PLIVAČ - JOAKIM ZANDER by Mozaik knjiga

JOAKIM ZANDER Bruxelles, trideset godina poslije: Klara Walldeen, pomoćnica poznate europske parlamentarke, slučajno doznaje, preko svojega bivšega dečka Mahmouda, vrlo osjetljive i tajne informacije, što ih oboje dovodi u smrtnu opasnost. George Loow, mlad i beskrupulozan lobist, upoznaje vrlo čudne i sumnjive klijente, koji od njega traže informacije o Klari i njezinu poslu. Američki agent jedini je koji bi mogao spasiti Klaru. Čovjek je to koji pokušava zaboraviti svoju prošlost, krivnju koja ga izjeda, svoje dijete koje je napustio. Jedino mjesto gdje može naći smirenje i mir je u vodi. Pa tako stalno, uporno pliva. I pliva… Svi će se oni uplesti u tajnovitu špijunsku mrežu događaja koja će ih natjerati u bijeg po cijeloj Europi u pokušaju da spase vlastiti život. PLIVAČ nije samo vrlo napeti triler kojega nećete moći ispustiti iz ruku, nego i odličan portret ljudi koje proganja prošlost i krivnja, prikaz pohlepnih političara i pokvarene politike i, ponajviše, to je priča o Klari, o njezinoj hrabrosti da se suoči sa sobom i svojom prošlošću.

plivac_OMOT.indd 1

– Borås Tidning.

'Složen triler, pun napetosti, akcije i drame – odličan debitantski roman.' – Göteborgs-Posten.

'Odlično napisan i vrlo napet... u potpunosti lišen predvidljivosti žanra. – Skånska Dagbladet.

'Odličan roman, prepun obrata, sukoba i uvjerljivo opisane urote.' – Chris Pavone, autor bestselera New York Timesa The Expats.

DAMASK, početak osamdesetih godina prošloga stoljeća: dijete u njegovim rukama imalo je visoku temperaturu i jedva je disalo. U sljedećem trenutku odjeknula je užasna eksplozija u kojoj pogiba žena koju voli. Kako bi spasio dijete, prisiljen je ostaviti ga u švedskom veleposlanstvu.

w w w. moz aik- k njiga. hr

129,00 kn ISBN 978-953-1608-5

ˇ PLIVAC

JOAKIM ZANDER, rođen je 1975. u Stockholmu. Nakon vojne službe u švedskoj mornarici, studirao je pravo na Sveučilištu u Uppsali. Radio je u Europskom parlamentu u Europskoj komisiji u Bruxellesu. Trenutačno živi u Helsinkiju gdje danju radi kao odvjetnik a noću kao spisatelj. Plivač mu je prvi roman.

'Krivnja, pokajanje i osveta... PLIVAČ je impresivan i zanimljiv triler.'

JOAKIM ZANDER

ˇ PLIVAC 14.5.2014. 14:45:05

Joakim Zander PLIVAÄ&#x152;

PLIVAC_zabavna_bib.indd 1

6.5.2014. 14:57:01

Joakim Zander PLIVAÄ&#x152;

PLIVAC_zabavna_bib.indd 1

6.5.2014. 14:57:01

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stosedamdesettreća Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Fotografija na naslovnici

Sofia Runarsdotter Dizajn naslovnice

Hummingbirds Fotografija

Love Lannér Tisak

Denona, Zagreb, svibanj 2014. ISBN 978-953-14-1608-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 876887. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

PLIVAC_zabavna_bib.indd 2

6.5.2014. 14:57:01

Joakim Zander

PlivaÄ? S engleskoga prevela ZRINKA BUDAK

PLIVAC_zabavna_bib.indd 3

6.5.2014. 14:57:01

PLIVAC_zabavna_bib.indd 4

6.5.2014. 14:57:01

Za Lisu, Millu i Lukasa

Oko nas, ludilo carstva traje i dalje. Jane Hirshfield

PLIVAC_zabavna_bib.indd 5

6.5.2014. 14:57:01

PLIVAC_zabavna_bib.indd 6

6.5.2014. 14:57:01

SRPANJ 1980.

Damask, Sirija

vaki put kad te grlim, zadnji put te grlim. To sam oduvijek znao. I kad si se vratila i kad sam držao naše dijete u svojim snenim rukama, sve o čemu sam razmišljao bilo je da je to zadnji put. Pogledala si me, očiju čistih kao najavljena kiša, i znao sam da znaš. Da si znala otkad sam i ja znao. Moja izdaja. Noćas smo toliko bliski da osjećamo njezin smrdljivi dah, lupanje srca u nepravilnom ritmu. Beba plače u kolijevci. Ustaješ, ali ja prvi prilazim djetetu i podižem ga na ruke. Držim ga privijenog na grudi. Osjećam kako diše, osjećam kako mu srce udara preko tankog svijetloplavog pokrivača koji je isplela tvoja majka. To srce je moje srce i nema uvjerljivog načina kako bi se opravdalo napuštanje vlastitog srca. To je tek pretpostavka pod krinkom. Samo različite razine laži koje treba izgovoriti. A ako itko to može uspješno svladati, to sam ja. U gradu je strahovito vruće. Nakon dva mjeseca nemilosrdne suše, užaren je poput lave. Kad se konačno spusti večer, grad prestane biti siv ili bež, postaje providan, ispijen, otrcan, drhturav poput hladetine. Nitko ovdje jasno ne razmišlja. Sve smrdi po smeću. Smeću, ispušnim plinovima, češnjaku i kuminu. Ali ja mirišem samo svoje dijete. Zatvaram oči i duboko udišem, nosa pritisnuta na vrh njegove glave koja je gotovo bez kose. I beba je još uvijek vruća. Znatno prevruća. Vrućica nikako da spadne. 7

PLIVAC_zabavna_bib.indd 7

6.5.2014. 14:57:01

Joakim Zander

Kažeš mi da je sada treći dan. Čujem kako prekopavaš po ladicama tražeći aspirin ili bilo što drugo. Ova vrućina. Ona nas tjera u ludilo. Oboje znamo da nemam ničeg takvog ovdje, u mom stanu, u mojoj fatamorgani. Zašto smo uopće ovdje? – Daj mi ključeve od auta – kažeš. Mahneš rukom, poput trgovca na bazaru koji čeka da mu daš novac. Ja oklijevam pa ti ponoviš: – Daj mi jebene ključeve. Glas ti je za oktavu viši, nijansu očajniji. – Ne, čekaj… zar ne bi bilo bolje da ja… – pokušavam reći. Beba mi se sasvim umirila na ruci. Diše tako slabo, skoro ju se ne može čuti. – A kako uopće planiraš doći do veleposlanstva? Da čujem. Zar ti nije jasno da trebamo nekako spustiti temperaturu? Nevoljko vadim iz džepa ključeve od auta. Pridržavam dijete stisnuvši ga o grudi, a ključevi mi ispadnu iz ruke i slete uz pot muli zveket na mramorni pod hodnika. Vrućina čak zatomljuje i zvukove, pomislim. Odgađa ih, nekako ih usporava. Oboje se saginjemo po njih. Na trenutak se jedno o drugog očešamo prstima, zatim pogledom. Ti zgrabiš ključeve i ustaneš, nestaješ na stubištu koje odzvanja od koraka. Ostavljaš za sobom samo prigušeni zvuk vrata koja se zatvaraju uz udarac. Stojim s djetetom u srebrnoj sjeni balkona koji gleda na ulicu. Sjećanje na povjetarac miluje mi lice. Teško je disati od vrućine. U zraku: ispušni plinovi, kumin. Gdje je nestao jasmin? Nekada je ovaj grad mirisao na jasmin. Medaljon koji si mi dala, prije nego što se sve pretvorilo u vrućinu, vrućicu i bijeg, pali mi grudi. To je onaj koji je nekoć pripadao tvojoj baki, tvojoj majci. Razmišljam da ga ostavim ovdje. Razmišljam da ga ostavim na komodi u predvorju. Onoj sa sedefastim ukrasima od ružinog drveta koju smo zajedno kupili u bazaru kad je ova naša veza bila mlađa od tjedan dana. Mislim 8

PLIVAC_zabavna_bib.indd 8

6.5.2014. 14:57:01

Plivač

da nemam pravo ponijeti medaljon sa sobom. On meni više ne pripada. Ako mi je uopće ikada pripadao. Znam sve što treba znati o preživljavanju. Znam svaku ulicu u ovom gradu, svaki kafić. Znam sve brkate vlasnike staretinarnica s podmuklim poslovnim partnerima, svakog lajavog trgovca sagovima i onog dečka koji prodaje čaj iz divovskog samovara koji nosi na leđima. Pijuckao sam uvozni viski s predsjednikom u zadimljenim prostorijama, zajedno s čelnicima organizacija za koje on u javnosti tvrdi da ih ne poznaje. Predsjednik zna kako se ja zovem. Zna jedno od mojih imena. Ja sam vodio računa o novcu. Pazio da završi u rukama onih koji pridonose interesima koje su me poslali štititi. Upoznate li me, govorit ću vaš jezik bolje od vas. Istovremeno: pošaljite me na neko drugo mjesto. Ostavite me usred džungle, u stepi, u predvorju hotela Savoy. Dajte mi malo vremena. Pretvorit ću se u guštera, u požutjele vlati trave i mladog bankara u prugastom odijelu s malo predugom kosom i šarolikom prošlošću ispunjenom povlasticama. Znam vaše prijatelje s fakulteta, površno, preko drugih. Oni se mene u pravilu ne sjećaju. Vi to ne znate, ali ja sam toliko bolji od vas. Brže se mijenjam. Lakše se uklapam. Imam nejasniji okvir i čvršću jezgru. Održavam veze labavima. Postanu li čvršće, prekidam ih. A sada? Izgubio sam koncentraciju i pustio da narastu izvan moje kontrole, pustio sam ih da se učvrste. Krvne veze. Igri nema kraja, ali ova runda je završena. Privijam dijete čvršće o grudi, nestrpljivo cupkam po betonu. Kad mi slike smrti projure sinapsama, čvrsto zatvaram oči i odmahujem glavom. Šapćem nesvjesno sam sebi. – Ne, ne, ne… Natečeno lice u rupi kanalizacije na autocesti koja vodi u zračnu luku. Te oči koje zure. Muhe na vrućini. Te muhe. 9

PLIVAC_zabavna_bib.indd 9

6.5.2014. 14:57:01

Joakim Zander

– Ne, ne, ne… Zašto ga jednostavno nisam pustio da živi svoj život? Tada sam već sve znao. Zašto sam uvjerio Firasa da se još jednom sastanemo kad je trag već bio crven od usijanja? Ali to je bilo previše nedosljedno, previše nevjerojatno. Morao sam to ponovno čuti. Pogledati još jednom u Firasove nervozne oči da provjerim skriva li on nešto. Vidjeti hoće li mu sjena prekriti lice kada bude nevoljko ponavljao pojedinosti taj zadnji put. Vidjeti jesu li mu nervozni tikovi postali učestaliji ili su potpuno iščezli. Sve te znakove. Sve te sitne nijanse. Sve te stvari koje tvore gotovo neprepoznatljivu liniju između istine i laži, života i smrti. Zatvaram oči i odmahujem glavom dok me preplavljuju tjeskoba i krivnja. Trebao sam biti pametniji. A sada više nema vremena za gubljenje. Jedan od mojih kontakata je unajmio auto koji je parkiran iza ugla. Naprtnjača s odjećom, novcem i novom putovnicom čeka me u prtljažniku. Plan bijega je aktiviran, napisan nevidljivom tintom na unutrašnjosti mojih vjeđa. To je sada jedini izlaz. Pretvoriti se u maglu, a zatim u zrak. Postati dio kumina, češnjaka, smeća, ispušnih plinova. A možda, u boljim danima, jasmina. Držim bebu pred sobom. Laknulo mi je što ima tvoje oči. Tako će biti lakše. Kakav to moraš biti čovjek da ostaviš vlastito dijete? Čak i ako ga ostavljaš da bi ga zaštitio. Izdaja za izdajom. Laž za laži. Koliko dugo relativnost može spašavati čovjekovu dušu? Zvuci ulice. Sporiji, nemarniji na vrućini. Tragovi umornih glasova koji jedva da dopiru do mene na trećem katu. Automobili koji puze naprijed – dehidrirani, izmučeni – preko vrelog betona. A zatim, automobil dašće dok se pokušava upaliti. Ključ se okreće u bravici, ali svjećice ne reagiraju. Jednom: – Vrumvruuuumvruuumvruuuumvruuuum. 10

PLIVAC_zabavna_bib.indd 10

6.5.2014. 14:57:01

Plivač

Pomaknem se na sunce, do ograde balkona, štiteći dijete. Osjećam se kao da sam uronio u prevruću kupku. Znoj mi curi niz obraze i pazuha; leđa i prsa su mi već potpuno mokra. Naginjem se nad ogradu, pogledom pronalazim zahrđali stari zeleni renault. Na suprotnoj strani ulice. Misli mi jurcaju glavom. Kako li sam samo imao sreće što sam pronašao baš to mjesto za parking. Kako sam samo mislio da ću ostati ovdje parkiran tjednima, mjesecima. Kako ću možda jednog dana pronaći ključeve i pokrenuti ga. Ali zašto bi me uopće bilo briga za auto? Odsjaj sunca odbija se o suvozačev prozor. Ali kad zaškiljim, vidim te. Tvoju prelijepu, plavu kosu, ravnu i masnu od neprospavanih noći, nestašica vode. Nagnuto naprijed lice ti je izobličeno od ljutnje, glavobolja, svih tvojih briga, svih tih misli koje te muče. Pomislim da si ti nešto najljepše što sam vidio u životu, a to je posljednji put da te vidim. Nož mi se ponovno i ponovno zariva u srce. Ponovno okrećeš ključ u bravici. – Vrumvruuuumvruuumvruuuumvruuuum. To je znak. Jedan od znakova. Jedan od tisuća znakova koje sam naučio prepoznavati da bih preživio. I znam da je prekasno, jako prekasno. U trenu mi postaje jasno. Strah od smrti, beznađe, krivnja, krivnja, krivnja. Sve to u vremenskom rasponu potrebnom da bi živac reagirao na bol. U trenutku kad mi eksplozija kida bubnjiće u komade, ja već ležim na podu balkona. Eksplozija nije prigušena, nije ju utišala vrućina. Užasna je, veličanstvena. To je cijela bitka sažeta u jednom trenutku. Osjećam tisuće malih, vrlo laganih i vrlo oštrih čestica kako me prekrivaju poput pepela. Staklo i ono što bi mogli biti djelići betonske fasade, komadići metala. Nakon eksplozije zavlada potpuna tišina. Čini mi se da ležim ispod pokrivača od stakla, pokrivača od jeftinog betona, hrđavog 11

PLIVAC_zabavna_bib.indd 11

6.5.2014. 14:57:01

Joakim Zander

čelika. Mislim da krvarim. Pomislim da ako mislim, mora da sam živ. Pomislim da mi ruke moraju biti ovdje negdje, osjećam ih pod betonom. Mislim o tome što to držim, na čemu to ležim? Uspijevam se otkotrljati na stranu. Beton i staklo krckaju, zveckaju oko mene. Počinjem se pažljivo podizati u sjedeći položaj, naslanjam se na laktove koji izgleda odgovaraju na živčane podražaje. Dijete leži poda mnom, a moji su mu dlanovi čvrsto pritisnuli uši. Dijete trepće dok me gleda i udiše plitko, grozničavo. Nije ga dotakao niti jedan jedini trun stakla.

PLIVAC_zabavna_bib.indd 12

6.5.2014. 14:57:01

8. PROSINCA 2013.

Uppsala, Švedska

ahmoud Shammosh nije bio osoba koju biste nazvali paranoičnom. Upravo suprotno. Kad bi se njega pitalo, opisao bi se kao suštu suprotnost. Racionalan. Akademski obrazovan. I iznad svega: pouzdan. Mahmoud nikada nije vjerovao u tvrdnje o sustavnom otuđenju, o zavjerama. To je za tinejdžere, džihadiste i one sa šeširima od alu-folije. Nije si on tražeći izgovore probio put iz betonskog predgrađa i beznađa do doktorskog studija na sveučilištu u Uppsali. Ako je u jednu stvar bio siguran, to je bila ta da je u devet od deset slučajeva najjednostavnije rješenje, pravo rješenje. Paranoja je za gubitnike. Lagano trznuvši, povukao je svoj hrđavi gradski bicikl s parkirališta za bicikle ispred knjižnice Carolina Rediviva. Taj je bicikl nekad davno bio svjetloplavi. Ali samo brucoši u Uppsali imaju lijepe bicikle. Oni stariji dobro znaju da bi im ih ukrali već prvog tjedna. Mahmoudov je bicikl balansirao na tankoj liniji između savršene zamaskiranosti i posvemašnje neupravljivosti. Nagazio je nekoliko puta pedalu i tada se pustio niz padinu da ga ona odveze do grada. Nakon skoro sedam godina u Uppsali, još uvijek je uživao juriti niz Drottninggatan dok mu vjetar šiba lice. Ledeno hladni zrak bridi mu po prstima. Pogledao je nevoljko preko ramena. U tami ranog prosinca električna su svjetla na brijegu koji je vodio do knjižnice svjetlucala usamljeno i melankolično. Nitko ga ne prati. 13

PLIVAC_zabavna_bib.indd 13

6.5.2014. 14:57:01

Joakim Zander

Recepcija na Pravnom fakultetu na trgu Gamla Torget blještala je od božićnih ukrasa. Čak su i nedjeljom držali upaljene lampice na božićnom drvcu i adventskom vijencu, ali predvorje na trećem katu bilo je mračno i tiho. Otključao je vrata svog malog pretrpanog ureda, ušao, upalio stolnu svjetiljku i računalo. Okrenut leđima prozoru, sjeo je u svoj stolac, odmaknuvši od sebe dvije knjige o privatizaciji državnih funkcija i ljudskim pravima. Uskoro, ako sve prođe po planu, on će biti ponosan autor knjige na tu temu. Privatizacija rata. To je bio naslov njegove disertacije. Napisao je otprilike polovicu knjige. Ono što je dosad napisao bilo je zapravo prilično tradicionalno. Vjerojatno je sadržavalo više rada na terenu od uobičajenih doktorskih teza iz područja pravnih znanosti. Ali to je i bila zamisao: nešto suvremeno, multidisciplinarno. Intervjuirao je pedeset zaposlenika raznih američkih i britanskih kompanija u Iraku i Afganistanu. Kompanija koje su obavljale djelatnosti koje su obično obavljale vojske, sve od prijevoza i opskrbe do različitih oblika stražarskih dužnosti pa čak i borbenih djelatnosti. Isprva se nadao da će otkriti nešto veliko poput Abu Ghraiba ili My Laia. Da će on biti znanstvenik koji će razotkriti velike, užasne zločine. A podrijetlo i pozadina su mu bili prednost, toga je bio svjestan. Ali nije otkrio ništa spektakularno. Samo je pošteno odradio posao proučavanja i katalogiziranja kompanija i pravila da bi objavio znanstveni članak u časopisu European Journal of International Law* i sažetak u Dagens Nyheteru, najtiražnijem švedskom dnevnom listu. Nakon toga došao je neočekivani intervju za CNN u Kabulu koji mu je donio pozivnicu na međunarodne konferencije i simpozije. Nije to bilo veliko otkriće, ali bilo je dovoljno da okusi slatkoću neizbježnog uspjeha. Ali tako je bilo samo do trenutka kad je stigla poruka. *

Europski časopis za međunarodno pravo

PLIVAC_zabavna_bib.indd 14

6.5.2014. 14:57:01

Plivač

Mahmoud podigne debelu hrpu papira od pedeset stranica sa svoga stola i uzdahne: posljednje poglavlje njegove disertacije. Već je i prva stranica bila išarana komentarima ispisanima u crvenoj boji. Pričuvni vojni časnik koji je postao njegovim znanstvenim savjetnikom prozreo je Mahmoudov pokušaj da završi materijal prečicama. Osjeti kako ga obuzima razočaranje i odloži hrpu papira. Prvo elektronska pošta. Staro je računalo zagunđalo kad je pokušao upaliti program za čitanje elektronske pošte, kao da se želi pobuniti jer ga tjeraju da radi nedjeljom. Računala na odjelu bila su daleko od novih. Ali to je bio statusni simbol. Nije se na odjel dolazilo radi želje za radom u suvremeno opremljenim prostorijama. Dolazilo se radi sasvim suprotne stvari: petsto godina tradicije. Mahmoud baci pogled kroz prozor prema prosinačkoj tami. Ured mu je možda bio malen, ali imao je jedan od najljepših pogleda u Uppsali. U prvom je planu bila rijeka Fyris i kuća u kojoj je Ingmar Bergman snimao Fanny i Alexander. Kako se ono zvala? Akademski mlin? Iza nje, katedrala i dvorac bili su tako osvijetljeni da su djelovali gotovo sablasno u svojom besprijekornom akademskom okruženju visoke buržoazije. Mahmoud o tome više skoro nikada nije razmišljao, ali to je bilo nešto sasvim drugo od pogleda na malo igralište i oštećeni beton na kojem je odrastao. Konačno, računalo popusti i dopusti Mahmoudu pristup porukama. Tek jedna nova poruka, bez predmeta. To nije bilo nikakvo iznenađenje s obzirom na to da je prije samo petnaest minuta provjerio svoju elektronsku poštu u knjižnici. Spremao se obrisati ju kao neželjenu poštu, ali tada je zapazio adresu s koje je poslana. Trooper00@hotmail.com. Osjetio je kako mu srce počinje lupati. Ovo je bila druga poruka koju je dobio s te adrese. Prva je stigla neposredno nakon 15

PLIVAC_zabavna_bib.indd 15

6.5.2014. 14:57:01

Joakim Zander

njegovog posljednjeg puta u Afganistan, i bila je posljednjih tjedana uzrokom neželjene paranoje. Poruka je bila kratka, na švedskom, i bilo je očito da ju je poslao netko s terena u Afganistanu. Shammosh, Gledao sam te prije nekoliko dana na CNN-u. Izgleda da si u posljednje vrijeme uistinu ozbiljan. Možemo li se sastati u Kabulu? Imam informacije koje su važne obojici. Budi oprezan, prate te. Odlučnost, hrabrost i izdržljivost. Taj intimni ton. „Odlučnost, hrabrost i izdržljivost.“ Poznate riječi iz nekog drugog vremena. Očito se radi o nekome tko ga poznaje. I taj kraj. „Prate te.“ Mahmoud to zanemari. Nasmije se na to. To mora da je napisao neki njegov prijatelj. Netko tko se želi našaliti. Uskoro će mu stići nova poruka: „LOL! Jesam te!“ Neke činjenice o njegovom podrijetlu bile su neuobičajene u društvenim krugovima u kojima se sada kretao i to je ponekad bilo izvor šala na njegov račun koje su zbijali njegovi novi prijatelji. Ali ništa drugo nije stiglo. Polako je postao svjesniji svoje okoline. Za svaki slučaj. Zato što, pa, a zašto ne? I baš te iste večeri, ugledao ga je. Obični Volvo V70. Birokratski sive boje. Parkiran ispod neupaljene ulične svjetiljke ispred njegove garsonijere u četvrti Luthagen. A kasnije tog tjedna, ponovno ga je ugledao kad se vraćao iz dvorane na kampusu nakon svoje uobičajene tjedne košarkaške utakmice. Zapamtio je registraciju. A zatim ju je vidio svugdje. Mahmoud se strese. Možda je to bila samo slučajnost. A možda i nije. 16

PLIVAC_zabavna_bib.indd 16

6.5.2014. 14:57:01

Plivač

Okrenuo se prema računalu i otvorio novu poruku. Hoće li se šala sada otkriti? Nikada neće priznati šaljivdžiji da ga je na bilo koji način pogodila. Poruka je bila na švedskom. Shammosh, Kontaktirat ću te u Bruxellesu. Moramo se sastati. Odlučnost, hrabrost i izdržljivost. Mahmoud osjeti da mu srce počinje još snažnije udarati. Kako je moguće da ta osoba zna da on putuje u Bruxelles kasnije toga tjedna? Sigurno je samo njegov savjetnik znao da je prihvatio poziv da održi govor na konferenciji koju u četvrtak organizira Međunarodna krizna skupina. Mahmoud osjeti kako se naježio, žmarci su mu krenuli uz kralježnicu. Možda je to ipak samo šala? Možda je volvo postojao samo u njegovoj mašti? Ipak… Negdje u sebi osjeti uzbuđenje, nalet adrenalina. Odmahne glavnom. Možda bi trebalo samo pričekati i vidjeti hoće li mu netko u Bruxellesu prići. Ali morao je još jednu stvar učiniti prije no što izađe iz ureda, morao je napisati još jednu poruku. Nekome tko je dugo čekao da se čuju. Klara Walldéen se pojavila u njegovu životu iznenada, stigavši iz sasvim neočekivanog smjera. Jednog dana je jednostavno bila ondje s rukama ovijenim oko njega, s glavom na njegovom ramenu, s dlanovima u njegovoj uvijek predugoj kosi. Bilo je to tako burno razdoblje njegova života. Bio je prazan i zbunjen, iscrpljen i neispavan. I sasvim, sasvim sam. A tada, odjednom, ona je bila tamo na vratima njegova sumorna, nenamještena stana. – Vidjela sam te na predavanjima – bila je rekla. – Ti si jedini koji djeluje još usamljenije no što se ja osjećam. Zato sam te pratila. Ludo, zar ne? 17

PLIVAC_zabavna_bib.indd 17

6.5.2014. 14:57:01

Joakim Zander

A zatim, ne izgovorivši više ni riječ, prešla je preko njegova praga i spustila svoju samoću kraj njegove. A Mahmoud je ostavio svoju samoću ondje, dok se njihove samoće nisu počele stapati, dok nisu počele rasti zajedno. Veliko je olakšanje bilo to što nisu uopće morali razgovarati. Mogli su samo ležati tamo na njegovom spartanskom madracu ili na Klarinom uskom, tvrdom krevetu u Rackarbergetu i slušati njezin istrošeni prijenosni gramofon kako svira jednu od onih pucketavih singlica sa soul glazbom koje je kupila na buvljacima. Nije prošao dan da se nije sjetio toga. Kako su običavali disati što tiše da ne bi ozlijedili krhku membranu koja ih je obujmila, kako bi im se otkucaji srca uskladili s ritmom pjesme Princea Philipa Michella I‘m So Happy. Ipak, od samog je početka znao da nemaju šanse. Bilo je nešto u njemu što nije bilo dovoljno, nešto u neskladu s onim što su on i Klara stvarali. Nešto što je držao za sebe, u dubini najskrivenijeg zakutka svoga srca. Kad su Klaru primili na magisterij na London School of Economics krajem studija prava, svečano su se zakleli da će putovati jedno k drugom, da će se potruditi održati vezu, da je udaljenost nebitna za vezu koja je jaka poput njihove. Ali Mahmoud je odmah znao da je to kraj. U njemu je svjetlost koju se dugo mučio ugasiti zasjala novim, odlučnim sjajem. Nikad neće zaboraviti Klarine oči kad su stajali u zračnoj luci dok je on mucao govor koji je unaprijed pripremio. Kako misli da bi bilo dobro da naprave stanku. Da bi u suprotnom bili jedno drugom na teret. Da na to ne trebaju gledati kao na kraj, već kao na novu priliku. Ona nije rekla ništa. Ni jednu jedinu riječ. I nijednom nije skrenula pogled. Kad je završio, kad je konačno ostao bez riječi, sva je ljubav, sva nježnost, nestala iz njezina pogleda. Gledala ga je s takvim nemilosrdnim prijezirom da su mu suze krenule niz obraze. Pokupila je svoje putne torbe i krenula 18

PLIVAC_zabavna_bib.indd 18

6.5.2014. 14:57:01

Plivač

prema šalteru za registraciju ne osvrćući se nijednom. To je bilo prije tri godine. Otad nisu nijednom razgovarali. Mahmoud se nagnuo nad računalo i otvorio novu poruku. Počeo je udarati po tipkovnici. To je bila jedina stvar o kojoj je razmišljao otkad su ga pozvali na konferenciju u Bruxelles: da se mora javiti Klari. Ali nije. Nije se uspio natjerati da joj napiše pismo. – Daj, čovječe! – rekao si je naglas. – Hajde! Trebalo mu je skoro pola sata da napiše poruku od samo pet redaka. Trebalo mu je još petnaest minuta da izbriše sve što bi se moglo protumačiti kao dvosmisleno, očaj ili sve što bi upućivalo na povijest kojoj više nije imao pristup. Konačno, duboko udahne i pritisne: „pošalji“. Prvo što je ugledao kad je dvadeset minuta kasnije izašao iz zgrade bio je sivi volvo, parkiran u mračnom parkiralištu dolje niz rijeku. Kad je otključao bicikl, čuo je kako se pali motor, vidio kako se pale svjetla, a sablasni stožac svjetla obasjao je staru metalnu ogradu duž rijeke Fyris. Prvi put nakon dugo vremena uistinu se uplašio.

PLIVAC_zabavna_bib.indd 19

6.5.2014. 14:57:01

plivac_OMOT.indd 1

– Borås Tidning.

'Složen triler, pun napetosti, akcije i drame – odličan debitantski roman.' – Göteborgs-Posten.

'Odlično napisan i vrlo napet... u potpunosti lišen predvidljivosti žanra. – Skånska Dagbladet.

'Odličan roman, prepun obrata, sukoba i uvjerljivo opisane urote.' – Chris Pavone, autor bestselera New York Timesa The Expats.

w w w. moz aik- k njiga. hr

129,00 kn ISBN 978-953-1608-5

ˇ PLIVAC

'Krivnja, pokajanje i osveta... PLIVAČ je impresivan i zanimljiv triler.'

JOAKIM ZANDER

ˇ PLIVAC 14.5.2014. 14:45:05