02_Pokret_Tena Erceg

Page 1

NEREGULIRANI TURIZAM KAO GLAVNI UZROK NEDOSTUPNOG STANOVANJA

AMERIČKI SOCIOLOG ZA POKRET PIŠE O MUNICIPALIZMU

BORBA ZA DOSTUPNO STANOVANJE U NJEMAČKOJ PRIJESTOLNICI

BERLINČANI ŽELE POTREBNE EKSPROPRIJACIJU SU NAM STAMBENIH ALTERNATIVE KOMPANIJA PIŠE TENA ERCEG

erlin je jedan od gradova za koje se bez pretjerivanja može reći da je najdalje i najradikalnije odmakao u borbi za preuzimanje kontrole nad svojim stambenim resursima. S relativno malih 3.64 milijuna stanovnika a desetak milijuna turista godišnje, on je ujedno i treća najposjećenija gradska destinacija u Evropi. To je tijekom godina rezultiralo enormnim pritiskom na infrastrukturu, a većinu Berlinčana lišilo mogućnosti pristupačnog stanovanja. Donedavna lokalna vlast, koalicija Socijaldemokratske partije (SPD), Stranke ljevice (Die Linke) i Zelenih, cijeli svoj mandat posvetila je pokušajima regulacije online platformi za kratkoročni najam stanova, naročito Airbnb-ja koji u svojoj ponudi ima 24 tisuće tamošnjih stanova.

B

Berlin je u posljednjih pet godina zabilježio porast cijena stanarina od čak 42 posto, što za njegove stanovnike predstavlja golemo financijsko opterećenje jer ih čak 85 posto živi u iznajmljenim stanovima. Zastupnica Die Linkea u gradskoj skupštini Berlina Katalin Gennburg tu je pojavu nazvala ‘novim oblikom kolonijalizma’ budući da vlasništvo i kontrolu nad stambenim resursima preuzimaju velike međunarodne kompanije. Berlin je već prije sedam godina donio prve mjere za ograničavanje broja stanova koji se koriste za kratkoročni najam, no unatoč tome i dalje se suočava s odbijanjem Airbnb-ja i drugih platformi da gradskim vlastima ustupi podatke o stanovima koje stavlja na tržište. Berlinska vlada zato je u lipnju 2019. godine uvela ograničenje na maksimalne iznose stanarina, koje je trebalo biti na snazi pet godina. No čim je u gradskoj skupštini taj zakon izglasan skupina zastupnika u federalnom parlamentu iz konzervativnog CDU-a i liberalnog FDP-a zatražila je od Ustavnog suda očitovanje o ‘kontroverznoj’ mjeri, a u travnju ove godine Ustavni sud dao im je za pravo i naredio ukidanje ograničenja. No lokalne vlasti Berlina nisu odustale pa su krajem rujna, uoči parlamentarnih i lokalnih izbora, organizirale referendum na kojem su građane pitali da se izjasne o, ni manje ni više nego eksproprijaciji nekretninskih kompanija. Ideja je podržana s 56.4 posto glasova za, dok je 39 posto ljudi glasalo protiv. Sam referendum rezultat je kampanje ‘Izvlastimo Deutsche Wohnen and Co.’, čiji je cilj prisiliti kompanije koje u svom vlasništvu imaju više od 3000 nekretnina da ih prodaju gradu po cijenama ispod tržišnih. Primarna meta referenduma bio je upravo nekretninski gigant

Deutsche Wohnen, koji u njemačkoj prijestolnici posjeduje čak 113 tisuća stanova, a time i monopolističku poziciju da formira cijene u skladu s vlastitim interesima. Kampanja za eksproprijaciju pozvala se na Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke, koji je zapravo Ustav, odnosno njegov članak 15. koji kaže da ‘tlo, prirodni resursi i sredstva za proizvodnju mogu, u cilju nacionalizacije, biti prebačeni u javno vlasništvo i druge oblike javnih poduzeća putem zakona koji određuje način i razmjere kompenzacije’. No taj se članak u sudskoj praksi još nikada nije koristio, a Katalin Gennburg za Pokret je ispričala kako je Temeljni zakon donesen 1949. godine pod patronatom savezničkih država koje su pobijedile u drugom svjetskom ratu. On je ‘proizašao iz svijesti da je ekonomska struktura na kojoj je Njemačka počivala prije rata dovela do pojave fašizma i da je potrebno spriječiti da se to ponovi’, kaže naša sugovornica. Ideja pisaca zakona bila je onemogućiti pretjeranu koncentraciju vlasništva nad resursima tako što će država imati pravo, u određenim okolnostima, te resurse nacionalizirati a vlasnike obeštetiti. Budući da nakon izbora koji su se održali 26. rujna vlast u Berlinu još nije formirana, neizvjesno je i kakva će biti sudbina inicijative o eksproprijaciji. Gennburg kaže da je uvjet Die Linkea za ponovni ulazak u koaliciju da se rezultati referenduma pretoče u zakon i da se provede eksproprijacija. No SPD i Zeleni, kaže ona, u tome ih ne podržavaju, unatoč tome što je ‘očigledno da Berlinčani nakon gotovo pet godina progresivnih politika žele da se one i nastave’.

KOJE DONOSE UŽITAK Municipalizam je najuspješniji tamo gdje otprije postoji snažno društveno tkivo autonomnih lokalnih organizacija koje se bave socijalnim problemima, govore u ime opresiranih skupina i pozivaju vlast na odgovornost

‘Ukoliko stranke ne pristanu, Die Linke će provesti novi referendum. Ne samo kako bi pomogli stanovnicima Berlina već i zato što su stambene kompanije poput Deutsche Wohnena iskoristile ekonomsku krizu kako bi nakupovale brojne nekretnine po cijeloj Evropi. Stoga je berlinska borba ujedno i dio šireg međunarodnog pokreta solidarnosti za poštenu stambenu politiku’, zaključuje Katalin Gennburg

Berlin je u posljednjih pet godina zabilježio porast cijena stanarina od čak 42 posto, što za njegove stanovnike predstavlja golemo financijsko opterećenje jer ih čak 85 posto živi u iznajmljenim stanovima

OKUPIRANJE PRAZNIH PROSTORA KAO MUNICIPALISTIČKA PRAKSA

SKVOTIRANJE JE POTREBA I POLITIČKI STAV PIŠE TENA ERCEG

U evropskim zemljama poput Italije, Velike Britanije i Njemačke, tijekom 1970-ih godina prošlog stoljeća u skvotovima je živjelo oko 50 tisuća ljudi edan od načina na koje ljudi diljem svijeta prakticiraju anarhističke oblike municipalizma je skvotiranje, zauzimanje praznih prostora, najčešće u gradovima, u tuđem vlasništvu. U suvremenoj zapadnoj inačici ono ne služi samo za rješavanje problema krova nad glavom za ljude koji ga nemaju, već i za oživljavanje alternativnih oblika društvenog organiziranja na principima autonomije i samoupravljanja, zajedničkog vlasništva i demokratskog odlučivanja bez hijerarhije. Skvotiranje je prisutno u cijelom svijetu, pri čemu je u razvijenim zemljama ono češće izraz dobrovoljnog stila života i političkog stava, a u siromašnim zemljama globalnog juga, prije svega Afrike i Latinske Amerike, rezultat siromaštva i beskućništva. Zbog toga Ujedinjeni Narodi procjenjuju da u svijetu više od milijardu ljudi živi u skvotovima i slamovima.

J

Jedan od najzanimljivijih takvih fenomena bio je Ograđeni grad Kowloon u kineskoj enklavi unutar britanskog Hong Konga. Populacija te bivše vojne utvrde nabujala je do 1990. godine na 50 tisuća stanovnika na samo 2.6 hektara prostora, pa je Kowloon u to doba bio najgušće naseljeno mjesto na svijetu. Gradom su ‘upravljale’ kriminalne bande trijade, a nakon deložacija naselje je 1994. godine sravnjeno sa zemljom. No kao ekstreman primjer gusto naseljene zajednice izvan jurisdikcije službene vlasti, Kowloon je ušao u razne vidove popularne kulture, od holivudskih blokbastera do video igara. U evropskim zemljama poput Italije, Velike Britanije i Njemačke, tijekom 1970ih godina prošlog stoljeća u skvotovima je živjelo oko 50 tisuća ljudi, a jedan od

najpoznatijih je bivša vojna baza Christiania u Kopenhagenu, gdje je početkom 70-ih živjelo oko tisuću ljudi. Slobodni grad Christiania postao je i turistička atrakcija zbog toga što je tamo de facto dekriminalizirana upotreba i trgovina kanabisom, a potpuna zakonska kontrola nad prostorom uspostavljena je tek početkom 2010-ih. Slični skvotovi postojali su i u drugim evropskim gradovima poput Berlina i Amsterdama, a nakon pada frankističke vojne hunte sredinom 1970-ih počeli su se pojavljivati i u gradovima Španjolske. I Grčka je zemlja s velikim brojem skvotova, a za njih je specifično da se oni ciljano koriste za zbrinjavanje izbjeglica. To je ujedno i pokriće vlastima da vrše deložacije, a recentno najveća policijska racija dogodila se u ljeto 2019. godine, kada su ispražnjena čak 23 izbjeglička skvota u atenskom kvartu Exarcheia. Budući da je u zemljama istočne Evrope većina stanovništva stambeno zbrinuta zahvaljujući izgradnji društvenih stanova, tamo se prazni prostori, najčešće zgrade propalih tvornica i poduzeća, zauzimaju kako bi se u njima otvarali društveni centri i alternativne kulturne institucije. U Ljubljani su tako najpoznatiji oni u bivšoj kasarni Metelkova i tvornici bicikala Rog. U Metelkovoj od 1993. djeluje dvadesetak umjetničkih i civilnodruštvenih organizacija, zbog čega je u evropskim medijima proglašavana jednim od najuspješnijih evropskih skvotova. No prošle godine vlada Janeza Janše iskoristila je zabranu okupljanja zbog pandemije koronavirusa kako bi uz pomoć interventne policije ispraznila prostore. Što se tiče Hrvatske, najdugovječniji su skvotovi odnosno društveni centri pulski Rojc i zagrebačka Medika.

PIŠE TENA ERCEG

proljeće ove godine u medijima se pojavila frapantna vijest da je, prema izračunu statističkog portala Numbeo, Split treći najskuplji grad u Evropi kada su u pitanju cijene nekretnina. Nije se radilo o apsolutnim brojkama već o indeksu kojim se uspoređuju cijene nekretnina i prosječni prihodi stanovništva, a ispred Splita nalazili su se samo Moskva i Pariz. Numbeo je online baza podataka otvorenog tipa koji se ne obrađuju, pa su ovi podaci uzeti sa zrnom soli. No pouzdaniji izvori potvrđuju da Hrvatska i Split spadaju među mjesta s najlošijom dostupnošću pristupačnog stanovanja u Europi.

P K R

PIŠE CARLOS DELCLÓS

eško je ukratko reći što je municipalizam kao teorija zato što je u pitanju praksa s vrlo dugom tradicijom. Municipalizam koji smatram najuvjerljivijim opisan je u knjizi Murrayja Bookchina ‘Uspon urbanizacije i pad građanstva’. Smatram da ovu knjigu treba pročitati svatko koga ta ideja zanima jer ona ocrtava vrlo specifičan pristup municipalizmu kao odgovoru na također vrlo specifičan, premda i generaliziran, problem urbanizacije. Pristup koji Bookchin u knjizi predstavlja zove se slobodarski (libertarijanski) municipalizam. No sasvim suprotno od onoga na što danas asocira etiketa reakcionarnog, socijalno darvinističkog ‘libertarijanstva’, Bookchinov slobodarski municipalizam korijene vuče iz anarhističke tradicije.

T

SPLIĆANI BI MOGLI IZGUBITI SVOJ GRAD U

On duboko analizira problem urbanizacije i njezine posljedice na život ljudi i predlaže osnove onoga što naziva Novom municipalističkom agendom. Iako ona nipošto nije univerzalno rješenje za sve situacije, knjiga je vrijedna čitanja jer se bavi samoosnaživanjem i aktivnim građanstvom a artikulirana je oko četiri osnovna koncepta: oživljavanje skupština građana, konfederacija s drugim gradovima i općinama, politika odozdo i municipalizacija ekonomije.

Smatram da je Bookchinovu knjigu danas važno ponovno čitati jer mi se čini da je ‘municipalizam’ za neke ljude atraktivan samo kao mogućnost da se zaobiđu smislena ideološka razmatranja i prakticiraju lokalne identitetske politike, bez da se pritom radi i materijalistička analiza društvenih, kulturnih, političkih i ekonomskih problema. U najgoroj inačici, municipalizam može biti čak i reakcionaran nativizam ili pak pokriće za uspinjanje na birokratskoj ljestvici. Uz Bookchina, postoji još niz zanimljivih autora koji problematiziraju municipalizam iz različitih perspektiva, primjerice Michael Janoschka, Eleanor Finley, Debbie Bookchin, Ismael Blanco, Miguel Martinez, Peter Gelderloos i Bertie Russell. Što se tiče Katalonije, u kojoj sada živim, tamošnji municipalizam počeo je davno prije Barcelone en Comú, u manjim katalonskim općinama i praksama tamošnje stranke Kandidatura narodnog jedinstva (CUP).

Rekao bih da je u Španjolskoj općenito, pa i drugdje, municipalizam najuspješniji tamo gdje otprije postoji snažno društveno tkivo autonomnih lokalnih organizacija koje se bave socijalnim problemima, govore u ime opresiranih skupina društva, pozivaju vlast na odgovornost ili imaju dovoljno jako vlastito institucionalno prisustvo da mogu rješavati svakodnevne probleme bez da se moraju oslanjati na vladu i političke stranke. Kapitalizam je podjednako kulturološki problem kao što je i ekonomski. Čak i u slučajevima kada vlade donose ispravne odluke kako bi zauzdale neke od njegovih najštetnijih učinaka, to ne znači da će se ljudima takve odluke sviđati. Primjerice, gradovi mogu učiniti puno toga kako bi zaustavili gentrifikaciju koja dolazi s turizmom, recimo preuzeti vlasništvo nad javnim prostorom i stambenim resursima. Gradovi se, osim toga, uvijek mogu prestati baviti marketingom kojim same sebe oglašavaju kao turističke destinacije. No sasvim je drugo pitanje je li to nešto što ljudi zaista i žele. Svi smo pod utjecajem konzumerizma, a to nećemo nadići tako što ćemo samo glasati za neku novu stranku, na društvenim mrežama pratiti neki sadržaj ili koristiti novi žargon. Umjesto toga, potrebna su nam iskustva s alternativama statusu quo koje, za razliku od konzumerizma, donose istinsko zadovoljstvo i užitak.

koronavirusa, oni s viškom novca, naročito strani državljani, još su se više okrenuli investiranju u atraktivne nekretnine, čime dodatno doprinose špekulacijama na tržištu i divljanju cijena.

Podaci zagrebačkog Ekonomskog instituta tako pokazuju da je 2019. godine čak 111 tisuća nekretnina u Hrvatskoj promijenilo vlasnika, a ukupno su se na tome okrenule 34.3 milijarde kuna. Promet nekretninama te je godine dosegnuo čak 10 posto ukupnog bruto domaćeg proizvoda.

U Hrvatskoj nijedna institucija ne prikuplja na jednom mjestu podatke o tome koliko stranaca posjeduje nekretnine u Hrvatskoj. No poznato je da su u razdoblju od 2013. do 2019. najviše nekretnina kupili Slovenci, Nijemci,

Zbog porasta cijena nekretnine su sve manje dostupne lokalnim stanovnicima, a njihovo se prisilno iseljavanje iz unajmljenih stanova na početku svake sezone pretvorilo u kroničan ekonomski i sociološki problem

Ovogodišnje istraživanje jedne od najvećih svjetskih revizorskih kuća Deloitte pokazalo je, primjerice, da je u Hrvatskoj za kupnju stana od 70 četvornih metara potrebno deset godišnjih bruto plaća, pri čemu treba uzeti u obzir da je u pitanju prosjek za cijelu zemlju, dok su cijene na obali i trostruko veće nego u nekim drugim gradovima. Uz Zagreb, gdje su nekretnine dodatno poskupjele kao posljedica lanjskog potresa, Dubrovnik i Split već su godinama najskuplji. To je, izuzev ograničenog prostora za širenje gradova, prije svega posljedica eksplozije turizma koji je u potpunosti nereguliran. Osim toga, zbog pada drugih vrsta ekonomske aktivnosti uslijed pandemije

Austrijanci, Talijani, Šveđani i Mađari, prvi oko 10 tisuća, a posljednji oko tisuću. Većina tih nekretnina nalazi se na obali i otocima, a njihovi vlasnici ne koriste ih samo za odmor nego i za iznajmljivanje. Takvim investiranjem oni značajno utječu na sveukupni porast cijena nekretnina i čine ih sve manje dostupnima lokalnim stanovnicima, čije se prisilno iseljavanje iz unajmljenih stanova na početku svake sezone pretvorilo u kroničan ekonomski i sociološki problem. Unatoč pandemiji, cijene stanova u turistički propulzivnim splitskim kvartovima uz more još uvijek dosežu i do 3500 eura po kvadratu, a u povijesnoj jezgri i 5000 eura po kvadratu. Po vi-

sokim cijenama prodaju se i stanovi u socijalističkim kvartovima u širem centru grada, a sve su skuplji i oni u rubnim dijelovima nakon što je tamo došlo do poboljšanja urbane infrastrukture. Nemogućnost dostupnog stanovanja za građane Splita koji se ne bave turizmom postala je golem ekonomski, sociološki i kulturološki problem zbog kojeg je zabilježen i porast migracija stanovništva u rubne dijelove grada i u druge dijelove županije. Ljudi koji su zbog nemogućnosti dostojnog stanovanja prisiljeni napustiti svoj grad gube svoje cjeloživotne veze, mijenja se identitet grada, a ekonomske razlike među stanovništvom produbljuju se. Broj stanovnika u staroj gradskoj jezgri spao je na samo 1700, a prostor Dioklecijanove palače gotovo je u potpunosti transformiran iz jedinstvenog primjera tisućljetnog kontinuiteta života u spomeniku nulte kategorije u kulisu za opsluživanje sezonskog turizma. Osim toga, Institut za turizam 2018. godine proveo je istraživanje koje je pokazalo da je Split već premašio stanje prenapregnutosti postojeće prometne i komunalne infrastrukture u vrijeme turističke sezone, kao i da površina kojom raspolaže kupač na splitskim plažama iznosi svega 1.3 kvadratna metra. Drugim riječima, kao posljedica nereguliranog turizma Splićani bi mogli izgubiti svoj grad, a on doživjeti istu sudbinu kao i brojni drugi europski i svjetski gradovi koji se tretiraju kao resursi za privatizaciju i profitiranje. Jedan od načina na koje se gradovi protiv toga bore je municipalizam, pristup po kojem se društvene promjene nastoje proizvesti odozdo, s lokalnih razina, uz pomoć demokratskog odlučivanja koje teži uključivanju što većeg broja ljudi. U sljedećim tekstovima bit će više riječi o municipalizmu i borbama stanovnika nekih europskih gradova za dostupno stanovanje i preuzimanje kontrole nad mjestima u kojima žive.

INTERVJU: XAVIER FERRER, BARCELONA EN COMÚ

VJERUJEMO U SNAGU MALIH POBJEDA

PIŠE TENA ERCEG

avier Ferrer jedan je od utemeljitelja platforme Barcelona en Comú, koja je osnovana 2014. godine. Već sljedeće godine njezina članica, aktivistica za borbu protiv deložacija Ada Colau postala je gradonačelnica katalonske prijestolnice. Četiri godine kasnije osvojila je i drugi mandat, što Barcelonu en Comú čini jednim od najuspješnijih municipalističkih pokreta u svijetu. Ferrer je Split posjetio prije dvije godine i izgledao mu je, kaže, ‘kao ‘kazališna scenografija’. - Kada je i zašto osnovana platforma Barcelona en Comú?

X

Barcelona je praktički prodana velikim korporacijama, a grad se godinama promišljao isključivo očima onih koji ga posjećuju umjesto očima onih koji u njemu žive

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Ured za udruge

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Sadržaj novina isključiva je odgovornost umjetničke organizacije IKS Festival.

NAZIV PROJEKTA: Projekt SOLAR – SUNČANI VAROŠ SRETNIH STANOVNIKA, revitalizacija prostora i uspostava društveno kulturnog centra u kontaktnoj zoni povijesne jezgre grada Split (UP.04.2.1.07.0150) ADRESA: Ban Mladenova 9, Split WEB STRANICA: www.centar-solar.eu KONTAKT: komunikacije@centar-solar.eu udruga.get@gmail.com FACEBOOK: Centar Solar Udruga Get Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr www.esf.hr/

Broj 2

- Osnivanju platforme prethodile su dugogodišnja ekonomska i društvena kriza, koja je s vremenom postala i politička kriza. Među ljudima je narasla svijest da ih postojeće institucije ne predstavljaju i da je potrebna promjena, a mi smo tu prazninu iskoristili, vjerujući da imamo šanse da učinimo nešto drugačije. Osnovna ideja koja je definirala sve naše namjere bila je uključiti što više ljudi i ući u politiku zbog javnog, a ne osobnog interesa. Dva ključna pitanja koja smo razmatrali bila su hoćemo li ići samo na lokalne izbore ili i na nacionalne, a odlučili smo se za lokalnu razinu, što iz skromnosti što zbog nedostatne logistike. No najvažnije od svega je da smo vjerovali, jer su mnogi od nas to naučili kroz aktivizam protiv deložacija, u snagu malih pobjeda. Time se ne samo pokazuje da su promjene moguće, već se takve pobjede lakše reproduciraju, ljudi ih mogu kopirati i time širiti prostor njihovog djelovanja. Drugo pitanje je bilo hoćemo li se povezati s već postojećim strankama. Htjeli smo različite aktere u istom projektu, pozvali smo političke stranke i pokrete, ali prije svega različite pojedince iz svih sfera društva da nam se pridruže. Ideja je bila da se ostave po strani osobna i organizacijska ega kako ne bi stvorili još jednu koaliciju strančica koje se međusobno svađaju. To je koncept stapanja ili konfluencije, koji je različit od koalicije, a pokazao se kao dobra odluka jer smo ujedinili sve ljevičarske organizacije. - I Barcelona je, kao i Split, žrtva masovnog turizma, nereguliranog poslovanja internet platformi za iznajmljivanje apartmana i divljanja cijena nekretnina? - Masovni turizam posvuda se događa već desetljećima i posljedica je globali-

zacije. Što se tiče grada Barcelone, bez pretjerivanja se može reći on je prodan velikim korporacijama. Grad se godinama promišljao isključivo očima onih koji putuju i posjećuju ga umjesto očima onih koji u njemu žive, jednostavno zato što prvi imaju više novca nego drugi. Političari su komercijalizaciju vidjeli kao jedni način da se spasi ekonomija grada, što naravno nije isto što i ekonomija njegovih stanovnika. Posljedice su sulud porast cijena stanova, uništavanje i nestanak malih poduzeća i obrta, koncentracija svih sadržaja na sve manjem broju mjesta i u sve manje ruku, privatizacija javnog prostora i gentrifikacija čitavih kvartova. - Što je gradska vlast poduzela kako bi se protiv toga borila? - Bitno je reći da su u pitanju problemi koji se ne mogu rješavati isključivo na lokalnom nivou, a neki čak ni na nacionalnom. No neke se stvari mogu raditi i to smo učinili. Prvo je regulacija odnosno ograničavanje online platformi kao što je Airbnb. Već na početku mandata zamrznuto je izdavanje licenci za iznajmljivanje apartmana, čime se njihov broj zaustavio. Što se tiče izgradnje novih hotelskih i općenito turističkih sadržaja, grad smo podijelili u tri zone pa se u nekim dijelovima uopće ne smije graditi, a u nekima samo ukoliko je to već predviđeno prostornim planovima. Također, neke javne usluge, poput električne energije i vodoopskrbe, vratili smo u vlasništvo grada, a osnovali smo i gradski odjel za borbu protiv deložacija. Za cijelo to vrijeme nastojali smo ljudima objasniti da je zadaća vlasti da odgovara na potrebe ljudi, a ne velikih kompanija, pa tako da ni turizam nije loš sam po sebi, već je loše to da turizam kakav imamo stvara profit za manjinu umjesto za većinu ljudi. - U čemu je još Barcelona en Comú bila uspješna, a što je trebalo raditi drugačije? - Prvo što treba reći je da većinu stvari koje smo htjeli nismo uspjeli napraviti. U nekim aspektima bili smo naivni, imali smo velike snove, no protiv mnogih nedemokratskih centara moći nismo se mogli izboriti i to će biti puno duži proces nego što smo se nadali. Naučili smo da se institucionalna mašina pokreće puno sporije nego što bismo htjeli, dok smo s druge strane odluke donosili prebrzo. To je donekle razočaravajuće jer smo očekivali puno više unutarnje demokracije u procesu odlučivanja. Previše smo se bavili radom unutar samih institucija i pritom zanemarili povezivanje s ljudima izvan njih. A upravo je povezivanje jedan od glavnih ciljeva municipalizma, pokazati ljudima da sami mogu upravljati ako se to radi na demokratski način i otvarati prostor za djelovanje onima koji se inače ne bave politikom. S druge strane, mislim da smo bili uspješni u stvaranju nove političke kulture jer su ljudi sada puno bliži stavu da se stvari mogu mijenjati ukoliko se organiziraju, rade u korist zajednice i koriste kolektivnu inteligenciju.