Jorge Bucay - 20 koraka prema naprijed (www.tisakmedia.hr)

maleno središnje zajedničko dvorište. Odande, mislila je majka, barem će vidjeti to unutrašnje dvorište, čempres usred vrta, povijuše po zido­ vima i prozore drugih dviju zgrada. Sigurno će se, rekla je za sebe, zabaviti makar gledajući kako ljudi idu na posao i u božićnu kupnju ili se odande vra­ćaju.

Na početku siječnja zima je postala još hladnija, a s njom se pogoršalo i djevojčičino stanje. Ne­ koliko noći napadaj kašlja završio bi krvavim iskašljajem, a time i očajem jadne djevojčice i nje­­zine majke.

Kad se jednoga jutra vratila iz dućana, majka je zatekla Marie kako izgubljeno gleda kroz pro­ zor. Ta djevojčica nije imala ništa zajedničko s Marie iz njezina sjećanja otprije nekoliko tje­dana.

Majka joj je prišla i upitala je kako se jutros osjeća, a djevojčica je rekla da se jako boji da ne umre.

Majka ju je snažno zagrlila držeći joj glavu na svo­ jim grudima i trudeći se da njezina kći ne vidi kako plače. Djevojčica je pokazala na dvorište i rekla: “Gledaj, mama, vidiš onu povijušu na zidu zgrade prekoputa? Prije nekoliko tjedana bila je R 38 R