PRED VAMA JE PRVI BROJ ONLINE LISTA ‘POKRET’
ŽIVOT U PALAČI: PRIČA O JEDNOM USISIVAČU PIŠE DAMIR PILIĆ
uristi se često zapanje kad vide da u Dioklecijanovoj palači žive ljudi. Nekoć sam se čudio tom njihovom čuđenju, dok nisam uvidio da u ostatku svijeta u povijesnim spomenicima mahom nitko ne živi. Osim u Splitu. Stoga sam bio sretan kad sam krajem 90-ih uspio iznajmiti stan u Getu, usred Palače, na pola puta između Vestibula i zalogajnice „Dioklecijan”, u narodu poznate kao „Tri volta”. Doduše, bilo mi je čudno da je na tako povlaštenom mjestu, u povijesnoj jezgri grada – štoviše, u bivšim carskim odajama - stanarina tako niska, čak niža nego u drugim kvartovima, ali nisam se time zamarao. Brzo sam shvatio zašto je stan jeftin. Pod jedan, jer je struja bila tako skupa – iz nekog razloga (čitaj: nerješivi imovinsko-pravni odnosi) nije uopće bilo niže tarife, nego se sva potrošena struja obračunavala po višoj tarifi. Pod dva, jedini izvor vode u stanu bila je – kada. Smještena u – kuhinji. Sukladno toj lucidnoj kombinaciji, morala nam je služiti i kao umivaonik i kao sudoper, što je dovodilo do tzv. „vezanih aktivnosti” – da bih se obrijao, morao sam prije toga oprati suđe, kako bih ga spremio u ormar i oslobodio kadu. Pod tri, stan je bio na zadnjem katu kuće, a do njega su vodila dva reda uskih stepenica, od kojih je onaj drugi bio zakrivljen u obliku srpa – unositi ili iznositi krevet ili frižider u takvim je uvjetima zahtijevalo ozbiljan angažman većeg broja ljudi. Pod četiri, vrela ljeta u stanu ispod ploče, bez klima-uređaja, bila su izazov na granici izdržljivosti. Ostao sam tu dvije godine. Naravno, bilo je i sjajnih
T
Danas su stanovi u Getu puno ugodniji za život nego prije 20 godina. U međuvremenu su, zbog turističkog buma, mnogi od njih renovirani ili pretvoreni u apartmane za turiste, ali krajem 90-ih život u Palači nije baš bio glamurozan
VESNA FRANCESCHINI (100), NAJSTARIJA STANOVNICA GETA stvari i momenata, čak i neprocjenjivih – uključujući i vrlo živopisne, neponovljive susjede - ali možemo se složiti da mi je komunalni standard bio, najblaže rečeno, ispod očekivanja.
KRUH JE IZDAJNIČKI VIRIO IZ KESE Danas su stanovi u Getu puno ugodniji za život. U međuvremenu su, zbog turističkog buma, mnogi od njih renovirani ili pretvoreni u apartmane za turiste – uključujući i taj stan u kojem sam živio – ali krajem 90-ih život u Palači nije baš bio glamurozan. Zato me pitanje koje mi je tog ljeta uputio taj postariji par iz Zapadne Europe – mislim iz Nizozemske ili Belgije – u prvi mah iznerviralo. Bilo je vrelo podne, vraćao sam se iz spize: baš sam izašao iz Vestibula i krenuo prema Alešijevoj, kad su me presreli s tim pitanjem: „Gospodine, živite li vi zaista u ovoj prekrasnoj palači?” Bilo je očito: na nogama sam imao kućne šlape, u jednoj ruci sam nosio kesu s kruhom (koji je izdajnički virio iz kese) i mlijekom, a u drugoj ruci stari usisivač koji sam uzeo s popravka. Mislim da me usisivač odao: tko bi u podne, na 35 stupnjeva, nosio takvu stvar u kućnim šlapama ako ne živi u susjednom ulazu? Više od samog pitanja, iznervirao me izraz očaranosti u njihovim dobrodušnim očima: bili su apsolutno fascinirani što su upoznali osobu koja živi u Palači. Načas mi se učinilo da me gledaju kao blaziranog aristokrata koji zbog ekscentričnosti nosi stari usisivač po hodnicima svoje palače. Došlo mi je da im razbijem iluziju. Da im kažem, ljudi moji, ako je ovdje vani 35 stupnjeva, kod mene u stanu je sigurno četrdeset. Da ih pozovem gore, pa da sami vide? Gospođo, kako komentirate moj račun za struju? Gospodine, želite li se obrijati? Ali nije mi se dalo, bilo je vruće. I sjetio sam se onih lijepih, neprocjenjivih dimenzija života u Palači, pa sam odlučio podržati njihovu iluziju. Htio sam reći nešto u stilu: „Zamislite, posluga mi je jutros pobjegla na plažu i sad ja moram tegliti usisivač. Danas je, moja gospodo, vrlo teško naći kvalitetnu poslugu.” Ali i od tog napora sam odustao, pa sam na kraju odgovorio samo kratko: „Da.” „Vi ste sretan čovjek”, reče mi tada zapadnoeuropska gospođa. Danas držim da je bila u pravu. Život u Palači doista te učini punijim i življim na jedan određeni način – kao da si bliži energetskom srcu grada - koji posve osvijestiš tek kad odseliš. Za one koji još nisu odselili, kao i za sve koje zanima život jezgre grada, pred vama je prvi broj kvartovskih online novina „Pokret”.
NEVJEROJATNI ŽIVOT NAJMOĆNIJEG SPLIĆANINA SVIH VREMENA a nije bilo Dioklecijana i njegove palače (Salona, 245. - Split, 316.), današnji Split ne bi ovako izgledao, a pitanje je bi li uopće postojao. Više je razloga zbog kojih ga povijest pamti. Bio je najmoćniji čovjek svoga doba – od 284. do 305. godine vladao je Rimskim Carstvom koje se prostiralo na tri kontinenta, od Atlantskog oceana do rijeke Tigris u današnjem Iraku, uključujući i velike dijelove sjeverne Afrike. Po tome je najuspješniji dalmatinski političar i državnik svih vremena. Ako računamo broj ratova u kojima je pobijedio (protiv Egipćana, Perzijanaca, europskih barbara...), on je i najuspješniji dalmatinski vojskovođa u povijesti. Rimska vojska pod njegovim vodstvom u 20 godina nije doživjela poraz, vjerojatno i zato što je prije carske funkcije bio vojnik; štoviše – general. Napoleon ga je nazvao „najvećim žandarom u povijesti”. Dodatni razlog za respekt je i carevo porijeklo. Rodio se, naime, u nižem društvenom sloju – neki izvori tvrde da je bio sin pisara, drugi da je bio sin oslobođenog roba. U svakom slučaju, krenuvši u život s dna društvene ljestvice, uspeo se na sam vrh, postavši vladar najvećeg i najmoćnijeg carstva na svijetu.
D
PRVI CAR U POVIJESTI KOJI JE DAO OSTAVKU
Kad sam ja došla u Get, nije bilo kafića. Ali već 60-ih je bio bife ‘Tri prijatelja’, pa slastičarnica ‘Bobis’, pa ‘Ispod ure’... Muž mi je u ‘Bobisa’ volio piti konjak, a ja vino, ponekad. Radila su i ‘Tri volta’, tamo su bile kurve. I bila je frizerka Julka na Peristilu: tamo su dolazile profesorice, apotekarice, domaćice, kurve... To je bilo glavno žensko okupljalište Vesnom Franceschini (100), najstarijom stanovnicom splitskog Geta, razgovarali smo u njenom stanu na Mihovilovoj širini, gdje živi s kćerkom i njezinom obitelji. Te 1921. gospođa Vesna rođena je u Križevcima, a kako joj je otac uskoro dobio posao na državnom dobru „Belje” kod Osijeka, odrasla je u najvećem gradu Slavonije. U Osijeku je završila i osnovnu školu i gimnaziju, a tamo se i zaposlila, u Vodoprivredi. A onda se, sredinom prošlog stoljeća, zbog ljubavi prema jednom Dalmatincu preselila u Split.
S
– Kako ste završili u Splitu? – Udajom. Udala sam se 1954. u Splitu. Najprije smo bili podstanari u kući Bonačić, kraj Banovine. Muž mi je bio arhitekt, pa smo dobili dio ovog stana, kao trojna zajednica. Kasnije su ovi drugi otišli, pa smo ostali samo mi. – Možete li zbog mlađih čitatelja objasniti što je trojna zajednica? – Znači da su u ovom stanu živjele tri familije, svaka familija u svojoj sobi. Tako je bilo nakon Drugog svjetskog rata: u stanovima je bilo po dvije-tri familije koje su živjele kao sustanari. – Tko je sve živio u vašem stanu? – Kod nas je u stanu bilo jedno kupatilo i jedna kuhinja, a živjelo je njih šest Pejkovića, plus Serdarović, plus nas četvero. Moj muž
bi se digao u pet ujutro da uhvati red za kupatilo, a ja odmah za njim, da ne zakasnim na posao. Ali bili su normalni odnosi među ljudima. – Niste se svađali međusobno, recimo oko upotrebe kuhinje? – Ja sam među prvima kupila frižider, jer sam radila u Carinarnici. Sjećam se, bio je marke „Obodin”. Bila je subota i ja sam bila na Pazaru, i oću radit juhu, a ona isto, i uzme mi zadnju mrkvu. – Oprostite, tko je „ona”? – Senka, sustanarka. I ja joj kažem: „Senka, to je moja mrkva.” A ona meni kaže: „Ja sam je prva takla.” A ovi susidi ispod su stalno posli ručka pivali na skalama. Poseban način života je bio. Ljudi bi se svađali, ali opet bi na kraju zajedno jeli i pili. – Koja je najveća razlika u načinu življenja u Getu onda i danas? – Onda su se ljudi družili. Žene iz ovih kuća su sjedile na Pjaci, djeca su se igrala na Voćnom trgu... – Tko je živio tada u Getu? – Bilo je ljudi iz raznih staleža: obrtnici, trgovci... – Postoji li nešto po čemu je danas život u Getu bolji nego tada? – Ljudi su dobili kanalizaciju, mi je nismo imali. U našoj kući je bilo, ali u ostatku Geta nije. – Je li bilo tada turista u gradu? – Dolazili su Česi, u đački dom koji je bio u ovoj zgradi.
– A je li bilo kafića? – Kad sam ja došla, nije. Ali već 60-ih je bio bife „Tri prijatelja”, pa slastičarnica „Bobis”, pa „Ispod ure”... Muž mi je u „Bobisa” volio piti konjak, a ja vino, ponekad. Radila su i „Tri volta”, tamo su bile kurve. I bila je frizerka Julka na Peristilu: tamo su dolazile profesorice, apotekarice, domaćice, kurve... To je bilo glavno žensko okupljalište. – Kod frizerke Julke? – Išlo se vrlo često kod frizera, i po dva puta tjedno na češljanje. Bile su razne frizure, bila je popularna pundža „ala Jovanka Broz”. - Danas u Getu živi bitno manje ljudi nego tada? - Prije je bilo puno više ljudi, i odraslih i djece. Jugoistočni dio Geta se iselio još 70-ih, ljudi su otišli na Bol, Plokite... – Kako vam je bilo iz Osijeka doći u Split? Što vam je bilo najteže u početku? – Nekad se na Pazaru prodavalo žive tuke i kokoši, pa si ih morao kod kuće... Ja to nisam mogla. - Koje ste razlike između Slavonije i Dalmacije najprije uočili? – Kaže mi šef računovodstva u Splitu da mu napišem jedan virman, a ja njemu kažem: „Šefe, to vam je prekršaj.” Jer meni je u Osijeku šef bio jedan Švabo, pa sam znala. A ovaj kaže meni: „Prekršaj? Je kod vas u Osijeku, ali ovdi nije.” I u početku sam u Splitu bila
Više je razloga da pamtimo cara Dioklecijana. No, ako mene pitate, njegovo najveće postignuće nisu ni državnički uspjesi, ni vojne pobjede, ni prosvjetiteljske NEKI PODACI I DETALJI O JEZGRI GRADA SPLITA – da je 1700 godina stara Dioklereforme, već to što je bio prvi rimski cijanova palača, iz koje je nastao grad Split, jedina palača na svijecar koji je - abdicirao. Dobrovoljno tu koja datira iz antičkih vremena
JESTE LI ZNALI?
EDIKT O CIJENAMA Neki ističu njegovu prosvjetiteljsku ulogu. Od brojnih društvenih, političkih i ekonomskih reformi koje je poduzeo – i kojima je stabilizirao Rimsko Carstvo i omogućio mu da traje još 150 godina ističe se njegov Edikt o cijenama iz 301. godine, koji se smatra prvim pokušajem suzbijanja inflacije u povijesti. Tim ediktom Dioklecijan je propisao maksimalne dozvoljene cijene za brojne živežne artikle i usluge, iskazavši socijalnu osjetljivost prema nižim slojevima društva – onima iz kojih je i sâm potekao. U tom dokumentu car poručuje da uzrok pretjerane skupoće leži u nekontroliranoj pohlepi trgovaca i njihovoj potpunoj nebrizi za ljude slabije kupovne moći. Car u ediktu spominje „zlu neljudskost”,
U FRIZERA SE IŠLO I PO DVA-TRI PUTA TJEDNO
„najodvratniji zločin”, „nepodnošljivu pljačku”, „raspojasanu žudnju za otimačinom” i „divlju pohlepu”, te navodi da su mu odurni ljudi kojima je „nepoznat osjećaj ljudskosti”. Kršenje edikta kažnjavao je smrću, s obrazloženjem: „... i neka nitko ne smatra ovu odluku surovom, jer je svakome pružena mogućnost da izbjegne kaznu ako se drži umjerenosti.” Kako vidimo, više je razloga da pamtimo slavnog rimskog cara. No, ako mene pitate, najveći i najznačajniji Dioklecijanov potez u životu nisu ni državnički uspjesi, ni vojne pobjede, ni prosvjetiteljske reforme, već činjenica da je bio prvi rimski car u povijesti koji je – dao ostavku. Dobrovoljno.
Nakon više od dva desetljeća vladanja, najmoćniji čovjek na svijetu otišao je u penziju, povukavši se u palaču koju je prethodno izgradio na obali Jadranskog mora, na mjestu oko kojeg će kasnije nastati grad Split.
BOG KOJI SE UKINUO Odlučio se baviti vrtlarstvom. Zadnjih deset godina života uzgajao je kupus i proučavao filozofiju. Kad je nakon njegove abdikacije nastala pometnja u carstvu pa su ga 307. molili da se vrati na tron, tada 62-godišnji Dioklecijan je odgovorio: „Da vam je moguće vidjeti u Saloni kupus, što sam ga svojom rukom zasadio, sigurno vam ne bi došlo na um da to od mene tražite.”
Doista, nema puno vladara u povijesti koji su se na vrhuncu moći dobrovoljno povukli u mirovinu. „Možda najveće Dioklecijanovo postignuće je to što je vladao dvadeset i jednu godinu, a zatim je dobrovoljno abdicirao, a preostale godine života proveo u mirnoj penziji”, napisao je britanski povjesničar Hugo Jones. Time je Dioklecijan iskazao svoj demokratski potencijal, a budućim naraštajima ostavio da tumače taj njegov neobični potez. Splićani vole reći da je cara shrvala nostalgija za zavičajem, odnosno da u cijelom carstvu nije nalazio ljepšeg mjesta od onog na kojem će puno stoljeća poslije nastati Split. A ja se, kad pomislim na Dioklecijana, sjetim one Borgesove priče o bogu koji se ukinuo, željan nepostojanja.
U gradskoj jezgri, u radijusu od stotinjak metara, nalaze se pravoslavna crkva, islamski mesdžid, židovska sinagoga, paganski Jupiterov hram iz doba Dioklecijana i više katoličkih crkava, od kojih je najveća katedrala sv. Dujma
u kojoj se neprekidno stanuje do dana današnjeg? – da se povijesna gradska jezgra Splita, koja uključuje i Dioklecijanovu palaču, od 1979. nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine? – da kotar Grad ima površinu od 0,42 kvadratna kilometra i 5500 stanovnika, od čega u samoj Dioklecijanovoj palači živi 600, a u povijesnoj jezgri 1700 ljudi? – da se grandiozni kip Grgura Ninskog (rad velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića), koji se danas nalazi pred Zlatnim vratima Dioklecijanove palače, nekad nalazio na Peristilu? – da je u rimskim vremenima Zlatna vrata smio koristiti samo car Dioklecijan i njegova obitelj? – da su najstariji artefakti u gradskoj jezgri dvije egipatske sfinge od crnog granita, stare 3500 go-
stalno gladna, jer sam u Slavoniji navikla na tešku hranu, a tu mi muževa sestra kaže: „Evo ti blitva i dva jaja.” Ali sam po prirodi bila prilagodljiva, a moja svekrva me u Splitu prihvatila kao svoju. – A koje vam je danas najdraže jelo: neko slavonsko ili dalmatinsko? – Sad ćete se smijat – fažol. Volim kiseli kupus, špinat, meso u saftu, ribu... Nikad nisam odbila hranu, a danas moja trogodišnja praunuka kaže: „Neću jest!” – Što vas danas najviše smeta u Getu? – Sad mi više ništa ne smeta, haha. A dobro, malo je previše buke vani, i mirisa hrane iz okolnih restorana. Ljeti je sve puno, a zimi sve sablasno: nema nikoga, sve butige zatvorene, jedino rade zlatari, optičari i „Bobis”. – A frizerski salon? – Bravo, radi i frizerski salon. Tu na Širini, drži ga onaj Tukić. Ali ja godinama nisam išla kod njega. – Zašto? – Jer mi je, kad sam se 1954. udavala, napravio frizuru kao da sam stara baba. – Ali majko (u razgovor se ubacuje jedna od dviju kćerki gospođe Vesne, op.a.), to danas drži njegov unuk. – Da, kod njega odem. Dođe njegova Željka po mene pred portun pa me pod ruku preprati i sredi svaki mjesec.
dina, koje je Dioklecijan donio sa svojih ratnih pohoda, a od kojih se ona bolje očuvana nalazi na Peristilu, a druga kod obližnjeg Jupiterova hrama? – da se u gradskoj jezgri, u radijusu od stotinjak metara, nalaze pravoslavna crkva, islamski mesdžid, židovska sinagoga (iz 16. stoljeća), paganski Jupiterov hram (iz doba Dioklecijana) i više katoličkih crkava, od kojih je najveća katedrala sv. Dujma? – da je katedrala sv. Dujma iz 7. stoljeća smještena u nekadašnjem carskom mauzoleju iz 3. stoljeća, što je čini jednom od najstarijih kršćanskih građevina na svijetu? – da je romanički zvonik katedrale, čija je izgradnja počela u 13. stoljeću, visok 57 metara? – da stari gradski sat na Narodnom trgu (popularna Pjaca), smješten na zapadnom zidu Dioklecijanove palače, spada u rijetke javne satove u svijetu koji nemaju 12 nego 24 znamenke?
KAKO SU ŽITELJI SPLITA OBRANILI JAVNI PROSTOR U CENTRU GRADA e 2014. baš je počeo nogometni Mundijal u Brazilu. Na Matejuški, popularnom okupljalištu mladih u samom centru grada, tik uz more, osvanula je ograda: postavio ju je lokalni poduzetnik koji je tamo otvorio ugostiteljski objekt, tj. fan-zonu za gledanje Mundijala. Dozvolu je dobio samo za jugozapadni dio Matejuške, ali ograda koju je postavio onemogućavala je građane da pristupe i onom dijelu Matejuške za koji nije imao dozvolu. Splitski aktivisti odmah su upozorili na bespravnu okupaciju javnog prostora... Ne, možda je bolje početi ovako. Te 2008. upravo je – nakon pomne rekonstrukcije i dogradnje - svečano otvorena najstarija splitska ribarska lučica, po imenu Matejuška (koja formalno ne spada u kotar Grad, ali je kontaktni dio gradske jezgre). Idejni tvorac nove Matejuške, splitski arhitekt Edo Šegvić, lučicu je zamislio kao prostor za građane, prvenstveno mlade, koji tu mogu šetati uz more ili sjediti na kamenom zidiću, ćakulati i promatrati morsku pučinu. I ono što je za mlade bilo osobito važno – u taj prostor od 1200
T
BITKA ZA MATEJUŠKU Nakon što je lokalni poduzetnik ogradio Matejušku, čime je spriječio mlade da se druže na svom popularnom okupljalištu, izbio je građanski prosvjed: tisuću Splićana organizirano je nagrnulo na Matejušku i poduzetnik se morao povući. Javni prostor je obranjen kvadrata mogli su donijeti svoje piće, bilo da ga donesu od kuće ili kupe u obližnjem kiosku, po cijeni bitno manjoj no u kafiću. Ukratko: ideja je bila da Matejuška postane mala mediteranska oaza slobodnog okupljanja, dostupna svima.
OKIDAČ ZA POBUNU Nova Matejuška zaživjela je baš u skladu sa željama svog tvorca: punih šest godina tu se svaku večer – naročito ljeti - okupljalo na stotine mladih Splićana i njihovih gostiju koji su uživali
u druženju na prijatnom javnom prostoru, uz besplatni pogled na more i jeftino piće. Sve do tog ljeta 2014., kad je ta poduzetnikova ograda spriječila ulazak na Matejušku svima koji ne žele ući u njegov objekt i naručiti piće po
njegovim cijenama, bitno većim od onih u kiosku. U tu svrhu poduzetnik je angažirao čak i zaštitare, koji su pregledavali svakog posjetitelja Matejuške, kako bi se uvjerili da nitko nije donio svoje piće. Bio je to okidač za građansku pobunu. Preko društvenih mreža aktivisti su najavili prosvjed i pozvali građane da im se pridruže na način da svi dođu sa svojim pićem te da svi zajedno krenu na Matejušku, ignorirajući ogradu i zaštitare. Pod službenim geslom „Matejuška je naša!”, prosvjed je zakazan za subotu 21. lipnja. Mjesto okupljanja: park u blizini Matejuške. Vrijeme okupljanja: 21 sat.
CRVENA RAKETA „Dosta je bilo internet revolucija, Facebook stranica prosvjeda koji su ostali na ‘lajkovima’ i privatnog interesa nauštrb javnog. Ovu subotu dođite kao i svaku drugu u grad. Dođite sa svojom bocom vina, pive ili soka, te se suprotstavimo uzurpiranju Matejuške...” - stajalo je u javnom pozivu koji je uputila neformalna zajednica „SplitAktiv”.
Odaziv građana bio je iznad svih očekivanja: došli su, iz revolta, čak i ljudi koji inače nisu izlazili na Matejušku. Došlo je i puno starijih građana, koji su htjeli izraziti solidarnost s mladima kojima je poduzetnik uskratio omiljeno okupljalište. Već prije 21 sat park se ispunio prosvjednicima, a kad su u 21.30 organizatori prosvjeda ispalili crvenu signalnu raketu u zrak – kao znak za juriš na Matejušku – prema ogradi je krenulo oko tisuću gnjevnih građana (novinske procjene varirale su u rasponu od 500 do dvije-tri tisuće prosvjednika), od kojih su gotovo svi u rukama držali vlastito piće. Suočen s tolikom navalom prosvjednika, poduzetnik je morao ukloniti ogradu i povući zaštitare. Matejuška je tako oslobođena, odnosno vraćena u prvobitno stanje, kao javni prostor za sve građane Splita. Bila je to pobjeda građanskog samoorganiziranja u obrani onoga što pripada njima, a ne privatnim investitorima i privatnom kapitalu. Lokalni novinari tada su pisali da se radi o splitskoj verziji „Prava na grad”, termina koji je teoret-
ski postavio i razradio britanski marksistički teoretičar, antropolog i ekonomski geograf David Harvey, profesor na Gradskom sveučilištu u New Yorku. „Nije neuobičajeno da na kraju politički moćnici pobijede u takvim bitkama, no ponekad izgubiš bitku da bi dobio rat. Ljudi se počnu pitati kakav grad žele, zašto nema više demokracije u gradskom odlučivanju, što je javni prostor...”, piše Harvey. Splićani su tom akcijom simbolične mirne šetnje pokazali da znaju što je javni prostor i kako ga sačuvati. Danas, sedam godina kasnije, Matejuška i dalje funkcionira kao gradski dnevni (i noćni) boravak, dostupan svim građanima Splita i njihovim gostima.
VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Ured za udruge
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Sadržaj novina isključiva je odgovornost umjetničke organizacije IKS Festival. NAZIV PROJEKTA: Projekt SOLAR – SUNČANI VAROŠ SRETNIH STANOVNIKA, revitalizacija prostora i uspostava društveno kulturnog centra u kontaktnoj zoni povijesne jezgre grada Split (UP.04.2.1.07.0150) ADRESA: Ban Mladenova 9, Split WEB STRANICA: www.centar-solar.eu KONTAKT: komunikacije@centar-solar.eu udruga.get@gmail.com FACEBOOK: Centar Solar Udruga Get Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr www.esf.hr/
Broj 1