Henri de Lubac | Drama ateističkog humanizma by Synopsis

Henri de Lubac

D r a m a at e i s t I Č ko g humanizma S francuskoga preveo Marko Kovačević

Sadržaj

biblioteka ecumenica Izdavač ex libris, Rijeka i synopsis, Sarajevo, 2009. Za izdavača željko međimorec i ivan pandžić Naslov izvornika Henri de Lubac Le drame de l’humanisme athée Les Éditions du Cerf, Paris, 2007. © Les Éditions du Cerf, 1998 © za prijevod Ex libris i Marko Kovačević 2008. Urednik zoran grozdanov i Ivan Lovrenović Recenzenti Nikola Bižaca, Ivica �� Raguž �� Dizajn damir bralić Prijelom hrvoje živčić Tisak grafomark

Predgovor Sabranim djelima na talijanskom jeziku, 7 Uvod u francusko izdanje, 9 Prikaz djela, 11 Bilješka o Augusteu Comteu, Charlesu Maurrasu i kršćanstvu, 21 Uvod, 29 Prvi dio DRAMA ATEISTIČKOG HUMANIZMA, 35 Prvo poglavlje: FEUERBACH I NIETZSCHE, 37 I. Tragičan nesporazum, 37 II. Feuerbach i religijska iluzija, 43 III. Nietzsche i ‘Božja smrt’, 57 IV. Raspadanje čovjeka, 70 Drugo poglavlje: Nietzsche i Kierkegaard, 83 I. Rođenje tragedije, 83 II. Mit i misterij, 91 III. Produbljenje egzistencije, 102 Treće poglavlje: Duhovna borba, 119 I. Mjesto borbe, 121 II. Duh kršćanstva, 127 Drugi dio Auguste Comte i kršćanstvo, 135 Prvo poglavlje: Smisao kontovskog ateizma, 139 I. Zakon triju stadija, 139 II. Monoteistički prijelaz, 146 III. S one strane ateizma, 155 IV. Bog isključen i zamijenjen, 164

Drugo poglavlje: Kršćanstvo i katolicizam, 175 I. Protudruštveno kršćanstvo, 175 II. Isus i sveti Pavao, 180 III. Djelo katoličkog svećenstva, 186 IV. Sveta alijansa, 196 Treće poglavlje: Pozitivističke preinake, 207 I. Pravi katolicizam, 208 II. Znanstveničko svećenstvo, 219 III. Duhovni despotizam, 227 IV. Sociokracija, 236 Zaključak, 247 Treći dio Dostojevski prorok, 253 Prvo poglavlje: Sučeljenje s Nietzscheom, 259 I. Braća neprijatelji, 259 II. Patnja zbog problema Boga, 266 III. Sučelice Isusu, 276 Drugo poglavlje: Stečaj ateizma, 287 I. Čovjekobog, 288 II. Babilonska kula, 296 III. Kristalna palača, 308 Treće poglavlje: Iskustvo vječnosti, 319 I. Dvosmislena iskustva, 320 II. Podvojenosti i simboli, 335 III. Novo rođenje, 347 Zaključak, 357 Recenzija, 359 Dodatak, 361 Prijevod latinskih, grčkih i ostalih citata, 367 Bilješka o autoru, 369 Bibliografija, 371 Kazalo osobnih imena, 373 Pogovor, Željko Tanjić

Pred govor Sabranim djelima n a t a l i j a n sk o m j e z i k u

Izdavačka kuća Jaca Book dala se na lud pothvat, sa žarom kojemu se samo mogu diviti. Pošto su pobijeni svi moji prigovori, preostalo predgovor mi je da se suglasim. Uskoro treba biti tiskano, u novom prijevodu, Katoličanstvo, moje djelo koje je objavljeno prije četrdeset godina. Prema izdavačevoj zamisli to bi imalo biti prvo djelo u nizu od tridesetak svezaka, okupljenih pod zajedničkim naslovom Sabrana djela. U poznatoj apostrofi Victor Hugo podsjeća Napoleona, suviše opijena snovima o budućnosti: ‘Veličanstvo, budućnost pripada Bogu!’ Bio sam u napasti da te riječi uputim čelnicima izdavačke kuće Jaca Book, kad su me obavijestili o svojem velebnu pothvatu. No kako je kocka bačena, valja mi, pošto sam se prijateljski zahvalio, da im se pokorim i u nekoliko redaka zacrtam prihvaćen plan. Taj plan nije kronološki već tematski. Predviđeno je devet odjeljaka prema devet glavnih tematskih cjelina. Budući da sam zbog okolnosti obrađivao veoma različite tematske sadržaje, ta razdioba ne predstavlja velike teškoće, samo ako se tomu ne pristupi s prevelikom strogosti. Svaki odjeljak treba dakle obuhvatiti stanovit broj svezaka (od dva do šest). Više će tih svezaka biti dopunjeno odabranim člancima ili nekim neobjavljenim radovima, koji su u vezi s temom glavnog djela; neki će svesci biti revidirani i prošireni. Na početku svakog sveska, kad to zatreba, donijet će se detaljniji sažetak, kojemu će se pridodati neko tumačenje. Redoslijed, ovdje izložen, moći će se djelomice mijenjati ako se to pokaže poželjnim radi bolje ravnoteže. No možda je ovo što govorim nesuvislo. Autor želi eventualnim čitateljima ovoga talijanskog izdanja naglasiti samo ovo: Ako u tome mnoštvu raznorodnih spisa, kao što to vjerujem, ima stanovita temeljnog jedinstva, ono nije u pretenziji da se u polje teološkog istraživanja i njegova iskaza unese stanovita

predgovor

novost doktrinarnog usustavljenja, pa bilo to na inhoativan način. Prepuštajući drugima, mjerodavnijima, tu dužnost, moj se napor, pa i onda kad se morao odvijati unutar sporenja našeg vremena, u biti sastojao samo u tome da se blago velike katoličke tradicije bolje shvati pa prema tome više cijeni i više zavoli. Pritom je – rekao bih – riječ o glavnim općim mjestima, koja su mnogima nepoznata a o njima zbiljski katkad premalo znaju i oni koji tu tradiciju iskreno žele poduprijeti i braniti je. Da bi božanska objava mogla uroditi plodom, od razdoblja do razdoblja, u našim dušama i našim djelima, uvjeren sam da se trebamo duboko ukorijeniti u svoju baštinu i piti na njezinim čistim izvorima. Zato smo vazda željeli, a to i sada želimo, da onima koji su u stanju podići konstruktivno djelo i izraditi nove sinteze, što zahtijeva preobrazba našeg svijeta, pružimo okušanu građu. Također želimo da ovim ili onim svojim spisom, čiji nedostatak sve više osjećamo – pa bilo to samo zbog problematike ili rječnika koji uslijed ubrzana ritma ovog stoljeća brzo zastarijevaju – nekoj svojoj braći prenesemo onu Svjetlost koja je zasjala u našoj noći kako bi nam osvijetlila put, ‘sve dok zora ne zarudi a zvijezda se jutarnja počne uzdizati u našim srcima’. 23. listopada 1978. Henri de Lubac SJ

U v o d u f r a n c u sk o i z d a n j e

Predgovor o. de Lubaca program je objavljivanju njegovih Sabra- nih djela na talijanskom jeziku. Francuski su izdavači ažurirali taj Uvod u njegov program: uključili su njegove knjige i članke objavljene francusko izdanje nakon 1978., dodali mladenačke spise, prepisku koju je on prikupio i popratio bilješkama, prepisku važnu za intelektualnu povijest našeg stoljeća, jednako kao i njegovu bibliografiju; jedan je dio rezerviran za objavljivanje neobjavljenih spisa. Na početku svakog sveska donijet će se povijesni prikaz iz pera ugledna poznavaoca djela kardinala de Lubaca. Na kraju sveska čitatelj će naći francuski prijevod citata na stranim jezicima, klasičnim i suvremenim, popis errata dotičnog izdanja, s označenim stranicama, te kazalo vlastitih imena. Tako će sveukupno djelo kardinala de Lubaca biti pristupačno onima koji se za nj zanimaju: istraživačima, poglavito povjesničarima i teolozima; studentima filozofije, teologije i povijesti religija, ali, osobito zbog cjelovita prijevoda latinskih i grčkih citata kojima ono obiluje, to će djelo biti pristupačno svim korisnicima i mlađim naraštajima, koji su teško lišeni pristupa tim nepoznatim riznicama kršćanskih izvora i ljudske misli. Zbog različitih razloga prikladnosti i komotnosti, koje je lako razumjeti, izlazak pojedinih svezaka neće se odvijati tematskim redoslijedom koji je utvrđen programom. Bilo je dakle nužno, kako bi se čitatelj bolje snašao, da mu se na kraju svakog sveska donese cjelovit plan Sabranih djela. 22. studenoga 1998. Georges Chantraine SJ i Michel Sales SJ

Prikaz djela

Drama ateističkog humanizma, uz Katoličanstvo, najpoznatije je djelo o. Henrija de Lubaca i zacijelo najpristupačnije široj publici. Objavljeno je 1944., u vrijeme kad je gotovo cijela Francuska bila oslobođena i kad se rat primicao kraju, a doživjelo je više izdanja, �� Preciznije rečeno, sedam izdanja od 1944. do 1983., dodavši tomu džepno izdanje, sa skraćenim bilješkama u suglasnosti s autorom (coll. ‘10/18’, no 103/104, Paris, Plon, 1963., 364 str., od kojih su neke izostavljene). Prvih šest izdanja objavila je nakladnička kuća Spes iz Pariza i ona obuhvaćaju po 416 str.: 1. i 2. izd. 1944.; 3. prošireno izd. 1945.; 4. ponovo pregledano i prošireno izd. 1950.; 5. izd. s.a.; 6. izd. 1959. Sedmo izdanje, pregledano i prošireno, objavila je 1983. nakladnička kuća Cerf u nizu ‘Traditions chrétiennes’ 15, 553 str.; to izdanje sadrži ‘Affrontements mystiques’ (Mistična sučeljenja), tekst najprije objavljen zasebno (Paris, Temoignage chrétien, 1950., 214 str.); u nacrtu svojih Sabranih djela, izrađenu 1978., o. de Lubac uklopio je ‘Affrontements mystiques’ u IV. svezak, nakon teksta La Révélation divine (‘Božanska objava’), nakon kojeg slijedi Athéisme et sens de l’homme. Une double requête de Gaudium et spes. Djelo je prevedeno na talijanski (Il dramma dell’umanesimo ateo, prev. L. Ferino, Brescia, Morcelliana, 1949. i 1982.; prev. A. Tombolini, E. Brambilla i G. Cavalli, Milan, Jaca Book, 1992.), španjolski (El Drama del Humanismo ateo, prev. C. Castro Cubells, Madrid, Sol y Luna, EPESA, 1. izd. 1949., pretisak 1950., 2. izd. 1967.), engleski (The Drama of Atheist Humanism, prev. E. M. Riley, London, Sheed and Ward, 1. izd. 1949., New York/ Cleveland, Meridianbooks/World, 1963., i Meridian Book Rebound, Gloucester/ Mass., P. Smith, 1964.), njemački (Die Tragödie des Humanismus ohne Gott, prev. E. Steinacker, Salzburg, O. Müller, 1950. i Über Gott hinaus, prev. E. Steinacker i H. U. von Balthasar, Einsideln, Johannes Verlag, 1984.), portugalski (O drama do humanismo ateu, prev. J. Teixeira de Aguilar, Porto, Porto Editoria, 1962.), japanski (djelomičan prijevod: Dosutoiefusuki, humanizumu no higeki, Tokyo, Chikuma shobo, 1952.). Svi bibliografski podaci mogu se naći u: Karl H. NeufeldM. Sales, Bibliographie Henri de Lubac, SJ, 1925.–1974., Einsideln, Johannes Verlag, 2. izd., 1974. i njezine dopune: ‘Bibliographie de Henri de Lubac (ispravci i dopune) 1942.–1989.’, u H. de Lubac, Théologie dans l’histoire, t. II, Questions disputées et résistance au nazisme, éd. M. Sales, coll. ‘Théologie’, Paris, Desclée de Brouwer, 1990., 408–416; M. Sales, ‘Loeuvre du cardinal de Lubac. Eléments de bibliographie’, u Revue catholique internationale Communio 17/5 (1992.), 133–137. Cjelovito izdanje na njemačkom, predviđeno za 1999. kod Johannes Verlaga, Einsideln. (Bilješka Fabienne Clinquart, pregledao Karl H. Neufeld, SJ).

11 Prikaz djela

12 Prikaz djela

svaki put bez značajnijih izmjena. U početku djelo nije bilo zamišljeno u sustavnu obliku, već više kao skup studija, poredanih po utvrđenu planu. U stvari, prvi i treći dio knjige – Feuerbach, Nietzsche, Kierkegaard s jedne strane i Dostojevski s druge – sastoji se od članaka objavljenih, prema autoru, 1941.–1943. u časopisu Cité nouvelle, zapravo 1942. i 1943. Nisu to prigodni članci, ali se u njima vodi računa o okolnostima. U drugo bi ih vrijeme o. de Lubac predložio časopisu Études, koji je tada doživio brodolom. U slobodnoj zoni zamijenio ga je časopis Cité nouvelle, sa sjedištem u Lyonu, gdje se bio povukao dio ekipe časopisa Études, među kojima o. Gaston Fessard i o. Louis Barjon, i pridružio kolegama časopisa L’Action populaire. Pater Gustave Desbuquois, ravnatelj tog časopisa, preuzeo je odgovornost za sudbinu novog naslova. Fourvière, gdje je stanovao o. de Lubac, bijaše u neposrednoj blizini. Opća je usmjerenost časopisa Cité nouvelle bila neodređeno vychijska ili, kako se to onda govorilo, lojalistička, ali bez vazalske ovisnosti, unatoč nekim antenama u službenoj prijestolnici. Pater de Lubac i drugi članovi otpora od samog početka namjerno su se kompromitirali onim što je tada bio isusovački časopis kako bi mu preusmjerili pravac. Pater Fessard svojim poznatim predavanjem ‘O smislu povijesti’, održanom u Vychiju treće adventske nedjelje, te pater Yves de Montcheuil svojim ogledom ‘Nietzsche i kritika kršćanskog ideala’ dali su ideju svom prijatelju da nastavi istim pedagoškim putem. Pritom je valjalo nastupiti oprezno kako bi se izbjegla cenzura, više ili manje budna. Pošto je ovdje spomenutim naznačeno podrijetlo djela, prvo izdanje u jednoj

bilješci napominje ovo: ‘Ovo se djelo trebalo pojaviti za okupacije. Bilo je napisano vodeći računa o nužnu oprezu što ga nameće cenzura i bilo je tiskano prije oslobođenja Pariza. Upravo se time može protumačiti s jedne strane stanovito inzistiranje, s druge pak strane stanovita suzdržanost, stanovito prešućivanje. Takvo kakvo je, ono predstavlja svjedočanstvo.’ Dopustit ćemo sebi stanovitu sumnju s obzirom na treće poglav- 13 lje studije o Dostojevskome, ili je onda bila napisana predviđajući Prikaz djela neizbježan poraz Reicha. Jer ondje je aluzija na Moellera van den Brucka i pohvala pozivu velikih naroda, osobito židovskoga i ruskoga, što bi teško promaklo oku cenzure, sve da je bila uspavana i obeshrabrena. Kako god bilo, danas je teško potanje utvrditi trag u praznini šutnje i prešućivanja. Naprotiv, naglašavanje je nekih stvari očito, osobito u poglavlju ‘Duhovna borba’ i u njegovu zaključku ‘Duh kršćanstva’, gdje su preuzete ideje nabačene u članku ‘Kršćansko tumačenje našeg vremena’, jedinom članku objavljenu 1941. Ti prilozi iz časopisa Cite nouvelle ostavili su u knjizi važan trag, a često su doslovno pretiskani. Ali, u cjelini, preinake su važne, osobito u bilješkama i referencijama pa se osjeća znatno produbljivanje. Tako je rasprava ‘Nietzsche i Kierkegaard’, sa skromnim podnaslovom ‘Povodom dvaju nedavnih prijevoda’, bila prevučena tkaninom, ali time nije izgubila svoju fizinomiju. Pritom je možda, kao što rekosmo, o. de Lubaca potaknuo primjer o. de Montcheuila. Obojica su se ponovo udružila 1942., o. de Lubac navedenim člankom, o. de Montcheuil razmatranjem ‘Zakon ljubavi. Nezadovoljstvo kršćanina’ . Godine 1943. u knjizi će biti

�� ‘Nietzsche et Kierkegaard’, povodom dvaju nedavnih prijevoda, Cité nouvelle, 23(1942.), 1–25;’Le drame de l’ humanisme athée’, Cité nouvelle, 30(1942.), 737–756; ‘Dostoïevski prophete’, Cité nouvelle, 58(1943.), 109–135; ‘Faillite de l’athéisme. Les athées de Dostoïevski’, Cité nouvelle, 59(1943.), 193–221; ‘L’experience de l’éternité. La’nouvelle naissance’ selon Dostoïevski’, Cité nouvelle, 60(1943.), 297–330; ‘Le combat spirituel’, Cité nouvelle, 65(1943.), 769–783. Cité nouvelle, 4(1941.), 344–362. Cité nouvelle, 12(1941.), 1153–1187.

�� Vidi infra, str. 11–12. Cité nouvelle, 18(1941.), 545–566; članak je objavljen sljedeće godine u obliku djelca: Explication chrétienne de notre temps, Paris, Orante, coll. ‘Les Lampes’ 3, 1942., 35 str. �� Pritom se također možemo pozvati na de Montcheuilov prikaz Kierkegaardova djela Post-Scriptum aux Miettes philosophiques (s danskog preveo Paul Petit, Gallimard, 1941.), objavljen u: Construire. Etudes et croquis, 1941., 3e série, 325. Cité nouvelle, 33(1942.), 1052–1063.

14 Prikaz djela

razrađena dva članka o Dostojevskome, ‘Dostojevski prorok’ i ‘Stečaj ateizma. Ateisti Dostojevskoga’. Pater de Lubac istodobno će časopisu povjeriti tekstove drugog nadahnuća: ‘Razmišljanja o ideji o Bogu’ i ‘Paradoksi o prilagodbi’.10 Glavna razlika između članaka i zbornika sastoji se u tome što je Auguste Comte u knjizi zamijenio Proudhona. Tomu je posljednjem iskazana čast u časopisu 1943. pod naslovom ‘Antiklerikalac Proudhon’11 i ‘Proudonovske kreposti’.12 Dosta je lako pogoditi razlog zbog kojeg je uzet ovaj a ne onaj: premda je bio antiklerikalac, Proudhon ne ulazi u okvir ateističkog humanizma, on nije ni za antiteizam ni protiv njega; premda je bio ateist, on je bio od onih ‘ateista koji su sjali od Božje riječi’, kako kaže Péguy o Bernardu Lazareu. Osim toga, o. de Lubac, privučen pomnom naklonošću, već je imao građu za opsežnu knjigu, koju vjerojatno nije želio oplijeniti i koju će nešto kasnije objaviti. Riječ je o Drami ateističkog humanizma, objavljenoj 1945. Uostalom, Auguste Comte, nepristrano istražen, premda bez poštede, nudio je paradigmu humanističkog ateizma, društva posve izgrađena u funkciji obogotvorena Čovječanstva, poput anamorfoze Božje države ‘na čvrstim temeljima’. Njegova utopija na francuski način sažimala je pola stoljeća sensimonovskog socijalizma i opisivala laičku religiju, strogo imanentnu. Ona je dovršila pokret koji je započeo Feuerbach, uspostavila ravnotežu spojenih posuda, prenijela sveto u čovjeka pa ga prema tomu pobožanstvenila. Utjecaj Augustea Comtea ne smije se mjeriti uglavnom slabim prihvaćanjem pozitivističke religije, već trajnih uspjehom sekularističkog biča. Pater de Lubac ozbiljno je shvatio pozitivističku utopiju. Nije odabrao ubojitu ironiju kako bi se suprotstavio Augusteu Comteu, premda je lako izvrgnuti ruglu monomaniju Velikog Svećenika čovječanstva i potanko razrađen kult što ga je uspostavio. Premda � Cité nouvelle, 26(1942.), 339–349. 10 Podnaslov: �� ‘Najprije biti’, Cité nouvelle, 46(1943.), 131–144. 11 Cité nouvelle, 48(1943.), 309–331. 12 Cité nouvelle, 52(1943.), 697–720.

je bio dobrohotan, čak se i Henri Gouhier podsmjehivao na račun Comteove osobe. Pater de Lubac nije držao mudrim rugati se nastranim vratolomijama poremećena mozga. Zašto? Jer kontizam nije osamljen delirij, riječ je, na društvenoj ljestvici, o nerazmjernu ishodu napuštanja Boga i čovjekovu skretanju prema autarhiji. Comte nije antiteist, on je čak na svoj način žarki vjernik, ali se njegovo vjerovanje izokrenulo, prevrnulo se poput iščupana 15 stabla. Prikaz djela Na drugom polu humanističke bludnje smjestio se drugi paranoik, lucidni luđak Friedrich Nietzsche. Nietzsche je tragičan ishod, i to ne samo zato što je razumom platio svoj hybris, već i stoga što nije prikrivao užasnu cijenu nadčovječanstva. Njegov je ateizam borben. Ono što je u Augustea Comtea umekšano, to jest revendikacija, uzurpacija, žestoko odzvanja u Nietzschea. On je tip ‘postulatnog ateizma’, kako ga je nazvao Max Scheler: ili Bog, ili čovjek, koji se oslobodio i zauzeo njegovo mjesto. Nietzsche je u svoje konsekvencije unio predfrojdovsku pobunu, osvetu sinova. Na koncu konca više nema ni Boga ni čovjeka. Užasno nas se doima žalosna slika proroka iz Sils-Marije, zgrčena na divanu u Torinu, prije nego što je odveden u psihijatrijsku bolnicu. Žalio se prijatelju Overbecku, pristiglu u žurbi, zbog teške dužnosti koja ga je zapala da odsad upravlja svijetom. U svojoj je osobi simbolizirao potresan poraz nadčovjeka. Nakon rata puno je napisano o Feuerbachu i Nietzscheu, često su o njima nastali pozamašni svesci, a oni su postali pravi glasnici novog vremena, čak teološki savjetnici. Međutim, kratke i sažete stranice o. de Lubaca, popraćene brojnim bilješkama, gotovo ni u čemu nisu zastarjele. Pristajući na njihovo ponovno objavljivanje, autor se žalio na njihovu nedostatnost. Držim da je to bilo bez razloga, jer je išao izravno u srž a nakana mu ne bijaše napisati učeno djelo. Valja ipak, na što on upućuje, voditi računa o posljednjoj redakturi Mističnih sučeljenja.13 Drugo je poglavlje malčice u pozadini. To je sjajan osvrt na dva prijevoda, na Rođenje tragedije i 13 Vidi �� str. 6, bilj. 1.

16 Prikaz djela

na Postscriptum. K tomu je to mladenačko Nietzscheovo djelo bilo prigoda da se krene tragom poznatog članka o. Jeana Danieloua o ‘Francuskoj kulturi i misteriju’14 te da se u britku sažetku sučele poganski mit i kršćanski misterij, u igri opreka čije prikrivene misli nisu zavarale upućene. Kierkegaard je samo trenutna pojava. On nije pregazio ognjenu rijeku, Feuerbach, on se uzdiže kao Nietzscheov potivnik, primjerice u Jaspersa, po kojem su oni ‘iznimka’. Međutim, o. de Lubac u tome je dosta oprezan, dijelom pod utjecajem Jeana Wahla i unatoč prijateljstvu prema Paulu Petitu. Kierkegaardu je pripalo tijesno mjesto u njegovu prikazu. Zbunjen je Nietzscheovom blizinom. Osamljen je u bitki oko ateizma pa snaga kršćanskog odgovora neće pripasti njemu već Dostojevskomu. Pater de Lubac odmjeren je u pohvali: ‘Kierkegaard je više poticajan nego pouzdan autor’15 i malo smo iznenađeni videći kako se u razradi ocrtava stanovita rehabilitacija Hegela. Naprotiv, Kierkegaard je dobio obrise svjedoka vjere i ‘glasnika transcendencije’.16 Kad se sjetimo koliko je o. de Lubac u tome nastojao oko Posve Drugoga i Transcendencije, postignuće je bilo vrijedno napora. Međutim, apologija kršćanstva očito pripada Dostojevskomu, u slijedu poglavlja, tamnih i potresnih. Drama egzistencije ondje se neprestano isprepleće s tragičnošću ateizma. Krajnja senzibilnost o. de Lubaca zajedno s njegovom lucidnosti prokrčila je putove dubinskoj psihologiji, koja smućuje manje naviknule čitatelje. Ondje on inaugurira stil kritičke teologije koji će preuzeti Hans Urs von Balthasar u monografiji o Bernanosu, a Albert Beguin u svojim izlaganjima o Bloyu i Péguyjevoj Evi. Nema se što više prigovoriti nadahnutoj egzegezi koja je znala izlučiti eliksir nakon nedavnih radova Berdjajeva, Evdokimova ili Guardinija.17 Možda se autor mogao malo više zaustaviti na patetičnom liku Ivana Karamazo14 Esprit 9/100 (mai, 1941.), 471–487. 15 Infra, str. 111. 16 Infra, str. 113. 17 �� Romano Guardini, L’Univers religieux de Dostoïevski, s njemačkog preveli Henri Engelmann i Robert Givord, Paris, Ed. du Seuil, coll. ‘Esprit’, 1947.

va – kojeg je Luigi Pareyson, jedan od njegovih rijetkih takmaca, smjestio u središte svoje interpretacije kao zagonetku ateizma i teodiceje – na Ivanu, nezaboravno ocrtanu liku, koji daleko iza sebe ostavlja pomalo konvencionalnu Aljošinu fizionomiju i onu Dmitrijevu, ispaštajuću i dojmljivu. Jednako tako Stavrogin, ‘demon’ ili ‘opsjednuti’ među ‘demonima’ ili ‘opsjednutima’, uistinu dijaboličan ateist, nije naslikan s crtama romantičarskog Sotone. Et 17 daemones credunt.18 Tomu knezu zla ne nedostaje to da zlo čini iz Prikaz djela dosade. Naprotiv, o. de Lubaca, istodobno kad i Alberta Camusa, vidljivo se dojmio inženjer Kirilov, pustolov fiksne ideje, tjeskobno opsjednut ljudskom slobodom, vitez skitnica čiji se san carske slobode bijedno raspršio. U njemu je vidio, uz vrtoglavicu slobodnog čina, nedosežno dno religioznosti koja se šćućurila u stanovitim stavovima izazova i neprihvaćanja. Jedan drugi lik, ovaj put s druge obale, ‘idiot’ Miškin, zaokupio je de Lubacovu gonetalačku pažnju. U tome razoružanu biću, koje je istančano analizirao Romano Guardini, autor je otkrivao amblematsku sliku nevine dječice, kojima je otprve obećan ulazak u kraljevstvo nebesko. Pritom se, na žalost, zadovoljio time da u knezu naznači samo kristovski simbol, kojemu Guardini ipak nije iscrpio sva značenja. Iz galerije ateističkih likova Dostojevskoga izranja visoka silueta jednog starca, Veliki inkvizitor, ‘najdojmljiviji lik’ i ‘nedvojbeno najproročkiji od svih likova koje će iznjedriti genij Dostojevskoga’.19 Kardinal iz Seville ateist je u dvostruku smislu, za sebe i za druge. Sa Sotonom je sklopio ugovor, ali ne faustovski, i tom savezu duguje moć i laž. On uopće ne osjeća potrebu da bude propovjednikom nevjere, propagandistom laicizma. Dovoljno je da svjetini dadne kruha, igara i čaranja pa da ona postane poslušna i mlitava, kako bi anestezijom u njoj umrtvio religiozni žar i ništavilu priveo otuđeno stado. Velikom Inkvizitoru pripada gorko znanje o nihilizmu, povezano s perverznom radošću pružanja filtara samoobmane, znanje koje se rasprostrlo nad Europom poput mrtvačkog pokrovca. Stoga 18 ‘I �� đavli vjeruju’ (Jak 2,19). 19 Infra, str. 342.

18 Prikaz djela

pravi Kardinalov neprijatelj nije nepostojeći Bog, već Krist, glasnik slobode. Riječ je zapravo o Antikristu, ili o jednom njegovu preteči i glasniku, za koje nam povijest pruža nekoliko užasnih primjera. Dakako, Inkvizitorovo proročanstvo, uspavana sloboda, potom silom uzeta od mnoštva, još je pred nama; sve dosad smo mogli razotkrivati suptilne oblike diktatire nad savjestima, ali ona i dalje napreduje, neumoljivo, pod krinkom sekularizma. To prerušavanje dobra izazivalo je neutješnu bol u vremešnoga patra de Lubaca. Svi autori koje je istraživao o. de Lubac, dok su mu pred očima bila ratna razaranja, bili su, pa i Auguste Comte posredstvom okolišanja Francuske akcije, snažno uključeni u ono što će se zatim nazvati modernitetom a nedavno postmodernom. No Dostojevski je među njima najdublji i najpronicaviji, jer je istodobno ‘čovjek podzemlja’ i osvetnik Božji. U njemu se iskristaliziralo sve ono što može izazvati patnju zbog Boga, od mržnje do praštanja, od neprihvaćanja do zaziva. Time je o. de Lubac također razotkrio vlastite motivacije. Taj revan proučavatelj tradicije nikad nije išao za erudicijom radi nje same, premda je njome bio snažno obuzet. Želio je narodu kršćanskomu priskrbiti bogata tla, dotad lišena nasljednika i gotovo na ugaru. Kako je bio preskroman, rado je govorio da je samo nanizao biserje na ogrlicu. Nije izustio ni riječi o maru i daru lovca na bisernice! Cilj mu je bio jedino to da nasiti moderni svijet, koji je gladovao za božanskim i ne znajući to. Ukupno djelo o. de Lubaca odsvirano je na dvjema strunama: na struni iztraživača i otkrivača blaga, te na struni promatrača i bratskog iscjelitelja, nadnesena nad boljke svojeg vremena kako bi ih iscijelio ili ublažio. Nije skretao s pravca koji je usvojio od svog učitelja Mauricea Blondela i nije napuštao ovo pravilo: ‘Reći nešto što će biti važno onomu koji ne vjeruje’. Vjerniku također. Drama ateističkog humanizma poruka je upućena svima s obzirom na opasnosti i kušnje koje pogađaju kršćansku vjeru a s njome i vjeru u čovjeka. Ateizam je teška prijetnja svijetu, ali njegovi izdanci, humanizam, scijentizam, ‘terenizam’, sekularizam, utopija…, stoljećima ne prestaju zavoditi kršćane, a dextris et a sinistris. Henri de Lubac započeo

je svoju profesorsku karijeru na katedri fundamentalne teologije na Katoličkom institutu u Lyonu. Ostao je vjeran dvodijelnu obilježju svog poučavanja: pokazati u svoj svojoj širini i punini kršćanski misterij kao istinu koja osvjetljuje sebe samu i tminu; dosegnuti ljudsko srce u njegovu intimnu pristupu, na drhtavu mjestu priznanja i poziva (‘sveta točka s koje se moli Pater Noster’). Taj posljednji aspekt okrznjuje stranice s komentarom, od čega one 19 katkad zatrepere. Dostojevski je također orkestrirao ono čemu je Prikaz djela Blondel naučio o. de Lubaca: Onima koji su krivom uporabom razuma izgubili predosjećaj misterioznih zemalja, prave čovjekove domovine, Dostojevski vraća taj predosjećaj: stoga ćemo zamoliti naše filozofe da ponovo uđu u trag tom predosjećaju polazeći od samog razuma.20 I nešto dalje: Bog je prijeko potreban čovjeku. /…/ Bog ih duboko uznemiruje. /…/ Čovjek je ‘teotropno’ biće. Premda je izložena napadajima sa svih strana, vjera je neuništiva u njegovu srcu. /…/ Jer ‘čovjek ne može živjeti bez Boga ‘nezaustavljiv polet duše, stvorene na sliku Božju.21 Je li o. de Lubac griješio zbog optimizma? Noć ateizma i dalje stere svoje sjene nad zemljom, poput Budine sjene po Nietzscheu. Ali, mlin Božji melje polako, već puno znači i to da se zlo razotkrije kao izokrenuto dobro. Bez pretjerane rječitosti, čak bez ikakve elokvencije, autor je ovog sveska primijenio tečnost svoga prozirna načina pisanja, jasnoću svog argumentiranja, kako bi pokazao laž i ništavilo idola načinjenih ljudskom rukom. Tako je nadišao gledište izravne aktualnosti, na što su ga, uostalom, prisilile okolnosti. Budući da je bio aktivno angažiran u Pokretu otpora, okružen sudionicima jednako ugroženima poput njega, čak i više od njega, pisao je svoje lijepe tekstove u tešku okruženju odgođene smrti, proživjevši na neki način opunomoćeno metafizičko iskustvo ‘primiteta’ – što je nedvojbeno njegova kovanica – ‘koje se zacijelo 20 Infra, str. 354. 21 Infra, str. 356–361.

20 Prikaz djela

može iskusiti u apsolutnome smrtnom času’.22 Zaključak studije o Dostojevskome i cijele knjige može se čitati kao diskretno odavanje hvale patru Yvesu de Montcheuilu, kojeg su Nijemci strijeljali u kolovozu 1944. Posuđujući, tako reći, posljednji pogled svojeg prijatelja o. de Lubac se usudio razmišljati ‘o ovome svijetu s gledišta smrti, to jest s gledišta vječnosti.23 Chantilly, 25. veljače 1988. Xavier Tillette, SJ profesor emerit na Katoličkom institutu u Parizu i na Gregorijanskom sveučilištu u Rimu

22 Infra, str. 412. 23 Ibid.

B i l j e š k a o A u g u st e u C o mt e u , Ch a r l e s u M a u r r a s u i k r š ć a n st v u

Drugi dio Drame ateističkog humanizma, najopsežniji u knjizi, 21 bavi se pitanjem koje dira u srž kršćanske savjesti. Autor poka- Bilješka o zuje kako je Auguste Comte htio nadići kršćanstvo utemeljujući Augusteu Comteu, pozitivističku religiju, religiju ‘konačnog stanja’ ili ‘normalnog Charlesu i stanja’ u kojem je čovjek napokon dosegnuo svoju zrelost. Ta nova Maurrasu kršćanstvu religija predstavlja dvostruku prijetnju kršćanstvu: prva i najteža prijetnja sastoji se u raspadanju pojedinačne savjesti i pojma osobnog spasenja zbog prihvaćanja posve izvanjskoga društvenog reda, koji u svoju službu upreže ukupnu pojedinčevu energiju. Taj postupak uključuje apsolutistički politički poredak i nije slučajno to što teolog u vezi s time podsjeća na ‘užas režima prema kojima se zaputilo čovječanstvo bez Boga’.24 Druga se prijetnja sastoji u tome što katoličke duše pritišće rizik zavodljiva ‘reda’, koji se kiti ostacima staroga katoličkog režima te tako podržava dvoznačnost i zbrku dozivajući u sjećanje njegovu baštinu i govoreći o njegovu kontinuitetu. Po teologovim riječima, ta je prijetnja ‘jedna od onih koje nas najopasnije tište’. Ona je, k tomu, veoma prisutna u ‘sadašnjim kampanjama protiv individualizma’, koje ‘se nadahnjuju mišlju Comtea i njegovih učenika.’25 Među tim opasnostima on navodi mislioce koji su više ili manje sljedbenici ili poklonici kontovskog sustava, kao što su filozofi Alain, Georges Deherme, ili čak Alfred Loisy, ili pak, još bliže našem vremenu, Jean Coutrot i njegova poznata ‘sinergija’. Tko je svjestan kontovskog podrijetla današnjega tehnokratskog jezika? Međutim, teolog smjera još na jednu opasnost, opasnost moras24 Infra, str. 274. 25 Infra, str. 275.

22 Bilješka o Augusteu Comteu, Charlesu Maurrasu i kršćanstvu

ovske napasti, koja je, djelujući godinama, pridonijela uspavljivanju kršćanske savjesti mnogih katolika. Te stranice, nastale za Drugoga svjetskog rata i vichyjskog režima, koji je Maurrasu pružio priliku da se okuša njegova misao, napisao je čovjek koji je u mladosti susretao crkvene i religiozne elite, koje je prožimao duh Francuske akcije, premda ga taj duh nikad nije obuzeo. Ako se k tomu kaže da je bio zaređen za svećenika 1927., usred krize koja je uslijedila nakon papine osude Francuske akcije u prosincu 1926., razumljivo je kako de Lubac nije mogao ostati postrance tom događaju. Više njegovih napisa iz 1930-ih godina pokazuje da je bio svjestan opasnosti i kako je bio čvrst njegov nauk.26 Čitatelj stranica o Augusteu Comteu ne može ne biti zapanjen time koliko struktura Maurrasova sustava nalikuje Comteovu. Henri de Lubac doktrinalnog vođu Francuske akcije smatra ‘jednim od najpoznatijih Comteovih učenika’. Pomno je čitao ključne tekstove Maurrasova djela o toj temi: ponajprije najpoznatije članke o Augusteu Comteu objavljene 1902. u časopisu Minerva i preuzete u časopisu L’Avenir de l’ intelligence (1905.), jednako kao i dva glavna djela koja je Maurras posvetio svojim odnosima s katolicizmom, Vjersku politiku (1912.) i Francusku akciju i katoličku vjeru (1913.). On također citira, zbog aktualnosti, djelo Spontana kontrarevolucija (1943.). Ako ne spominje ni Tri političke ideje (1898.) ni Monotove (1899.), čini to stoga da ukloni političke aspekte u korist doktrinalnih. Upravo zbog toga on se poziva na najkontovskijega među utemeljiteljima Francuske akcije, na Leona de Montesquiou- Fezensaca, kojeg naziva ‘pravim vjernikom’, ‘koji je promijenio stav čitanjem A. Comtea’. De Lubac navodi više djela toga posljednjeg autora: Politički sustav Augustea Comtea (1907.), Pozitivističke konsekracije ljudskog života (1908.), Bonaldov realizam (1911.). Toj dokumentaciji dodaje praktičnu knjižicu 26 ‘L’autorité �� de l’Eglise en matière temporelle’, Théologies d’occasion, Paris, Desclée de Brouwer, 1984., 215–254; ‘Augustinisme politique? ‘, ibid., 255– 308; ‘Patriotisme et nacionalisme’, La Vie intellectuelle, 19(25 janvier 1933.), 283–300.

Georgesa Bouyxa Crkva Reda (1929.), o kojoj treba nešto reći. Riječ je o nalogu što ga je, neposredno nakon osude Francuske akcije, uputio isusovac Antoine Dieuzayd, žestok protivnik tog pokreta, dijecezanski dušobrižnik bordleškog ogranka Katoličkog udruženja francuske mladeži. Nalog je bio upućen Georgesu Bouyxu, mladome bordleškom studentu prava, a svrha mu je bila da mladim angažiranim katolicima jasno ukaže na pozitivističke 23 korijene morasovske doktrine. To što se njome poslužio teolog, Bilješka o Augusteu ističe vrijednost te knjižice, raširene u katoličkoj eliti. Comteu, Poput Comtea, Maurras gaji utemeljiteljsku ambiciju i neke Charlesu i crte njegova karaktera, njegov entuzijazam, njegova nesebičnost Maurrasu kršćanstvu podsjećaju na Comteov model. Tako je i s Comteovom iskrenošću, kojom se također nadahnjuje šef škole Francuske akcije: Dakako, nije riječ o tome da se imalo posumnja u Comteovu iskrenost; ona je nepodijeljena i očita, i upravo njoj, toj masivnoj čestitosti, sigurnoj u se, može se pripisati izvanredna snaga misli, čija simplifikacija često ide do deformacije i čije su ‘pozitivističke’ pretenzije često okrnjene.’Čovjek uistinu superioran, piše on, nikad nije mogao vršiti nikakav utjecaj na svoje sljedbenike ako najprije sam nema intimna uvjerenja.’ Te se riječi mogu najbolje primijeniti na njega sama. Sve se dakle zbivalo s ove strane svjesne zone. Nikakva se podvala nije prokrala u sustav, do krajnosti dosljedan.’27 Minimalistički pristup ne bi odgovarao istini. Ima u Comtea punine u nakani i ambicije koju treba priznati. Zar ove riječi izrečene o Comteu ne vrijede također za Maurrasa: ‘Svi oni koji su htjeli graditi, najprije su se pokazali čudnima i smiješnima; /…/ zaista su to mnogi bili, ali /…/ čak i među njima bilo je nekih koji su bili nositelji velikih zamisli i koji su sijali za budućnost. Među njima je Auguste Comte.’28 Oba sustava imaju više zajedničkih crta: isto odbacivanje svakog individualizma, shvaćena kao sinonim anarhije; isto odba27 Infra, str. 172–173. 28 Infra, str. 231.

24 Bilješka o Augusteu Comteu, Charlesu Maurrasu i kršćanstvu

civanje monoteizma i ideje osobnog spasenja, koje se smatra sebičnošću, ista mržnja prema Isusu iz Evanđelja, prevratniku i rušitelju reda; isto veličanje kolektivnosti, Čovječanstva ili Velikog Bića po Comteu, francuske Domovine po Maurrasu, čak mržnja prema protestantizmu i slobodi istraživanja, prema židovstvu i starozavjetnim spisima, ista apologija ‘katoličkog sustava’ u opreci prema kršćanstvu, ista povijesna rekonstrukcija povijesti Zapada. Naposljetku, isti prijedlog saveza što su ga pozitivisti uputili katolicima protiv svih poticatelja anarhije i nereda: Židova, protestanata, deista, metafizičara, protivnika prirodne ‘društvene fizike’. Slična se obilježja susreću i na području političkog djelovanja: odbacivanje demokracije, nužno posezanje za silom, nužnost prvenstva političkoga: ‘Dakle, riječ red vazda znači prvenstvo mentalnoga, i to u tome smislu da bi uzaludno bilo bez doktrine pokušati rekonstruirati društvo i da se ništa ne bi moglo učiniti ako se ne konstituira ‘jezgra dostojna pravih sociokrata’; ali, na području akcije riječ red znači prvenstvo političkoga. Čim se uspostavi, ‘jezgra sustava treba nastojati da se domogne vlasti.’29 Da bi se mogao uspostaviti savez s katolicima, nužne su transpozicije: sve su riječi dogmatskog područja i katoličke discipline iskrivljene i preinačene u smjeru koji im daje drugi smisao. Tako se iz monoteizma prelazi u politeizam i fetišizam. Ta religija zamjene ne uspijeva stvoriti mističan polet i bliska je ‘sublimnoj senzualnosti’. To je u stvari izdaja katolicizma, riječ je o njegovu nijekanju. Ta izdaja nedvojbeno poprima nešto različite aspekte u Maurrasa onoliko koliko se njegov antiindividualizam razlikuje od Comteova, pri čemu se kolektivitet Čovječanstva zamjenjuje kolektivitetom Domovine.30 Međutim, konačan se rezultat u osnovi ne razlikuje: ne preostaje nikakav pojam osobnog spasenja, nikakva sloboda 29 Infra, str. 262. 30 M. Sutton, Charles Maurras et les catholiques français, Paris, Beauchesne, 1994., 37 s.

savjesti. Jednako kao što je Augusteu Comteu ‘pojedinac samo apstrakcija ako nije organ Velikog Bića’, jednako tako po Maurrasu ‘pojedinac nema autonomije izvan svoje integriranosti u Domovinu, u božicu Francusku’. U oba slučaja nema više prozirnosti, nema nikakva odnosa prema Apsolutu, riječ je o savršenu relativizmu. U oba slučaja također nadahnuće se crpi iz tradicionalističke filozofije, baštinjene od de Maistrea i de Bonalda, to jest iz het- 25 erodoksne filozofije, strane autentičnoj Predaji. Budući da je ta Bilješka o filozofija bila nositeljica dualizma koji postupno nagriza, ona je Augusteu Comteu, obavila ‘laganu i nezamjetnu dekristijanizaciju katoličkih duša’. Charlesu i ‘To slabljenje katoličkog duha u mnogim dušama’ pater Henri de Maurrasu kršćanstvu Lubac izričito je pripisao morasizmu kad je u Katoličanstvu31 razotkrivao ‘svetogrdnu opreku koju su neki pisci izvana uspostavili između kršćanstva i katolicizma’. Bili su to oni isti pisci koji su hvalili Crkvu ‘zbog toga što je, u nedostatku boljega, uspavala kršćanski duh’, što je njegovu snagu – njegov ‘otrov’ – uklonila iz ‘novoga evanđeoskog vina’, pisci koji su u crkvenoj vlasti htjeli ‘vidjeti samo posve ljudsku ustanovu, u službi ljudske grupe, čuvaricu ‘reda’, odlučno čvrsta’. Spis koji se odnosi na kontizam i njegov izdanak morasizam također je povezan s jednom od središnjih tema djela o. de Lubaca, preuzetih i produbljenih s teološkog gledišta u Nadnaravnome32. Ondje je kritizirao morasovsku ideju nadnaravnoga, koja bi poslužila kao metafizičko i religiozno utočište prirodnim zakonima i ne bi se de facto protivila pozitivističkoj politici. 33 Godine 1986., u Pismima gosp. Étiennea Gilsona, upućenima o. Henriju de Lubacu i koja je ovaj komentirao, de Lubac će biti izravniji: 31 Les Aspects sociaux du dogme, Paris, Ed. du Cerf, coll. ‘Unam Sanctam’ 3, 1ère éd., 1938., 274. 32 Études historiques, Paris, Aubier-Montaigne, coll. ‘Théologie’ 8, 1ère éd., 1946. 33 Surnaturel. Études historiques, novo izdanje s prevedenim latinskim i grčkim citatima, izd. i predgovor: M. Sales, Paris, Desclée de Brouwer, coll. ‘Théologie’, 1991., 415.

26 Bilješka o Augusteu Comteu, Charlesu Maurrasu i kršćanstvu

U prvoj trećini ovog stoljeća postojao je stanovit tomizam, pomiješan s doktrinom Francuske akcije, koji se mogao pozivati na velika imena pa je zavodio mnoge intelektualce, infiltrirao se u ‘integrističke’ ćelije. Bučan glas Léona Daudeta vrbovao mu je neofite u široj publici. Glas Charlesa Maurrasa, prigušeniji, pjevao je himnu ‘bijeloj svjetlosti’ koja, zahvaljujući velikom kardinalu Mercieru, ponovo zrači iz svetog Tome i njegova učitelja iz Stagire, otkrivajući nam tajnu stvari, ponovo nas učeći smjerodavnim hijerarhijama, podsjećajući nas na istine koje nam omogućuju izravan pristup temelju zbilje.34 Potkraj života, u Spomenspisu na svoje radove, teolog se vraća na temu tog opiranja morasizmu, donoseći ovo ležerno nijansiranje: Jednako kao neke stranice iz ‘Katoličanstva’, ‘Drama’, osobito dio posvećen Augusteu Comteu, nipošto se nije svidjela morasovcima. Međutim, poznato mi je da me je Charles Maurras čitao u zatvoru, s perom u ruci, i da je na više mjesta zabilježio da je moj uvid bio ispravan. Dakako, izvjestitelj35 koji mi je dao te pojedinosti, potkrijepivši ih citatima, mogao je izostaviti druga mjesta na kojima me, možda, žestoko pobijao.36 Zahvaljujući ljubaznosti gđe

34 �� Paris, Ed. du Cerf, 1986., 183. Vidi J. Prevotat, Catholiques français et Action française, étude des deux condamnations romaines, Université de Paris-XNanterre, 1944., doktorska teza (koju će objaviti Fayard 2000.). Razumijevanje osnovnih teoloških uloga i crkvenih rasprava uključenih u toj aferi puno duguje brojnim razgovorima koje je o. de Lubac vodio s autorom te dizertacije. 35 �� Veoma je vjerojatno da je riječ o Victoru Nguyenu (1936.–1986.), vrsnu poznavatelju Maurrasova djela i arhiva, a autor je važne knjige (Aux origines de l’Action française. Intelligence et politique à l’aube du XX e siècle, Paris, Fayard, 1991.). Victor Nguyen, u društvu autora ove ‘Bilješke’, posjetio je o. de Lubaca u Sèvreskoj ulici početkom 1980-ih godina, kako bismo mu pokazali primjerak Drame ateističkog humanizma s Maurrasovim bilješkama. Victor Nguyen trebao je nešto kasnije posjetiti o. de Lubaca da porazgovaraju u četiri oka. 36 Mémoire sur l’occasion de mes écrits, éd. G. Chantraine; novo izdanje s kazalom i prijevodom tekstova sa stranih jezika, Namur, Culture et Vérité, 2e éd., 1992., 39.

Nicole Maurras,37 čitatelj će u Dodatku (str. XXVIII–XXXV) naći bilješke koje je Charles Maurras zapisivao uz prvo izdanje Drame. One će mu omogućiti da procijeni obazrive uvide o. de Lubaca. Važno je naglasiti, kako bismo ušli u srž pitanja, koliko analiza o. Henrija de Lubaca osvjetljuje protukršćansku narav kontovskog sustava i njegova morasovskog naslijeđa. Vrijeme nije umanjilo utemeljenost njegovih razmišljanja. Proučavanja tog teologa bit će nezaobilazno vrelo svima onima koji ozbiljno žele shvatiti što znači ispovijest kršćanske vjere. 28. kolovoza 1998. Jacques Prevotat, profesor suvremene povijesti na Sveučilištu Lille III.

37 �� Veoma se zahvaljujem gđi Nicole Maurras, sa svoje strane i sa strane izdavača ovog djela, što je bila tako ljubazna da mi pošalje preslik svih bilježaka koje je olovkom ispisao Charles Maurras.

27 Bilješka o Augusteu Comteu, Charlesu Maurrasu i kršćanstvu

uvod

Premda poglavlja ovog djela nisu sustavno okupljena u jednu 29 cjelinu, njihov predmet, u autorovoj nakani, nije zbog toga manje Uvod cjelovit. Ispod bezbrojnih površinskih tokova, koji u svim smjerovima raznose misao naših suvremenika, činilo nam se, u stvari, da odavna postoji dublji tok, ili, bolje rečeno, vrsta golema skretanja: djelovanjem znatna broja svoje misaone elite, zapadno čovječanstvo poriče svoje kršćanske izvore i odvraća se od Boga. Nije riječ o vulgarnom ateizmu, koji više ili manje postoji od pamtivijeka pa ne nudi ništa značajnijega; također nije riječ o čisto kritičkom ateizmu, čiji učinci danas bivaju sve rasprostranjeniji, ali koji ne predstavlja živu snagu, jer se pokazuje nesposobnim da zamijeni ono što razara: on samo dube korito toku o kojem kanimo govoriti. Suvremeni ateizam sve više postaje pozitivan, organski i konstruktivan. Pridružujući imanentizmu mistične prirode lucidnu svijest o čovjekovu razvitku, on poprima tri glavna lica, što ga mogu barem simbolizirati tri imena: Auguste Comte, Ludwig Feuerbach (kojemu valja pridružiti ime njegova učenika Karla Marxa) i Friedrich Nietzsche. Nizom posrednika, pridodanih učenja, mješavine i čestih izobličenja, učenjem te trojice mislilaca iz prošlog stoljeća danas se nadahnjuju čak tri filozofije, filozofija egzistencije, društvena i politička filozofija te ona individualistička, a svaka od njih djeluje svojom moćnom privlačnošću. Aktualnost je dakle njihova proučavanja više nego očita. Kolike god bile mijene uzroka i stranaka koje se međusobno bore na prednjem dijelu pozornice, postoji opasnost da ta učenja još dugo budu aktualna, možda u obnovljenim oblicima. Pozitivistički humanizam, marksistički humanizam i ničeovski humanizam puno su više od ateizma u običnom smislu te riječi; u temelju svakoga od njih posebna je negacija: antiteizam ili, pre-

30 Uvod

ciznije rečeno, antikršćanstvo. Koliko god među sobom bili oprečni, njihove implikacije, podzemne i očite, brojne su, pa kako im je zajedničko odbacivanje Boga, slične su im i neke posljedice toga, od kojih je glavna uništenje ljudske osobe. Ovdje smo nastojali osvijetliti to dvostruko obilježje, pri čemu smo držali da to jednostavno izlaganje neće zacijelo biti najdjelotvornije ‘pobijanje’, ali će biti najprikladnije da se njime započne. Na ovim stranicama čitatelj neće naći gotovo nikakve teorijske rasprave. Također neće moći naći gotovo ništa od onoga što se općenito naziva ‘teologijom’. Ovo je samo povijesna slika u kojoj je samo naglašena bitna crta, za koju nam se često činilo da je premalo drugdje istaknuta. Riječ je, dakle, ponajprije o ‘osvještenju’ predloženu kršćanima, o tome da postanu svjesni duhovne situacije u svijetu u kojem su angažirani. Nije nam nepoznato da je pozitivizam golema konstrukcija znanstvene filozofije i ‘pozitivne politike’; da je marksizam, koji je u Kapitalu dobio svoju sumu ako ne i svoju bibliju, širok i moćan sustav političke i socijalne ekonomije; da Nietzscheova misao nudi obilne pedagoške izvore u najdubljem smislu te riječi, iznimno bogate. Ondje se susreće mnogošta o čemu kršćanin ne treba zauzimati stav; mnoge druge sastavnice, često proturječne, moći će s pravom držati svojima, pošto ih izvadi iz sustava koji ih krivotvori te ih međusobno uskladi. Pritom se ne smije prestrašiti mnogih smionih postavki. Osim toga, ondje će moći čitati kritike, katkad u obliku najtežih blasfemija, kojima će morati priznati opravdanost. Te tri cjeline ne tvore, uostalom, tri strogo odijeljena bloka. U stvarnome životu u mnogim savjestima dolazi do dubokih podvojenosti, tako da svi oni koji se smatraju pozitivistima, marksistima ili ničeovcima, a to možda dobrim dijelom i jesu, ipak nisu ateisti. Neki, na primjer, ostavljajući otvorenim metafizički problem, pridružuju se marksistima samo zbog socijalnog programa, ili čak, bez potanjeg ispitivanja tog programa, zbog vlastitih društvenih aspiracija; katkad su više kršćani od onih koji se protiv njih bore; često su također pronicaviji tumači povijesti. Neke maksime kontovskog ishoda mogle su poslužiti kao izraz onomu što je najzdravije u konzervativnim sredinama. Štoviše, jednako tako

znamo da mnoge misli, više ili manje marksističkoga, ničeovskoga ili pozitivističkoga kova, već mogu naći svoje mjesto u ovome ili onome novom nacrtu ili sintezi, kojima ipak nećemo osporiti ni pravovjernost ni vrijednost, pa čak ni prikladnost. Usvajanje u Crkvi nikad ne prestaje i nikad nije prekasno da se ono poduzme! K tomu postoji i unutarnja logika pojedinih sustava, njihovo temeljno nadahnuće koje ih je obliko- 31 valo i koje ih održava. Stoga je prijeko potrebno uvidjeti upravo Uvod to sa svom jasnoćom, ako ne želimo opasno krenuti stranputicom. U sva tri sadašnja slučaja to nadahnuće, ta logika snažno guraju čovječanstvo daleko od Boga, povlačeći ga istodobno na putove dvostruka ropstva, društvenoga i duhovnoga. Feuerbach i Marx bijahu uvjereni, jednako kao Comte i Nietzsche, da vjera u Boga nestaje zauvijek. To je Sunce zalazilo za obzor da više nikad ne izađe. Vjerovali su i htjeli da je njihov ateizam konačan i da ima, kako su mislili, tu prednost pred nekadašnjim ateizmima što uklanja i sam problem iz kojeg se u svijesti rađa Bog. Premda su bili ateisti poput Proudhona i u stanovitu smislu još radikalniji, oni nisu zaključili poput njega da je postojanje Boga, jednako kao i čovjeka, ‘dokazano njihovim vječnim antagonizmom’. Nisu poput njega imali osjećaj da se misterij, koji nije samo čovjekov, ponovo vraća nakon svakog pokušaja da se pobijedi te da uzvraća napad. S gledišta istine njegova načina očitovanja, njihov nam ‘humanizam’ izgleda jednako slijep. Nietzsche je ostao zazidan u svojoj noći. Sunce je, međutim, i dalje izlazilo! Marx još nije bio umro, Nietzsche još nije bio napisao najžarče svoje knjige, kad je jedan drugi čovjek, također genij koji uznemiruje, ali koji je k tomu bio pravi prorok, neobičnom gromoglasnošću navijestio pobjedu Boga u ljudskoj duši, njegovo vječno uskrsnuće. Dostojevski je samo romanopisac. On uopće ne donosi sustav, on ne daje nikakvo rješenje strašnih problema što ih našem stoljeću nameće organizacija društvenog života. To je, ako baš hoćemo, stanovita inferiornost. Valja nam barem znati prepoznati značenje takve činjenice. Nije istina da čovjek, kako se to katkad kaže, ne može organizirati zemaljsko društvo bez Boga. Međutim, on ga,

32 Uvod

u konačnici, bez Boga može organizirati samo protiv čovjeka. Isključivi je humanizam nečovječan. Uostalom, vjera u Boga, ona vjera koju kršćanstvo naviješta u transcendenciju, vazda prisutnu i zahtjevnu, nema za cilj da nas udobno smjesti u našu zemaljsku egzistenciju kako bismo se uspavali – kako god grozničav bio naš san. Ona nas, naprotiv, uznemiruje, i neprestance narušava suviše lijepo ravnovjesje naših mentalnih poimanja i naših društvenih konstrukcija. Prodirući u svijet koji vazda teži da se zatvori, Bog ondje nedvojbeno unosi nadmoćan sklad, ali koji se može doseći tek uz cijenu niza lomova i borbi, niza koji traje jednako samu trajanju. ‘Nisam došao donijeti mir, već mač’. Krist najprije donosi duboku uznemirenost. To dakako ne znači da ne postoji crkveni socijalni nauk, koji proistječe iz Evanđelja. To još manje smjera tomu da kršćane, koji su ljudi i članovi društva poput ostale njihove braće, odvrati od traženja rješenja društvenih problema, u skladu s njihovom vjerom: na to ih naime potiče još jedna nužda više. Međutim, oni istodobno znaju da je čovjekova sudbina vječna pa da čovjek u ovome životu ne može postići spokoj. Zemlja, koja, kad je bez Boga, može ukloniti kaos samo postajući tamnicom, zapravo je veličanstveno i bolno polje na kojem se izgrađuje naše vječno biće. Stoga je vjera u Boga, koju ništa ne može iščupati iz čovjekova srca, jedini plamen koji održava našu nadu, ljudsku i božansku. Božić, 1943. N.B. – Prvi i treći dio ovog djela sadrži niz studija objavljenih u časopisu Cite nouvelle od 1941. do 1943. Ovdje se posebno zahvaljujem mnp. ocima Desbuquoisu i Bernardu na dobrohotnosti s kojom su ih vazda primali. Ovo se djelo trebalo pojaviti za okupacije. Nastajalo je u okolnostima koje je nametala cenzura i bilo je tiskano prije oslobođenja Pariza. Otud u njemu stanovito inzistiranje, a onda i stanovita suzdržanost i prešućivanje. Takvo kakvo je ono predstavlja svjedočanstvo. Stoga ga bez ikakve izmjene predajemo čitateljevoj dobrohotnoj prosudbi.

Bilješka uz 3. izdanje. – Ovo novo izdanje gotovo bez izmjene ponavlja dva prethodna. Unijeli smo sitne dodatke, bilo u tekst, bilo u bilješke, čime djelu nismo oduzeli frangmantarno obilježje koje su okolnosti nametale njegovoj kompoziciji. 20. srpnja 1945. Bilješka uz 6. izdanje. – Ako je autor htio ukloniti nedostatke ovih 33 stranica, k tomu povesti računa o potonjim zbivanjima, okoristiti Uvod se brojnim studijama kojima je građu pružao golem i temeljan predmet, nametnula mu se potreba potpune preradbe. Kako mu je takva preradba bila nezamisliva, objavio je djelo onakvo kakvo je bilo, izuzevši rijetke zahvate. Za stanovit broj dopuna autor upućuje čitatelja na sveščić Mistična sučeljavanja (Affrontements mystiques, izd. Témoignage chrétien, 1950.), poglavito I. (Potraga za novim čovjekom) i II. poglavlje (Nietzsche mistik). U tumačenje Dostojevskoga valjalo je unijeti važne potankosti, vodeći računa o Uvodu u Legendu o Velikom Inkvizitoru patra Xaviera Tilliettea (Pariz, Desclée de Brouwer, 1958.), poglavito drugi dio: ‘Religija i kršćanstvo’. O nastavku te drame u suvremenoj francuskoj književnosti vidi: André Blanchet, La littérature et le spirituel (Paris, Aubier, 1959.).

370 Bilješka o autoru

Lubac ističe patrističko poimanje Crkve, po kojem je ona nastavak utjelovljenja Sina Božjega, čime je međukonfesionalni dijalog među kršćanima našao čvrsto uporište. Drama ateističkog humanizma (1944.) svakako je najpoznatije de Lubacovo djelo, koje je doživjelo brojna izdanja i prijevode na svjetske jezike. Nastalo je za Drugoga svjetskog rata i obuhvaća četiri opsežne studije o glavnim protagonistima kroz čiji se život i djelo prelomila ateistička drama (Comte, Kierkegaard, Dostojevski, Nietzsche). Kako to da je kršćanstvo, koje je u svojim počecima nastupilo kao osloboditeljska snaga, u jednom razdoblju svoje povijesti postalo preprekom tom istom oslobođenju? To je središnja tema ovoga de Lubacova djela. Stranputicama nihilističkih i totalitarnih ideologija, kamo je skrenula u povijesti najmoćnija ateistička afirmacija (Feuerbach, Marx, Comte i Nietzsche), Henri de Lubac suprotstavlja proročko svjedočanstvo dvojice religioznih genija XIX. stoljeća, Kierkegaarda i Dostojevskoga. Svijet koji je u XX. stoljeću završio komunističkim i nacističkim totalitarnim režimima oni su unaprujed odbacili afirmacijom kršćanske vjere. Proročko svjedočanstvo ovdje ne znači proricanje budućih pojedinačnih događja, već anticipaciju duhovnih stanja. Osobitom akribijom ističe se opsežna studija o Augusteu Comteu i kvazireligijskoj strani njegova pozitivizma, a s posebnom je tankoćutnosti i nijansom obrađena drama suvremenog ateizma u djelu F. M. Dostojevskoga. Opsežne bilješke ispod teksta mogu obeshrabriti pokojega lagodnijeg čitatelja, no strpljivijem će čitatelju biti od velike koristi. Nadamo se da će ovo de Lubacovo djelo na hrvatskome jeziku, u izdanju riječkoga Ex librisa i njegove ekumenske biblioteke biti znatan prinos ne samo ekumenskom gibanju među kršćanima, već i dijalogu sa suvremenim ateistima. M. K.

BIB L IOGRA F IJA

Glavna djela Henrija de Lubaca 1. Catholicisisme. Les aspects sociaux du dogme, Cerf, Paris, 371 1938. Bibliografija 2. Le drame de l’humanisme athée, Spes, Paris, 1944. 3. Corpus Mysticum. L’Eucharistie et l’Eglise au moyen age. Etude historique, Aubier-Montaigne, Paris, 1944. 4. Proudhon et le christianisme, Seuil, Paris, 1945. 5. Le fondement théologique des missions, Seuil, Paris, 1946. 6. Surnaturel. Etudes historiques, Aubier-Montaigne, Paris, 1946. 7. Paradoxes, Aubier-Montaigne, Paris, 1946. 8. De la connaissance de Dieu, Témoignage chrétien, Paris, 1948. 9. Affrontements mystiques, Témoignage chretien, Paris, 1950. 10. Histoire et esprit. L’intelligence de l’Ecriture d’après Origène, Aubier-Montaigne, Paris, 1950. 11. Aspects du bouddhisme I, Seuil, Paris, 1951. 12. Le rencontre du bouddhisme et de l’occident, Aubier-Montaigne, Paris, 1952. 13. Méditation sur l’Eglise, Aubier-Montaigne, Paris, 1953. 14. Amida – aspects du bouddhisme II, Seuil, Paris, 1955. 15. Sur les chemins de Dieu, Aubier-Montaigne, Paris, 1956. 16. La pensée religieuse du Pere Teilhard de Chardin, Aubier-Montaigne, Paris, 1962. 17. La prière du P. Teilhard de Chardin, Fayard, Paris-Namur, 1964. 18. Le Mystère de surnaturel, Aubier-Montaigne, Paris, 1965. 19. Exegèse médiévale. Les quattre sens de l’Ecriture, Aubier-Montaigne, I, Paris 1959; II, Paris 1959; III, Paris 1964. 20. Augustinisme et théologie moderne, Aubier-Montaigne, Paris, 1965. 21. Athéisme et sens de l’homme. Une double requête de ‘Gaudium et spes’, Cerf, Paris, 1968.

372 Bibliografija

22. L’Ecriture dans la Tradition, Aubier-Montaigne, Paris, 1966. 23. L’Eglise dans la crise actuelle, Cerf, Paris 1966. 24. La foi chrétienne. Essai sur la structure du Symbole des Apôtres, Aubier-Montaigne, Paris 1969. 25. Les Eglises particullières dans l’Eglise universelle, Aubier-Montaigne, Paris 1971. 26. La postérité spirituelle de Joachin de Flore, I: De Joachin à Schelling, Lethielleux, Paris-Namur, 1979.; II: De Saint-Simon a nos jours, Lethielleux, Paris-Namur, 1964. 27. Pic de la Mirandole. Etudes et discussions, Aubier-Montaigne, Paris, 1974. 28. La Révélation divine, Cerf, Paris, 1983. 29. Entretiens autour de Vatican II. Souvenirs et réflections, France Catholique-Cerf, Paris, 1985. 30. Opera Omnia (sabrana de Lubacova djela u 32 knjige na talijanskom jeziku), izd. Jaca Book, 1978. 31. Oeuvres complètes (sabrana de Lubacova djela na francuskom jeziku; dosad izašlo 6 svezaka), Cerf, Paris, 2000. Literatura o de Lubacovu djelu 1. H. U. von Balthasar, Henri de Lubac – Sein organische Lebenswerk, Johannes Verlag, Einsiedeln, 1976. 2. M. Fédou, Henri de Lubac. Sa contribution à la pensée chrétienne, Médiasèvres, Paris, 1996. 3. M. Pelchat, L’ecclesiologie dans l’oeuvre de Henri de Lubac, Rim, 1986. 4. A. Vanneste, Nature et grâce dans la théologie occidentale: dialogue avec H. de Lubac, Leuven, 1996. 5. J.-P. Wagner, La théologie fondamentale selon Henri de Lubac, Cerf, Paris, 1997. 6. Ilaria Morali, Henri de Lubac, Morcelliana, Brescia 2002 (hrvatski prijevod, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007).

Kazalo osobnih imena

Adam Alain (Emile Chartier) Albert, H. Albert Veliki, sveti Aleksandar Veliki Andler, Ch. Andréas-Salomé, L. Andrija Kretski, sveti Angelus Silesius Apolon Aristotel Aron, R. Audiffrent, G. August, car Augustin, sveti Bachelard, G. Bachofen, J.-J. Badelle, R. Bakunjin, M. A. Baldensperger, F. Balthasar, H. U. von Barbot de Chement Barjon, L. Barrès, M. Basch, V. Bazilije Cezarejski, sveti Baudelaire, Ch. Bauemler Bauer, B. Baumann, A. Bazard, A. Béguin, A. Bentz Beranger, Ch. Berdjajev, N.

Bergmann, E. Bergson, H. Bernanos, G. Bernard, sveti Bernard, Cl. Bernard, R. P. Bernard, Th. Berthelot, R. Bertram, E. Bespaloff, R. Betz, M. Beucler, A. Bianquis, G. Bichat, M. F. X. Bienstock, J. W. Bjelinski, V. G. Blanc, L. Blanchet, A. Blignières, C. de Blondel, M. Bloy, L. Boehme, J. Böhlin, T. Bolle, H. J. Bonald, L. de Bonaparte, Louis Napoléon Bonaventura, sveti Bonneval, A. de Bossert Bossuet, B. Buda (Bouddha) Boulainvilliers, de Bougle, C. Bouyer, L. Bouyx, G. Boyer de Sainte-Suzanne, R.

373 Kazalo osobnih imena