Page 1

Od autora hita


Louis de Bernières PRAŠINA KOJA PADA SA SNOVA


MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestočetrdesettreća Naslov izvornika

The Dust That Falls from Dreams Copyright © Louis de Bernières 2015 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2016. Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Romeo Mihaljević Oblikovanje naslovnice

Marko Jovanovac Tisak

Denona, Zagreb, listopad 2016.

ISBN 978-953-14-2048-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000942771. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


Louis de Bernières

Prašina koja pada sa snova S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ


Dis Manibus; sit vobis terra levis U znak sjećanja na prvog zaručnika moje bake, vojnika Howella Ashbridgea Goodbyja iz Počasne topničke satnije, koji je preminuo od rana zadobivenih 12. veljače 1915. u Kemmelu. Da on nije umro, ja ne bih živio.


Momak negdje u svijetu O, moći ljubavi, ako se još naginjete nad svijet crn od mržnje, u kojemu je ljubeće srce očajno – kakvo je uvijek bilo, pogledajte momka kojeg volim, (mojega hrabrog momka, koji korača po blatu) – ja ne mogu zapaliti vatru dobrodošlice za njega, pa vi gore za njega zapalite zvijezde! Noći su sada mračne, a jutra sumorna pa mu na dugoj straži dajte do znanja da i ja brojim spore minute te palim svjetiljku ljubavi za njega. Prizor smrti, propušteni san, stara čežnja za domom, golema i tupa – među svime time što hrabro podnosi, neka mu iz daljine dođu moje misli o njemu. Vidim ga u izmučenoj koloni; vrlo je mlad, meni vrlo drag, uvijek spreman na suosjećanje, sjetnih očiju i vesela osmijeha. Koliko god daleko otišao, misao ga slijedi kao brezov zviždak koji ponovno leti preko olujnih mora, u krajeve u koje je njegova radost otišla. Što god bio ili činio, iako je odsutan, i mnogo dalje dosegu mojega glasa, kad dug dnevni marš završi, dovedite ga sigurno kući, meni, jedne večeri. Mary Webb


1. POGLAVLJE

ZABAVA POVODOM KRUNIDBE

B

io je to dan kad je Daniel preskočio zid. Nekoliko tjedana prije sitna je kraljica počela gubiti apetit. Južnoafrički predsjednik Kruger, koji je pobjegao u egzil s bogatstvom ukradenim vlastitom narodu, u Marseillesu je rogoborenje protiv svega britanskoga doveo u stanje nove mahnitosti pa su hoteli, u kojima se vjerovalo da odsjedaju britanski putnici, opkoljeni. Kraljica je postala pospana. Nikada do tada nije pokazala ni najmanji nedostatak energije ili pozornosti, ali je tada znala zadrijemati čak i u presudnim trenucima. Primila je pismo od jednoga mladog trubača iz Devonsa, koji joj je napisao kako je upravo on trubom dao znak za početak napada na Waggon Hill, a ona je uspjela odgovoriti. Kraljica je otputovala iz Londona u rezidenciju Osborne na otoku Wightu. Ondje joj se sviđalo i već je odavno bila razmišljala o tome da to bude njezin pravi obiteljski dom. Imala je svoju plažicu s kabinom za presvlačenje, a ondje je bila i minijaturna kuća u kojoj su se njezina djeca, sada raštrkana po Europi, igrala dok je Albert još bio živ. S druge strane Solenta mogla je posjetiti veliku vojnu bolnicu koju je osnovala u Netleyju, noseći šalove koje je rado plela za ranjene vojnike. Kad je brazilski veleposlanik donio svoje vjerodajno pismo, kraljica je ustanovila da ne može govoriti. Zaboravila je kako se 11


Louis de Bernières

govori. Nije prepoznala lorda Robertsa, koji se trijumfalno vratio iz Južne Afrike kako bi postao novi glavni zapovjednik. Njega je to zbunilo i ražalostilo. Kraljica je izvela svoj posljednji važan vladarski čin i proglasila utemeljenje Australskog Saveza. Njezin posjet Rivijeri je otkazan, a čuvar kraljevskog novčanika morao je Hotelu Cimiez platiti naknadu u iznosu od 800 funti. Od smrti prošlog vladara bilo je prošlo toliko mnogo vremena da nitko nije znao što bi rekao ili kako bi se ponašao. Lord Salisbury nije želio razgovarati o ceremonijama stupanja na prijestolje jer ga je to previše uznemirivalo. Imućni su otkazivali svoje svečane večere i balove, a ispario je i lakomisleni optimizam, koji je pratio dolazak novog stoljeća. Bio je siječanj, a tamni oblaci koji su cijedili kišu na zemlju, bili su u skladu s raspoloženjem ljudi pod njima. Kraljičini rođaci i potomci sa svih strana Europe došli su u Osborne. Botha, Smuths i de Wet nastavljali su rat u Južnoj Africi, koji je već trebao biti okončan pobjedom. I dalje se trošilo novac te živote mladih muškaraca. Britanske jedinice mahom su ginule od trbušnog tifusa. Sitna kraljica je preminula. O tome je obaviješten lord gradonačelnik Londona, a potom i ostatak svijeta. Dok je nacija bila u stanju zapanjenosti, pripadnici visokog društva raspravljali su o tome što je potrebno učiniti. Lord Acton izjavio je da se kralj Edvard VII. ne bi mogao nazivati Edvardom VII. jer nije bio potomak prijašnjih Edvarda. Može li se lorda gradonačelnika Londona smatrati članom Državnog vijeća po službenoj dužnosti? On je zaključio da može i došao bez poziva. Tko je zadužen za pogreb? Lord Chamberlain ili vojvoda od Norfolka, iako je katolik? Vojvoda je isticao svoje povijesno pravo, a kralj je nevoljko pristao na to. Lady Cadogan primila je poziv na pogreb, 12


Prašina koja pada sa snova

koji je bio upućen njezinu suprugu i u kojemu se od nje tražilo da dođe odjevena u hlače. Kraljičin lijes bio je malen kao da je dječji. Kralj Edvard i njemački car hodali su iza njega kroz Cowes. Preko Solenta je prenesen na bojnom brodu, praćen najboljom flotom na svijetu. U Londonu je put od postaje Victoria do Buckinghamske palače i potom postaje Paddington potpuno zakrčen ožalošćenim ljudima koji su se nadali vidjeti prolazak lafeta. Iza njega je jahao kralj Edvard, između cara Wilhelma, a za njima je jahao naočit i vitak njemački prijestolonasljednik, utjelovljenje nade za njegovu naciju, jamac njezine sjajne budućnosti u ulozi lučonoše prosvijećenosti. Kraljičino tijelo sahranjeno je u Windsoru. Baka Europe je preminula i svi su instinktivno znali da je jedna važna era iznenada završila. Za sobom je ostavila željeznicu, vlakove koji su vozili devedeset i pet kilometara na sat, s vagonima koji su u to vrijeme imali krov. Golemi brodovi prelazili su Atlantski ocean za dva tjedna. Hajki na bikove više nije bilo, a osnovano je društvo za sprječavanje okrutnosti prema životinjama te društvo za sprječavanje okrutnosti prema djeci. Psovanje je postalo tabu u uglađenom društvu, a plemići se na večerama više nisu toliko opijali da su dame morale bježati kroz prozore. Bilo je pekarnica kruha bez kvasca, Lyons čajana i kafića u kojima su vas posluživale nippies, konobarice opasane bijelim pregačama s volančićima. U to je vrijeme svatko mogao kupiti kavu. Rijeka Fleet više nije bila otvorena kanalizacija. Mnogi su imali električnu rasvjetu, a u radničkim četvrtima čista voda nudila se pola sata svakoga dana osim nedjeljom, što je subotom uzrokovalo strašno naguravanje. Automobili se više ne bi zapalili kad biste ih pokrenuli. Ali, kvarili su večernje vožnje kočijom kroz park Hyde. Kult uglednosti uveo je blaženi red u ljudske živote te istodobno otvorio vrata nevjerojatnom licemjerju. 13


Louis de Bernières

Koliko god su ljudi voljeli svoju sitnu kraljicu, sva ta uglednost bila je pomalo nezanimljiva pa su tuga i šokiranost, u koju su njezini podanici utonuli, bile ublažene iščekivanjem nečega što bi moglo biti zabavnije. Novi kralj bio je bonvivan. Francusku je volio više nego Njemačku. Družio se s glumicama. Viktorijansko doba već je bilo na zalasku, barem posljednjih deset godina. Razuzdane djevojke su pušile i vozile bicikle u krajnje šokantnim dugim gaćama. Poslovne žene sumnjivog morala zapošljavale su se u Cityju. Sedlari specijalizirani za ženska bočna sedla ustanovljavali su da je narudžbi sve manje. Gomile su hrlile u glazbene dvorane kako bi slušale prostačke pjesme u izvedbi drskih momaka i prpošnih bludnica. Novi kralj, kojega su za majčine vladavine strogo držali u neznanju u pogledu državnih pitanja, bio je nestrpljiv s prijašnjim načinom pa je utro nov put. Uzrujao je sve na dvoru. Pravo na organiziranje njegove krunidbe dao je katoličkom vojvodi od Norfolka, a ne anglikanskom lordu Chamberlainu. Dugo i žestoko raspravljalo se o tome trebaju li lordovi biti u haljama, a odluka je promijenjena četiri puta. Lorda Carringtona, glasovitog liberala, poslao je u Francusku, Španjolsku i Portugal kao svojega osobnog izaslanika. Bio je to onaj isti lord Carrington koji je svojedobno, kao jedan od sudaca koji su sudili netom oslobođenom zatvoreniku uhvaćenom kako spava na ulici jer prije mraka nije uspio stići do High Wycombea, skandalozno platio njegovu kaznu. Alternativa je bila još nekoliko mjeseci u zatvoru, a Carrington je neposredno nakon toga dao ostavku rekavši da ako je to pravda, ne želi imati ništa s njome. Kralj je izvukao lorda Wolseyja iz mirovine i poslao ga u inozemstvo s ešarpama i odličjima za strane vladare, pa čak i za iranskog šaha, koji je tako postao prvi muslimanski član kršćanskog Reda podvezice. Očistio je majčinu golemu zbirku starudije, 14


Prašina koja pada sa snova

promijenio cijevi, ispunio svoj dvor ljudima koji nisu bili važni, nego zanimljivi te ženama koje su bile zanimljive i lijepe. U Ulici Court u Elthamu gospodin Hamilton McCosh i njegova supruga su 9. kolovoza 1902. godine održali zabavu povodom krunidbe, odgođenu u lipnju. Zabava je trebala biti raskošan poslijepodnevni čaj. Od nekoliko tapetarskih tvrtki posudili su stolove, prekrili ih lijepim damastom i, po silno napuhanim cijenama, unajmili dovoljno običnih porculanskih tanjura i posrebrenog pribora za jelo da im posluži za taj dan. Sluge su u vrtu postavili dva dugačka stola kako bi na njih stavili hranu te su tepisima prekrili travnjak i voćnjak ne bi li stvorili veličanstveni déjeuner sur l’herbe. Za starije ljude i za one ukočenih nogu iz kuće su izneseni stolci. Iz kuhinje su izneseni pladnjevi šunke i jezika, raskošne salate u francuskom stilu, normandijski sirevi i goleme hrpe svježih jagoda iz Kenta te vrhnja iz Devona. Za djecu je bilo limunade, a za odrasle vrčevi jakog voćnog pića sa stabljikama metvice na površini. Ohlađeni šampanjac bit će iznesen na vrijeme za zdravicu kralju, nakon što gospodin McCosh održi svoj govor. Bio je to početak doba kad će bogatstvo napokon značiti koliko i društveni položaj. Ulica Court sastojala se od vrlo velikih samostojećih kuća s povelikim vrtovima iza njih. Ispred većine njih bila su dva ulaza povezana malenim polukružnim prilazom, kako bi kočije mogle dolaziti i odlaziti bez nespretnog manevriranja. Na ulazu u dvorište McCoshevih i izlazu iz njega nalazila su se dva dojmljiva stupa od opeke, a na njima natpis THE GRAMPIANS, uklesan u portlandskom kamenu. Između njih pružao se nizak zid, upravo dovoljno visok da djeca mogu hodati po njemu. Gospodin McCosh bio je tik iza njega posadio maleno stablo oraha jer mu se sviđalo kako njegovi listovi ujesen požute i bio je uvjeren da je orah drvo budućnosti, ne razmišljajući o mogućnosti da korijenje tog stabla dugo nakon njegove smrti sruši i 15


Louis de Bernières

stupove i zid, tako da do kraja stoljeća neće biti ni sjećanja na to da je ta kuća ikada imala ime. U kući su bile velike sobe s visokim stropovima i malim kaminima na ugljen. Na gornjem katu bile su jednostavno uređene sobe s umivaonicima za sluge, ali na donjem katu bila je prava kupaonica s pravom kadom od lijevanog željeza i lavljim nožicama, u koju je vruća voda pristizala iz kotlovnice pokraj kuhinje. U toj je kotlovnici često bilo moguće zateći kotlovničara kako drijema na toplini, ili mota cigarete, te povremeno ustaje kako bi lopatom ubacio novu količinu ugljena. Njegov je život bio život idilične besposlenosti, a narušavao ga je samo povremeni raspad cijelog sustava, koji je funkcionirao na načelu termosifona, bez potrebe za crpkom. Uspješnost vlasnika kuća u Ulici Court općenito je bilo moguće procijeniti po složenosti njihovih vijenaca. Gospodin McCosh bio je inteligentan, šarmantan, čovječan, ambiciozan i marljiv čovjek sposoban nanjušiti sve što bi moglo donijeti zaradu, a kuća The Grampians imala je daleko najsloženije, najveće i najprofinjenije vijence od svih kuća u Ulici Court. Njegova glavna slabost, koju je ipak uspio pretvoriti u zaradu, bila je ovisnost o golfu. Često ga se moglo vidjeti kako ga igra u Blackheathu u vrijeme kad je trebao biti u svojemu londonskom uredu. Nedostatak njegovih špekulacija bilo je to što je iz raskošnog bogatstva u tren oka mogao zaokrenuti u krajnju neimaštinu. Bio je navikao na izbjegavanje plaćanja računa sve dok ne povrati svoje bogatstvo. To mu je uvijek polazilo za rukom, ali se ta sklonost nije sviđala lokalnim trgovcima, koji nikada nisu znali je li pametno prihvatiti njegovu narudžbu ili je odbiti. Jedina utjeha bila im je to što je on pomnjivo računao kamate na svaki svoj dug te ih plaćao u cijelosti. 16


Prašina koja pada sa snova

Devetog kolovoza 1902. godine gospodin Hamilton McCosh imao je mnogo novca, doimalo se da neće kišiti, a on je uživao u svojoj velikodušnosti. Pokraj njega bila je njegova supruga, koje ga je često napuštala kako bi davala upute slugama. Gospođa McCosh u mladosti je bila prava ljepotica, a svoju je ljupkost zadržala i u starosti. Bila je sedam godina starija od supruga, a udala se kasno zbog dugih prethodnih zaruka za milorda za kojega se naknadno ispostavilo da već ima suprugu, zatvorenu u jednoj umobolnici u New Yorku. Bilo joj je potrebno mnogo godina da se oporavi od sramote nakon što se doznalo za taj skandal i nakon što se o njemu pisalo u novinama, pa se doslovce povukla u osamu, iz koje ju je naposljetku izvukao galantni i nepopustljivi Hamilton McCosh. Bila je temom mnogih ogovaranja kad je trudna energično igrala tenis i bila je poznata po svojemu otvorenom vjerovanju da bi žene trebale imati pravo glasa jednako kao i muškarci. Postala je ratnica u takozvanom »ratu rodova«. Međutim, njezin suprug objašnjavao je kako je to zato što je željela pravo da glasa za konzervativce. Nedavno je bila počela voziti bicikl i na bedrima je još imala blage podljeve zadobivene nakon što je za obilaska otoka Haylinga ostala bez kotača. Velika slabost gospođe McCosh bila je kraljevska obitelj. Pozorno je pratila sve što su radili i imala je pretplatu na The Times samo kako bi mogla čitati dvorske vijesti. Zabava povodom krunidbe bila je njezina zamisao, iako je najveći dio nacije već bio uživao u gozbama mjesec prije, kad je kralj darovao 30 000 funti londonskim siromasima pa je 456 000 ljudi jelo i pilo o njegovu trošku. Sâm kralj je, oporavljajući se u krevetu od operacije, poslao ispriku svim lordovima gradonačelnicima, a princ i princeza od Walesa su, iskupljujući kraljevsku obitelj zbog njegove odsutnosti, 17


Louis de Bernières

posjetili dvadeset svečanih večera zaredom. Sve je to ostavljalo dojam divnog novog početka. Gospođa McCosh veselila se zabavi povodom krunidbe, ali se pitala hoće li je izdržati jer je još duboko tugovala za kraljicom i tek je na taj dan prestala nositi crninu. Nije uopće bila sigurna da odobrava novoga kralja, koji je držao trkaće konje te je bio otpustio mnoge kraljičine stare sluge. – Doista se nadam da se Njegovo veličanstvo potpuno oporavilo – rekla je suprugu, pomalo neiskreno. – Od čega je ono obolio? – upitao je on. – Od peritiflitisa. – Zvuči strašno. Što je to, zaboga? – Dragi, rekla sam ti već puno puta. To je infekcija nečega s čega visi slijepo crijevo. Kako bilo, kažu da se oporavio, ali neće nositi državni mač do oltara. Doista se nadam da se neće srušiti. – Škotski kraljevi se ne ruše – odgovorio je gospodin McCosh. – Oni junački umiru u bitci ili ih probodu u snu. – Dragi moj, nadam se da ne želiš reći kako je naša draga trenutačna kraljica Aleksandra slična lady Macbeth? Ipak je Dankinja. – Danski vladari ubijaju svoju braću i nećake, ako je vjerovati Shakespeareu. A žene su čudna, bezobzirna bića. A kraljice su žene. I ta danska kraljica udala se za suprugovog brata, koji ga je ubio. Te danske kraljice su kukavna bića. – Moraš prestati izazivati, dragi. Sreća je da sam ja navikla na tvoj humor. Ako bismo to tako mogli nazvati. Hamlet je nedvojbeno izmišljen, kao što dobro znaš. Voljela bih da smo mogli biti ondje… mislim, na krunidbi. Voljela bih vidjeti lorda Kitchenera okićenog perjanicom, i sir Alfreda Gaseleeja. I novog premijera, dakako. – Pa, draga, imamo silnu sreću s vremenom. Ljepši dan ne bismo mogli ni zamisliti. I moramo zabavljati aristokraciju Elthama. 18


Prašina koja pada sa snova

A kad smo već kod toga, jesmo li postavili stol za trgovce i obrtnike? – Dakako. Bit će ondje dolje, na kraju voćnjaka. – Ah, daleko od soli, daleko na dnu. Glumeći da ne razumije njegov humor, jer Britanci vole na taj način pokvariti šalu, gospođa McCosh je odgovorila: – Na svakom stolu će biti posudice sa solju i paprom. Idem provjeriti je li dadilja pripremila djecu. – Ah, došla je madam Pitt sa svojim sinčićima – rekao je gospodin McCosh. – Idem ih pozdraviti, a ti, draga, možeš požuriti djevojčice. Zbog odavno zaboravljenog razloga, u zidu koji je vrt kuće The Grampians dijelio od vrta susjeda s lijeve strane nalazila su se plava vrata. Ta su vrata bila stara i pomalo trula na gornjem i donjem dijelu. Šarke su bile škripave i zahrđale, ali su i dalje funkcionirale, a držali su ih otključanim jer su ih djeca tih dviju obitelji često koristila. S druge strane tih plavih vrata živjela je obitelj Pendennis, koja je nedavno stigla iz Baltimorea s tri sinčića, Sidneyjem, Albertom i Ashbridgeom, rođenim u razmaku od godinu dana, a svaki mlađi bio je točno petnaest centimetara niži od starijeg pa su neke ljude podsjećali na knjižničarske ljestve. Dječaci su se svakog jutra rukovali s ocem kad su sišli na doručak te su mu se obraćali riječju “gospodine”. Obitelj McCosh imala je četiri kćeri, plavooku Rosie, koja je imala dugu kestenjastu kosu i svijetlu kožu posutu pjegicama, te Christabel, buduću ljepoticu, visoku i sportski građenu. Potom je tu bila Ottilie, čije će se tijelo očito razviti u oblik tradicionalne engleske kruške, blijedog, okruglog lica i lijepih tamnih očiju ispod zgodnih šiški tamne kose. I naposljetku Sophie, malena, mršava i nespretna, neposlušne kovrčave kose, čiji su humor i način 19


Louis de Bernières

govora već postajali uvrnuti. Njezin je otac znao govoriti kako je njezin pogled na svijet naheren te kako će joj to koristiti. Iako se moglo reći da su djevojčice veoma voljele svoju zahtjevnu majku, moglo se reći i da su obožavale svojega blagog oca. U suprotnom vrtnom zidu nije bilo plavih vrata pa bi dva dječaka, koji su se igrali u vrtu iza njega, došli tako što bi se jednostavno popeli na njega i skočili dolje. U ružičnjaku su utabali tvrd, ravan komad. Zid je bio visok dva metra i već je bilo očito da će Archie Pitt i njegov mlađi brat Daniel odrasti u nepromišljeno odvažne pustolove. Toga se dana, upravo dok su svi sjedali na tepihe i stolce držeći tanjure pune jezika i čaše, četrnaestogodišnji Archie pojavio na zidu u svojoj najboljoj odjeći te stao ruku podbočenih na kukove, samopouzdano poput himalajske koze. – Archie, što, zaboga, radiš gore? – upitala je gospođa McCosh. – Osmislili smo točku – izjavio je dječak – u kraljevu čast. – U kraljevu čast? – ponovila je gospođa McCosh, donekle umirena. – Pa, uvjerena sam da je to vrlo lijepo od vas. – Bismo li stavili nekoliko jastučića ondje dolje, s druge strane staze? – upitao je Archie. Ton mu je bio zapovjednički, neuobičajen za adolescenta, a ljudi neposredno ispod njega ustali su se sa svojih tepiha i postavili jastučiće prema njegovim uputama, popustljivo pretpostavivši da Archie želi mekano mjesto na koje će skočiti. – Takvo što djetetu doista ne bismo smjeli tolerirati – rekla je gospođa McCosh. – Zar te ne zanima što je posrijedi? – odvratio je njezin suprug. – Moram reći da se divim takvom samopouzdanju na dječaku, ti ne? A ionako znam što će se dogoditi i dječacima sam već dao dopuštenje. Započet ćemo odvažnom točkom. Archiejevi roditelji bili su jednako optimistični. Stajali su dolje, ruku pod ruku, i ponosno se smiješili. Archiejeva majka, 20


Prašina koja pada sa snova

nepokolebljiva Francuskinja, ali ipak protestantica, poput zakašnjele hugenotice, uvijek poznata kao madam Pitt jer je to sama zahtijevala, slobodnom je rukom vrtjela suncobran. Kapetan Pitt, koji je nekoć služio na kraljevskom brodu Victoria and Albert, bio je za tu svečanu prigodu odjeven u mornaričku odoru, a zlatna pletenica svjetlucala je na suncu, na tamnoplavoj pozadini. Madam Pitt je rekla: – Chou-chou, nadam se da ovo neće završiti suzama. – Maman, vježbali smo kao ludi. Daniel je to napravio već puno puta. A i to je bila tvoja ideja. – Najgore što se može dogoditi je slamanje vrata – rekao je kapetan. – O, chéri, tais-toi. Ne bi smio govoriti takvo što. Time izazivaš vraga. – Tada se nadajmo da će se zadovoljiti uganućem gležnja. – Chéri! Arrêtes! – Jesu li svi spremni? – viknuo je Archie. – Hajde, svi gledajte! Ljudi su polako utihnuli pa su čak i sluge prestali trčkarati amotamo. Gospodin McCosh je iskoračio. – Prijatelji i, zapravo, pokoji smrtni neprijatelju, dobrodošli u The Grampians. Ovdje smo kako bismo proslavili početak novog doba, možda. Njegovo veličanstvo je… Kako da to kažem?... Nešto starije no što je njegova draga majka bila kad je došla na prijestolje… ali, milošću Božjom može dugo živjeti te biti naš vladar još mnogo dobrih godina. Pod vladavinom pokojne kraljice, koja je dala svoje ime onome što se u osvrtu doima cijelom erom, živjeli smo dobro, iz godine u godinu sve bolje; ali, sada je stvoren novi izraz pa se već određujemo kao edvardijance, zar ne? Kad je naša nacija bila toliko sretna? Pretpostavio bih da je to bilo nakon restauracije monarhije. U kralju Karlu Drugom imali smo veselog vladara, a sada imamo drugog vladara, barem jednako veselog. 21


Louis de Bernières

Neka dugo ostane takav! I neka i mi budemo veseli. Naša nada je u mladima, kao i nada svake nacije, zar ne? Današnju proslavu započet ćemo sjajnim primjerom smjelosti naših dvaju mladih susjeda, Archieja i Daniela Pitta. Vježbali su danima! Molim tišinu i pozornost za Archieja i Daniela Pitta! Prolomio se kratak pljesak, Archie se duboko naklonio sa zida, a njegova je majka čvršće stisnula kapetanovu ruku. – Bit će sjajno – kapetan ju je ponosno umirio. – Dječaci su krajnje neustrašivi. Uslijedila je tišina, a Archie je savinuo koljena pripremajući se. Podignuo je lijevu ruku, pustio je da padne i nekoliko sekundi poslije pokraj i iznad njega pojavio se leteći dječačić, držeći se za vrh motke. Dječak je pustio motku kad je poletio preko zida, a Archie se u tom trenutku sagnuo i skočio uvis, podlakticama obujmivši njegove potkoljenice. Izveo je salto i dočekao se točno na jastučićima, doskočivši na noge kad je njegov više leteći brat sletio pokraj njega. Archie je zagrlio brata oko vrata pa su se zajedno naklonili široko se smiješeći. Začuo se skupni uzdah, a potom je uslijedila tišina zapanjenosti dok su gosti zabave poimali virtuoznost i odvažnost te iznimne točke. Većina njih zapravo je bila prilično užasnuta njome. Ali, Archie i Daniel bili su toliko veličanstveno zadovoljni sobom da nije bilo moguće ne sudjelovati u njihovu trijumfu. Gosti su krenuli prema njima kako bi se rukovali i pogladili ih po glavi, a kapetan je obojici u dlan utisnuo po jedan zlatnik govoreći: – Bravo, dečki! Bravo! Mislim, svakome po komplet željeznice! Svakome po komplet željeznice! – Kakvi akrobati! – rekla je gospođa McCosh obraćajući se madam Pitt. – Ali, moram reći da ne mogu zamisliti kako ste im to mogli dopustiti. – Vidjela sam kako u vrtu rade takvo što – odgovorila je madam Pitt. – To je bila moja ideja, cijela ta stvar. A kapetan je rekao: 22


Prašina koja pada sa snova

“Ti si odgovorna za to, chérie”, ali sada je sve très bien, a meni odgovornost više ne sjedi na glavi, nego samo ovaj šeširić. Ali, mislim da im to možda više neću dopustiti. Previše je zahtjevno za srce. – A kako su vaša druga dva sina? Jesu li još u Južnoj Africi? – Još su u Južnoj Africi. Tjednima nisam čula ništa. Molim se. Molim se, to je sve. Que Dieu les sauve. Uz zabavu za odrasle, djeca su imala svoju zabavu. Daniel i Archie bili su junaci tog trenutka pa su se izvještačeno, ležerno šepirili. – Mislim da je to bilo zadivljujuće hrabro – rekla je Ottilie Archieju. No, Archie se nadao da će Rosie možda biti zadivljena. Pozorno ju je promatrao tražeći bilo kakav znak zadivljenosti, ali je žalosno ustanovio da nju zanima samo jedan od novih dječaka, Amerikanaca s druge strane plavih vrata. Taj dječak bio je Ashbridge Pendennis, godinu dana stariji od Rosie, na kojemu su se već vidjele naznake čvrstog i snažnog sportaša, koji će postati. Kosa mu je bila vrlo svijetla, a oči iste nijanse kao i Engleski kanal za zimskoga dana. – To je bilo prilično dobro – rekao je Danielu, koji se također nadao doživjeti malo Rosienog divljenja. – Ja to ne bih mogao, doista mislim da ne bih. – Ashbridge je riječ “prilično” izgovorio tvrdo, a Rosie se to veoma svidjelo. – Ali, ti si vrlo jak – rekla je Rosie. – Možeš podići čak i Bouncera. – Gdje je Bouncer? – upitao je Daniel. Daniel je bio vitak, sjajne crne kose i plavih očiju koje su na jarkom suncu osobito zbunjivale. Bilo je očito da će jednoga dana biti visok muškarac. – Zatvorili smo ga – rekla je Rosie. – Silno se uznemiri kad je oko njega mnogo ljudi. Rosie se nadala da će drugi otići jer je željela ostati nasamo s Ashbridgeom, ali su Archie i Daniel ostali blizu nje, a Ottilie je stajala blizu Archieja. 23


Louis de Bernières

– Zašto ne pitaš mamu i tatu smiješ li ga malo pustiti van? – predložila je Danielu, a njezina se želja začas ostvarila. Ashbridge je uvukao ruku u džep svojih kratkih hlača i izvadio nešto. – Evo – rekao je. – Što je to? Utisnuo joj je to u ruku rekavši: – Nemoj nikome pokazati. Ona je spustila pogled. Bilo je to nešto maleno i mjedeno. – Kolut za zavjese! – rekla je Rosie. Ashbridge je porumenio. – Kad budemo stariji, dat ću ti pravi. Imam samo pola krune. Ako ga zadržiš, to znači da smo zaručeni. – Ali, samo mi je dvanaest godina – rekla je Rosie. – Pa, jednoga dana ti sigurno neće biti. Moram stići prvi. Hoćeš li ga uzeti? Rosie ga je pogledala u zažarene oči, u kojima kao da su svjetlucale tjeskoba i strah od odbacivanja. Ashbridge je rekao: – Otkako sam došao ovamo… iz Amerike… nije mi se previše sviđalo… isprva… ali ti si sve to popravila, Rosie, doista jesi. – Uzet ću ga – rekla je. – Smijem li te poljubiti u obraz? – Ne sada. – Poslije? Rosie je ozbiljno kimnula. – Poslije. Samo u obraz. Ashbridge ju je zahvalno pogledao i rekao: – Želiš li vidjeti kako izvodim zvijezdu? Mogu izvesti pet zaredom bez zaustavljanja. – Zaručena sam – pomislila je Rosie. – Zaručena sam. – Kako li je divno već biti zaručena, s dvanaest godina, za Ashbridgea. – Vidjela sam da često izvodiš zvijezdu – rekla je i dodala: – Ali, nemam ništa protiv ako želiš izvesti još koju. Za odrasle je zabava bila silno uspješna. Nešto prije sedam sati, kad je počelo nestajati hrane i pića, bilo je vrijeme za blagoslov. Što bi takva prigoda bila bez župnikovog blagoslova? 24


Prašina koja pada sa snova

Gospodin McCosh pošao je osloboditi tog duhovnika jata usidjelica i udovica koje ga je uvijek okruživalo te ga poveo uza stube do vrata zimskog vrta, kako bi mu se pružio pogled na travnjak. Nasmiješio se sa svom skromnošću čovjeka koji se osjeća obilno te s pravom obdarenim poniznošću, duhovnom milošću i lokalnom slavom. Podignuo je desnu ruku u klasičnoj gesti blagoslova te rekao: – O, Gospodine, naš nebeski oče, uzvišeni i moćni, kralju nad kraljevima, gospodaru nad gospodarima, jedini vladaru prinčeva, koji sa svojega prijestolja gledaš sve stanovnike Zemlje. Krajnje usrdno te molimo da svoju naklonost daruješ našemu vrlo milostivom vladaru, kralju Edvardu, te ga tako obdariš svom milošću svojega Svetog Duha, kako bi se uvijek pokoravao tvojoj volji i kročio tvojim putem. Obilno ga obdari nebeskim darovima; neka dugo živi u zdravlju i bogatstvu; ojačaj ga tako da pobijedi i svlada sve svoje neprijatelje i neka naposljetku, nakon ovog života, postigne vječnu radost i sreću u Gospodinu našemu Isusu Kristu. Čim je skupni “amen” pobožno promrmljan, započeo je kaos. Daniel je krišom otišao u kuću te pronašao Bouncera slušajući cvilež i lavež koji je dopirao iza vrata blagovaonice. Čim ih je otvorio, pas je iskočio i odjurio prema zabavi koja se odvijala u vrtu. Bouncer (engl. “skakač”; prim. prev.) je bio krupan, snažan smeđi pas, velik otprilike kao labrador. Bila mu je godina i pol, bio je sjajan i mišićav, a ime mu je bilo vrlo primjereno. Doimalo se vani da poskakuje okomito na travnjak i silovito izvija stražnji dio tijela amo-tamo dok pokušava liznuti sva lica koja je uspio dosegnuti. Gospodin McCosh uzalud je trčao za njim i pokušavao ga uhvatiti. Dame su kričale dok su njegove šape grabljale po njihovim prsima i finim bijelim haljinama, a gospoda su ga uzalud pokušavala zaustaviti štapovima, dok je on skakao od jednog voljenog ljudskog bića do drugog. 25


Louis de Bernières

Gospođa McCosh zatvorila je svoj suncobran i snažno ga odalaLouis de Bernières mila po njušci viknuvši: “Legni!”, ali to nije imalo nimalo učinka. Naposljetku je kapetan Pitt uspio uhvatiti psa pa su slugu poslali po povodac, koji je bio u predvorju. Bouncer je neumorno skakao i cvilio dok su ga vukli u kuću. Taj je događaj bio pogodan za završetak pa su se gosti, lica crvenih odZa divnog poslijepodneva naEdvarda suncu,vii. počeli pokratkog, zlatnog razdobljaprovedenog vladavine kralja zdravljati.Rosie Bilo McCosh je mnogo tema tri zavrlo razgovor mnogo toga za upami njezine različitei sestre odrastaju u ekscentričnom domu u Kentu, obitelji Pitt titi. Archie, Daniel, Ash i pas učiniliizmeđu su tajdječaka dan nezaboravnim. jedne i dječaka obitelji Pendennis druge strane. Ali, Sve njihove Kraljs je u palači podignuo noge i szapalio cigaru. je prošlo dane dječjih pustolovina zasjenjuje početak rata, koji će iznimno dobro, osim što se jadan stari nadbiskup morao povući u ih zadesiti na ulasku odraslu dob. kapelu svetog Edvarda, a potom nijeu mogao ustati nakon prisege. Kralj je počeo o tome tkobojišta. bi mogao biti prvi uistinu Mladići razmišljati se raštrkaju duž zapadnog Rosie se suočava edvardijanski nadbiskup. s izazovima života onih koji ostaju kod kuće. Zbunjena svojom Osjećao seljubavlju potišteno. princ od –Walesa živio je vrlo bezpremaKao dvojici mladića vojniku pješaku brižno,i slavnom uživajući u kućnim zabavama, lovu,sekazalištima, zrakoplovcu – prisiljena je snalaziti u izvanrednim konjvremenima. Mogu li ona i njezine sestre izgraditi noviježivot skim utrkama, glumicama i ljubavnicama. No, tada svemu tou mogućnostima i razorenosti nakon Velikog rata? me došao kraj, a odgovornost se nadvila nad njega poput olujnih oblaka potkraj kolovoza. Već je neko vrijeme, u privatnosti svojih Veličanstven i dirljiv roman Louisa de Bernièresa slijedi živote misli, bionezaboravne uvjeren dapostave je monarhija osuđena na propast, ali je znao likova koji nastoje ustanoviti kakvu je što mu je dužnost; svojusazdati će sjetu za sebe. sreću moguće odzadržati ruševina staroga svijeta.

Prašina koja pada sa snova

www.mozaik-knjiga.hr

149,00 kn isbn 978-953-14-2048-8

26

Prašina koja pada sa snova - Louise De Berniere  

Veličanstven i dirljiv roman iz pera autora bestselera Mandolina kapetana Corellija

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you