Pero kvržica među - Mato Lovrak

Pero Kvržica među ljudima

Mato Lovrak

Pero Kvržica među ljudima

BIBLIOTEKA HRVATSKIH PISACA knjiga 24 copyright © Mato Lovrak i Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.

Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Zoran Maljković Grafička urednik Ivica Jandrijević Korektorica Maja Divošević Oblikovanje naslovnice Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici Shutterstock Tisak Denona, Zagreb, rujan 2014.

ISBN 978-953-14-1660-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884457.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Mato Lovrak

Pero Kvržica među ljudima

1.

Događaji, ovdje opisani, započeli su u Velikom Selu koje se nalazi u jednom dijelu Hrvatske, u krajevima između Save i Drave. Zbilo se to nekoliko godina iza Prvog svjetskog rata, u seoskoj školi…

Popodneva jednog obavljaju đaci svoj posao užurbano jer prešlo je na njih nestrpljenje s učitelja koji danas kao da ne može dočekati svršetak obuke… Osjećaju učenici iz učiteljeve nutrine neki nemir, neku napetost, što se raspoznaje po kretnjama. Čitavo popodne ne sjede on ni časkom za stol, već dva sata hoda uzbuđeno razredom.

Učenici su navikli na takvo neobično držanje svog učitelja Marka Matića, naročito sada u kasnoj jeseni kad za oblačnog popodneva znade mrak ući u razred već oko tri sata i otjerati ih ranije kući… Doživljuju oni nemirnog učitelja i onda kad njega zaokupe neke teške brige. Ovamo u Veliko Selo premješten je po kazni, iz političkih razloga, kao vladi nepoćudan činovnik, pa kako onda može u miru živjeti i raditi kad vlade padaju i mijenjaju se gotovo svakog mjeseca!

Ovog dana Matićev nemir ne skrivi kratak dan ni politika, već nešto drugo. Lice mu je vedro, a kretanje 7

Pero Kvržica među ljudima

po razredu ne sliči na bježanje, već na veselu šetnju.

Primjećuju đaci danas i to da se njihov učitelj za popodnevnu obuku presvukao u drugo odijelo, na nogama mu jake cipele za blatnu cestu, a to znači da poslije škole odlazi nekamo u selo. Kuda i po što ovako nestrpljiv?

Reče on đacima i prije reda: »Spremite se!..« Oni poslušaju i obučeni sjede u klupama čekajući daljnju zapovijed… I, za kratko vrijeme, učitelj vadi džepni sat te klikne: »Idemo kući! Stanite u red, dva i dva!…« No kako to već u ovakvim školskim časovima biva, reći će jedna učenica: »A nismo molili!…« Učitelj bi joj najradije odgovorio da mu se žuri pa neka se danas pomoli kod kuće, no odustaje od toga jer bi mu se moglo u zlo upisati. Već se dvaput iz mjesta u mjesto selio pa ako ga zbog molitve bace i odavde, to će ga upropastiti. Tri puta seliti se, isto je kao jednom izgorjeti… Udovoljit će on školskim propisima, ali danas u skraćenom obliku. Stane pred učenike i sam započne: »Slava Ocu, Sinu i Duhu Svetome…« – kratki svršetak molitve đaci katolici radosno prihvate kao novost. Iza njih učenici pravoslavne vjere jedva dočekaše takvo rješenje. Oni uzbuđenim glasom sami započeše svoje: »Slava Ocu, Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno i vo vjeki vjekov, Amin!!!« 8

* Odlaze djeca iz škole pa u revnosti svojoj kao učtivi đaci upravo obasiplju pozdravima seljaka koji se gotovo svakog dana vrzma nešto ispred škole baš u vrijeme kad oni izlaze. Skidaju se duboko brojni šeširi, klanjaju se djevojčice. Najmanje četrdeset dječjih grla klikće: »Dobar dan!!!!!!« Seljak kroz brk mrmlja svoju primjedbu. Nije on, veli, pandur, žandar, općinski bilježnik ili kotarski predstojnik da se pred njim šešir do crne zemlje skida.

Nije on ni Sveti Nikola, Kuzman ni Damjan da mu se kao u crkvi klanjaju. Mali učenici već se udaljiše, a on im tek sada otpozdravlja, samo to čini podrugljivo, razvalivši usta: »Booog daj dooobar daaan!« Čeljadetu ovom nikad pravo. Pozdravi li ga slučajno manje đaka, prigovara školi da se u njoj ne uče djeca nikakvom redu ni zakonu. Izlaze – veli – s lokotom na gubici, pribitih šešira i s kolcem u vratu… Tako isto, kad učenici čiste školsko dvorište istrošenim, odbačenim metlama, prigovara on da će učitelj radi pribora za čišćenje upropastiti općinsku blagajnu, a ne metu li đaci jednog tjedna, on ne vidi uz školu dječje igralište, već hrpe smeća, đubrište… Staru školsku zgradu podigli neki vajni graditelji tako da smjestiše zahod do ulice. Čiste ga zimi. Općina šalje čistača kakvog 9

Pero Kvržica među ljudima

jedino može dobiti. Redovito nekog skitnicu, pijanicu koji čisti tri sata, a tri dana u birtiji pije i spava po seoskim štagljevima. Jama je otvorena i takva dočeka drugu polovicu mjeseca siječnja. Tad seljak ovako prigovara: » Zar je ta sramota pred školom trebala dočekati naše Bogojavljenje?!…« Sljedeće godine pokušat će s čišćenjem ranije. U mjesecu studenom. Udovolji općina školi, ali ne potpuno. Opet pošalje nepoznatog čovjeka koji odugovlači. Taj sjedi i grije se po seoskim kućama i đaci ga moraju po selu tražiti i vući za rukav na posao… Seljak prigovara i te godine. Zašto se jama čisti prerano? Znade još u tom mjesecu jače prigrijati sunce, pa i na tu nepokrivenu sramotu, naopako po one koji žive upravo pred školom. Osim toga, u tom mjesecu jama još nije puna što znači da se troši općinski novac utaman!…

Učitelj sve to zaboravlja, oprašta seljaku i redovito svaki put pozdravlja se s njim i pita ga za junačko zdravlje. Upravo tako čini i ovog popodneva. Premda zna da seljak prigovara njegovim đacima, učitelj se s prozora školske zgrade oglasi: »Dobar dan, gazda! Kako ste?« »A, znate već kako je, gospodine učo! Uvijek po starački bogečki!.. Kiša, blato, mokrina i hladnoća, a drva nemam, mast kupujem! Skoro ću morati i žito za 10

kruh! Uza sve to općina povisila namet, država porez, mljekare snizile cijene mlijeku naših krava, kokošari nam ne daju za jaja ni cijeli dinar, a sramota je reći koliko udariše marveni trgovci za kilogram žive vage našoj teladi. Žalba seljaka na teškoće života izmijeni Matićeva osjećanja. Postaje borben i zaboravlja seljakove prigovore.

Zaključava u školskoj sobi ormar i stol te razmišlja o tom, što bi trebalo učiniti da se pomogne selu. On, doduše, na tom već radi. Pokušava prigovore iznijeti perom, ali to čini u drugom obliku. Piše pripovijesti iz seoskog života, no o tim nevoljama moralo bi se pisati u novine. Kao seoski učitelj poslat će on nekim ustanovama prikaz tog zla. Zatražit će rješenje, pomoć selu, promjenu života nabolje… On nije ovdje samo zato da uči djecu čitati i pisati, pa sve borbenije smišlja i odlučuje da će poslati prikaz lošeg stanja u selu čak ravno predsjedniku vlade. On, njegovi ministri i poslanici ionako stalno izjavljuju da ih je narod na izborima birao.

U svojim novinama nazivaju se narodnom vladom!…

U razmišljanju otišao učitelj predaleko. Ohladi ga pomisao na mogućnost trećeg seljenja u kakvo još udaljenije, zaostalo selo gdje neće imati željeznicu ni poštu. Bez ovoga dvoga život si jedva i zamisliti može!…

11

Pero Kvržica među ljudima

Ne odlučivši ništa sigurno, spusti se on u prizemlje, u svoj stan. Žena njegova je sva na iglama što on nije ranije otišao u selo. U kuhinji već gori petrolejka. Sumrak je u stanu, i da je sreće, trebao bi se on već kući vraćati, a kad tamo, još iz nje ni otišao nije… Najteže je njoj kad si muža otprema nekamo u noć. Cestom kroz selo mrak je kao u rogu, a još nedavno nađoše oni jednog jutra na vratima svog školskog stana prijetnju, zabijenu čavlima stare, odbačene potkove s konjskog kopita. Na velikom papiru napisao mu politički protivnik: »Ako smiješ, iziđi de, majčin sine, noću kroz selo, da te dočekamo i zasluženo ti naplatimo što nisi uz nas!…« Učitelj nije u tolikom strahu kao žena. On drži, oštrice se otupljuju tim što je on napredan, vrijedan, ljubazan, kakono se kaže, zna s ljudima, umije živjeti s narodom… Po svemu se čini, sprema se on i danas na odlazak bezbrižno.

Upravo kao na šetnju. Na cipele navuče gumene kaljače za borbu s blatom. Uzima baterijsku džepnu svjetiljku i napokon ipak i neko – oboružanje: dobar štap. Poslije toga otvara ladicu svog pisaćeg stola. Čuje to žena iz druge sobe i pita: – Nosiš li i revolver sa sobom?

– Da… Žena dotrči k njemu pa će sva izvan sebe: 12

– Zaklinjem te, ne idi od kuće u noć!!

– Idem ipak sada. Ta zar bih mogao izdržati i dočekati jutro?! A ustvari, pravi revolver ne nosim. Uzeo sam varalicu. Onog što samo puca, a ne ubija. Zatreba li, da pucnjem samo zastrašim.

Uzdahne učiteljeva žena, otprati muža do vrata, poljubi ga i drhtavim glasom mu reče: »Sretan put!« Pokušat će učitelj Matić stazom ispred kuće. Možda će ići barem donekle, ali ni govora jer već nakon deset koračaja jedva se iščupa iz ljepljiva blata i spasi na cesti. Hoda dalje točno sredinom puta jer tu jedino strši nešto razbacanog kamenja. Loše načinjen drum, star i nepopravljan, razrovao se i razvalio, pa je po njemu teško pješačiti. Tražiš veće kamenje, poskakujući s jednog na drugi. Dalje pješačiti kroz selo za ovako blatnjave jeseni, dovoljno je čovjeku brige i napora, no učitelj dvostruko više prti cestom jer ga loš drum i još gora staza ispred kuća opet izaziva na borbenost. Odlučuje on svakako podnijeti predstavku vladi o popravku bijednog stanja na selu. Ta, žiteljstvo i ne može bolje misliti i osjećati uz ovakve životne uvjete! Vlada se u svojim novinama rado nazivlje narodnom pa se učitelj nada, razumjet će ona njegovu žalbu da se narodu pomogne. Neka se pokažu i na djelu, a ne samo na jeziku!

13

Pero Kvržica među ljudima

Obećanje, ludom radovanje!.. Bućne u blatnu vodu učiteljeva noga i uprska ga sve do brade! I smiješno i žalosno, a nastavi li on tako, jače borbeno raspoloženje još će mu i nogu iščašiti. Moglo bi mu se to dogoditi ovdje dalje, upravo negdje pred kućom narodnog poslanika…

O, kako on zaboravlja to da iz njihovog sela odlaze u glavni grad na zasjedanje parlamenta, ne jedan, već čak tri poslanika!.. Kako vladin, tako je i njihov službeni naziv »narodni«. I ovi poslanici vole isticati kako ih je narod na izborima birao da ih šalje u glavni grad gdje će ih u narodnoj skupštini zastupati. I čine oni tako. Odlaze često onamo na zasjedanja, a putuju lako i vrlo rado jer imaju besplatno putovanje željeznicom, te bogato određene putne račune i visoke dnevnice.

Za vrijeme zasjedanja parlamenta stanuju i hrane se u prvorazrednim hotelima glavnog grada, ali još uvijek im ostaje toliko novca da mogu darivati svoju političku stranku, a u svom selu – recimo – Crveni križ i dobrotvorno vatrogasno društvo… Jedan između trojice narodnih poslanika ovog sela toliko je još uštedio od ostatka poslaničkih dnevnica da si je podigao novu kuću, staju i štagalj. Govore u selu da on u glavnom gradu neće uzimati opskrbu u hotelu, nego stanuje jeftino u priprostom stanu, a hrani se jednostavno, po seljački.

Ne, doduše, sirom, lukom i kruhom kukuružnjakom, 14

iz torbe ali nekako tome slično. Poznata je stvar da se u selu rado o svemu i svačemu priča pa tako i o tom kako poslanik tvrdi da on nove zgrade podiže od novca koji dobiva kad proda krumpir sa svog zemljišta te goveda i svinje koje sam uzgoji. Zato otvoreno priznaje i upravo naročito ističe da poklanja veći iznos od poslaničkih dnevnica za podizanje kapelice u selu. Sam je ne može i ne želi kao zadužbinu sebi sagraditi pa obilazi po selu kuće svoje vjeroispovijesti i prikuplja milodare za gradnju male crkve. Pri tom poslu ljuti se na učitelja koji upravo u isto vrijeme nastoji da mu općina izvrši najpotrebnije veće popravke na školi. Traži on da zahod bude sagrađen tamo gdje mu je mjesto. U dvorištu.

Iza školske zgrade… Zatim još nešto! Novi sjek iznad bunara već je načinjen u školskom dvorištu. Prijašnji, stari, bio je truo i lako se mogao urušiti i koje školsko dijete za sobom povući i potopiti… Limar je stavio na vrh sjeka pijetla od lima, radi čega ovaj poslanik pada u jarost kadgod prolazi cestom pokraj škole. Prigovara učiteljevim »novotarijama« otvoreno, glasno i jasno, nasred seoskog puta… Učitelj zamrzi tog čovjeka.

Već otprije zbog drugih nekih njegovih gadosti. Sada se poslanik hvali da je učitelja silom premjestio u ovo selo gdje će ga za svoju političku stranku preodgojiti…

Ovako je on započeo s tim »poslom«: Već prvih dana 15

Pero Kvržica među ljudima

jedva da je učitelj nakon premještaja stan dospio namjestiti, eto poslanika u posjete. Obiđe sve sobe i umjesto da kaže kako mu je milo što se učitelj dobro i udobno smjestio, on kao kakav nadglednik stavi prigovore. U prvom redu radi slika. Ne sviđaju mu se neke i on zaželi da ih učitelj ukloni. Poslanik ih više ne želi vidjeti kad drugi put posjeti učitelja… Prošlo je otada dosta vremena, čak nekoliko godina, a slike su još uvijek na zidovima. Poslanik to nema prilike vidjeti jer mu nije dopušten pristup u školski stan. Dao mu učitelj na znanje već za prvog posjeta da ga više ne želi vidjeti u svom domu…

U blizini seoskog raskrižja ispriječilo se na većoj površini zemljišta nešto kao neka utvrda, ograđena visokim plotom, s bodljikavom žicom. Kroz sumrak se ipak toliko nazire da to nisu ruševine kakvog starog grada…

Nego, što bi moglo biti?… Nagađanja prekida svjetlo takve jakosti, da zasljepljuje… Kad se oči priviknu, vide, pred njima je nekoliko zgrada veletrgovine, koje zauzeše polovicu raskrižja. Vlasnik je svega toga golemog zdanja na križanju drumova jedan čovjek, veletrgovac.

On je tako bogat da je u sve svoje zgrade mogao uvesti električno svjetlo, i to samo za sebe, a proizvodi ga poseban stroj, samo njegov… Vlasništvo veletrgovca, 16

ovako obasjano, sliči na kuće u plamenu, koji širi svjetlo na nekoliko stotina koraka oko sebe. Sad se lako kretati raskrižjem cesta. Kao da je čovjek u gradu. Sad je i učitelja lako naći. On se nalazi u najmanjem trgovčevom odvojenom kućerku koji je ustupio pošti da tu preuzima listove, novac i pakete.

Učitelj je upravo u toj kućici gdje na malom prozorčiću s poštarom razgovara. Činovnik se ispričava: »Žao mi je, gospodine učo, što ste po blatu tako daleko morali na poštu pješačiti. Pozvao sam vas da osobno podignete preporučenu pošiljku koju vam šalju iz Zagreba. Potpišite mi ovdje da ste je preuzeli.« Na službenoj tiskanici učitelj piše: Veliko Selo, 18.studenoga 1930… Dok se potpisivao, reče mu poštar: »Uvijek se divim vašem lijepom rukopisu!… I evo paketić za vas!..« Nasloni se činovnik tada na prozorčić da malo s učiteljem pročavrlja, ali ga u tome prekide znak brzojavnog stroja, koji upravo njegovu poštu zove. Skoči on k stolu da preuzme brzojav. S napetom pažnjom to radi, pa ne može promatrati osobito držanje učitelja s malim omotom u ruci, koji prevrće i ogledava s posebnim zanimanjem. Paketić mu neobično izgleda. U debelom, čvrstom omotnom papiru, jakom poput kože, poslan je preporučeno. Učitelj ga otvara znatiželjno, 17

Pero Kvržica među ljudima

nestrpljivo. Prsti mu posebno igraju pa umjesto da razvezuju, oni zavezuju, bolje reći, zauzlavaju, radi čega omot poigrava i skače u njegovim rukama… I, napokon, pošiljka je razmotana, a njen sadržaj učitelju kroz prste skliznu na pod. »Što vam se dogodilo?« – pita poštar. »Ništa naročito! Poznato je koliki sam nespretnjaković. Ta, pala mi je pošiljka na pod.« »Kažite radije – u blato. Tko god na poštu dođe, donese ga čitav tovar na cipelama… Dat ću vam krpu da obrišete. A što vam to lijepo i dobro šalje bijeli naš Zagreb, ako smijem znati? Nešto za školu? Krede, boje, olovke, gumice?« »Ne, dobio sam knjige.« »To vam šalju iz Zagreba?« – začuđeno će poštar. »Svaka čast knjizi, ali veće bi veselje bilo da vas se netko sjetio tablom čokolade ili kutijom bombončića… Recimo, gospođi kao poklon. Eh, nema više kavalirštine!

Pa ni ondje, u Zagrebu!« Poštar se ovako šali i dalje preuzima brzojave. Došlo ih je više, a svi za seoskog veletrgovca koji ih u velikom broju prima svakog dana. I pola pisama u vreći koja stiže dnevno željeznicom, trgovcu pripada. Poštanski ured on bi mogao nazvati svojim. Jednu od svojih kuća dao je za poštu…

18

Učitelj zamota paketić i dovikne činovniku: »Laku noć!« »Moje poštovanje, gospodine učo!.. Onda kažete, knjige vam šalju iz Zagreba!.. Da sam to znao, ne bih vas po takvu sitnicu na poštu zvao.« Učitelj izlazi iz pošte, a po njegovu držanju čini se da se on ne želi ni s kim susresti. Nosi omot krećući se kao da ga je oteo, ukrao. Knjige, poslane iz Zagreba, izbaciše ga posvema iz ravnoteže. U posebnom je uzbuđenju i prva mu je briga naći osamljeno mjesto gdje će se barem načas smiriti, snaći, i gdje će moći džepnom baterijom nesmetano razgledati pošiljku.

Ubrza on korake kroz mrklu noć najprije preko crkvenog cintora, zatim širinom sajmišta te se pripije uz stablo velikog drveta… Ovdje će pričekati. Toliko se smiri da mu u svijest nadolaze sjećanja… Srećom, džepno svjetlo nije upalio jer što bi bilo da ga je netko našao u mraku iza crkvenog zida, pogotovo nakon svega onog što mu se upravo u tom hramu nedavno dogodilo. On je druge vjere, ali kao učitelj tog sela smatra potrebnim da se pokaže u crkvi na veliki neki blagdan. I sama vlast preporučuje živjeti i djelovati u narodu po »vjerskoj trpeljivosti«. I došao on na Uskrs u crkvu. Iznenadiše se i obradovaše vjernici. Crkvenjak naročito! Kad je kupio milodare, uputi se i užasnutom 19

Pero Kvržica među ljudima

učitelju koji dočeka crkvenjaka isprikom izrečenom prigušeno, šaptom: »Žao mi je, ali nemam ni dinara u džepu! Presvukao sam odijelo i u nj se ne sjetih staviti novčarku…« Crkvenjak i učitelj stoje sami i zbunjeni nasred crkvene lađe, a svećenik i narod pjevaju, tamjan se kadi, i sve su oči uprte u učitelja da vide koliku će novčanicu na pladanj spustiti… Obistinila se riječ u narodu: Bez novaca nikud, pa ni u crkvu!

Iste godine ujesen dogodilo se njemu u toj istoj crkvi nešto kudikamo gore. Jedva se tad suzdržao da ne zavikne u pravcu oltara svoj prosvjed. I dan – danas mu je žao što to tada ne učini. Izgriza se radi toga kad god se sjeti pa tako i ovog časa ovdje u mraku, stisnut uz stablo drveta na seoskom sajmišnom prostoru… Ministar prosvjete raspisuje razne naredbe pa tako i onu u kojoj se traži da učitelji odgajaju svoje učenike prema onoj da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, ali u tri vjere, a brat je mio koje vjere bio. Takve želje ministra, vlade i kralja neprovedive su tih dana u selima između Save i Drave radi nezadovoljstva i raspirenih strasti između trinaest političkih stranaka u zemlji. Usprkos svemu učitelj je uspio sakupiti dvadesetoro svojih malih učenika obadviju vjera, što nije bilo lako, i odvesti ih u crkvu na službu u čast državnog blagdana, no u najsvečanijem času obreda, pojac okrenu oltaru leđa da održi 20

govor. I djeca, i učitelj očekivahu u najmanju ruku priznanje, a kad tamo, pojac stade udarati po školi kako je žalosno i sramota da se deset đaka vidi danas u crkvi… Učitelj dovede dvadeset i dvoje djece, a pojac ih u zlom srcu i opakoj namjeri hotimice prepili napol. Đaci se uzvrpoljili, pogledavaju svog učitelja, a on ogorčen, bijesan, ima želju udariti po zubima prostaka, zlobnika, psovača i da svima u crkvi glasno i jasno objavi kako mu je jedva nekako uspjelo dovesti danas u crkvu i onoliko učenika dviju vjera. Na njegov poziv odazvaše mu se najvjerniji đaci kao i djeca roditelja koji su mu osobni prijatelji, no od danas njega i učenike njegove ovdje više nitko vidjeti neće na državne praznike, jer to nije bila svečanost već laž, pakost i najveće ruglo!…

I što je bilo ustvari? Je li se učitelj s pojcem u crkvi potukao? Je li on izrekao svoje mišljenje i odluku? Ne! Ne učini on ni jedno ni drugo. Sve je ostalo samo njegova pusta želja. Pretrpio je šutke i ovaj napadaj, jer da si je srcu dao opravdanog oduška, ne bi radi toga bio samo premješten nego bi ga i sud progonio.

Ružna ova sjećanja upute učitelja večeras u siguran zaklon, iza najbližeg štaglja i staje, pod istim krovom smješteni. Istočna i sjeverna strana zgrade zaštićene su snopovima suhe kukuruzovine. Učitelj se uvali u nju…

21

Pero Kvržica među ljudima

Nevjerojatna stvar gdje se on smjestio da u miru razgleda pošiljku iz Zagreba! Ovamo ga mogla natjerati jedino neopisiva čežnja i oprez… I tu on čeka, sluša, jer kraj njega sasvim blizu nešto se pod kukuruzovinom miče, meškolji. Bit će, uznemirio je on ježa… Iz staje se čuje večernji život goveda i konja. Žvaču sijeno. Krava pokatkad udari repom o zid. Tu u blizini je i svinjac. U njemu se sito prase oglasi roktanjem… Čuje se i kokošinjac. Tijesno je živadi na prutu pa pokoje doleprša na pod… Učitelju uz te glasove ugodno i voljko pri srcu pa razmota knjige iz Zagreba i jednu osvijetli džepnom svjetiljkom. Sav zasja od posebnog, u njegovu životu, posve novog zadovoljstva.

On drži u ruci knjigu koju je napisalo njegovo pero…

Knjiga je podebela jer ima stotinu i pedeset stranica. Nije čudo što su učitelju na pošti skliznule iz ruku jer su korice kao staklo glatke. Na njima naslovna slika uzbuđuje učiteljapisca, pa je on promatra kao očaran.

Gleda crtež gotovo kroz suze, no ta sva njegova osjećanja ubrzo se prekidaju jer mora ugasiti džepnu bateriju… Napeto osluškuje. Čuju se koraci u staji. Odmah zatim u dvorištu. I, netko, bogme, dolazi. Pravac iza štaglja, k snopovima kukuruzovine, k njemu, učitelju ovog sela, piscu u suzama. Crni je mrak i ne vidi se ništa na udaljenosti od jednog koraka. Učitelj uperi u pravcu koraka džepnu svjetiljku…

22

»Dalje od kukuruzovine! Zapalit ćeš mi štagalj!« – zavikne seljak, vlasnik ovog posjeda, a u ruci mu željezne vile. »Ne bojte se, ovo ne može ništa zapaliti!« »Tko je iza mog štaglja?« – strogo će seljak.

Džepna baterija okrenu se prema krivcu, osvijetli mu lice, a gazda seljak klikne: »Pa, to ste vi, gospodine učitelju! Dobru večer vam želim!.. Eh, niste dobro smislili, ići po mraku i po blatnjavoj zemlji od škole ovamo gore stazom kroz voćnjake! Sve se od vodurine razmekšalo. Možete jedino posred ceste preko ono nešto malo rijetkog kamenja…

Može se doduše i na konju. Dat ću vam svog riđana da odjašite kući do škole. Pratit ću vas na drugom svom konjčetu. Mogu vas i odvesti kolima. Dobro će doći konjima da se malo protrče, jer već dulje vremena ništa ne rade…« Prava bujica ponuda upravo zapljuskuje učitelja i on ne može doći do riječi. Mladi seljak pade u posebnu blagorječivost, što nije čudo, jer je našao u noći iza svog štaglja neopasna, nevina čovjeka, štoviše, samog učitelja!.. To je nešto nesvakidašnje. Za mladog gazdu seljaka događaj prvog reda! Zato i dalje upravo navaljuje. Zove učitelja u svoju kuću na čašicu razgovora, a počastit će ga i gazdarica skromnim zalogajem. Speći 23

Pero Kvržica među ljudima

će kajganu sa slaninom… Učitelj odbije seljakove ponude i zamoli ga samo jednu malenkost. Da ga otprati do trgovine… Pristane ovaj i njih dvojica polako stazom po blatu gaze i razgovaraju.

Učitelj omota svoje knjige da mu ne padnu u blato, a seljak ostavio vile iza štaglja, praznoruk je pa nudi svoju pomoć. Ponijet će učiteljevu prtljagu. Ovaj i to odbija. Sam će nositi. Lagano je. Knjige su to… »Vi bez njih nikud ni koraka! Knjige su vaš zanat, vaš život.« – kaže mladi seljak gazda i onako u mraku, priznaje da uopće ništa ne čita. Ni knjige, ni novine, ni gospodarski list, a zna da ne radi pametno te se zanima kako bi bilo da s tim započne, pa čime i na koji način da to izvede. Učitelj mu savjetuje i nudi knjige iz školske knjižnice, koje će mu posuđivati za čitanje…

Mlad seljački gazda tad zapita učitelja: »Je li istina što se o vama po selu priča?« »Ne znam na što mislite.« »Ma govore ljudi da o nama seljacima pišete priče koje šaljete u novine… Neke kuće prepoznale su sebe u njima. I nije im pravo!.. Idu novine s vašim pričama od kuće do kuće, iz ruke u ruku. Prava vika i uzbuna zbog njih!« Učitelj usporava korake da dobije više vremena za razgovor. On upozna mladog seljaka s tim kako se pišu 24

priče, u kojima se on ne izruguje, već ljude u selu žali i opisivanjem njihovog teškog života želi im pomoći.

Uvjeri on mladog čovjeka o nekrivnji zbog pera. Pod dojmom učiteljevih riječi seljak zašuti, upravo zanijemi.

Na rastanku pred trgovinom reče mu seljak: »Gospodine učo, govorite kao političari. Oni dolaze držati govore, a iza toga više ih ne vidimo sve do novih izbora kad nas opet obilaze i zavaravaju lažnim obećanjima, kako će nam njihova stranka, pomognemo li joj da dođe na vlast, popraviti ceste, smanjiti poreze, podići cijene našim proizvodima… Možete li vi sve to pričama?« U velikoj prostoriji trgovine nastala oko učitelja prava strka, upravo u onom času kad mu poslovođa zamatao robu koju je za kuhinju kupio. Kao uslužan trgovac reče on učitelju da mu i poštansku pošiljku može zajedno sa šećerom, rižom i paprom zamotati u jedan paket jer se tako lakše i spretnije nosi. Učitelj posluša, ali lijepa i prelijepa oprema njegove knjige, one divne glatke korice skrive da je jedna od tri, opet kao i na pošti, pala na pod. Uslužni dječak, šegrt u trgovini, preskoči pult da je podigne. Šegrt kao šegrt, ovdje u trgovačkom nauku, brži je i spretniji od bilo koga pa tako i od učitelja koji je večeras zbog knjiga, stiglih poštom, posebno uzbuđen, upravo zbunjen, pogotovo ovdje, gdje 25

Pero Kvržica među ljudima

elektrika jako osvjetljava prostoriju… Šegrt nije knjigu samo dignuo, nego je i obriše te je onako neomotanu preda poslovođi, a ovaj, inače vrlo pismen čovjek, odmah primijeti na njenim koricama ime i prezime pisca.

Poslovođu, dobrog čovjeka, zagrije otkriće pa on digne knjigu visoko i zavikne: »Pogledajte što smo slučajno otkrili! Naš učitelj pisac je ovog djela!« Na taj uzvik poremeti se život dućana. Dva pomoćnika ostavljaju svoja mjesta za pultom, blagajnu napušta trgovčeva žena, a iz male pisarnice dižu se sa svojih stolica činovnik i vlasnik trgovine i svi oni žure k poslovođi… Šef uzima učiteljevu knjigu prvi u ruke, pipa je, ogledava i daje kao trgovac stručno mišljenje: »Mora da vrijedi jer je mnogo utrošeno na njezin uvez. Izdavač nije žalio novac za opremu. Udario je knjizi i veliku prodajnu cijenu. Čak četrdeset dinara!! Nakladnik je uvjeren da je među krašene tvrde korice stavio robu koja će ići i koja će se dobro prodavati. On i visokom cijenom svoju robu reklamira. Dobar trgovac!.. Ne žali troška. Gubitka se ne plaši. Drži se one trgovačke: Tko riskira, taj profitira!

Trgovac ovako vidi učiteljevu knjigu. On je u ruci drži kao dućansku robu kad joj vrijednost procjenjuje po težini, mekoći, tvrdoći, kakvoći, vrijednosti ambalaže… Trgovac kao da i nema u ruci knjigu nego kutiju sapuna, češljeva, konaca, gumba…

26

Knjigu sad uzima iz trgovčevih ruku njegova žena.

Ona se izdvoji, stane pod najveću električnu svjetiljku i klikće: »Divota! Kao da je zasjalo sunce, nacrtano ispod naslova knjige! Sunce se i smješka. Bit će u knjizi mnogo radosti!.. Na koricama je i slika ruže u cvatu, trešnjinog drveta u zrenju. Ovi crteži na koricama knjige obećavaju stranice ispunjene s mnogo ozbiljnosti i tajni u životu… Ipak, prevladava na koricama knjige svijetla boja! Jedna od najljepših!… Knjigu je ilustrirala slikarica, žena. Zamisao umjetnice da nacrta niz prizora iz knjige u obliku vijenca, izvanredna je. Samo žena može ovako nešto smisliti, ali, naravno, bez dobrog sadržaja ne bi bilo ni ovako sjajno zamišljenih i nacrtanih sličica. Korice knjige obećavaju da priče moraju biti posebno zanimljive. Nešto novo. U knjizi bit će nešto što čitatelja oduševljava, zanosi. Čestitam vam, gospodine učitelju, na tom djelu, no ujedno primite od mene izraz suosjećanja jer doživjet ćete kao književnik mnogo teških trenutaka. Umjetnikov put posut je cvijećem, ali i bodljikama. Vama je poznata ona latinska rečenica: Per aspera ad astra, što znači: Trnovit je put do slave, ali ne klonite! Ne dajte se slomiti!

Trgovkinja sve ovo izreče uzbuđena, usplamtjela.

Govori iskreno jer voli knjigu. Ljubitelj je lijepe književnosti. Veletrgovina njezinog muža donosi golem prihod 27

Pero Kvržica među ljudima

i ona lako nabavlja knjige. Ima svoju kućnu knjižnicu, no ne spada među one bogataše koji kupuju odjednom čitave biblioteke samo zato da se i s tim pred prijateljima pohvale. Trgovkinja drukčije radi. Ona nabavlja knjigu po knjigu i pročita sve prije nego što će ih staviti na policu svoje knjižnice… Budući da svaku knjigu upozna, voli o sadržajima govoriti. Zapaža vrijednost glavne misli i ljepotu stila. Zanosi se junacima romana, uočava raznolikosti njihovih naravi i značaja, te razlikuje dobre i loše njihove sklonosti… U trgovkinje je razvijen smisao i ukus za umjetnički vrijedno. Ona čita knjigu s potpunim razumijevanjem… Na rastanku s učiteljem piscem izreče mu ona svoje divljenje i radi toga što je tako skroman. Ta oni ne bi ni saznali da mu je izišla knjiga da jedna od njih slučajno ne pade na zemlju!…

U svom službovanju u ovom selu učitelj često vuče iz dućana kućne potrepštine, ali ovo je danas prvi put da uz rižu, šećer i papar nosi i svoju knjigu. Misao o njoj zaokupila ga da za bilo što drugo nema mjesta u glavi i u srcu. Osjećanja su večeras u njegovim grudima posve nova, dosad nepoznata, ugodno uzbudljiva do najveće mjere, zato putuje kući mrklim mrakom da i ne osjeća grbavo i blatno tlo pod nogama. Ne zna ni

28

za umor. Čini mu se kao da leprša, lebdi, kao da iznad zemlje leti.

U tim osjećanjima prekinu ga petero ljutih pasa.

Istrčao svaki iz svog dvorišta kroz ostavljena otvorena vrata na plotu… Napadaju psi učitelja žestoko. Laju, reže na njega, pokazuju oštre zube kojima bi ga grizli, poderali mu odjeću, ali on se hrabro i vješto bori. Ne okreće paščadi leđa, nego ih gleda i polako uzmiče natraške sredinom ceste. Iz obližnjih kuća ni živog stvora da priskoči u pomoć. Nitko čak da bi kroz prozor pogledao! Sva čeljad sjedi za stolom i u miru večera… neki se psi u razdraženosti zatrče učitelju preblizu, no on ni tada ne očajava. Sagiba se, uzima kamenje i psi se povlače, ali ne sasvim, ne predaleko, ni nadugo. Opet, još ljući, navaljuju strahovitim lajanjem i zubima koji kolju kao vučji. Učitelj ne zdvaja jer je večeras u njemu posebna snaga. Nosi s pošte prvu svoju knjigu!… Ipak, u jednom času učini posljednje. Izvadi džepnu bateriju i revolver te i jedno i drugo uperi u pse. Uzdržava se od pucanja, no i ovo je dovoljno. Cucki dadoše petama vjetra i vrate se u svoja dvorišta… Izbavljen od neprilika, krene dalje zadovoljan što nije pucao. Ustrašio bi djecu, svoje đake. Oni poznaju i privikli su se već na grom, na požar, poplavu, sušu i olujnu vjetrinu koja kuće ruši. Doživjeli su i potres. Pa i pomrčinu Sunca.

29

Pero Kvržica među ljudima

Znadu za kugu koja potamani živad, stoku, kao i za bolesti od kojih umiru ljudi, sva mala djeca u selu. Koliko puta se oni već bosi naboli na trn i stali na oštro nabrušenu kosu! Ranila se djeca sjekirom pri cijepanju drva, a izrađujući stvarčicu od drveta porezali bi se do krvi. Često se seoski dječaci susretnu sa zmijom, otrpe pčelin ubod i sukobljavaju se sa opasnim stršljenom…

Iskusila su seoska djeca strah od rogova goveda, koje bode, od kopita konja koji se rita…, i tko da sve nabroji, ali jedno im je strašnije od svega na svijetu. To je puška.

Revolver. Oružje koje ubija. Ispred njega bježe glavom bez obzira prestravljeni, užasnuti. Kao maljucna djeca usisaše majčinim mlijekom strah od ubojitog oružja koje nosi lugar, čuvar šume i žandari. Daleko im kuća od bodeža, puške i revolvera! Njima ne pristaje u rukama oružje, već oruđe: lopata, motika, budak; čekić, kliješta, svrdlo…

30

2.

Putuje učitelj pisac vlakom u Zagreb i, premda mu srce igra od radosti, budući da ide ususret raznim izvanrednim događajima u svom životu, ipak se u vagonu čini osamljen. Ne traži društvo ni razgovor. Sjedi u kutu s lažnim izražajem bolesnika koji odlazi istaknutim liječnicima da u njih zatraži pomoć za svoje boljetice.

Poznato je da on zaista teško boluje na dišnim organima radi kojih često traži u Zagrebu pomoć, ali je poznato i to da on bježi u kulturno središte nahraniti i napojiti dušu ljepotama. Hvalevrijedna potreba inače, ali za vrijeme školskih praznika, a nikako ne sada pod radnim vremenom. Zato danas putuje za svaki slučaj s lažnom maskom na licu. Nađe li se poznata ili kakva službena osoba u tom vlaku, bolan izgled učitelja bit će vjerodostojan svjedok kako je opravdan njegov put u Zagreb pod radnim školskim vremenom…

Učitelj nije otputovao odmah nakon izlaska njegove knjige iz štampe. Čekao je da nadođe još koji razlog za taj put. I stiže njih nekoliko. Među njima jedan kao naručen. U zagrebačkom kazalištu gostovat će inozemni proslavljen traged Aleksander Moissi. Igrat će 31

Iako Matu Lovraka (Vlak u snijegu, Družba Pere Kvržice, Neprijatelj br.

1, Anka Brazilijanka, Iskrica) svi pamte kao omiljenog autora svog djetinjstva, on međutim, nije bio samo pisac za djecu. Napisao je i veliki autobiografski ciklus od četiri knjige. Prvi dio toga ciklusa bila je knjiga Slamnati krovovi u kojoj je opisao svoje djetinjstvo, zatim roman Gimnazijalac u kojem je opisao svoje školovanje, a u trećem dijelu nazvanom Preparandist opisao je školovanje u učiteljskoj školi. U četvrtom dijelu, romanu Uzvišeno zvanje, pisao je kako je bilo biti mladim učiteljem u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata. Knjiga Pero Kvržica među ljudima istodobno je i biografija samog Mate Lovraka i biografija slavnoga romana Družba Pere Kvržice, te donosi cijelu sudbinu te knjige od trenutka kada je autor otvara iz paketa koji mu šalje izdavač pa do 1967. godine kada autor završava rukopis.

w w w.mozaik- knjiga.hr

119,00 kn

ISBN 978-953-14-1660-3