MIROSLAV KRLEŽA
NA RUBU PAMETI Zagreb 1988.
Sadržaj: O ljudskoj gluposti Večera u vinogradu generalnog direktora Domačinskog Vjetar nad malim gradom Zbogom Sablazan u hotelu Zločin i kazna I mjesečina može biti pogled na svijet O kiši, o smrti i o ljubavi, o ratu i o jednom malom vrapcu na postaji Brzezinka Lamentacija Valenta Žganca zvanog Vudriga Same neprilike na sve strane Intermezzo u sikstini Među brodolomcima
O LJUDSKOJ GLUPOSTI Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako? - Kako "ovako"? - Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode što ih nauka u posljednje vrijeme zove "prirodnim zakonima": zašto, na primjer, buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikada obratno? Slučaj? Ne! Zakon. Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, čak - moglo bi se reći - i neobjašnjivi, a ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, ne će biti ni sam baš pretjerano nadaren umom. Ne treba spadati među surove, polupismene "mislioce" koji "misle" da je pojam kiše materijalističkiji od pojma o bogu, pa kad velevažno, čak - moglo bi se reći - patetično izjavljuju da je kiša naprosto kiša, to jest da kiša nije ništa drugo nego to što jest, to jest - "kiša", to jest da je kiša "prirodna pojava" a nije nikakva božja kiša, onda se od tog slobodoumnog kokodakanja ne može više progovoriti ni jedna mudra riječ, kao da je tim prebacivanjem kiše u red "prirodnih pojava" riješeno posljednje otvoreno pitanje