Zavedi me u zoru
• 29
ništa nažao. Nesigurno se zagledao u njezine velike plave oči. Opustila se i mirno mu uzvratila pogled. Boji li ga se? Ako i ne, možda bi trebala. Kad bi samo znala za što je sve sposoban... – Pusti me – tiho je izgovorila. Nije ju želio pustiti. Nikada. Poželio joj je rasplesti kosu, raščešljati ju prstima. Pomilovati ju po licu. Podići ju u naručje i odnijeti na kraj svijeta... – Ako te pustim, hoćeš li ostati? – promuklim je glasom upitao. Usnice su joj se raširile u topao osmijeh. – Bedače. Naravno da ću ostati. Došla sam k tebi, zar ne? Šutke je slegnuo ramenima i oslobodio ju svojeg čvrstog stiska. Na njegovo čuđenje, nije pobjegla. – Zašto si tako rano ustao i odjenuo se? – upitala je pa shvatila što je naumio i odlučno odmahnula glavom. – Ah, namjeravao si otići od nas, zar ne? Ali ne, ne smiješ to učiniti. Još se nisi dovoljno oporavio. Bilo je to posljednje što ju je trebalo zabrinjavati. Sad kad ju je ugledao, Kev se naglo predomislio u svezi bijega. Duboko je uzdahnuo, zavalio se u jastuke i zagledao se u nju dugim zamišljenim pogledom. Na sebi je imala ružičastu haljinu s ovratnikom i orukvicama od bijele čipke. Sjela je na stolicu kraj kreveta i mirno mu uzvratila pogled. – Kako se zoveš? – upitala je. Kev nije bio vičan razgovoru. Nije volio govoriti. Ni s kime. No ako je želio da ostane s njim, morao je govoriti. – Merripen – promrmljao je. – Da, znam. Ali imaš još jedno ime, zar ne? Reci mi ga.
zavedi me u zoru.indd 29
16.11.2015. 15:04:04