Okretaj ključa

Ruth Ware OKRETAJ KLJUČA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo trideset treća Naslov izvornika

The Turn of the Key Copyright © Ruth Ware, 2019 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.

Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednica

Ana Vukasović Lektorica

Iva Anić Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Eva Vidmar Fotografija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, svibanj 2021.

ISBN 978-953-14-3004-3 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3005-0 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001098596 (meki uvez) i 001098598 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Ruth Ware

Okretaj ključa S engleskoga prevela NADA MIRKOVIĆ

Za Iana, s puno više ljubavi nego što riječi mogu izraziti

3. rujna 2017.

Dragi gospodine Wrexham, znam da me ne poznajete, ali mi morate pomoći, molim Vas, molim Vas i preklinjem, pomozite mi

3. rujna 2017.

Zatvor Njezinog Veličanstva Charnworth Dragi gospodine Wrexham, ne poznajete me, ali možda ste nešto o mojem slučaju čitali u novinama. Pišem Vam jer Vas moram zamoliti

8

4. rujna 2017.

Zatvor Njezinog Veličanstva Charnworth Dragi gospodine Wrexham, nadam se da sam odabrala pravi način da Vam se obratim.

Nikad prije nisam pisala odvjetniku.

Prvo Vam moram reći da shvaćam da je ovo neuobičajeno.

Znam da sam Vam se trebala obratiti preko svojeg pravnog savjetnika, ali on je

9

5. rujna 2017.

Dragi gospodine Wrexham, jeste li Vi otac? Nečiji ujak? Ako jeste, molim Vas da mi dopustite da Vam se obratim s molbom

10

Dragi gospodine Wrexham, molim Vas, pomozite mi. Nisam nikoga ubila.

11

7. rujna 2017.

Zatvor Njezinog Veličanstva Charnworth Dragi gospodine Wrexham, ne možete niti zamisliti koliko sam puta započela pisati ovo pismo i zatim zgužvala tu papazjaniju koju sam proizvela, ali shvatila sam da za ovo ne postoji čarobna formula. Nema načina da Vas NATJERAM da se pozabavite mojim slučajem. I zato ću se potruditi što bolje mogu da Vam podastrem činjenice. Bez obzira koliko to dugo trajalo, bez obzira koliko se ja tu zapetljam, samo ću nastaviti pisati i iznijeti istinu.

Zovem se... Evo, tu se odmah zaustavljam jer želim ponovno poderati stranicu.

Jer ako Vam kažem svoje ime, znat ćete odmah zašto Vam pišem. O mojem slučaju pisale su sve novine, moje ime bilo je u tolikim naslovima, moje izbezumljeno lice gledalo je sa svake naslovnice – a baš svaki članak insinuirao je da sam kriva na tako jasan način da se to gotovo može smatrati nepoštovanjem suda.

Ako Vam kažem kako se zovem, osjećam s jezivim strahom da ćete me otpisati kao propao slučaj i baciti moje pismo. Ne bih Vas zbog toga osuđivala, ali lijepo Vas molim – prije nego što to učinite, ipak me saslušajte.

Mlada sam žena, imam dvadeset sedam godina te, kao što možete vidjeti iz adrese pošiljatelja, trenutno se nalazim u Charnworthu, škotskom zatvoru Njezinog Veličanstva. Nikad nisam primila nečije pismo iz zatvora i ne znam kako izgledaju ta pisma kad ih netko konačno dobije, ali vjerojatno Vam je bilo jasno gdje i kako trenutno živim i prije nego što ste otvorili ovu omotnicu.

Ono što vjerojatno ne znate jest da su me zadržali u istražnom zatvoru.

12

Okretaj ključa

A ne možete baš nikako znati da sam nevina.

Znam, znam. Svi oni to kažu. Sve osobe koje sam ovdje susrela, sve su nevine – barem dok ih slušaš. Ali u mojem slučaju to je istina.

Možda ste naslutili što dolazi sljedeće. Pišem Vam da Vas zamolim da me zastupate na sudu kao moj pravni savjetnik-odvjetnik.

Shvaćam da je ovo neuobičajeno i da se okrivljeni ne bi trebali na ovaj način obraćati odvjetnicima. (U prethodnim verzijama ovoga pisma, nazvala sam Vas vrhunskim advokatom* – o pravu ne znam baš ništa, a još manje o škotskom pravnom sustavu. Sve što znam, pa tako i Vaše ime, saznala sam na ovaj ili onaj način od drugih žena s kojima sam u zatvoru).

Meni su već dodijelili pravnog savjetnika – gospodina Gatesa – a ako sam dobro shvatila, on bi mi morao pomoći da pronađem odvjetnika za svoj slučaj. No, on je istovremeno i osoba zbog koje sam ovamo dospjela. Nisam ga ja izabrala, policija mi ga je dodijelila kad sam se napokon dovoljno uplašila i sabrala, toliko da sam zašutila i počela odbijati odgovarati na pitanja dok mi ne pronađu odvjetnika.

Mislila sam da će mi on pomoći da sve objasnimo, da će mi pomoći izložiti svoju stranu u ovom slučaju. Ali kad je napokon došao – ne znam, ne mogu Vam to objasniti. Sve je odjednom postalo još gore. Nije mi dopuštao da bilo što kažem. Svaki put kad sam pokušala nešto reći, on bi se ubacivao rečenicom: „Moja klijentica u ovom trenutku nema komentara.“ Na taj sam način ispala još i više kriva nego dotada. Kad bih samo mogla sve objasniti, čini mi se da nikad ne bi došlo do svega ovoga. No činjenice * U izvorniku protagonistica ističe da ga je greškom umalo nazvala barristerom, što je engleski naziv za odvjetnika, za razliku od škotskog termina advocate, kako bi istaknula svoje kulturološko nepripadanje i lošije poznavanje škotskog pravnog sustava (op. ur.).

13

Ruth Ware

su se nekako u mojim ustima izvrtale, a policija je sve što sam rekla pretvorila u nešto strašno loše što me inkriminira.

Ne radi se o tome da gospodin Gates nije čuo moju stranu priče. Naravno da jest, ali nekako – Bože moj, koliko je to teško objasniti u pismu. On je doista sa mnom sjedio i razgovarao, ali kao da me nije slušao. Ili kada me i slušao, nije mi vjerovao. Svaki put kad bih mu pokušala reći što se zaista dogodilo i kad bih krenula od početka, on bi me prekinuo i sasjekao sa svojim pitanjima koja bi me sasvim zbunila i moja je priča postajala sve zamršenija, toliko da sam mu poželjela viknuti u lice da začepi jebenu gubicu.

A on se neprestano vraća na ono što je zabilježeno u zapisniku te prve stravične noći u policijskoj stanici, dok su me mučili i mučili pa sam napokon rekla – o Bože, ni sama ne znam što sam im rekla. Žao mi je, sad sam se i rasplakala. Žao mi je što ćete primiti listove papira s tragovima suza. Nadam se da ćete uspjeti pročitati moj rukopis i na mjestima gdje su mrlje.

Ono što sam rekla, ono što sam im tada rekla, ne mogu sada nikako izbrisati. To mi je jasno. Sve imaju na svojim vrpcama.

I to je loše – to je jako loše. Zato što je to na koncu ispalo krivo.

Osjećam da bi sve bilo drugačije kad bih samo dobila šansu da izložim konačno svoj slučaj nekome tko bi me doista saslušao... razumijete li što želim reći?

O moj Bože, možda i ne razumijete. Nikada zapravo niste bili ovdje. Nikada niste sjedili za stolom toliko iscrpljeni da se samo želite na njega srušiti, toliko prestrašeni da Vam se povraća, a policija Vas samo nastavlja ispitivati i postavljati još pitanja sve dok više i ne znate što im govorite.

Ali rekla bih da se na koncu sve svodi na jedno.

Ja sam bila dadilja u slučaju Elincourt, gospodine Wrexham.

I nisam ubila to dijete.

14

P

očela sam Vam pisati prošle noći, gospodine Wrexham, a kad sam se ujutro probudila i vidjela sve one zgužvane papire u kojima Vas svojim rukopisom preklinjem za pomoć, prvi instinkt mi je bio da to sve poderem i krenem ispočetka, kao što sam činila već desetak puta prije. Željela sam pisati sabrana, hladnokrvna, mirna – i željela sam sve izložiti tako jasno da i Vi sve jasno shvatite. A umjesto toga sam se rasplakala nad listom papira u lavini protuoptužbi.

Onda sam pročitala sve što sam napisala i pomislila, ne. Ne mogu opet počinjati iznova. Moram samo nastaviti.

Sve ovo vrijeme ponavljam sama sebi: Kad bi mi netko samo dopustio da si sredim misli i nekako posložim svoju stranu priče, bez prekida, možda bi se ova jeziva situacija ipak raščistila.

I evo me sada tu. To mi je šansa, zar ne?

U Škotskoj čovjeka mogu držati u istražnom zatvoru 140 dana prije početka suđenja. Iako je tu i jedna žena koja je čekala gotovo 10 mjeseci. Deset mjeseci! Znate li Vi, gospodine Wrexham, koliko je to dugo? Vjerojatno mislite da znate, no ja ću Vam još predočiti. U njezinu slučaju to je 297 dana. Propustila je Božić sa svojom djecom. Propustila je sve njihove rođendane. Propustila je Majčin dan i Uskrs i prvi dan škole svoje djece.

297 dana. A datum početka suđenja i dalje pomiču.

15

Ruth Ware

Gospodin Gates tvrdi da se početak mojeg suđenja neće toliko čekati zbog medijskog interesa, ali ne vidim kako on može oko toga biti siguran.

Ma u svakom slučaju i 100 dana, 140 dana, 297 dana... to je jako puno vremena za pisanje, gospodine Wrexham. Puno vremena za razmišljanje i prisjećanja i pokušaje da shvatiš što se točno dogodilo. Jer toliko je toga što ne znam, ali postoji i nešto što točno znam. Nisam ubila tu malu djevojčicu. Nisam. Ma koliko policija grčevito pokušavala izvrtati činjenice i krivnju svaliti na mene, to ipak ne mogu promijeniti.

Nisam je ja ubila. Što znači da je to učinio netko drugi. I da je taj i dalje na slobodi.

A ja sam tu gdje jesam. I trulim.

Sad ću završiti jer ne želim da ovo pismo bude predugo – Vi imate puno posla i naprosto ćete prestati čitati.

Ali molim Vas, morate mi vjerovati. Vi ste jedina osoba koja mi može pomoći.

Molim Vas, dođite me posjetiti, gospodine Wrexham. Dopustite mi da Vam objasnim svoju situaciju, to kako sam se zapetljala u ovu mrežu iz noćne more. Ako itko može natjerati porotu da shvati, to ste Vi. Već sam Vas stavila na popis za propusnicu za ulazak u zatvor – ili mi možete pisati ako imate neka dodatna pitanja. Nije da ću nekamo otići. Haha.

Ispričavam se, nisam željela završiti sa zafrkancijom. Ovo što mi se događa nije smiješno, ja to najbolje znam. Ako budem osuđena, čeka me – Ne, neću. O tome ne mogu ni misliti. Ne u ovom trenutku.

Neću biti osuđena. Neću biti osuđena jer sam nevina. Samo moram natjerati sve oko sebe da to shvate. Počevši od Vas. 16

Okretaj ključa

Preklinjem Vas, gospodine Wrexham, molim Vas recite mi da ćete mi pomoći. Molim Vas da mi odgovorite na ovo pismo. Ne želim zvučati melodramatično, ali osjećam da ste Vi moja jedina nada.

Gospodin Gates mi ne vjeruje, vidim to u njegovim očima.

A mislim da biste mi Vi mogli povjerovati.

17

12. rujna 2017.

Zatvor Njezinog Veličanstva Charnworth Dragi gospodine Wrexham, prošla su tri dana otkako sam Vam pisala i neću Vam lagati: čekala sam Vaš odgovor sa srcem u petama. Svaki dan kad stiže pošta, osjetim kako mi se ubrzava puls zbog te moje bolne nade i, dosad, svaki ste me put razočarali. Žao mi je. Ovo što sam napisala zvuči kao emocionalna ucjena. Nisam to tako mislila. Shvaćam sve. Vi ste prezaposleni, a prošla su samo tri dana otkako sam Vam poslala svoje pismo, ali... Valjda sam se napola nadala da je publicitet koji je dobio moj slučaj barem nešto učinio za moju uvrnutu popularnost – da ste zbog toga izabrali pročitati upravo moje pismo između svih ostalih koje, pretpostavljam, dobivate od klijenata i onih koji bi željeli biti Vaši klijenti. I od luđaka.

Zar ne želite znati što se zapravo dogodilo, gospodine Wrexham? Ja bih željela.

U svakom slučaju, prošla su već tri dana (jesam li Vam to već napomenula?) i... iskreno, počinjem se pribojavati. Nema se ovdje što raditi i ostaje nam puno vremena za razmišljanje i nerviranje i scenarije katastrofe koje počinjemo slagati u glavi.

Posljednjih nekoliko dana i noći nisam ništa drugo ni radila.

Brinula sam se da niste dobili moje pismo. Brinula sam se da ga zatvorske vlasti nisu ni proslijedile (smiju li oni to uopće, a da me prije toga ne obavijeste? Doista ne znam). Brinula sam se i da Vam nisam sve objasnila kako treba.

Ovo posljednje me noću držalo budnom. Jer ako je to posrijedi, onda sam za to ja kriva.

18

Okretaj ključa

Željela sam da pismo ostane kratko, brzo, ali sada mi se čini da nisam smjela tako brzo stati. Trebala sam u pismu iznijeti više činjenica, trebala sam pokušati pokazati ZAŠTO sam nevina.

Jer mi ne možete samo tako povjerovati na riječ – to mi je jasno.

Kad sam došla ovamo, sve te žene oko mene – mogu s Vama biti iskrena, gospodine Wrexham – činile su mi se kao neka druga vrsta... Ne radi se o tome da mislim da sam bolja od njih. Ali za njih mi se činilo... za sve njih mi se činilo da ovamo i pripadaju. Čak i one uplašene, one koje se samoranjavaju i one koje urlaju i lupaju glavom o zid svojih ćelija i noću plaču. Sve one izgledaju... ne znam ni sama... Izgledaju kao da ovamo pripadaju s tim svojim blijedim, ispaćenim licima, čvrsto skupljenom kosom i tim njihovim amaterskim, izblijedjelim tetovažama. One izgledaju... iskreno, izgledaju kao da su krive.

Ali ja sam drugačija.

Za početak, ja sam Engleskinja, dakako, ali to mi ovdje nije pomoglo. Uopće ih ne razumjem kada se razbjesne i počnu urlati te mi se unose u lice. Najčešće uopće ni ne znam što njihov sleng znači. A uz to sam i srednja klasa, i to se i vidi, na način koji mi je teško odrediti, ali ipak, što se tiče tih drugih žena, to kao da mi je napisano posred čela.

I sad ono najvažnije – nikad prije nisam bila u zatvoru. Mislim da nikad nisam ni upoznala nekoga tko je bio u zatvoru prije nego što sam sama dospjela ovamo. One imaju neke svoje tajne šifre koje ne mogu odgonetnuti. Tim brzacima ja ne znam broditi.

Nisam uopće shvaćala što se događa kad sam vidjela da je jedna žena drugoj nešto tutnula na hodniku i zašto su iste sekunde čuvari nahrupili urlajući. Ne mogu unaprijed ni naslutiti da će doći do tuče, ne primjećujem tko je prestao uzimati lijekove ili tko se spušta s narkomanskog haja i tko bi se zato mogao početi ponašati luđački agresivno. Ne znam prepoznati koga moram 19

Ruth Ware

izbjegavati. Ili one žene s permanentnim PMS-om. Ne znam što trebam odjenuti i kako se moram ponašati, zbog čega bi netko mogao na mene pljunuti ili me udariti ili isprovocirati čuvare da se na mene okome.

Zvučim drugačije. Izgledam drugačije. Osjećam se drugačije.

A onda, jednoga dana, krenula sam u kupaonicu i ugledala siluetu žene koja hoda prema meni. Imala je čvrsto skupljenu kosu kao i sve ostale, oči su joj bile kao krhotine granita, a lice zgrčeno i bijelo. U prvom sam trenutku pomislila: O moj Bože, ova izgleda zajebano, pitam se zašto je ovdje završila. Moja sljedeća misao bila je da bih možda trebala brzo pobjeći u drugu kupaonicu.

A onda sam shvatila.

Gledala sam u ogledalo na udaljenom zidu. Ta sam žena ja.

To je za mene trebao biti šok – jer sam shvatila da se nimalo ne razlikujem, da sam samo još jedna žena koju je usisao ovaj bezdušni sustav. No, na neki čudan način, to mi je i pomoglo.

Još uvijek se nisam posve prilagodila i tu ne pripadam. Još sam uvijek Engleskinja – a sve one znaju zašto sam u zatvoru. A u zatvorima ne vole ljude koji su povrijedili djecu, to vjerojatno znate. Naravno da sam im rekla da to nije istina – to za što sam optužena. Ali promatraju me onim pogledom i znam što misle – svi ovdje govore to isto.

I znam, znam da sigurno i Vi to mislite. To sam Vam zapravo htjela reći. Razumijem Vas ako ste skeptični. Nisam uspjela uvjeriti niti policiju. Tu sam bez mogućnosti jamčevine. Mora da sam kriva.

Ali to nije istina.

Imam točno 140 dana da Vas u to uvjerim. Sve što moram reći je istina, zar ne? Moram krenuti od početka i sve Vam izložiti jasno i mirno, dok ne dođem do kraja.

A u početku je bio oglas.

20

Okretaj ključa

TRAŽI SE: VELIKA OBITELJ TRAŽI ISKUSNU DADILJU KOJA ĆE S NJIMA ŽIVJETI

O NAMA: Mi smo obitelj s mnoštvom obaveza i četvero djece. Stanujemo u prelijepoj kući u Škotskoj, u brdima (ali na osami!). Mama i tata skupa vode obiteljski arhitektonski ured.

O VAMA: Tražimo iskusnu dadilju, koja je navikla raditi s djecom svih uzrasta, od beba do tinejdžerske dobi. Očekujemo da budete praktični i spretni, hladne glave i da prihvaćate ideju da ćete se povremeno o djeci brinuti sami. Pristajemo samo na osobu s izvrsnim preporukama, s potvrdom o nekažnjavanju, s položenim ispitom prve pomoći i urednom vozačkom dozvolom.

O OVOM POSLU: Mama i tata uglavnom rade od kuće i za to vrijeme imat ćete tipično radno vrijeme od 8 do 17, jednom tjedno očekujemo i čuvanje bebe navečer, a vikendi su slobodni. Mi svoj radni raspored organiziramo, što je više moguće, tako da vam je barem jedan od roditelja uvijek na raspolaganju. No, postoje trenuci kada moramo oboje otputovati (veoma rijetko i samo do četrnaest dana). Kada se to dogodi, vi ste tu in loco parentis.

Zauzvrat, nudimo veoma dobra primanja. Naš paket nagrade iznosit će u totalu 55 000 funti godišnje (bruto, s bonusom), upotrebu automobila i 8 tjedana praznika godišnje.

Prijave šaljite na Sandra i Bill Elincourt, Kuća Heatherbrae, Carn Bridge

21

Ruth Ware

Sjećam se tog oglasa napamet, gotovo u cijelosti. Najčudnije je što uopće nisam tražila posao kada mi se ovaj oglas pojavio na Googleu – tražila sam... ma zapravo sada i nije važno što sam u tom trenutku tražila. Ali bilo je to nešto posve drugo. A onda se to pojavilo – poput dara koji mi je netko bacio u naručje tako nenadano da sam ga gotovo ispustila.

Pročitala sam ga pažljivo, a onda još jednom. Pri drugom čitanju, srce mi je počelo ubrzano kucati jer je bilo savršeno. Bilo je gotovo isuviše savršeno.

Kad sam ga pročitala treći put, bojala sam se pogledati datum do kojeg vrijede prijave – uvjerena da sam ga promašila.

No bio je otovoren upravo do te večeri.

Nešto nevjerojatno. Ne samo ta plaća – iako sam Bog zna koliko je ta suma neočekivana. Ne samo taj posao. Nego sreća u svemu tome. Čitav taj paket – koji mi je samo pao u krilo upravo u trenutku kad sam bila u idealnoj poziciji da se prijavim na taj posao.

Zamislite, moja cimerica nije bila sa mnom, bila je na velikom putovanju. To je važno u priči. Upoznale smo se u jaslicama Little Nippers u Peckhamu, gdje smo radile jedna uz drugu na odjelu za male bebe i ismijavale našu groznu šeficu i nametljive, isprenemagane, pomodne roditeljima s idejama o jebenim platnenim pelenama i njihovim domaćim – Isprika. Nisam trebala psovati. Pošarala sam tu riječ, ali vjerojatno je možete vidjeti na papiru, a Bog će ga znati, možda čak i sami imate djecu koju ste previjali sa skupim platnenim pelenama Plushy Bottoms ili kako su se u Vaše vrijeme zvale one „najšminkerskije“.

I sve ja to razumijem. Doista. To su Vaše bebe. Ništa Vam za njih nije preteško. Sve ja to shvaćam. Radi se o tome da kad morate čitav dan skupljati veliku hrpu popišanih, zasranih komada 22

Okretaj ključa

tkanine i vraćati ih roditeljima dok preuzimaju djecu, a oči Vam suze od varikine... nije da mi je to bilo toliko teško. Shvaćate? To je dio tog posla. Razumijem. Ali svi se mi imamo pravo katkad požaliti, zar ne? Svi se mi moramo ispuhati ili ćemo eksplodirati od frustracije.

Ispričavam se, počela sam se gubiti. Možda mi gospodin Gates upravo zato želi neprestano začepiti usta. Jer ja svojim riječima samoj sebi kopam jamu i umjesto da shvatim kad treba prestati, nastavljam i dalje kopati. Vjerojatno ste dosad već počeli zbrajati dva plus dva. Ne voli ona baš klince. Otvoreno priznaje da je bila frustrirana svojim poslom. Što se sve moglo dogoditi kad je ona ostala zatvorena sa četvero klinaca i bez još nekog odraslog da se malo ispuše?

Upravo je to napravila policija. Sve one sitne primjedbe – sve one nevažne činjenice koje nimalo ne rasvjetljavaju slučaj. Primijetila sam kako trijumfiraju svaki put kad bi mi nešto tome slično pobjeglo, gledala sam ih kako to skupljaju kao mrvice koje dodaju težini argumenata protiv mene.

Ali upravo je u tome stvar, gospodine Wrexham. Mogla bih Vam sada mazati oči i isplesti priču o sebi kao savršenoj, posvećenoj svetici – ali to bi bilo upravo to. Sranje. Nisam ja tu da Vam serem i lažem. Želim da mi vjerujete – to želim više od ičega na svijetu.

Govorim Vam istinu. Nikakva lakirovka, samo gadna istina.

I to je sve. Ovo sve jest neispolirano i neugodno i neću se praviti da sam se ponašala kao anđeo. Ali ubila nisam nikoga. Jebeš mi sve, ali nisam. Žao mi je, nisam željela opet psovati.

Bože, sve sam jezivo zabrljala. Moram sačuvati bistru glavu – sve ovo u mojoj glavi mora biti posloženo. Moram se držati onoga što mi ponavlja gospodin Gates – moram se držati činjenica.

Okej. Činjenica. Oglas. Oglas jest činjenica, slažete se?

23

Ruth Ware

Oglas... s tom čudesnom, vrtoglavom, fantastičnom plaćom.

To mi je trebao biti prvi signal upozorenja, razumijete. Ta plaća. Jer je bila luđački velikodušna. Mislim, bilo bi to velikodušno i za London, čak i za dadilju koja ne živi u kući. Ali za dadilju koja živi s obitelji, uz besplatni smještaj, sve plaćene račune, čak i za auto, to je ipak suludo.

To mi se činilo toliko suludim da sam se zapitala radi li se možda o tipfeleru. Ili o nečemu što nisu spomenuli – možda o naročito zahtjevnom djetetu s poremećajem ponašanja? Pa zar ne bi to spomenuli u oglasu?

Prije šest mjeseci vjerojatno bih zastala, možda se malo namrštila razmišljajući – i odmah prešla preko tog oglasa i ne bih više o njemu puno ni razmišljala. Ali šest mjeseci prije ne bih ni pogledala tu web stranicu s oglasima. Šest mjeseci prije imala sam cimericu i posao koji mi se sviđao, čak i mogućnost promocije na bolju poziciju. Šest mjeseci prije bila sam dobro. Ali sada... Hm, stvari su se donekle promijenile.

Moja prijateljica, ona koju sam spomenula iz Little Nippersa, otputovala je prije par mjeseci. U trenutku kad mi je rekla da ide na putovanje, nije mi se to činilo kao kraj svijeta – iskreno, ionako mi je bila poprilično naporna sa svojom navikom da napuni suđericu i onda je ne uključi, s europop disco hitovima na najjače koji bi neprestno bubnjali iz njezine sobe dok sam ja pokušavala zaspati.

Hoću reći, znala sam da će mi nedostajati, ali nisam znala koliko.

Ostavila je stvari u svojoj sobi i dogovorile smo se da će i dalje plaćati pola stanarine pa ću joj sačuvati sobu. Činilo mi se da je to odličan kompromis – prije nego što smo naletjele jedna na drugu, imala sam seriju užasnih cimera i nije mi se dalo stavljati oglas na Facebook i zatim preko poruka i e-mailova pokušati razaznati tko je isuviše lud i otkačen. Na neki čudan način to mi se činilo kao sidro – garancija da će se ubrzo vratiti.

24

Okretaj ključa

Ali kad je ispario prvi nalet sreće zbog slobode, kad se polako ofucala novost što mogu gledati što želim na zajedničkom televizoru u dnevnoj sobi, otkrila sam da sam usamljena. Počelo mi je nedostajati ono njezino vječno: „Draga, kucnuo je čas, idemo napuniti čaše vinom?“ kad bi se skupa dovukle s posla. Nedostajalo mi je zvocanje o Val, vlasnici Little Nippersa i dijelenje anegdota o najgorim roditeljima s kojima radimo.

Kad sam se javila na natječaj za bolju poziciju, nisam prošla.

Otišla sam u pub posve sama da utopim tugu i cmizdrila u svoje pivo razmišljajući kako bi sve bilo drugačije da je ona još uvijek tu. Skupa bi se svemu tome smijale, na poslu bi potajno iznad Valine glave podizala prste u slovo V i smijala se onako grleno kako ona zna kad bi je Val skoro uhvatila, naglo se okrenuvši.

Gospodine Wrexham, bit ću iskrena, ne znam se baš nositi s neuspjehom. Ispiti. Frajeri. Poslovi. Bilo kakav test. Moj je instinkt da očekivanja spustim tako nisko da se unaprijed obranim od eventualne boli. Ili u slučaju frajera, niti ne pokušavam ništa zbog rizika da bi me mogao odbaciti. Zato na koncu nisam ni išla na fakultet. Imala sam dobre ocjene, ali pomisao da bi me mogli odbiti nisam mogla podnijeti, ideju da bi netko moju prijavu čitao s prezrivim osmijehom. „Što si ova umišlja?“ Bolje dobra ocjena na laganom ispitu, nego da padnem na teškom – to je moj moto. Oduvijek sam to o sebi znala. Ali nisam znala, sve dok mi cimerica nije otputovala, da zapravo i ne znam kako biti sama. Mislim da je to presudilo, više od bilo čega drugog, to me gurnulo izvan zone komfora i natjeralo da do kraja pročitam taj oglas, bez daha, zamišljajući što bi me to moglo čekati da se na njega javim.

Policajci su veliku pažnju pridavali mojoj plaći kad su me prvi put ispitivali. No istina je da se doista nisam prijavila na taj posao zbog novca. Nije se radilo ni o mojoj cimerici, iako ne mogu 25

Ruth Ware

poreći, da ona nije otputovala, ništa se od ovoga ne bi dogodilo.

Ne, pravi razlog... hm, valjda Vam je dosad i to jasno. Ipak je to bilo po svim novinama.

Javila sam u Little Nippers da sam bolesna i čitav dan radila sam na svom životopisu, prikupljajući sve za što sam mislila da bi moglo uvjeriti Elincourtove da sam upravo ja osoba kakvu oni traže. Potvrda o nekažnjavanju – imam. Diploma iz prve pomoći – imam. Savršene preporuke – imam, imam, imam.

Jedini problem bila mi je vozačka dozvola. No na trenutak sam taj problem odgurnula od sebe. Time ću se baviti kad taj problem iskrsne – ako uopće prijeđem dio puta do toga. U ovom trenutku, nisam ni razmišljala dalje od samog razgovora za posao.

Dodala sam u svoje pismo i opasku da molim Elincourtove da ne kontaktiraju jaslice u kojima radim da dobiju preporuku – rekla sam im kako ne želim da moj trenutni poslodavac zna da tražim novi posao, što je bila istina – i onda sam poslala e-mail na adresu koju su naveli i čekala.

Omogućila sam samoj sebi najbolju šansu da ih doista susretnem licem u lice. Zasada, nisam mogla ništa drugo.

Bilo mi je izrazito teško tih nekoliko dana, gospodine Wrexham.

Ne tako teško kao dani koje sam ovdje provela, ali dovoljno teško.

Bože moj, željela sam taj intervju više od ičega. Tek sam počela shvaćati koliko. Sa svakim sljedećim danom moje su nade tonule malo dublje i morala sam se boriti sa svojim porivom da im ponovno pišem i preklinjem ih da mi odgovore. Jedino što me sprječavalo bila je spoznaja da, budem li zvučala kao očajnica, to mi sigurno neće pomoći ako još uvijek razmatraju moju ponudu.

Ali šest dana kasnije, čula sam zvuk svojeg e-maila. Javili su mi se.

26

Okretaj ključa

Za: supernanny1990@ymail.com Od: sandra.elincourt@elincourtandelincourt.com Naslov: Posao dadilje

Elincourt. Već mi je samo to prezime bilo dovoljno da mi se želudac počne okretati poput mašine za rublje. Prsti su mi toliko drhtali da gotovo nisam mogla otvoriti e-mail, a srce mi je tuklo u grlu. Pa valjda, valjda ne odgovaraju na neuspješne prijave. Valjda ipak e-mail mora značiti...?

Kliknula sam.

Zdravo, Rowan!

Hvala Vam od srca na Vašoj prijavi te se ispričavam jer mi je trebalo tako dugo da na nju odgovorim. Moram Vam priznati da nas je količina prijava doista iznenadila. Vaš je životopis impresivan i voljeli bismo Vas pozvati na razgovor za posao. Naša je kuća poprilično udaljena od svega pa ćemo Vam rado pokriti troškove vlaka i ponuditi sobu u našoj kući da tu noć prespavate kod nas jer se u London nećete moći vratiti istog dana.

No moram Vas unaprijed obavijestiti o nečemu što bi eventualno moglo smanjiti Vaš entuzijazam u vezi ovoga posla.

Otkad smo kupili Heatherbrae, shvatili smo da postoje narazličitije praznovjerice povezane s poviješću ove kuće. Ovo je staro zdanje i nije u njemu u prošlosti bilo neočekivano više slučajeva smrti i tragedija, ali iz nekog razloga u ovom kraju to je rezultiralo pričama o tome da je kuća ukleta i tome slično. Nažalost, ta je činjenica uznemirila neke od naših prethodnih dadilja, toliko da ih je čak četiri dalo ostavke u posljednjih 14 mjeseci.

Kao što vjerojatno i naslućujete, to je bilo podosta stresno za djecu, da ne spominjem koliko je bilo profesionalno neugodno za mene i mojeg supruga.

Upravo zato želimo biti iskreni u vezi tog problema i nudimo velikodušnu plaću u nadi da ćemo tako privući onoga tko je spreman 27

Ruth Ware

obvezati se da će s našom obitelji ostati dugoročno – barem godinu dana.

Ako unaprijed osjećate da to nećete moći, ili Vas na bilo koji drugi način muči povijest ove kuće, molim Vas da nam to odmah kažete jer smo odlučni u želji da smanjimo daljnje poremećaje u životu naše djece. Upravo zato, mjesečna plaća bit će uobičajena, a krajem godine, na godišnjicu zapošljavanja, slijedi veoma velikodušan bonus.

Ako još uvijek želite doći na razgovor, molim Vas da mi javite kada ste slobodni sljedeći tjedan.

Srdačno Vas pozdravljam i veselim se našem susretu, Sandra Elincourt

Zatvorila sam e-mail i neko vrijeme samo sjedila zureći u ekran.

A onda sam se ustala i u sebi potiho kriknula i rukom udarala u zrak slaveći.

Uspjela sam. Ja sam uspjela.

Trebala sam odmah znati da to zvuči predobro da bi bilo istinito.

28