MIJAZMA
Ta memla što zri u krugovima sopstva, to što raste u biću, da zavara trag... i to što od skora smo pusta ostrva načeti tišinom, s rukama u bestrag... To što se potiremo, jedno u drugom, govoreći najgore laži o nama to nemušto nad svijetom, zvjerinje ruglo, tama što prazninom raste za vjeđama... Ta navjek ista mučnina naših dana, to nemanje kada, ni s kime, ni kamo!... Ta siva, besudna datost uspavana, u kojoj se prazni, i goli ogledamo... Ta slaboća što iz svih bića izrasta, u veliku nemoć puka, duha zamor, ta je sablast strah od bliskosti i bratstva, zato se tuđimo, i gorim pretvaramo! To je zadah nečijih leproznih snova. Ta pustoš zakona sile i pravila, taj zamor što vaskoliki svijet okova, samo je dašak njihovog ništavila!
139