio (Matej 24,27–44) da se u jednome vidu miješaju tri stvarnosti tvoreći jednu jedinu: kraj krajeva (događaji posljednjega naraštaja koji će živjeti na zemlji, kraj svijeta): „Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina Čovječjega“2; kraj jednoga naraštaja (kraj ljudskih društava, kraj jednoga svijeta): „Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude“3; pojedinačna smrt svakoga od njih: „Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.4“5

UVOD

Gotovo da nema autora ili pisca koji nije govorio o prelasku s jednoga svijeta na drugi…

Primjera ima mnogo. Evo ih nekoliko:

Konfucije: „Postoje dva života, a drugi počinje kada shvatite da imate samo jedan.“

Victor Hugo: „Kada čovjek umre, s njegova lica pada maska, a s Božjega lica pada koprena.“

La Bruyère: „Ne mogu zamisliti da bi duša za koju je Bog želio da posjeduje svijest o njegovu beskrajnom i vrhunski savršenom biću mogla biti uništena.“

Voltaire: „To, da naša vremenita smrt vodi u drugo rođenje, nije ništa čudnije nego što smo se prvi put uopće i rodili.“

Rainer Maria Rilke: „Gospodin svakome daje njegovu smrt koja se rađa iz njegova života.“

Jean Vilar: „Smrt ne može ugasiti dušu.“

Paul Verlaine: „Živjeti znači umrijeti, a umrijeti znači roditi se.“

Gustave Thibon: „Posljednju riječ ima ljubav, a ne smrt.“

Ivan Marija Vianney: „Kada poslije ne bi bilo ničega, dobro bih se nasanjkao, ali nikada neću požaliti što sam vjerovao u Ljubav.“

ŽIVOT NAKON ŽIVOTA

Otac Auguste Valensin: „Čekajmo smrt, čekajmo njezin poziv kao što čekamo ljubavno pismo kada imamo dvadeset godina.“

Madeleine Delbrêl: „Smrt: eksplozija bitka u Ljubavi.“

Marthe Robin: „Smrt će rastjerati ovu koprenu i sjenu koja nam skriva čudo.“

Terezija iz Lisieuxa: „Naša je smrt poput kapi vode koju proguta Božje sunce.“

Majka Terezija: „Smrt je povratak kući, u Božju kuću.“

Sveti Ivan Zlatousti: „Čekanje na pravi život nakon smrti bitan je temelj kršćanstva.“

Svi znaju da će naš život ovdje završiti: život neizbježno vodi u smrt. Ne znamo dan ni sat – na našu sreću! – ali to je jedino u što smo sigurni: umrijet ćemo i sve ćemo morati ostaviti! U usporedbi s poviješću čovječanstva, naše zemaljsko postojanje trajat će samo trenutak. Što će se tada dogoditi? Nije li to veliko pitanje našega zemaljskog postojanja i nije li smrt najvažniji trenutak?

Međutim, na Zapadu se čini sve kako bi se to skrilo. Smrt je tabu, uklonjena je. Nestali su obredi žalovanja koji su postojali još prije samo 50 godina… Naravno, smrt je prisutna posvuda u virtualnome obliku, na ekranima, ali nema je nigdje, prava smrt nedostižna je: potiskuje se, udaljuje što je više moguće, po mogućnosti briše, i u tome se ide sve dalje. U tome prednjače vlasnici Googlea, Applea, Facebooka i Amazona – giganti weba – koji, ulažući mnoga sredstva, čak uspijevaju dočarati društvo bez smrti,

„postsmrtno“ društvo koje je razvilo „transhumanizam“ i „smrt smrti“.

Što bi bio život bez smrti?

Filozof Robert Redeker objašnjava: Ako je život sada bez smrti, a smrt bez života, što će biti sa životom koji više nije usmjeren prema kraju, prema smrti koja mu je davala dubinu i cilj?6

„Živjeti kao da smrt ne postoji vrtoglava je utopija“, naglašava on. Živjeti kao da smrt ne postoji, kako je istaknula Françoise Breynaert,7 ne znači li to „biti u stanju bliske smrti“? U produljenome stanju bliske smrti, bez otvorenosti, bez ufanja, bez nade…

Stvoreni smo za život. Ne kako bismo ostali vječno na zemlji, već kako bismo ušli u stanje Života, kako bismo prešli iz vrlo kratka postojanja u Život koji nema kraja.

To je ono što bih želio istražiti u ovoj knjizi, koja se nadovezuje na moju prvu knjigu o onome što je sada poznato pod imenom iskustva tik do smrti ili ITS, što je akronim koji je ušao u uobičajenu uporabu. No ne bismo li ta iskustva radije trebali nazvati IGS (iskustva na granici smrti), ili IPS (iskustva privremene smrti), ili IBS (iskustva bliske smrti), ovisno o tome što znamo o ovome posebnom stanju, ili, još bolje, kako ova

knjiga najavljuje: iskustva tik do Života ili ITŽ…

Zapravo sam sve uvjereniji da je trenutna brojnost tih iskustava pravi odgovor, da je to uzvratna vatra na ovo „stanje tik do smrti“, koje današnje društvo paradoksalno doživljava ustrajavajući u poricanju

smrti, čime riskira sve nas zatvoriti u samoubilačku nedosljednost.

Svi pokazatelji kažu da naš humanizam koji se temelji na judeokršćanskoj tradiciji nestaje. Prvi put u ljudskoj povijesti (u ova posljednja četiri tisućljeća) zapadna civilizacija nudi model života bez religije, bez transcendencije, bez poveznice s nadnaravnim ili čak s naravnim moralom božanskoga nadahnuća: više se čak ne poštuje ni Dekalog, koji je nužan za skladan život u društvu.

Ipak je neobično da politički analitičar poput

Jérômea Fourqueta8 može reći:

Ušli smo, a da nismo ni primijetili, u postkršćansko doba: bit će to razdoblje rascjepkanosti.

Fragmentacija društveno-ekonomskih skupina (elite nemaju praktički nikakva kontakta s drugim ljudima), fragmentacija opsesija, fragmentacija trajnih mikroborbi, etnička mržnja, društvena mržnja, ekonomska mržnja, da ne duljim. I ništa što ujedinjuje. Ništa što okuplja.

To nije nimalo iznenađujuće u društvu bez smrti, u društvu bez očeva, u društvu bez Boga, kojega se više ne prepoznaje kao jamca bratstva među ljudima.

Američki kršćanin Rod Dreher u svojoj dojmljivoj knjizi Benediktova opcija9 upozorava na nezaustavljivi sunovrat kršćanskoga Zapada i naglašava rastuće poteškoće s kojima će se oni koji žele zadržati svoju vjeru morati suočiti u nadolazećim desetljećima.

Navodi osobito filozofa Alasdaira MacIntyrea, koji primjećuje da nama više ne upravljaju ni vjera, ni ra-

zum, ni to dvoje zajedno, već relativistička i „emocionalna“ načela. On tvrdi sljedeće, izgubivši svaki kolektivni osjećaj za opće dobro i vrlinu, „postali smo barbari“.

Poslušajmo i povjesničara Guillaumea Cucheta u knjizi Kako je naš svijet prestao biti kršćanski10. On djelomično objašnjava krizu kroz koju prolazi Katolička Crkva jer se više ne govori o „posljednjim stvarima“, o onome što nas čeka poslije smrti. Ljudska bića ne prestaju postavljati pitanja o podrijetlu patnje i smrti: Što se događa nakon toga, što ostaje od odnosa uspostavljenih na ovome svijetu? Zar potpuno nestaju?

Zar nema nikakve interakcije između onoga i ovoga svijeta? Odakle dolazi zlo i ljudska zloća?

Koherentan odgovor na sva ova pitanja daje kršćanska Objava u Svetome pismu, koja kaže da nakon ovoga zemaljskog života slijedi vječni Život s Bogom i da će svatko tko vjerno i moralno živi po svojoj savjesti te prihvaća Božje milosrđe ući u Ljubav samoga Boga i biti pobožanstvenjen; čak ćemo na kraju vremena uskrsnuti u svojemu produhovljenom, preobraženom tijelu.

Pa to je ipak pravo pravcato otkriće! No možemo li u to vjerovati? Nije li to potpuno nerealno? Koliko puta čujemo ljude, čak i vjernike, kako kažu: „Ne znamo ništa, ne znamo što ima s druge strane: nitko se nikada nije vratio!…“

Ali vratili su se, čini se da su se neki ipak vratili!…

U zadnjih pedesetak godina namnožila su se svjedočanstva ljudi za koje se mislilo da su mrtvi (u stanju kliničke smrti: prestanak pulsa i disanja), a koji su se in extremis vratili u život. Svatko na svoj način

ŽIVOT NAKON ŽIVOTA

svjedoči kako je napustio svoje tijelo i proživio nezaboravan „trenutak“ koji ga je vukao prema nečemu onkraj ovoga svijeta, nečemu veličanstvenom izvan našega vremena i prostora, što je morao sa žaljenjem napustiti kako bi se vratio u svoj tjelesni omotač, kako bi se vratio na zemlju…

Nakon ovoga iskustva svoje postojanje više nisu gledali na isti način: osnaženi su, pozorniji, prisutniji, svjesniji, empatičniji prema svojim najmilijima, zahvalni su za život, koji odsada smatraju svetim. Taj odlazak i povratak zapisan je u njima, on reaktivira njihovu duhovnost, koja proizlazi iz izvjesnosti da postoji život nakon smrti koji im se ne može oduzeti.

Pa to je doista originalno!

Naročito zato što se ove činjenice savršeno podudaraju s kršćanskim naukom! Gospodin Isus kaže nam:

Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? (Ivan 11,25–26)

Ne bi li svatko od nas trebao odgovoriti na ovaj ključni izazov, na pitanje života ili smrti? Upravo ćemo se time ovdje baviti polazeći od brojnih pozitivnih reakcija koje sam kao znanstvenik, liječnik i vjernik katolik primio nakon objavljivanja svoje prethodne knjige11. Uvjeren sam da se samo uza zajedničku pomoć vjere i razuma može najbolje obuhvatiti ove činjenice, koje su koliko čudne toliko i fascinantne, i pozivam se na veličanstvenu rečenicu Ivana Pavla II.:

„Vjera i razum dva su krila koja omogućuju ljudskom duhu da se uzdigne sve do kontemplacije istine.“12

Stoga sam se potrudio produbiti temu iz moje prethodne knjige, iznijeti svjedočanstva koja sam osobno primio ili prikupio kako bih produbio autentičnost ovih činjenica i iz njih izvukao sve pouke za nas, koji nismo imali „sreću“ tako nešto iskusiti. * * *

Otpor prema mogućnosti iskustava tik do smrti još je uvijek vrlo snažan.

Klasična, racionalistička, redukcionistička i deterministička znanost ne može ih priznati jer ona previše dovode u pitanje njezine službene dogme.

Crkveni ljudi na njih gledaju kao na periferne, čak „paranormalne“ fenomene odalečene od katoličke vjere.

Istodobno postoji obilje članaka, knjiga i konferencija o ITS-u koji idu u svim smjerovima… Neki su zanimljivi, drugi dvosmisleni, treći zbunjujući kako u znanstvenome tako i u „vjerskome“ smislu.

Također, moramo priznati da u sadašnjim istraživanjima na ovome području na međunarodnoj razini (primjerice, IANDS13) sve više dominira struja koju možemo nazvati „neospiritističkom“… I to s obiju strana Atlantika. To je sasvim razvidno ako pogledamo program Međunarodnoga udruženja za proučavanje ITS-a u Washingtonu D. C., gdje, među ostalim, možemo naći radionicu koju vodi „medij“ za komunikaciju s duhovima. Drugi primjer, vodeća osoba u istraživanju ITS-a u Francuskoj redovito organizira seanse autohipnoze radi komunikacije s pokojnima. Doista smo svjedoci porasta spiritizma, s

nekoliko mrvica kvantne fizike koje ovim praksama daju boju „znanstvenosti“…

Ovaj trend, nažalost vrlo popularan, nekako se nametnuo u današnjemu dijalogu između znanosti i religije.

I konačno, ova je tema vrlo moderna. Na mreži možete pronaći određeni broj videozapisa svjedočanstava koja govore o ITS-u. Većina njih stvarna je i vrlo lijepa, ali neka su očito zagađena željom da se prenese poruka koja uopće ne proizlazi iz iskustva. Stoga uvijek moramo biti oprezni.

* * *

Iako sam u prvom redu praktičar, predstavit ću ITS polazeći od brojnih svjedočanstava koja sam primio i pitanja koja su se postavljala na mojim predavanjima o toj temi, dakle kao u prethodnoj knjizi. Dodao sam još nekoliko priča iz svoga istraživanja čije sam izvore provjerio.

Prikazat ću u grubim crtama, na sasvim konkretan način i što je argumentiranije moguće, što se događa tijekom ITS-a. Zatim ću produbiti znanstveni i religijski pristup, a onda to povezati s čudima kako bih ponudio kriterije za razlučivanje.

U Lourdesu, gdje sam bio kao stalno zaposleni liječnik zadužen za primanje izjava hodočasnika o neočekivanim ozdravljenjima koja sam provjeravao radi utvrđivanja čuda, pomno sam slušao sve što su mi hodočasnici imali reći. Neki su se usudili povjeriti mi da su se vratili u život kada su bili klinički mrtvi, dakle da su iskusili ITS.