Supruga vlasnika plantaže čaja - Dinah Jefferies

Koliko je tajni potrebno da se razori savrĹĄen brak?

Dinah Jefferies

Dinah Jefferies SUPRUGA VLASNIKA PLANTAŽE ČAJA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestopedesettreća Naslov izvornika

The Tea Planter's Wife Copyright © Dinah Jefferies, 2015 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2017.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, veljača 2017.

ISBN 978-953-14-2096-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000954009.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Dinah Jefferies

Supruga vlasnika plantaže čaja S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ

U znak sjećanja na mojega sina Jamieja

UVOD

Cejlon, 1913.

Ž

ena je prinijela tanku bijelu omotnicu usnama. Još je malo oklijevala, zastavši kako bi čula bolno lijepe zvukove sinhaleške flaute iz daljine. Zamislila se nad svojom odlukom prevrćući je kao što bi prevrtala oblutak na dlanu, a tada je zapečatila omotnicu i naslonila je na vazu klonulih crvenih ruža.

Uz podnožje kreveta s četiri stupa nalazila se antikna počivaljka.

Bila je načinjena od tamnog drveta, stranice su joj bile presvučene satenskim moareom, a poklopac podstavljen i presvučen kožom.

Podignula je poklopac, izvadila svoju vjenčanicu boje bjelokosti i prebacila je preko naslona naslonjača, nabravši nos zbog sladunjavog mirisa kuglica protiv moljaca.

Izabrala je jednu ružu, otrgnula cvijet i pogledala djetešce, zadovoljna jer i dalje spava. Kod kozmetičkog stolića podignula je cvijet i stavila ga uz kosu, fine svilene niti, kako je on uvijek govorio. Odmahnula je glavom i ispustila cvijet. Ne danas.

Djetetova odjeća na krevetu već je bila složena u nasumične hrpice. Vrhovima prstiju dodirnula je netom opranu jaknicu prisjetivši se sati koje je provela pletući, sve dok je oči nisu počele peći. Pokraj odjeće ležali su listovi bijelog svilenog papira. Bez zastajkivanja je složila malenu plavu jaknicu, stavila je između dva 7

Dinah Jefferies

komada papira i odnijela u pocinčanu unutrašnjost počivaljke te je stavila na dno.

Složila je svaki komad, stavila ih među slojeve papira i potom dodala slojevima vunenih kapa, pletenih cipelica, pidžama i kombinezona. Plavo. Bijelo. Plavo. Bijelo. Posljednje su bile muslinske krpe i ručnici. Njih je složila rubom na rub, a kad je završila, pregledala je sve što je tog jutra napravila. Unatoč značenju tog prizora, nije problijedjela gledajući ga.

Pogled na treperave trepavice djeteta rekao joj je da će se uskoro probuditi. Morala je biti brza. Haljina koju si je izabrala bila je od orijentalne svile žive, morskozelene boje, malo podignuta iznad gležnjeva te s pojasom na visokom struku. Bila je to njezina omiljena haljina, koju su joj poslali iz Pariza. Nosila ju je na zabavi, one noći kad je sa sigurnošću znala da je to dijete začeto. Ponovno je zastala. Bi li nošenje te haljine moglo biti protumačeno kao ogorčen pokušaj da napakosti? Nije točno znala. Voljela je tu boju. To je govorila samoj sebi. I nadasve, ta boja bila joj je važna.

Dijete je zacviljelo i počelo se meškoljiti. Ona je pogledala na sat, podignula dijete iz krevetića i sjela u naslonjač za dojenje pokraj prozora, osjećajući kako joj lagani povjetarac hladi kožu. Sunce je vani bilo visoko na nebu, a vrućina će biti sve jača; negdje u kući lajao je pas, a iz kuhinje su dopirali zamamni mirisi kuhanja.

Odgrnula je kućni ogrtač i otkrila blijedu, prošaranu dojku. Dijete se nosićem protrljalo o nju i tada uhvatilo bradavicu. Imao je dobru, jaku čeljust, toliko čvrstu da su joj bradavice bile ispucane i bolne pa je morala gristi usnu kako bi mogla izdržati tu bol. Želeći si zaokupiti pozornost nečim drugim, pogledala je po sobi.

U sva četiri kuta sobe nalazila su se sjećanja u obliku predmeta: izrezbareni stolčić koji je došao sa sjevera; sjenilo noćne svjetiljke koje je sama sašila; tepih iz Indokine.

8

Supruga vlasnika plantaže čaja

Kad je pomilovala djetetov obraz, ono je prestalo sisati, podig­ nulo ručicu i, u jednom dirljivo lijepom trenutku, njegovi su majušni prstići posegnuli prema njezinu licu. Bio bi to trenutak za suze.

Kad ga je odvojila, polegnula ga je na krevet omotanog mekim kukičanim šalom te ga je, odjenuvši se, polegnula na jednu ruku i još jednom se osvrnula uokolo. Slobodnom rukom zatvorila je poklopac počivaljke, bacila ostavljenu ružu u lakiranu košaru za otpatke i tada prešla dlanom preko preostalog cvijeća u vazi, oslobađajući nagnječene latice. One su lepršale pokraj bijele omotnice te poput velikih kapi krvi pale na ulašteni pod od mahagonija.

Otvorila je staklena vrata te, pogledom prešla po vrtu i tri puta duboko udahnula zrak koji je mirisao na jasmin. Povjetarac je prestao; flauta je utihnula. Očekivala je da će osjećati strah, ali je umjesto toga bila ispunjena dobrodošlim osjećajem olakšanja. To je bilo sve, i bilo je dovoljno. Tada je krenula odlučno, neizbježnim korakom za korakom, a kad je izašla iz kuće, zamislila je najsvjetliju nijansu boje jorgovana: boju spokoja.

9

1.

NOVI ŽIVOT

1.

Dvanaest godina poslije, Cejlon, 1925.

D

ržeći slamnati šešir u jednoj ruci, Gwen se naslonila na slanu ogradu i ponovno pogledala dolje. Sat vremena gledala je promjenjivu boju mora prateći komadiće papira, zavijutke narančine kore i listove koji su plovili pokraj nje. A tada se intenzivno tirkizna voda bila pretvorila u mutnosivu pa je znala da još nema mnogo. Nagnula se malo više preko ograde gledajući kako jedan komad srebrne tkanine pluta nestajući s vidika.

Kad se brodska sirena oglasila glasno, dugo i vrlo blizu, ona je skočila i iznenađeno podignula ruku. Malena satenska torbica s tankom uzicom ukrašenom perlicama, oproštajni dar njezine majke, kliznula joj je preko ruke. Ona je naglo udahnula i pružila ruku, ali prekasno jer je torbica pala u ocean, zavrtjela se u prljavoj vodi i potonula. A s njom je potonuo i novac te Laurenceovo pismo s uputama, uredno savijeno i spremljeno u nju.

Osvrnula se uokolo i ponovno osjetila kako se u njoj budi nelagoda koje se nije uspjela osloboditi otkako je napustila Englesku. Otac joj je rekao kako je Cejlon najdalje što se može otići iz Glou­cestershirea. Dok je njegov glas odjekivao u njezinim mislima, prenula se začuvši drugi glas, nedvojbeno muški, ali s neuobičajeno ugodnim tonom.

– Prvi put ste na Istoku?

13

Dinah Jefferies

Naviknuta na činjenicu da njezine ljubičaste oči i blijeda put uvijek privlače pozornost, okrenula se kako bi pogledala, ali je bila prisiljena stisnuti oči na jarkom suncu.

– Ja… da. Idem k suprugu. Nedavno smo se vjenčali. – Udahnula je i u zadnji čas se zaustavila prije no što je izlanula cijelu priču.

Muškarac srednje visine i širokih ramena, s upadljivim nosom i svjetlucavim očima boje karamela, gledao je u nju. Naglo je zastala ugledavši njegove crne obrve, kovrčavu kosu i tamnu, glatku kožu. Zagledala se u njega osjećajući se pomalo plaho, sve dok se on nije otvoreno nasmiješio.

– Imate sreću. More je u svibnju inače mnogo uzburkanije.

Vlasnik plantaže čaja, pretpostavljam – rekao je. – Vaš suprug.

– Kako ste znali?

Raširio je dlanove. – Postoji tip.

Ona je pogledala svoju žućkastu haljinu spuštenog struka, ali s visokim okovratnikom i dugim rukavima. Nije željela biti ‘tip’, ali je shvatila da bi se bez šifonskog šala, koji je imala svezan oko vrata, mogla doimati bezlično.

– Vidio sam što se dogodilo. Žao mi je zbog vaše torbice.

– Bilo je to glupo od mene – rekla je i ponadala se da nije porumenjela.

Da je bila malo sličnija sestrični Fran, možda bi zapodjenula razgovor s njim, ali se, zaključivši kako je taj kratak razgovor završen, okrenula gledati kako se brod približava Colombu.

Kobaltnoplavo nebo iznad svjetlucavog grada protezalo se u daleka grimizna brda, stabla su bacala sjenu, a zrak je bio ispunjen kricima galebova koji su se obrušavali nad mnoštvom malenih čamaca na vodi. U njoj je vrilo uzbuđenje jer radi nešto toliko drugačije. Laurence joj je nedostajao i na trenutak si je dopustila sanjariti o njemu. San nije iziskivao nimalo truda, ali je stvarnost bila toliko uzbudljiva da je oživljavala leptiriće u njezinu trbuhu.

14

Supruga vlasnika plantaže čaja

Duboko je udahnula zrak za koji je očekivala da će biti slan i začudila se mirisu nečega jačeg od soli.

– Što je to? – rekla je okrenuvši se kako bi pogledala čovjeka koji se, kako je osjetila, nije pomaknuo s mjesta.

On je zastao i duboko udahnuo. – Cimet i vjerojatno sandalovina.

– I nešto slatko.

– Cvjetovi jasmina. Na Cejlonu je mnogo cvijeća.

– Baš lijepo – rekla je. Ali, ipak je znala da je posrijedi nešto više od toga. Ispod tog zavodljivog mirisa bila je struja nečega kiselog.

– I loši odvodi, bojim se.

Ona je kimnula. Možda je to bilo to.

– Nisam se predstavio. Ime mi je Savi Ravasinghe.

– Oh. – Ona je zastala. – Vi ste… Mislim, nisam vas vidjela za večerom.

On je načinio grimasu. – Mislim da želite reći da nisam putnik prvog razreda. Sinhalez sam.

Tek je tada primijetila da je stajao s druge strane užeta koje je razdvajalo staleže. – Pa, vrlo mi je drago upoznati vas – rekla je skidajući bijelu rukavicu. – Ja sam Gwendolyn Hooper.

– Tada ste zacijelo nova supruga Laurencea Hoopera.

Ona je dodirnula prsten s velikim cejlonskim safirom i iznenađeno kimnula. – Poznajete mojega supruga?

On je nagnuo glavu. – Da, upoznao sam vašega supruga, ali bojim se da sada moram otići.

Ona je ispružila ruku osjetivši da joj je drago jer ga je upoznala.

– Nadam se da ćete na Cejlonu biti vrlo sretni, gospođice Hooper.

On nije obazirao pozornost na njezinu ruku pa ju je spustila.

Pritisnuo je dlanove jedan o drugi ispred svojih prsa, prstiju uperenih uvis, i blago se naklonio.

15

Dinah Jefferies

– Neka vam se snovi ostvare… – Na trenutak je zastao zatvorenih očiju, a tada je otišao.

Gwen su malo zbunile njegove riječi i čudna gesta na odlasku, ali je slegnula ramenima jer joj je um bio zaokupljen važnijim pitanjima. Doista se mora pokušati prisjetiti Laurenceovih izgubljenih uputa.

Srećom, prvi razred se iskrcavao prvi, a to je podrazumijevalo nju. Ponovno se sjetila onog čovjeka i nije se mogla oteti osjećaju opčinjenosti. Još nije upoznala toliko egzotičnu osobu i bilo bi mnogo zabavnije da je ostao praviti joj društvo, iako to, dakako, nije mogao.

Ništa je nije pripremilo za vrelinu Cejlona, ali ni za njegove sukobljene boje, ni za kontrast između blještave bijele svijetlosti i dubine sjene. Buka se obrušila na nju: zvona, trube, ljudi i zujanje kukaca oko nje, okretanje i vrtloženje, toliko da je osjećala kao da je sve to bacaka amo-tamo, poput smeća koje je donedavno bila gledala. Kad je pozadinsku buku nadjačalo glasno trubljenje, okrenula se i ugledala drveno pristanište, opčinjena prizorom slona koji je podignuo surlu visoko u zrak i trubio.

Kad joj je gledanje slona postalo donekle normalno, odvažila se otići u zgradu lučke kapetanije i dogovorila otpremu svoje škrinje, a tada je sjela na drvenu klupu, na vrućem, vlažnom zraku, nemajući ništa osim šešira kojim bi se zasjenila i kojim je s vremena na vrijeme tjerala muhe koje su joj gmizale duž vlasišta. Laurence je obećao da će biti na pristaništu, ali još mu nije bilo ni traga.

Pokušala se prisjetiti što ju je uputio učiniti u slučaju krize, a tada je ponovno ugledala gospodina Ravasinghea dok je izlazio kroz bočna vrata broda, namijenjena putnicima drugog razreda. Izbjegavajući pogledati ga, nadala se da će sakriti rumenilo koje joj se na obrazima pojavilo zbog nelagode nevolje u kojoj se našla, pa se 16

Supruga vlasnika plantaže čaja

okrenula na drugu stranu kako bi gledala nasumično utovarivanje sanduka čaja na teglenicu na drugom kraju pristaništa.

Vonj odvoda odavno je nadjačao miris cimeta, a tada se pomiješao s drugim neugodnim mirisima: s mirisom tovatne masti, volovskog izmeta i pokvarene ribe. I dok se pristanište punilo drugim nezadovoljnim putnicima koje su opsjedali piljari te prodavači dragog kamenja i svile, Gwen je osjetila da joj je muka od razdraženosti. Što će učiniti ako Laurence ne dođe? Obećao je. Bilo joj je tek devetnaest, a on je znao da se od kuće Owl Tree nikada nije udaljila više od pokojeg izleta u London s Fran. Osjećala se veoma usamljenom i preplavila ju je obeshrabrenost. Bila je velika šteta da njezina sestrična nije mogla otputovati s njom, ali je Franinu pozornost neposredno nakon vjenčanja zaokupio njezin odvjetnik, i premda je Gwen bila spremna Laurenceu povjeriti svoj život, u toj se situaciji nije mogla oteti osjećaju uznemirenosti.

Roj polugole tamnopute djece skakutao je među gomilom nudeći svežnjeve štapića cimeta te proseći rupije golemim, molećivim očima. Dijete kojemu nije moglo biti više od pet godina izvuklo je svežanj i ponudilo ga Gwen. Ona ga je prinijela nosu i onjušila. Dijete je progovorilo, ali ga Gwen nije razumjela, a, nažalost, nije imala rupija kako bi mu ih dala, kao ni engleskog novca.

Ustala je i prošetala. Osjetila je kratak zapah vjetra, a negdje iz daljine dopro je zabrinjavajući zvuk: bum, bum, bum. – Bubnjevi – pomislila je. Glasni, ali ne dovoljno da razabere pravilan ritam.

Nije se mnogo udaljila od malog kovčega koji je ostavila pokraj klupe, a kad je čula kako je gospodin Ravasinghe zove, osjetila je kako su joj se na čelu pojavili grašci znoja.

– Gospođo Hooper. Ne možete ostaviti svoj kovčeg bez nadzora.

Ona je nadlanicom obrisala čelo. – Držala sam ga na oku.

17

Dinah Jefferies

– Ljudi su siromašni i koriste svaku priliku. Dođite, ponijet ću vam kovčeg i pronaći svježije mjesto na kojemu ćete čekati.

– Vrlo ste ljubazni.

– Nipošto. – Vrhovima prstiju primio ju je za lakat pa su prošli pokraj zgrade lučke kapetanije. – Ovo je Crkvena ulica. A sada pogledajte onamo, na samom rubu Parka Gordons je suriya, stablo poznato kao tulipanovac.

Ona je pogledala stablo. Debelo deblo bilo je nabrano duboko poput ženske suknje, a krošnja prepuna jarkonarančastih zvonolikih cvjetova nudila je neobično plamenu sjenu.

– Pružit će vam malo svježine iako, poslijepodnevna vrelina stiže u punom jeku, a monsun još nije započeo pa nećete pronaći mnogo olakšanja.

– Doista – rekla je. – Nema potrebe da ostanete sa mnom.

On se nasmiješio, a oči su mu se stisnule. – Ne mogu vas ovdje ostaviti samu, strankinju bez novca u našemu gradu.

Bilo joj je drago da je on ondje pa mu je uzvratila osmijeh.

Stigli su do mjesta koje je pokazao pa je ona još sat vremena provela naslonjena na stablo, oznojena i mokra ispod odjeće, pitajući se u što se upustila pristavši živjeti na Cejlonu. Buka se pojačala pa je, iako joj je stajao blizu, pritisnut gužvom, morao vikati kako bi ga čula.

– Ako vaš suprug ne dođe do tri sata, nadam se da nemate ništa protiv mojeg prijedloga da pođete čekati u Hotel Galle Face. Ondje je prozračno, imaju ventilatore i sokove pa će vam biti mnogo svježije.

Ona je oklijevala, ne želeći otići odande. – Ali, kako će Laurence znati da sam ondje?

– Znat će. Svi imalo ugledni Britanci odlaze u Galle Face.

Ona je pogledala dojmljivo pročelje Hotela Grand Oriental. – A ne onamo?

18

Supruga vlasnika plantaže čaja

– Nipošto onamo. Vjerujte mi.

Na jakom poslijepodnevnom blještavilu vjetar joj je donio oblak prašine u lice pa su joj suze potekle niz obraze. Nekoliko puta je brzo trepnula, a tada je protrljala oči nadajući se da mu doista može vjerovati. Možda je bio u pravu. Na toj bi se vrućini moglo umrijeti.

Nedaleko od mjesta na kojemu je stajala, zbijena gomila okupila se ispod redova i redova lepršavih bijelih vrpca nanizanih preko ulice, a u sredini skupine šarenih žena stajao je muškarac u smeđoj halji i opetovano ispuštao visoki zvuk. Gospodin Ravasinghe vidio je da Gwen to gleda.

– Onaj redovnik poja pirith – rekao je. – To je često potrebno na samrti, kako bi se osigurala dobra smrt. Mislim da je ovdje zato što se na tom mjestu dogodilo veliko zlo, ili barem nečija smrt.

Redovnik pokušava očistiti to mjesto od preostalog zla zazivajući blagoslov bogova. Na Cejlonu vjerujemo u duhove.

– Svi ste budisti?

– Ja jesam, ali ima i hinduista te muslimana.

– A kršćana?

On je nagnuo glavu.

Kad ni u tri sata Laurenceu nije bilo ni traga, čovjek je pružio ruku i uzmaknuo jedan korak. – Dakle?

Ona je kimnula, a on je pozvao jednog rikšu, koji na sebi nije imao mnogo više osim turbana i masne tkanine omotane oko kukova.

Zadrhtala je opazivši koliko su njegova tamna, gola leđa mršava. – Ne idem valjda u tome?

– Biste li radije volovsku zapregu?

Osjetila je kako rumeni kad je pogledala hrpu ovalnih narančastih plodova u kolima s golemim drvenim kotačima i pletenim svodom.

19

Dinah Jefferies

– Ispričavam se, gospođo Hooper. Ne bih vas smio zadirkivati. Vaš suprug kolima prevozi sanduke čaja. Mi bismo se zapravo vozili u maloj kočiji. Samo jedan vol i svod od palminog lišća.

Ona je pokazala narančaste plodove. – Što je ono?

– Kraljevski kokos. Samo za sok. Jeste li žedni?

Iako je bila žedna, odmahnula je glavom. Na zidu tik iza gospodina Ravasinghea bio je velik plakat koji je prikazivao tamnoputu ženu s košarom na glavi, u crveno-žutom sariju. Bila je bosa, na gležnjevima je imala zlatne kolute, a na glavi žutu maramu. Plakat je reklamirao ČAJ MAZZAWATTEE. Gwenini dlanovi su se oznojili hladnim znojem i preplavila ju je mučna panika. Bila je vrlo daleko od doma.

– Kao što vidite – rekao je gospodin Ravasinghe – automobila je vrlo malo, a rikša je nedvojbeno brža. Ako vam to ne odgovara, možemo čekati, a ja ću pokušati pronaći konja i kočiju. Ili, ako pomaže, mogu poći s vama rikšom.

U tom se trenutku velik crni automobil počeo trubeći probijati kroz gomilu pješaka, biciklista, kola i kočija, jedva izbjegavši mnoge usnule pse. – Laurence – pomislila je s valom olakšanja, ali kad je pogledala kroz prozor vozila u prolazu, vidjela je da su u njemu samo dvije krupne, sredovječne Europljanke. Jedna se okrenula i pogledala Gwen, a na licu joj se čitalo neodobravanje.

– U redu – pomislila je Gwen potaknuta trgnuti se – idemo rikšom.

Pred Hotelom Galle Face nekoliko se palmi ljuljalo na povjetarcu, a sama je zgrada bila uz ocean, na vrlo britanski način. Kad ju je gospodin Ravasinghe pozdravio na istočnjački način i uputio joj vrlo srdačan osmijeh, bilo joj je žao jer odlazi, ali je prošla pokraj dva zavijena stubišta i smjestila se u predvorju Palm Lounge kako bi ondje čekala na relativnoj svježini. Odmah se osjetila kao kod 20

Supruga vlasnika plantaže čaja

kuće pa je zatvorila oči, sretna zbog tog malog predaha od gotovo potpune invazije na njezina osjetila. Predah nije dugo trajao.

Kad bi Laurence u tom trenutku stigao, ugledao bi je u tom jadnom stanju, kojega je bila itekako svjesna, a taj dojam nije željela ostaviti. Popila je šalicu cejlonskog čaja, a tada je pogledala druge stolove i stolce na ulaštenom podu od tikovine. Diskretan natpis u jednom kutu otkrivao je gdje se nalazi ženski toalet.

U toj mirisnoj prostoriji s mnogo ogledala poprskala je lice, odraženo mnogo puta, i nanijela malo parfema Après L’Ondée, koji je, srećom, imala sigurno spremljen u svojemu malom kovčegu, a ne u torbici koja je potonula. Osjećala se ljepljivo, a znoj joj se cijedio ispod pazuha, ali je ponovno podignula kosu te je uredno smotala na potiljku. Laurence je rekao kako je kosa ono najljepše na njoj. Bila je tamna, duga i kovrčava dok je bila raspuštena. Kad je spomenula kako razmišlja o tome da se ošiša na kratko, poput Fran, u flapper stilu, on se zgrozio i oslobodio jednu kovrču na njezinu potiljku, a tada se sagnuo i bradom protrljao njezino tjeme. A tada se, položivši dlanove na njezine čeljusti i prstima podignuvši njezinu kosu, zagledao u nju.

– Nikada se nemoj ošišati. Obećaj mi.

Ona je kimnula, zanijemivši i osjećajući iskrice iz njegovih ruku, koje su bile toliko ugodne da su se u njoj pojavili različiti do tada nedoživljeni osjeti.

Njihova prva bračna noć bila je toliko savršena, kao i tjedan nakon nje. Posljednje noći koju su proveli zajedno ni jedno od njih nije spavalo, a on je morao ustati prije zore kako bi na vrijeme stigao u Southampton i ukrcao se na brod za Cejlon. Iako je bio razočaran jer ona ne ide s njime, imao je posla na Cejlonu pa su se složili da će to vrijeme brzo proći. Nije mu smetalo da ona ostane i pričeka Fran, ali je ona zažalila zbog te odluke čim je on otišao i gotovo nije znala kako će izdržati bez njega. No, kad je Fran 21

Dinah Jefferies

dodatno zadržana u Londonu zbog imanja koje je iznajmljivala, Gwen je odlučila sama otputovati.

Zbog privlačnog izgleda nikada joj nije nedostajalo udvarača, ali ju je Laurence osvojio onog trenutka kad ga je ugledala na jednoj glazbenoj večeri u Londonu, na koju ju je Fran odvela, a kad joj se nasmiješio te krenuo prema njoj odlučan u namjeri da joj se predstavi, bila je izgubljena. Nakon toga su se viđali svakoga dana, a kad ju je zaprosio, podignula je zažareno lice i bez oklijevanja pristala. Njezini roditelji nisu bili osobito sretni jer je tridesetsedmogodišnji udovac želi oženiti pa je njezina oca bilo potrebno malo uvjeravati, ali je bio zadivljen kad je Laurence ponudio da će pronaći upravitelja koji će voditi plantažu i vratiti se živjeti u Engleskoj. Gwen nije željela ni čuti za to. Ako je njegovo srce pripadalo Cejlonu, pripadalo mu je i njezino srce.

Kad je zatvorila vrata toaleta za sobom, ugledala ga je kako stoji u prostranom predvorju, leđima okrenut prema njoj, i dah joj je zastao. Dodirnula je nisku oko svojega vrata, namjestila plavu perlu u obliku kapljice tako da bude u sredini i, zapanjena silinom svojih osjećaja, ostala nepomično stajati kako bi uživala gledajući ga. Bio je visok, leđa su mu bila snažna i široka, a kosa kratka i svijetlosmeđa, na sljepoočnicama prošarana ranim sjedinama. Odgojen u Školi Winchester, izgledao je kao da samopouzdanje teče njegovim žilama: muškarac kojega su žene obožavale, a muškarci poštovali. Pa ipak, čitao je Roberta Frosta i Williama Butlera Yeatsa. To joj se sviđalo, kao i činjenica da je već znao da je ona daleko od smjerne djevojke, što su ljudi očekivali da bude.

On se okrenuo kao da je osjetio njezin pogled. Ona je opazila olakšanje u njegovim prodornim smeđim očima te širok osmijeh, kad je krenuo prema njoj. Imao je široku čeljust i udubljenje na bradi koje joj je, zajedno s valovitošću kose na prednjem dijelu te stršanjem na dvostrukoj kruni, bilo krajnje neodoljivo.

22

Supruga vlasnika plantaže čaja

Na sebi je imao kratke hlače pa je vidjela da su mu noge preplanule i izgledao je mnogo prašnjavije i grublje nego u hladnoj Engleskoj.

Potrčala je prema njemu, puna energije. On ju je na trenutak zadržao pred sobom, a tada ju je zagrlio toliko čvrsto da je jedva disala. Srce joj je još lupalo kad ju je prestao vrtjeti i kad ju je napokon pustio.

– Ni ne znaš koliko si mi nedostajala – rekao je dubokim i pomalo hrapavim glasom.

– Kako si znao da sam ovdje?

– Pitao sam lučkog kapetana kamo je otišla najljepša žena na Cejlonu.

Ona se nasmiješila. – To je vrlo lijepo, ali, dakako, nisam to.

– Jedna od tvojih najdražesnijih osobina je činjenica da ne znaš koliko si ljupka. – Primio ju je za ruke. – Žao mi je jer sam zakasnio.

– Nije važno. Netko me je čuvao. Rekao je da te poznaje. Gospodin Ravasinghe, mislim da mu je to prezime.

– Savi Ravasinghe?

– Da. – Osjetila je kako su joj se dlačice na stražnjoj strani vrata naježile. Namrštio se i stisnuo oči, pojačavši lepezu borica koje su se prerano urezale u njegovu kožu. Silno je željela dodirnuti ih. On je bio muškarac sa životnim iskustvom i to ga je činilo još privlačnijim.

– Nije važno – rekao je brzo se vrativši u dobro raspoloženje.

– Sad sam ovdje. Imao sam problem s vražjim automobilom. Srećom, Nick McGregor ga je uspio riješiti. Prekasno je da putujemo natrag pa nam uzimam sobe.

Vratili su se na recepciju, a kad su završili s recepcionarom, on je pružio ruku prema njoj i, kad su njegove usne okrznule njezin obraz, ona je blago izdahnula.

23

Dinah Jefferies

– Tvoja škrinja će putovati vlakom – rekao je. – Barem do Hattona.

– Znam, razgovarala sam s čovjekom u zgradi lučke kapetanije.

– U redu. McGregor će urediti da je jedan od kulija volovskom zapregom doveze s postaje. Imaš li u tom kovčegu sve što će ti biti potrebno do sutra?

– Otprilike.

– Želiš li čaj? – upitao je.

– Želiš li ti?

– Što misliš?

Ona se nasmiješila i suspregnula poriv da se glasno nasmije kad je on zamolio recepcionara da se torbe maksimalno brzo pošalju gore.

Popeli su se stepenicama ruku pod ruku, ali kad su obišli zavoj, ona je neočekivano osjetila sramežljivost. On ju je pustio i pošao otključati vrata, a tada ih je širom otvorio.

Ona je načinila posljednjih nekoliko koraka i pogledala u sobu.

Kasno poslijepodnevno sunce ulazilo je kroz visoke prozore bojeći zidove nježnom nijansom ružičaste boje: oslikane svjetiljke s obje strane kreveta već su bile upaljene, a soba je mirisala na naranče. Ugledavši sobu toliko očito pripremljenu za intimnost, osjetila je val vrućine na stražnjoj strani vrata i počešala kožu na tom mjestu. Napokon je stigao trenutak koji je mnogo puta zamišljala, ali je ipak oklijevajući stajala na pragu.

– Zar ti se ne sviđa? – upitao je s vedrim pogledom u sjajnim očima.

Ona je osjetila kako joj je srce skočilo u grlo.

– Draga?

– Sviđa mi se – uspjela je reći.

On joj je prišao i raspustio njezinu podignutu kosu. – Eto. Tako je bolje.

Ona je kimnula. – Donijet će torbe.

24

Supruga vlasnika plantaže čaja

– Mislim da imamo nekoliko trenutaka – rekao je i vrhom prsta dodirnuo njezinu donju usnu. Ali tada se, kao na znak, začulo kucanje na vratima.

– Samo ću otvoriti prozor – rekla je ona uzmaknuvši, sretna jer ima izgovor da nosaču ne dopusti vidjeti njezinu budalastu tjeskobu.

Njihova je soba gledala na ocean, a kad je otvorila prozor, ugledala je srebrnastozlatne valiće tamo gdje je sunce dodirivalo vrhove valova. To je željela i, nije da u Engleskoj nisu zajedno proveli tjedan dana, ali je dom osjećala vrlo dalekim i ta ju je pomisao približila suzama. Zatvorila je oči i slušala kako nosač unosi njezine torbe, a kad je otišao, okrenula se i pogledala Laurencea.

On joj je uputio naheren osmijeh. – Zar nešto nije u redu?

Ona je pognula glavu i zagledala se u pod.

– Gwen, pogledaj me.

Ona je nekoliko puta brzo trepnula, a soba kao da je utihnula.

Misli su jurile njezinim umom dok se pitala kako da objasni osjećaj da je katapultirana u svijet koji nije shvaćala, iako to nije bilo sve. Uznemirivao ju je i osjećaj da je pred njegovim očima gola.

Ne želeći se prepustiti nelagodi, podignula je pogled te vrlo polako načinila nekoliko koraka prema njemu.

Na njemu se vidjelo olakšanje. – Na trenutak sam se zabrinuo.

Njezine su noge počele drhtati. – Budalasta sam. Sve je vrlo novo… Ti si vrlo nov.

On se nasmiješio i prišao joj. – Pa, ako je to sve, lako ćemo to riješiti.

Ona se nagnula prema njemu osjećajući omaglicu dok je on petljao s gumbom na stražnjoj strani njezine haljine.

– Čekaj, ja ću – rekla je posegnuvši odostraga i provukla gumb kroz omču. – To je trik.

On se nasmijao. – Koji ću morati naučiti. * 25

Dinah Jefferies

Sat vremena poslije Laurence je spavao. Njihovo vođenje ljubavi, raspireno dugim čekanjem, bilo je intenzivno, čak i više nego prNovopečeni bračni par, gotovo neznanci, duboko ve bračne noći. Ona se sjetila trenutka kad je stigla u tu zemlju: zaljubljeni, a oboje skrivaju tajnu jedno od drugog… osjećala se kao da je vrelo sunce Colomba isisalo svu energiju iz njezina tijela. Bila je u krivu. U pričuvi je imala mnogo energiDevetnaestogodišnja Gwendolyn s parobroda je iako je, ležeći ondje i slušajući niti Hooper zvukovasilazi koji su dopirali iz na Cejlon, željna započeti novi život kao udana žena. vanjskog svijeta, osjećala težinu u rukama i nogama pa nijeAli, bila dočekuje je suzdržan, tajnovit i mrzovoljan suprug.

Laurence daleko od sna. Uvidjela je kako je počela osjećati da je posve pri-je neprestano na poslu pa njegova mlada engleska supruga mora rodno ležati pokraj Laurencea pa se nasmiješila svojoj prijašnjoj sama istraživati plantažu. Lutajući mjestima Gwen strepnji i malo promeškoljila kako bizabranjenim ga mogla gledati, ali i dalje nalazi zaključana vrata, škrinje pune prašnjavih i malen osjećati snagu njegova tijela na mjestima na kojima haljina se doimalo da grob obrastaozaraslinjem – ključeve neizrecive je zalijepljen nju. Očišćena od svihskrivene, emocija osim jedne, prošlosti. njezina se ljubav nekako iskristalizirala u taj savršeni trenutak. Bit će doGwen uskoro zatrudni, a njezin je suprug presretan.

Nakon bro.

Još trenutak ili dva udisala je njegov mošusni miris gledajući kakoporođaja se sjene usesobi izduljuju, a potom ubrzano tamne.

Duboko suočava sa strašnom odlukom koju mora po je udahnula i zatvorila oči.od Laurencea. Kad istina izađe na svaku cijenu sakriti vidjelo, hoće li joj suprug moći oprostiti to što je učinila?

Savršena knjiga za mene, tajnovitost, slomljena srca i radost – nisam je mogla ispustiti iz ruku. – santa montefiore

w w w. moz aik- k njiga. hr

129,00 kn

ISBN 978-953-14-2096-9

26