Plesni život Dušnoka

FARKAS GÁBORNÉ PLESNI ŽIVOT NARODA IZ DUŠNOKA NEKOLIKO RIJEČI O DUŠNOKU Dušnok je jedno od sela u blizini Kalače, uz obalu rijeke Voša. Nalazi se na pola puta između Baje i Kalače, blizu Dunava. Njegovi susjedi su: racki Baćin; katolički Fajs sa stalnim mađarskim stanovništvom; katolički mađarski Sukosd, ponovno naseljen početkom 18. stoljeća; reformirani Ersekcsanad s kontinuiranim mađarskim stanovništvom; katolički slovački Miske; te katolički njemački Nemesnadudvar i Hajos.

Relativno blizu Dušnoka nalaze se i kalačka naselja poznata po narodnom ukrašavanju i plesovima: Szakmar, Homokmegy, Oregcserto i Dragszel.

Većina stanovništva Dušnoka u prvoj polovici 20. stoljeća nazivala se racima, a govorili su jednim oblikom hrvatskog jezika. Jezično i kulturno bili su bliski bačkim Bunjevcima i Šokcima. Katolički raci iz Dušnoka, prema suvremenoj znanstvenoj terminologiji: racki Hrvati, naselili su područje Dušnoka krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Vjerojatno su među sobom asimilirali nekoliko obitelji mađarskog podrijetla koje su se već ranije nastanile u Dušnoku. Prije ukidanja kmetstva narod Dušnoka dugo je vremena bio podložnik kalačke nadbiskupije, a zatim nekoliko godina glavnog kaptola u Kalači.

Gyorgy Martin podijelio je plesnu kulturu mađarskog govornog područja u tri velike cjeline: 1. zapadno ili dunavsko područje, 2. srednje ili Tisa područje, 3. istočno ili erdeljsko plesno narječje.

Budući da se Dušnok nalazi u u blizini Kalače, uz Dunav, njegova plesna kultura pripada tzv. zapadnom ili dunavskom plesnom narječju.

PRILIKE ZA PLES, PONAŠANJE U PLESU Organizacija plesnih prilika Osim u došašću i korizmi, u svim razdobljima godine mladi su u Dušnoku organizirali plesne prigode. Tijekom proljetnih radova, ljetne žetve i velike jesenske berbe plesovi su se rjeđe organizirali. Tada su prilike za zabavu bile svadbe i druge obiteljske svečanosti.

Svadbe su se često održavale nakon berbe paprike.

Većina nedjeljnih plesova sredinom 20. stoljeća još se uvijek odvijala u tradicionalnim okvirima, uglavnom pod vodstvom istaknutih mladih članova zajednice.

U blizini tržnice stoji velika kuća na uglu. Ta je kuća služila kao dom kulture sve do 1972. godine, kada je otvoren novi dom kulture. Zgrada je još uvijek u vlasništvu obitelji Csongradi. Nekada su članovi te obitelji organizirali zabave, angažirali glazbenike i pokretali oglašavanje za veseljâ. Djevojke su se često okupljale u blizini crkve. Okolica

crkve smatrala se važnim plesnim prostorom, jer su nakon vjenčanja svatovi često zaplesali pokraj crkve prije nego što bi krenuli na mjesto svadbene proslave. Svadbe i balovi često su se održavali u šatorima. Šatori su se najčešće postavljali u dvorištu kafića u Poštanskoj ulici i u dvorištu kafića Voš uz cestu prema Baji.

Oglasnici Veliku ulogu u oglašavanju imali su dobošari i svirači. Glazba bi se začula kad bi mladi izišli iz crkve popodne. Poziv na ples, tj. pozivanje djevojaka na ples, odvijao se još donedavno u ozbiljnom i svečanom ozračju. Onaj tko je već imao ozbiljnog udvarača, taj bi večer prije bala zatražio dopuštenje od djevojčinih roditelja da je povede na bal.

Ulaznica Ulaznice je naplaćivao organizacijski odbor. Opće je bilo pravilo da mladići plaćaju ulaznice za djevojke. Djevojke su rijetko same plaćale, a ako jesu, onda najčešće samo pola cijene. Dogodilo se i da su djevojke ulazile u skupinama, naravno uz pratnju roditelja, i tada su same plaćale svoj ulaz.

Plesni bonton, izgled, nošnja Dolazak djevojaka i mladića na ples bio je reguliran lokalnim običajima. S kim i kako će djevojka otići na ples ovisilo je o vrsti veselja. Na svadbu je išla cijela obitelj i u pravilu su zajedno i odlazili kući. Drugačije je bilo ako je djevojka išla na prelo ili na nedjeljni popodnevni ples, ili ako je sudjelovala na veselju koje je trajalo od večeri do jutra. Na popodnevne plesove išlo se u skupinama, s drugaricama. Na tim plesnim prigodama mlade djevojke su dolazile zajedno s roditeljima ili kumovima barem dok nisu imale ozbiljnog udvarača.

Na bal su se i mladići i djevojke temeljito pripremali. Odjeću je određivao lokalni plesni bonton. U Dušnoku je narodna nošnja bila izrađena od skupocjenog materijala.

Djevojke obično nisu nosile svoju najsvečaniju, „crkvenu” odjeću za ples. Umjesto toga oblačile su jednostavniju, ali svejedno svečaniju od svakodnevne odjeću. Za svadbe bi nakon vjenčanja presvukle svoju svečanu svilenu haljinu i otišle kući da se presvuku; tada bi se svadbeni šator gotovo ispraznio. Za bal smo oblačile pendel (mali podsukanj), krilo (veliki podsukanj), preko toga su se nosile gornje suknje sašivene od mnogo dijelova. Ispod gornje suknje stavljala se kukova (jastučić za stražnjicu). Uz suknju se nosila bluza, kratkih ili dugih rukava, i tako smo išle na bal.

Na plesnim zabavama su sudjelovali i bračni parovi. Žene su smjele plesati samo uz dopuštenje svojih muževa. Oženjeni muškarci su slobodno mogli plesati s djevojkama.

Ako je netko bio dobar plesač, rado su s njim plesale. Djevojke nisu nosile fićulu (pokrivalo za glavu), već su išle s kosom spletenom u punđu. Na punđu su stavljale mali vijenac ako su već bile zaručene. Taj su vijenac nosile i na blagdane te u crkvu. Mlade nevjeste i žene dolazile su na zabavu s fićulom na glavi. Na svadbenim zabavama

prisustvovale su i starije žene koje su nosile maramu zavezanu ispod brade. Muškarci su dolazili odjeveni u svečanu odjeću prikladnu za godišnje doba, s kapom na glavi.

Pozivanje na ples, udvaranje, izbor partnera Djevojke su sjedile uz zid plesne prostorije. Prilikom poziva na ples, običaj je bio da djevojka izgovori svoje puno ime. Do „plesnog povlačenja” dolazilo je kada bi nepozvani gost na svadbi bio prepoznat od poznanika, pa bi ga oni odveli na ples. Mladić je najprije plesao s djevojkom kojoj je udvarao ili koju je pozvao i platio joj ulaz na bal. Nakon toga je redom plesao s rođakinjama, zatim sa susjedama. Posljednji ples se morao otplesati s onom djevojkom koju je „otkupio” jer je na kraju bala bilo dopušteno da je mladić otprati kući. Jedan ples se morao odplesati s istom djevojkom, odnosno s istim mladićem. Na starim balovima običaj zamjena partnera tijekom plesa nije bio poznat.

Izbacivanje iz plesa, ispraćaj glazbom Podređena uloga žena bila je vidljiva i u običajima povezanim s plesnim bontonom. Nisu smjele inicirati ples. Ako bi uvrijedile mladića ili odbile ples, mladići su mogli dovesti djevojke u neugodnu situaciju. Ako se djevojka nije primjereno ponašala tijekom plesa, maknula bi mu ruku s ramena ili mu ne bi dopustila da vodi ples, uvrijeđeni mladić ju je mogao izbaciti. Dao bi znak orkestru, odveo bi djevojku prema vratima i izbacio je na ulicu. Ovakve se stvari nisu rado spominjale u selu – prisjećaju se toga kasnije.

Ponašanje na balu Na balu su se djevojke trebale ponašati skromno, nije bilo pristojno koketirati s mladićima. Tijekom plesa se pokazivalo kakva je djevojka. Ples je imao ključnu ulogu u udvaranju i izboru partnera, pa je bilo važno pridržavati se plesnog bontona. Ples je imao i društvenu ulogu u oblikovanju ukusa pojedinih zajednica.

Plesni poklici Neizostavan dio veselja bili su plesni poklici kao što su uzvici i dobacivanja. Ovi su se poklici izvikivali ne samo na mađarskom, nego i na „rackom” (hrvatskom) jeziku.

Primjer dijaloške varijante na hrvatskom (rački): Mladić: Milo draga išo bi kvama, hujujujujujj! Al vam škisko pred vratama, hujujujujujj!

Djevojka: Dojdi dragi neće biti, hujujujujujj! Peskem ću ti posipati, hujujujujujj!

PLESNE TRADICIJE POVEZANE S BLAGDANIMA Došašće i Božić Četverotjedno razdoblje koje prethodi Božiću zove se Došašće, i to je vrijeme pripreme za Božić. U adventu nije bilo svadbi, glazbe ni plesa. Posljednji bal održavao se za Dan svete Katarine. Već u prvom tjednu Došašća započinjala su prela, koja su trajala sve do dana prije Pepelnice (Čiste srijede). Djevojke su išle na prelo prema dobnim skupinama.

One koje su već završile školu smjele su ići na prelo. Djevojke, drugarice, dogovarale su se kod koje će se večeras naći. U selu je bilo više mjesta gdje su se ta druženja

održavala, a obično su bila povezana s krugovima prijatelja. Važan aspekt prela bio je i to da su bila vezana uz određene dijelove sela, npr. djevojke iz Faksa, Fojočke, Budžaka ili ispod Bare – no susretale su se djevojke i iz drugih, lokalno nazvanih dijelova Dušnoka. Te su grupe prijateljica brojile po osam do deset članica. Mladi su tijekom rada pjevušili, pjevali. U starim prelama nije bilo plesne zabave. No, prela su bila dobra prilika za međusobno upoznavanje mladića i djevojaka.

Prela su se održavala od ponedjeljka do subote navečer, i trajala su po dva do tri sata.

Dušnočka prela prestala su postojati 1960-ih godina.

U prvoj polovici 20. stoljeća u selu se na drugi dan Božića održavao bal. Doček Nove godine i novogodišnja slavlja odvijala su se u obiteljskom i prijateljskom krugu.

Poklade U razdoblju poklada i u Dušnoku se – kao i drugdje – veselilo, jelo i pilo s radošću u prvoj polovici 20. stoljeća. Za različite dobne skupine organizirani su balovi. Trodnevna pokladna veselja (nedjelja, ponedjeljak, utorak) bila su uobičajena do sredine 20. stoljeća. Kasnije se običaj preselio u vrtiće i škole, uz natjecanje u maskama, igre i ples.

Uskrs U razdoblju koje prethodi Uskrsu, djeca su igrala igre na otvorenom, najčešće na područjima zvanima Eleđur i Baranevu.

Uskrsni ponedjeljak bio je vrijeme za „polijevanje djevojaka”, koje se u prvoj polovici 20. stoljeća još nije činilo kolonjske vodom, već vodom iz bunara. Praznik se završavao večernjom plesnom zabavom.

Duhovi Na Duhove, u nedjelju popodne, nakon litanije, ljudi su se već počeli okupljati za plesnu zabavu. Sljedećeg dana, u ponedjeljak poslijepodne, ponovno se organizirao bal.

Blagdan Duhova i danas ima veliko značenje za mještane. Godine 1992. započeo je niz Racki duhovački svečanosti. Ispod Bare nalazi se veliko prostranstvo gdje se nakon mise okupljaju ljudi. Ondje se u prijepodnevnim satima za djecu organiziraju razne igre i natjecanja u spretnosti. Poslijepodne se u plesnoj dvorani predstavljaju južnoslavenske folklorne skupine iz okolnih sela, kao i mađarski i hrvatski pjevački zborovi. Uvečer se održava Bara-bal, gdje veselje traje do zore, a oživljava se i dusnočka svadba.

SVADBENI OBIČAJI Tijekom svadbenih povorki, svatovi se zaustavljaju na važnijim mjestima u selu – ispred općinske zgrade, na većim raskrižjima – i plešu čardaš: najprije čardaš u kolu, zatim sitni čardaš, pa „cifra“ (ukrašeni čardaš), a potom povorka opet nastavlja s hodom i plesom do mjesta vjenčanja. Ispred crkve ponovno se pleše čardaš, a potom plesna povorka

vodi do mladoženjine kuće. Gosti s mladenkine strane se nakon užine vraćaju u kuću djevojke, gdje se veselje nastavlja bez mladenke, jer ona ostaje kod mladoženje sve do ponoći, kada se vraća radi svadbenog plesa.

Ples sa svijećama prethodi ponoćnom svadbenom plesu, a potječe iz građanskog plesnog običaja; često se tada pleše i valcer. Ples sa svijećama simbolizira pripadnost i zajedništvo.

Svadbeni ples održava se u obje svadbene kuće. U selu se tada istovremeno pleše i s mladenkom i s mladoženjom.

Tijek svadbenog plesa je sljedeći: Ispred glazbenika postavi se stol na koji se polažu darovi – tada je običaj da se daruju mladenci, kako bi cijelo selo vidjelo što su primili. Ispred darova postave se dvije stolice – tu sjedi mladi par. Vjenčani kum najavljuje: „Na prodaju mladoženja i mladenka!“ – to označava početak svadbenog plesa. Uobičajeno je naglasiti vrijednost dara za koji se vodi mladence na ples. Najprije plešu bliski rođaci, zatim dolaze prijatelji, susjedi. Kum može više puta viknuti: „Prodaje se mladi par, tko što daje, neka ubaci!“ No može i prekinuti ples: „Umorila se mladenka i mladoženja!“ Novi ples uvijek treba započeti darom veće vrijednosti. Roditelji osjete kada je vrijeme za završetak plesa – tada obavještavaju mladence da se kraj bliži. Tada mladenci iznenada zgrabe košaru s novcem i istrče iz šatora. Tada za njima leti tanjur – ako se razbije u mnogo komada, vjeruje se da će imati mnogo djece.

Ples se može odvijati u paru – netko pleše samo s mladenkom, netko samo s mladoženjom – ili u krugu, ali se uvijek pazi da oba mladenca ostanu u plesu. Vrsta plesa je uvijek čardaš.

Prije plesanja novopečene nevjeste, stavi joj se fićula (marama) na glavu. Tada mladi par pleše samo u paru, u središtu zatvorenog kruga. Krug čine rodbina i prijatelji. U toj svečanosti sudjeluju svi uzvanici. Taj se ples održava u obje kuće: najprije kod mladenkinih roditelja, a zatim kod mladoženjinih. Nakon toga nova žena ostaje u kući svog muža. Vrsta plesa je čardaš u kolu. Pred kraj plesa, djevojčini roditelji mogu zaplesati s mladencima – na taj način se simbolično opraštaju od kćeri, a ujedno prihvaćaju zeta. Isto se ponavlja i kod mladoženjinih roditelja – i oni time pokazuju da su prihvatili snahu.

Neizostavni ples svadbene zabave je tzv. maskirani ples koji se pleše između plesova za mladenku i za novopečenu nevjestu. Maskirani ples ispunjava vrijeme između ta dva plesa i ima zabavljačku ulogu. Ples se pleše za novac. U košaru se, naravno, baca sitniš, a taj novac pripadne glazbenicima. Na taj način svatovi doprinose troškovima svadbe.

Ples se izvodi slično kao i svadbeni ples: maskirani sudionici preuzimaju uloge mladenke i mladoženje, zbijaju šale i vesele se dok ne započne ples novopečene nevjeste.

OBLIKOVNA I STRUKTURALNA SVOJSTVA PLESOVA U Dušnoku su bili omiljeni kružni plesovi. Kad se spomene kružni ples, većini odmah na pamet padnu plesovi balkanskih naroda. Ljudi uglavnom poznaju samo tzv. kolo. Kolo se pleše iz gležnja, tijelo se pokreće od struka naniže, dok glava ostaje gotovo nepomična. Riječ kolo znači 'krug' na cijelom slavenskom jezičnom području. No, ako to dublje analiziramo, vidimo da kružni ples nije isključivo južnoslavenska tradicija, već je prisutan i na cijelom mađarskom jezičnom prostoru.

Kružni oblik pronalazimo u starim ženskim plesovima (južna Transdanubija), kao i u strukturirano građenim muškim plesovima iz Rabakoza.

Na plesnu kulturu Dušnoka utjecale su tradicije Sarkoz, kao i južnoslavenskih naroda iz područja između Dunava i Tise. U mađarskim plesovima dusnočkih Raca nalazimo elemente čardaša i transdanubijskih ugroš plesova, kao i marš tipične za područje uz Dunav. U svježem (bržem) čardašu odmarajući dijelovi su naglašeni odozgo, okreti (rida) su zatvoreni i imaju gore-dolje akcent, dok je u Kalači rida naglašena odozdo. Slično se pleše i u Bogyiszlu, Tolna županiji.

Najčešći ples u Dušnoku bio je čardaš, koji se plesao u manjim i većim krugovima. Parni čardaš je također bio poznat, ali bez onih oblika gdje se partneri puštaju i međusobno izazivaju.

Kod ugroš plesova (marš) osnovni element bio je tzv. lengeto – s naglaskom na prednjem dijelu koraka. U povorke se uključivao cifra marš. Njegov ritamski obrazac:

gdje je naglasak na nozi koja se izbacuje prema naprijed.

Ples uvijek započinje čardašem: najprije spori dio zatim brži, a potom slijedi ugroš.

SCENSKI PLESOVI U NJEGOVANJU TRADICIJE Negdje krajem 1940-ih postojala je tamburaška skupina: Szegedi Janos, Kelc Janos i stari Ludanyi. Oni su pratili svadbe. Kasnije su se pridružili i glazbenici s puhačkim instrumentima koji su pratili svadbenu povorku. To je u Dušnoku bilo nešto sasvim novo, ali je ipak postalo dio svadbenih običaja. Ova praksa trajala je do 1972. godine, kada se u Dušnoku pojavio Đuri – Đuro Milković. Njegovi svirači nekada su svirali na žičanim južnoslavenskim instrumentima i pjevali južnoslavenske pjesme. Njih je podučavala i učiteljica iz Kaćmara, Ana Vujkov, zahvaljujući kojoj su poznavali mnogo pjesama. Tu je pjevao i Puros Peter, koji je znao bezbroj pjesama. Kad se Đuri pojavio u selu, često sam išao na plesne događaje [...] Godine 1975. osnovana je plesna skupina koja je dobila pozivnicu za Bekescsabu. Godine 1979. pozvani su na festival u Vinkovce.

Prema Đuriju, djecu je na nastupima trebala pratiti tamburaška skupina, a ja sam svirao prema njegovim uputama. Matity Jani trebao je biti kontraš, jer je ranije svirao bubnjeve. „Danai” Szabo Janos bio je bračista, ja sam bio treći tamburaš. Đuri je svirao tamburu, a jedan glazbenik iz Santova harmoniku. Do rujna je ekipa bila spremna, mogli smo pratiti plesnu skupinu. Na vinkovačkom festivalu izvodili smo bunjevačke plesove: Momačko kolo, Bačko kolo. Plesove nas je naučio Đuri.

Dugo smo putovali i nastupali na različitim mjestima, ali s vremenom se i iz struke javila potreba da prikažemo nešto dusnočko, nešto autentično domaće. A ono što je zaista dusnočko, najbolje se prepoznaje u pjesmi. Takva je dusnočka dragocjenost pjesma Bećarac. Gdje god da se pjeva Bećarac, pjeva se u apsolutnom duru. No dusnočki Bećarac ne postoji nigdje drugdje. To je prava dragocjenost, jer se u toj pjesmi stalno mijenjaju dur i mol, i to ne čujete nigdje drugdje – prisjeća se Hodovan (Mandić) Peter.

Danas u selu djeluje plesna skupina pod imenom Remenica. Skupina je osnovana 1992. godine, a njen predsjednik je Đuro Milković. Plesove podučava Kovacs Gergely. Uz plesače djeluje i tamburaški sastav Racke žice. Skupinu podržavaju Općina Dušnok i manjinsko samoupravno tijelo koje djeluje u selu. Godine 1999. skupina je na smotri u Pecsvaradu dobila priznanje za izvrsnost.