Page 1

1. kor a k

Trudi se upoznati samoga sebe Koncipirajući ovu knjigu i pišući je, navršio sam pede­ set sedam godina. Gotovo sam se iznenadio koliko me razveselio taj datum. U nekom drugom trenutku života pretresao bih, kao što možda ti sada činiš, vrijednost rituala rođendana. Donedavno sam smatrao da te “dje­ tinjarije” imaju mjesto i opravdanje samo u infantilnom svijetu naše djece i unuka. Za njih je, običavao sam govoriti, proslava još jednoga rođendana itekako oprav­ dana ako o tome razmišljamo kao o minimalnoj kom­ penzaciji za ono što dolazi s odrastanjem, tj. za navalu više odgovornosti, više zadaća i sve više obaveza. Ali u našim godinama, tvrdio sam dalje, to nipošto nije povod za zabavu. Naš jezik, katkad tako precizan, kao da nas upozo­ rava da nam rođendan* ne nosi previše dobrih vijesti.

Cumple-años, “rođendan”; od cumplir, “puniti”, i años, “godine”. (op. prev.) *

R 11 R


Sadržava dvije riječi koje, ne bez razloga, s mukom izgovaramo, “punjenje” i “godine”. One kao da nas pokušavaju osuditi na starenje i poslušnost, tjeraju nas da zaboravimo, možda ne tako naivno, što se zapravo treba slaviti. Jer na rođendan, baš toga dana, slavimo ni manje ni više nego još jednu godišnjicu dana svoga rođenja. U većini jezika (engleski, francuski, katalonski, hebrejski i kineski, da nabrojimo samo neke) riječ koja se rabi za rođendan može se doslovno prevesti kao “dan rođenja” ili “dan godišnjice”. Sasvim sigurno ne kanim pokrenuti nikakvu lin­ gvističku revoluciju, ali želim osvijestiti tu činjenicu koja je više nego obvezujuća, kako bismo izbjegli da nam etimološka težina riječi “rođendan” upropasti zabavu. Zapravo, smatram: • Ako shvatimo da je život nešto poželjno i sretni smo zbog toga… • Ako otkrijemo da još mnogo toga moramo učiniti i da ćemo to učiniti… • Ako uzmognemo osjetiti više od “povremenog” veselja svakog jutra kad se probudimo… R 12 R


…onda ćemo možda uspjeti probuditi u svom srcu želju da slavimo rođendan i, zašto ne, podijelimo s drugima veselje što smo poživjeli još jednu godinu. A kada dođemo dotle, neće biti teško da sasvim pri­ rodno uspostavimo zdravi običaj koji preporučujem svakoj osobi koja me upita za savjet: Na taj dan darujmo sebi dar koji bismo rado primili od najbližega i bezuvjetnog prijatelja. Poticajno je vidjeti kako mnogi od nas žive osmišlja­ vajući i kupujući rođendanske darove za svoje voljene, a gotovo nikada to ne činimo sebi. Vraćam se svome novom iskustvu. • Možda zato što sam svjesniji da mi je život ite­ kako sretan. • Možda zato što sam siguran da idem putom koji sam sâm izabrao. • Vjerojatno zato što sam veseo jer u ovim godi­ nama radim na novome projektu, ovoj knjizi. • Sigurno zato što ponosno svjedočim zrelosti svoje dvoje djece. • Vjerojatno zbog zbroja svega navedenoga i još R 13 R


mnogo toga ove sam godine proslavio svoj 57. rođendan. Vjeran svemu što poučavam, darovao sam si posljednju snimku Rigoletta u Areni u Veroni i više nego skroman domjenak na koji sam pozvao samo najdraže prijatelje, nekolicinu kolega i mnogo suputnika koje dugo nisam vidio. Ondje, nazdravljajući s njima na zabavi koju sam si organizirao kako bih s njima podijelio veselje, ustvr­ dio sam ono u što godinama vjerujem: nijedna kon­ struktivna veza s drugima ne može se uspostaviti ni ojačati ako je ne podržava dobar odnos prema samomu sebi. A taj koncept nije ništa drugo nego najbolji izraz nužne kvote zdravog egoizma. To je put čiji će se posljednji korak poklopiti sa samo­ ostvarenjem i čiji prvi korak ne može biti ništa drugo nego upoznati sebe, poznavati sebe, otkriti sebe… • Ot-kriti sebe, drugim riječima, maknuti sloj koji me sprečava da se vidim. • Okuražiti se da skinem maske. • Pokazati se pred sobom i drugima takav kakav jesam.

R 14 R


• Preuzeti odgovornost za sve što jesam, a to uk­ ljučuje i ono što činim i ono što govorim. Upoznati sebe prvi je korak ako želimo prestati moliti druge da budu promatrači našega života. Upoznati sebe znači zastati i pogledati se iznutra, povezati se s onim što vjerujemo, s onim što mislimo, s onim što osjećamo i s onim što jesmo, neovisno o tome što bi se drugima svidjelo. Upoznati sebe znači krenuti ispočetka. Od prvoga od ona tri egzistencijalna pitanja koja prate čovjeka od najdavnijih vremena, a javljaju se u svim drevnim kul­ turama: Tko sam? Kamo idem? S kim? Na ta tri pitanja, uvijek tvrdim, moram odgovoriti tim strogim redoslijedom, makar samo kako bih spriječio da me moj put odredi u tome tko sam i kako na kraju ne bih postao rob svoga puta. Ta će tri pitanja, kad na njih odgovorim tim redom, uvijek spriječiti moju su­ putnicu ili moga suputnika da smatraju svojim pravom

R 15 R


ili odgovornošću da odlučuju umjesto mene kojim ću putem ići. Pomalo kafkijanska priča u ovom će nam trenutku po­ moći da se nasmijemo sami sebi.

Čovjek putuje podzemnom željeznicom. Razmišlja o poslu koji ga čeka u uredu. Iznenada podigne pogled i učini mu se da ga čovjek na sjedalu prekoputa netremice promatra. U svojoj rastresenosti i ne uoči da vidi samo svoj odraz u zrcalu. “Odakle poznajem toga tipa?” upita se shva­ tivši da mu je lice poznato. Ponovno ga pogleda i lik mu, naravno, uzvrati osmijeh. “I on mene poznaje”, reče tiho za sebe. Ma koliko pokušavao prestati razmišljati o tom čovjeku poznata lica, ne uspijeva ga odagnati iz misli. Čovjek dođe na svoje odredište i prije nego što ustane kako bi izašao iz vlaka, pozdravi svoga navodnog suputnika, a on, naravno, smjesta uz­ vrati pokret.

R 16 R


Na poslu se nije mogao prestati pitati: “Odakle poznajem toga tipa?” Kako bi rado imao njegovu sliku da je može pokazati kolegama. Možda bi mu netko od njih mogao pomoći da ga prepozna… Na kraju dana odluči otpješačiti kući kako bi imao vremena da pretraži pamćenje. Nakon sat vremena uđe u svoj stan, još uvijek bez odgovora. Istušira se, večera, gleda televiziju, ali ne može se nikako usredotočiti. “Gdje sam vidio toga čovjeka?” pitao se i da­ lje idući na počinak. Idućega jutra probudi se s osmijehom… “Znam”, reče glasno, sjedne naglo u krevetu i udari se dlanom u čelo. “Kako to prije nisam shvatio?” Riješio je problem koji ga je mučio. “Poznajem ga iz frizerskoga salona…!” Ako ne krenemo od upoznavanja samoga sebe, bit će nam nemoguće saznati tko smo, prepoznati sebe u svo­jim postupcima i preuzeti odgovornost za svaki od njih. Nikad nećemo jasno spoznati granicu između onoga unutra i onoga vani.

R 17 R


Ako je istina da želimo upoznati sebe, moramo na­ učiti hrabro gledati sebe, jednostavno odlučujući biti, pa i pod cijenu da se načas izgubimo. Jedino ćemo tako postići da nas određuje samo ono iznutra. Zadaća je sama po sebi veoma teška, pogotovo ako se čovjek suoči s njom ne izolirajući se od drugih, ne odbacujući društvenu, obiteljsku i radnu okolinu kojoj pripada. I neka bude jasno, to ne znači ignorirati druge ni biti gluh na njihova razmišljanja, između osta­ loga i zato što znam da trebamo njihove poglede kako bismo usavršili percepciju samih sebe, kako bismo vi­djeli sve one aspekte koji se skrivaju u slijepim toč­ kama naših pogleda; to znači ne osuditi se na to da hodamo svijetom pitajući ostale tko smo ili kakvi bi­ smo trebali biti. Ne bismo li trebali pretpostaviti društveno individu­ alnome? E, sad, pod cijenu toga da budem (još jedanput) optužen da sam individualist, i dalje mislim kako bi zajedničkom boljitku jako koristilo da se svatko od nas počne brinuti za vlastiti razvoj, makar samo zato da pomognemo bližnjemu na najprikladniji, najpravedniji i najučinkovitiji način. R 18 R


Tijekom tjedna dječak je doslovno slijedio oca po čitavoj kući s pločom igre Čovječe, ne ljuti se pod rukom. Htio je da čovjek sjedne s njim i održi obećanje da će odigrati jednu partiju kako bi is­ probali novu ploču koju je dobio za rođendan. “Sad ne mogu, Huguito”, rekao mu je otac više no jedanput, “morat ćemo pričekati vi­ kend…” U subotu, čim se dignuo, Hugo je ugledao oca kako sjedi za radnim stolom i otrčao u svoju sobu po još neisprobanu ploču. “Danas je vikend, zar ne, tata?” upitao je ma­ leni. “Jest, sine”, priznao je tata, “ali sad moram dovršiti zaostali posao. Zamoli mamu da igra s tobom…” “Ne, ne”, pobunio se kepec od šest godina. “Obećao si mi…” “Istina. Ali sad moram obaviti hitnije stvari…” “Kad ćeš biti gotov s tim?” “Za dva sata”, rekao je otac pretjerujući, s na­mjerom da ga obeshrabri. “Uh!” rekao je dječak, okrenuo se i izašao iz sobe. Dugačka kazaljka sustigla je kratku točno R 19 R


kad je bila na brojci 12, a to je, kako mu je rekla majka, značilo da su prošla točno dva sata. “Hoćemo sad igrati, tatice?” “Ne, sine. Žalim. Još nisam dovršio svoje po­ slove…” “Ali rekao si mi za dva sata… To znači lagati.” “Ne budi takav, Huguito, imam posla.” Dječaku su pobjegle dvije suze, kad je njegovu ocu nešto palo na pamet. Uzeo je sa svoga radnog stola časopis koji je na naslovnici imao političku kartu svijeta. “Gledaj, sine, predložit ću ti jednu igru”, re­ kao je čupajući stranicu i tražeći škare u ladici. Čovjek je nekoliko puta prerezao list, pretva­ rajući ga u hrpu nepravilnih komada papira. “Ovo je slagalica… Puzzle, kako ga ti zoveš. Igra se sastoji u tome da složiš kartu svijeta stav­ ljajući svaku zemlju na njezino mjesto”, rekao je otac. “Kad složiš svijet, igrat ćemo Čovječe, ne ljuti se.” Otac je znao da će dječak, nemajući pojma kako izgleda svijet, barem sat vremena slagati, a tada će već biti vrijeme ručka. Nakon sijeste

R 20 R


možda će napokon moći sjesti i igrati se sa sinom kao što mu je obećao. Opet otpuhujući, ali naslućujući da ako ne prihvati te uvjete, neće igrati Čovječe, ne ljuti se, momčić je pokupio papire koje mu je dao otac i otišao u svoju sobu. Prošlo je pet minuta, možda šest, kad je Hu­ guito ušao u sobu sa savršeno složenom kartom. Svaka zemlja bila je na svome mjestu i čitava stranica slijepljena selotejpom. “Gotovo, tata. Hoćemo li sad igrati Čovječe, ne ljuti se?” Otac se zbunjeno nasmiješio. “Kako si uspio?” upitao je pregledavajući sa­ vršeni rezultat. “Nikad nisi vidio kartu svijeta. Kako si je tako brzo složio?” “Nisam, tatice… Nikad nisam vidio kartu svijeta poput ove… Dok si je rezao, vidio sam da je s druge strane slika čovjeka. Kad sam onda došao u svoju sobu, okrenuo sam papiriće i po­ slagao dijelove gospodina jedan kraj drugoga. Bilo je lako. Kad sam složio čovjeka, svijet se složio sam.”

R 21 R


Možda zbog profesionalne deformacije, ali nakon to­ liko godina uvjeren sam da će samo rad s pojedincima omogućiti promjenu koju želimo u svijetu. Možda zbog profesionalne deformacije, ali prečesto mi se događa, razgovarajući s klijentom u ordinaciji ili odgovarajući na novinarska pitanja, da se iznenadim što, i ne opažajući, govorim o svima, a htio sam govo­ riti o jednome. Možda je to dokaz da nema razlike između svih i jednoga. Možda zbog profesionalne deformacije, ali nakon to­ liko godina i dalje vjerujem da samo ako znamo tko smo možemo raditi na tome da budemo bolji za sebe same i za ljudski rod.

R 22 R


2. kor a k

˘

Odluci biti slobodan Ako je, kao što smo rekli, prvi korak upoznati sebe, drugi bi, nesumnjivo, morao biti njegova pratilja – udi­ jeliti si slobodu. I kažem udijeliti si, a ne izboriti se, jer mislim na unutarnji proces autonomije, a ne na priprostu i var­ ljivu ideju da je sloboda “moć da činiš što ti se proh­ tije”. Veoma je važno ustanoviti tu razliku jer, kao što sam toliko puta rekao, ta definicija odgovara svemoći, a ne slobodi. Svemoć je nadljudska i ne postoji, a slo­ boda je moguća, poželjna i ostvariva. Katkad se može učiniti kako nam se sviđa ili nam odgovara da pobr­ kamo ta dva koncepta, vjerojatno kako bismo pred samima sobom opravdali svoj “strah od slobode”, kao što to divno veli Erich Fromm u istoimenoj knjizi. Sloboda, onakva kakvom je ja shvaćam i kakvu pred­lažem, jest ni manje ni više nego mogućnost ili pravo koje svatko od nas ima da izabere jednu (katkad ne samo jednu) opciju od onih koje se u određenom trenutku nude. R 23 R


Sloboda je sposobnost da biramo unutar mogućega. Ta sloboda uključuje i treba, naravno, iskrenost, da ne bismo proglasili nemogućim ono što nije nemoguće samo ne bismo li porekli da odbacujemo sve druge mogućnosti zbog svojih principa, svojih strahova i svoje koristi. Ako učinimo taj korak prema svojoj slobodi, mo­ ramo prihvatiti posljedicu da su neke situacije u kojima ne možemo birati zapravo proizvod prethodnog iz­ bora. Ipak, nekad je odveć primamljivo reći da ne možemo ništa učiniti, jer tako smanjujemo svoju od­ govornost za posljedice vlastitog izbora. Proglasiti sebe slobodnima znači učiniti korak prema konačnoj samostalnosti, prihvatiti cijenu svojih odluka, makar već danas shvatio da sam pogriješio, znači prihvatiti da je bilo moguće učiniti suprotno, a nisam to učinio, priznati da su to drugi zapravo i uči­ nili iako mi se i dalje čini da je najlogičnije bilo učiniti ono što sam učinio ja. Gotovo nitko od nas posvećenih promišljanju i pouča­ vanju mehanizama koji povezuju naš svakodnevni život sa željom za kvalitetnijim životom ne odustaje od ne­ R 24 R


prestanoga naglašavanja da taj izazov da živimo više i bolje zahtijeva, između mnogočega drugoga, i nimalo prijezira vrijednu količinu srčanosti. Potrebne su hrabrost i čvrstina da se suočimo s ci­ jenom koju će nam društvo gotovo uvijek željeti na­ platiti za drskost što mu se suprotstavljamo, smjelost da se proglasimo slobodnima da odlučujemo za sebe, bezočnost da se oglušimo na nepovredivost njegovih zapovijedi ili bezobrazluk da tražimo objašnjenja za postupke najmoćnijih.

Prije nešto više od pola stoljeća, jednoga hladnog popodneva, u Moskvi je tadašnji ge­ neralni sekretar Komunističke partije Nikita Hruščov na Dvadesetom kongresu svoje Partije obznanio sve užase počinjene u Rusiji tijekom despotske vladavine Josifa Staljina, koji je umro tri godine prije toga, pogubivši tisuće protivnika i poslavši u smrt sve stare drugove iz Oktobarske revolucije, među njima i samoga Lava Trockog. Prvi je put ruski predsjednik rekao pred sto­ tinu iznenađenih članova Partije kako je Staljin bezdušno utamničio i mučio tisuće onih koji su se usudili suprotstaviti njegovu autoritetu, nare­ dio masovnu deportaciju još toliko njih i ostale R 25 R


poslao doživotno u zatvore ledenog Sibira. Ge­ neralni je sekretar do u detalje iznio opasne pla­ nove kako potlačiti satelitske države tadašnjega Sovjetskog Saveza i posvuda gaziti pobunjeničke snage uz pomoć sovjetskih vojnih snaga. Staljin (zapravo Josif Visarionovič Džugašvili) nije štedio okrutnost kako bi obznanio svijetu, unutar i izvan Rusije, da ga ništa neće spriječiti u naumu da odlučuje o sudbini polovine planeta koja je bila pod njegovom “kontrolom” nakon sporazuma u Jalti. Oni koji su bili ondje pripovijedat će poslije da je situacija bila tako napeta da se dok je ge­ neralni sekretar čitao svoje detaljno i dojmljivo izvješće, doslovno moglo čuti disanje nekih dru­ gova u dvorani. Iznenada se začuo glas iz jedne od onih na­ gomilanih glava vođa. Glas je pitao gotovo ku­ deći Hruščova: “A gdje si ti bio, druže, dok se sve to doga­ đalo?” Svi su shvatili što ta rečenica znači iako to nije bilo izrečeno. Nikita Hruščov bio je veoma blizak pokojnom tiraninu, uživao je njegovo puno po­

R 26 R


vjerenje, bio je dio vodstva u toj okrutnoj stalji­ nističkoj etapi Sovjetskoga Saveza. Pitanje je iznosilo na vidjelo da je sadašnji pot­kazivač svojom šutnjom bio, na neki način, sudionik tih gnusnosti koje je u tom trenutku prijavljivao. Sekretar Hruščov je ušutio. Tako glasno pi­ tanje sve ih je ušutkalo. “Tko je to rekao?” upitao je zatim čvrsto. Odgovora nije bilo. “Gdje je taj koji je postavio to pitanje?” po­ novno je upitao istežući vrat kao da u gomili traži podignutu ruku. Rusija više nije bila staljinistička, ali bila je daleko od uzora demokracije ili države koja jamči sigurnost onima koji se suprotstavljaju režimu. Sovjetska tajna služba, koja se poslije pretvorila u famozni KGB, i dalje je bila moćna i ulijevala strah. Nitko nije odgovorio na pitanje Nikite Hruš­ čova. Onda je sekretar Partije dao genijalan odgo­ vor na to neugodno pitanje: “Budući da se nisi odvažio reći mi gdje si,

R 27 R


od­govorit ću ti na pitanje tako da ti ne ostanu nikakve dvojbe. Gdje sam ja bio tih dana?... Bio sam točno na istome mjestu i u istoj poziciji gdje si ti sada.” Svi smo proživjeli situacije u kojima nam je bilo veoma teško izložiti se kako bismo prijavili kršenje zakona ili nepravdu… I s većim ili manjim uspjehom razmatrali smo trebamo li se ili ne ohrabriti na toliku pobunu. Razmišljajući o toj tako stvarnoj ne tako davnoj priči, čovjek upita sebe na što se sve možemo ili mo­ ramo ohrabriti, što možemo učiniti, upitati, kako se možemo pobuniti ili nešto preispitati, makar bili u manjini pred hirovima nekih ili pred nepravdom mno­ gih. Možda s jedinim ograničenjem, da pazimo da tu slobodu prakticiramo unutar pravne države, da ne uvu­čemo u svoj protest onoga tko ne želi biti uvučen i da naš oblik protesta ili pobune ne bude zamišljen tako da uništimo one koji misle drukčije, nego da ih sve okupimo u gradnji boljega svijeta. Kao i u drugim stvarima, problemi počinju sa sit­ nicama. U svakodnevnom životu ti i ja prolazili smo, a i dalje ćemo prolaziti, trenutke u kojima ćemo, bez pre­

R 28 R


velike svijesti o tome, odlučiti da se odričemo nekih sloboda. Što me košta, pomislimo katkad, da se odreknem svog izbora? Napokon, kažemo sebi, to i nije tako važna tema… Zašto od toga praviti problem? završit ćemo. Osim što je to sporedna tema… sigurno je i prolazna. Još i duboko udahnemo prije nego što zaključimo tu stvar i zadovoljimo se odustajanjem od svoga smjera uvjereni da je borba za slobodu borba za velike stvari, a ne za sitnice. Ipak, često su te ideje maske kojima prikrivamo nedo­ statak energije koju ulažemo u borbu za svoje slobode. Važno je biti u stanju otrgnuti se od određene vrste ponašanja, zahtjeva i hirova, ali moramo se bojati “ma­ lenih” odustajanja kad ona nisu izbor našega srca, naše savjesti i naše odgovornosti. Važno je prisjetiti se da je sloboda toliko važna da je se ne smijemo odreći ni na trenutak. Izazov može zvučati gotovo herojski, ali apsolutno sam uvjeren da smo svi u stanju pokazati tu količinu zdrave odvažno­ sti. Ovaj korak koji ti predlažem toliko je neophodan

R 29 R


da je za neke mislioce ono što obilježava prijelaz od pojedinca do Odrasle Osobe (tako, velikim slovima) upravo naša sloboda, sposobnost da izaberemo između dvije ili više mogućnosti i odgovornost koju moramo preuzeti nakon svake odluke. Iako katkad ne možemo birati što će se dogoditi, možemo izabrati kako ćemo se prema tome postaviti. Octavio Paz govorio je da sloboda nije samo razlika dviju jednosložnh riječi: DA i NE. To pravo koje si uzimam da izaberem jedan ili drugi odgovor ono je što me čini slobodnim ili robom (a ne visoka cijena koju često moram platiti za svoj izbor). Učiniti taj korak znači odlučiti da ćemo u svome životu biti protagonisti, s odgovornošću za sve što nam se događa, shvaćajući događaje iz svojega života kao željenu ili neželjenu posljedicu vlastitih odluka. Odgovoran sam za odluke koje donesem i stoga slo­ bodan da ostanem ili izađem, da govorim ili šutim, da budem uporan ili odustanem, da preuzmem rizik koji ja izaberem i izađem u svijet tražiti ono što trebam.

Stara i poznata legenda kaže da su se svi ljudski doživljaji i osjećaji nekoć nalazili u ča­ robnoj lisnatoj šumi, gdje su se igrali. Ondje su mržnja, nada, zavist, ljubav i strah trčkarali ne­ R 30 R


prestano se smijući, a za njima ljutnja, ludost, izdaja, veselje i znatiželja. Kažu da je jednoga dana dok su se igrali skri­ vača, ludost tražila ljubav, koja se skrila među gomilom lišća, i izdaja joj je pružila trozub oštrih krajeva potičući je da izbode lišće kako bi je ot­ krila. Ludost je to i učinila, ne procjenjujući zlo koje će donijeti njezin čin. Legenda dalje kaže da je ljubav otad slijepa, a da ju je ludost, preplav­ ljena krivnjom, odlučila pratiti u stopu. Moja genijalna prijateljica, spisateljica i pripo­ vjedačica Vivi García kaže da su nakon toliko zajedničkoga lutanja ljubav i ludost završile kao par i neizmjerno uživale. Malo je toga vječno i došao je trenutak u kojem je ljubav, umorna od tolike zanesenosti, nedostatka kontrole te neiz­ vjesnosti, ostavila svoga vodiča i odlučila se udati za razum. Ljubav je ispravno odlučila, jer kad ju je počeo voditi razum, opasnosti su nestale, a s njima i neizvjesnost. No ništa nije savršeno – nakon nekoga vre­ mena ljubav je uvidjela da je u takvoj sigurnosti veoma mirna, ali i da joj je smrtno dosadno. Kaže Vivi da je nakon što je mnogo razmi­ R 31 R


šljala i posavjetovala se s prijateljicom maštom, ljubav donijela odluku, ili, bolje rečeno, dvije: ostat će u braku s razumom, ali povremeno će si uzeti slobodu da se sastane sa starom i dragom prijateljicom kako bi joj se prepustila i nakratko se izgubila u ludosti, prije nego što se obnovljena vrati u sigurne ruke razuma.

R 32 R


3. kor a k

Otvori se ljubavi Treći se korak sastoji u otkrivanju ljubavi. Ne postoji samoostvarenje ako nismo u stanju osje­ titi se voljenima i osjetiti da volimo nekoga, snažno, predano i bezuvjetno. Riječ “ljubav” vjerojatno je jedna od najčešće upo­ trebljavanih riječi u posljednjih dvjesto godina. Pod njenom su se egidom opravdavale najužasnije grozote i objašnjavali vrlo solidarni stavovi. Sveci, diktatori, dobročinitelji, ubojice, svećenici i vračevi, mudraci i nepismeni, ljubavnici i prezreni, svi govore o ljubavi, iako mnogi ne znaju o čemu govore. Uistinu, objasniti što je ljubav veliki je izazov i pri­ jetnja, kojima je nemoguće sasvim izbjeći. Ipak, mo­ žemo se približiti tomu dijeleći neke ideje. Za početak moramo razjasniti da iskrena i neop­ hodna ljubav o kojoj govorimo nije ona “neugasiva” ljubav iz ljubavnih romana, navodno vječna i, po de­ kretu, isključiva.

R 33 R


Nije to nužno ni ljubav iz grčkih tragedija, drama­ tična i neodoljiva. To nije ni nedokučiv osjećaj, rezerviran samo za rijetke, ali ni nešto što se osjeća samo u jednom tre­ nutku u životu prema samo jednoj osobi. Ljubav kojoj se moramo otvoriti naša je ljubav koju osjećamo iz dana u dan, moguća i svakodnevna, ona na koju mislimo kad osjećamo da “nekoga jako vo­ limo”. Ako krenemo od koncepta ljubavi kao najčišćega zanimanja za dobrobit druge osobe, bit će lako shvat­ ljivo što kao treći korak predlažem da se odvažimo osjetiti istinsko zanimanje za ono što se događa dru­ gima, bilo to tvoje dijete, majka, partner, susjed ili ne­tko anoniman i nepoznat. Uvjeren sam da je kako bismo došli do toga cilja nužno da budemo spremni ostvariti barem jedan odnos s nekim tko ne samo da nam je važan nego je i u stanju uvjeriti nas da smo i mi važni njemu. Nekim tko se iskreno veseli svakom našem dosti­ gnuću. Nekim tko nas želi pratiti kako u lakim tako i u teškim trenucima. Nekim tko je u stanju poštovati naše vrijeme i naše izbore. R 34 R


Nekim tko uživa u našem društvu, a ne pokušava nas staviti na popis onoga što posjeduje. Nekim uz koga se osjećamo voljeni i kad se razila­ zimo, čak i nakon trenutaka svađe ili ljutnje. Na kraju, to je osoba do čije nam je dobrobiti stalo i u trenucima kad nas, zbog nečega bijesna ili zaslije­ pljena ljutnjom, uvjerava da nas više ne voli; čak i kad povrijeđena i ranjena uporno tvrdi da nam to nikad neće oprostiti. Svaki filozof, mislilac, svećenik i terapeut na svijetu sigurno je osmislio svoju definiciju ljubavi. Od svih koje su došle do mene biram onu svoga kolege Josepha Zin­ kera koju predlaže u knjizi Kreativan proces… Ljubav je radost zbog samoga postojanja voljene osobe. Možda tebi nije dovoljno dobra. Možda bi radije ostao pri svojoj definiciji. Za svaki slučaj, nudim ti i svoj osobiti način da pre­ točim u riječi značenje i doseg najbolje od svih ljubavi. Za mene je ljubav iskrena odluka da za voljenu osobu stvorim široki, najširi slobodni prostor da ona može odlučiti činiti sa svojim životom, sa svojim osje­ ćajima, sa svojim tijelom što god poželi, čak i kad mi R 35 R


se njezina odluka ne svidi, čak i kad njezin izbor ne uključuje mene. Želim sa svima podijeliti svoju verziju priče koja mi je uvijek mnogo govorila, priče koju je prije pola sto­ ljeća smislio jedan od velikana književnosti poznat kao O’Henry.

Ova se priča događa u Francuskoj 1900. na početku nesmiljene zime. Marie je bila jedanaestogodišnjakinja koja je živjela u staroj pariškoj kući. Otkad je stisnula hladnoća, počela se žaliti na snažne bolove u le­ đima, koji bi postali nepodnošljivi dok bi kašljala. Pregledavši je, liječnik je rekao njezinoj majci dijagnozu koje se najviše bojala: tuberkuloza. U to doba, još bez antibiotika, zaraza je zna­ čila sigurnu smrt. Liječnici su jedino mogli propi­ sati nešto za ublažavanje bolova, općenitu njegu, odmor… i vjeru. “Ti pacijenti, kao i svi”, rekao im je liječnik, “imaju više šanse da ozdrave ako se bore protiv bolesti; ako se Marie prestane boriti za život, umrijet će za nekoliko tjedana.” Dodao je, znajući da je to više želja nego prognoza: “Siguran sam da će ako bude na toplom, sita i bude li žarko R 36 R


željela živjeti, kad zima prođe, biti izvan opasno­ sti i tuberkuloza će postati samo ružna uspo­ mena.” Kad je doktor otišao, djevojčičina je majka pogledala u kalendar. Do proljeća su ostala duga dva mjeseca… Znajući da je nijedan prijatelj iz razreda neće doći posjetiti, zbog sasvim razumljiva, iako neoprav­ dana straha od zaraze, Marieina je majka otišla do škole kako bi zamolila učiteljicu da dođe k njima i poučava Marie, ne toliko da nešto nauči koliko da malo razbije zatočenost i dosadu. Uči­ teljica je rekla da ne može. Bilo joj je žao, ali če­ tvero djece iz razreda nalazilo se u istoj situaciji, nije se mogla brinuti o njima, nego o djeci koja su u školi. Sutradan dok je vješala rukom izrađene vi­ jence po kući pokušavajući prenijeti nešto blag­ danskog veselja koje nije osjećala, majka je ugle­dala blijedo kćerino lice i tugu kako se odra­ žava na njemu. Tad joj je sinulo. Uz kućepa­ ziteljičinu pomoć toga je jutra pomaknula sav namještaj kako bi mogla prinijeti Mariein krevet do prozora dnevnoga boravka koji je gledao na R 37 R


maleno središnje zajedničko dvorište. Odande, mislila je majka, barem će vidjeti to unutrašnje dvorište, čempres usred vrta, povijuše po zido­ vima i prozore drugih dviju zgrada. Sigurno će se, rekla je za sebe, zabaviti makar gledajući kako ljudi idu na posao i u božićnu kupnju ili se odande vra­ćaju. Na početku siječnja zima je postala još hladnija, a s njom se pogoršalo i djevojčičino stanje. Ne­ koliko noći napadaj kašlja završio bi krvavim iskašljajem, a time i očajem jadne djevojčice i nje­­zine majke. Kad se jednoga jutra vratila iz dućana, majka je zatekla Marie kako izgubljeno gleda kroz pro­ zor. Ta djevojčica nije imala ništa zajedničko s Marie iz njezina sjećanja otprije nekoliko tje­dana. Majka joj je prišla i upitala je kako se jutros osjeća, a djevojčica je rekla da se jako boji da ne umre. Majka ju je snažno zagrlila držeći joj glavu na svo­ jim grudima i trudeći se da njezina kći ne vidi kako plače. Djevojčica je pokazala na dvorište i rekla: “Gledaj, mama, vidiš onu povijušu na zidu zgrade prekoputa? Prije nekoliko tjedana bila je R 38 R


puna lišća, neko je bilo zelenije, a neko žuće. Po­ gledaj koliko je sad malo listova ostalo. Baš mi je palo na pamet da kad padne zadnji list s povi­ juše, i moj će se život primaći kraju.” “Ne razmišljaj o tome”, rekla joj je majka na­ mještajući joj jastuke i krišom brišući suze. “U proljeće svim povijušama ponovno naraste lišće i ponovno se rađa zeleni život.” “Ali to je drugo lišće…” pomislila je djevojčica, no nije to izgovorila. Bolest je išla svojim tijekom, s usponima i pa­ dovima, ali kad god bi došao liječnik, vidio bi da je pacijentičino raspoloženje jednako njezinu općem stanju. Sve dok jednoga dana majka nije našla Marie kako zainteresirano gleda kroz prozor prema gore. Ne želeći je prekidati, oprezno se približila pokušavajući vidjeti što je toliko zaokupilo kće­ rinu pozornost. Bio je to mladi slikar koji je kraj svoga prozora na trećem katu zgrade prekoputa živim bojama slikao pariške prizore: Notre-Dame, Montmartre, Moulin Rouge… Prvi put nakon mnogo dana majka je vidjela Marie raspoloženu i veselu. Majka je dijelila to njezino veselje, nešto ju je napokon zainteresiralo, R 39 R


možda bi ona mogla nagovoriti slikara da joj po­ mogne. Istoga popodneva otišla je do te zgrade i po­ zvonila na slikarova vrata. Kad je mladi i ne­ marni umjetnik otvorio, rekla mu je da je majka djevojčice koja živi na donjem katu u zgradi pre­­koputa, da boluje od teške bolesti te je pono­ vila liječnikove riječi. “Jako mi je žao, gospođo”, rekao je slikar, “ali ne razumijem zašto ste mi to došli reći.” “Došla sam vas zamoliti da dođete i poučite Marie crtanju ili slikanju. Oduvijek ju je zani­ mala umjetnost, znate? Kad biste barem mogli povremeno sići i pročavrljati s Marie… Ja ću vam, naravno, platiti koliko tražite…” Na kraju je pre­ klinjući rekla: “Njezin život, znate, možda ovisi o tome hoćete li prihvatiti moju molbu.” Ne zbog novca, nego zato što se sažalio nad djevojčicom koju je već bio vidio s prozora, mladi je umjetnik počeo silaziti do Marieina doma, no­seći sa sobom pokoje platno, ugljen i boje kako bi joj govorio o slikanju i potaknuo je da iskoristi svoje vrijeme u krevetu za crtanje i slikanje. U iduća dva tjedna među njima se rodilo ne­ obično prijateljstvo. R 40 R


Jednog popodneva kad je slikar sišao u posjet, Marie je plakala u krevetu. “Što je, mon cher?” upitao ju je. Marie mu je ispripovijedala svoje razmišljanje o povijuši pa mu rekla: “Jučer je nakon što si otišao puhao jak vjetar i mnogo je lišća otpalo. Kad je oluja stala, pre­ brojila sam preostale listove. Od tisuće listova koliko ih je bilo na njezinim granama ostalo je samo dvadeset pet. A ja znam što to znači: ako svi danas otpadnu, za mene ne postoji sutra.” Slikar je pokušao uvjeriti Marie da je ta aso­ cijacija glupost: “Život će ionako teći dalje”, rekao joj je, “ne smiješ tako razmišljati. Moraš vježbati palete boja i crtati jabuke kako sam ti rekao, inače ni­ kad nećeš imati izložbu. Zapravo, zahvaljujući tomu što sam mnogo vježbao u životu, pozvali su me da izložim slike u Americi.” “Odlaziš?” upitala je Marie ne želeći čuti od­ govor. “Vratit ću se najkasnije u svibnju”, rekao joj je slikar. “Onda, ako budeš vježbala, ići ćemo slikati u polje, obilazit ćemo muzeje i naučit ću te slikati uljem.” R 41 R


“Ne znam hoću li biti tu kad se vratiš, sli­ karu”, odgovorila je Marie. “Ovisi o povijuši.” Umjetnik, koji je zavolio djevojčicu, zagrlio ju je i nije htio razgovarati o toj tlapnji. Samo ju je poljubio u čelo i dao joj zadatke kako bi bila za­ okupljena nečim dok se on ne vrati. Kad je otišao, Marie je osjetila kako joj se svijet ruši i kao loš predznak vidjela je kako je vjetar dok je slikar ulazio u svoju kuću iščupao u naletu tri lista te ih pustio da divlje padnu u dvorište. Od toga dana djevojčica je svakog jutra provje­ ravala sa svoga prozora broj listova koji su ostali na povijuši… I svakog je jutra osjetila oštri bol u grudima kad bi se uvjerila da je tijekom noći još jedan njezin drug otpao zauvijek. “Što je, dušo?” upitala ju je majka nakon burne i grozničave noći. “Gledaj, mama”, rekla je Marie pokazujući prema prozoru. “Ostala su samo tri lista: jedan dolje, kraj okvira, još jedan nasred zida i jedan, još osamljeniji, iznad svega, kraj slikarova pro­ zora. Bojim se, mama.” “Ne boj se”, odgovorila joj je mama uvjerljivo R 42 R


iako sama nije vjerovala u to. “Ti će listići odo­ ljeti; oni su najsnažniji, razumiješ? Još samo dva tjedna do proljeća.” Mariein bezbrižni pogled preobrazio se u mračni izraz opsesivne provjere triju jadnih li­ stića. Jedne noći u veljači, usred surove oluje s vjetrom i kišom, onaj list u sredini odvojio se od stabljike i odletio daleko. Marie ništa nije rekla, ali udvostručila je svoje molitve Bogu da zaštiti njezine listiće. “Mama”, povikala je jednog jutra. “Mama, dođi.” “Što je, dušo?” “Ostao je samo jedan, mamice, samo jedan. Onaj najdonji sinoć je otpao. Umrijet ću, mamice, umrijet ću. Molim te, zagrli me, bojim se, ma­ mice. Jako se bojim.” “Moramo imati vjere, dušo”, rekla je majka gutajući slinu i potiskujući jecaj straha. “Osim toga još samo nekoliko dana do proljeća, a ostao je još jedan list. To je list pobjednik, znaš?” “Da, ali maloprije sam vidjela kako je zadrh­ tao… Pokrij me, mama, hladno mi je.” Majka ju je utoplila dekama i otišla po vlažne obloge. Djevojčica je imala visoku temperaturu. R 43 R


Sve vrijeme dok je bila budna, Marie je gle­ dala kroz prozor jedini list koji je još odolijevao. Na vrhu povijuše maleni se zelenkasto-smećkasti list osamljeno držao na peteljci, a kad bi ga ugle­ dala, djevojčica bi nagonski prekrižila prste mo­ leći se da izdrži kako bi se i sama mogla spasiti. I list je odolijevao. Snijegu, kiši i vjetru. Prolazili su dani, a list je izdržao… Sve dok jednoga dana, dok je Marie gledala svoju nadu, nije ugledala zraku sunca kako osvjet­ljava list i otkrila da su se oko njega i ispod njega na povijuši pojavili maleni zeleni pupovi. “Mamice, mamice, list je izdržao, stiglo je proljeće, mamice. Nije li to predivno?” Majka je otrčala kćeri i zagrlila je suznih očiju. Ona nije mislila na povijušu, nego na svoju kćer, koja se također spasila. “Da, to je predivno.” Dani su prolazili, a djevojčica je polagano vra­ ćala snagu. Za prvoga izlaska koji je liječnik odobrio Ma­ rie je otrčala u zgradu prekoputa upitati za svo­ jega prijatelja slikara. Kućepaziteljica se iznenadila kad ju je vidjela, R 44 R


možda zato što nije bila navikla da netko preživi tuberkulozu. “Drago mi je što si dobro”, rekla joj je cjeliva­ jući je s iskrenim veseljem. “Tvoj se prijatelj još nije vratio, ali uvjeravao me da će doći za neko­ liko tjedana. Ovo je poslao za tebe.” Zavukla je ruku u nabor na košulji i pružila joj pismo za nju: na ruke mojoj prijateljici marie “Bok, Marie, kao što vidiš, sve je gotovo. Kad budeš ovo čitala, nedostajat će svega ne­ koliko dana do naših ponovnih sati slikanja. Kupio sam nove boje i kistove, pa ti želim darovati svoje stare. Reci kućepaziteljici da ti otvori moj stan i uzmi moje stvari. Mnogo vježbaj i ne zaboravi jabuke… i palete boja.” Djevojčica je skakala od veselja. Nakon što je kućepaziteljicu zamolila ključ, uspela se do ma­ lenoga potkrovlja po svoje slike. R 45 R


Kad je došla gore, otišla je pokupiti stalak koji je, kao i uvijek, bio kraj prozora. Gledajući van, odozgor je vidjela svoj krevet u zgradi prekoputa. I ne razmišljajući, Marie je otvorila prozor i instinktivno potražila svojega prijatelja, junački list koji je izdržao sve, najjači od svih listova… I ugledala ga je. Bio je ondje, na zidu, veoma blizu drvenoga prozorskog okvira. Bio je ondje. Ali to nije bio pravi list, nego list koji je na opeci naslikao njezin prijatelj slikar… Hoćemo li biti u stanju tako voljeti? Hoćemo li biti u stanju slikati listove na svojim pro­ zorima kako bismo poticali, bodrili i pratili svoje vo­ ljene iako smo daleko? Hoćemo li biti u stanju učiniti taj veliki korak prema pravoj ljubavi?

R 46 R


4. kor a k

˘

Uzivaj u smijehu Nakon što smo učinili prva tri koraka, teška i nužna, sad znamo tko smo, osjećamo se slobodnima i naučili smo kako da se nekomu posvetimo s ljubavlju. Vrijeme je za ovaj četvrti korak. Unijeti prijeko potrebnu dozu dobroga humora u svoj život… Samo oprezno, nije tu dovoljan “bilo ka­ kav” dobri humor; govorim o posebnom, specifičnom, grandioznome dobrom humoru. Odvažiti se na ovaj korak znači naučiti ustati sretni svakoga jutra unatoč tomu što se suočavamo, kroz svako slovo u novinama i svaku riječ u vijestima, s po­ rukama kojima nas povlašteni mozgovi zasipaju, po običaju preko naših jadnih glava; kao da uživaju u strahu koji u nama bude njihove strašne vizije sadaš­ njosti i nagovještaji nadolazećih, po njihovu mišljenju neizbježnih gospodarskih, društvenih i ekoloških ka­ tastrofa. Mislim na to da se ne zaboravimo smiješiti čak ni kad se ti imaginariji surove sutrašnjice budu činili sva­ R 47 R


kim danom sve bližima. Smiješiti se unatoč svojim ogra­ničenjima, koje sad poznajemo i prepoznajemo, ali i unatoč povremeno ridikuloznim ograničenjima koja nam nameću običaji, pravila i osude koje nas spu­ tavaju, iako se baš i ne sjećamo da smo ih prihvatili. Govorim o osmijehu kako bismo mogli bolje djelo­ vati, a ne kako bismo odbacivali probleme ili bježali od njih. Kao što dobro kaže Pescetti, humor nas povremeno upozorava da je red prestrog, da određeno pravilo nema smisla ili da smo dopustili da nas pritisne previše briga. Upozorava nas na naše nespretnosti i rastrese­ nosti, na našu ili tuđu glupost i katkad na našu opsjed­ nutost da stvari shvaćamo odveć ozbiljno. Bez ikakve sumnje, dobro je na primjer imati novac i ugodno je uživati u nekim stvarima koje on može kupiti, ali dobro je i povremeno zastati da razmislimo, kako bismo bili sigurni da nismo izgubili one stvari koje ni sav novac ovoga svijeta ne može kupiti i da su vrlo često ondje, nadohvat ruke. Govorim o tome da se makar minutu svakoga dana smiješimo pred zrcalom, usprkos zlovoljnu sjećanju na tegobnu prošlost, ne razmišljajući o neuspjesima iz sadašnjosti i ne drhteći zbog katastrofičnih proročan­ stava. O tome da se ne prestanemo smijati, grohotom R 48 R


ako je moguće, događajima iz svoje “svakodnevne pat­ nje”, koji će se, uvjeravam te, činiti banalnima ako ih pogledamo iz druge perspektive. Smijeh je, a mi liječnici to dobro znamo, jedan od tri načina na koje tijelo proizvodi endorfine. Ti spojevi koje proizvodi svaki organizam i koji su, koliko zasad znamo, specifični za tijelo koje ih proizvodi, imaju ne­ vjerojatno ozdravljujuće učinke: obnavljaju, umiruju i djeluju protuupalno. Iz dana u dan znanost otkriva kako preniska razina endorfina narušava skladno funkcioniranje imunološ­ koga sustava. Na taj nas način povećanje endorfina koje donose smijeh i grohot može, prema mnogim istra­ živanjima, zaštititi od nekoliko stotina bolesti (ili ih ba­rem ublažiti), od čira do alergijskih reakcija, i po­ boljšati tijek nekih od njih, od prehlade do tumora. Možda zato što naše tijelo zna te podatke, iako ih naša glava zanemaruje, prirodno dobar humor pove­ zujemo s razvojem, rađanjem nečega novog i sa živo­ tom. Vic, anegdota i humor uvijek nas podsjećaju na potrebu da se suočimo s nečim neočekivanim i u našem su mozgu izazov svemu logičnom, uređenom i ponav­ ljanom. U njima je okidač za uspješan povratak kući, a takav osmijeh možemo s nekim podijeliti. U djetinjstvu me otac naučio da uživam u čitanju. R 49 R


Kad sam ušao u pubertet, očaravale su me priče o vi­ tezovima. Obožavao sam zamišljati svoga tadašnjeg junaka princa Valianta kako oslobađa lijepu princezu ubijajući zmaja i zlikovce prije nego što se pobjedono­ sno vrati u svoj dvorac. Nakon mnogo učitelja naučio sam da zapravo mi sami sebe moramo, simbolično, osloboditi, spasiti najplemenitijim i najjunačkijim po­ tezima. Od onih koji su znali više od mene naučio sam da je osmijeh junak koji se suočava s izazovom da nas spasi od zatvora razboritosti i smislenosti te nas vraća u dom spontanosti, dvorac naivnosti i smjelosti iz dje­ tinjstva. On je svojevrsni skok u prazno koji nas prize­ mljuje u neshvatljivom i često netočnom svijetu onoga što nam je smiješno. U pričama iz moga djetinjstva neki su se zlikovci katkad prerušavali u hrabre vitezove, a neka su čudo­ višta poprimala obličje prinčeva ne kako bi spasila, nego kako bi uništila. Isto tako, postoji “smijeh” koji ne pomaže, koji ne liječi, koji više razbolijeva nego što ozdravlja. On nije izraz dobroga humora, nego poruge ili prijezira onoga koji ponižava ono drukčije. Uvijek se pobunim protiv takva idiotskog smijeha, onoga kad se idioti smiju tuđoj patnji, samo zato što je tuđa. Toliko je različit od onoga drugog, od smijeha onih koji su u stanju smijati se gluposti drugih samo R 50 R


zato što im je zabavno prepoznati u njoj vlastitu glu­ post. Moći se smijati sebi gotovo je nužan preduvjet da uživamo u nekima od čudnih i apsurdnih stvari koje nam se događaju. To je znak zrelosti koju osjeća onaj koji ne treba biti ni u pravu ni uspješan kako bi bio siguran u sebe. Ispričali su mi ovu priču.

Kažu da se dogodila u vrijeme najvećih ra­ sističkih sukoba u povijesti Sjeverne Amerike, u vrijeme divljačkih napada Ku Klux Klana, ultra­ desničarske fundamentalističke skupine bijelaca, koji je progonio, napadao i ubijao građane crne rase, i u vrijeme borbe Crnih pantera, skupine crnačkog otpora. Anegdota počinje kad jadni crni seljak vozi kola, koja vuku dva stara vola, prema svojoj si­ ćušnoj farmi negdje na jugu Sjedinjenih Država. Kilometar prije skretanja koje će ga odvesti do njegove kućice sustigne ga na uskoj sporednoj cesti raskošna limuzina u kojoj se vozi moćni naf­taš u pratnji dvojice motorista prema svome ranču. R 51 R


Uzrujan jer ga kola ometaju da prođe, magnat naredi vozaču da zatrubi kako bi se seljak ma­ knuo i propustio njegov automobil. Možda spletom okolnosti, možda zato što su se životinje preplašile bučne trube, volovi, koje je seljak prisilio da se sklone, spuste na kolnik svaki svoju hrpicu izmeta, koji završi pod kota­ čima limuzine. Moćni rančer naredi da zaustave vozilo i izađe iz automobila kako bi se uvjerio da je to ono što misli, smrdljiva životinjska balega zalije­ pljena za crne gume. Magnat mrzi crnce, dapače svi znaju, iako on to nikad nije javno priznao, da je on jedan od bogataša koji novčano podupiru radikalnu skupinu KKK. Očiju punih bijesa pošalje svoje privatne po­ licajce da dovedu seljaka pred njega. “Usrana crnčugo”, kaže mu kad ga ugleda pred sobom. “Kako se usuđuješ uprljati izmetom svojih volova ceste Sjedinjenih Američkih Dr­ žava? To je jedino što činite, prljate, kvarite, uni­štavate i oštetite sve što taknete svojim kuž­ nim rukama.” Seljak uviđa da mora biti veoma oprezan. Mnoge njegove rase nasmrt su pretukli palicama R 52 R


zato što su se pokušali braniti u sukobu poput ovoga, stoga spusti glavu i pokuša riješiti pro­ blem. “Žao mi je, gospodine… Znate, životinje su se prestrašile trube…” “Samo mi je još to trebalo!... Sad pokušavaš okriviti moga vozača!” “Ne, nije to, gospodine… Životinje su krive… Obećavam da ću ih kazniti kada dođem na svoju farmicu.” “Tako je… Treba kazniti životinje, da nauče. Budući da si i ti samo životinja poput svojih vo­ lova, i ti zbog ovoga trebaš biti kažnjen.” Jadni crnac pokuša se obraniti pred čuvarima, koji su ga već počeli tući crnim palicama što su ih izvadili iz pojasa. “Ne dopustite da me tuku, gospodine… Po­ čistit ću izmet s ceste i bit će kao prije, obeća­ vam…” “Obećanja… Obećanja tvoje rase potpuno su beskorisna… Ali to je dobra ideja. To je pravedna kazna. Ti prljaš, ti čistiš.” “Da, gospodine… Hvala lijepa. Donijet ću malo sijena iz svojih kola i pobrinut ću se da sve bude čisto, dajem vam riječ.” R 53 R


“Ja ću se pobrinuti da tako bude, i ja tebi da­ jem riječ.” Čovjek se zlurado smijao razmišljajući o tome što se upravo dogodilo. “Budući da tvoje životinje seru ono što pojedu s moga tla, ti ćeš pojesti s tla ono što su one posrale, tako je pra­ vedno, zar ne?” Jadan čovjek jedva je mogao povjerovati svo­ jim ušima, ali i predobro je znao da nema izbora; mora poslušati, ili će ga izmlatiti prije nego što kaže ijednu riječ. Kleknuvši, počne ispunjavati naredbu. U tom se trenutku iza limuzine zaustave dva auta. Iz jedne izađe ni manje ni više nego vele­ časni Martin Luther King mlađi. Posljednjih go­dina života velečasni King putovao je čitavom Amerikom u kampanji protiv rasizma, boreći se protiv nasilja miroljubivim argumentima ljubavi i međusobne snošljivosti. I došljaci su putovali s osobnim čuvarima, ali to nije bila pratnja naoružana pištoljima ili puš­ kama, nego mnoštvo izvjestitelja koji bilježe svaki događaj i fotografiraju svako pojavljivanje velečasnoga Kinga. “Što se događa?” upita King bijelca, koji ga je hladnokrvno gledao kako dolazi. R 54 R


Južnjak je savršeno dobro znao tko je veleča­ sni King, koliko je slavan i utjecajan, ali nije bio spreman dopustiti da ga zastraši crni pastor ni pokazati slabost pred svojim ljudima. Stoga ga, udvostručujući ulog, drsko pogleda. “Događa se to da je ovaj crnčuga”, kaže nagla­ šavajući imenicu kako bi dao do znanja koliko ga prezire, “pustio svoju stoku da balegom isprlja lijepe ceste ove zemlje. U skladu s tim, budući da u Americi tko uništi, plaća, sada sve vraća u prvobitno stanje.” Velečasni King veoma ga mirno pogleda i sta­loženo pokuša pokazati neslaganje. “Ne čini mi se da je on isprljao cestu, u naj­ gorem slučaju, to su učinili njegovi volovi, i ne mislim da je dobro što ga vi i vaši policajci poni­ žavate ili mu prijetite tražeći od njega da ‘počisti što je isprljao’.” “Poznajem te i dobro znam što pokušavaš”, reče bijelac, “ali mene nećeš ganuti svojim pasto­ ralnim tonom. On i njegove životinje su isto, ži­ vine koje žive s ljudima. Volovi, on i ti, svi ste životinje i prema vama ćemo se tako i ponašati. Svi ste isti.” “Drago mi je što to kažete”, potvrdi velečasni R 55 R


King zadivljujuće smireno. “Već godinama pro­ povijedam pokušavajući objasniti ono što ste vi tako dobro saželi. Životinje, on i ja smo isti… I moram vam još nešto reći, i vi ste poput nas, pogotovo u Božjim očima, iako neki ljudi to još ne znaju. U svakom slučaju, zahvaljujem vam što ste me na to podsjetili… Svi smo isti… i stoga… ako on jede, jedem i ja.” Rekavši to, priđe seljaku, klekne pred njim i zabije glavu u izmet… Fotografi, na očaj magnata i njegove pratnje, stanu bilježiti događaj svojim fotoaparatima. Mag­ natu nije trebala pusta pamet da shvati da te slike Martina Luthera Kinga kako na koljenima jede izmet dok ga čuva njegova osobna po­licija mogu zauvijek uništiti njegov javni imidž, a s njim, sa­ svim sigurno, i sve političke pretenzije koje je gajio. Čovjek pozove čuvara i da mu jasne upute. Moraju zgrabiti sve filmove i smjesta nestati. Tako i učine. Nasilno iščupaju fotoaparate fotografima, koji se gotovo i nisu opirali. Onda, dok su svi pomagali dvojici obojenih ljudi da ustanu, uniformirani ljudi dali su petama vjetra za limuzinom koja se već gubila na obzoru.

R 56 R


“Jesi li dobro?” upita ga velečasni King. “Ho­ ćeš li, brate, da te otpratimo kući?” “Ne. Ne. Dobro sam…” reče seljak. “Hvala, velečasni.” “Zahvali Bogu, brate, Bogu.” Muškarci si stisnu ruke i nakon nekoliko se­ kunda svaki se vrati na svoj put. Jedan ode u Dallas održati govor, a drugi na farmicu udaljenu svega kilometar odande. Kad je seljak došao kući, na licu mu se još ocrta­ vao veliki osmijeh. “Bok”, reče ženi čim je ugleda pa potrči i za­ grli je mnogo srdačnije nego inače. “Dobro… dobro”, reče mu žena, “čini se da je danas bio poseban dan… Čemu dugujemo to ve­selo lice i tu srdačnost? Mislim da te nikad nisam vidjela tako sretnog…” “Ma da ti kažem s kim sam danas doručko­ vao… ne bi mi vjerovala…” To je taj dobri humor koji ti predlažem. Onaj koji će ti ocrtati osmijeh na licu, bez objašnjavanja i stalno, i

R 57 R


neka bude znak tvoje povezanosti s najvišom tajnom dobrih stvari, s Bogom i prirodom. Dobri humor koji te izdiže nad tvoje malene sva­ kodnevne frustracije i površnosti tvojih trenutačnih interesa. Ozbiljno te pozivam da učiniš ovaj četvrti, nimalo oz­ biljan korak. Pozivam te da se smiješiš dok ne uočiš da su suzdr­ žljivost i prisebnost nestale iz tvoga života. Da se smi­ ješiš dok ne izazoveš osmijeh u onih koji te gledaju kako se smiješiš. Smiješi se tužnima, stidljivima, a ponajviše dosad­ nima; prijateljima, starima, mladima, svojoj obitelji i protivnicima. Smiješi se kad god možeš i kad ti je to najteže, i naučit ćeš da ništa ne može uništiti tvoje veselje ako sam to ne dopustiš, čak ni tuga koju povremeno moraš isplakati zbog nečega bolnoga.

R 58 R

Jorge Bucay - 20 koraka prema naprijed (www.tisakmedia.hr)  

Jorge Bucay-Dvadeset koraka prema naprijed (www.tisakmedia.hr).pdf

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you