Bećarac na putu - od lokalne i nacionalne do svjetske kulturne baštine

BEĆARAC NA PUTU – OD LOKALNE I NACIONALNE DO SVJETSKE KULTURNE BAŠTINE

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Biblioteka

Posebna izdanja

Naslov publikacije

Bećarac na putu – od lokalne i nacionalne do svjetske kulturne baštine

Bećarac on the Road – From Local and National to World Cultural Heritage Uredile

Ružica Pšihistal i Katarina Dimšić

Uredničko vijeće

Vera Erl, Goran Rem, Marko Josipović, Goran Đaković

Nakladnik

Šokačka grana Osijek

Ulica kralja Petra Svačića 36, 31 000 Osijek

Za nakladnika Goran Đaković

Lektura i korektura Žaklina Kurmaić

Prijevod na engleski Branimir Kurmaić

Naslovnica

Matija Dronjić, Kombinirana grafika snimaka tkanica iz Zbirke narodnih nošnji istočne Hrvatske

Zadanja strana korica Nepoznati autor, Skupina iz Rokovaca, Rokovci, 1937.

Grafičko oblikovanje naslovnice i prijelom Krešimir Krešendo,Rezoobrt za grafičke usluge

ISBN 978-953-8223-01-3

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem

Mjesto i godina izdanja Osijek, 2022.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Osječko-baranjske županije i Grada Osijeka.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Uredile Ružica Pšihistal i Katarina

Slika 1. Kreković, ? Grupa žene i muškarci, Drenovci, 1923.

Uvodnik Editorial

Naila Ceribašić

Osvrt na bećarac iz perspektive njegova upisa na UNESCO-ov „Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva“ 11

Review of Bećarac from the Perspective of Inscription on the UNESCO “Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity” 14

Mihael Ferić

Bećarac – nematerijalno kulturno dobro Hrvatske i svjetske tradicijske baštine 17

Bećarac – Intangible Cultural Property of Croatian and World Traditional Heritage 26

Katarina Dimšić

Bećarac – osvrt na UNESCO-ovo kulturno dobro 35

Bećarac – a Review of UNESCO’s Cultural Heritage 41

Josip Užarević

Poetika bećarca 49

The Poetics of Bećarac 57

Ružica Pšihistal

Semiotika ljubavi u šokačkim pismicama 65 Semiotics of Love in Šokac Ditties 70

Ilija Babić

Bećarfest „Alaj ću se kerit i bećarit“ 75

Bećarfest “Oh, How I Shall Revel and Rejoice“ 79

Dunja Vanić

Bećarci

Bećarac

Amra Ismić

Antibećarci

The Antibećarac

O

Literatura

Gorjanski

Popis

UvodnikBEĆARAC

NA PUTU – OD LOKALNE I NACIONALNE

DO SVJETSKE KULTURNE BAŠTINE

Kao minimalistički intermedijalni lirski usmenoknjiževni žanr (Užarević) i najpopularniji slavonsko-baranjsko-srijemski tradicijski napjev (Ceribašić) bećarac je još uvijek živ i u izvornom ili spontanom izvedbenom kontekstu i u medijskim posredovanjima „druge“ ili „treće“ usmenosti. Bećarac kao najsnažniji identitetski biljeg ustrajno prati šokački svagdan i blagdan, ne napušta šokačku kulturu u turbulentnim preslagivanjima od ruralnog do (post)urbanog. Od prvog zapisanog bećarca rukom Matije Antuna Relkovića u drugom izdanju Satira 1779. kao citatni ukor Slavoncima (Dobro mi je i boljem se nadam, / u čem hodim u tome i spavam) do rasipnog i rasapnog bećarenja šokačkoga anti junaka, Kozarčeva Đuke Begovića (Na jednu pjesmu vezivala se druga, iz kola se izvijao bećarac, bećarcem se preplitao svatovac, svatovac se preplitao u kolo...), modernističkih pjesničkih melankoličnih (na)dopisivanja Vladimira Kovačića u Šokačkim varijacijama (Gajde šute. Sad je drugo doba. / Sve su rjeđe dukati o vratu, / A sve češće dugovi i briga…) i virtuozne Bećarske rapsodije Zlatka Boureka u različitim umjetničkim formatima (animirani film, kazališna predstava, skulpture) bećarac je podatan i savitljiv hipotekst i intertekst za različite autorske idiolekte, upravo njihova „dodana vrijednost“, neprocjenjiv kulturni kapital. Još nije potonuo u konzumeristički folklorizam! Prigodna knjižica odabranih radova stručnjaka i poznavatelja, ali i ljubitelja šokačke riči i pisme tek je mali podsjetnik na bogatstvo koje čuvaju samo dva deseteračka stiha. U njima je sve što vrijedi pamtiti i čega se vrijedi sjećati! Kao najvažniji među šokačkim „grozdovima mitova, simbola, vrijednosti i tradicije“ (A. D. Smith) bećarci su pjesničko pamćenje Šokadije, „zamišljenog“, a stvarnog mjesta/ zavičaja, kristalizacijska točka identiteta. Biti na UNESCOV-ovoj listi „Reprezentativnoga popisa ne materijalne kulturne baštine čovječanstva“ (2010–2011.) za bećarac znači da je On i tradicijska i živa

svjetska kulturna baština. Za nas bećarac ostaje bašćina, dakle „očevina“ koju ne smijemo prodati ili otuđiti jer ju nismo „stekli“ nego naslijedili, a baštinici postajemo tek ako bećarac kreativno posvojimo u novim interpretacijama i u novim izvedbama.

Ružica Pšihistal i Katarina Dimšić

BEĆARAC ON THE ROAD - FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

As a minimalist intermedial lyrical oral literary genre (Užarević) and the most popular Slavonian-Baranja-Srijem traditional tune (Ceribašić), Bećarac is still alive in the original or spontaneous performance context and in the media mediations of the “second” or “third” orality. Bećarac, as one of the strongest identity marks, persistently follows the Šokac everyday life and holidays, it does not abandon the Šokac culture in turbulent changes from rural to (post)urban. From the first recorded Bećarac by the hand of Matija Antun Relković in the second edition of Satir in 1779 as a quotational rebuke to Slavonians (I’m good and I hope for the better, / I walk and sleep in the same sweater) to the wasteful and reckless wandering of the shocking anti-hero Đuka Begović by Josip Kozarac (One song led to another, a bećarac came out of the circle dance, a bećarac led to a wedding song, a wedding song intertwined in a circle dance...), modernist poetic melancholic (re)correspondence of Vladimir Kovačić in Šokačke varijacije (Bagpipes silent, it’s another age / Rarely ducats, often worries and low wage) and the marvellous Bećarska rapsodija by Zlatko Bourek in various artistic formats (animated film, theatre play, sculptures) Bećarac is a flexible and malleable hypotext and intertext for various authorial idiolects, it’s their “added value”, an invaluable cultural capital. It has not yet sunk into con sumerist folklorism!

The commemorative booklet of selected papers by experts and connoisseurs, but also lovers of Šokac language and songs, is just a small reminder of the richness preserved in only two decasyllabic verses. They contain all that is worth remembering and memorizing! As the most important among Šokac “clusters of myths, symbols, values and traditions” (A. D. Smith), Bećarac is the poetic memory of Šokadija, “imagined”, yet real place/homeland, the crystallization point of identity. The inscription of

Bećarac on the UNESCO’s Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity (20102011) means that it is both a traditional and a living world cultural heritage. For us, Bećarac remains a heritage, i.e. our fatherland that we must not sell or alienate because we did not “acquire” it, but inherited it, and we become heirs only if we creatively adopt Bećarac in new interpretations and new performances.

Ružica Pšihistal and Katarina Dimšić

IZ PERSPEKTIVE NJEGOVA UPISA NA

UNESCO-OV „REPREZENTATIVAN POPIS NEMATERIJALNE KULTURNE BAŠTINE ČOVJEČANSTVA”

Budući da sam sudjelovala u pisanju nominacije bećarca za upis na UNESCO-ov „Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva“ (2010–2011.), a poslije i u pisanju izvješća za UNESCO o stanju očuvanosti u šestogodišnjem razdoblju nakon upisa (2017–2018.), ovaj se osvrt koncentrira na pojedine naglaske iz tih dokumenata.

Kako je istaknuto i u nominaciji, bećarac je najpopularniji glazbeni i usmenoknjiževni žanr na području istočne Hrvatske – Slavonije, Baranje i Srijema. Od središnje je važnosti za takav njegov status tekstualna sastavnica, kojom se prenose društvene vrijednosti i ostvaruje komunikacija unutar sku pine, napose šaljivim opisima ljubavnih naklonosti i odbijanja, predočavanjem karakternih osobina ljudi iz vlastite i drugih sredina, izražavanjem ljubavi prema rodnom mjestu i njegovim ljepotama, komentiranjem suvremenih i prošlih događaja, ljudskih mana i vrlina te odnosa među različitim generacijama, društvenim klasama i spolovima. Na glazbenoj i izvedbenoj razini pandan je tomu izmjenjivanje, nadovezivanje, pa i nadmetanje vodećih pjevača praćenih instrumentalnom pratnjom, pretežno tamburaškom. Ovisno je o konkretnoj prigodi, ali i želji i umijeću pjevača. Vodeći pjevač ili pjevačica slobodni su znatno individualizirati svoju izvedbu i u tekstovnom i u glazbenom pogledu. Gledajući iz perspektive klasičnog određenja žanra to se od njega/nje, uostalom, i očekuje. No ujed no se svatko smije okušati u ulozi vodećeg pjevača. Opisana se vrsta pjevane verbalne komunikacije naziva natpjevavanje i vuče svoje podrijetlo od natpjevavanja u kolu, koje je bogato dokumentirano u izvorima od sredine 19. stoljeća nadalje.

Zahvaljujući svojoj obljubljenosti i dubokoj usađenosti u kulturu istočne Hrvatske prijenos bećarca na nove generacije nije ugrožen. Prijeporna je međutim tendencija standardiziranja njegovih glazbenih značajki i ograničavanja komunikacijskog aspekta. Naime, u mnogim je današnjim izvedbama, napose onima orijentiranima predstavljanju na sceni i u medijima, bećarac sveden na samo jedan, onaj najpoznatiji melodijski obrazac (koji se kreće od septime do terce u odnosu na završni ton na pjeva u 1. glazbenom retku, te do završnoga tona u preostalim redcima), izvodi ga samo jedan vodeći pjevač koristeći ograničen fond najpoznatijih tekstova i posve izostaje element natpjevavanja. Glavni cilj upisa bećarca u nacionalni registar kulturne baštine (2007.), a potom i njegovo uključivanje u UNESCO-ov Reprezentativni popis (2011.) bilo je obuzdavanje ili barem ublažavanje takva razvoja, odnosno očuvanje bogate raznolikosti glazbenih i usmenoknjiževnih inačica (mikroregionalne, mjesne, pa i individualne, kao i kontekstualne, rodne, estetske i druge posebnosti), kao i komunikacijska funkcija bećarca. Predložene mjere očuvanja predvidjele su razvijanje programa koji će omogućiti učestaliju, izravniju i neformalniju interakciju među nositeljima tradicije, primjerice organiziranjem susreta (kao spoja neformalnog susretanja i organiziranoga nastupanja) koji bi u većoj mjeri uravno težili elemente sudioništva i predstavljanja, odnosno vrijednosti bećarca kao sredstva komunikacije i kao reprezentativne baštine istočne Hrvatske.

Ne može se kazati da su se ta nastojanja i ostvarila. Umjesto toga, u razdoblju nakon upisa na UNESCO-ov popis i posljedičnog većeg interesa za brand bećarca na nacionalnoj razini, došlo je do širenja bećarca i u drugim regijama Hrvatske te do porasta interesa za srodne žanrove temeljene na izmjenji vanju i nadovezivanju deseteračkih dvostihovima. Sve češće svi se takvi žanrovi nazivaju bećarcima, a pojedine inicijative usmjerene očuvanju komunikacijske vrijednosti bećarca pojavile su se ne samo u istočnoj Hrvatskoj (npr. Bećarfest u Babinoj Gredi, od 2012.) nego i izvan ovog primarnog područja rasprostranjenosti bećarca (npr. Slunjska večer bećarca, od 2014.). Što se pak tiče dokumentacije i istraživanja, najaktivniji su u proteklom razdoblju bili istraživači sa samoga područja Slavonije, Baranje i Srijema (npr. Zvonimir Toldi, koji je 2013. objavio zbirku Sve je cure Mile vezetiro: Pjesmice, bećarci, natpjevavanja). Osim toga, u porastu je broj entuzijasta, pojedinaca i skupina koji tekstove otprije postojećih i novoosmišljenih bećaraca prikupljaju, pohranjuju i razmjenjuju putem društvenih mreža, servisa i zasebnih mrežnih stranica, što je uostalom u suglasju s UNESCO-ovim načelom o produkciji znanja odozdo prema gore. Dakako, u porastu je i broj videozapisa bećaraca dostupnih na internetu. U doba upisa u nacionalni registar i nominiranja za UNESCO istaknutu su ulogu odigrali Klub „Šokadija” iz Zagreba, Folklorni ansambl Broda i Savez kulturno-umjetničkih društava Slavonije i

Baranje reprezentirajući brojna kulturno-umjetnička društva, tamburaške sastave i druge nositelje bećarca s područja Slavonije, Baranje i Srijema. Po upisu, za koordinaciju aktivnosti na očuvanju bećarca, sukladno nacionalnoj zakonskoj regulativi, zaduženi su Konzervatorski odjeli u Osijeku, Vukovaru i Slavonskom Brodu kao tijela Ministarstva kulture i medija na županijskim razinama. Zadaća im je pružiti stručnu i logističku podršku nositeljima tradicije i drugim dionicima očuvanja bećarca, dok se financijska potpora ostvaruje putem projekata na lokalnoj, županijskoj i/ili nacionalnoj razini.

REVIEWCeribašićOF

Because I participated in drafting the nomination of Bećarac for inscription on the UNESCO “Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity” (2010-2011), and later in drafting of the report for UNESCO on the state of preservation in the six years after inscription (2017-2018), this review concentrates on highlights from these documents.

As it was pointed out in the nomination, Bećarac is the most popular music and oral literature genre in the area of eastern Croatia ‒ Slavonia, Baranja and Srijem. Central to this status is the textual component, which transmits social values and communicates within the group, especially humorous descriptions of love and rejection, portraying the characteristics of people from their own and other backgrounds, expressing love for someone’s hometown and its beauties, commenting on contem porary and past events, human flaws and virtues, and relationships between different generations, social classes, and genders. At the musical and performance level, the counterpart is the alternation, continuation, and even competition of lead singers accompanied by instrumental accompaniment, mostly tamburitza. It depends on the specific occasion, but also the desire and skill of the singer. The lead singer is free to significantly individualize his/her performance both in lyrics and music. Looking from the perspective of the classical definition of the genre, this is what is expected of him/her, after all. But at the same time, everyone can try themselves as a lead singer. The described type of sung verbal communication is called chanting and derives its origin from chanting in a circle dance, which is richly documented in sources since mid-19th century.

BEĆARAC FROM THE PERSPECTIVE OF INSCRIPTION ON THE UNESCO “REPRESENTATIVE LIST OF THE INTANGIBLE CULTURAL HERITAGE OF HUMANITY”

Thanks to its popularity and deep integration into the culture of Eastern Croatia, the transmission of Bećarac songs to new generations is not endangered. However, the tendency to standardize its musical features and limit the communicational aspect is controversial. Namely, in many of today’s performances, especially on stage and in the media, Bećarac is reduced to only one, the most famous melodic pattern (ranging from the seventh to the third in relation to the final tone of the melody in the 1st musical line, and to the final tones in the remaining lines), is performed by only one lead singer using a limited fund of the most famous lyrics, and the element of singing over the singer by other participants is completely missing. The entry of Bećarac into the National Register of Cultural Heritage (2007), and its subsequent inscription on the UNESCO Representative List (2011), had as the main goal the curbing or at least mitigating such developments, i.e. preserving the rich diversity of musical and oral literary versions (micro regional, local, and even individual, as well as contextual, gender, aesthetic and other peculiarities), as well as the communicative function of Bećarac. The proposed conservation measures envisage the development of programmes that will enable more frequent, direct and informal interaction between tradition bearers, for example through organized meetings (as a combination of informal meeting and organized performance) that would better bal ance elements of participation and representation, in other words the value of Bećarac as a means of communication and as a representation of heritage of Eastern Croatia.

It cannot be said that these efforts have been successful. Instead, in the period after the inscription on the UNESCO list and the consequent greater interest in Bećarac brand at the national level, there was an expansion of Bećarac songs in other regions of Croatia and an increase in interest in related genres based on exchanging and adding decasyllabic distich in other musical forms. Increasingly, all such genres are called Bećarac, and some initiatives aimed at preserving the communicational value of Bećarac have appeared not only in Eastern Croatia (e.g. Bećarfest in Babina Greda, since 2012), but also outside its primary area of distribution (e.g. Slunj Bećarac Evening, since 2014). In terms of documentation and research, the most active in the past period were the researchers from Slavonia, Baranja and Srijem (e.g. Zvonimir Toldi, who in 2013 published the collection Sve je cure Mile vezetiro: Pjesmice, Bećarci, Natpjevavanja). In addition, there is a growing number of enthusiasts, individ uals and groups, who collect, store and share texts of pre-existing and newly written Bećarac songs through social networks, services and separate websites, which is in line with UNESCO’s principle of bottom-up knowledge production. Of course, the number of videos of Bećarac songs available on the Internet is also on the rise.

At the time of registration in the national register and nomination for UNESCO, a prominent role was played by the Club “Šokadija” from Zagreb, Folklore Ensemble Brod, and the Association of Cultural and Artistic Societies of Slavonia and Baranja, representing numerous cultural and artistic societies, tamburitza ensembles and other proponents of Bećarac in Slavonia, Baranja and Srijem. After the inscription, the Conservation Departments in Osijek, Vukovar and Slavonski Brod, as bodies of the Ministry of Culture and Media at the county level, are in charge of coordinating activities for the pres ervation of Bećarac, in accordance with national legislation. Their task is to provide professional and logistical support to the bearers of tradition and other stakeholders in the preservation of Bećarac, while financial support is provided through projects at the local, county and/or national level.

– NEMATERIJALNO KULTURNO DOBRO HRVATSKE I SVJETSKE TRADICIJSKE BAŠTINE

U glazbeno-tradicijskoj (pučkoj, narodnoj, folklornoj) glazbi Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke i Banata posebno mjesto ima vokalno-instrumentalni napjev1 bećarac kao jedan od glazbeno-tradicijskih idioma spomenutih regija, a posebno Slavonije, Baranje i hrvatskog Srijema.

Bećarac pripada skupini napjeva na deseteračke dvostihe i rijetko trostihe u kojima se na određeni melodijski obrazac pjevaju sadržajem veoma različiti stihovi, u prvom redu ljubavni i metaforički erotski. Toj skupini pripadaju svatovci, drumarci, pokladarci, pudarske i čobanske pjesme te pjesme s pripjevima kojima pripjevi najčešće nisu deseterački.

Između bećarca i spomenutih napjeva više je temeljnih razlika. Bećarac se u pravilu pjeva uz instrumentalnu pratnju, nekoć gajdi i tambure samice, potom uz tamburaške sastave, violinu i tam burašku pranju, a od sredine minulog stoljeća uz harmoniku i tambure te uz violinu, harmoniku i tamburaški sastav. Bez instrumentalne pratnje izvodi se samo ako u toj prilici nema svirača. Svi ostali napjevi na deseteračke stihove pjevaju se bez instrumentalne pratnje.

Svatovci i drumarci imaju više inačica napjeva, dok bećarac ima ukalupljeni i prepoznatljivi napjev, koji može neznatno varirati i biti ukrašavan kratkim tonovima (ornamentima) koji se spontano ume ću u glavnu melodiju. Napjev bećarca za tradicijsku glazbu ima neuobičajeno velik tonski opseg u vokalu, u instrumentalnom uvodu i intermezzu i preko toga opsega, dok su napjevi ostalih deseteračkih pjesama manjega opsega, najčešće četiri do pet tonova. Bećarac je u durskom tonalitetu, a ostale

1 Utemeljitelj hrvatske etnomuzikologije Osječanin Franjo Ksaver Kuhač rabio je riječ ‘napjev’ za melodiju, ‘pjesma’ za sti hove, a ‘popijevka’ za melodiju i pripadajuće stihove.

deseteračke napjeve grade tonovi durskog, molskog i orijentalnog tonskog niza, a nerijetko se u nekim napjevima izmjenjuju jedan, drugi i treći tonski niz. Bećarac je redovito u programu folklornih smotri kao najavljeni i nenajavljeni produžetak, a u mimohodu je neizostavan. Ostali napjevi na deseterce gotovo su iščezli iz manifestacijskih programa, a samo ih ambiciozna i dobro vođena folklorna društva snimaju na svoje CD-e. Nekada davno svatovski je ceremonijal najavljivao svatovac, a nekoliko desetljeća unazad tu je ulogu preuzeo bećarac. Svatovske su povorke poodavno predvođene pjesmom svatovca u ženskom zboru bez sviračke pratnje i vokalno-instrumentalnom izvedbom bećarca u muškom zboru na začelju povorke. Svatovac se više ne pjeva u svadbenoj povorci, a bećarac je povjeren unajmljenim profesionalnim tamburaškim sastavima.

Prvi etnolozi, etnomuzikolozi i melografi nisu cijenili bećarac pa ga nisu ni zapisivali. Franjo Kuhač ne upotrebljava taj naziv u zbirkama Južno-slovjenske narodne popievke, a napjeve na deseteračke stihove svrstava u skupinu popijevka o razbojnicima i tatima. Etnolog Josip Lovretić spominje muško noćno pjevanje koje bi moglo biti izvorište današnjeg bećarca. Učitelj i melograf Luka Lukić u notnim rukopisima ima primjere koji pripadaju napjevu bećarca, iako ih ne oslovljava tim imenom, a tek u jednom pismu iz 1951. godine spominje „bećarske i pijančeve pjesme“. Početkom pedesetih godina 20. stoljeća melograf i sakupljač narodnih pjesama Slavko Janković piše: „To su napjevi u kojima se pjevaju brojne pjesmice obično bećarskog, raskalašenog i pijanog sadržaja.“2 Nakon dugo vremena, lutanja i osporavanja, bećarac je konačno dobio točnu definiciju i priznanje etnomuzikološke znanosti. Etnomuzikolog Vinko Žganec3 smatra „da je bećarac prije svega glazbeni oblik specifičnih značajki, da je to ime melodije na koju se pjevaju deseterački stihovi, a bećarac se upravo svojim napjevom razlikuje od ostalih deseteračkih pjesama.“4 U znanstvenom radu „Melodije bećarca“ objavio je 30 notnih zapisa napjeva bećarca i pripadajućih deseteračkih stihova te iscrpnu muzikološku analizu.

2 Janković, Slavko. 1967. Šokačke pismice I. Vinkovci: MH Vinkovci, 30.

3 Vinko Žganec (1890–1967.), pravnik, melograf, etnomuzikolog, znanstvenik Instituta za etnologiju i folkloristiku, profesor Muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te međuna rodnih asocijacija za folklornu glazbu.

4 Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 513‒523.

Na raznim lokalitetima Slavonije, Baranje, Srijema i Bačke melografi su zapisali mnoštvo napjeva bećarca, deseteračke stihove, instrumentalne melodije, akordičku pratnju te vokalne i instrumentalne obrade. Većina ih je objavljena u zbirkama, a dio je ostao u rukopisima Antuna Bauera, Josipa Andrića, Stjepana Stepanova, Luke Lukića, Slavka Jankovića, Julija Njikoša, Mihaela Ferića, Duška Topića, Adama Pavića, Zdravka Drenjančevića i Martine Gajger-Krajnović. Vinko Žganec u spomenutoj studiji o bećarcu ističe: „Veoma je upadljiva značajka bećarca što njegove melodijska fraze imaju tri dvodobna takta i time su u opreci s čitavom klasičnom muzikom, koje se melodijske fraze osnivaju na jedinicama od po dva takta.“5

Prve inačice bećarca manjeg tonskog opsega. Jedan od prvih notnih zapisa bećarca klerika i melografa Antuna Bauera iz Donjih Andrijevaca potječe od 31. kolovoza 1929. godine, a objavljen je u Zagrebu 1937. godine.6

Notni zapis Antuna Bauera iz Andrijevaca

Napjev iz Donjih Andrijevaca, kao i današnji bećarac, ima četiri trotaktne fraze, istu metriku i ritmiku, ali manji tonski opseg od svega pet tonova u kojima se nazire njegova prepoznatljiva melodija.

5 Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 518.

6 Širola, Božidar. 1937. Sviraljke s udarnim jezičkom. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 282.

Bećarac se u skupnom pjevanju izvodi u dvoglasju. Primjer je notni zapis Slavka Jankovića iz Starih Mikanovaca, opet s četiri trotaktne fraze, ali drugačije metrike i bogatije ritmike.7

Notni zapis Slavka Jankovića iz Starih Mikanovaca

Melodiju vodi samo jedan pjevač, a svi drugi pjevaju prateći glas. Pratnja se pridružuje vodećem glasu kada čuje intonaciju ili shvati sadržaj stihova. U dvoglasju dominira tercno dvoglasje na mahove kombinirano s intervalima sekunde i kvarte te obveznim kvintnim završetkom. Danas, nažalost, bećarac slušamo na folklornim smotrama s tercnim završetkom, a na tu karikaturu nitko ne reagira! Terca u drugom glasu, ispod završnog tona napjeva na drugom ljestvičnom stupnju, kolebljiv je ton – ne ostavlja čvrsti dojam završetka kao što je to slučaj s kvintom koja je temeljni basov ton u završnom akordu. Ako se pratnji pridruže ženski glasovi, tada iznad završnog tona uz tercu u muškim glasovima zvuči interval sekste, pa je završetak još nedorečeniji. Instrumentalna pratnja u vodećem glazbalu ritmička je i melodijska varijacija vokalnog napjeva i za par tonova premašuje njegov tonski opseg. Bački tamburaši bogato ukrašavaju vodeću melodiju, gotovo do virtuoznosti. To potvrđuje notni zapis Josipa Andrića vodeće melodije bećarca iz Tavankuta.

7 Janković, Slavko. 1970. Šokačke pismice II. Vinkovci: MH Vinkovci. Notni prilog broj 100.

Notni zapis Julija Njikoša iz Vinkovaca

Kod slavonskih tamburaša instrumentalna je pratnja u vodećem glazbalu skromnija jer je u Bačkoj bilo više profesionalnih tamburaških kapela, dok su u Slavoniji bećarac pratili gajdama, tamburom samicom, glazbalima malog tonskog opsega ili s tamburašima amaterima.

Notni zapis Josipa Andrića iz Tavankuta

Pojavom violine kao vodećeg glazbala uz tamburašku pratnju, potom harmonike, a naročito profesionalnih estradnih tamburaških sastava ta je razlika nestala. Vodeća se instrumentalna melodija i ovdje bogato ornamentira pa čak se dopunjuje i akordička pratnja bugarije i basova pratnja. Ostala nam je, nažalost, još jedna neželjena posljedica – svirka u bržem i dvostruko bržem tempu, pogotovo u instrumentalnom uvodu i intermezzu, po kojoj bećarac gubi još jednu važnu osobinu, a to je sporiji i spori tempo izvedbe s povremenim usporavanjem (ad libitum) koji diktira vodeći pjevač. Tonalitetnu pripadnost napjeva i akordičku pratnju Vinko Žganec objašnjava ovako: „Ako proma tramo samo melodijsku liniju bećarca, pričinit će nam se da su te melodije komponirane u eolskoj ljestvici. No kako se bećarci obično pjevaju dvoglasno, a najčešće i uz pratnju narodnih instrumenata, gajda, tambura, u novije doba i harmonike, muzička pratnja tih melodija formira se po narodnom harmonijskom osjećanju, i to tako da se njihova latentna harmonija javlja u shemi: subdominanta,8 tonika,9 dominanta.10“11

Poanta ili bit bećarca počiva na stihovima oblikovanim u formi deseteračkog dvostiha, kojemu se na početku mogu dodavati uzvici: ej, aj ili oj! Deseterački dvostih je poseban usmeno-književni žanr i osnovna jedinica bećarca, a bećarac je ključni simbol tradicijske slavonske prakse, simbol vrednota i simbol identiteta ljudske skupine koja ga izvodi i kojoj se izvodi.

Na isti se stih, neznatno varirani ili „cifrani“ napjev, pjevaju bezbrojni stihovi, a fundus im je gotovo Osimneiscrpan.sakupljača

rekordera Slavka Jankovića te Luke Lukića deseteračke su stihove uz napjeve zapisi vali svi melografi i istraživači slavonsko-baranjsko-srijemske glazbene tradicije i usmene književnosti. Stvaralački čin kod bećarca očituje se izborom, smišljanjem i oblikovanjem stihova te skladnom, emotivnom i lijepom izvedbom. Evo nekih stihova!

8 Subdominanta – četvrti stupanj durske ili molske ljestvice, akord na istom tonu (trozvuk od terce i kvinte).

9 Tonika – prvi stupanj ljestvice, akord na istom tonu.

10 Dominanta – peti stupanj ljestvice, akord na istom tonu.

11 Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 518.

Najbrojniji su hvalisavi ljubavni stihovi:

Sve sam redom izljubio seke, Evo mene koji ljubim žene, al’ mi snaše na srcu ostaše. volim žene, a curice mene.

Erotske se poruke upućuju alegoričnim i nedorečenim stihovima i asocijacijama: Kuvarice, otvori kapiju, Nema sela di se nisam skit’o, da ti rudo u nju ne zabiju. ni curice koju nisam pit’o.

Bećar je sklon neradu i rasipništvu: Svašta volim, al’ ne volim radit’, Kućo moja, bagremove grede, Piti, jesti i curice gnjesti. sve sam prod’o, prodat ću i tebe.

Inat i prkos bećarske su vrline koje se ističu u prvom licu jednine: Ja sam bećar od mladosti rane, Alaj ću se kerit’ i bećarit’, pa ću biti dok me ne sa’rane, pa da vidim ‘ko će mi zabranit’. Nesposobni ljubavnici izvrgnuti su ruganju, najčešće bogataši, a siromasi se hvale kao uspješni ljubavnici. Stihovi nekih rugalice prelaze granice ukusa i spadaju u sarkazme: Siroma’ sam oca siromaka, Imam ženu lipu i debelu, mušterija lipih divojaka. da j’ kobila, alaj bi vozila.

Trostisi su rijetki, u najviše uzoraka ponovi se drugi stih i zamjeni jedna ili dvije riječi: Bećaru su vrata otvorena, kod curica i kod mladi’ žena, kod curica i kod udovica.

Lascivni (bestidni, sramotni) stihovi nisu javno izvođeni iz više razloga. Dugo su ovdje vladala pravila patrijarhalnog načina života po kojima je takvo verbalno izražavanje bilo nezamislivo. Po postulatima crkve to je bio grijeh, a nju se bez pogovora slušalo. Na javnim okupljanjima, svadbama, običajima i drugdje gdje se pjevalo i sviralo bili su na okupu stari i mladi, bake, majke, djedovi, očevi, djevojke, mladići i djeca, što je još jedan razlog zbog čega se birao rječnik i zbog čega se pjevalo u alegorijama i Unazadmetaforama.nekoliko desetljeća u bećarcima se pjevaju i lascivni stihovi, pa i vulgarni. Neki su objavljeni u zbirkama stihova i tonski snimljeni. Pjevaju se u zatvorenom krugu intimnih prijatelja i istomišljenika.

Naziv bećar potječe od turske riječi, a kod nas je to naziv za mladog čovjeka, neženju, samca, lolu, bekriju, rasipnika, veseljaka, ženskara i ljubavnika sklonog raskalašenom životu, pretjeranom jelu i piću.

Zašto bećar pjesmom ističe neposluh, samovolju, rasipništvo, nepoštivanje društvenih normi, sklo nost neumjerenom životu, osobito piću i drugim porocima? Odgovor treba tražiti u strogim društve nim regulama koje su kroz minula vremena propisivale i određivale način života, svjetonazore, pravila ponašanja, javnog morala i sveukupnog življenja.

Stoljećima su ovi ravničarski predjeli imali status graničnog područja pa su životna pravila bila stroga. Nestabilna granica i stalna ratna prijetnja razlozi su zbog kojih je ovo područje bilo napučeno carskim vojskama, a žitelje uz granicu po potrebi pretvorilo u stražare, vojnike i ratnike.

Raskalašeni i obijesni bećar pjesmom je izražavao svoj revolt i neslaganje s krutim životnim pravilima i sputavanjem slobode i tako stvorio prototip ili prauzor neobuzdanog čovjeka sklonog životnim radostima, čarima, užitcima, porocima, rasipništvu, a u krajnjoj liniji i vlastitoj propasti.

Pored početnih zanemarivanja i osporavanja bećarac je opstao i postao najpopularniji slavonsko-baranjsko-srijemski napjev, jer niti jedna druga pjesma ne stvara tako radostan i raspojasan ugođaj, ne budi toliko radosnih stanja i raspoloženja kod izvođača i promatrača koje su na granici transa ili Programushita!

prvog spektakl koncerta Šokačka rapsodija – 100 tamburaša u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 2006. godine završio je bećarcem u izvedbi vokalnih solista i pratnji tamburaškog orkestra od 160 tamburaša. Urnebesno je popraćen ovacijama prepunog gledališta, kako na prvom koncertu tako i na sljedećima. Predsjednik Udruge „Šokadija” Zagreb Martin Vuković predložio je da pokrenemo nominaciju bećar ca za upis u Registar zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara. Što je zamišljeno, to je i učinjeno! Rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH 3. lipnja 2007. godine utvrđeno je da „Bećarac-vokalno-instrumentalni napjev poznat na području Slavonije, Baranje i Srijema, ima svojstvo kulturnog dobra.“ To su bile prve mjere zaštite na nacionalnoj razini. Uslijedila je nominacija za upis na UNESCO-ovu nematerijalnu svjetsku kulturnu baštinu. Korespondencija na liniji UNESCO – Ministarstvo kulture RH – autor trajala je tri godine, a uvrštenje bećarca u svjetsku kulturnu baštinu proglašeno je koncem 2011. godine na indonezijskom otoku Baliju. UNESCO je uporno inzi stirao na isticanju i popisu mjera zaštite kulturnog dobra, čuvanju i prenošenju na pokoljenja, imeno

vanju pojedinaca, grupa, udruga institucija i državne zajednice kojima bi bio zadatak da trajnu zaštitu, čuvanje i prenošenje na generacije provode u djelo. Na tome se zadatku, izuzev rijetkih regionalnih i lokalnih manifestacija i prigodnih programa, nismo proslavili! Prva pozitivna inicijativa krenula je iz Babine Grede. U lipnju 2012. godine u Babinoj je Gredi na prijedlog istaknutog prosvjetnog i kulturnog djelatnika Ilije Babića u organizaciji Udruge za promicanje i čuvanje šokačke baštine „Šokadija” održan prvi festival bećarca pod imenom Bećarfest. Festival je postao tradicionalna manifestacija, izvrsno je posjećen, medijski praćen od strane Vinkovačke i Osječke televizije, no Hrvatska radiotelevizija za takav program nije našla prostora niti u odloženim terminima!

To je ozbiljno pitanje za njihove glazbene urednike, iz jedinog razloga što su bećarci izvođeni u Babinoj Gredi neusporedivi s karikaturalnim i hvaljenim izvedbama na folklornim smotrama u Vinkovcima i Đakovu, a koje se nalaze u udarnim večernjim i danjim terminima njihovih emisija.

Treba pridodati album Bećarac Singing and Playing from Eastern Croatia s dvama CD-ima i jednim DVD-om na kojima su slikovni prilozi, sažetak opisa dobra na engleskom jeziku i audiovizualni snim ci izvedbe bećarca. Objavljen je u nakladi Ministarstva kulture RH.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

– INTANGIBLE CULTURAL PROPERTY OF CROATIAN AND WORLD TRADITIONAL HERITAGE

In the traditional (folk, folklore) music of Slavonia, Baranja, Srijem, Bačka and Banat, the vocal-instrumental tune1 Bećarac has a special place as one of the musical traditional idioms of those regions, especially Slavonia, Baranja and Croatian Srijem.

Bećarac belongs to a group of melodies in decasyllabic distichs, and rarely tristichs, in which very different verses are sung to a certain melodic pattern, primarily about love and often metaphorically erotic in nature. This group includes: Svatovac, Drumarac, Pokladarac, pudar’s and shepherd’s songs, and songs with choruses that are usually not decasyllabic.

There are several fundamental differences between Bećarac and the mentioned tunes. As a rule, Bećarac is sung with the instrumental accompaniment of bagpipes and tambura samica, with tam buritza ensembles, violin and tamburitza, from mid-20th century with accordion and tamburitza, and with violin, accordion and tamburitza ensembles. It is performed without instrumental accompaniment only if there are no musicians present on the occasion. All other melodies based on decasyllabic verses are sung without instrumental accompaniment.

Svatovac and Drumarac have several different versions of the tune, while Bećarac has a fixed and recognizable tune, which can be slightly varied and decorated with short tones (ornaments) that are spontaneously inserted into the main melody. Bećarac’s melody has an unusually large tonal range for traditional music in the vocals, in the instrumental introduction and intermezzo and over that range, while the melodies of other decasyllabic songs are smaller in scope, usually four to five tones.

1 The founder of Croatian ethnomusicology, Franjo Ksaver Kuhač from Osijek, used the word ‘tune’ for melody, ‘song’ for verse, and ‘descant’ for melody and related verses.

Bećarac is in a major key, and other decasyllabic tunes are built in the tones of major, minor and oriental tonal sequence, and often in some melodies one, two and three tonal series alternate between each other. Bećarac is regularly included in the programme of folklore festivals as an announced and unannounced extension, it is indispensable in the parade.

Other decasyllabic tunes have almost disappeared from the event programmes, and only ambitious and well-run folklore societies are recording them on their CDs. The wedding song Svatovac used to announce the wedding party a long time ago, and a few decades ago, the role was taken over by Bećarac. Wedding processions have long been led by the song of Svatovac by a women’s choir without musical accompaniment and the vocal-instrumental performance of Bećarac by the men’s choir at the back of the procession. Svatovac is no longer sung in the wedding procession, and Bećarac is usually performed by hired professional tamburitza ensembles.

The first ethnologists, ethnomusicologists and melographers did not appreciate Bećarac, nor did they record it. Franjo Kuhač does not use this name in the collections of South Slavic folk songs Južno-slovjenske narodne popievke, and he classifies melodies of decasyllabic songs into the group of songs about robbers and brigands. Ethnologist Josip Lovretić mentions male night singing, which could be the source of today’s Bećarac. The teacher and melographer Luka Lukić has examples of Bećarac songs in musical manuscripts, but he does not address them by that name, and only in one letter from 1951 does he mention “bećar’s and drunkard’s songs”. At the beginning of the 1950s, the melographer and collector of folk songs Slavko Janković wrote: “These are melodies in which numerous songs are sung, usually of bećar-like, debauched and drunken content.“2

After many challenges and disputes, Bećarac finally got the exact definition and recognition of ethno musicology. The ethnomusicologist Vinko Žganec3 believes that “Bećarac is primarily a musical form with specific features, that it is the name of the melody to which the decasyllabic verses are sung, and Bećarac differs from other decasyllabic songs in its melody.”4 In his research work „Melodije bećarca“

2 Janković, Slavko. 1967. Šokačke pismice I. Vinkovci: MH Vinkovci, 30.

3 Vinko Žganec (1890-1967), lawyer, melographer, ethnomusicologist, researcher at the Institute of Ethnology and Folklore Research, Professor of Musicology at the Music Academy in Zagreb and full member of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts and international associations for folk music.

4 Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 513-523.

(„Bećarac Melodies“), he published 30 scores of Bećarac melodies and accompanying decasyllabic verses, as well as an exhaustive musicological analysis.

In various localities of Slavonia, Baranja, Srijem and Bačka, melographers recorded many Bećarac songs, decasyllabic verses, instrumental melodies, chords and accompaniment, and vocal and instru mental arrangements. Most of them were published in collections, and some remained in the manuscripts of Antun Bauer, Josip Andrić, Stjepan Stepanov, Luka Lukić, Slavko Janković, Julije Njikoš, Mihael Ferić, Duško Topić, Adam Pavić, Zdravko Drenjančević, Martina Gajger-Krajnović, etc.

Vinko Žganec points out in the mentioned study on Bećarac: “It is a very noticeable feature of a Bećarac that its melodic phrases have three two-beat measures and thus are in contrast to the whole of classical music, in which melodic phrases are based on units of two measures.”5 The first versions of Bećarac are of a smaller tonal range. One of the first music records of Bećarac by the cleric and melographer Antun Bauer from Donji Andrijevci dates from 31 August 1929, and was published in Zagreb in 1937.6

Sheet music of Antun Bauer from Andrijevci

The tune from Donji Andrijevci, as well as today’s Bećarac, has four three-bar phrases, the same metrics and rhythms, but a smaller tonal range of only five tones, in which its recognizable melody can be

5 Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 518.

6 Širola, Božidar. 1937. Sviraljke s udarnim jezičkom. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 282.

seen. Bećarac is performed in two voices in group singing. Here is a record by Slavko Janković from Stari Mikanovci, again with four three-bar phrases, but different metrics and richer rhythms.7

Sheet music of Slavko Janković from Stari Mikanovci

The melody is led by only one singer, and all the others sing in harmony. The accompaniment joins the lead singer when they hear the intonation, or understand the content of the verses. The two-part singing is dominated by thirds, at times combined with second and quarter intervals and the obligatory fifth ending.

Today, unfortunately, we hear Bećarac at folklore festivals with a third ending, and no one reacts to that caricature! The third in the second voice, below the final tone of the melody on the second scale, is a hesitant tone, it does not leave a firm impression of completion as is the case with the fifth which is the fundamental bass tone in the final chord. If female voices join the accompaniment, then the sextet interval sounds above the final tone next to the third in the male voices, so the ending is even vaguer. The instrumental accompaniment in the leading instrument is a rhythmic and melodic variation of the vocal melody and exceeds its tonal range by a couple of tones. Tamburitza players from Bačka richly decorate the leading melody, almost to the point of virtuosity. This is confirmed by the musical notation of the leading melody of Bećarac from Tavankut by Josip Andrić.

7 Janković, Slavko. 1970. Šokačke pismice II. Vinkovci: MH Vinkovci. Sheet music 100.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Sheet music of Julije Njikoš from Vinkovci

Among Slavonian tamburitza players, instrumental accompaniment is more modest in terms of leading instruments. There were more professional tamburitza players in Bačka, while in Slavonia, Bećarac was accompanied by bagpipes, tambura samica, small tonal instruments, or amateur tamburitza players.

Sheet music of Josip Andrić from Tavankut

With the appearance of the violin as a lead instrument with tamburitza accompaniment, then accordions, and especially professional pop tamburitza ensembles, this difference has disappeared. The leading instrumental melody is richly ornamented here as well, and even with harmony of bugarija and Unfortunately,bass.

there is another unintended consequence, playing at a faster and twice as fast tempo, especially in the instrumental introduction and intermezzo, according to which Bećarac loses another important feature, which is the slower and slow tempo of the performance with occasional slowdowns (ad libitum) dictated by the lead singer.

Vinko Žganec explains the tonality of the melody and the harmony as follows: “If we observe only the melodic line of a Bećarac, it will seem to us that these melodies are composed in the Aeolian scale. However, as Bećarac is usually performed as two-part singing, and most often accompanied by folk instruments, bagpipes, tambourines, and more recently accordions, the musical accompaniment of these melodies is formed according to the folk harmonic feeling, so that their latent harmony appears in the scheme: subdominant,8 tonic,9 dominant.10“11

The point or essence of Bećarac rests on its structure of two decasyllabic verses, to which exclamations can be added at the beginning: ej, aj, or oj!

The decasyllabic distich is a special oral literary genre and the basic unit of a Bećarac, and Bećarac is a key symbol of traditional Slavonian practice, a symbol of values and a symbol of the identity of the human group that performs it and to which it is performed.

Countless verses are sung on the same verse, slightly varied or “beautified”, and their content is almost Ininexhaustible.additionto the collectors Slavko Janković and Luka Lukić, decasyllabic verses were recorded with their melodies by all melographers and researchers of the Slavonian-Baranja-Srijem musical tradition and oral literature.

8 Subdominant - fourth degree of major or minor scale, chord in the same tone (triad of the third and fifth).

9 Tonic-first degree of the scale, chord on the same tone.

10 Dominant-fifth degree of the scale, chord on the same tone.

11 Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 518.

The creative act of a Bećarac is manifested in the choice, conception and design of verses, as well as harmonious, emotional and beautiful performance. Here are some verses!

The most numerous are boastful love verses. I’ve kissed all the prettiest of girls, Here I come, a proper Casanova, snašas only warm me when I’m lonely. I like women, girls go for my linen.

Erotic messages are sent through allegorical and vague verses and associations. Poor old lady, close those open doors, Ain’t no village I am yet to visit, or they’ll go through nicest of your drawers. or a girl I’m yet to ask to give it.

A bećar is prone to idleness and extravagance. I like much, but I just don’t like working, My dear home, the bricks and wooden beams eating, drinking, to girls always winking. I sold all and I’ll sell you, it seems.

Stubbornness and defiance are the virtues of a bećar, which stand out in the first person singular. I’m a bećar from an early age, I’ll just keep on living carefree, I’ll stay such until I’m off the stage, show me those who would like to stop me.

Incompetent lovers are subjected to ridicule, they are usually rich, the poor boast of being successful lovers. The verses of some mockers cross the boundaries of taste and fall into sarcasm.

I’m a poor man’s only real son, My wife is just as pretty as she’s chubby, ladies like me, they come on by one. if she were a mare she’d win the fair.

Three verses are rare, in most samples the second verse is repeated and one or two words are replaced. To a bećar, doors are open wide, to the ladies and all the young brides, to the ladies and all the young widows.

Lascivious (shameless, shameful) verses were not performed publicly for several reasons. For a long time, the rules of the patriarchal way of life ruled here, according to which such verbal expression was unthinkable. According to the postulates of the Church, it was a sin, and they were obeyed without discussion. Old people and young people, grandmothers, mothers, grandfathers, fathers, girls, boys and children gathered at public gatherings, weddings, customs and other places where singing and playing took place, which is another reason to carefully choose the words and sing in allegories and metaphors.

For several decades now, lascivious verses and even vulgar ones have been sung. Some have been published in collections and recorded. They are sung in a closed circle of intimate friends and like-minded people.

The word bećar is of Turkish origin, in our country it denotes a young man, a bachelor, a single man, lola, bekrija, a wasteful and merry man, a womanizer and a lover, prone to a debauched life, excessive eating and drinking.

Why does the Bećarac singer emphasize disobedience, arbitrariness, wastefulness, disrespect for so cial norms, propensity for immoderate life, especially drinking and other vices? The answer should be sought in the strict social regulations that have prescribed and determined the way of life, worldviews, and rules of conduct, public morals and overall living.

For centuries, these valleys had the status of a border area, so the rules of life were strict. The unstable border and the constant threat of war was the reason that this area was populated by the imperial ar mies, and the inhabitants along the border were turned into guards, soldiers and warriors as needed.

The debauched and obsessed bećar expressed his revolt and disagreement with the rigid rules of life and restraint of freedom, created a prototype or a role model of an unrestrained man, prone to life’s joys, charms, pleasures, vices, extravagance, and ultimately his own ruin.

In addition to the initial neglect and challenge, Bećarac survived and became the most popular Slavonian-Baranja-Srijem tune, because no other song creates such a joyful and exuberant atmosphere, does not arouse so many happy states and moods among performers and spectators, which are on the verge of trance or delight!

The programme of the first grand concert Šokačka Rhapsody – 100 tamburitza players in the Va troslav Lisinski Concert Hall in Zagreb in 2006 ended with a Bećarac performed by vocal soloists and accompanied by a tamburitza orchestra of 160 tamburitza players. It was hilariously followed by applause from the packed audience, both at the first concert and at the following concerts.

The President of the Šokadija Zagreb Association, Martin Vuković, proposed that we initiate the nomination of Bećarac for entry in the Register of Protected Intangible Cultural Heritage. What was imagined was done! The decision of the Directorate for the Protection of Cultural Heritage of the Ministry of Culture of the Republic of Croatia on 3 June 2007 established that “Bećarac-vocal-instrumental tune known in Slavonia, Baranja and Srijem, has the property of a cultural asset.” This was the

first level of protection and conservation at the national level. This was followed by a nomination for inscription on the UNESCO Intangible World Cultural Heritage List. The correspondence between UNESCO, the Ministry of Culture of the Republic of Croatia and the author lasted for three years, and the inscription of Bećarac in the World Cultural Heritage List was declared at the end of 2011 on the Indonesian island of Bali. UNESCO insisted on highlighting and listing measures to protect cultural property, preserve and pass it on to new generations, appoint individuals, groups, associations of in stitutions and the state community to carry out permanent protection, preservation and transmission to young generations.

Except for rare regional and local events and special programmes, we have not been very successful in this task! The first positive initiative started from Babina Greda. In June 2012, at the suggestion of prominent educational and cultural worker Ilija Babić and the organization of the Association for the Promotion and Preservation of Šokac Heritage “Šokadija”, the first Bećarac festival was held in Babina Greda, called Bećarfest. The festival has become a traditional event, it is well attended, covered by the media from Vinkovci and Osijek televisions, but the Croatian Radio-Television did not find room for it even in late-night time slots of their programmes!

This is a serious issue for their music editors, for the only reason that Bećarac songs performed in Babina Greda are incomparable to those caricatured and praised performances at folklore festivals in Vinkovci and Đakovo, which are broadcast in the prime evening and daytime slots of their shows.

We should add the album Bećarac Singing and Playing from Eastern Croatia with two CDs and one DVD, which includes pictures, a summary of the description of the cultural property in English and audio-visual recordings of the performance of Bećarac. It was published by the Ministry of Culture of the Republic of Croatia.

NA UNESCO-OVO KULTURNO DOBRO

I.

Osvrnuti se na bećarac u posljednjih deset godina otkako ga je upoznao i svijet nemoguće je bez osvrta na njegove osnovne karakteristike koje ga i čine jedinstvenim. Iako pripada skupini napjeva koje je Slavko Janković 1967. godine objedinio pojmom pismice, od ostalih se pismica izdvaja melodijom i temama. Bećarce u pravilu pjevaju muškarci, ali je sve više žena koje ih pjevaju, iako je za njih tradicija rezervirala neke druge pismice.1

Analizom melodije bećarca detaljnije se bavio Vinko Žganec. Uočio je kako melodijske fraze bećarca „imaju po tri dvodijelna takta“, što je karakteristično za jugoslavensku tradicijsku glazbu i razlikuje ju od glazbe drugih naroda (1962: 518). Ipak, iako ima određenu strogu formu, bećarac i dalje dopušta improvizacije kako u melodiji (najčešće usporavanjem i zadržavanjem tempa te drugim agogičkim sredstvima) tako i u tekstu. U bećarcu je dopušteno pjevati o svemu, pa čak i ubacivati izmišljene riječi koje pomažu stvoriti rimu i/ili izazvati smijeh. Upravo zbog svoje otvorenosti, aktualnosti i vedrine bećarac se pjeva do danas, a nekadašnje paš njake, prela i nedjeljna kola pred crkvom zamijenile su suvremene zabave i okupljanja koja mogu i ne moraju biti folklornog karaktera. Svadbe su ostale mjesto gdje se bećarac pjevao i pjeva i dalje,2 a

1 Npr. drumarce i svatovce.

2 O bećarcima na svadbi i onima na sceni (smotrama) pisala je Naila Ceribašić te usporedila sadržaje i načine izvedbe ovisno o navedenom kontekstu (1992: 306).

često se koristi i kao „brend“ Slavonije i istočnog dijela Hrvatske pa je nerijetko dio promidžbenog programa lokalnih i državnih medija i sl.

Za razliku od ostalih pismica tekstovi bećaraca nisu određeni tradicijom jer ne ovise o nekoj običajnoj praksi (kako je to primjer s pokladarcem ili svatovcem). Takve pismice nestaju paralelno s običajem kojega su dio ili pak ostaju „žive“ samo u scenskoj izvedbi. Dio pismica nestaje i s vremenom. Slično se dogodilo i bećarcima koji su pjevali o ratovanjima u Bosni i Italiji te o Vojnoj krajini. Iako su takvi tekstovi bećaraca ostali sačuvani samo u rukopisnim zbirkama i pjesmaricama, prema osnovnoj karakteristici bećarca – a to je aktualnost – očekivano je da su Slavonci i Šokci nekada pjevali o ratovima u kojima su sudjelovali oni ili njihovi sumještani, jednako kao i o Vojnoj krajini ako su živjeli uz Savu. Takvi su bećarci posebno vrijedni jer, za razliku od epskih i duljih pjesama koje pjevaju o bojištima, tematiziraju i različite svakodnevne situacije koje su vezane uz život na Granici i odlazak/povratak vojnika. Iz njihovih se stihova može iščitati širok spektar emocija i razmišljanja iz više perspektiva –onoga koji odlazi i onoga koji ostaje. Bećarci tako daju neke intimnije informacije o životu i svakodnevici – o mikropovijesti pojedinog lokaliteta.

II.

Stihovi bećarca nerijetko su dvosmisleni, ironični, usmjereni na dublju emociju ili pak nose „filozofsku sintezu iskustva, života, ljudskih odnosa“ (Užarević 2010: 119). I Maja Bošković-Stulli primijetila je da je za prostor Vojne krajine tipičan dvojni odnos – u isto vrijeme „natopljen i štovanjem i sarkaz mom“ (2000: 157). Među nekoliko osnovnih karakteristika bećarca (i ostalih pismica) Milivoj Rodić navodi „jezičko-izražajn[u] zgusnutost i ekonomičnost“ (1984: 151), u što se mogu ubrojiti i inovativ ne novotvorenice ili nizanje slogova koji pospješuju rimu i čitav stih čine zabavnim i neočekivanim, te spretnost ispjevavanja samo dvaju stihova sa što većom širinom sadržaja. Bećarac je tako svojevrsni šokački haiku, kako ga je nazvala Ružica Pšihistal (2008: 257). Upravo taj književni minimalizam bećarca daje mu dodatnu vrijednost:

„Općenito se može reći da je kratkoća izričaja najbolji test kako za talent tako i za umnost stvara lačkoga subjekta, odnosno sama izričaja. Stoga je više nego intrigantna zadaća proučiti kako dva stiha složena od dvadeset slogova i desetak riječi (od kojih su pak samo nešto više od polovice nositelji leksičkih značenja) tvore samodostatne umjetničke svjetove.“ (Užarević 2010: 120)

Često je razlog dugovječnosti bećarca njegov sadržaj. Specifičnim odabirom motiva pjevači i autori bećaraca brinu o očuvanju šokačkog jezika, simbola i drugih elemenata koji čine šokački identitet. I u panonskoj književnosti mogu se uočiti neka zajednička obilježja koja čine identitet ljudi toga područja: ravničarska melankolija, „jaka“ patrijarhalna obilježja, katolička religijsko-kulturna jezgra i graničarski „životni stil“, ruralna tematsko-motivska obilježja i naglašena etno-faktografija (usp. Pšihistal 2011).

Preko bećarca, i drugih karakteristika, identificiraju se svi Šokci (oni na području Slavonije, Baranje i Srijema u Hrvatskoj te Šokci u Bačkoj i Mađarskoj). Upravo su ovakve identifikacije jedan od posrednih ciljeva UNESCO-ove Reprezentativne liste nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Upisana kulturna dobra, odnosno remek-djela, pričaju priču „univerzalne ljudskosti“ (Ceribašić 2013: 308). Bećarac je upisom na Listu postao simbol zajedništva svih Šokaca na globalnoj razini. Nadišao je državne granice i postao zajednička kulturna praksa promičući nadnacionalnu solidarnost upravo u povezivanju manjina koje ga smatraju i svojom baštinom. Uvrštavanje bećarca na Listu te mnoge druge kulturne akcije potaknule su i hrvatske manjine da traže načine bilježenja, arhiviranja i zaštite svojih mikrolokalnih kulturnih praksi i dobara. Međusobno se povezuju s Hrvatima iz drugih država, komuniciraju i pomažu u čuvanju i novom stvaranju baštine.

III.

Godinu nakon što je bećarac upisan na UNESCO-ovu listu, 2012., u Babinoj Gredi organiziran je prvi Bećarfest – manifestacija na kojoj se pjevačke skupine istočnog dijela Hrvatske natječu u osmišljava nju i izvedbi bećaraca. Svake se godine, uz druge elemente, posebno ocjenjuju stihovi bećaraca koji prate suvremena zbivanja i aktualnosti – sukladno glavnoj karakteristici bećarca. Upravo se takvim i sličnim aktivnostima nastoji sačuvati neko kulturno dobro od zaborava. Osnivaju se tematski muzeji i kulturni centri, održavaju manifestacije, a sve s ciljem održavanja nekog kulturnog dobra „na životu“. Stručnjaci koji su se podrobnije bavili UNESCO-ovim Reprezentativnim popisom nematerijalne kulturne baštine čovječanstva još uvijek nisu usuglasili kakav bi tip kulturnog dobra trebao biti upisan na Listi jer ono dobro koje nestaje Lista neće uspjeti dugoročno „spasiti“, dok s druge strane ono dobro koje je još prisutno niti nema potrebu za posebnim čuvanjem (Kirshenblatt-Gimblett prema Mountcastle 2013: 239). Možda bi UNESCO-ova Lista po tome trebala biti lista koja, s obzirom na svoj cilj stvaranja nadnacionalnih dobara, objedinjuje one elemente koji su u svakodnevici još živi kako bi mogli postizati taj cilj. Prisilno održavanje nekog dobra „na životu“ vjerojatno neće osigura-

ti međuljudsku solidarnost na široj razini. Najbliže idealnoj slici može ponuditi kulturno dobro koje predstavljaju određenu srednju granicu između tradicije i suvremenosti, odnosno ono koje svoje korijene ima u prošlosti (prema nekoj zadanoj granici „starosti“), a do danas je neupitni dio suvremenosti i lokalna ga zajednica još uvijek smatra spontanim i svakodnevnim. Dakle, UNESCO-ovo kulturno dobro trebalo bi biti nematerijalna tradicijska kultura, a ne nematerijalna tradicijska baština.3 Stoga godišnje okupljanje bećara ne predstavlja samo šturo održavanje tradicije zadano od strane UNESCO-a. Mogućnosti improvizacije daju više prostora kreativnosti koje kulturno dobro čine privlačnijim posjetiteljima, ali i samim sudionicima iz godine u godinu. O tome piše i Naila Ceribašić (2003), ali na primjeru istarskog dvoglasja. Dobro poznavanje istarske tradicijske glazbe omogućuje mladim nositeljima ovog (također UNESCO-ova) kulturnog dobra stvaranje novih melodija po tra dicijskoj glazbenoj koncepciji, a da pritom i dalje ostanu prepoznatljivi svojoj zajednici nositeljici te tradicije. „Ne presižu predstavljanju kolektivnog naslijeđa, ali upravo unošenjem vlastite individual nosti uspijevaju uvjerljivo predstavljati i sredinu kojoj pripadaju“ (Ceribašić 2003: 295). „Na taj način tradicijska strukturalnost jamči i umjetničku pojavu kulturnog djelovanja“ (Botica 2013: 14).

Mnogi stručnjaci pišu o negativnim učincima imenovanja nekog kulturnog dobra UNESCO-ovom svjetskom nematerijalnom baštinom (usp. Kirshenblatt-Gimblett 2013, Nikočević 2013, Mountcastle 2013). Nositelji kulturnog dobra ljubomorno čuvaju svoju baštinu, a oni „izvana“ – posjetitelji, gle datelji, pasivni sudionici – ustručavaju se „približiti“ tom dobru, biti dio njega i sudjelovati u njemu, kako je to bilo prije uvrštavanja na Listu. Među nositeljima i gledateljima stvara se granica kakva prije (posebice kod običaja) nije postojala. Običaji su, kao folklorno kazalište, bili način predstavljanja zajednici u kojem nije postojala imaginarna granica između glumaca i publike kakvu suvremena kazališta imaju (a nastoje razbiti) (Lozica 1976: 149). Ta se granica kod UNESCO-ovih dobara počela pojavljivati u malim količinama i vrlo je vjerojatno da će rasti. Bećarac je pak relativno noviji oblik tradicije (Bezić prema Ceribašić 2003: 270), vokalno manje zahtjevan (u usporedbi s drugim upisanim hrvatskim glazbenim dobrima), a glazbeno „ugodan uhu“4 s dovoljno prostora za improvizaciju i kreativnost. Navedene karakteristike djeluju kao ključni elementi koji će održati bećarac još dulje vrijeme živim.

3 O nespretnosti termina baština i razlici kulture i baštine pisala je Lidija Nikočević (2013.).

4 Temeljem recentne i starije literature Ceribašić zaključuje da su Slavonija i Vojvodina „matično tradicijsko područje pjeva nja na bas“ odakle se to sredinom 20. stoljeća proširilo i na ostale dijelove Hrvatske (1992: 299).

Cilj ovog rada bio je iznaći neke osnovne karakteristike bećarca te putem njih zaključiti koje su karakteristike danas ključne da bi zajednica nešto čuvala, odnosno što čini „zlatnu sredinu“ koja bi se mogla smatrati „isplativom“ za uvrštavanje dobra na UNESCO-ovu Listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Kao jedna od najvažnijih istaknula se aktualnost, koja je ujedno osnovna karakteristika bećarca. O njoj govori i Janković. Pismice smatra popularnima jer su: „(...) praktične i uvijek suvre mene. Baš zato se stvaraju neprestano nove, pa ako je koja loša, bude brzo zaboravljena, no ako je dobra, zapamte je pa i zapišu“ (Janković 1967: 29). Samim time svojom je formom i sadržajem otvoren za improvizacije, a relativno jednostavnom melodijom i vokalnom tehnikom (barem u usporedbi s istarskim dvoglasjem ili ojkanjem5 i klapskim pjevanjem koji su također uvršteni na Listu) bećarac se približio većem broju ljudi i potencijalnih pjevača. Navedene karakteristike (aktualnost, mogućnost improvizacije, jednostavna vokalna tehnika, melo dija „ugodna uhu suvremenog slušatelja“, široka dostupnost) omogućile su bećarcu da bude temeljni primjer kulturnog dobra UNESCO-ove Liste koje još uvijek ima epitet „živuće tradicije“. Uspoređujući druga kulturna dobra od trenutnih šesnaest hrvatskih na Listi, s posebnim naglaskom na one glazbene i izvedbene, malo koji se u svim navedenim karakteristikama podudara s bećarcem. Spomenute specifičnosti potencijalni su kriteriji koji će ga još dugo vremena održati ne samo na UNESCO-ovoj Listi već i u svakodnevnom životu njegovih „izvođača“. Potencijalno osiguravaju svojevrstan opstanak u suvremenosti, u kulturi koja se konstantno mijenja. Analizirana obilježja i dalje nisu garancija da će bećarac (ili neko drugo upisano kulturno dobro) i dalje ostati „živuća tradicija“, ali iz današnje per spektive ove se posebnosti čine obećavajućim kriterijima.

LITERATURA

Bošković-Stulli, Maja. 2000. „Regionalne crte usmene hrvatske književnosti“. Narodna umjetnost 37/2. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 151–162. Botica, Stipe. 2013. Povijest hrvatske usmene književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

5 Ojkanje je upisano na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.

Ceribašić, Naila. 1992. „Slavonska folklorna glazba kroz koncepcije smotri i istraživanja“. Narodna umjetnost 29. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 297–322.

Ceribašić, Naila. 2003. Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće. Povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku.

Ceribašić, Naila. 2013. „Novi val promicanja nacionalne baštine: UNESCO-ova Konvencija o očuvanju nemate rijalne kulturne baštine i njezina implementacija.“ Proizvodnja baštine: kritičke studije o nematerijalnoj kulturi. Ur.: Hameršak, Marijana, Pleše, Iva, Vukušić, Ana-Marija. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku, 295–312. Janković, Slavko. 1967. Šokačke pismice I. Vinkovci: Matica hrvatska. Kirshenblatt-Gimblett, Barbara. 2013. „Svjetska baština i kulturna ekonomija.“ Proizvodnja baštine: kritičke stu dije o nematerijalnoj kulturi. Ur.: Hameršak, Marijana, Pleše, Iva, Vukušić, Ana-Marija. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku, 65–120.

Lozica, Ivan. 1976. „O određenju folklornog teatra.“ Narodna umjetnost 13. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Mountcastle,141–154.Amy.

2013. „Očuvanje nematerijalne kulturne baštine i neizbježnost gubitka: primjer Tibeta“. Proizvodnja baštine: kritičke studije o nematerijalnoj kulturi. Ur.: Hameršak, Marijana, Pleše, Iva, Vukušić, Ana-Marija. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku, 233–252.

Nikočević, Lidija. 2013. „Kultura ili baština? Problem nematerijalnosti“. Proizvodnja baštine: kritičke studije o nematerijalnoj kulturi. Ur.: Hameršak, Marijana, Pleše, Iva, Vukušić, Ana-Marija. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku, 335–350.

Pšihistal, Ružica. 2008. „Kodiranje ljubavi u šokačkim pismicama“. Urbani Šokci 2: Šokci i tambura. Osijek: Šokačka grana, 245–259.

Pšihistal, Ružica. 2011. „Šokaštvo kao identitetska oznaka slavonsko-srijemske književnosti“. Satir nije divji čo vjek. Studije, članci i eseji o slavonskoj književnosti, 357–394. Rodić, Milivoj. 1984. „Partizanski dvostih – kozarčica“. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne br. 15. Tuzla: Muzej Istočne Bosne, 149–156.

Užarević, Josip. 2010. „Poetika bećarca“. Šokačka rič 7. Vinkovci: Zajednica kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije, 111–139. Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje. Knj. 40. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 513–523.

BEĆARACDimšić–A

REVIEW OF UNESCO’S CULTURAL HERITAGE

I.

It is impossible to look back at Bećarac in the last ten years since it was presented to the world with out looking at its basic characteristics that make it unique. Although it belongs to the group of tunes that Slavko Janković united in 1967 with the notion of a ditty, it stands out from other ditties with its melody and themes. Bećarac songs are usually sung by men, but more and more women sing them too, although tradition has reserved some other ditties for them.1

Vinko Žganec analysed the melody of Bećarac in more detail. He noticed that the melodic phrases of Bećarac “have three two-part bars”, which is characteristic of Yugoslav traditional music and distin guishes it from the music of other nations (1962: 518). However, although it has a certain strict form, Bećarac still allows improvisations both in the melody (usually by slowing down and keeping the tempo and other agogic means), and in the lyrics. All subjects are allowed in Bećarac, and even to insert fictional words that help create rhyme and/or provoke laughter.

Precisely because of its openness, topicality and cheerfulness, Bećarac is sung to this day, and the former pastures, prelas and Sunday circle dances in front of the church have been replaced by modern parties and gatherings that may or may not be folklore. Weddings have remained the place where Bećarac is sung and continues to be sung,2 and it is often used as a “brand” of Slavonia and the eastern part of Croatia, so it is often part of the promotional programme of local and state media.

1 For example Drumarac and Svatovac.

2 Naila Ceribašić wrote about the Bećarac at weddings and those on the stage (festivals) and compared the contents and methods of performance depending on the context (1992: 306).

Unlike other ditties, the lyrics of Bećarac songs are not determined by tradition because they do not depend on any ritual within the traditional custom (as is the case with a Pokladarac or Svatovac). Such ditties disappear together with the custom which they are a part of or remain “alive” only in stage performances. Some of the ditties disappear with time. A similar thing happened with the Bećarac songs which sang about the wars in Bosnia and Italy and about the Military Frontier. Although such Bećarac song lyrics have survived only in manuscript collections and songbooks, according to the basic char acteristic of Bećarac – being up-to-date – it is to be expected that Slavonians and Šokac people once sang about wars in which they or their compatriots participated, as well as about the Military Frontier if they lived along the Sava. Such Bećarac songs are especially valuable because, unlike epic and longer songs that are sung about the battlefields, they also deal with various everyday situations related to life on the Frontier and the departure / return of soldiers. From their verses one can read a wide range of emotions and thoughts from multiple perspectives – of the one who leaves and of the one who stays. Bećarac songs thus provide some more intimate information about life and everyday life – about the microhistory of a particular locality.

II.

Verses of Bećarac songs are often ambiguous, ironic, focused on deeper emotion or carry a “philosophical synthesis of experience, life, human relations” (Užarević 2010: 119). Maja Bošković-Stulli also noted that the area of the Military Frontier is characterized by a dual relationship – “soaked in worship and sarcasm” at the same time (2000: 157). Among several basic characteristics of Bećarac (and other ditties), Milivoj Rodić includes the “linguistically expressive density and economy” (1984: 151), which can include innovative coinages or a series of syllables that enhance rhyme and make the whole verse entertaining and unexpected, and the ability to sing only two verses with as much content as possible. Bećarac is, therefore, a kind of Šokac haiku as Ružica Pšihistal called it (2008: 257). It is precisely this literary minimalism of Bećarac that gives it additional value:

“In general, it can be said that the brevity of expression is the best test for both the talent and the mind of the creative subject, i.e. the expression itself. Therefore, it is more than an intrigu ing task to study how two verses composed of twenty syllables and a dozen words (of which only a little more than half have lexical meanings) form self-sufficient artistic worlds.“ (Užare vić 2010: 120)

Often the reason for the longevity of a Bećarac is its content. By specific choice of motifs, singers and authors of Bećarac songs care about preserving the Šokac language, symbols and other elements that make up the Šokac identity. In Pannonian literature, there are some common features that make up the identity of the people of the area: lowland melancholy, “strong” patriarchal features, Catholic religious and cultural core and border “lifestyle”, rural thematic motifs and emphasized ethno-factog raphy (cf. Pšihistal 2011).

All Šokac people (those in the area of Slavonia, Baranja and Srijem in Croatia and Šokac people in Bačka and Hungary) are identified through Bećarac and other characteristics. Such identifications are one of the indirect goals of the UNESCO Representative List of the Intangible Cultural Heritage of Humanity. Inscribed cultural goods, i.e. masterpieces, tell the story of “universal humanity” (Ceribašić 2013: 308). By getting inscribed on the List, Bećarac became a symbol of unity of all Šokac people on a global level. It has transcended national borders and has become a common cultural practice, pro moting supranational solidarity precisely in connecting minorities who consider it their heritage. The inscription of Bećarac on the List and many other cultural actions encouraged Croatian minorities to look for ways to record, archive and protect their micro-local cultural practices and assets. They connect with Croats from other countries, communicate and help preserve and re-create heritage.

III.

A year after Bećarac was inscribed on the UNESCO List, in 2012, Bećarfest was organized in Babina Greda – an event where singing groups from the eastern part of Croatia compete in composing and performing of Bećarac. Every year, along with other elements, the verses of Bećarac songs are espe cially evaluated, following contemporary and current events – in accordance with the main feature of Bećarac.

It is precisely such and similar activities that seek to preserve a cultural good from oblivion. Thematic museums and cultural centres are being established, events are held, all with the aim of keeping a cul tural asset “alive”. Experts who have dealt in detail with the UNESCO Representative List of the Intan gible Cultural Heritage of Humanity have not yet agreed on the type of cultural property that should be inscribed on the List because, if a tradition is disappearing it won’t be “saved“ by the List and if it is still present it does not require special protection (Kirshenblatt-Gimblett according to Mountcastle 2013: 239). Perhaps the UNESCO List should therefore be a list that, given its goal of creating supra-

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

national goods, brings together those elements that are still alive in everyday life in order to achieve that goal. Keeping a good alive by force is unlikely to ensure interpersonal solidarity on a wider scale. The closest to the ideal would be to choose a cultural good that represents a certain middle ground between tradition and modernity, i.e. one that has its roots in the past (according to a given limit of “age”), and to this day is an unquestionable part of modernity and the local community still considers it spontaneous and present in everyday life. Thus, a UNESCO cultural asset should be an intangible traditional culture, not an intangible traditional heritage.3

Therefore, the annual gathering of Bećarac singers is not just a cursory maintenance of the tradition set by UNESCO. Possibilities of improvisation give more space for creativity and that makes the cultural good more attractive to visitors, but also to the participants who visit Bećarfest from year to year. Naila Ceribašić (2003) also writes about this, but on the example of the two-part singing in Istrian scale. Good knowledge of Istrian traditional music enables young bearers of this (also UNE SCO) cultural asset to create new melodies according to the traditional musical concept, while still remaining recognizable to their community that bears this tradition. “They do not surpass the presentation of the collective heritage, but it is by introducing their own individuality that they manage to convincingly represent the environment to which they belong” (Ceribašić 2003: 295). “In this way, traditional structure guarantees the artistic appearance of cultural activity” (Botica 2013: 14).

Many experts write about the negative effects of naming a cultural asset a UNESCO world intangible heritage site (cf. Kirshenblatt-Gimblett 2013, Nikočević 2013, Mountcastle 2013). Holders of cultural property jealously guard their heritage, and those “outside” – visitors, spectators, passive participants – are reluctant to “get closer” to the property, be part of it and participate in it as it was before inclusion on the List. There is a boundary between the bearers and the spectators that did not exist before (especially with customs). Customs, as folklore theatre, were a way of presenting a community in which there was no imaginary boundary between actors and audiences that modern theatres have (and are trying to break) (Lozica 1976: 149). This limit has started to appear in small quantities with UNESCO assets and is very likely to grow.

Bećarac, on the other hand, is a relatively newer form of tradition (Bezić according to Ceribašić 2003: 270), less demanding vocally (compared to other registered Croatian musical assets), and musically

3 Lidija Nikočević (2013) wrote about the clumsiness of the term ‘heritage’ and the difference between culture and heritage.

“pleasing to the ear”4 with enough space for improvisation and creativity. These characteristics act as key elements that will keep Bećarac “alive” for even longer.

IV.

The aim of this paper was to identify some basic characteristics of Bećarac and through them to conclude which characteristics are crucial for us today to preserve something, i.e. what makes the “golden mean” that could be considered “worthy” of inscription on the UNESCO Representative List of In tangible Cultural Heritage of Humanity. Topicality stood out as one of the most important features, which is also the basic characteristic of Bećarac. Janković also talks about it. He considers the ditties popular because: “(...) they are practical and always modern. That is why new ones are constantly being created, so if one is bad, it is quickly forgotten, but if it is good, it is remembered and even written down” (Janković 1967: 29). Thus, with its form and content, it is open to improvisation, and with a relatively simple melody and vocal technique (at least compared to Istrian two-part singing or Ojkanje singing5 and Klapa multipart singing which are also inscribed on the List) Bećarac is more accessible to a larger number of people and potential singers. These characteristics (topicality, possibility of improvisation, simple vocal technique, melody “pleasing to the ear of the modern listener”, wide accessibility) enabled Bećarac to be a fundamental example of the cultural property of the UNESCO List, which still has the epithet of a “living tradition”. Comparing other cultural assets of the current sixteen Croatian ones on the List, with a special em phasis on those of music and performance, few of them in all the above characteristics coincide with Bećarac. These specifics are potential criteria that will keep it for a long time, not only on the UNE SCO List, but also in the daily life of its “performers.” Those characteristics potentially ensure a kind of survival in modern times when culture is constantly changing. The analysed features are still not a guarantee that Bećarac (or some other inscribed cultural asset) will continue to be a “living tradition”, but from today’s perspective, these peculiarities seem to be promising criteria.

4 Based on recent and older literature, Ceribašić concludes that Slavonia and Vojvodina are the “home of traditional area of bass singing”, from where it spread to other parts of Croatia in the middle of the 20th century (1992: 299).

5 Ojkanje singing is inscribed in UNESCO List of Intangible Cultural Heritage in Need of Urgent Safeguarding.

LITERATURE

Bošković-Stulli, Maja. 2000. „Regionalne crte usmene hrvatske književnosti“. Narodna umjetnost 37/2. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 151-162.

Botica, Stipe. 2013. Povijest hrvatske usmene književnosti. Zagreb: Školska knjiga. Ceribašić, Naila. 1992. „Slavonska folklorna glazba kroz koncepcije smotri i istraživanja“. Narodna umjetnost 29. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 297-322.

Ceribašić, Naila. 2003. Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće. Povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku.

Ceribašić, Naila. 2013. „Novi val promicanja nacionalne baštine: UNESCO-ova Konvencija o očuvanju nematerijalne kulturne baštine i njezina implementacija.“ Proizvodnja baštine: kritičke studije o nematerijalnoj kulturi. Eds.: Hameršak, Marijana, Pleše, Iva, Vukušić, Ana-Marija. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku, 295-312.

Janković, Slavko. 1967. Šokačke pismice I. Vinkovci: Matica hrvatska.

Kirshenblatt-Gimblett, Barbara. 2013. „Svjetska baština i kulturna ekonomija.“ Proizvodnja baštine: kritičke studije o nematerijalnoj kulturi. Eds: Hameršak, Marijana, Pleše, Iva, Vukušić, Ana-Marija. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku, 65-120.

Lozica, Ivan. 1976. „O određenju folklornog teatra.“ Narodna umjetnost 13. Zagreb: Institut za etnologiju i fol kloristiku, Mountcastle,141-154.Amy.

2013. „Očuvanje nematerijalne kulturne baštine i neizbježnost gubitka: primjer Tibeta“. Proizvodnja baštine: kritičke studije o nematerijalnoj kulturi. Eds.: Hameršak, Marijana, Pleše, Iva, Vukušić, Ana-Marija. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku, 233-252. Nikočević, Lidija. 2013. „Kultura ili baština? Problem nematerijalnosti“. Proizvodnja baštine: kritičke studije o nematerijalnoj kulturi. Eds.: Hameršak, Marijana, Pleše, Iva, Vukušić, Ana-Marija. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija. Institut za etnologiju i folkloristiku, 335-350.

Pšihistal, Ružica. 2008. „Kodiranje ljubavi u šokačkim pismicama“. Urbani Šokci 2: Šokci i tambura. Osijek: Šokačka grana, 245-259.

Pšihistal, Ružica. 2011. „Šokaštvo kao identitetska oznaka slavonsko-srijemske književnosti“. Satir nije divji čovjek. Studije, članci i eseji o slavonskoj književnosti, 357-394.

Rodić, Milivoj. 1984. „Partizanski dvostih – kozarčica“. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne br. 15. Tuzla: Muzej Istočne Bosne, 149-156.

Užarević, Josip. 2010. „Poetika bećarca“. Šokačka rič 7. Vinkovci: Zajednica kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije, 111-139.

Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje. Knj. 40. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 513-523.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE 47

Slika 2. Damir Klasiček, Ljelje ili Kraljice, Potnjani, oko 1960.

Godine 2007. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je rješenje kojim se utvrđuje da bećarac – tradicijski vokalno-instrumentalni napjev poznat na području Slavonije, Baranje i Srijema –„ima svojstvo kulturnog dobra“ te se „određuje upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara“. Isto je takvo rješenje doneseno i za napjev svatovac.

U terminologijskome se smislu dakle bećarac određuje kao jedan od slavonsko-baranjsko-srijemskih napjeva (uza svatovac, pokladovac ili bušarac, drumarac i dr.), što znači da tu nije riječ tek o verbalnoj strukturi, nego da se kao bitan čimbenik uključuje i glazba (vokalna i/ili instrumentalna). Odnos između glazbenoga i verbalnoga aspekta spomenutih napjeva prilično je kompleksan i još je uvijek nedostatno istražen. Zanimljivo je da se u svim vrstama napjeva pojavljuje jedna te ista jezičnoumjet nička struktura: rimovani deseterački dvostih s trohejskom inercijom i cezurom iza četvrtoga sloga. Zato je Slavko Janković predložio da se sve te vrste obuhvate terminom pismice, odnosno dvostihovi-deseterci, imajući na umu da njihovu zajedničku poetičku osnovu čini upravo osobita jezičnoumjetnička strukturiranost, a ne melodijsko jedinstvo. I književni povjesničari prihvaćaju predloženu terminologiju poistovjećujući pismice i dvostihove. Iako bi se bećarački dvostihovi mogli po nekim kriterijima izdvojiti u zasebnu skupinu pismica (npr. muški pjesnički subjekt, obijestan ili raskalašen sadržaj), pri čemu se pismice u cjelini shvaćaju kao

1 Članak je prvotno objavljen u katalogu izložbe Slavonija, Baranja, Srijem, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 27. srpnja – 2. kolovoza 2009., 525–528.

lirski žanr usmene narodne književnosti, u ovome će se tekstu oni uzimati kao sinegdoha svih deseteračkih dvostihova. Drukčije rečeno, poetička načela bećarca tretirat će se kao poetička načela pismica u cjelini – bez obzira na njihovo ostvarivanje u različitim napjevima prilagođenima različitim situacijama i običajima. To je, kako se čini, u skladu sa stvarnim situacijama u kojima se kao bećarci pojavljuju dvostihovi najrazličitijih sadržaja – od ljubavnih avantura, udaje i ženidbe, običaja, rodbinskih odnosa, ratarskih poslova, divana i čijala preko gizde, mode i dukata do služenja vojske i ratovanja. Valja istaknuti da se bećarac-napjev ne pjeva u kolu, ali se zato pojavljuje u svim drugim situacijama –u svatovima, pučkim veseljima, drumskim ophodnjama, divanima, pastirenju i drugim poslovima koji dopuštaju pjevanje. Od svih napjeva bećarac je danas najpopularniji, najpoznatiji i najrašireniji. Često se pjeva i uz instrumentalnu pratnju. Bećarci se melodijski pojavljuju u modalnoj ljestvici (najčešće je to miksolidijska ljestvica) sa završetkom na dominantnoj harmoniji. To praktično znači da melodija bećarca počinje visoko (na gornjem dijelu ljestvice), a završava nisko (na donjem dijelu ljestvice). Po melodijskoj liniji čini se kao da se napjev kreće u prirodnoj mol-ljestvici, no pučka spontana harmonizacija može joj dati i durski karakter (Ivan Andrić). Najčešće se izvodi tako da pretpjevač (obično muškarac) pjeva prvi stih, a ostali pjevači zatim ponavljaju taj stih s melodijskom varijacijom u kadenci; isto se događa i s drugim stihom.

II.

Nema dvojbe da su pismice, a osobito bećarac, niknule u novim gospodarskim, društvenim i poli tičkim uvjetima koji su nastali najprije uspostavljanjem Vojne krajine (Granice) nakon konačnoga povlačenja Turaka krajem 17. stoljeća, a onda i postupnim njezinim ukidanjem nakon austrougarske aneksije Bosne 1878. godine, izgradnjom nasipa na lijevoj obali Save te općom normalizacijom pučkoga života u Slavoniji u završnici 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća – kada trideset godina nije bilo ratova. U pismicama se mogu iščitavati elementi povijesnih događaja i životnih okolnosti – počevši od graničarskoga razdoblja i okupacije Bosne preko tragičnih ratišta u Prvome svjetskome ratu (Srbija, Galicija, Rusija) do raspada Austrougarske Monarhije i dalje. Možemo dakle ustvrditi kako je minijaturni lirski žanr pismica svoj pun rascvat doživio u razdoblju između 1878. godine i početka Prvoga svjetskoga rata (1914.). Naime, tek je to razdoblje omogućilo onu ambijentalnu sigurnost, onu dušev nu i duhovnu razigranost kojom se odlikuje sadržaj i oblik pismica – bećaraca, svatovaca, drumaraca, pokladovaca, kolskih napjeva, poskočnica, šalajki. Prela, divani, čijala, blagdansko okupljanje seoske

mladeži, čuvanje stada, mirno i sigurno obavljanje ratarskih poslova, kupnja dukata, priskrbljivanje zemlje, volova i konja, gradnja prostranih kuća s velikim dvorištima, kućarima (kiljerima), šljivicima, spokojan život na stanovima, izradba bogate nošnje, gizdanje i cifranje, raspojasan život – sve je to moglo postati dijelom slavonsko-šokačke svakodnevice upravo u rečenome razdoblju. (U ovome kontekstu nije nevažno uočiti potpun izostanak turske tematike u bećarcima i drugim pismicama.).

Dojmljiv pokazatelj narastanja toga slavonskoga pučkoga blagostanja zasigurno je – s motrišta poetike pismica – dominacija ženskoga lirskoga Ja koja je očita u tim lirskim minijaturama.

Ipak, začetke žanra deseteračkih dvostihova valja tražiti još u 18. stoljeću. Optužujući u svome Sati ru iliti divjem čoviku Turke da su Slavoncima ostavili svoje „vražje skule“ (divan, prelo, kolo, mobu, psovku, ašikovanje, čaranje, vještičluk, čemu se pridodaje pečenje rakije, zapuštenost, lijenost i dr.), Matija Antun Relković u predgovoru drugomu izdanju (Osijek, 1779) ovako opravdava namjeru da svojim „domorocima“ pokloni pjesničko djelo: „(...) evo pade mi na pamet da jim dovedem Satira, to jest da jim knjižicu jednu pod ovim imenom sastavim i u verše složim, jerbo su i onako domoroci moji svi pivači i od naravi pjesnici, sva svoja junački učinjena dila u pismah pivaju i u uspomeni drže. – Ista dica za marvom hodeći iznenada verše prave pivajući:

„Dobro mi je i boljem se nadam,

U čem hodim u tome i spavam“, i tako dalje. Na drugome pak mjestu osuđuje kolo i djevojačku bestidnu obijest:

„Jer divojak nije stid pivati, Kada počmu u kolu igrati:

‘Oj, u Marka Kraljevića sina dobar konjic u potaji ima’.“

U citiranim stihovima nije teško prepoznati dvostihovnu deseteračku strukturu i autoironično-obijestan sadržaj budućih bećaraca i pismica. Indikativna je vrijednosna dvoznačnost koju Relković iskazuje prema tim pjesmicama: u prvome je slučaju njegov stav izrazito pozitivan, a u drugome izrazito negativan. Međutim, i prvi i drugi primjer ističu stav da je pjesničko (i pjevačko) stvaralaštvo imanen tna, bitna osobina slavonske narodne duše i narodnoga života.

III.

U kontekstu šokačkih pismica riječ bećar (od turskoga bekār, odnosno perzijskoga bīkār) označuje, u pravilu, mlađega muškarca – neoženjena ili oženjena – koji se prepušta tjelesnim užitcima: voli žene, piće, svirku, pjesmu, nesputan život. Žena sa sličnim svjetonazorom i vladanjem naziva se bećaruša.

Bećar je neka vrsta unutarnje opozicije mirnoj seoskoj sredini ispunjenoj svakodnevnim disciplini ranim radom i životnim ritmovima koji su potpuno usklađeni s prirodnim smjenama dana i noći, sunca i kiše, proljeća, ljeta, jeseni i zime. Svi poslovi vezani uza zemlju ili stoku najuže su povezani s prirodom – ne trpe ni odgodu ni zanemarivanje. U takvim je okolnostima status bećara iznimka, a ne pravilo. Takav status valja izboriti: on je pokazatelj iznimnosti, ali je isto tako i mogući generator kaosa, Bećarlukdestrukcije.sevelikim dijelom očituje preko izvanjskih pokazatelja – ponašanja, odijevanja, frizure: „Bećar jesam, bećarski se vladam, / po tri noći kod kuće ne spavam“; „Bećar jesam, bećarski se šišam, / još se bećar oženio nisam“; „Evo mene koji ljubim žene, / volim žene, a curice mene“; „Idu šorom četiri bećara, / a za njima tambura udara“; „Lako ti je poznati bećara: / kapa mala, kosa podrezana“; „Lako ti je poznati bećara: / sitno õda, mlogo razgovara“; „Na mene su pucali bećari, / al se lola ne boji olova“

Dakako,itd.

i ovdje ima fine autorironije, kritičkoga odmaka, osjećaja za realnost: „Ja sam bećar i s bećarske strane, / oca nemam, ne bojim se mame“.

Bećarsko je ponašanje povezano s raznoraznim opasnostima. Semantički obzor „pravih“ bećaraca ispunjen je pištoljima, noževima, sjekirama. Prijetnje bećaru dolaze kako izvana („Bećar jesam, be ćarski se vladam, / čudo mi je kako ne nastradam“) tako možda još više iznutra, od neke iracionalne neumjerenosti, pa i autodestruktivnosti. Sve se to ipak najčešće pokazuje tek kao duhovito retoričko pretjerivanje: „Dabogda se privrnila na me / prikolica puna udovica“.

Iako se bećarska (i bećaračka) poetizacija zbilje ponekad proširuje na cijelu seosku odnosno seljačku populaciju („U seljaka ima tri meraka: / pojest’, popit’ i nješto poklopit’“), ipak je realističnija ova au toironijska sličica: „Volim jednom curicu poljubit’, / neg tri dana orati i zubit’“. Slavonci i Šokci inzistiraju na trajnosti, neuništivosti, prkosnosti bećarske sudbine – kao nekoj vrsti duhovne nadgradnje nad ravničarski usporenom, radom ispunjenom svakodnevicom: „Bećar jesam od maloći male, / pa ću biti dok me ne sarane“.

Bećarac se, kao i sve druge vrste pismica, može odrediti kao ruralni lirski minimalistički i intermedijalni usmenoknjiževni žanr.

Kako je već rečeno, bećarac je po svojoj verbalno-metričkoj strukturi rimovani deseterački dvostih. Pritom je važno uočiti da „dvostih“ u danome slučaju nije vrsta strofe, nego vrsta pjesme: to je dakle cjelovit i samodostatan pjesnički tekst (oblik). S obzirom na to da je riječ o lirskome žanru (a ne o epsko-junačkome), važno je isto tako uočiti da je cezura u bećaračkome desetercu uvijek iza četvrtoga sloga (kao i u epskome desetercu), a ne iza petoga (kao u lirskome ili ženskome desetercu).

Minimalizam se kao stvaralačko načelo očituje u bećarcima i na planu izraza i na planu sadržaja. To je svakako jedan od najkraćih lirskih usmenoknjiževnih oblika, po čemu se ovaj žanr može uspoređivati s (mudrim) izrekama i poslovicama, zagonetkama, molitvicama, vicevima i dr., a u pisanoj (autorskoj) književnosti s aforizmima, sentencijama te mnoštvom lirskih oblika.

Kao intermedijalna forma – bećarac aktivira ne samo medij jezika nego uključuje i druge medije: glazbu (kako vokalnu tako i instrumentalnu), igru, scenski moment (izvedba u osobitim prostorima i situacijama, kostimografija). To znači da se pjesma pojavljuje kao živa sastavnica rada, odmora, obre da, običaja, praznovanja.

Tako pismice osim estetske vrijednosti aktiviraju i komunikacijsko-pragmatična značenja, preuzimajući ulogu svakodnevnoga jezika: dolazi do paradoksalnoga preključivanja jezika u poruku i poruke u jezik, jer su bećarci često u funkciji komunikacijskih taktika i strategija – nagovaranja, ruganja, prijetnje, šale, nadmudrivanja, natpjevavanja.

Kao osnovnu formalnu i sadržajnu osobinu bećarca možemo označiti dvočlanost: ona prožima sva strukturno-kompozicijska, ritmička, sintaksna, semantička (motivsko-tematska) i druga obilježja pismica. Formalno gledano, riječ je – kako je već više puta istaknuto – o dvama deseteračkim stihovima, pri čemu svaki stih, kao pravilo, udomljuje jednu rečenicu, odnosno relativno samostalnu misao. Zato se dvočlanost često ostvaruje kao sintaksni i tematski (psihološki) paralelizam: „Dok je neba, bit će i oblaka, / dok je cura, bit će i momaka“.

Može se bez pretjerivanja reći da je najvažnija, najfrekventnija tema bećaraca i pismica – ljubav, erotika, spolna žudnja. To proistječe iz činjenice da su kreatori pismica uglavnom seoski mladići i djevojke,

većinom predbračnoga uzrasta i statusa. Odatle i osnovna semantička dihotomija JA – TI (dika, lola, mala): „Pruži, diko, svoju ruku bijelu, / pa me grli kao bršljan jelu“. U tu dvojnu strukturu često se ubacuje i treći element ON/ONA/ONI (roditelji, rodbina, inoča, selo, dušmani): „Cilo selo od kraja do kraja, / svi se druže, pa nas, diko, ruže“.

Priroda u pismicama nikada nije vrijedna sama po sebi niti se pojavljuje samostalno (nema, recimo, pejzažnih pismica), nego ona osvjetljuje, razjašnjuje ili dopunjuje ljubavnu (ili neku drugu emocionalnu) situaciju: „Pod tarabom uvenila trava, / di sam s lolom u sjeni stojala“.

Strukturna se dvočlanost često ostvaruje u dijaloškoj formi – bilo kao pitanje i odgovor, bilo kao po javljivanje dvaju različitih glasova: „Di si, curo, načičkala skute? / U šljiviku, čekala sam diku“.

Dvočlanost je ponekad ostvaruje kao tvrdnja (prvi stih) i objašnjenje tvrdnje (drugi stih): „Sad ja znadem da me dika voli: / kiša pada, a on sa mnom stoji“.

U vicovitim bećarcima, ako ih tako možemo nazvati, drugi stih nije samo kontrastan u odnosu na prvi – on igra ulogu poente, tj. neočekivana, duhovita, oslobađajućega i razrješujućega semantičkoga obrata, koji rezultira veselim smijehom. Mnogo je primjera za tu bećaračku vrstu („I sinoć sam jednu u krevetu / protiv gripe popio tabletu“; „Idem šorom i nosim banderu, / misli rulja da je stigla struja“).

Nećemo pretjerati ako kažemo da rima u pismicama igra jednu od ključnih poetičkih uloga. Za razli ku od broja slogova (najčešće deset odnosno dvadeset), cezure (iza četvrtoga sloga) i dvostihovnosti – koji čine, tako reći, aprioran (unaprijed zadan) formalno-metrički okvir danoga žanra – rima je ovdje neobično pokretna i polifunkcionalna. Osim međustihovnih rima vrlo su česte unutarstihovne (leoninske), a ponekad se čak rimuju i riječi unutar polustihova. Nerijetko se rimuju samo samoglasnici, ali ne i suglasnici. Ipak i među suglasnicima postoje oni koji se „rimuju“ i oni koji nisu „suglasni“. Tako se „rimuju“ č i ć, l i r, r i j, m i n, lj i nj, d i b itd. (usp.: kuće – luče, šora – moja, kerme – rene, sudi – ljubi, davno – napupano, rulja – struja, lola – olova). Tradicionalni je Šokac bio vezan uza svoje dvorište, svoj šljivik, svoje polje, selo, stan i najbližu okolicu. On je malo putovao, malo se opterećivao dalekim i nepoznatim svijetom. Šire je upoznavao tuđe zemlje samo služenjem vojnoga roka ili pak sudjelovanjem u ratovima – često s tragičnim ishodima. Tek je druga polovica 20. stoljeća, dinamizirajući i ubrzavajući cjelokupan život pod utjecajem škole, novih oblika transporta, novih medija i tehnologija, donijela radikalne promjene u onaj životni pore dak koji se u Slavoniji formirao tijekom 18., 19. te u prvoj polovici 20. stoljeća. Pa ipak, Šokac se ni u

vrijeme kada je živio i radio u najužem krugu svojega sela nije ondje osjećao skučeno, izolirano, odbačeno. Naprotiv, svoje je mjesto doživljavao – doduše s mnogo autoironije – kao središte svijeta, kao ishodište koje mu osigurava potpuno zadovoljavanje egzistencijalnih, to će reći tjelesnih, duševnih i duhovnih potreba. Znao je on za europske kulturne metropole, ali je držao da slavonska sela i gradići ne zaostaju za razvikanim svjetskim središtima: „Oj, Vinkovci, selo ko u Beču, / ispod tebe ajzibani zveču“. Šokice i Šokci igrali su se mogućnošću da šorove i sokake po kojima su svakodnevno prolazili i divanili predoče kao slavne daleke gradove u kojima, velika je vjerojatnost, nikada neće biti: „Ja u Beču, dragi u Parizu, / fala Bogu pa nismo nablizu“. Već smo iz dosadašnjih primjera mogli uočiti izraženu sklonost pismica prema autorefencijalnosti, tj. prema tematiziranju lirskoga subjekta, okolnosti njegova života i djelovanja, ali i sama pjevanja odnosno poetike. Drukčije rečeno, pismice se mnogo bave samoopjevavanjem kako na razini po jedinačnoga lirskoga lika (Ja, Ti, On, Ona) tako i na razini svojega sela ili kraja. Svako šokačko selo moglo bi skupiti cijele cikluse i zbirke posvećene sebi, svojim djevojkama i momcima, pojedincima i rodovima, seoskim „kvartovima“. Kao primjer mogu poslužiti Gundinci s ovakvim autotematskim rasponom: „Oj, Gundinci, selo najmilije, / najljepše si selo Slavonije“; „U Gundinci ko u Vukovaru, / bile ruže cvatu po duvaru“; „U Gundinci sedam krstopuća, / a na sedmom Strameštrova kuća“; „Bilo lice i žuta marama, / to pristaje samo Gundinkama“; „Nema cvita što su tulipani, / ni momaka što su Gundinčani“. (Valja pripomenuti da bi se u većini slučajeva u kojima se navode Gundinci moglo u pje smi pojaviti bilo koje mjesto koje u nominativu ili u kosome padežu ima tri sloga: Beravci, Vinkovci, Županja, Đakovo, Gradište itd.).

Što se tiče jezika pismica, mogu se izdvojiti tri razine proučavanja: a) međusobno prožimanje i miješanje pojedinih lokalnih govora; b) prožimanje i miješanje lokalnih govora slavonskoga dijalekta s jedne strane i standardnoga jezika s druge; c) utjecaj tzv. pjesničkoga jezika (poetike) na jezik bećarca i pismica u cjelini. To znači da se u ovim tekstovima, odnosno njihovim izvedbama, često miješa ikavica s polujekavicom ili ekavicom i da se isto tako uključuju oblici standardnoga jezika – a sve to u skladu sa zahtjevima „pjesničkoga jezika“ i poetike (ostvarivanje potrebnoga broja slogova, rime, metrike, cezure). Slijedi da je jezik bećaraca i pismica zapravo svojevrstan nadsustav koji radi poetičkih i pjesničkih učinaka uključuje i transformira ne samo lokalne govore nego i elemente standardnoga jezika.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Bez obzira na povijesne, kulturne, gospodarstvene i ine promjene koje su zadesile slavonsko selo u drugoj polovici 20. stoljeća, a osobito na njegovu kraju, i bećarac i neke druge vrste pismica imaju uvjete za opstanak – ponajprije zbog svoje minimalističke i intermedijalne naravi. Dakako, ni tradicijski konteksti bećarca još nisu sasvim zamrli: još se ženi i udaje (istina u posebno ozvučenim i klimatiziranim dvoranama), još se trače seoski godovi i održavaju sajmovi. Ali konje su na drumovima i poljima odavno zamijenili traktori i automobili, umjesto prostranih pašnjaka za stoku imamo velike stočne farme, umjesto večernjih divana i čijala – televizore sa satelitskim antenama te chat i surfanje po internetu... Takvo stanje stvari ima svoj učinak i na današnje internetsko bećaračko stvaralaštvo, koje se s jedne strane nostalgično sjeća „starih vremena“, ali se s druge u staroj bećaračkoj formi obraća novim egzistencijalnim, psihosocijalnim i filozofskim izazovima, pa možemo govoriti o procesu transformacije bećarca u antibećarac.

THEUžarevićPOETICS OF BEĆARAC1

I. In 2007, the Ministry of Culture of the Republic of Croatia has issued a decision establishing that Bećarac – the traditional vocal-instrumental tune known in Slavonia, Baranja and Srijem – “has the status of a cultural asset” and “is determined for entry in the Register of Cultural Heritage of the Re public of Croatia – List of Protected Cultural Heritage”. The same decision was made for the wedding song called Svatovac.

In the terminological sense, Bećarac is defined as one of the Slavonian-Baranja-Srijem tunes (along with Svatovac, Pokladovac or Bušarac, Drumarac, etc.), which means that this is not just a verbal structure, but that music is an important factor (vocal and/or instrumental). The relationship be tween the musical and verbal aspects of the mentioned tunes is quite complex and needs more re search. It is interesting that in all types of melodies one and the same linguistic-artistic structure appears: rhyming decasyllabic distiches with trochee inertia and caesura after the fourth syllable. That is why Slavko Janković suggested that all these types be included in the term ditties (pismice), i.e. decasyllabic distiches, bearing in mind that their common poetic basis is a special linguistic-artistic structure, and not melodic unity. Literary historians also accept the proposed terminology by equalizing ditties and distichs.

1 The article was originally published in the catalog of the exhibition Slavonia, Baranja, Srijem, Zagreb: Klovićevi dvori Gallery, 27 July – 2 August 2009, 525–528.

Although Bećarac distichs could form a separate group of ditties according to some criteria (such as male poetic subject, licentious or debauched content), with ditties as a whole being understood as a lyrical genre of oral literature, in this text they will be taken as a synecdoche of all decasyllabic distichs. In other words, the poetic principles of Bećarac will be treated as the poetic principles of ditties as a whole – regardless of their realization in different melodies adapted to different situations and customs. This seems to be in line with real situations in which distichs of various content appear as a Bećarac – from love adventures, marriage, customs, kinship, farming, divani (coming together to talk), čijala (meetings to remove feathers from poultry), gizda (dressing-up), fashion and ducats to military service and wars.

It should be noted that Bećarac is not sung in a circle dance, but it appears in all other situations – at weddings, folk festivities, road patrols, divani, pastoring, and other activities that allow singing. Of all tunes, Bećarac is today the most popular, most famous and most widespread. It is often sung with instrumental accompaniment. Bećarac appears melodically in a modal scale (usually a mixolidian scale) ending in a dominant harmony. This practically means that the melody of a Bećarac starts high (at the top of the scale) and ends low (at the bottom of the scale). According to the melodic line, it seems as if the melody is moving in a natural minor scale, but the folk spontaneous harmonization can also give it a major character (Ivan Andrić). It is most often performed by the pre-singer (usually a man) singing the first verse, and the other singers then repeating that line with a melodic variation in the cadence; the same happens with the second verse.

II.

There is no doubt that the ditties, and especially Bećarac, arose in the new economic, social and political conditions that came about first with the establishment of the Military Frontier after the final withdrawal of the Turks in the late 17th century and its gradual abolition after the Austro-Hungarian annexation of Bosnia in 1878. The construction of an embankment on the left bank of the Sava and the general normalization of popular life in Slavonia in the late 19th and early 20th century – when there were no wars for thirty years. Ditties have elements of historical events and life circumstances –from the border period and the occupation of Bosnia through the tragic battlefields of the First World War (Serbia, Galicia, Russia) to the collapse of the Austro-Hungarian Monarchy and beyond. We can therefore say that the miniature lyrical genre of ditties flourished between 1878 and the beginning

of the First World War (1914). Namely, it was only that period that enabled the ambient security, the mental and spiritual playfulness that characterizes the content and form of ditties – Bećarac, Svatovac, Drumarac, Pokladovac, Kolo tunes, jigs, Šalajkas. Prelo, divani, čijalo, holiday gathering of rural youth, herding the cattle, peaceful and safe farming, buying ducats, providing land, oxen and horses, building spacious houses with large yards, housekeepers (kiljers), plum orchards, quiet life in little field houses, making rich costumes, dressing-up and prancing, a lavish life – all this could have become part of Slavonian-Šokac everyday life in that period. (In this context, it is not irrelevant to notice the complete absence of Turkish themes from Bećarac and other ditties).

An impressive indicator of the growth of this Slavonian popular prosperity is certainly – from the point of view of the poetics of ditties – the dominance of the female lyrical self, which is evident in these lyrical Nevertheless,miniatures.thebeginnings of the genre of decasyllabic distichs can be traced back to the 18th century. Accusing in his Satir iliti divji čovik the Turks that they left their “devil’s schools” to the Slavonians (divani, prelo, circle dance, mob, curse, flirting, casting spells, witchcraft, to which is added roasting brandy, neglect, laziness, etc.), Matija Antun Relković in the preface to the second edition (Osijek, 1779), justifies his intention to present a poem to his “natives”: “(...) it occurred to me to bring them Satir, that is, to compile a booklet under this name and put it in verse, because my natives are all drinkers and poets by nature, they sing about all their heroic deeds in songs and keep them in their memory. – The same child, walking after the cattle, suddenly sings the verses:

“I’m good and hope for the better, I walk and sleep in the same sweater”, and so on. In another spot, he judges the circle dance and a girl’s shameless revelry:

“A girl is not ashamed to sing a song, When she starts to circle dance along: ‘O, Kraljević Marko has a son, His horse is loved by each and every one’.”

The quoted lines clearly show the distich nature of the decasyllabic structure and the auto-ironic wantonness of the content of future Bećarac songs and ditties. The value ambiguity that Relković expresses towards these songs is indicative: in the first case his attitude is extremely positive, and in the second it is extremely negative. However, both the first and the second example emphasize the

view that poetic (and singing) creativity is an inherent, essential feature of the Slavonian folk soul and folk life.

III.

In the context of Šokac ditties, the word bećar (from the Turkish bekār, or Persian bīkār) means, as a rule, a younger man – unmarried or married – who indulges in bodily pleasures: he loves women, drinks, music, song, and unfettered life. A woman with a similar worldview and behaviour is called a bećaruša.

Bećar is a kind of internal opposition to a peaceful rural environment filled with daily disciplined work and life rhythms that are fully in tune with the natural shifts of day and night, sun and rain, spring, summer, autumn and winter. All jobs related to land or livestock are most closely related to nature – they do not suffer delay or neglect. In such circumstances, the status of a bećar is the excep tion, not the rule. Such a status must be fought for: it is an indicator of exceptionality, but it is also a possible generator of chaos and destruction.

The bećar way of life is largely manifested through external indications – behaviour, clothing, hairstyle: “I’m a bećar, I behave as one, / I’m not home until I’ve had my fun”; “I am a bećar, one can see it plainly, / never married, I am still too manly”; “I’m a proper woman-loving Jack, / I love women, girls love me right back”; “Four bećars walking through the street, / tamburitza following their feet”; “To spot a bećar, it is really easy: / small hat, short hair, acting really breezy”; “ To spot a bećar, it is really easy: / his walk is short, but talk is really cheesy”; “Some bećari shot me with a gun / but Lola’s not afraid or one to run” etc.

Of course, here, too, there is a fine self-irony, a critical departure, a sense of reality: “I am a bećar, take after my father, / never met him, only have a mother.”

Being a bećar is connected to different dangers. The semantic horizon of “real” Bećarac songs is filled with guns, knives, and axes. Threats to the bećar come both from the outside (“I am a bećar, that is how I act, / it is a wonder I’m alive, in fact”), so maybe even more from within, from some irrational intemperance, and even self-destructiveness. All this, however, is most often shown only as a witty rhetorical exaggeration: “I hope someday somebody buries me / in a pile a widows filled with glee.”

Although a bećar’s (and Bećarac’s) poetization of reality sometimes extends to the entire rural or peasant population (“A peasant’s life has only three main joys: eating, drinking and fooling around with”), this self-ironic picture is more realistic: “I prefer to kiss a girl just one time, / than to plow in the field full-time”. Slavonians and Šokac people insist on the permanence, indestructibility, defiance of a bećar’s destiny – as a kind of spiritual upgrade over the plain, slow, work-filled everyday life: “I’ve been a bećar since I was a small boy, / I’ll die one cause’ that is what I enjoy”.

IV.

Bećarac, like all other types of ditties, can be defined as a rural lyrical minimalist and intermedia oral literary genre.

As it has already been said, according to its verbal-metric structure, Bećarac is a rhyming decasyl labic distich. It is important to note that “distich” in this case is not a type of stanza, but a type of poem: it is therefore a complete and self-sufficient poetic text (form). Since this is a lyrical genre (not epic-heroic), it is also important to note that caesura in Bećarac decasyllabic distichs always comes after the fourth syllable (as in the epic decasyllabic), and not after the fifth (as in the lyrical or female decasyllabic verses).

Minimalism is manifested as a creative principle in Bećarac songs both in terms of expression and in terms of content. It is certainly one of the shortest lyrical oral literary forms, by which this genre can be compared with (wise) sayings and proverbs, riddles, prayers, jokes, etc., and in written (authored) literature with aphorisms, sentences and many lyrical forms.

As an intermedial form, Bećarac activates not only the medium of language but also includes other media: music (both vocal and instrumental), games, a stage moment (performance in special spaces and situations, costume design). This means that the song appears as a living component of work, rest, rituals, customs, and celebrations.

Thus, in addition to aesthetic value, ditties also activate communicative-pragmatic meanings, taking on the role of everyday language: there is a paradoxical switching of language into message and message into language, because Bećarac is often used in the function of communication tactics and strategies – persuasion, mockery, threats, jokes, and singing over others.

It can be said that dichotomy is the basic formal and substantive feature of Bećarac: it permeates all structural-compositional, rhythmic, syntactic, and semantic (both motives and themes) and other features of ditties. Formally speaking, it is – as has been pointed out several times – two ten verses, with each verse, as a rule, represented by one sentence, or relatively independent thought. That is why the dichotomy is often realized as syntactic and thematic (psychological) parallelism: “Just as sky is filled with clouds of white, / boys will like to have a girl in sight”.

It can be said without exaggeration that the most important, most frequent topic of Bećarac and ditties is love, eroticism, and sexual desire. This stems from the fact that the creators of the ditties are mostly rural boys and girls, mostly of pre-marital age and status. Hence the basic semantic dichotomy ME – YOU (dika, lola, little one): “Reach out, laddie, with your hand so fair, / so hug me like an ivy hugs a pear.” The third element HE / SHE / THEY (parents, relatives, grandparents, village, enemies) is often inserted into this dual structure: “All the village from one end to other, / they conspire, us they always bother”.

In ditties, nature is never valuable in itself nor does it appear on its own (there are no, say, landscape ditties), but it illuminates, clarifies or complements a love (or some other emotional) situation: “Under the fence all the grass has dried, / where I promised him I’ll be his bride”.

Structural dichotomy is often realized in the form of dialogue – either as a question and answer, or as the appearance of two different voices: “Oh, pretty girl why ruffled so your dress is? / Under plums I wait for till my man comes”.

Duality is sometimes realized as an assertion (first verse) and an explanation of the assertion (second verse): “Now I know man does truly love me: / the rain is falling, and he is standing by me.”

In witty Bećarac songs, if we can call it that, the second verse is not only contrasting with the first – it plays the role of a punchline, i.e. an unexpected, witty, liberating and resolving semantic turn, which results in cheerful laughter. There are many examples of this type of Bećarac (“Again I had one in my bed last night / a large pizza it was just alright”; “Going ‘round the village with a pole, people think that I should see a shrink”). We will not exaggerate if we say that rhyme in ditties plays one of the key poetic roles. Unlike the number of syllables (usually ten or twenty), caesura (after the fourth syllable) and dichotomy – which form, so to speak, the a priori (predetermined) formal-metric framework of a given genre – rhyme

is unusually mobile and multifunctional here. In addition to inter-verse rhymes, intra-verse rhymes (leonine) are very common, and sometimes even words within the semi-verses rhyme. Often only vowels rhyme, but not consonants. However, among the consonants there are those that “rhyme” and those that do not “agree”. This is how č i ć, l i r, r i j, m i n, lj i nj, d i b, etc. rhyme (compared to: kuće –luče, šora – moja, kerme – rene, sudi – ljubi, davno – napupano, rulja – struja, lola – olova).

The traditional Šokac man was connected to his yard, plum orchard, field, village, field house and the surrounding area. He seldom travelled, unburdened by a distant and unknown world. He got to know other countries more widely only by military service or by participating in wars – often with tragic outcomes. Only the second half of the 20th century accelerated and changed the whole life under the influence of school, new forms of transport, new media and technologies, brought radical changes in the order of life that formed in Slavonia during the 18th, 19th and first half of the 20th century. Nevertheless, even at the time when he lived and worked in the inner circle of his village, the Šokac man did not feel cramped, isolated, or rejected. On the contrary, he saw his place – albeit with a lot of self-irony – as the centre of the world, as a starting point that provides him with full satisfaction of existential, that is, physical, mental and spiritual needs. He knew about European cultural metropolises, but he believed that Slavonian villages and towns did not lag behind the famous world centres: “Oh, Vinkovci, village like Vienna, / which one’s better, it’s a real dilemma”. Šokac men and women played with the possibility of presenting the alleys they passed and admired every day as famous distant cities where, in all probability, they would never be: “I’m in Paris, husband in Vienna, / which is nicer, it’s a real dilemma”.

We have already seen from the previous examples the pronounced tendency of the ditties towards self-referentiality, i.e. towards the thematization of the lyrical subject, the circumstances of his life and work, but also the singing or poetics itself. In other words, the ditties deal a lot with singing about oneself both at the level of an individual lyrical character (I, You, He, She) and at the level of their vil lage or region. Every village could gather entire cycles and collections dedicated to themselves, their girls and boys, individuals and families, rural “neighbourhoods”. Gundinci with the following autothematic range can serve as an example: “Oh, Gundinci, village I adore, / I don’t think that I could love you more”; “In Gundinci as in Vukovar too, / white roses anywhere they grew.”; “In Gundinci there are seven crosses, / At the seventh, Strameštar’s house poses”; “Yellow scarves wrapping pale faces, / only in Gundinci of all places”; “No flower’s really much like tulips, just like boys are from our dear Gundinci” (It should be noted that in most cases in which Gundinci is mentioned, any place that has

three syllables in the nominative or in the oblique case could appear in the poem: Beravci, Vinkovci, Županja, Đakovo, Gradište, etc.).

Regarding the language of ditties, three levels of study can be distinguished: a) intertwining and mix ing of individual local dialects; b) permeation and mixing of local dialects of the Slavonian dialect on the one hand and the standard language on the other; c) the impact of the so-called poetic language (poetics) on the language of Bećarac and ditties in general. This means that in these texts, i.e. their performances, ikavian is often mixed with semi-jekavian or ekavian and that forms of standard language are also included – all in accordance with the requirements of “poetic language” and poetics (achieving the required number of syllables, rhyme, metrics, and caesura). It follows that the language of Bećarac and ditties is in fact a kind of supersystem that, due to poetic effects, includes and trans forms not only local languages but also elements of the standard language. V.

Regardless of the historical, cultural, economic and other changes that befell the Slavonian village in the second half of the 20th century, and especially at its end, Bećarac and some other types of ditties have the conditions for survival – primarily due to their minimalist and intermediate nature. Of course, the traditional contexts of the bećar men have not completely died out either: they are still getting married (though in air-conditioned halls with sound systems), there are still patron saint’s day celebrations and fairs organized in villages. But horses have long been replaced by tractors and cars on roads and fields, instead of spacious pastures for cattle we have large livestock farms, instead of evening divani and čijala – TVs with satellite dishes and chat and surfing the Internet... This state of affairs has its effect on today’s online Bećarac creativity, which on the one hand nostalgically remembers the “old times”, but on the other hand in the old Bećarac form addresses new existential, psychosocial and philosophical challenges, so we can talk about the process of transforming Bećarac into an Antibećarac.

SEMIOTIKAPšihistal

LJUBAVI U ŠOKAČKIM PISMICAMA1

Od prvog pogleda i ašikovanja do obostrane sretne voljbe koja prerasta u sretnu ljubav okrunjenu bra kom do zabranjene, neuzvraćene ili prekinute nesretne voljbe bez ljubavi ili ljubavi bez voljbe, ekscesne bećarske ljubavi ili sudbinske ljubavi kao pasije, ljubavna je kazuistika u Šokadiji pohranjena i pjesnički kodirana u lirskim deseteračkim dvostisima (šokačkim pismicama),2 gdje je sve rečeno: koga, kada, gdje, kako i zašto ljubiti. Govor o ljubavi pred opasnosti je da bude i odviše ambiciozan i odviše reduktivan.3 Treba ga stoga ograničiti i osloboditi epistemoloških potpitanja te lišiti prisege na sveobuhvatnost. Umjesto pokušaja definiranja ljubavi kao pojma, emocije ili socijalnoga fenomena razložnijim se čini prihvatiti ju kao tautološki aksiom (Ljubav je ljubav!) i pretražiti njezine semiotičke kodove.

Ljubavne uloge

Umjetnost, kao i vještina ljubavi započinje vještinom zavođenja u čemu su Šokice iznimno vješte. Cifranje i lickanje prvi su koraci ljubavne igre, koja može započeti tek kada se osvoji pogled muškarca. Umivanjem u rosi ili u mlijeku, dotjerivanjem obrva, rumenjenjem lica crvenim papirom iz „Franckove cikorije”, „Vukovarskom pomadom“, brenovanjem kose i podrezivanjem šiški, Šokice se služe

1 Članak je prvotno objavljen u zborniku Urbani Šokci 2, Šokci i tambura, uredili Vera Erl i Julije Njikoš, Šokačka grana Osijek, 2008., 245–259.

2 U radu smo se koristili trima zbirkama Slavka Jankovića: Šokačke pismice (1967., 1970., 1974.). Knjige je uredio Dionizije Švagelj, likovno opremio Vanja Radauš, a muzikološki je recenzent Vinko Žganec. Dvostisi su označeni prema Jankovićevu 3numeriranju.Nesadržili i sama namjera, propituje Škiljan (2007: 8), da se neograničeni prostori poezije zatvore u granice znanstvenog diskursa u sebi nešto gotovo skaredno?

„sitnim prijevarama“ oblikujući poseban sustav šokačke inačice ars amandi: „Ja ću svoje obrve brenirat, / pa će dika za mnom fantazirat“ (2 930); „Sinoć mene moja dika pita: / Ti se maljaš, kad si tako lipa!“ (2 958); „Šiške moje kako lepo stoje, / tidiridi, odi, diko, vidi!“ (2 965). Dopušteno je pri tomu tehnike cifranja i lickanja iskoristi i kao sredstva u „strateškoj“ borbi sa suparnicom (inočom) za istoga muškarca: „Brenovat ću šiške u dva reda, / nek inoča popuca od jeda“ (4 239). Uspješno ovladavanje ljubavnom vještinom znači slijediti postupno i bez preskakanja semiotički nacrt ljubavi koji započinje prvim pogledima i osmijesima do prvoga susreta od kada se volitelji počinju nazivati dikom. Voljba se budi „u srcu“, a prima se očima: „Kad me dika umiljato gledi, / jedan pogled sto dukata vredi“ (1 204); „Kad pogledam u te diko priko, / oči moje s tvojima govore“ (1 205); „Kako, diko, bila ruža cvate, / ‘nako moje oko gleda na te“ (1 207). Prvi znakovi ljubavi nastavljaju se izmjenjivanjem tajnih znakova (namigivanjem) i pozdrava koje još uvijek ne upućuju izravno volitelji nego posrednici. Pozdravi se šalju putem djevojčine druge, komšije, komšinice ili rođaka, ili pak samim pismicama koje već sadrže gotove ljubavne „formule“. Zaljubljeni još uvijek ne obznanjuju javno svoju voljbu, nego ju skrovitim tajnama učvršćuju. Prvi je ljubavni događaj poljubac. Vrata su ljubavi prvi poljubac: „Al’ miriše cviće sa ormara, / od poljupca nema boljeg dara“ (1 407); „Diko medan, tvoj poljubac jedan, / više vridi, nego drugi sedam“ (1 419). Uspješno odigrana uloga kod prvoga poljupca odredit će i daljnji položaj djevojke koju ona može imati u hijerarhiji socijalno kodiranih ljubavnih uloga. Slomi li nasrtljivi i iskusni muškarac prebrzo „otpornost“ neiskusne djevojke, može ju načiniti tek ljubavnicom koja će s mukom doći do željenoga bračnoga stanja. Jedinstvo akcije i pasije zbiva se putem asimetrično određenih spolnih uloga.4 S jedne je strane (muškarčevo) osvajanje, s druge (ženina) taktička igra odgođenoga prepuštanja, odigrana na početku kao (slabi) otpor, obrana, nećkanje. Prebrzim podređivanjem, žena postaje lakim „plijenom“ muškarca i time urušava zadanu asimetričnost među spolovima: samo se odgađanjem stiže do cilja: „Dika ljubi, ja se malo nećkam, / pa s’ otimam, kao da se štimam“ (1 415). Od ljubljenja koje se „osladilo“, prelazi se na sastajanje, potom na ašikovanje. Poziv na sastanak upućuje uglavnom žena: „Dojdi, diko, čuješ, ja pozivam, / vjeruj, lolo, u tebi uživam“ (1 611); „Visok pendžer i na njemu cveće / dojdi, diko, niko vidit neće“ (1 715). Sastajanja nema bez čeznutljiva i tjeskobna čekanja s posebno razrađenom scenografijom.5 Suptilno stanje žudnje za ljubljenim i žudnje

4 Ljubav je borba, „opsada“ i osvajanje žene, razlaže Luhmann (1996: 69) i pretpostavlja samopodređivanje žene te se na taj način zbiva kao jedinstvo akcije i pasije.

5 Scenografija čekanja, prema Barthesu (2007: 45–46), uključuje raznovrsne pripreme i manipulacije, čak i glumljenje gubit ka ljubljenoga objekta s blagim učincima žalovanja. Čekanje se tako priprema i odigrava poput kazališnoga komada.

biti ljubljen čini najvažniju sastavnicu unutarnje dinamike ljubavi s mogućnošću trajnih i nepredvidljivih izmjena paradoksalne patnje6 i ekstatične radosti iščekivanja: „Čekala sam, čekam i čekat ću, / ako dojde, alaj uživat ću“ (1 727); „Milo janje, dajem ti na znanje / da j’ čekanje teško uzdisanje“ (1 753). Ljubavno se iskustvo u pismicama može priopćiti na način blizak poslovicama s kojima ih povezuje ekonomičnost izraza i primjenjivost (ljubavnih) pouka na mnoštvo (ljubavnih) slučajeva. Lirske se minijature tako vješto premeću u paremiološko gradivo u kojemu je osobno ljubavno isku stvo poprimilo univerzalno značenje. Učenje ljubavi odvija se u iskustvenom horizontu mimetičkim načelom oponašanjem drugih: ljubavno iskusnijih vršnjaka, ali i iz samih pismica. Ondje je naime već sve rečeno: koga, kada, gdje, kako i zašto ljubiti: „Ne voli se lipo i bogato / već se voli, što je umiljato“ (689); „Nije blago ni srebro ni zlato, / već je blago, što je srcu drago“ (703); „Ruža cvate, trnje ubada, / vjerna ljubav sve zapreke svlada“ (711).

Ljubavne se poruke prenose krajnje jezgrovito i transparentno, a ipak neogoljeno. Neizrecivost lju bavnih osjećaja premošćuje se uz pomoć konvencionalnih stilskih sredstva (značenjski fiksiranim metaforama) što uklanja nesporazume među voliteljima ili ljubavnicima. Amorova strjelica u modusu šokačke pismice ima stabilnu referenciju: „Diko moja, sokolovo pero / pokraj moga srca zabodeno“ (1 318).

Ljubavna kazuistika

Središnja točka razlike u ljubavnim kodovima Šokadije usidrena je u dvama modelima ljubavi koji imaju poseban semantičko-semiotički sklop i posebno ime: voljba i ljubav. Za Šokca/Šokicu naime voljba i ljubav ne znače isto te imaju drukčije konotacije nego u standardnome jeziku. Janković ih potanko opisuje: „U Šokadiji voljba znači samo osjećaj, pa i onaj između (književno rečeno) zaljubljenicima, narod bi rekao voliteljima. Ljubav počinje tjelesnim odnosom između muškarca i ženske, bez obzira da li se vole. Moglo bi se dakle reći da je voljba duhovni (psihički) odnos između dvije osobe, a ljubav tjelesni (fizički).” (Janković 1967: 73). Kakav je „stvarnosni“ učinak ove razlike, Janković oprimjeruje sličicom iz života: „Šokački momak neće nikad curi reći: ‘Ljubim te! jer bi možda zazvonila

6 Ljubav podržava paradoks (Ljubavni su užitci zla za kojima žudimo!) i time se mijenja semantička pozicija patnje u ljubavi. Čovjek ne pati jer je ljubav tjelesna i jer budi zemaljsku požudu, nego jer se ljubav još nije ispunila ili što u ispunjenju ne održava ono što obećava (usp. Luhmann 1996: 72).

pljuska. Reći će joj: Volim te!’“ O razlikovnosti dvaju ljubavnih „termina“ svjedoče i dvostisi: „Diko moja, pitaj svoga oca / je l’ ljubio, kog nije volio“ (3 815); „Moja mama mog tatu volila, / mene tera da ljubim nemila“ (3 910); „Volili se dvoje volitelja, / ljubit b’ se, da nij’ roditelja“ (3 985); „Koga volim i ‘ko mene voli, / ljubit ću ga, ma me noži boli“ (652). Odnos između voljbe i ljubavi nije kontradiktoran niti nužno komplementaran, jer se voljba i ljubav ne isključuju, a samo se u posebnim, sretnim, slučajevi ma nadopunjuju. Muškarac i žena mogu biti volitelji, a da se ne ljube, kao što je to u slučaju različitih zaprjeka koje stoje na putu njihove erotske ljubavi, a mogu se i ljubiti bez voljbe, kao što je to u slučaju nametnutoga braka, braka bez ljubavi. Ljubavna se kazuistika slaže u križaljku. Postoji apsolutna pozitivna realizacija (muškarac i žena se vole i ljube), kao i kategorički negativna realizacija (muškarac i žena se ne vole i ne ljube), ali po stoje i prijelazne ljubavne kombinacije (voljba bez ljubavi, ljubav bez voljbe). Uspješna ljubavna ko munikacija nužno je dvosmjerna te pretpostavlja udvajanje i komplementarnost osjećaja: ljubljeni/ voljeni subjekt svojim osjećajima/doživljajem uzvraća na osjećaje/doživljaje ljubećega/volitelja, dok neuspješna ljubavna komunikacija može biti jednosmjerna ili obostrana. Kada ne dolazi do udvajanja „informacija“ te komunikacija zastaje na početnom stupnju odašiljanja bez recepcijske podrške radi se o jednosmjernoj, neuzvraćenoj nesretnoj voljbi ili ljubavi, dok se kod recipročnoga udvajanja negativnih emocija (muškarac i žena se ne ljube i ne vole) radi o dvosmjernoj, uzajamnoj neuspješnoj komunikaciji.

Voljba/ljubav u kojoj dolazi do uspješne komunikacije između volitelja/ljubavnika može se ostvariti kroz tri socijalna modela ljubavi: a) ozakonjen i poželjan odnos: brak i bračna ljubav; b) neozakonjen, ali i nezazoran odnos: predbračna ljubav i bećarska ljubav; c) protuzakonit i zabranjen odnos: izvanbračna ljubav (nevjera). Zamišljeni red šokačke ljubavne kazuistike pretpostavlja dakle ideal: brak iz voljbe, ali ostvareni red u praksi upućuje na inačice koje uključuju neozakonjene, društveno nezazorne, kao i protuzakonite i zabranjene modele ljubavi. Sadržaj i opseg pojmova ljubavi i voljbe djelomice je zajednički (interferirajući). U sememima pojma voljba ima i takvih koji ne pripadaju poj mu ljubavi, ali nema ni jednog koji bi bio kontradiktoran pojmu ljubavi. Stoga su moguće raznovrsne kombinacije, od kojih su u idealnom slučaju voljba i ljubav u odnosu komplementarnosti: „Blago ‘nome, tko ljubi što voli, barem mu se srce izdovolji.“ (574)

I u razvojnome i u vrijednosnome smislu u ljubavnim kodovima šokačkih pismica prednost ima voljba, a pjesnički je najproduktivniji model voljba bez ljubavi. Je li to poetska inverzija na realnost šokačkih „ugovorenih brakova“ (ljubav bez voljbe), o čemu progovaraju i M. A. Relković i J. Lovretić i M. Švel-Gamiršek i Ivan Kozarac? Takvoj „ništavnoj“ ljubavi (bez voljbe) „nije trebalo sabiranja, razmišljavanja, ulagivanja, nije trebalo borbe, kradomičnog sastajanja, taja i pretvaranja“, progovara Đuka Begović.7 Voljba (ne ljubav) preferencijalni je model u šokačkim ljubavnim kodovima.

LITERATURA

Barthes, Roland. 2007. Fragmenti ljubavnog diskursa. Zagreb: Pelago.

Janković, Slavko. 1967. Šokačke pismice I. Vinkovci: Matica hrvatska.

Janković, Slavko. 1970. Šokačke pismice II. Vinkovci: Matica hrvatska.

Janković, Slavko. 1974. Šokačke pismice III. Vinkovci: Društveni fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti Općine Kozarac,Vinkovci.Ivan.1992. Đuka Begović. Vinkovci: Privlačica.

Luhmann, Niklas. 1996. Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti. Zagreb: Naklada MD. Škiljan, Dubravko. 2007. Vježbe iz semantike ljubavi. Zagreb: Antibarbarus.

7 „A on (Đuka Begović)... on je htio voljbu, on je htio nemirne sne, dane pune čeznuća, časove vatre i zanosa, noćna ročišta u zaklonu guste šikare ili med ziđem visokoga plašća, poljubljaje i ogrljaje i užitak strasti na blijedu sjaju mjesečevu, pod okriljem tame ili oblaka. Da, Đuka je Begović htio ženu voljbe, a u ženi svoga ljubitelja.“ (Kozarac 1992: 55).

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE | 69

SEMIOTICSPšihistalOF

LOVE IN ŠOKAC DITTIES1

From the first glance and flirting to mutual happy wanting that grows into happy love crowned with marriage, to forbidden, unrequited or interrupted unhappy wanting without love or love without wan ting, excessive bećar love or destiny as a passion, love casuistry in Šokadija is stored and poetically coded in two lyrical decasyllabic verses (Šokac ditties),2 where everything is said: who, when, where, how and why to love. Speaking of love in the face of danger is both too ambitious and too reductionist.3 It should therefore be limited and freed from epistemological sub-questions and the oath of comprehensiveness. Instead of trying to define love as a concept, emotion, or social phenomenon, it seems more reasonable to accept it as a tautological axiom (Love is love!) and search for its semiotic codes.

Love roles

Art, as well as the art of love, begins with the art of seduction, in which the Šokac women are extre mely skilled. Primping and grooming are the first steps of a love game, which can only begin when a man’s gaze is won. By washing one’s face in dew or milk, grooming eyebrows, blushing the cheeks with red paper from “Franck’s Chicory”, with the “Vukovar Pomade”, curling the hair and trimming

1 The complete version of the paper was originally published in the collection Urbani Šokci 2, Šokci i tambura, edited by Vera Erl and Julije Njikoš, Šokačka grana Osijek, 2008, p. 245–259.

2 In this paper, we used three collections by Slavko Janković: Šokačke pismice (1967, 1970, 1974). The books were edited by Dionizije Švagelj, illustrated by Vanja Radauš, and the musicology review was done by Vinko Žganec. The two stanzas are marked according to Janković’s numbering.

3 Doesn’t the very intention, asks Škiljan (2007: 8), to close the unlimited spaces of poetry within the limits of scientific discourse contain something almost vulgar?

the bangs, Šokac women use “small deceptions” thus creating a special system, or a Šokac variation of ars amandi: “I will pluck up both of these my brows, / so my man will gift me all his vows” (2 930); “Last night my man looked at me and asked me, / why the make-up since you are this pretty?” (2 958); “These big bangs are looking so good on me, / tidiridi, come here and stand with me!” (2 965). It is also allowed to use the techniques of make-up and grooming as a means in a “strategic” fight with a rival (inoča) for the same man: “I will braid my bangs up in two rows, my rival’s jealous and it surely shows” (4 239). The successful mastery of the art of love means following gradually and meticulously the semiotic blueprint of love that begins with the first glances and smiles until the first encounter after which the lovers begin to call themselves dika (pride).

Wanting awakens “in the heart”, and is received through the eyes: “When my dika looks at me with love, / it’s worth 100 ducats and above” (1 204); “When I look at you my dearest love, / my eyes speak without words, you are my love” (1 205); “Just like, honey, how the white rose blooms, / when I see you that’s how my heart booms” (1 207). The first signs of love continue with the exchange of secret signs (winks) and greetings that are still not sent directly by the lovers but by the mediators. Greetings are sent through the girl’s friend, neighbour, or relative, or by ditties themselves that already contain ready-made love “formulas”. Those in love still do not publicly announce their will, but strengthen it with hidden secrets. The first love event is a kiss, it is the door to love: “The scent of flowers flies to me so swift, / a kiss from love is always the best gift” (1 407); “One kiss from my dika is pure heaven, /it’s worth more than other’s seven” (1 419). Playing the role in the first kiss successfully determines the position that the girl can have in the hierarchy of socially coded love roles.4 On the one hand there is the (man’s) conquest, on the other hand the (woman’s) tactical game of delayed surrender, played at the beginning as (weak) resistance, defence, or reluctance. By submitting too quickly, a woman becomes an easy “prey” for a man and thus destroys the given asymmetry between the sexes: only by delaying does she reach the goal: “Dika gives me kisses, I’m not ready yet, / I’m fighting a little, playing hard to get” (1 415). From kissing that has “become dear”, one moves on to meeting, then to flirting. The invitation to meet is sent mainly by a woman: “Come on, dika, you hear me inviting, / believe me, honey, I find you exciting” (1 611); “A tall window, flowers standing on it / come on my dear, no one will see it” (1 715). There are no meetings without longing and anxious waiting with specially develo

4 Love is a struggle, a “siege” and conquest of a woman, explains Luhmann (1996: 69) and presupposes the self-subordination of a woman, and thus takes place as a unity of action and passion.

ped scenography.5 The subtle state of longing for the beloved and the yearning to be loved is the most important component of the inner dynamics of love, with the possibility of lasting and unpredictable changes in paradoxical suffering6 and ecstatic joy of anticipation: “I’ve been waiting, and I’ll keep on hoping, / dreaming of him helps me with my coping” (1 727); “Oh my honey, I must let you know, / waiting for you is such sweet sorrow” (1 753). The love experience in ditties can be communicated similar to the proverbs, with which they share the economy of expression and the applicability of (love) lessons to a multitude of (love) cases. Lyrical miniatures are so skilfully transformed into pare miological material in which personal love experience has taken on universal significance. Learning how to love takes place in the experiential horizon by the mimetic principle of imitating other, more experienced peers, but also from the ditties themselves. Namely, everything has already been said there: when, when, where, how and why to love: “You don’t love what’s beautiful outside / you love what is sweet, what’s true and tried” (689); “It ain’t gold and it ain’t silver neither,/ treasure is when you are with me tighter” (703); “Rose blooms, thorns sting, it may hurt a little/ faithful love beats all and is not brittle” (711).

Love messages are conveyed extremely succinctly and transparently, and yet not explicitly. The inexpressibility of love feelings is bridged with the help of conventional stylistic means (fixed metaphors), which removes misunderstandings among suitors or lovers. Cupid’s arrow in Šokac ditties occurs regularly: “Oh my dika, falcon’s lovely feather / stuck in my heart when we are together” (1 318).

Love casuistry

The central point of the difference in the love codes of Šokadija is anchored in two models of love that have a special semantic-semiotic structure and a special name: wanting and love. For a Šokac, namely, love and affection do not mean the same thing and have different connotations than in the standard language. Janković describes them in detail: “In Šokadija, wanting means only a feeling, even the one

5 The scenography of waiting, according to Barthes (2007: 45-46), involves a variety of preparations and manipulations, even pretending the loss of a beloved object with mild mourning effects. The wait is thus prepared and played out like a theatrical 6piece.Love supports the paradox (Love is the pleasures of evil we crave!) and thus changes the semantic position of suffering in love. Man does not suffer because love is carnal and because it awakens earthly lust, but because love has not yet been fulfilled or because in fulfillment it does not keep what it promises (cf. Luhmann 1996: 72).

between (literally speaking) partners, people would say lovers. Love begins with the bodily relationship between a man and a woman, whether or not they love each other. It could therefore be said that wanting is a spiritual (mental) relationship between two people, and love is physical.” (Janković 1967: 73) Janković exemplifies the “real” effect of this difference with a picture from regular life: a Šokac boy will never say to his girl: “I kiss you!” because he would probably be slapped in the face. He will say to her: “I love you!” The following verses testify the difference between those two words: “Oh my honey, ask your father if he / ever kissed someone he hadn’t missed” (3 815); “My mother always loved my daddy, / now she wants me to kiss someone shabby” (3 910); “Two lovers stood there loving both each other, / they’d have kissed if only they hadn’t bothered” (3 985); “Whom I love and ‘he who loves me too, / I will kiss him all the way it’s true” (652). The relationship between love and affection is not contradictory or necessarily complementary, because love and affection are not mutually exclusive, and only complement each other in special, happy cases. Man and woman can be lovers without kissing, as in the case of various obstacles that stand in the way of their erotic love, and they can kiss without love, as in the case of imposed, loveless marriage.

Love casuistry fits into a crossword puzzle. There is an absolute positive realization (man and woman kiss and love), as well as a categorically negative realization (man and woman do not love and do not kiss), but there are also transitional love combinations (wanting without love, love without wanting). Successful love communication is necessarily two-way and presupposes the doubling and complementarity of feelings: the beloved subject with his feelings/experiences responds to the feelin gs/experiences of the lover/partner, while unsuccessful love communication can be one-way or twoway. When there is no duplication of “information” and communication stops at the initial stage of transmission without reception support, it is a one-way, unrequited unhappy wanting or love, while reciprocal doubling of negative emotions (man and women do not want and do not love each other) is a two-way, mutually unsuccessful communication.

The wanting/love in which successful communication between lovers occurs can be realized through three social models of love: a) legalized and desirable relationship: marriage and conjugal love; b) illegitimate, but also not abhorrable relationship: premarital love and betrothal love; c) illegal and forbidden relationship: extramarital love (infidelity). The imagined order of the Šokac love casuistry therefore presupposes an ideal: marriage out of wanting, but the realized order in practice points to versions that include illegal, socially not-scorned types, as well as illegal and forbidden models of love. The content and scope of the concepts of love and affection are partly common (interfering). In the

seeds of the concept of love, there are those that do not belong to the concept of love, but there is no one that would contradict the concept of love. Therefore, various combinations are possible, of which ideally wanting and love are in a relationship of complementarity:

“It is best to kiss who you love truly, that way you get really to love duly.” (574)

In both developmental and value terms, in the love codes of Šokac ditties, the preference is on wanting, and poetically, the most productive model is wanting without love. Is this a poetic inversion to the reality of Šokac›s “arranged marriages” (love without wanting), which is what M. A. Relković and J. Lovretić and M. Švel-Gamiršek and Ivan Kozarac are talking about. Such “insignificant” love (without wanting) ”did not need gathering, thinking, flattery, it did not need fighting, stealthy meetings, secrecy and pretense”, says Đuka Begović.7 Wanting (not love) is the preferred model in Šokac love codes.

LITERATURE

Barthes, Roland. 2007. Fragmenti ljubavnog diskursa. Zagreb: Pelago.

Janković, Slavko. 1967. Šokačke pismice I. Vinkovci: Matica hrvatska.

Janković, Slavko. 1970. Šokačke pismice II. Vinkovci: Matica hrvatska.

Janković, Slavko. 1974. Šokačke pismice III. Vinkovci: Matica hrvatska.

Kozarac, Ivan. 1992. Đuka Begović. Vinkovci: Privlačica.

Luhmann, Niklas. 1996. Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti. Zagreb: Naklada MD. Škiljan, Dubravko. 2007. Vježbe iz semantike ljubavi. Zagreb: Antibarbarus.

7 “And he (Đuka Begović)... he wanted real love, he wanted restless dreams, days full of longing, hours of fire and ecstasy, night hearings in the shelter of thick bushes or honey with a wall of high cloaks, kisses and hugs and the pleasure of passion on the pale the glow of the moon, under the cover of darkness or clouds. Yes, Đuka Begović wanted a woman of wanting, and in the wife someone to want him” (Kozarac 1992: 55).

„ALAJ ĆU SE KERIT I BEĆARIT“

Govor o bećarcu danas, sutra i u budućnosti ne može i ne smije proći bez spominjanja maestra pe dagoga, glazbenika, muzikologa, glazbenog teoretičara, sakupljača i istraživača gospodina Mihaela (Mije) Ferića. Taj vrijedni čovjek cijeli je svoj radni i umirovljenički vijek posvetio glazbi, a posebice ovom slavonskom, baranjskom i srijemskom napjevu. Više od dvije i pol godine proveo je na objelodanjivanju vrijednosti bećarca Europi, da bi ga u studenom 2011. godine u UNESCO-u priznali kao kulturnu, nematerijalnu baštinu. Saznavši za ovu veliku i značajnu odluku stupili smo u kontakt s gospodinom Ferićem ponudivši mu naš prijedlog i želju da organiziramo festival bećarca u Babinoj Gredi te da nam on osmisli program, pravila i stručno praćenje i ocjenjivanje sudionika festivala. Bio je oduševljen našom idejom i ubrzo su nam pristigli svi potrebni „materijali“. Festival je imao ime i pravila: Bećarfest „Alaj ću se kerit i bećarit“.

Svi se izvođači pridržavaju pravila, a to su:

1. na Bećarfestu mogu nastupiti izvođači u dvjema kategorijama: a) tamburaški sastavi (profesionalni, poluprofesionalni)

b) amaterske pjevačke skupine i svirači iz KUD-ova, društava, ansambala s maksimalno 15 izvođača (svirača i pjevača)

2. svi izvođači moraju ograničiti program na šest bećaraca-deseteraca

3. svi prijavljeni natjecatelji izvode svoj bećarac napamet na deseteračke varijante (dvostih, trostih) uz obveznu sviračku pratnju

4. tematika bećarca može biti:

a) bećar: veseljak, ponašanje, ljubavnik, hvalisavac, raspikuća, sklon nepodopštinama, neumjerenom jelu i piću, ženama

b) erotske poruke uz metafore i alegorije

c) naglašene ljubavne strasti bez prostota

d) izrugivanje suparnika

e) svatovski bećarci (kumu, kumi, starom svatu, svekrvi, đeveru, kuvaricama, mladenki, mladoženji…)

f) zavičajne teme (rodno selo, zavičaj, regija, država)

g) novi stihovi na aktualne teme iz seoskog i suvremenog života

5. bećarci se pjevaju u skupini uz instrumentalnu pratnju samice, gajdi ili tamburaškog sastava u kojem mogu biti solistički zastupljene violina i harmonika. Pjesmu vodi samo jedan pjevač uz vokalnu pratnju muške ili mješovite pjevačke skupine u kojoj žene pjevaju samo prateće glasove.

a)Nagrade:najbolji pjesmovođa (pjevač, solist)

b) najbolja vokalno-instrumentalna izvedba bećarca c) interpretacija instrumentalna izvedba bećarca

d) ukupan vizualni i scenski dojam (nastup, držanje, vladanje scenom)

e) nagrada za najuspjelije stihove koji komentiraju i prate suvremena društvena zbivanja

f) nagrada publike.

Izvršni odbor Udruge za promicanje i očuvanje šokačke baštine „Šokadija Babina Greda“ prihvatio je prijedloge, a potom i općinske strukture. Odlučeno je da će se Bećarfest održavati druge nedjelje u lipnju, kada i manifestacija „Konji bijelci“, konjička priredba, jer su usto i tamburaški sastavi slobodni

Zanedjeljom.prvifestival

sudionici su se trebali javljati snimljenim programom, što se pokazalo lošim. Nije se poštovao rok, dolazili su loši snimci te smo došli na ideju da svakoj slavonskoj županiji pokušamo ponuditi kvalifikacijski Bećarfest i da najbolji predstavnici nastupe u Babinoj Gredi. U Osječko-ba ranjskoj županiji domaćin je bio „Šokačka grana“ iz Osijeka, u Vukovarsko-srijemskoj županiji KUD „Šokadija“ Stari Mikanovci, a u Brodsko-posavskoj županiji KUD „Luka Lukić“ Brodski Varoš.

Danas je ipak izmijenjeno stanje – domaćin u Brodsko-posavskoj županiji je KUD „Berislavić“ iz Novog Grada, a u Vukovarsko-srijemskoj MPS „Šokadija“ Stari Mikanovci. Na svih osam održanih festivala nije bilo ni najmanjih propusta kod izvođača, kao ni kod organizatora. Uvijek je vladala prava festivalska atmosfera i disciplina. Popularizaciji Bećarfesta pridonijelo je i emitiranje festivala na regionalnim televizijskim kanalima. Isto tako, izvođače ocjenjuju eminentni glazbeni stručnjaci i etno lozi. Posebno smo sretni što svaki Bećarfest prati ponekad i preko tisuću gledatelja iz cijele Slavonije, što potvrđuje to da u narodu postoji velika ljubav prema bećarcu, njegovoj moći i duhovitosti. Svake godine uživamo u novonastalim bećarcima na račun nedaća i ekonomskih, epidemijskih, ljubavnih, staračkih, susjedskih, pijanskih zbivanja i dr. Od osmog Bećarfesta na festivalu sudjeluju i ženske pjevačke skupine. Naime, s pravom se „ženski svit“ pobunio na to da i one već desetljećima pjevaju bećarce, da se znaju i mogu natpjevavati i pripje vavati, a i da su njihovi bećarci i bolji od muških. Da je tako, možemo neke i citirati:

„Sa snajama njeki dan u šupi, jedna gurni, a druga me lupi.“

„Mili Bože, što uradi lola, rastavi me ko drvena kola.“

„Došo bećar, ‘oće da me ljubi, lanjske proje ima među zubi.“

„Bećar ljubit i pjevati znade, zavest srce u curice mlade.“

„Slavonijo, nosim tvoju značku, a sad idem na rad u Njemačku.“

„Svi bećari ljube kad je mračno, ja po danu ne volim po tamnu.”

Na Bećarfestu sudjeluje deset muških pjevačkih skupina i pet tamburaških sastava. Ubuduće ćemo nastojati prihvatiti osam pjevačkih skupina, četiri ženske pjevačke skupine i četiri tamburaška sastava. Svi će izvoditi po šest bećaraca, a jedino će ženske pjevačke skupine biti bez glazbene pratnje. U ženskim pjevačkim skupinama može sudjelovati od šest do dvanaest pjevačica.

“OH, HOW I SHALL REVEL AND REJOICE“

We cannot and must not talk about Bećarac today, tomorrow and in the future, without mentioning the maestro pedagogue, musician, musicologist, music theorist, collector and researcher Mr. Mihael (Mija) Ferić. This hard-working man dedicated his entire working and retirement life to music, and especially to this Slavonian, Baranja and Srijem tune. He spent more than two and a half years revealing the value of Bećarac to Europe before it was recognized as intangible cultural heritage by UNESCO in November 2011. Upon learning of this great and important decision, we contacted Mr. Ferić, offering him our proposal and desire to organize a Bećarac festival in Babina Greda, and he designed the programme, rules and professional monitoring and evaluation of festival participants. He was de lighted with our idea and we soon received all the necessary “materials”. The festival had a name and rules: Bećarfest “Oh, how I shall revel and rejoice”.

All performers follow these rules:

1. Performers in two categories can perform at Bećarfest:

a) Tamburitza ensembles (professional, semi-professional)

b) Amateur singing groups and musicians from cultural and artistic societies, other societies, ensembles with a maximum of 15 performers (musicians and singers)

2. All performers must limit the program to six decasyllabic Bećarac songs

3. All registered competitors perform their Bećarac, by heart in decasyllabic variants (distich, tristi ch) with obligatory instrumental accompaniment.

4. The themes of Bećarac can be:

a) Bećar (man): jester, behavior, lover, braggart, squanderer, prone to mischief, immoderate in eating and drinking, women

b) Erotic messages using metaphors and allegories

c) Accentuated love passions without profanity

d) Mocking a rival

e) Wedding Bećarac (for the best man, maid of honour, father of the groom, mother of the groom, brother-in-law, cooks, the bride, the groom…)

f) Homeland topics (native village, homeland, region, country)

g) New verses about current themes from the village or modern life in general

5. Bećarac songs are sung in a group with instrumental accompaniment of a tambura samica, bagpipes, a tamburitza ensemble in which violins and accordions can be represented as solo instruments. The song is led by only one singer with the vocal accompaniment of a male or mixed singing group in which women sing only the backing vocals.

a)Prizes:Best

lead singer (singer, soloist)

b) Best vocal-instrumental performance of Bećarac

c) Instrumental interpretation of Bećarac

d) Overall visual and stage impression (performance, posture, stage mastery)

e) An award for the most successful verses that comment on and follow contemporary social events

f) Audience award

The Executive Board of the Association for the Promotion and Preservation of Šokac Heritage

“Šokadija Babina Greda” accepted the proposals, and so did the municipal authorities. It was decided that Bećarfest will be held on the second Sunday in June, at the same time when the equestrian event

“White Horses” is held, because tamburitza ensembles are free on Sundays.

For the first festival, the participants had to apply with a recorded program, which turned out to be a bad decision. The deadline was not respected, the received recordings were bad, and we came up with the idea to try to offer every Slavonian county an exclusive Bećarfest, and the best representatives would perform in Babina Greda. In Osijek-Baranja County, the host is “Šokačka grana” from Osijek, in Vukovar-Srijem County KUD “Šokadija” Stari Mikanovci, and in Brod-Posavina County KUD “Luka Lukić” Brodski Varoš.

Today, however, the situation has changed. The host in the Brod-Posavina County is KUD “Berislavić” from Novi Grad and in the Vukovar-Srijem MPS “Šokadija” Stari Mikanovci. At all eight festivals held so far, there were not even the slightest omissions from the performers orthe organizers. The festival was always characterized by a real festive atmosphere and discipline. The broadcasting of the festival on regional television channels also contributed to the popularization of Bećarfest. Performers are also judged by eminent music experts and ethnologists. We are especially happy that every Bećarfest is sometimes followed by over a thousand spectators from all over Slavonia, which confirms that the people have a great love for Bećarac, its power and wit. Every year we enjoy the new songs addressing adversity and economic hardship, epidemics, love, old age, neighborhoods, drunken antics, etc.

Since the eighth Bećarfest, women’s singing groups have been participating in the festival. Namely, the “women’s world” rightly rebelled against the fact that they have been singing Bećarac for decades, that they know and can sing Bećarac, and that their Bećarac songs are even better than those of the men. To confirm that is the case, we can quote some:

“With my daughters-in-law in the backyard, thank God I survived and only am scarred.”

“Oh, my God, what my dear’s doing to me, he’s so big, he’s tall just like an oak tree.”

“Young man doing his best to seduce me, I’m just looking at him curiously.”

“A Bećar knows how to kiss and sing, all the girls just stand await the ring.”

“Slavonia, my home that is best, I’m leaving to work in the West.”

“All the bećars like to kiss in darkness, I’m not a fan, daylight is my plan.”

Ten male singing groups and five tamburitza ensembles participate in Bećarfest. In the future, we will try to accept eight singing groups, four female singing groups and four tamburitza ensembles. All of them will perform six Bećarac songs, and only the female singing groups will be unaccompanied. Six to twelve female singers can participate in women’s singing groups.

U POLITICI I RATU

Ovaj tekst počet ću pričom koju sam u djetinjstvu čula od svoje mame. Tamo negdje ‘46/7. jedan je čo vjek, ogorčen komunističkim metodama „obaveznog otkupa“ poljoprivrednih proizvoda, koji su ljudi opisivali i kao „metenje tavana“, navodno u kolu zapjevao: „Drug je Tito pokupio žito, sad se guza oko kukuruza.“ I završio u zatvoru na tri mjeseca. Vrativši se, na slobodi je htio ispraviti svoju očitu političku pogrešku, pa je u kolu zapjevao: „Nije Tito pokupio žito, neg’ Buturac, nek’ ide u k...c.“ Buturac je bio tadašnji gradonačelnik, a pjevač je opet završio tri mjeseca iza brave. Nažalost, nisam upamtila ni kako se pjevač zvao ni u kojem se mjestu to odigralo. Upamtila sam samo to da se i pjesmom može izreći politički stav.

Bećarci s političkom porukom služe i za ohrabrivanje istomišljenika, nerijetko podcjenjuju i sramote protivnika, a neki izražavaju osobne stavove pjevača u pojedinim trenutcima. Posebno su plodna razdoblja za njihovo nastajanje bili prijelomni politički trenutci, doba represije te ratovi.

Nažalost, bećarce ili pismice mnogi rani zapisivači i istraživači naše usmene književnoumjetničke pučke tradicije nisu pretjerano revno bilježili, pa ćemo teško naći starije potvrde. S druge strane, ovakvi „politički“ bećarci zbog svoje prirode – jer su često bili okrenuti protiv aktualne vlasti – pjevali su se samo u odabranom, povjerljivom društvu, pa nisu imali priliku za širenje, a kako su često odgovarali na aktualne, rekli bismo dnevnopolitičke, teme, ne čudi to da nisu često izvođeni niti upamćeni.

Ipak, nije da ih nema. Tako je učitelj Luka Lukić u Klakaru zabilježio kratke pjesme koje su pjevali Hrvati, pripadnici postrojbi bana Jelačića, koji su se 1848. žestoko sukobili s Mađarima u gušenju mađarske revolucije predvođene Lajošem Košutom. Mađari su bili vrlo neugodan neprijatelj pa su naši pjevali: „Oj Madžarska, nećeš dobro proći, gosti će ti iz Granice doći“; „U Granice ima ljudi jaki, na tebe će udariti svaki“, ali i: „Oj da mi je u’vatit Madžara, rezo bi mu na čelu duvana.“

Jednako tako, pjevalo se i prilikom zauzeća Bosne 1878. te Lukić bilježi: „U Brodu se štelovala vojska, od solare pa do polak Save, malo Raca, a mlogo Šokaca.“ Zabilježio je i ove deseteračke stihove, vjerojatno pjevane u kolu kao bećarac: „Ništa Madžar u Bosnu ne dira, već on ‘oće da ju okupira.“

Presudni događaji 1903., pokušaj mađarizacije pod Khuen-Héderváryjem, također su iznjedrili be ćarce: „Ija, oja, živio Hrvoja! Oja, ija, abcug šumarija! Abcug oni, to su madžaroni!“ te „Ija, oja, živio Hrvoja, abcug drugi, ne dajmo se ljudi!“, a ostao je zabilježen i brodski demonstrant protiv Khuen-Héderváryja, pravaš Daniša Čavčić kojega su uhitili (otperjali) žandari: „Što se ono ispod brda praši, to Danišu tjeraju perjaši.“

Puno su poznatiji bećarci koji se tiču Prvog svjetskog rata. Profesor Zvonimir Toldi zapisao je ove: „Care Karlo i carice Zita, ratujete a nemate žita“; „Care Karlo, gospoda te mite, sirotinja mora u komite“; „Care Karlo, nemoj ratovati, nemoj momke od cura terati“; „Care Karlo, džaba tebi straže, kad nam ne da oficir menjaže“. Raspoloženje prema Austrougarskoj izražavaju i ovi bećarci iz tog vremena: „Care Karlo, nemoj dizat buna, nije za te ni mađarska kruna“; „Bog poživi tu caricu Zitu, ona ne da ustrelit komitu“, a na kraju i „Ej komite, ne bojte se Zite, i Karlo je ošo u komite“. Žal za vojnicima pak izražavaju bećarci poput: „Galicijo, duža nego kraća, tu su moja izginula braća“; „Kraj Piave jedan grob je mali, u nj su moga lolu zakopali“. Završio je Prvi svjetski rat, Hrvatska ulazi u Kraljevinu SHS koja je najmanje bila Hrvatska. Na godu u Klakaru 25. srpnja 1935. Luka Lukić bilježi cijeli niz bećaraca nedvojbeno inspiriranih svibanjskim izborima koji su narod podijelili među četiri zemaljske kandidacijske liste: Jevtićeve (vladina Jugoslavenska narodna stranka), Mačekove (Ujedinjena opozicija), Ljotićeve (ZBOR) i Maksimovićeve (posebna lista staroradikala), a pravi su Hrvati, naravno, bili mačekovci. Pjesme su to nacionalnoga ponosa: „Da si curo crljen, bil i plavi, ja bi tebe nosio na glavi. Sad je prava hrvatska zastava“; „U ‘vom kolu igraje ‘Ervati, tko je Srbin, neka se izvati“; „Oj barjaku crljen, bil i plavi, po tebi se ‘Ervacka proslavi“; „Kiša pada – Srbija propada, vjetar piri – Hrvacka se širi“; podrške i adoracije Mačeku kao simbolu hrvatske nacionalne struje: „Oj Mačeku, moje rosno cveće, svak’ te Hrvat u sobicu meće“; „U Mačeka stojalo na vrati, da se dilju Srbi i Hrvati“; „Pružila se priko neba duga, bit će Jeftić Mačekova sluga“; „Hrvati su posjekli rastića, da im Maček objesi Jeftića“; „U Jeftića puna puška blata, pa ne more pucat’ na ‘Ervata“; tragova duge vojničke tradicije slavonskih graničara: „Braća stara služila Madžara, omladina služila Srbina, a ja čekam da služim Mačeka“; „Moj je tata odslužio kralja, a sad čeka da služi Mačeka“; „Sve su lole odslužile vojsku, al’ ja čekam da služim Mačeka“; ali nisu bili pošteđeni ni lokalni

političari: „Doktur Damić, Golubić i Jeftić, dobit ćete u guzicu čepić“. Ovakvih pjesama nalazimo i u drugim izvorima. Toldi bilježi: „Joza Kljajić pokupijo glase, da mu Damić kupi jedno prase“; „U Mačeka stotinu ovaca, a Jeftića drži za magarca.“ Hrvati, naravno, Srbiji nikada nisu oprostili smrt Stjepana Radića ubijenoga u beogradskoj Skupštini 1928.: „Beograde, vatrom izgorijo, ti si nama Radića ubijo“, stoga u podršci Mačeku ističu: „Stipa Radić gleda sa nebesa kako Maček Srbiju pritresa“. Sjećaju se dobro starih vremena: „Dok je bilo Franje, bilo je i rane, al kad dođe ‘bre’, taj odnese sve.“ Drugi svjetski rat također će se odraziti u bećarcu: „Kiša pada, Srbija propada, došo vjetar, otišo i Pe tar“. Naravno, u ratu se osjetila podjela na dvije strane: „Ja ne volim diku naku koja nosi petokraku, već je volim diku nu, koja nosi slovo U!“; „Pavelića porodila vila, zato Tita mršava kobila“ ili „Ide Tito priko ravnog Srijema i za njime, ko pameti nema“; „Moj mitraljez kroz jelovo granje četnicima svira ustajanje“. Nakon rata, nastaju bećarci nasuprot onih bećaraca i pjesama koje su se mogle službeno pjevati, ali i na drugu melodiju: „Ide Tito preko Romanije“ ili „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“; „Druže Tito, ljubičice plava, ti se boriš za narodna prava“; „Druže Tito, vođo komunista, partija je kao suza čista“ ili onih koji su pjevali: „Kralju Petre, nećemo te ovdje, mi hoćemo da nam Staljin dođe“; „Kunemo se našem drugu Titi, da ćemo se do kraja boriti“; „Koji momak član partije nije, taj skojevku ljubiti ne smije“, a puno, puno tiše, pjevalo se: „Šta će meni zvjezdica na glavi, kad ja nosim crven-bijeli-plavi“; „Katolik sam, nisam komunista, ja vjerujem u Isusa Krista“; „Je li komu teško kao meni, na mom bratu trava se zeleni“; „Kažu, Tito ne bije Hrvate, a di su nam, što nam se ne vrate“; „Maribore, ne znalo se za te, dotle sam te dopratila brate“; „Drava voda, ona se ne pije, to je krvca naše mlađarije“; „Moj je ćaća u Gradiški bijo, i meni je krevet ostavijo“; „Kako me je udesila OZNA , ne može me ni majka da pozna“.

Profesor Toldi u Brodskom Posavlju zabilježio je i bećarce iz sedamdesetih i vremena Hrvatskoga proljeća: „Druže Tito, oni tebi lažu, oni vole bradatoga Dražu“; „Druže Tito, ostavi Jovanku, pa oženi Dabčevića Savku“, pa i to da se osamdesetih, nakon Titove smrti, pjevalo: „Volim proje od propalog Ante, nego pite od pokojnog Tite“ ili „Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću“. Devedesetih se već hrabrije moglo zapjevati: „Druže Tito, kopa ti se raka, spašćeš u nju ti i petokraka“; „Prošo dinar, došla nam je kuna, Tuđmanovo biće do Zemuna!“; „Kada Juga ne bi više bila i Srbija onda bi sagnjila“; „Oj Tuđmane, naša mila diko, još te nije zaminio niko“; „Oj Tuđmane, odmori se malo, zvat ćemo te kad bude trebalo“; „Oj Tuđmane, zar ti žao nije, što se nisi rodio i prije“; „Vrati mi se iz tuđine

brate, Franjo Tuđman garantira za te“; „Slobo laje, a Rašković reži, ajde Franjo pa ćukove sveži“; „Moj kolega, poginut ću za te, ko no Stipa Radić za Hrvate“. Uz nadaleko poznati bećarac: „Pitam lovce na čeg je sezona, lovci vele: na orlove bele“, ima i ovakvih, koje je zabilježio Mata Baboselac: „Beli orli tražili belaja, pa kod Nuštra ostali bez jaja“; „Oj Šešelju, glede Karlobaga, možeš dobit samo ozatraga“; „Aoj Slobo nemoj da se ljutiš, idiot si, zašto ne ušutiš“; „Mili bože lijepa li je slika, kad se tresu gaće u četnika“. Zabilježeno je i to da je KUD „Luka Ilić Oriovčanin“ na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu pjevao: „Druže Tito, ti se nama vrati, pobili se Srbi i Hrvati, pomažu im braća muslimani, sad na jednoj, sad na drugoj strani“, kao i „Ko je mogo pomisliti lani, da će Božić slavit partizani“, a nakon oslobođenja zapadne Slavonije čulo se: „U proljeće kad procvate lijeska, oj četnici sjetite se Bljeska!“ Nakon smrti Franje Tuđmana nije svima najbolje sjeo novi predsjednik: „Stipe Mesić obrve navuko, misle žene alaj bi se tuko“, zato su i bećarcem molili: „Rajska Djevo, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju“, a pjevač Krunoslav Slabinac pripovijedao je da je Vladimiru Šeksu zapjevao: „Baš mi žao Šeksova šofera, gazda pije, a šofer ne smije“ te ministrici obrane Željki Antunović: „Teško konju koga selo hrani i državi koju suknja brani“. Nakon smrti Slobodana Miloševića čuo se bećarac: „Druže Tito na onome svijetu, eto Slobe, nosi ti štafetu“. Na uvođenje PDV-a bećarcem se osvrnulo na ministra financija Slavka Linića: „Krmača mi oprasila troje, jedno meni, a Liniću dvoje“.

Narod i dalje, u dvadeset i prvom stoljeću, na mnoge događaje reagira bećarcem. Nakon uhićenja Ive Sanadera već je ispjevano „Kad učiniš kriminalno djelo, istina će izić na vidjelo“. Zatim su 2019. hrvatski učitelji tijekom štrajka Vladi poručivali: „Inženjera, pekara, frizera – ničeg nema bez nas učitelja“; „Ne plač’ Vlado, srce nam se slama – daj nam pare završit će drama“; „Da te nije ‘učo’ naučio – Plenkoviću, gdje bi sada bio?“. Oni koji su nezadovoljni aktualnom političkom situacijom izrazili su to bećarcima: „Politika naša prema selu, iselit će Slavoniju cijelu“; „Ova j’ zemlja puna vridni ljudi, fali glava – ali ona prava“. I za kraj, nije bećarac zaobišao ni koronu: „U Hrvatskoj prašina se digla otkako je ta korona stigla“; „Oj doktori, kapa vam do poda, vi ste dika hrvatskoga roda“; „Krivulja nam nije tako loša, jer imamo Vilija Beroša“. Naravno, nijedan od tih bećaraca ispjevanih u posljednjih dvadesetak godina nije izazvao političku buru niti reperkusiju vlasti. Ipak, „Slučaj bećarac“ pokazuje da vlast ni danas nema sluha za ovakav oblik pučkog izražavanja. A ne znaju da „Štoj u pjesmi, to se pjevat mora, lud bi bio ko bi zamjerio“.

LITERATURA

Banac, Ivo. 1992. „‘I Karlo je o’šo u komite’. Nemiri u sjevernoj Hrvatskoj u jesen 1918.“. Časopis za suvremenu povijest. Vol. 24 No. 3. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 23 42. Bezić, Jerko, Rihtman-Auguštin. 1977. „Partizanski folklor o Titu“. Narodna umjetnost 14, no. 1. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 11 19. Krpan, Tomislav. 1996. Bećarski zbornik. Vinkovci: SN „Privlačica“. Lukić, Luka. 2016. Opis sela Klakarja: pripovijetke i pjesme skupljane od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. (ur. Tanja Perić-Polonijo i Dunja Vanić. Zagreb – Klakar: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Općina Klakar. Toldi, Zvonimir. 2013. Sve je cure Mile vezetiro! (pjesmice, bećarci, natpjevavanja). Slavonski Brod: Folklorni ansambl Brod – Posavska Hrvatska. Želinski, Ana Tereza. 2020. „Prvi svjetski rat sačuvan u – bećarcu“. Zavičaj: Povremenik Udruge povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema. God. III., broj 3 (ur. Ilija Maoduš). Slavonski Brod: Udruga povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema.

IZVORI

Jutarnji list: razgovora-iz-2009-da-ja-sam-uvijek-neki-disident-15003686https://www.jutarnji.hr/scena/domace-zvijezde/kako-je-govorio-kico-prisjetili-smo-se-jednog-(zadnjiputpregledano20.5.2021.)

KAZIVAČI

Elizabeta Jurić, Sunčica Kaurić, Mato Baboselac

IN POLITICS AND WAR

I will begin this text with a story I heard as a child from my mother. Sometime in 1946 or 1947, one lo cal man, outraged by the communist methods of “compulsory buyoff” of agricultural products, which people described as “sweeping the attic”, allegedly sang in a circle dance: “Comrade Tito picked up all our grain, looks like we’re picking our corn in vain”. He ended up in prison for three months .When he returned, he wanted to correct his obvious political mistake, so he sang in a circle dance: “It wasn’t Tito who took all our grains, but Buturac, f… him in his brains”. Buturac was the current mayor, and the singer was again given three months behind bars. Unfortunately, I don’t even remember the singer’s name or where it took place. I only remembered that a political position can be expressed with a song.

Bećarac songs with a political message also serve to encourage like-minded people, often underestimating the shaming opponents, and some express the personal views of the singer at certain moments. Particularly fruitful periods for their emergence were the turning points in political times, the era of repression, and wars.

Unfortunately, many early writers and researchers of our oral literary and artistic folk tradition did not write down these ditties too zealously, so we will find it difficult to find older confirmations. On the other hand, such “political” Bećarac songs, due to their nature – they were often against the current government – were sang only in a chosen, confidential society, so they did not have the opportunity to spread, and as they often responded to current, we would say daily political themes, it is not surprising that they were not often performed or remembered.

However, it is not that they do not exist. Thus, the teacher Luka Lukić in Klakar recorded short songs sung by Croats, members of Ban Jelačić’s troops, who in 1848 fiercely clashed with the Hungarians in the suppression of the Hungarian revolution led by Lajos Kossuth. The Hungarians were a very

unpleasant enemy, so our people sang: “Oh Hungary, you’re not keeping order, your guests will be coming from the Border”, “There are many strong folk at the Border, they’ll be coming to restore you order” but also: “Oh, if only I catch me a Magyar, I will leave him only a large scar.”

Likewise, there was singing during the occupation of Bosnia in 1878, and Lukić notes: “Armies around Brod are giving shivers, from solara to the Sava river, a few Raca, and many Šokaca.” He also recorded these decasyllabic ditties, probably sung in a circle dance as a Bećarac: “Magyars want Bosnia, don’t deny, they want to come, take it, occupy.”

The decisive events of 1903, the attempt to Hungarize under Khuen-Héderváry, also inspired some Bećarac songs: “Oja, oja, long live our Hrvoje! Oja, ija, abcug forestrya! Abcug with them, to Hun gary drive ‘em!”, and “Ija, oje, long live our Hrvoje, abcug others, let’s not give up brothers!”, and one protester from Brod against Khuen- Héderváry, Daniša Čavčić, who was arrested by the Hungarian police, was also recorded: “What’s that dust right over there that’s stirring, that’s gendars and Daniša just Muchsparing.”better

known are the Bećarac songs related to the First World War. Professor Zvonimir Toldi recorded these: “Oh, king Charles and Zita in war mood, want to fight but you don’t have no food”, “Oh, king Charles, gents are giving bribes, poor man has no choice, he only dies”, “Oh, king Charles do not fight this war, it’s not worth men leaving their wives for”, “Oh, king Charles, it’s no use to guard, officers are driving us too hard.” The mood towards Austria-Hungary is also expressed by these Bećarac songs from that time: “Oh, king Charles, don’t raise up the town, you can’t wear the Magyar kingdom’s crown”, “God give Zita many of his presents, she won’t let them shoot us simple peasants”, and finally: “Oh, my brothers, don’t fear our just queen, even Charles knows how fair she’s been”. Some Bećarac songs talk of pity for the soldiers, such as: “Galicia, from back to the side, you’re where many of my brothers died”, “One grave near Piava lies there softly, that’s my lover, freedom was paid costly”.

The First World War ended, Croatia entered the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes, which was the least of all Croatian. On 25 July 1935, Luka Lukić recorded a number of Bećarac songs undoubt edly inspired by the May elections, which divided the people between four national candidate lists: Jevtić’s (government Yugoslav People’s Party), Maček’s (United Opposition), Ljotić’s (ZBOR) and Maksimović’s (a special list of old radicals), and the real Croats, of course, were Mačekovci. These are songs of national pride: “If you were, girl, of red, white and blue, I would wear you on my head, would too. It’s not a fad, the Croatian flag”, “In this dance here only Croats dance, Serbs here do not

even have a chance”, “Oh, dear flag of red, white and of blue, our land owns its fame only to you”, “Rain is falling, Croatia is growing, wind is blowing, Serbia is slowing”; messages of support and adoration to Maček as a symbol of the Croatian national option: “Oh, dear Maček, hear our people’s call, your picture is up on every wall”, “Maček claimed most of all by far, different us Serbs and Croats are”, “It is clear to everyone observant, Jeftić will end up as Maček’s servant”, “Croats made a long with which, our dear Maček can hang Jeftić,”, “Jeftić’s gun is filled up with just mud, he can’t use it to spill Croat’s blood”; there are traces of a long military tradition of Slavonian border guards: “My old brothers used to serve Magyari, all the young’uns served the Serbian ones, I offer my neck only for Maček”. Local politicians were also often mentioned in the songs: “Doctor Dumić, Golubić and Jeftić, you will also get a lesson each”. These kinds of songs can be found in other sources as well. Toldi notes: “Joza Kljajić picked up all our votes, so that Damić gets him a few goats”, “Maček has a hundred sheep on the grass, and will knock Jeftić down on his ass.” Croats, of course, never forgave Serbia for the death of Stjepan Radić killed in the Belgrade Assembly in 1928: “Belgrade city, may a fire burn you, you killed Radić, that is why I hate you”, so in support of Maček they point out: “Stipa Radić watches down from heaven, as our Maček saves us from oppression”. They remember the old days well: “Good old Francis use to always feed us, the Serbs only know just how to rob us.”

The Second World War also left a mark in the form of Bećarac: “It is raining, Serbia is failing, no more cheater, say goodbye to Peter”. Naturally, the war caused a division: “I don’t like the red stars on my hat, it’s Pavelić’s U I’m looking at!”, “Pavelić was born to a real fairy, Tito to a cow called Mary” or “Tito marching all across the land, in his steps walks a dead band”, “My dear rifle plays just like a cello, ‘Get up!’, it sings, o chetnik, my fellow!”. After the war, only the other kind of Bećarac was allowed to be sung: “Tito walking across Romania”, or “Comrade Tito, you’re just like a flower, all the youth loves you and all your power”, “Comrade Tito, your name we invoke, your fight for us poor old simple folk”, “Comrade Tito, communist our leader, your red party is our worthy keeper” or the other ones, that sang: “Go King Peter, we don’t need your kind here, we want comrade Stalin to be our peer”, “We swear to our dear comrade Tito, we will fight and do all that we know”, “He who isn’t yet a party member, can’t kiss women, that he should remember”. Much, much quieter it was sung: “Why would I need red stars on my jacket, I’m a Croat, not some lowly maggot”, “I will not be by the reds enslaved, by my Lord Christ always I’ll be saved”, “Is there a worse fate I wonder, my dear brother is six feet under”, “They say Tito never hit his dear folk, tell that to those buried under that oak”, “Maribor town, that was your

last stop, that’s where I last saw you, my dear pop”, “You don’t ever drink the Drava water, that’s where our dear children were all slaughtered”, “My old man fought down in Gradiška, left his bed to me, his dear Franciska”, “OZNA beat me up, why would they bother, no one knows me, not even my mother”.

Professor Toldi from Brodsko Posavlje noted Bećarac songs from the seventies, the time of the Croa tian Spring movement: “Comrade Tito, they’re all simply lying, for their Draža they are only spying”, “Comrade Tito, leave your wife Jovanka, and marry our Dabčević Savka”, and even some songs after Tito’s death: “I like bagels from our late Anto, more than pita from our comrade Tito” or “Comrade Tito, I’ll buy you a Fićo, and Mercedes for our Ante Pavelić-o”. In the 90s, it was allowed to sing more bravely: “Comrade Tito, your grave we our digging, petokraka in with you we’re kicking”, “No more dinar, now we have the kuna, Tuđman’s creature all the way to Zemun”, “If only Yugoslavia was no more, Serbia would also hit the floor”, “Oh, Tuđman, our dear president, no one can replace you, that’s how much you meant”, “Come back from abroad my dear brother, Tuđman guarantees your place, none other”, “Slobodan and Rašković are growling, come on Franjo, dogs need some controlling”, “My dear friend for you I’ll give my life thus, just as Radić gave his for all of us”. By far the best know Bećarac from those years is: “Asked a hunter what’s in season right now, he says soldiers fight the eagles white”, but there are also some others, recorded by Mata Baboselac: “The white eagles, bastards had the galls, near Nuštar they left all their balls”, “Oh, Šešelj, concerning Karlobag, best you can have’s a kick right in the back”, “Oh, my Slobo, we will lock you up, just stop talking, you need to shut up”, “Oh, my Lord, how pretty is this sight, četniks running, they’re all taking flight”. It has been noted that KUD “Luka Ilić Oriovčanin” sang at the International Folklore Review: “Comrade Tito, come back to us right mid, killed each other, Serbs and us Croats did, getting help from their Muslim brothers, little one’s side, right after the other’s”, as well as “Who could know that future Christmas seasons, would be praised by all the red partizans”, and after the liberation of western Slavonia, people sang: “In the spring, when all the flowers bloom, Četniks in the Flash will meet their doom!”

After the death of Franjo Tuđman, not everyone appreciated the new president: “Stipe Mesić and his thick eyebrows, nasty feelings only they arouse”, and so they made a Bećarac in the form of a prayer: “Our Dear Lady, if it could be done, bring back Francis, let Stipo be gone”, and the singer Krunoslav Slabinac said he sang for Vladimir Šeks: “I’m just always sorry for Šeks’ driver, he can’t drink, but his boss’ wetter than a diver”, as well as for Željka Antunović, the then Minister of Defense: “No luck for a horse fed by dessert, or a country guarded by a skirt”. After the death of Slobodan Milošević, it was sung: “Comrade Tito, on the other side, here comes Slobo, to join in the ride”. When the Minister of

Finance Slavko Linić introduced VAT it was commemorated by a Bećarac: “My pig gave birth to three small ones today, one’s mine for two Linić comes in two days”.

The people still, in the twenty-first century, react to many events with a Bećarac. After the arrest of Ivo Sanader, it was already sung: “Whenever you commit a crime, truth will come out and to all will shine”. Then, in 2019, during a strike, Croatian teachers told the Government: “Engineers, bakers, and hairdressers – there is nothing without us professors”, “Don’t cry leaders, our hearts are breaking –give us money, your chairs are shaking”, “If it weren’t for your teacher’s knowledge – you’d be nothing, Plenković, acknowledge”. Those who are dissatisfied with the current political situation express this in the form of a Bećarac: “Our policy towards our Slavonia, will have us empty just like Patagonia”, “This country is full of working people, only missing one important steeple”. And finally, the Bećarac did not bypass COVID either: “In Croatia, the dust has been risen, since Corona midst us has arisen”, “Oh dear doctors, hats off to the floor, you’re the pride of Croatians to the core”, “The curve is not so bad for us really, ‘cause we have our dear Beroš Vili”. Of course, none of these Bećarac songs sung in the last twenty years have caused a political storm or a repercussion from the authorities. However, the “Bećarac case” shows that the government still does not listen to this form of popular expression. They still do not understand that: “All the lyrics must be sung together, if you’re angry, you should know better”.

LITERATURE

Banac, Ivo. 1992. „‘I Karlo je o’šo u komite’. Nemiri u sjevernoj Hrvatskoj u jesen 1918.“. Časopis za suvremenu povijest. Vol. 24 No. 3. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 23-42. Bezić, Jerko, Rihtman-Auguštin. 1977. „Partizanski folklor o Titu“. Narodna umjetnost, no. 1. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 11-19. Krpan, Tomislav. 1996. Bećarski zbornik. Vinkovci: SN „Privlačica“. Lukić, Luka. 2016. Opis sela Klakarja: pripovijetke i pjesme skupljane od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. (ur. Tanja Perić-Polonijo i Dunja Vanić. Zagreb – Klakar: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Općina Klakar. Toldi, Zvonimir. 2013. Sve je cure Mile vezetiro! (pjesmice, bećarci, natjpevavanja). Slavonski Brod: Folklorni ansambl Brod – Posavska Hrvatska.

Želinski, Ana Tereza. 2020. „Prvi svjetski rat sačuvan u – bećarcu“. Zavičaj: Povremenik Udruge povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema. God. III., broj 3 (ur. Ilija Maoduš). Slavonski Brod: Udruga povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema.

SOURCES

Jutarnji list: razgovora-iz-2009-da-ja-sam-uvijek-neki-disident-15003686https://www.jutarnji.hr/scena/domace-zvijezde/kako-je-govorio-kico-prisjetili-smo-se-jednog-(accessedforthelasttimeon:20.5.2021.)

INFORMANTS

Elizabeta Jurić, Sunčica Kaurić, Mato Baboselac

Slika 3. Nepoznati autor, Dva para u narodnim nošnjama, Slavonija, oko 1960.

ANTIBEĆARCIIsmić

O KORONI NA DALJINU

Uvod

Najčešća pretpostavka suvremenog društva jest to da se vrlo često odričemo svoga kulturnoga identiteta, zaboravlja se tradicija ili se u najmanju ruku zanemaruje, a to je posebno uočljivo u manjim kulturnim zajednicama/zemljama, među koje se ubraja i Hrvatska. Tom pretpostavkom iz tradicije i kulturnoga naslijeđa izuzela bi se i usmena književnost, jer ako nema mladih koji će tu književnost i dalje njegovati i prenositi, ona nestaje. No kada je u pitanju jedan usmenoknjiževni oblik, čini se da je situacija ipak znatno drukčija. Naime, bećarci su izvorno tradicijski oblik, karakterističan za Slavoniju, Baranju i Srijem, no unatoč tomu nisu pali u zaborav. Štoviše, i danas su sastavni dio kulturnoga identiteta hrvatskoga naroda, a njihova zastupljenost nadmašila je regionalne okvire jer se bećarci danas mogu čuti u svim dijelovima Hrvatske, kako oni stariji bećarci tako i brojni novi. Stoga se čini da bećarac „Slavonijo, dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje!“ u sebi sadrži istinu. Kako bi se istražila i potvrdila pretpostavka da su bećarci i dalje iznimno vitalan i aktualan usmenoknjiževni oblik, predmet analize ovoga rada bit će pojava novih bećaraca, i to u doba pandemije uzrokovane virusom COVID-19. Najprije će uslijediti kratka kontekstualizacija bećaraca u usmenoj književnosti, a zatim njihova pojava u suvremenom dobu. Bit će popisani primjeri pronađeni kao potvrde korona-bećaraca. Na kraju će uslijediti zaključak.

O bećarcu nekada i danas Antibećarci

Iako povodi za nastanak bećaraca više nisu isti kao u prošla vremena, bećarac je i dalje iznimno popularan književni oblik te je vitalnost ovoga književno-usmenoga oblika neupitna. Izvorno je bećarac najuže povezan sa šokačkom kulturom i svakodnevnim životom na selu te je nastajao prilikom čuva nja stoke, na seoskim divanima, odmarajući u šljivicima itd. Bećarci danas nastaju u bitno drukčijim uvjetima, ali dio tradicijskih konteksta i dalje je aktualan – npr. bećarac se izvodi prilikom okupljanja i slavlja (danas nastaju bećarci i za maturalne zabave, sportska natjecanja), bećarac se i danas čuje prilikom udaje/ženidbe. U odnosu na bećarce nastajale u prošlome stoljeću, za one iz 21. stoljeća može se reći da su zapravo antibećarci jer se prilagođavaju novim psihološkim okolnostima, ali i nastaju te se prenose u drukčijim uvjetima: „To znači da bećarac, čuvajući deseteračku formu i melodiju (ondje gdje se stječu uvjeti za njegovo pjevanje), postaje psihokulturno osjetljiviji, sadržajno sve ironičniji (hiperironičan), sofisticiraniji i filozofičniji. Stoga i možemo reći da je bećarac koji nastaje u uvjetima informatičke revolucije i visoke tehnologije zapravo antibećarac“ (Užarević, 2012: 164). Pri mjeri su za to i svi bećarci nastali s posvetom koronavirusu. U njima se i dalje progovara o onome što muči Slavonca (iako je bećarac danas popularan u svim hrvatskim regijama), a u izabranim bećarcima riječ je novome stanju uzrokovanom pandemijom. Sadržajno su svi bećarci slični – tematizira se ostanak kod kuće, nemogućnost „bećarenja“ (odlaska na pijanke, traženja žena), a zajednički je i mogući lijek – slanina i rakija. Bećarci su i dalje zadržali izvornu formu, a uz to su ironični, ponekad satirični i bezobrazni, ali nadasve humoristični. Svi bećarci koji slijede u nastavku rada nastali su u doba izola cije (2020. godina) te su krajnjim primateljima/slušateljima postali dostupni putem društvenih mreža, mrežnih stranica i YouTube kanala. Stoga se može zaključiti kako je bećarac i dalje iznimno popularan usmenoknjiževni oblik koji je zadržao svoj izvorni tradicijski oblik, ali iz dana u dan nastaju njegove nove varijacije u novim kontekstima i modernim okolnostima.

Motivsko-stilistička analiza korona-bećaraca

Cilj istraživanja bio je pronaći bećarce koji su nastali u vrijeme pandemije te progovaraju o njoj, ali zadržavaju potrebitu formu kako bi se i dalje nazivali bećarcima. Pronađeno je osam različitih izvođača (skupina izvođača), a ukupan broj analiziranih (anti)bećaraca je 62. Prema tematskoj analizi ko rona-bećarci mogu se podijeliti u pet većih skupina. Prvu skupinu čine bećarci u kojima glavni motivi

jesu oni koji su karakteristični baš za pandemiju. Spominju se tako propusnice, sapuni, maske, virusi, pozitivan/negativan ishod testa na virus, krivulja zaraženih, epidemiolozi i sl. Navedena skupina motiva ujedno zauzima i najveći udio među analiziranim antibećarcima jer čak 41,94 % njih sadržava spomenute motive o koroni. Neki od primjera su:

„Kad bi ljudi barem bili ptice, / ma, ne moš´ nikud bez e-propusnice.“1

„Nemam više prebijene kune, / potrošio sve sam na sapune.“2

„Šmrca, kašlje, začepljen mu sinus, / valjda nema taj korona virus.“3

Prema udjelu zastupljenosti drugu skupinu čine bećarci u kojima su glavni motivi rakija, vino, slanina i kobasice. Takvih je 19,35 % bećaraca u ukupnome broju analiziranih, a visok udio potvrđuje kako su i moderni bećarci iliti antibećarci i dalje zadržali motive karakteristične za tradicionalni bećarski život. To potvrđuje i podatak da je u 16,13 % analiziranih primjera glavni motiv bećarski život sa že nama (bećarci koji su djelomično bezobrazni ili provokativni, a u njima se spominju žene uz kontekst ljubljenja i pipkanja, a što je također karakteristično i za tradicionalne bećarce).

„Moj kum danas post´o doktor pravi, / donio mi rakiju od lani.“4

„Kako da se riješimo korone, / masti, luka i tri feferone.“5

„Neće žena da mi pruži ruku, / samo noge na mekom jastuku.“6

„A ženama uvijek odgovori / od lijekova seks je uvijek bolji.“7

Četvrtu tematsku skupinu čine bećarci u kojima se potiče optimizam. Svrha takvih bećaraca jest da zabave i opuste slušatelja, dio su razbibrige i pokazuju svoju lucidnost.

1 izvor: https://www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

2 izvor: https://www.youtube.com/watch?v=k39P_PBPefo

3 izvor: https://www.youtube.com/watch?v=2AqU81Z4_eQ

4 izvor: https://www.youtube.com/watch?v=k39P_PBPefo

5 izvor: https://www.youtube.com/watch?v=2AqU81Z4_eQ

6 izvor: https://www.youtube.com/watch?v=JFsIpRS9KeI

7 izvor: https://www.youtube.com/watch?v=adT1Ofy-IB8

„Moja žena jede makarona, / Baš je briga hoće l´ doć´ korona.“8

„Svi će pjevat i svatko nek´ slavi, / samo nek´ smo opet skupa zdravi.“9

Petu tematsku skupinu čine bećarci u kojima je glavni motiv izgled (njih 4,84 %). Izgled je kontekstualno izravno vezan uz aktualnost događaja o kojima izabrani bećarci pjevaju – stanje i život u doba pandemije.

„Ne ide se više na frizuru, / pedikuru, fitness, manikuru.“10

„A ni muški nisu baš veseli, / svi bradati, lijeni i debeli.“11

Za bećarce se može tvrditi da su to deseterci s porukom i vrlo sličnim melodijskim obrascem. Analizirani primjeri u potpunosti su zadržali pravila o samoj formi, a njihove izvedbe odgovaraju uobičajenim melodijskim obrascima. Primjer koji slijedi pokazuje da je riječ o dvama rimovanim desetercima s cezurom iza četvrtoga sloga.

„U Hrvatskoj // prašina se digla / otkako je // ta korona stigla.“12

Ono na što je posebno važno obratiti pozornost jest kontekst nastanka i izvedbe samih be ćaraca. Bećarci inače progovaraju o aktualnome stanju i brigama stanovnika slavonskih sela, a stil karakterističan za bećarce jest jednostavan svakodnevni rječnik s uporabom i šokačkih dijalektizama, nema pretjerane uporabe stilskih figura, izraz je jednostavan i jasan, a do uporabe prenesenih značenja dolazi najčešće kada se koketira u odnosima muškarac – žena.

„Gore nego da je ratno stanje, / virus hara, brašna sve je manje.“13

„Nemoj da se žene za to brinu, / nek´dođu i one na vakcinu.“14

8 izvor: https: |www.youtube.com/watch?v=JFsIpRS9KeI

9 izvor: https: |www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

10 izvor: https: |www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

11 izvor: https: |www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

12 izvor: https: |www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

13 izvor: https: |www.youtube.com/watch?v=eqIrTkYWwFM

14 izvor: https: |www.youtube.com/watch?v=adT1Ofy-IB8

Kontekst nastanka ovih bećaraca jest pandemija uzrokovana virusom COVID-19, a upravo je to bila glavna briga koja je opterećivala bećare i stoga i jest motiv za nastanak novih bećaraca. Time se potvrđuje aktualizacija bećarca kao iznimno popularnoga usmenoknjiževnog oblika. Uvjeti u kojima su bećarci nastali razlikuju se od onih tradicionalnih, kao i sam način izvedbe i kontakta sa slušateljima. Pandemija je još više pogodovala osuvremenjivanju jer su bećarci morali nastajati u izoliranome okruženju i vlastitim domovima, bez kontakta s drugim ljudima, a do primatelja/publike prenošeni su online, odnosno u potpunosti moderniziranim oblicima – snimka izvedbe objavljena na YouTube kanalu, a zatim daljnje širenje različitim društvenim mrežama.

Zaključak

Ono što se pretpostavljalo, to se i potvrdilo. Bećarci su posebna vrsta lirskih pjesama, a sastoje se od dvaju deseteračkih stihova s cezurom iza četvrtoga sloga. Definiraju se kao tradicijski vokalno-instrumentalni napjev poznat na području Slavonije, Baranje i Srijema, a od 2007. godine upisani su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara. Od 2011. godine bećarac se nalazi i na UNESCO-ovoj listi zaštićene nematerijalne kulturne baštine. Nastali su u dru goj polovici 19. stoljeća, a tematizirali su bećarski život, svakodnevicu šokačkoga sela, govorili o lju bavi, bili ponekad i satirični ili malo bezobrazni. Bećarci su i danas iznimno popularni te svakodnevno nastaju novi, ali s obzirom na to da je došlo do promjene u okolnostima njihova nastanka i ne nastaju i ne prenose se na šokačkim sijelima i divanima, već su dio novih informacijskih tehnologija i prenose na daljinu iliti online, suvremene bećarce možemo nazvati i antibećarcima. Takvi bećarci su i korona-bećarci nastali u doba pandemije uzrokovane virusom COVID-19. Svi su ti bećarci zadržali oblik izvornih bećaraca – sastoje se od dvaju deseteračkih stihova, a progovaraju o aktualnim događajima i dalje na humorističan način, zadržavajući u sebi dozu ironije i satire. Pokazalo se time kako je bećarac pogodan za izricanje stavova, osjećaja, kao i to da njegova opstojnost nije upitna.

LITERATURA

Bošković-Stulli, Maja. 1983. Usmena književnost nekad i danas. Beograd: Prosveta.

Bošković-Stulli, Maja; Zečević, Divna. 1978. Povijest hrvatske književnosti 1. Zagreb: Liber Mladost.

Botica, Stipe. 2013. Povijest hrvatske usmene književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

Endstrasser, Vilko. 2020. Mali oblici. Promišljanje žanra. Zagreb: Bibliotela Nova etnografija. Užarević, Josip. 2012. Književni minimalizam. Zagreb: Biblioteka Četvrti zid.

IZVORI

Gardaš, Anto. 1996. Hej, bećari. Vinkovci: Slavonska naknada „Privlačica“. Mrežni izvori (posjećeno 14. srpnja https://www.youtube.com/watch?v=1P_CQJfVOSA2021.) https://www.youtube.com/watch?v=eqIrTkYWwFM https://www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6ohttps://www.youtube.com/watch?v=k39P_PBPefohttps://www.youtube.com/watch?v=C7kyJP1pxjIhttps://www.youtube.com/watch?v=2AqU81Z4_eQhttps://www.youtube.com/watch?v=JFsIpRS9KeIhttps://www.youtube.com/watch?v=adT1Ofy-IB8https://www.youtube.com/watch?v=0_sBJMTlqXU

THE ANTIBEĆARAC SONGS ABOUT COVID FROM A DISTANCE

Introduction

The most common assumption of modern society is that we very often renounce our cultural identity, forget tradition or at least neglect it, and this is especially noticeable in smaller cultural communities/ countries, including Croatia. This assumption would exclude oral literature from tradition and cul tural heritage, because if there are no young people who will continue to nurture and transmit this literature, it disappears. However, when it comes to one oral literary form, it seems that the situation is still significantly different. Namely, Bećarac songs are originally a traditional form, and characteristic of Slavonia, Baranja and Srijem, but Bećarac has not fallen into oblivion. Moreover, even today it is an integral part of the cultural identity of the Croatian people and its representation has surpassed regional frameworks because Bećarac can be heard in all parts of Croatia today, both older Bećarac songs and many new ones. Therefore, it seems that Bećarac that says: “Slavonia, while your name still stands, we will keep your customs in these lands,” speaks the truth. In order to investigate and confirm the assumption that Bećarac songs are still an extremely vital and current oral literary form, the subject of analysis in this paper will be the emergence of new Bećarac songs during the pandemic caused by the COVID-19 virus. This will be followed by a brief contextualization of Bećarac in oral literature, and then its appearance in modern times. Examples found as confirmations of the COVID Bećarac songs will be listed. In the end, a conclusion will follow.

On Bećarac Then and Now Antibećarac

Although the reasons for the emergence of Bećarac songs are not the same as in the past, Bećarac is still an extremely popular literary form and the vitality of this literary-oral form is unquestionable. Originally, Bećarac was most closely associated with the Šokac culture and everyday life in the countryside and was created while keeping cattle, during village gatherings, resting in plum orchards, and so on. Today, Bećarac songs are made in completely different conditions, but a part of the traditional contexts is still relevant – for example, Bećarac is performed during gatherings and celebrations (today there are Bećarac songs for graduation parties, sports competitions), it is still heard today during marriage celebrations. Compared to the Bećarac songs that emerged in the last century, those of the 21st century can be said to be Antibećarac songs because they adapt to new psychological circumstances, but they also arise and are transmitted in different conditions: “This means that Bećarac, while preserving the decasyllabic form and melody (where the conditions for its singing are met), it becomes more psychologically and culturally sensitive, more and more ironic (hyper-ironic), more sophisticated and philosophical. Therefore, we can say that the Bećarac that emerges in the conditions of the information revolution and high technology is in fact an Antibećarac” (Užarević, 2012: 164). Examples of this are all the Bećarac songs created with the dedication to the coronavirus. They continue to talk about what is bothering Slavonians (although Bećarac is popular in all Croatian regions today) and some songs talk about a new situation caused by the pandemic. In terms of content, all Bećarac songs are similar - the topic is staying at home, the impossibility of “being a bećar” (going out binge drinking, looking for women), and a common and possible cure – bacon and brandy. Bećarac has kept its original form, and it is ironic, sometimes satirical and rude, but above all humorous. All the following Bećarac songs were created in the era of isolation (2020) and became available to end recipients/listeners through social networks, websites and YouTube channels. Therefore, it can be concluded that Bećarac is still an extremely popular oral literary form that has retained its original traditional form, but day by day its new variations in new contexts and modern circumstances are emerging.

Analysis of motifs and style of the Corona Bećarac songs

The aim of the research was to find Bećarac songs that originated during the pandemic and talk about it, but keep the necessary form in order to continue to be called Bećarac songs. Eight different per

formers (groups of performers) were found, and the total number of analysed (anti)Bećarac songs is 62. According to the thematic analysis, Corona Bećarac songs can be divided into five larger groups. The first group consists of Bećarac songs in which the main motifs are those that are characteristic of the pandemic. Passes, soaps, masks, viruses, positive/negative virus test results, infection curves, and epidemiologists are mentioned. This group of motifs also occupies the largest share among the analysed Antibećarac songs, as many as 41.94% of them contain the mentioned motifs about the coronavirus. Some examples are:

“If only people could be birds en masse, /can’t go nowhere without COVID pass.”1

“I’m so broke I don’t know how to cope, / spent all of my money buying soap.”2

“He’s sniffing, coughing, clogged up is his sinus, / I just hope it’s not coronavirus.”3

As far as the share of representation is concerned, the second group consists of Bećarac songs in which the main motifs are brandy, wine, bacon and sausages. There are 19.35% of such Bećarac songs in the total number of analysed songs and the high share confirms that modern Bećarac songs, or Antibećarac songs, still kept the motives characteristic of traditional Bećar life. This is confirmed by the fact that in 16.13% of the analysed examples the main motive is a life with women (songs that are partly rude or provocative and they mention women in the context of kissing and touching, which is also characteristic of traditional Bećarac songs).

“My best man became a real physician, / brought me brandy to heal my condition.”4

“How do we heal COVID and the lepers, / onions, and lard with some hot peppers.”5

“My wife won’t come nowhere even near me, / all I can do is watch her, oh dear me.”6

“When a woman asks you what is better / medicine or sex, always say latter.”7

7

1 Source: https://www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

2 Source: https://www.youtube.com/watch?v=k39P_PBPefo

3 Source: https://www.youtube.com/watch?v=2AqU81Z4_eQ

4 Source: https://www.youtube.com/watch?v=k39P_PBPefo

5 Source: https://www.youtube.com/watch?v=2AqU81Z4_eQ

6 Source: https://www.youtube.com/watch?v=JFsIpRS9KeI

Source: https://www.youtube.com/watch?v=adT1Ofy-IB8

The fourth thematic group is made of Bećarac songs that encourage optimism. The point of such Bećarac songs is to relax and entertain the listener, they are a part of pastime and clearly show their lucidity.

“My wife eats a lot of macaron-a / She’s not worried at all ‘bout Corona.”8

“We shall sing and drink for a good measure, / if we’re all just healthy and together.”9

The fifth thematic group is comprised of Bećarac songs in which the main motif is physical appearance (4.84% of them). The physical appearance is contextually directly tied to the relevance of the events described in the Bećarac songs – the state of life in the middle on the pandemic.

“No one’s going to the hair salon, / pedicures and fitness, could go on.”10

“Our men are not looking that great / they have beards and have put on some weight.”11

It can be said that these are decasyllabic songs with a message and a very similar melodic pattern. The analysed examples completely kept the form itself, and their performances correspond to the usual melodic patterns. The example that follows shows that these are two rhyming decasyllabic songs with a caesura after the fourth syllable.

“In Croatia / dust has really risen / since Corona / illness has arisen.”12

It is important to pay attention to the context of the origin and performance of the Bećarac songs. Bećarac songs talk about the current situation and worries of Slavonian villagers and the style char acteristic of Bećarac songs is a simple everyday dictionary with the use of Šokac dialects, no excessive use of stylistic figures, the expression is simple and clear, and the use of transferred meanings occurs most often when flirting in male-female relationships.

9

8 Source: https://www.youtube.com/watch?v=JFsIpRS9KeI

Source: https://www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

10 Source: https://www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

11

Source: https://www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

12 Source: https://www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6o

“Situation is worse than a war, / virus threatening, food is no more.”13

“Don’t let women worry, cause a scene, / let them come and accept the vaccine.”14

The context of the origin of these Bećarac songs is the pandemic caused by the COVID-19 virus, and this was the main concern that burdened the bećars and therefore is the motive for the emergence of new Bećarac songs. This confirms the actualization of the Bećarac as an extremely popular oral literary form. The conditions in which the songs were born differ from the traditional ones, as well as the way of performing and contact with the listeners. The pandemic was even more conducive to modernization because the songs had to emerge in an isolated environment and in their own homes, without contact with other people, and were transmitted to the recipient/audience online or in fully modernized forms – recordings of the performances were published on You Tube channels and later shared on different social networks.

Conclusion

What was assumed was confirmed. Bećarac is a special kind of lyrical song and it consists of two decasyllabic verses with a caesura after the fourth syllable. They are defined as a traditional vocal-in strumental tune known in the area of Slavonia, Baranja and Srijem, and since 2007 they have been entered in the Register of Cultural Heritage of the Republic of Croatia – List of Protected Cultural Heritage. Since 2011, the Bećarac has been on the UNESCO list of protected intangible cultural heritage. They were created in the second half of the 19th century, and they thematised the life of a bećar, the everyday life of the Šokac village, talked about love, and were sometimes satirical or a little rude. Bećarac songs are still extremely popular and new ones are being created every day, but given that there has been a change in the circumstances of their origin and they are not created or transmitted during village gatherings, but are part of new information technologies and transmitted remotely or online, we can also call modern Bećarac songs Antibećarac songs. Such Bećarac songs are also corona Bećarac songs formed during the pandemic caused by the COVID-19 virus. All these songs have kept the form of the original Bećarac – they consist of two decasyllabic verses, and they still talk about

13 Source: https://www.youtube.com/watch?v=eqIrTkYWwFM

14 Source: https://www.youtube.com/watch?v=adT1Ofy-IB8

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

current events in a humorous way, keeping a dose of irony and satire. It has been shown that Bećarac is suitable for expressing attitudes, feelings, and that its survival is not in question.

LITERATURE

Bošković-Stulli, Maja. 1983. Usmena književnost nekad i danas. Beograd: Prosveta. Bošković-Stulli, Maja; Zečević, Divna. 1978. Povijest hrvatske književnosti 1. Zagreb: Liber Mladost.

Botica, Stipe. 2013. Povijest hrvatske usmene književnosti. Zagreb: Školska knjiga. Endstrasser, Vilko. 2020. Mali oblici. Promišljanje žanra. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija.

Užarević, Josip. 2012. Književni minimalizam. Zagreb: Biblioteka Četvrti zid.

SOURCES

Gardaš, Anto. 1996. Hej, bećari. Vinkovci: Slavonska naknada „Privlačica“.

YouTube (last visited on 14 July https://www.youtube.com/watch?v=isLPuB4Oq6ohttps://www.youtube.com/watch?v=k39P_PBPefohttps://www.youtube.com/watch?v=C7kyJP1pxjIhttps://www.youtube.com/watch?v=2AqU81Z4_eQhttps://www.youtube.com/watch?v=JFsIpRS9KeIhttps://www.youtube.com/watch?v=adT1Ofy-IB8https://www.youtube.com/watch?v=0_sBJMTlqXUhttps://www.youtube.com/watch?v=eqIrTkYWwFMhttps://www.youtube.com/watch?v=1P_CQJfVOSA2021):

O AUTORIMA /ABOUT THE AUTHORS

Naila Ceribašić znanstvena je savjetnica Instituta za etnologiju i folkloristiku i profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Zastupnica je ICTM-a (Međunarodni savjet za tradicijsku glazbu) u UNESCO-u i članica povjerenstva za ocjenu nominacija za dvije međunarodne liste nematerijalne baštine (Representative list i Urgent safeguarding list). Neki od njezinih znanstvenih interesa su glazba istočne Hrvatske, uloga i funkcija glazbe u kontekstu rata i političkih promjena, festivalizacija te teorijska i metodološka pitanja etnomuzikologije.

Naila Ceribašić is a scientific advisor to the Institute of Ethnology and Folklore and a professor at the Academy of Music in Zagreb. She is a representative of ICTM (International Council for Traditional Music) in UNESCO and a member of the commission for evaluating nominations for two international lists of intangible heritage (Representative list and Urgent safeguarding list). Some of her scientific interests are the music of eastern Croatia, the role and function of music in the context of war and political changes, festivalisation, and theoretical and methodological issues of ethnomusicology.

Ilija Babić umirovljeni je nastavnik povijesti i hrvatskog jezika. Poticatelj je kulturno-umjetničkoga amaterizma u Slavoniji i njegovanja šokačke tradicije. Osnivač je i organizator Bećarfesta, inicijator manifestacija „Večeri dr. Matije Bačića“ i „Konji bijelci“. Jedan je od pokretača „Stanarskih susreta“ i suosnivač je Udruge za promicanje i očuvanje šokačke baštine „Šokadija“.

Ilija Babić Ilija Babić is a retired history and Croatian language teacher. He is the promoter of cultural and artistic amateurism in Slavonia and the nurturing of the Šokac tradition. He is the founder and organizer of Bećarfest, the initiator of the events “Evenings of Dr. Matija Bačić” and “White Horses”. He is one of the initiators of “Stanarski Susreti” and is a co-founder of the Association for the Promotion and Preservation of Šokadija Heritage.

Katarina Dimšić diplomirana je etnologinja i kulturna antropologinja te doktorandica Studija hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se promicanjem slavonske i šokačke kulturne baštine te kulturno-umjetničkog amaterizma. Uža su područja njezina zanimanja obredno-običajne prakse te zapisivači hrvatske etnografije.

Katarina Dimšić holds a degree in ethnology and cultural anthropology and is a doctoral student in the Croatian Culture postgraduate doctoral university study at the Faculty of Philosophy in Zagreb. She deals with the promotion of Slavonian and Šokac cultural heritage and cultural and artistic amateurism. Her narrower fields of interest are ritual and customary practices and recorders of Croatian ethnography.

Mihael Ferić glazbeni je pedagog i etnomuzikolog, promicatelj orkestralnog tamburaštva i dirigent, uvelike zaslužan za upis bećarca na UNESCO-ovoj listi. Glavna su područja njegova stručnoga i pe dagoškoga rada slavonska folklorna, posebno tamburaška glazba i bećarac.

Mihael Ferić is a music pedagogue and ethnomusicologist, promoter of orchestral tambouritza music and conductor, who is largely responsible for the inclusion of the people of the Bećarac on the UNESCO list. The main areas of his professional and pedagogical work are Slavonic folklore, especially tambura music, and the Bećarac.

Amra Ismić doktorandica je na studiju Književnost i kulturni identitet na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Njezini su znanstveni interesi primijenjena književnoznanstvena istraživanja u područjima kulturnoga turizma Slavonije.

Amra Ismić is a doctoral student studying Literature and Cultural Identity at the Faculty of Philosophy in Osijek. Her scientific interests are applied literary research in the areas of cultural tourism in Slavonia.

Ružica Pšihistal redovita je profesorica u trajnom zvanju na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Glavna su područja njezina znanstvenoga rada hrvatska usmena i pisana književnost te teorija i povijest književnosti.

Ružica Pšihistal is a tenured professor at the Department of Croatian Language and Literature at the Faculty of Philosophy in Osijek. The main areas of her scientific work are Croatian oral and written literature and the theory and history of literature.

Josip Užarević redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i redoviti profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Glavni su mu znanstveni interesi ruska književnost, hrvatska književnost, književna teorija i filozofija s posebnim osvrtom na književni minimalizam.

Josip Užarević is a full member of the Croatian Academy of Sciences and Arts and a professor with tenure at the Department of Slavic Languages and Literature of the Faculty of Philosophy in Zagreb. His main scientific interests are Russian literature, Croatian literature, literary theory and philosophy with a special focus on literary minimalism.

Dunja Vanić novinarka je glasila Posavska Hrvatska i urednica nekoliko knjiga baštinske tematike. Svojim radom kontinuirano promovira slavonsku tradicijsku kulturu s posebnim naglaskom na usme nu književnost i izvedbene umjetnosti te urbanu kulturu i kulturnu povijest Slavonskog Broda.

Dunja Vanić is a journalist for Posavska Hrvatska and editor of several books on heritage. Through her work, she continuously promotes Slavonian traditional culture with a special emphasis on oral literature and performing arts, as well as urban culture and the cultural history of Slavonski Brod.

LITERATURA O BEĆARCIMA (IZBOR)

LITERATURE ON BEĆARAC (SELECTION)

Antić, Josip. 2019. Kulturna ruta bećarca i gange. Pleternica: Turistička zajednica Grada Pleternice. Babić, Ilija. 2019. „Bećarfest ‘Alaj ću se kerit i bećarit...’ u Babinoj Gredi“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, 26.

Baboselac-Mišin, Mata. 2004. Mastibrk, kolombrk! Običajna baština sela Donja Bebrina u Brockoj Posavini. Donja Bebrina: vlastita naklada.

Bačić, Damir. 2007. „Tamburaška priča“. Šokadija i Šokci 4. Šokadija danas, uredio Martin Grgurovac. Vinkovci: Privlačica, 32–36.

Barišić, Ana Tereza. 2014. „The principles of textuality in Bećarac“. Linguistics, culture and identity in foreign language education, uredio Azmat Akbarov. Sarajevo: International Burch University, 165–175.

Barišić, Ana Tereza. 2016. „Utjecaj posuđenica na jezik pismica Slavonije, Baranje i Srijema“. Zbornik radova Šestoga hrvatskoga slavističkog kongresa održana u Vukovaru i Vinkovcima od 10. do 13. rujna 2014., uredili Stipe Botica, Davor Nikolić, Josipa Tomašić, Ivana Vidović Bolt. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 89–100.

Barišić, Ana Tereza. 2016. „Književni prikaz Prvoga svjetskoga rata u kontekstu bećaraca“. Pannoniana: časopis za humanističke znanosti, I, 1, 117–134.

Barišić, Ana Tereza. 2019. „Naglasni sustav jezika šokačkih pismica“. Bosanskohercegovački slavistički kongres II: Zbornik radova, uredili Senahid Halilović, Mehmed Kardaš, Emira Mešanović-Meša. Sarajevo: Slavistički komitet, Basariček,411–422.Đuro.1916.

Kolo pjesmarica. Zbirka narodnih pjesma i poskočica što se u kolu pjevaju (bez kajda). Zagreb: Knjižara St. Kugli. Bezić, Jerko. 1971. „Bećarac“. Muzička enciklopedija 1: A-Goz., uredio Krešimir Kovačić. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 157.

Blažek, Pavle. 1973. „O bećarima“. Revija Đakovačkih vezova 17, 17. Blažek, Pavle. 2007. „O bećarima“. Šokadija i Šokci 4. Šokadija danas, uredio Martin Grgurovac. Vinkovci: Pri vlačica, 38–39.

Bourek, Zlatko. 1966. Bećarac. Animirani film. Zagreb: Zagreb Film. Brkan, Božica. 2019. Bećarac kao učitelj/učiteljica u školi za život – Umjesto kave 16. listopada 2019. (https:// Bugarski,www.bozicabrkan.com/tag/gorjanski-becarci/)StevaniSvetozarMarkov.1982.

Bećarac. Bukurešt: Kriterion.

Buturac, Josip. 1986. Slavonske poskočice (Izbor prema tiskanim i rukopisnim zbirkama do 1925.). Vinkovci: KIC Carević,Privlačica.Nikola. 1998. Savremeni sremski bećarci. Ruma: Krug.

Ceribašić, Naila. 1991. „Svadbene obredne i običajne pjesme u Rakitovici (Slavonska Podravina)“. Narodna umjetnost, 28, 1, 87–139.

Ceribašić, Naila. 1992. „Slavonska folklorna glazba kroz koncepcije smotri i istraživanja“. Narodna umjetnost, 29, 1, Ceribašić,297–322.Naila.

1994. „Norma i individuacija u deseteračkim napjevima s područja Slavonije“. Narodna umjet nost, 31, 1, 145–213.

Ceribašić, Naila. 1996. „Bećarac“. Hrvatski leksikon, sv. 1, uredio Antun Vujić. Zagreb: Naklada Leksikon, 78.

Ceribašić, Naila. 2000. „Bećarac / Rake’s Song: ‘Slavonijo, dok ti ime traje’“. Hrvatska tradicijska glazba. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 46.

Ceribašić, Naila. 2009. „Tradicijska glazba [Slavonije, Baranje i Srijema]: Glazbena praksa i reprezentativna glaz bena baština“. Slavonija, Baranja i Srijem: Vrela europske civilizacije, uredile Vesna Kusin i Branka Šulc. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 195–201.

Ceribašić, Naila. 2013. „Bećarac: Tradicijska glazba istočne Hrvatske“. Blaga Hrvatske: Neprocjenjiva prirodna i kulturna baština, uredio Vid Jakša Opačić. Zagreb: Mozaik knjiga, 195–201. Ćurić, Mirko. 2019. „Gorjanski bećarci iz pedesetih godina XX. stoljeća“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, 23–24. Damjanović, Mato. 2019. „Kako sam skupljao bećarce“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, Dragić,27.

Marko. 2008. Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti. Split: Filozofski fakultet. Drenjančević, Zdravko. 2013. Slavonski tonski idiomi. Zagreb – Osijek: Leykam international d. o. o. – Umjet nička akademija u Osijeku.

Drvar, Zvonimir. 2005. Globalni bećarac. Vinkovci: Privlačica.

Dominković, Šima. 2019. „Vječiti bećarac“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, 28.

Ferić, Mihael. 1997. Pjesme moje u knjigama stoje. Hrvatske pučke pjesme, plesovi i poskočice brodskog Posavlja. Slavonski Brod: Folklorni ansambl Broda – Matica hrvatska Slavonski Brod.

Ferić, Mihael. 2001. „Vokalna folklorna glazba u Slavoniji, Baranji i Srijemu“. Revija Đakovačkih vezova 35, 37.

Ferić, Mihael. 2002. „Vokalna folklorna glazba u Slavoniji, Baranji i Srijemu (2. dio)“. Revija Đakovačkih vezova 36,

Ferić,35–40.Mihael.

2005. Il’ pjevajte ili zasvirajte. Slavonski Brod: Folklorni ansambl Broda.

Ferić, Mihael. 2007. „Glazbena baština Šokadije“. Šokadija i Šokci. Podrijetlo i naseljavanje, uredio Ante Sekulić. Vinkovci: Privlačica, 245–253.

Ferić, Mihael. 2013. „Bećarac – tradicijski vokalno-instrumentalni napjev na deseteračke stihove“. 18. seminar folklora panonske zone, uredila Blanka Žakula. Vinkovci: Kulturni centar „Gatalinka“, 86.

Ferić, Mihael. 2015. „Bećarac: od osporavanja do nematerijalnoga kulturnog dobra hrvatske i svjetske baštine“. Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja. Vinkovci: Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima, 73–107.

Ferić, Mihael. 2016. Folklorna glazba panonske plesne zone. Vinkovci: Kulturni centar „Gatalinka“, 43–62.

Franković, Đuro. 2002. Ljub’ me diko, al’ neka s večera... Bećarci Hrvata u Mađarskoj. Pečuh: Frankovics es Tarsa Kiadoi BT.

Gačić, Marija. 2016. „Promišljanje slučaja Bećarac kroz tekstove hrvatskih internetskih portala“. Revija Đako vačkih vezova 46, 174–177.

Gardaš, Anto. 1996. Hej, bećari. Vinkovci: Privlačica.

Gračan, Giga. 2018. „Aj što je meštar, toga nigdje nema (pabirci post mortem)“. 15 dana 61, ¾, 8–13.

Gligorević, Ljubica. 2019. „Živa baština istočne Hrvatske, ali i Vojvodine i južne Mađarske“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, 34–36. Grgljanić, Zvonimir. „Moja zbirka“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, 29.

Grgurovac, Martin. 2005. Slavonske pismice: 10.000 bećaraca, drumaraca, svatovaca. Vinkovci: Privlačica. Grgurovac, Martin. 2008. Sramocke pismice: u spomen Slavku Jankoviću (1897.-1971.). Vinkovci: SN Privlačica.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE | 113

Golemović, Dimitrije O. 1985. „Svatovsko pevanje u Bačkom Monoštoru“. Zbornik radova XXXII. kongresa SUFI. Sombor, I, uredila Magdalena Veselinović Šulc. Novi Sad: Udruženje folklorista SAP Vojvodine, 47–59.

Hadžihusejnović Valašek, Miroslava. 2009. „Slavko Janković – pisme i pismice“. Urbani Šokci 3: Ugledni Šokci i Bunjevci, uredile Vera Erl i Helena Sablić Tomić. Osijek: Šokačka grana Osijek, 168–184.

Hadžihusejnović Valašek, Miroslava. 2020. Hvatajte se u pleteno kolo. Tradicijska glazba Virovitičko-podravske županije. Slatina: Ogranak Matice hrvatske u Slatini.

Halovanić, Vladimir. 2007. Iločki bećarci. Duga Resa: Halovanić.

Halovanić, Vladimir. 2008. Zavičajni bećarci. Duga Resa: Halovanić.

Ilić Oriovčanin, Luka. 1846. Narodni slavonski običaji. Zagreb: kod Franje Suppana, kr. pov. knjigotiskara i Ivanković,knjigotèržca.Zdenka.

2003. Običajne pjesme Komletinaca. Vinkovci: Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima.

Janković, Slavko. 1967. Šokačke pismice I. Vinkovci: Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima.

Janković, Slavko. 1970. Šokačke pismice II. Vinkovci: Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima.

Janković, Slavko. 1974. Šokačke pismice III. Vinkovci: Društveni fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti Općine Janković,Vinkovci.Slavko.1993.

Sramotske šokačke pismice. Vinkovci: Vinkovačke jeseni.

Janković, Slavko. 2007. „Slavonske pismice“. Šokadija i Šokci. Šokadija danas, uredio Martin Grgurovac. Vinkovci: Privlačica, 30–31.

Jelčić, Dubravko. 1987. „Razuzdani pjev“. Razigrani doro. Slavonski Brod: Muzej Brodskog Posavlja, 5–6. Jurković, Vlatko. 2008. „Očuvanje folklora kroz emisiju ‘Bećarac’ Radio Osijeka“. Urbani Šokci 2. Šokci i tambu ra, uredili Vera Erl i Julije Njikoš. Osijek: Šokačka grana Osijek, 103–106.

Karakaš, Branko. 2013. Antologija hrvatskih narodih pjesama. Beč: Hrvatsko i sportsko društvo Zagreb – Beč. Karin, Vesna. 2008. „Svatovac u Bašidu kod Kikinde“. Etnoumlje, srpski world music magazine 5, 41–46. Knežević, Ljerka. 2019. Gorjanski bećarci. 800 bećaraca sakupljenih u Gorjanima, uredio Mirko Ćurić. Đakovo – Gorjani: Đakovački kulturni krug – Općina Gorjani. Kolarov, Miloš. 1981. Bećarci iz Šajkaške. Kovilj: vlastita naklada.

Kolenić, Ljiljana. 2008. „Pogled u jezik slavonskih bećaraca“. Urbani Šokci 2. Šokci i tambura, uredili Vera Erl i Julije Njikoš. Osijek: Šokačka grana Osijek, 195–214.

Kopić, Matija. 2010. Blago Viljevačko: zbirka narodne folklorno-glazbene baštine sela Viljeva. Viljevo: Općina Viljevo – Kulturno-umjetničko društvo „Đeram“.

Kozarac, Ivan. 1992. Đuka Begović. Vinkovci: Privlačica.

Kovač, Ante. 1994. Milovanje u stihu i prozi. Vinkovci: Privlačica.

Kovačić, Vladimir. 1982. Šokačke varijacije. Privlaka: Privlačica.

Krpan, Tomislav. 1996. Bećarski zbornik. Vinkovci: Privlačica.

Krspogačin, Radovan. 2002. 2000 bećaraca. Zrenjanin: vlastita naklada.

Lechner, Zdenka. 2000. Tradicijska kultura Slavonije, Baranje i Srijema. Zagreb: Hrvatsko folklorističko društvo. Lerić, Milica i Šeremešić, Marija. 2019. Šokci i bećarci. Sombor: Udruženje građana „Urbani Šokci“ – Gradska biblioteka „Karlo Bijelicki“.

Leskovac, Mladen. 1958. Bećarac – Antologija. Novi Sad: Matica srpska.

Lovretić, Josip. 1896. Pjesmice za igru u kolu. Đakovo: Tiskom bisk. tiskare.

Lovretić, Josip. 2016. Otok. (Pretisak iz Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena 1897., 1898., 1902., 1916., 1918.), uredio Martin Grgurovac. Vinkovci: Privlačica.

Ljubanović, Mladen. 2008. Vino u pjesmama za radost u dušama. Zagreb: Laurana.

Mandić, Živko. 2009. Šokica sam i bit ću dovika: santovački bećarci. Budimpešta: Croatica.

Marijanović, Dubravko. 2017. Bećaruša u kalendar piše. Zagreb: Sipar. Markasović, Vlasta. 2019. „‘Šokačke pismice’ zabilježene perom Slavka Jankovića“. Kolivka. Glasilo udruge Vin kovački šokački rodovi, XVI, 16–17.

Markasović, Vlasta. 2019. „Đuro Franković, sakupljač hrvatskih bećaraca u Mađarskoj“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, 21–22.

Markasović, Vlasta. 2019. „O zbirci ‘Slavonske poskočice’ dr. Josipa Buturca“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, 25.

Markasović, Vlasta. 2020. „Memorija panonskoga prostora u ‘Bunjevačkim narodnim pismama’ (1971.) Ive Prćića“. Dani hrvatske knjige i riječi: dani Balinta Vujkova. Zbornik radova s međunarodnog znanstveno-stručnog skupa, uredila Katarina Čeliković. Subotica: Hrvatska čitaonica – Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 35–54.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE | 115

Marković, Zdenka. 1916. „Narodne pjesme. (Pleternica u Slavoniji)“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj. 11, sv. 1, 101–115.

Marošević, Grozdana. 2000. „Bećarac“. Hrvatska enciklopedija, 2, uredio Dalibor Brozović. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 78.

Marošević, Grozdana. 2009. „Drmeš, dar i bećarac: O svadbenom repertoaru guca Karlovačkog Pokuplja“. Iza zov tradicijske kulture: Svečani zbornik za Zoricu Vitez, uredile Naila Ceribašić i Ljiljana Marks. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 58 78.

Matović, Ana. 1990. „Struktura melostiha i melostrofe vojvođanskog bećarca“. Rad XXXVII. kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Plitvička jezera, uredio Tomislav Đurić. Zagreb: Savez udruženja folklorista Jugoslavije, 466–471.

Matović, Ana. 1998. Bećarac u Vojvodini. Oblici i razvoj. Novi Sad: Matica srpska. Mihajlović, Jovan. 1980. „Vojvođanski bećarac danas“. Zbornik od XXV. kongres na Sojuzot na združenijata na folkloristite na Jugoslavija, Berovo 1978., uredio Lazo Karovski. Skopje: Sojuz na združenijata na folkloristite na Jugoslavija, 191–196.

Mihaljević, Jozo. 1994. Livanjska književna čitanka. Livno: Ogranak Matice hrvatske u Livnu.

Mlač, Krešimir. 1972. Zlatna knjiga hrvatske narodne lirike. Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske. Miljuš, Aleksandar. 1985. „Bećarac u Vojvodini danas“. Zbornik radova XXXII. kongresa Saveza udruženja fol klorista Jugoslavije održanog u Somboru, uredila Magdalena Veselinović Šulc. Novi Sad: Udruženje folklorista SAP Vojvodine, 471–482.

Mokuter, Iván. 1959. „O bunjevačkim pjesmama, bećarcima“. Egyazon ég alatt — Pod istim nebom. Budimpešta: Patriotski narodni front i Demokratski savez Južnih Slovena, 40–42. Mutnjaković, Andrija. 2014. „Bourekov Bećarac – animirani film“. Art bulletin, 64, 79–99. Nedić, Nedjeljko. 2011. Veseli bećarci. Ugljara: vlastita naklada. Njikoš, Julije. 1954. Kad zapiva pusta Slavonija. Zbirka narodnih pjesama, kola i poskočica. Osijek: Savez kulturno prosvjetnih društava.

Njikoš, Julije. 1970. Slavonijo, zemljo plemenita. Narodni običaji, pjesme, kola i poskočice. Osijek: Ogranak Matice hrvatske u Osijeku.

Njikoš, Julije. 1988. Gori lampa nasrid Vinkovaca. Narodni običaji, pjesme, kola i poskočice vinkovačkog kraja. Privlaka: Privlačica.

Njikoš, Julije. 1996. Oj Baranjo lipa i bogata. Zbirka narodnih pjesama, plesova i običaja baranjskih Hrvata Šokaca za dječji, ženski, muški i mješoviti zbor i tamburaški orkestar. Zagreb: Program – Mi.

Njikoš, Julije. 1997. Županja se pružila kraj Save. Narodni i radni običaji, pjesme, kola i poskočice seljana žu panjskoga kraja. Zagreb: Šokadija, društvo za promicanje hrvatske kulture i baštine.

Njikoš, Julije. 1998. Đakovo je srce Slavonije. Narodni i radni običaji, pjesme, kola i poskočice seljana Đakovštine. Đakovo: Gradsko poglavarstvo Đakovo – Smotra folklora „Đakovački vezovi”.

Pavlović-Mataković, Dana. 2004. Moje selo Drenovci se zove: pjesme, proza, bećarci, šokački divani. Drenovci: vlastita naklada.

Peić, Marko. 2001. Bećarci: bunjevačke narodne pisme. Subotica: Bunjevačka matica Subotica.

Predojević, Željko. 2018. „Tradicijska kultura i usmena književnost južne Baranje u suvremenim kulturnim praksama“. Urbani Šokci 11/12. Tradicijska kultura i kulturna baština Šokaca i Bunjevaca – zemlja, čuvari i baštinici, uredile Katarina Dimšić i Ružica Pšihistal. Osijek – Subotica: Šokačka grana Osijek – Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 237–251.

Pšihistal, Ružica. 2008. „Kodiranje ljubavi u šokačkim pismicama“. Urbani Šokci 2. Šokci i tambura, uredili Vera Erl i Julije Njikoš. Osijek: Šokačka grana Osijek, 245–260.

Pšihistal, Ružica, Lachner, Jelena. 2012. „Motiv inoče u šokačkim pismicama“. Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti. II. Međunarodni znanstveno-stručni skup, uredili Sandra Cvikić i Dražen Živić. Nijemci: Općina Nijemci, 167–179.

Pšihistal, Ružica i Rem, Goran. 2015. Cvelferica, žena se opremi u bilo, stavi žari i ajd: tradicijsko pismo. Osijek: Udruga Duhovno hrašće – Ogranak DHK slavonsko-baranjsko-srijemski.

Radnović, Milenko. 2017. Banatska idila: bećarci. Novo Miloševo: Banatski kulturni centar. Radić, Antun. 1899. „Moje uspomene iz kola“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, sv. 4, 110–112. Rakočević, Selena. 2013. „Past in the Present: Contemporary Manifestations of the Custom Revena“. Trapped in Folklore? Studies in Music and Dance Tradition and Their Contemporary Transformations, uredili Drago Kunej i Urša Šivic. Berlin: LIT Verlag. 121–134. Rodić, Milivoj. 1984. „Partizanski dvostih – kozarčica“. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne 15, 49–156.

Rem, Goran i Rem, Vladimir. 2009. Šokci u povijesti, kulturi i književnosti. Osijek: Filozofski fakultet.

Rem, Vladimir. 2007. „Šokci, tambure i kulturna baština“. Krug oko baštine. Feljtoni, ogledi, dokumenti. Osijek: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, 240–252.

Rem. Vladimir. 2011. To smo što jesmo. Osijek: Šokačka grana Osijek. Rešković Panonski, Vladimir. 2011. Satyr. Deseterci i bećarci. Zagreb: Studio Moderna. Rončević, Ivan. 2015. „Bećarac – smije li se ružiti u javnosti? Koga vrijeđa nek okrene leđa“. Vijenac. Književni list za umjetnost, kulturu i znanost, XXIII, 564.

Rončević, Ivan. 2019. „Iz povijesti zapisivanja bećaraca“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, Rončević,13–15.

Ivan. 2019. „Frazemi u tradicijskim deseteračkim dvostisima u Slavoniji“. Slavofraz 2018. Frazeolo gija, učenje i podučavanje. Zbornik radova s Međunarodne znanstvene konferencije Slavofraz, uredila Željka Macan. Rijeka: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, 293–304.

Rončević, Ivan. 2019. „Od poskoč(n)ice do tradicijskoga usmenoknjiževnog minimalističkog oblika“. Dometi –znanstveno-kulturna smotra Ogranka Matice hrvatske u Rijeci, uredio Goran Crnković. Rijeka: Ogranak Matice hrvatske u Rijeci, 93–104.

Sablić Tomić, Helena. 2008. „Bećarac u prozi“. Urbani Šokci 2. Šokci i tambura, uredili Vera Erl i Julije Njikoš. Osijek: Šokačka grana Osijek, 289–298.

Sijerković, Milan. 2009. Slavonski meteorološki bećarac. Crtice o meteorologiji, vremenu i klimi Slavonskog Broda, brodskog Posavlja i brodsko-posavske županije. Slavonski Brod: Posavska Hrvatska.

Stepanov, Stjepan. 1971. „Narodne pjesme iz Gorjana i Potnjana“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj. 44, 283–420.

Stepanov, Stjepan. 1958. „Muzički folklor Baranje“. Osječki zbornik, 4, 219 249. Stojanović, Smiljka. 2006. „Bećarac, ojkača i ganga u poređenju sa limerikom i častuškom“. Reč – morfološki, sin taksički, semantički i formalni aspekti u srpskom jeziku; Humoristička i satirična tradicija u srpskoj književnosti 2. 35. Naučni sastanak slavista u Vukove dane, Beograd 7.-10. 9. 2005., uredili Dragana Mršević-Radović i drugi. Beograd: Međunarodni slavistički centar. Subotić, Radomir. 1970. Bećarski divani. Bačka Palanka: vlastita naklada.

Svalina, Vesna. 2012. „Tradicijsko pjevanje u glazbeno-folklornim područjima panonske zone“. 17. seminar folklora panonske zone, uredila Blanka Žakula. Vinkovci: Kulturni centar Gatalinka Vinkovci, 184–192.

Širola, Božidar. 1937. Sviraljke s udarnim jezičkom. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Šovagović, Đuro. 1980. „Bećari – legenda slavonske ravnice“. Revija Đakovačkih vezova 48. Đakovo: Grad Toldi,Đakovo.Zvonimir. 1984. Razigrani doro. Slavonski Brod: Muzej Brodskog Posavlja.

Toldi, Zvonimir. 2007. „De da ti kažem ruglo“. Šokadija i Šokci. Život i običaji, uredili Zdenka Lechner i Martin Grgurovac. Vinkovci: Privlačica, 226–231.

Toldi, Zvonimir. 2013. Sve je cure Mile vezetiro! (pjesmice, bećarci, natpjevavanja...). Slavonski Brod: Folklorni ansambl Broda.

Topić, Duško. 1998. Maramica s granama. Folklorna glazba Valpovštine. Osijek – Valpovo: Ogranak Matice hrvatske u Osijeku – Ogranak Matice hrvatske u Valpovu.

Užarević, Josip. 2009. „Poetika bećarca“. Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije. Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, uredile Vesna Kusin i Branka Šulc. Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske – Galerija Klovićevi dvori, 524 529.

Užarević, Josip. 2012. „Poetika bećarca“. Književni minimalizam. Zagreb: Disput, 143 165.

Vinkešević, Josip, Pavić, Adam. 2005. Pjesmom i plesom na vezove. Narodne pjesme i plesovi iz Slavonije i Bara nje. Đakovo: Savez KUD-ova Slavonije i Baranje – Ogranak Matice hrvatske u Đakovu.

Virc, Zlatko. 2019. „Bećarac u društveno-političkom okruženju“. Kolivka. Glasilo udruge Vinkovački šokački rodovi, XVI, 18 20.

Vujičić, Tihomir. 1978. Muzičke tradicije južnih Slovena u Mađarskoj. Budimpešta: A Magyarorszagi Delszlavok zenei Vukmanović,hagyomanyai.Jasmina.

2003. Ide lola i peva bećarac – zbirka bećaraca i poskočica. Beograd: Elit. Vukmanović, Jasmina. 2013. Oj, bećarcu pesmo od starine. Ruma: Gradska biblioteka „Atanasije Stojković“. Vuković, Nebojša. 2007. Naj bećarci. 500 najboljih: zabranjeno za mlađe od 18 godina! Sopot: Riznica. Želinski, Ana Tereza. 2020. The First World War in the context of bećarac: A true story through verses. Berlin: JustFiction Edition. Žganec, Vinko. 1962. „Melodije bećarca“. Zbornik za narodni život i običaje, knj. 40, 513–523.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

GORJANSKI BEĆARCI1

BEĆARAC SONGS FROM GORJANI

Vesela sam, vesela se pravim Hoću, diko, da te zaboravim.

Poljubi me međ obraze, diko Pa nas neće rastaviti nitko.

Iza jutra rosa na strnjaku Najslađi je poljubac u mraku.

Ide šorom tri, četir’ bećara I međ’ njima moja dika stara.

Diko moja, moj zeleni bore, Bez tebe se živjeti ne more.

Maramica i na njoj koledo, Evo, diko, što si zapovjed’o.

Mjesečino, da znaš govoriti, Mogla bi mi diku pozdraviti.

Cvati, ružo, kad si napupala, Ja ću ljubit’ kog sam odabrala.

Crne oči varaju zelene, Ti ćeš, diko, ostati bez mene.

Dika vene k’o neven u ladu, On bi mene al’ naši ne dadu.

Diko moja, što si dočekao, Sa jabuke na divljaku pao.

Kad ja prođem kraj dikine kuće, Mene srce u avliju vuče.

1 Izbor iz knjige: Ljerka Knežević, Gorjanski bećarci. 800 bećaraca sakupljenih u Gorjanima, uredio Mirko Ćurić, Općina Gorjani – Đakovački kulturni krug, Gorjani – Đakovo, 2019.

Selection from: Ljerka Knežević, Gorjanski bećarci. 800 bećaraca sakupljenih u Gorjanima, edited by Mirko Ćurić, Gorjani, Đakovački kulturni krug, Gorjani – Đakovo, 2019. Zahvaljujemo uredniku Mirku Ćuriću i nakladniku načelniku Općine Gorjani Ivanu Loviću što su nam ustupili sadržaj knjige. We thank the editor, Mirko Ćurić, and the the publisher, Ivan Lović, mayor of the Gorjani municipality, for providing us with the contents of the book.

Daleko sam ja od dike moga, Al’ je srce jedno do drugoga.

Bijela ruža previše miriše, Teško onom ‘ko za kim uzdiše.

Oči moje titraju k’o svijeća, ‘Ko me ljubi uvijek me se sjeća.

Koji momak više cura ima, Onoga me ljubav ne zanima.

Što ću, Bože, sudbina je taka, Ne voli me moje dike majka.

A što će mi koječije lole, Kad ja imam milo janje moje.

Kad u šumi jagode zarude, Onda momci za curama lude.

Ni mi žao toliko ni dike, Koliko mi ljubavi velike.

Vesela sam, veselo ću reći, Nemam dike, brzo ću ga steći.

Diko moja, moja kruško žuta, Kruško žuta, šećerom posuta.

Dika češlja kosu na dvi strane, Ispod kose namiguje na me.

Drijema mi se, spavat mi se neće, Jer se dragi ispred kuće šeće.

Moje lice ne treba pomade, Samo sapun i vodice ‘ladne.

Moj je dika jedini u oca, On ne traži ni tala ni novca.

Piši, diko, ili brzojavi, Ako ima štogod od ljubavi.

Dođi, diko, i sinoć si bio, Da ne kažu da me nisi htio.

Ljubav, diko, varava je nada, Ne mogu ti vjerovati mlada.

Dika diku ljubi u šljiviku, Mene cvijeće ni u sobi neće.

Diko moja, da si k’o sunašce, Kad te moje ne voli srdašce.

Diko moja, pa i moje lane, Pročulo se naše milovanje.

Draža dika od suvoga zlata, Kad mi baci ruke oko vrata.

Nova dika ljubi i ujeda, Al’ se stara zaboravit’ ne da.

Jednog volim, a četiri mene, Pa me grde i cure i žene.

A gle onog što se na me smije, Moj je bio, a sad više nije.

Gusta šuma, šikara zelena, Diko moja nezaboravljena.

A što ću Ti, mila diko moja, Ne da mama da ja budem tvoja.

Alaj imam baš po volji lane, Samo da mi moji ne zabrane.

Misli, diko, mislit ću i sama, Što će biti od našeg divana.

Oči plave varaju bećare, A garave znadu pa ostaje.

Sinoć dragi pod prozorom bio, Mili Bože, pa bi prenoćio.

Curica se sjela i najela, Moj je dragi, ako budem htjela.

Kaži, mati, kad si bila mlada, Je l’ ti tvoja dika bila draga.

Našim šorom miriše cigari, Kad prolaze lole i bećari.

Diko moja, to ne može biti, Moj se zvati, a drugu ljubiti.

Pitaju me imam li ja tala, Imam tala, medna usta mala.

Diko stara, na ljubavi hvala, Dosta sam se tvoja ljubav zvala.

Moja dika u meni uživa, Kupi rosu pa me njom umiva.

Srce boli, hoće da izgori, Nema lika, dok ne dođe dika.

Alaj imam krasnog đuvegiju, Crne kose i plavih očiju.

Dika nosi čizme lakovane, A ja luče, vezene papuče.

Nemaš, diko, nikojake mane, Samo da si jedini u mame.

Bože mili, dvojica u mame, Onaj mlađi od meda je slađi.

Češljam kosu, kosa mi je gusta, Ljubim diku u medena usta.

Diko moja, dođi preko plota, Ti si momak, tebi ni sramota.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Jedva čekam, da subota svane, Da mi na divane dođe lane.

Visok pedžer i na njemu cvijeće, Dođi, diko, nitko vidjet neće.

Ružmarine, širi grane svoje, Nek’ se kiti milo janje moje.

Dika mi se svaku večer javlja, Na pismima poljubac ostavlja.

Kune mi se milo janje moje, Da me voli kao oči svoje.

Diko moja, nema većeg bola, Neg’ voljeti pa se ne uzeti.

Čuvaj, diko, svoje oči vrane, Da se ne bi nasmijale na me.

Moja dika hoće da poludi, Uvijek misli da me drugi ljubi.

Gledala sam iza naših šljiva, Gdje se dika suzama umiva.

Češljam kosu preko bijela čela, Volim lolu iz drugog sela.

Pišem, lolo, jedno pismo malo, Ono staro već se poderalo.

Kad zapjevam ja i moja seja, Mili Bože, velikog veselja.

Vračala mi vračara na kavi, Da ja nemam sreće u ljubavi.

Crne oči kopaju bunare, A zelene varaju bećare.

Mala moja, i tebe i mene, Zavadile i cure i žene.

Crne oči, a i b’jelo čelo, To je mene u ljubav zanelo.

Čim večeram, u nebo pogledam, Zvijezda jato, gdje je moje zlato.

Uvijek pjevam k’o ptica na grani, U veselju prolaze mi dani.

Prodaj, oče, volove i kravu Pa mi kupi curicu garavu.

Kiša rosi mene lola prosi, Kiša stala, ja se obećala.

Savio se brijest oko gloga, Teški jadi oko srca moga.

Dođi, lolo, i sinoć si bio. Na prozoru šećer ostavio.

Zapjevat ću kraj dikina dvora, Pa me dika ugledati mora.

Da je papir k’o jutro livade, Ne bi moje ispisala jade.

Dođi, lolo, dođi preko gore, Preko gore pa u moje dvore.

Zbogom, selo gdje sam se rodio, A i cure koje sam ljubio.

Lijepa lada ispod vinograda, Za nas dvoje, milo janje moje.

Znaš li, lolo, kad smo bili mali, U šumici jagodice brali.

Ode lola naveče, ni zdravo, Misliš, gade, da mi te je žao.

Lolo moja, bijeli jorgovanu, Oj, da mi te je ljubiti po danu.

Od sinoć se poljubila nisam, Pa se pusta osušila usta.

Alaj volim svirat u egede, U egede kad gospoda glede.

Ljubi, dragi, deset djevojaka, Devet varaj za me ljubav šparaj.

Nije ona cura za bećara, Koja ne zna očima da šara.

A što će mi koji bećar nije, Neće hulja ni da se nasmije.

Aoj meni, ja se oledeni, Kad sam čula da se dika ženi.

Dođi, diko, samo jedno veče. Da te ljubim kao rosa cvijeće.

Stare staze lole obilaze, Stare lole najbolje se vole.

Cvijeće vene kad se ne polijeva, Lice grubi kada se ne ljubi.

Dođi, diko, nemoj dangubiti, Ja sam mlada, volim se ljubiti.

Ja Šokica, šokački se vladam, Dika Šokac, za njega se nadam.

Kaže lola da me ljubit neće, Lolo, hvala, ne bi se ni dala.

Nasmijat ću popa kod oltara, Kako ne bi u kolu bećara.

Kad zapjevam, a svekrva sluša, Sine, kaže, to je bećaruša.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Ja sam lipa, al’ me oči kvare, Namigujem samo na bećare.

Ne diči me svilena rubina, Već me diči dika bećarina.

Bećar jesam, bećarski se šišam, Pa se zato oženio nisam.

Kad moj dragi u tamburu svira, Tamburica u srce me dira.

Vesela sam, hvala dragom Bogu, Kud god idem zapjevati mogu.

Ljub’ me, diko, ne žal’ moga tila, Ja sam njega za te odgojila.

Reci, diko, je l’ Ti soba priko. Ja ću doći posli pola noći.

Nema pjesme nema ni veselja, Dok vam moje grlo ne zapjeva.

Mog je diku oko zaboljelo, Ono livo, što je namigivo.

Imam diku k’o stručak đurđica, Ja kraj njega kao ljubičica.

Žali, Bože, mog lipog kreveta, Kad u njemu ležim kao sveta.

Moja mama, lijepa žena bila, Pa je mene još ljepšu rodila.

Ljub’ me, diko, u obrve bile, A ja pusta tebe ću u usta.

Alaj mene moje oči jede, Kad u svaku nevolju poglede.

Miriše mi moje dike tilo, K’o u ljeti karanfilje bilo.

Sinoć meni moja dika kaže, Alaj znadeš poljubiti vraže.

Svitu muka što sam lipa struka, Bog da tilo, a mama odilo.

Novu diku i grlim i ljubim, Al’ za starom hoću da poludim.

Vedro nebo, a gdje koja šara, Al’ je slatko ljubiti bećara.

U mog dike tromboljasta usta, Kad poljubi, treći sokak budi.

Zumbul plavi u kudravoj kosi, Tako samo moja dika nosi.

Spuštam šiške na bijelom čelu, Gore dole, to bećari vole.

U mene su minđušice male, Nemam dike da kupi velike.

Moj mi dado nanizo dukata, Moja mama svileni marama.

Oj, Hrvatska, ti si mi na glasu, Ti se meni viješ o pojasu.

Imam zapreg na velike grane, Kupio mi dragi za vjenčanje.

Imam zapreg na velike grane, Svaka šara gleda na bećara.

Češljam kosu iznad bijela čela, Za dragana iz drugoga sela.

Sadi, diko, drvo jabukovo, Pa se jadaj, meni se ne nadaj.

Mene mama za diku ne dade, Ja ga molim neka me ukrade.

Pomrčina, mjesec u oblaku, Poznam svoju diku po koraku.

Miluj mene, moje zlato suvo, Dosta si me šparao i čuv’o.

Sjedi, draga, i raspleti kosu, Da te ljubim kao sunce rosu.

Sanjala sam da vezem otarak, Janje moje, za žerave tvoje.

Suza moja potekla na krilo, Druga ljubi što je moje bilo.

Volimo se ja i moje janje, Tri godine bit će na Ivanje.

Ja i druga nosimo pregače, Sitne šare, varamo bećare.

Crna kapa, ružmarin zeleni. Nosi dragi, to je milo meni.

Kiša pada, kud ću dragi sada, Lutko bijela, evo ti ambrela.

Alaj mi se omilila Mara, Na bunaru, kad je noge prala.

Oj, svekrvo, nemoj se ti jesti, Svedno ću ti za siniju sjesti.

Alaj volim ono b’jelo lice, To je lice moje golubice.

Cura meće u cipele soli, Vrača loli da je bolje voli.

Bećarino, tko ti konje hrani, Ja im bacim, oni jedu sami.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Moje selo sunašce u sjeni, Ti si selo najljepše u meni.

Mene moja naučila mati, Pjevaj sine, živjeli Hrvati.

Ašikuju gazdinske divojke, A sirote boje se sramote.

Blago onom k’o ljubi komšiju, Čim ustane, vidi svoje lane.

Mili Bože, što to biti može, Da se milo zatajit’ ne može.

Kako mene moja dika ljubi, Na obrazu poznaju se zubi.

Mila diko, to baš nije lipo, Mene voliš, za drugom govoriš.

Doš’o lola, ljubio me nije, Samo me je naveo na grije.

Za moju se diku otimaju, Šalaj lane, k’o za šljive rane.

Ne ljubi se lipo ni bogato, Već se ljubi što je umiljato.

Nisam lipa, nisam ni bogata, Nekog vraga svakome sam draga.

Moje mi se oči pobolile, Nisu vid’le diku od nedilje.

Meni kažu da ja vračam lole, I ne trebam, toliko me vole.

Alaj varam i varati znadem, Sagrišit ću, varati se dadem.

Da ja pazim na seosku viku, Ne bi nikad poljubila diku.

Bolje volem, da i mene nema, Već kad dika kraj mene zadrema.

Šokačko se razigralo kolo, Volim tvoje milovanje, lolo.

Idem šorom, pucam revolverom, Rastavit ću curu sa švalerom.

Varala sam tri, četir’ bećara, I tebe ću, lolo moja stara.

Idu lole šorom pjevajući I dozivlju cure na tambure.

Tamburica sa četiri žice, Igraj, curo, dok je pletenice.

Ljubimo se i da bude smija, Grlimo se, u tom nije grija.

Di si, diko, u toliko vrime, Svi se ljube, a ja nemam s kime.

Ljub’ me, diko, al’ nemoj s večera, Ujutro sam slađa od šećera.

Ljubila sam momke i udovce, Sad ću ljude pa kako mi bude.

Da zna zora, što je lola moja, Ne bi zora svanula do skora.

Ja sam svoje naučila lane, Da ne ide, dok zora ne svane.

Ljubav tajim da nitko ne znade, Al’ se ljubav zataijt’ ne dade.

Slikala se inoča i dika, Meni dika, a inoči slika.

Oči moje, žmigavice moje, Kad namignu sedmoricu dignu.

Lipo me je naučila mati, Presti, tkati i ašikovati.

Koliki sam, još ljubio nisam, Al na sreću, večeras poče’ ću.

Volim diku, al’ se ne odajem, Meni draže kad on prvi kaže.

Kosa mi se vije i vijore, Ljub’ me, diko, sve do bele zore.

Nisam znala, nisam virovala, Da je tako poljubiti slatko.

Malo lipa, malo se naredim, S jednim okom na trojicu gledim.

Venem ja, al’ ne venem sama, Već oboje, k’o zelena trava.

Bećarino, moja fina lolo, Kad si bećar ‘ko te ne bi volo.

Zagrli me, diko, oko struka, Nek se tvoja nauživa ruka.

U snu diko, u snu željo moja, U snu ljubim medna usta tvoja.

Volim s dragim leći na iverje, Nek’ s nedragim na mekano perje.

Što ću, Bože, kad dika ne može, Nit me ljubit, niti ostaviti.

Dođi mili, ma se ne ljubiti, Ma se samo očima viditi.

Manit ću se i kruva i soli, Samo neću koga srce voli.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Kad spomenem moje stare staze, Padaju mi suze na obraze.

Sviraj gajdaš, ako znadeš bolje, Ako ne znaš, idi do nevolje.

Oko moje, žeravice živa, Namiguješ, nikad nemaš mira.

Da ja nisam ljubila bećara, Ne bi’ znala, koja dika valja.

Nisam mala da me ljubi mama, Već velika, da me ljubi dika.

Kad namignem i malo zažmirim, Ja u loli srce uznemirim.

Što ću, što ću, rekla sam da ‘oću, Rekla ‘oću, a ne znam kako ću.

Mene moje naučilo janje, Na spavanje i na milovanje.

Vidim, diko, da me rado nemaš, Dok kraj mene u krevetu dremaš.

Alaj si se namjerio, diko, Na đavola, kakvog nema nitko.

Drma mi se šamija i cvijeće, Što me dika više ljubit neće.

Zolufi mi kao ugljen crni, Diko moja, meni se navrni.

Šest dukata vežem oko vrata, Tri su moja, tri su švalerova.

Alaj volim garavu u mraku, Kad joj zveče dukati o vratu.

Ja sam lipa, kupam se u mliku, Na dukate primamit ću diku.

U curice fin keceljak mali, A u babe navoran i stari.

Češljam kosu i gore i dolje, Da me moja dika bolje vole.

Dika mi se svaku večer javlja, Na prozoru jabuku ostavlja.

Ja sam loli maramicu dala, Nek’ malenu ima uspomenu.

Dođi, diko, pa me se naljubi, Više za mnom života ne gubi.

Sjeo dika pa zvjezdice broji, Sjetio se poljubaca moji.

Mila majko, obećaj mi tala, Kad se udam makar i ne dala.

Dukat malen, a forinta veća, Jel da me se moja dika sjeća.

Da zna dika kako srce boli, Doš’o bi mi da mu kuća gori.

Dođi, diko, da se pomirimo, Grijota je da ne govorimo.

Bilo janje, dajem ti na znanje, Daj’ za kratko naše milovanje.

Oko moje, crno pa garavo, Dosta si mi svijeta izvaralo.

Dođi, diko, triput na nedilju, Ili dođi, ili me se projdi.

Boli glava al’ joj nema lika, Neće proći dok ne dođe dika.

Eh, što mi se lola ulaguje, Rekla sam mu da mi ne trabaje.

Slađa su mi moje dike usta, Nego oni svileni bomboni.

Usta moja kutija bombona, Lola mladi pa se s njima sladi.

Je l’ uz koga zaigrati lipo, K’o uz tebe, moja mila diko.

Alaj ću se kola naigrati, I u kolu dike nagledati.

Dok sam tila, diku sam ljubila, Sad ne kajem, drugoj ga predajem.

Ja sam diku naučila reda, Da pred svitom u mene ne gleda.

Kad se dvoje vole iz malena, To je ljubav nezaboravljena.

Čuješ, lane, meni moji brane, Sve zbog tebe ići na divane.

Da sam riba pa da me raskole, Vidili bi za kim srce bole.

Ružmarine, cviće u pol zime, Dođi, diko, okiti se njime.

Zidaj, diko, stazu preko puta, Da ne kaljam šlingeranog skuta.

Idi, diko, gdje si dosad bio, Kod mene si kredit izgubio.

Našim šorom šamcem voda teče Za diku me grde svaku veče.

Ja ću svoje obrve lakirat, Pa će dragi za mnom fantazirat.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Mjesečina uprla na granje, Tiha večer za ašikovanje.

Ašikujmo, moj golube bijeli, Ašikujmo ma se ne uzeli.

Ni mi žao sokaka ni prela, Već mi žao curina kijera.

Berem grožđe, biram mirisavku, Volim dragog, ostavit ću majku.

Sanjala sam od ribe šarana, U vojsku mi pozvali milana.

Ja sirota, svekrva još veća, Alaj ću se nakrpati vreća.

Šuma gusta, a šikara pusta, Najslađi je poljubac u usta.

Ide dragi ispod šume ladom, Na me mladu, namiguje kradom.

Diko rode, ‘ajdmo u jagode, Preko druma, to je naša šuma.

Oči plave i oči garave, Te dvi boje, loline i moje.

Crne oči ne vide u mraku, Al šarene u svakom budžaku.

Plavo oko namiguje na me, Garavo se odranjuje za me.

Golub sjedi u šumi na grani, Golubice, na kojoj si strani.

Golub sjedi u sobi na gredi, Golubice, lipo se naredi.

Kad zapjevam ja i moja seka, Tad se jeka čuje do Osijeka.

Imam diku, al’ je u Osiku, Uči škole da me bolje vole.

Dukat mali među velikima, Ja sirota među bogatima.

Ja sirota, a dika bogata, Alaj ću se nanosit’ dukata,

Oj, svekrvo, veži svoga sina, Žitnom slamom, da ne ide za mnom.

Oj, svekrvo, nemoj se sekirat, Svedno ću ti sinom komandirat.

Nisam znala, zelene mi trave, Da moj dragi ima oči plave.

Bijela ruža cvala i opala, Al’ crvena istom napupala.

I dosad je bijela ruža cvala, Al’ ni tako mirisala jako.

Lipo ti je ljubiti starije, Al’ je mlađe poljubiti slađe.

Zubi moji dva reda bisera, A dikanu kutija šećera.

Nisam lipa, al sam umiljata, I caru bi’ otvorila vrata.

Imam dragog imam i đevera, K’o dva bora izađu iz dvora.

Dođi, dragi, ne vodi kolegu, Lip kolega zavolit ću njega.

‘Ko je mene poljubio ikad, Taj me neće zaboraviti nikad.

Curica se na veliko diže, Od papira firangice niže.

Zalud, curo, tvoji šlingeraji, Kad na njima spavaje bećari.

Koliki je šlingeraj u prije, Kad s’ okrene i mama se smije.

Našim šorom nema trotovara, Ni za mene u selu bećara.

Golub guče kad bi vode pio, A moj dragi kad bi se ljubio.

Sadi, mama, muškatl crveni, Pa me kiti još ove jeseni.

Od ljubavi nije umro ni’ko, Neću ni ja, moja mila diko.

Moja suknja u devet poruba, Obuć’ ću ju, kada vidim goluba.

Nisam došla da kudelju predem. Već sam došla da kolo povedem.

Sedam dana, mašina se kreće, Ode moje u soldate cv’jeće.

Maramica u četiri špica, Lola majstor, a ja majstorica.

Sve curice pelcovale cvijeće, Moja draga pelcovala vraga.

Volimo se ja i moje cvijeće, Tri godine bit će na proljeće.

Nasmija se smilje na bosilje, Moje cvijeće na mene se neće.

Uzmi, dragi, curu za stajanje, Za stajanje, a ja sam ti janje.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Kajat ću se i kad budem stara, U kakvom sam gadu uživala.

Lolo moja, kupi mi sandale, Samo pazi da ne budu male.

Ajde, dragi, da se posvađamo, Da šta ćemo, kad se ne volemo.

Bijela čaša, a crveno vino. Ajde, dragi, da se pomirimo.

Kuća mala visokih skalina, Ne da mama ljubiti fakina.

Ja znam pjevat k’o iz kalendara, Čuj me, diko, i nova i stara.

Alaj mene moja dika voli, Di god dođe o meni govori.

Diko moja, tvoj pogled medeni, Ostao je do smrti u meni.

Ružmarine debelog korijena, Lolo moja, lijepog imena.

Kako dragi bez ljubavi moje, A meni je lagano bez tvoje.

Daj mi, lolo, maramicu moju, I prstenje, prestaje voljenje.

Koso moja, smeđa do po’ leđa, Lolo moja, tvoj me pogled vređa.

Triput sedam dvadeset i jedan, Ja se gadu prevariti ne dam.

Pitala me končana marama, Gdje je tvoja kosa brendovana.

Malena sam, to ništa ne škodi, Sad je mala djevojka u modi.

Sadi, dragi, gustu borovinu, Meni mladoj pravi ladovinu.

Sjet’ se, lolo, ti nedilje one, Kad smo jeli šarene bombone.

Sve velike, ja ostala mala, Lolina me ljubav zadržala.

Brojim sate i brojim minute, Kad će Tito puštati regrute.

Lolo moja, kad pođeš iz Bosne, Donesi mi ljubičice rosne.

Ne plač’, mala, kad u vojsku pođem, Već ti plači ako ti ne dođem.

Tanana sam k’o zelena jela, Još sam tanje izabrala janje.

Malena sam pa neka, pa neka, ‘Ko me voli, neka me pričeka.

Govedaru, tvoja medna usta, Kod goveda gdi je šuma gusta.

Ja udovac, Mica udovica, Alaj ću se naljubiti lica.

Mjesečina meni pomrčina, Što mi nema lole pred očima.

Lolo moja, ti mali bećaru, Slika ti je na mome duvaru.

Moga lole kuća na vrh gore, Pa mu lišće pada na prozore.

Dođi, lolo, dođi, željo bela, Izbavi me iz ovog sela.

Dođi, lolo, dođi, golubiću, Imam nešto s tobom, govorit ću.

Pjevam tiho, pjevat ću i jače, Dok u loli srce ne zaplače.

Zapjevala ptica lastavica, Na javoru, dikinom oboru.

Idem putem, čarapicu pletem. Mili Bože, koga ću da sretnem.

Ajde, dragi, ne boj se patrola, Zna patrola da si dika moja.

Savijo se bršljan oko gloga, Teški jadi oko srca moga.

Bijela bluza na kukove šita, Lolo moja nezaboravita.

Stao lola pa u mene gleda, Golubice, slađa si od meda.

Mala moja i mala potajna, Ti si moja mjesečina sjajna.

Kad zapjevam čuje se do straže, Loline me crne oči draže.

Prodaj ćaća volove i kravu, Pa mi kupi curicu garavu.

Ovo mi je selo nepoznato, Jer u njemu nije moje zlato.

Ljubav mi se oko srca slila, Da je voda, ja bi ju prolila.

Violina, berda i bugara, To bećara u srce udara.

Uvijek pjevam k’o ptica na grani, U veselju prolaze mi dani.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

Čim večeram, u nebo pogledam. Zvijezda jato, gdje je moje zlato.

Tri mi dana soba mirišava, Od pomade i curice mlade.

Kupi jelo, ogledalo belo, Kad igramo, da se ogledamo.

Litra vina i curica fina, To je mom srcu medenina.

Piš’ mi, lolo, ja ću tebi šarat’, Pa ćemo se tako razgovarat’.

Crne oči za plave sam dala, Mrak je bio, nisam ni gledala.

Sve bi, sve bi, samo jedno ne bi, Ne bi dala garavo za plavo.

Oj, inočo, kako ti je dika, K tebi dojde kad od mene ode.

Ružmarine, širi svoje grane, Da pod tobom ljubim svoje janje.

Gledala sam iza naših šljiva, Gdje se dika suzama umiva.

Oj, inočo, ja bi se ubila, Kad bi lola svakoga volila.

I danas sam vidila sunašce, Diku nisam, boli me srdašce.

Oj, derane, uzmi ogledalo, Pa ćeš vidit da si posprdalo.

Sve govorim da diku ne volim, A u sebi mislim, zašto ne bi.

Diko moja, budalasta glavo, Al’ te voli moje oko plavo.

Čuvaj, diko, svoje oči vrane, Da se ne bi nasmijale na me.

Alaj moja cipelica škripi, ‘Oće dika za mnom da oslipi.

A šta će mi lole koječije, Kad ni moja ljubiti ne smije.

Sinoć dika pod pendžerom bila, Bil mi, mila, pendžer otvorila.

Diko moja, ne reci mi zbogom, Već kad pođeš, povedi me kolom.

Otrova ću popit’ čašu gorka, Samo neću ostaviti momka.

Diko moja, obrve ti tvoje, Ne varaj mi belo lice moje.

Da znaš, majko, kako mi je teško, Što ne vidim moje janje često.

Volim svoga dike oči plave, Već sa zlatom svilene rukave.

Poznam svoju diku i u mraku, Po odilu i po lipom tilu.

Ne voli se po ljepoti dika, Već se vole koji ljubi bolje.

Ljubi, diko, belo lice moje, I sinoć si ljubio do volje.

Diko moja, moje janje prvo, Ja za tobom nisam kao drvo.

Cvati, ružo, pri kor’jenu svome, Primakni se, dragi, srcu mome.

Moja dika k’o borić u gori, Nema cure, koja ga ne voli.

Alaj imam krasnog đuvegiju, Crne kose i plavih očiju.

Srce boli, ‘oće da izgori, Nema lika dok ne dođe dika.

Sjaju mi se očice u glavi, Kao rosa na zelenoj travi.

Diko moja, to ne more biti. Moj se zvati, a drugu ljubiti.

Alaj imam baš po volji lane, Samo da mi moji ne zabrane.

Ni mi žao današnjega dana, K’o što mi je sinoćnjeg divana.

Imala sam nešto malo diku, Čulo selo pa mi ga otelo.

Nosi, diko, šešir k’o i prije, Pa da vidim, tko te ljubit’ smije.

Diko moja, pa i moje lane, Dočulo se naše milovanje.

Oj, crvena i zelena svilo, Daleko je, što je srcu milo.

Sinoć moja ašikuje lola, Dok je neba više ni ne treba.

Teško dolu gdje se voda slijeva, I djevojci koja momka nema.

Staru diku ni volila nisam, Samo hoću da imam inoču.

Gora će se oslobodit ‘lada Srce moje jada za nikada.

BEĆARAC ON THE ROAD – FROM LOCAL AND NATIONAL TO WORLD CULTURAL HERITAGE

POPIS SLIKOVNIH PRILOGA / LIST OF IMAGE ATTACHMENTS

Slika Kreković,1. ?

Grupa žene i muškarci Drenovci, Etnografski1923.muzej, Zagreb

EtnografskiPotnjani,LjeljeKlasiček,SlikaEMZ-FA-16552.DamiriliKraljiceoko1960.muzej, Zagreb

DvaNepoznatiSlikaEMZ-FA-64483.autorparaunarodnim nošnjama Slavonija, oko 1960. Etnografski muzej, Zagreb Andrijevci,SpremanjeNepoznatiSlikaEMZ-FA-81714.autorukolo1.polovica

20. stoljeća Etnografski muzej, Zagreb EMZ-FA-2603

Slika Dabac,5. Tošo Žene u OkolicakoluSlavonskog Broda, polovica 20. stoljeća Etnografski muzej, Zagreb SaNepoznatiSlikaEMZ-FA-41506.autorsmotreSeljačke sloge Velika Gorica, 1935. Etnografski muzej, Zagreb KombiniranaMatijaNaslovnicaEMZ-FA-9347Dronjićgrafika

snimaka tkanica iz Zbirke narodnih nošnji istočne Hrvatske Etnografski muzej, Zagreb

Zadnja strana korica Janković, ? Skupina iz Rokovaca Rokovci, Etnografski1937.muzej, Zagreb EMZ-FA-9468

Slika 6. Nepoznati autor, Sa smotre Seljačke sloge, Velika Gorica, 1935.