Noć kad je nestalo svjetla

Karen White NOĆ KAD JE NESTALO SVJETLA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo četrdeset sedma Naslov izvornika

The Night the Lights Went Out Copyright © 2018 by Harley House Books, LLC Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2020.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

© Susan Fox / Arcangel images Tisak

Denona, Zagreb, rujan 2020.

ISBN 978-953-14-2835-4 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2844-6 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001071680 (meki uvez) i 001072562 (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Karen White

Noć kad je nestalo svjetla S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ

Connoru, rođenom i odraslom u Georgiji

ZAHVALE

B

udući da već duže od dvadeset i četiri godine živim u stvarnom „Sweet Appleu“ u Georgiji, na nadahnuću za ovu knjigu trebala bih zahvaliti brojnim svojim sugrađanima i susjedima. Ovdje ih ne mogu sve imenovati, ali želim da znaju kako cijenim njihovo prijateljstvo i obožavam život uz njih u našem predivnom predgrađu Atlante.

Neke ipak moram istaknuti zbog velike pomoći koju su mi pružili u istraživanju. Hvala Joeu, Samu i Georgeu Iveyju iz Little River Farmsa na njihovu vremenu i zanimljivim pričama o njihovoj obitelji, koja je Georgiju naraštajima zvala domom i pamtila kakav je naš kutak svijeta bio prije parcelacija.

Zahvaljujem Timu Farnellu iz Vatrogasne službe grada Miltona na informacijama o postupcima u hitnim slučajevima. U svojoj sljedećoj knjizi definitivno ću morati imati požar, da iskoristim sve što sam od njega naučila. Veliko hvala i istražitelju Scottu Harrellu iz policijske uprave grada Miltona na strpljivim odgovorima na sva moja pitanja o policijskim postupcima i procedurama.

I na kraju, ali nipošto najmanje važno, velika hvala „uobičajenim sumnjivcima“: mom dugo trpećem suprugu Timu Whiteu, koji je zaboravio miris domaće hrane u našoj kući, i Susan Crandall i Wendy Wax, nadarenim spisateljicama koje mi svojim prijateljstvom i kritičkim očima uljepšavaju život duže nego što želimo priznati.

7

BLOG IGRALIŠTA Zapažanja vaše susjede o prigradskom životu u Sweet Appleu, Georgia

Prvi nastavak: Pošast buldožera i bijelih terenaca Danas me jedna žena u frizerskom salonu upitala gdje sam se naučila šminkati. Shvatila sam to kao kompliment, jer oduvijek sam pomno brinula o svojoj koži, da bude glatko platno na koje ću nanijeti šminku. Po njezinu naglasku znala sam da je pridošlica u naš Sweet Apple, sjeverno predgrađe Atlante, koje se ne zove „slatka jabuka“ bez razloga. Znala sam da nije domaća cura i po tom pitanju, jer svaka prava južnjačka mama nauči svoju kćer šminkanju. Mislim da se u nekim dijelovima Dubokog Juga (kao što je delta Mississippija) djevojčice rode s kistovima za šminkanje u ručicama. Možda mi se samo čini, ali jeste li primijetili koliko je američkih misica iz Mississippija?

Zamolila me da izgovorim nekoliko riječi s mnogo samoglasnika, da čuje moj naglasak, a onda me posve ozbiljno upitala jesam li ikad čula da je u ovim krajevima ikad obješen netko nedužan. Na pamet mi je pala strašna pomisao da oni koji nisu odavde možda stvarno misle da su Prohujalo s vihorom i ona pjesma o noći kad je u Georgiji nestalo svjetlo pravi pokazatelji života u Sweet Appleu.

Tad sam zaključila da moram početi pisati blog, kao svojevrsni vodič ili kartu za novopridošlice, kako bih ih uputila u 9

Karen White

običaje Juga i njegovih domorodaca prije nego što učine nešto neoprostivo, kao što je odjenuti bijele hlače nakon Praznika rada ili pojaviti se na pogrebu bez zdjele tople južnjačke hrane za utjehu.

Kao svi pristojni južnjački razgovori, i ovaj bi trebao započeti kojom rečenicom o vremenu. Novopridošlice koje još nisu iskusile ono što mi starosjedioci nazivamo topionicom upozoravam da ljetna vrućina u Georgiju dolazi preko noći. Cvrčci zapjevaju na stablima u svojevrsno upozorenje, a kad i gatalinke počnu podrigivati u zboru, znate da je stiglo ljeto.

Ali ako stanujete u jednoj od naših novih četvrti, zbog neprestane buke klima uređaja svojih susjeda, koji cijeli dan bruje kao da se nadvikuju, nećete čuti ni cvrčke ni gatalinke.

Voljela bih predložiti da navečer, kad je hladnije, isključite klima uređaje, da za promjenu čujete vlastite misli. I glasove svojih susjeda. Lako je misliti da svi živimo u vlastitim klimatiziranim balonima, ali to nije istina. Htjeli-ne htjeli, zrak koji udišemo moramo dijeliti sa susjedima. I ne zaboravite da bismo svi trebali ljubiti svoje bližnje, ma koliko to oni ponekad činili teškim. Na primjer, kad izglasaju da buldožeri sravne još jednu farmu ili se ispred Krogera parkiraju na prometnom traku za interventna vozila, ili mi se zalijepe za stražnji branik svojim bijelim terencima (ponekad je to Mercedes, BMW SUV, ponekad čak i Honda – ali automobil je uvijek bijel) čak i kad vozim dopuštenom brzinom. Kašnjenje na kemijski piling lica ne daje vam pravo da ne držite potreban razmak, ma kako neujednačen bio vaš ten. Takvo ponašanje nije baš dobrosusjedsko.

Da, trebali bismo ljubiti svoje bližnje. Ali ja svejedno smišljam tisuću različitih načina da se nekih od njih riješim. Zauvijek. Bogu hvala da su to samo maštarije.

10

JEDAN

MERILEE Sweet Apple, Georgia 2016.

A

ko je u jedanaest godina braka Merilee Talbot Dunlap išta naučila, naučila je jednostavnu činjenicu da čovjek s nekim može dugo živjeti i nikad ga doista upoznati. Da je masku koju ta osoba nosi lako prihvatiti kao njezino pravo lice i da je lako biti sretan u svom neznanju dok se ta maska jednog dana ne naheri. Ili, u Merileeinu slučaju, dok ta maska nije posve pala i ona se našla primorana suočiti s vlastitim suučesništvom u toj maskeradi.

Znala je da nije ona natjerala Michaela na ljubavnu aferu s profesoricom matematike njihove kćeri. Ali zadovoljna svojom ulogom supruge i majke iz predgrađa, sretno je žmirila na sva proturječja u njihovu braku, dok rekviziti i kulise nisu bili odneseni, a ona zamoljena da siđe s pozornice.

– Mama?

Okrenula se prema svojoj desetogodišnjoj kćeri Lily, plavokosoj i nježnih kostiju kao njezin otac, ali s trajno zabrinutim izrazom lica koji je naslijedila od majke. Činilo se da joj se između obrva već usjekla neizbrisiva bora od zabrinutosti s kojom se rodila. Mjeseci nakon razvoda i stres selidbe nisu pomogli.

– Molim?

11

Karen White

– Što ako u novoj školi ne nađem nijednu prijateljicu? I ako na ručku budem morala sjediti sama za stolom? I mislim da ne bih trebala slušati napredni engleski, jer što ako nisam dovoljno pametna?

Merilee je pažljivo zaklopila plastičnu kutiju u koju je spremila svoju zbirku starih zemljopisnih karata. Skupljala ih je otkad je bila djevojčica, kad ju je djed odveo u jedan antikvarijat i pokazao joj staru kartu nacrtanu tintom. Prikazivala je konje, krave i ogradu, i zgodnu drvenu kolibu iz čijeg se samotnog dimnjaka izvijao dim.

– Ovdje ti živiš – rekao je pokazujući na kolibu.

Taj kućerak ni najmanje nije nalikovao na ciglenu kuću s bijelim stupovima u Sandersvilleu, u kojoj je Merilee cijeli život živjela, i rekla je to djedu, a djed joj je objasnio da je u devetsto dvadesetima, kad on i baka još nisu bili ni rođeni, ta koliba i sve oko nje bilo srušeno da se na njihovu mjestu izgrade njezina kuća i kuće njihovih susjeda.

Dugo je zbog toga imala noćne more i pričinjavalo joj se da čuje krikove stanovnika kolibe, jer nije bila posve sigurna jesu li prije rušenja otišli odande. Plašilo ju je razmišljanje o privremenosti stvari, o tome da tvoj život, tvoja kuća, tvoja obitelj mogu nestati kao kula od pijeska na plaži. A kad je njezin mlađi brat umro, u to se na vlastitoj koži uvjerila.

Djed joj je kupio tu kartu, ne znajući da time potiče nešto što će se pretvoriti u cjeloživotnu opsesiju. Marilee nije bila sigurna obožava li stare karte zato što je podsjećaju na djeda kojeg je voljela više nego roditelje, ili zato što joj treba dokaz da se stvari mijenjaju. Da bez obzira koliko su dobre ili loše, nikad nisu trajne.

Kleknula je ispred Lily, još jednom nijemo opsovavši bivšeg supruga. Kao da nije bilo dovoljno loše što se zbog njegove nesposobnosti da zadrži onu stvar u gaćama sama osjećala nevažno i neželjeno, sad je i njezina ionako osjetljiva kći postala još osjetljivija.

12

Noć kad je nestalo svjetla

Nježno je uhvatila Lilyna koščata ramena pa je pogledala u svijetle, modre oči. – Uvijek si lako nalazila prijateljice. Dobra si osoba, Lily, i zato druge djevojčice žele biti u tvom društvu. Nemoj to zaboraviti. Takva si, i ako ostaneš takva, sve će biti dobro. A Akademija Windwood mnogo je manja od tvoje stare škole, što je lijepo kad si novi učenik u razredu. Veoma brzo upoznat ćeš sve s kojima ćeš pohađati nastavu.

– A što ako im se ne svidim?

Malo starog sjaja zaiskrilo je u Lilynim očima i Marilee je odahnula od olakšanja. – Dat ću im ponudu koju neće moći odbiti.

Lily se nasmijala svojim zvonkim smijehom, koji je podsjećao na žubor mjehurića pjenušca i gotovo izbrisao Merileein osjećaj krivnje jer je jedne večeri slučajno ostavila DVD filma Kum u plejeru. Tek je bila saznala za Michaelovu nevjeru i osjećala je potrebu za nekim nasilnim filmom s mnogo krvi i psovki, kad stavi djecu na spavanje. Lily ga je sutradan uključila misleći da je u plejeru Kraljevna nevjesta i u pet minuta koliko je Merilee trebalo da shvati što se događa, bila je izložena većoj količini nasilja na ekranu nego u svih svojih deset godina života. Nakon obilnih isprika i predavanja o razlici između filmova i stvarnog života, ta zgoda postala je njihova tajna šala. Merilee je tjednima budno promatrala kćer pazeći hoće li na njoj primijetiti ijedan znak da joj je potrebno psihološko savjetovanje i jednom za promjenu bila je sretna što se njezino starije dijete naizgled rodilo sa zrelošću četrdesetgodišnjakinje.

Dok je ustajala, desno koljeno joj je škljocnulo kao još jedan podsjetnik zašto ju je suprug želio zamijeniti mlađim modelom.

– A što se tiče naprednog engleskog, u taj su te razred stavili s razlogom. Bit ćeš sjajna. A ako ti se ne svidi, prebacit ćemo te u niži razred. Pokušaj, pa ćemo vidjeti. To je sve što tražim, u redu?

13

Karen White

Lilyna sitna prsa podignula su se i spustila u pretjeranom uzdahu. – Dobro. Da kažem Colinu da spakira svoje stvari?

– To sam ga zamolila još prije tri sata. Gdje je?

Lily je iskrivila usta, nesigurna što da učini. Nije bila tužibaba, ali voljela se držati rasporeda. – Našao je rupu u dvorištu iza kuće i sad sjedi ispred nje i čeka da vidi što bi moglo ispuzati.

Merilee je suspregnula uzdah ozlojeđenosti. Njezin osmogodišnji sin uvijek se ravnao po vlastitu satu i svijet proučavao ništa ne požurujući. Njoj je to bilo simpatično i iritantno u isti mah, posebno u dane nastave kad je Colin želio vidjeti koliko vremena treba pasti za zube da sama kapne iz tube, bez njegova tiskanja.

– Hoćeš li ga, molim te, podsjetiti da sam gospođi Prescott rekla da ćemo doći u tri sata, a već je skoro pola tri? Žena ima devedeset tri godine i stvarno ne želim da nas čeka po ovoj vrućini.

– Da, gospođo. – Lily je istrčala iz sobe, a plava kosa lepršala joj je oko glave dok je dozivala brata strogim, autoritativnim tonom koji je Merilee prepoznala kao svoj. Ugrizla se za usnicu da joj ne dovikne da Colin već ima majku.

Odnijela je gomilu plastičnih kutija u garažu, u kojoj je sad bio samo stari, rabljeni Hondin monovolumen koji je kupila vlastitim novcem. Michaelu je dopustila da zadrži obiteljski Mercedes SUV i svoj Audi, želeći ga kirurškim rezom odstraniti iz svog života, iako je to značilo da se morala odreći grijanih sjedala i vrhunskog stereo uređaja. Učinila je to iz principa. A u tom trenutku principi su bili jedino čime je obilovala.

Kroz otvorena stražnja vrata ugledala je etui za nakit koji je zagurala u kut automobila. U njemu su bili Lego čovječuljci njezina brata Davida. Bez pitanja ih je uzela iz njegove sobe, znajući da joj majka nikad ne bi dala ništa što je bilo njegovo. Deanne je svojatala isključivo pravo na tugu, a tugu sviju ostalih odbacivala kao nedovoljno duboku da bi se računala. Zato je Merilee uzela 14

Noć kad je nestalo svjetla

te čovječuljke, zamotala ih u svoj Barbie etui za nakit i sakrila, pa vadila samo na godišnjicu Davidove smrti, kao da bi joj to nekako moglo vratiti dio njega. Već godinama to nije učinila, ali još uvijek ih je čuvala skrivene u ladici za čarape, kao da se boji da bi ih njezina majka mogla pronaći i zahtijevati da ih vrati. Kao da je David još uvijek nadareni sedmogodišnji dječak; kao da sad ne bi bio muškarac od dvadeset devet godina.

Uguravši posljednje manje kutije i kovčege u prtljažnik starog Odysseya, još jedan posljednji put prošla je sad praznim prostorijama kuće u kojoj je stanovala manje od dvije godine. Kuća koju je sad unajmila već je bila namještena, pa je gotovo s olakšanjem dopustila Michaelu da uzme sve pokućstvo koje su nagomilali u proteklih jedanaest godina, osjetivši žalac kajanja samo kad su radnici tvrtke za selidbe odnijeli u kamion njihov bračni krevet.

U tom je krevetu začela oboje svoje djece. Zamišljala je da će to spomenuti Tammy Garvey, ako ikad bude morala ponovno vidjeti tu ženu koja će sad spavati u njezinu bračnom krevetu s njezinim suprugom.

Koračajući iz jedne prostorije u drugu, slušala je kako njezini koraci odjekuju o gole zidove. Kao nijednu od njihove prethodne četiri kuće, ni ovu nikad nije doživjela domom. Michael je mislio da se svakih nekoliko godina moraju preseliti u bolju kuću, u skladu s njegovim poslovnim uspjehom. Svaki put preselili su se u veću kuću u ljepšoj četvrti, ali ostajali su u istom školskom okrugu, da djeci bude lakše. I Michaelu s njegovom izvanbračnom vezom, mnogo je kasnije shvatila Merilee.

Zaključila je da bi trebala biti zahvalna na čestim selidbama, znajući da bi odlazak iz ljubljenog doma bio gotovo jednako bolan kao odlazak iz jedanaestogodišnjeg braka. Ili smrt najdražeg psa. Ali ovaj rastanak bio je lak kao skidanje flastera – načas će 15

Karen White

zaboljeti, ali čim raspakiraju prvu kutiju u novoj kući, više ga se neće sjećati.

Djeca su stavila svoje pojaseve na stražnjem sjedalu i Merilee je posljednji put izvezla svoj automobil s kolnog prilaza i odvezla se ulicom nijednom se ne osvrnuvši. Nitko od susjeda nije izašao da im mahne na odlasku. Nije ih dobro poznavala, jer uvijek je radila i ni u jednoj četvrti u kojoj su stanovali nikad nije imala vremena za druženje sa susjedima, pa na odlasku nije očekivala nimalo više fanfara nego na dolasku.

Kad je mahnula čuvaru na izlazu iz ograđene četvrti, prve kapi kiše udarile su o suhi asfalt i prljavo prednje staklo njezina automobila, već zamrljano ostacima desetaka kukaca. Pomislila je da su kiša i kukci primjereno odavanje počasti njezinu starom životu, životu kojeg se još uvijek nije mogla posve odreći, iako ga nije željela sačuvati. Sjetila se kutija sa starim kartama u prtljažniku automobila, podsjetnika da je sve prolazno i ništa ne ostaje isto, ma koliko mi željeli da ostane.

SUGAR Sugar Prescott sjedila je za blagovaoničkim stolom u prednjoj sobi stare seoske kuće i na starom Smith-Corona pisaćem stroju iz 1949., s bočicom korektora pri ruci, tipkala pismo svojoj najboljoj prijateljici, Willi Faye Mackenzie Cox. Korektor joj je rijetko trebao, ali uvijek je željela biti sigurna da je u blizini, za svaki slučaj.

S devedeset tri godine nije imala mnogo vremena za gubljenje. A Willa Faye imala je sve vrijeme ovog svijeta za sjedenje i čekanje pisama. Kći ju je nedavno smjestila u dom za starije i nemoćne nevjerojatnog imena – Kurija. Sugar je zaključila da biti bez djece ipak ima jednu prednost: bit ćeš pošteđen poniženja preseljenja na 16

Noć kad je nestalo svjetla

jedno takvo mjesto, kao kutija starih igračaka koje je dijete preraslo, ali ih se ne želi posve riješiti.

Pogledala je kroz prozor, da ne propusti dolazak svojih novih podstanara. Nije poznavala Merilee Dunlap i njezinu djecu, ali Robin Henderson, agentica za nekretnine zadužena za iznajmljivanje manje kuće na Sugarinu posjedu, o njima je imala samo riječi hvale. Robinina djeca išla su u Osnovnu školu Prescott s djecom Dunlapovih, pa je Robin bila upoznata s ružnim tračevima koji su pratili razvod gospodina i gospođe Dunlap. Kao netko tko ne ogovara, ali pažljivo sluša, Sugar je predložila svoju kućicu kao utočište za mladu razvedenicu i njezinu djecu, dok ne odluče što će dalje. Nije tražila prijateljicu, ali imala je osjećaj da je Merilee Dunlap, tko god ona bila, najednom prepuštena sama sebi i da joj treba pomoć. A Sugar je tu potrebu mogla shvatiti bolje od većine ljudi. Pomislila je da s godinama postaje mekša, iako bi to odlučno porekla da je itko upita.

Natipkala je posljednju riječ, gurnula valjak pisaćeg stroja pa ustala i prišla prozoru. Kiša je prestala padati, za sobom ostavivši vlagu u zraku; ruže penjačice na prednjem trijemu bile su pune vode, a njihove latice raširene kao da hvataju dah. Jezerce u prednjem dijelu imanja, odvojeno od ceste bijelom ogradom, od kiše je bilo gusto kao sirup i smeđe kao melasa. U mislima je najednom ugledala svog brata Jimmyja, bosih nogu i crvena, pjegava nosa dok sjedi na blatnjavoj obali i lovi kornjače. Iako su njezina četvorica braće davno umrla, sve češće ih je viđala, kao da je starost samo prošlost i sadašnjost koje se kao mjehur harmonike stišću jedna uz drugu, dok ne istisnu sav zrak.

Bijeli monovolumen skrenuo je s ceste na dugu stazu od jezera do kuće, koja je vijugala između veličanstvenih hrastova koje je njezin pradjed posadio prije Građanskog rata. Korijenje tih stabala bilo je široko koliko su stabla bila visoka. Uska staza od crvene 17

Karen White

ilovače bila je meka i blatnjava od kiše, i monovolumen se držao trave uz njezin rub. Sugar se nasmiješila u sebi, pomislivši da Merilee Dunlap zna kako treba voziti po vlažnoj ilovači Georgije.

Izašla je na prednji trijem i čekala da se automobil zaustavi. Dijeliti s nekim kolni prilaz i gledati dolaske i dolaske podstanara nije bilo idealno, ali dopustiti da još jedan dio njezina imanja bude sravnjen buldožerom za još jedan kolni prilaz bilo je posljednje na što bi pristala. Njezina braća već su uništila gotovo svu obradivu zemlju koju je obitelj Prescott nekoć posjedovala i ona neće nastaviti njihovo nasljeđe, bez obzira s kim morala dijeliti svoj kolni prilaz. Žena koja je oprezno izašla iz automobila bila je drukčija nego što je Sugar očekivala. Bila je mlađa – u srednjim tridesetima – i mnogo zgodnija. Kao da to išta znači; kao da se muškarci ne razvode od lijepih žena. Iznenadila se shvativši da je mislila kako će na svojoj novoj podstanarki moći uočiti neki nedostatak koji će objasniti kako je završila u nevolji u kojoj se našla. A bila je dovoljno stara i dovoljno pametna da zna da se takve stvari na prvi pogled ne vide.

– Dobar dan – pozdravila je žena pažljivo zakoračivši na kamenom popločanu stazu pa otvorila bočna, klizna vrata vozila i pričekala da izađu djeca. Djeca su bila izrazito plavokosa, iako je ona bila tamnokosa. Imala je ravnu smeđu kosu s razdjeljkom sa strane i oči boje lješnjaka koje su izgledale gotovo zelene. Malo maskare na trepavicama, mrvica pudera na nosu i umor bili su jedina šminka na njezinu licu.

– Ja sam Merilee Dunlap – rekla je ispruživši ruku.

Još uvijek nenaviknuta na rukovanje sa ženama, Sugar je dodirnula jagodice njezinih prstiju, ali nije joj uzvratila osmijeh. Nije željela da je Merilee doživi ikako drukčije osim kao svoju stanodavku. – Ovo su sigurno tvoja djeca, Lily i Colin.

18

Noć kad je nestalo svjetla

– Da. Djeco, ovo je gospođa Prescott, vlasnica kuće koju smo uzeli u najam. – Oboje djece ispružilo je ruke dok ih je majka predstavljala, dokazujući Sugar da ih je Merilee usprkos svemu pristojno odgojila.

– Naselje u kojem smo dosad stanovali zvalo se Prescott Farms – rekla je Lily, krupnih, ozbiljnih očiju i namrštena čela, kao da mnogo vremena provodi nastojeći shvatiti svijet oko sebe.

Sugarina majka nije se ni ohladila u grobu, a Sugarin najstariji brat Harry već je prodao to imanje samo zato što ga je netko želio kupiti. Sjećanje na to još uvijek ju je boljelo. – Da, kad sam bila djevojčica, to naselje bilo je dio naše obiteljske farme. Gotovo sve u okrugu što ima Prescott u imenu nekoć je pripadalo mojoj obitelji. Ali to je bilo davno, kad je ovdje bilo mnogo Prescotta.

Sad sam ostala samo ja.

Okrenula se prema Merilee i rekla: – Molim te, zovi me Sugar.

Svi me tako zovu. Moje pravo ime je Alice Prescott Bates, ali svi me oduvijek znaju kao Sugar Prescott i ne vidim razlog da to sad promijenim. Prije nego što sam ostala udovica, veoma sam kratko bila u braku, pa se moje prezime po mužu nikad nije doista primilo. A djeca me mogu zvati gospođica Sugar.

– Osjećam miris keksa – rekao je dječak, gledajući je s nadom na licu. Njegove svijetle modre oči bile su iste nijanse kao oči njezina najmlađeg brata Jimmyja i načas je zaboravila da njega nema već više od sedamdeset godina. I u tom trenutku slabosti, odmaknula se i šire otvorila vrata. – Uđite. Šećer je u Krogeru bio na popustu, pa sam morala ispeći kekse s komadićima čokolade. Ako ih ne želite, dat ću ih prijateljici u staračkom domu, jer ja ih ne jedem.

– Ne želimo vam smetati – rekla je Merilee, s dlanovima na ramenima svoje djece.

– Shvaćam. Ali keksi se neće sami pojesti, a nisam ih ispekla za ukras.

19

Karen White

Djevojčica se namrštila. – Jesu li bez glutena? Često me boli trbuh i moja prijateljica Beth kaže da sam vjerojatno alergična na gluten.

Merilee je zagrlila Lily i zabrinuto pogledala Sugar. – Nikad dosad nije bila alergična na kekse s čokoladom. Mislim da su nam uzbuđenja u posljednjih nekoliko mjeseci svima malo uznemirila želuce.

– Mene ne boli trbuh – objavio je Colin. – Ako Lily ne želi kekse, mogu ja pojesti njezine.

Sugar ih je povela u kuhinju pa zastala kad se Colin zaustavio na vratima blagovaonice i uperio prst u pisaći stroj. – Što je ono?

Duboko je udahnula, sad zabrinutija za buduće naraštaje nego prije deset minuta. – To je pisaći stroj. Njega su ljudi koristili prije računala. Dok sam bila mlađa, pisala sam za Atlanta Journal kolumnu o održavanju kućanstva i kad su 1982. poslali u mirovinu i mene i moju kolumnu, dali su mi taj pisaći stroj.

Colin je razrogačio oči kao da je dobio ključ Disneylanda. – Vau. To je bilo dugo prije nego što sam se ja rodio. – Zbunjeno se okrenuo prema Sugar. – Onda ste sigurno jako stari.

– Coline… – započela je Merilee.

Sugar je mahnula rukom, zaustavivši je. – U pravu si, Coline.

Jako sam stara. Zapravo, u prosincu ću napuniti devedeset četiri godine. Najljepša ti hvala što si me podsjetio.

Lily se ponovno mrštila, ili se možda nije ni prestala mrštiti.

Pokazujući na pisaći stroj, upitala je: – Znači li to da u novoj kući nemamo Wi-Fi? Sve troje novih stanara pogledalo je Sugar sa strahom na licima.

– Mladić kojeg sam angažirala da uvede u kuću sve potrebne novotarije obećao je da će se pobrinuti da ima sve suvremene pogodnosti. Ime mu je Wade Kimball. U kuhinji imam njegovu posjetnicu i dat ću vam je da ga nazovete i pitate sve što vas 20

Noć kad je nestalo svjetla

zanima, budući da ja ne rabim modernu tehnologiju, ako to ikako mogu izbjeći.

– Moram imati Wi-Fi. – Lily se još uvijek mrštila. – Treba mi pristup školskom portalu da mogu provjeriti što je za zadaću. Prošli tjedan na razgovoru s pedagogom naučila sam kako se koristi.

Merileein glas zvučao je umorno. – Sigurna sam da nam gospodin Kimball može instalirati sve što treba, ako već nije.

– Točno – kratko je rekla Sugar pa skinula plastičnu foliju s keksa i odložila tanjur nasred velikog kuhinjskog stola. – Ne treba tražiti brige gdje ih nema.

Merilee se osmjehnula, lice joj se prvi put opustilo. – To je govorio i moj djed.

– Mudar čovjek – odgovorila je Sugar.

– I bio je. – Merileeino lice ponovno je bilo napeto kad se okrenula prema djeci, pazeći da uzmu samo dva keksa i stave ubruse na krila. Ona nije zamolila za keks, a Sugar joj ga nije ponudila.

Već su bili ondje duže nego što je Sugar očekivala.

– Djeco, pazite da ne mrvite po podu – rekla je Merilee naginjući se nad stol, naizgled nestrpljiva da ode jednako kao i Sugar da ih se riješi.

Dok je Sugar točila mlijeko u dvije šalice, Merilee je prišla velikom prozoru iza sudopera, pravog seoskog sudopera koji je u kuću bio postavljen prije nego što su takvi sudoperi postali popularni kao dekoracija.

– Odavde se vidi naša kuća – rekla je Merilee. Čuj ti nju. – Ne brini. Neću zabadati nos u tvoja posla.

Merileeini obrazi zarumenjeli su se od nelagode. – Nisam tako mislila. Samo sam… valjda sam jednostavno navikla živjeti okružena susjedima sa svih strana. Kad mi je Robin pokazala kuću, umalo sam je odbila jer mi se činila previše izoliranom.

21

Karen White

Mlađa žena izgledala je tako mladoliko, tako ranjivo, da je Sugar drugi put tog dana zaboravila da ne želi nikakav odnos sa svojim podstanarima. – Zašto si se predomislila?

Merilee nije oklijevala. – Nalazi se blizu nove škole koju će djeca pohađati i izvannastavnih aktivnosti na koje idu, i cijena mi odgovara. Nisam imala mnogo izbora. A kuća i imanje su predivni. Zapravo, savršeni.

Nakon trenutka kolebanja, Sugar je odložila šalice na stol i stala ispred prozora pokraj Merilee. Oblaci su bili prošarani ružičastim prugama na suncu kasnog poslijepodneva koje ih je trgalo kao šećernu vunu i Sugar su se pred očima pojavila sva četvorica njezine braće kao bosonogi dječaci golih prsa, koji trče pašnjakom prema šumi i skviče kao svinje pred klanje. – Mislim da će se tvojoj djeci svidjeti ovdje. Odrasla sam u ovoj kući s četvoricom braće… bila sam najmlađe dijete. Kad sam se udala, tata je sagradio kuću u kojoj ćete vi sad živjeti. Nisam dugo stanovala u njoj jer je moj Tom poginuo u ratu. Ali kuća je dobra, solidno izgrađena… ne kao ove današnje. I ima sklonište u slučaju tornada. Pobrini se da znaš ući i izaći iz njega, i zatvoriti ga kako treba. Najbliža sirena udaljena je otprilike pet kilometara i možda je nećete čuti.

– Hvala vam – tiho je odgovorila Merilee, pomno promatrajući stabla iza svoje nove kuće. – Je li ona šuma također vaša?

Sugar je suspregnula uzdah. – Da. Ali ni tebi ni djeci ne bih savjetovala da je istražujete. Štagalj na samom kraju imanja mogao bi dovesti djecu u napast, ali i on je zabranjen, ponajviše zato što će djeca misliti da im je put kroz šumu dobra prečica do njega. A nije. Šuma je veoma mračna i duboka, i u njoj se čovjek lako izgubi, ako je ne poznaje. I još uvijek imamo crnih medvjeda i više otrovnica nego što bismo željeli. Jednostavno je bolje da se klonite šume.

Osjećala je na sebi pogled mlade žene, ali nije se okrenula.

22

Noć kad je nestalo svjetla

– Mama, vidi… duga! – Mrvice keksa poletjele su iz Colinovih punih usta.

Prije nego što mu je Merilee stigla išta odgovoriti, ispred prozora im se pridružila Lily. – Da imam iPhone, mogla bih je fotkati.

Merilee je gotovo neprimjetno uzdahnula. – Imaš deset godina. Ne treba ti iPhone. Gdje je onaj mali fotoaparat koji sam ti kupila za Božić?

– Jako je nepraktičan. – Lily je načas zastala, kao da želi biti sigurna da su svi čuli tu važnu riječ, koju je vjerojatno pokupila od majke. – Da imam iPhone, kamera bi mi već bila u torbici.

– Nemaš torbicu – istaknula je njezina majka.

Lily se namrštila, a Colin ubacio novi keks u usta, nedvojbeno se nadajući da je razgovor s njegovom sestrom skrenuo majčinu pozornost.

– Coline, vidjela sam te – rekla je Merilee ne okrenuvši glavu.

– Što znači da nećeš ustati od večere dok ne pojedeš sve povrće na svom tanjuru, ma koliko dugo to trajalo.

Colin je teško progutao. – Da, gospođo.

Merilee je pogledala u nebo; sad je bilo blijedo ružičasto, sa sjenama oblaka kao modricama. – Hvala vam na keksima i mlijeku za djecu. Kiša je posve prestala i vrijeme je da krenemo. Voljela bih raspakirati kovčege i prije spavanja objesiti odjeću u ormare.

– Dugo je gledala kroz prozor ne odmičući se od njega. – Šuma je sigurno posve tiha i nepomična. Znate, kao da se vrijeme zaustavilo.

Sugar nije odgovorila; okrenula se prema kuhinjskom stolu i stavila pred djecu dva papirnata tanjura i plastičnu foliju pa im rekla da kekse ravnopravno podijele. Nikad nije imala djece, ali imala je braću i znala je koliko je važna ravnopravna raspodjela.

Tad je izvadila iz ladice Wadeovu posjetnicu i pružila je Merilee.

23

Karen White

– Nazovi ga kad ti odgovara. Bude li u kući trebalo što popraviti, dat će mi poštenu procjenu troškova i doista se pojaviti prema dogovoru.

Merilee je proučavala posjetnicu. – Znači, on je kućni majstor?

Trebat će mi netko tko će mi napraviti još polica za moju zbirku.

– Sama ga nazovi. Ne volim biti… uključena u poslove svojih podstanara. Wade je inače građevinar, ali meni uskače kad treba jer je njegova baka moja najbolja prijateljica i poznajem ga otkad je bio u pelenama. Samo mu reci tko si i neće te odbiti.

– Hvala vam – odgovorila je Merilee i uzela od nje posjetnicu.

Prije nego što ih je otpratila do ulaznih vrata, Sugar je dala Merilee ključeve kuće. – Spremačica vam je na sve krevete stavila čistu posteljinu. Čiste ručnike naći ćeš u ormaru za rublje u hodniku i u obje kupaonice. Odsad nadalje za čistoću kuće ti si zadužena.

– Hvala vam, gospođo Prescott… Sugar. I više ste nego ljubazni.

– Nisam to učinila iz ljubaznosti, nego zato što je to moj posao.

I zato što ne želim da me nazoveš usred emisija koje gledam, jer ne znaš gdje su plahte i ručnici.

Merileein osmijeh pokolebao se kad je primijetila Lilyno namršteno lice, dok im je Sugar pridržavala vrata da izađu.

– Mama, možeš li odmah nazvati gospodina Kimballa? Moram biti sigurna da imamo Wi-Fi. – Lily, molim te, prestani brinuti. Strpi se sekundu. – U Merileeinu glasu čula se oštrina koje dotad nije bilo. Kao da je njezin posljednji živac već puknuo i sad se hvata za njegove niti.

– Ne zaboravi što sam ti rekla o šumi – još jednom ju je podsjetila Sugar. – Iz daljine joj se možete slobodno diviti, ali opasno je ići u nju.

– Razumijem – odgovorila je Merilee otvarajući stražnja vrata svog automobila. – Ionako sumnjam da ćemo imati mnogo 24

Noć kad je nestalo svjetla

vremena za istraživanje, jer djeci počinju nastava i izvanškolske aktivnosti.

Oprostili su se od Sugar i odvezli se. Sugar je gledala kako se njihove tri glave izvijaju na sjedalima čekajući kao gladni ptići da se ispod krošanja hrastova u vidokrugu pojavi njihov novi dom.

Slušala je kapi vode koje su kapale s krova trijema na stare drvene stube. Pogledavajući u nebo, spustila se s trijema na kolni prilaz, svjesna brujanja motora Honde koja je nestala iza hrastova. Kao mnogo toga drugog u životu, nije je morala vidjeti kako bi znala da je ondje.

Dopustila je pogledu da prati dugu, primijetivši njezin šareni luk iznad svoje šume. Nije morala otići onamo da bi znala da tamo nema vreće zlata ni ičeg drugog što bi netko želio naći. Usnice su joj se izvile u neobičnu grimasu dok se vraćala u kuću, a vjetar kroz otvorene prozore dražio je mirisom kiše i starim sjećanjima, naizgled jednako trajnima kao crvena glina ispod njezinih stopala i visoki borovi u mračnoj šumi.

25

DVA

MERILEE

D

ovezavši djecu u školu prvog dana nastave u novoj školskoj godini, skupina mama okružena skupim terencima zadržala se na parkiralištu Akademije Windwood, slušajući plavušu u sredini polukruga u kojem su stajale. Žena čiju su svaku riječ naizgled pobožno upijale bila je visoka i vitka, savršeno počešljane kose ispod bijelog teniskog vizira i dugih, preplanulih, sjajnih udova. Merilee je ovo potonje primijetila samo zato što joj je bivša svekrva za prošli rođendan darovala bočicu losiona za tijelo sa šljokicama i Lily joj rekla da izgleda kao Katy Perry u jednom od svojih videospotova. Shvativši da više nije tip za sjaj, a još manje za šljokice, bacila je ostatak losiona.

Ali plavuša je definitivno bila taj tip. Cijelo joj je tijelo blistalo. Lice joj je blistalo. I kosa koja se vidjela ispod vizira kao da je bila osvijetljena iznutra. Žena joj je odnekud izgledala poznato i zaključila je da je vjerojatno jedna od majki koje je prošli tjedan upoznala na druženju za roditelje. Bila je samo na jednom takvom druženju, jer zbog poslovnih obveza nije mogla nazočiti nijednom drugom takvom domjenku, koji su gotovo svi bili organizirani u radne dane.

Loše je pamtila imena; takva je bila otkako je počela izlaziti s Michaelom. On je imena pamtio s lakoćom i kad su bili na nekoj zabavi ili domjenku, uvijek ju je podsjećao tko je tko, pa se 26

Noć kad je nestalo svjetla

jednostavno prestala truditi zapamtiti ičije ime. Nadala se da je samo zahrđala, ne trajno nesposobna. Budućnost njezine djece vjerojatno je ovisila o tome, budući da Michael neće biti u blizini da se pobrine da se Marilyn sjeti imena Lilynih prijateljica koje su u međusobno dobrim ili lošim odnosima. I koji od Colinovih nastavnika imaju razumijevanja za sanjarsku zaigranost njezina sina, a koji ne. To je oduvijek bila njihova igra: ona bi se nepogrešivo sjećala svake pojedinosti o nekoj Lilynoj prijateljici ili Colinovu nastavniku – pojedinosti koje su Michaelu uvijek promicale – a Michael bi pridodao dio koji nedostaje, odnosno ime. Ali sad je sve morala sama.

Neodređeno se nasmiješila plavuši i njezinoj pratnji, i već gotovo stigla do svog automobila, kad je čula da je netko doziva imenom.

– Merilee? Merilee Dunlap?

Sjajno. Žena je zapamtila ne samo njezino ime, nego i prezime.

Okrenula se s usiljeno srdačnim osmijehom na licu. – Oh, zdravo.

Drago mi je da te vidim.

Ostale žene razdvojile su se kao Crveno more dok je visoka plavuša prilazila Merilee i Merilee se sjetila da je, kad ju je prvi put vidjela, ta žena bila odjevena u ljetnu haljinu Lilly Pulitzer i na ušima nosila dijamante od dva karata. Ali nije se sjećala njezina imena. – Učinilo mi se da si to ti. Tražila sam te u učionici gospođe Marshall. Ja sam predstavnica roditelja u Lilynu razredu i željela sam joj osobno poželjeti dobrodošlicu.

Merilee je zapamtila njezin glas. Bio je veoma južnjački, gusto protkan ispuštenim suglasnicima i rastegnutim samoglasnicima. I najvažnije od svega, zvučao je jednako kao glas Merileeine majke.

– Jutros smo malo kasnili. – Najednom se osjećajući niskom i neuglednom u tamnoj suknji i sakou, Merilee je osjetila snažnu potrebu da objasni. – Moj sin nije mogao naći svoje nove cipele 27

Karen White

za školu. Nekako su ponovno završile u kutiji iz koje su izvađene pa se našle gurnute duboko ispod njegova kreveta i trebalo nam je gotovo dvadeset minuta da ih nađemo. A onda je Lily zalila suknju mlijekom sa žitaricama, pa sam joj morala na brzinu izglačati drugu koju će odjenuti. Žena joj se srdačno osmjehnula iza tamnih Chanelovih sunčanih naočala, kao da točno zna kako je biti premorena samohrana majka. – Bog te blagoslovio. I to baš prvi dan u novoj školi. Vjeruj mi, naviknut ćeš se na rutinu. Meni je trebao cijeli mjesec da shvatim kako svaki dan moram imati spremne rezervne suknje i bluze, i dati ih Patriciji da ih opere i izglača čim ih moje cure bace na pod.

Nesigurna što bi odgovorila na to, Merilee je izabrala prvi zbunjujući dio rečenice. – Patricia?

– Moja domaćica. Ne bih mogla živjeti bez nje. I sama znaš koliko je teško žonglirati s rasporedima djece i uskladiti sve obveze.

– Posegnula je u svoju veliku torbu, više aktovku nego torbicu, s logotipom dizajnera koji je stršao kao lijana. – Ovo sam ti namjeravala ubaciti u sandučić, ali budući da si ovdje, dat ću ti u ruke. To je prijavnica za izlete i događanja – s popisom svega predviđenog za ovu godinu. Označi kad si na raspolaganju i zamoli Lily da donese obrazac u školu i dade ga Bailey. Bailey je veoma odgovorna i pobrinut će se da ga dobijem. – Žena se osmjehnula pokazavši savršene zube. – Zabilježi se za samo četiri događanja. Sve majke žele biti prisutne na svima njima, ali onda samo nastane gužva i na kraju u autobusu nema dovoljno mjesta za djecu.

– Samo četiri… – Merilee je uzela popis i pregledala ga pa gotovo čujno uzdahnula kad je na vrhu stranice ugledala ime te žene, Heather Blackford, i tri telefonska broja. Sad se sjetila. Heather je imala kćer i u Colinovu razredu i imena obiju djevojčica počinjala su s „B“.

28

Noć kad je nestalo svjetla

– Da. I bilo bi sjajno ako mi ga možeš poslati već sutra. Reći ću Claire da složi tablicu i pošalje je mailom svim majkama. Molim te, piši uredno, jer ne bude li mogla pročitati tvoje ime, Claire će ga iskasapiti.

– Claire?

– Moja osobna pomoćnica. Zaposlena je na samo pola radnog vremena, ali bez nje bih jednostavno umrla od umora.

Gospođe iza nje sve su kimale s razumijevanjem.

– Da, dobro, pogledat ću i sutra ti ga poslati. – Merilee se već pitala kako će svog šefa zamoliti za još slobodnih dana. Razvod i selidba pojeli su većinu njezina godišnjeg odmora i mada je Max bio ljubazan i pun razumijevanja, svatko ima svoje granice.

– I ne zaboravi druženje ove subote u mojoj kući na jezeru, da proslavimo što smo preživjele prvi tjedan četvrtog razreda. Sve majke i očevi dobit će jednokratne fotografske aparate da snimaju razna događanja kroz godinu. Na kraju godine, voljela bih složiti albume za svu djecu i nastavnike. – Nasmiješila se od uha do uha, kao da je to sitnica. – Oh, i bila sam tako slobodna da zapišem da ćeš donijeti desert, jer povrća, umaka i svježeg sira s čili papričicom već imamo i previše. Zaključila sam da ćeš sigurno znati ispeći neki kolač.

– Oh… – Merilee je samo trepnula, pitajući se je li Heather željela biti uvredljiva i implicirati da njezina nesavršena figura znači da jede mnogo slatkiša.

– Zato što si iz Južne Georgije. Spomenula si to kad smo se upoznale. Rekla si da imam isti naglasak kao tvoja majka.

Osjetivši neobično olakšanje, Merilee je odgovorila: – Da, naravno. Što si ono rekla, odakle si?

– Odasvud, ali uglavnom iz Georgije. I uvijek mogu prepoznati domoroce. Teško je to sakriti, zar ne? Bez obzira koliko smo 29

Karen White

daleko dogurali u životu, dovoljno je da otvorimo usta i odmah ćemo otkriti odakle smo.

Zbog nečeg u načinu na koji je Heather to rekla, Merilee je zastala. – Da, dobro, nazvat ću majku i pitati je što bi preporučila.

– Divno. – Heather se nasmiješila od uha do uha. Uperila je daljinski prema crnom Porscheovu terencu s personaliziranim registarskim pločicama na kojima je pisalo YERSERV i vrata prtljažnika polako su se podignula. Dok su ostale majke zadivljeno uzdisale, što se od njih i očekivalo, Merilee je zurila u prtljažnik u kojem se nalazilo četrnaest uredno poredanih metalik ružičastih ili modrih darovnih vrećica.

Heather je krenula prema automobilu. – Lagniappe za prvi dan nove školske godine. Za moje prijateljice sjevernjakinje koje to ne znaju, tako mi u Cajunu nazivamo mali dar. Ja častim. Mislila sam da bismo ga mogle dati djeci kad danas dođemo po njih i zatim svi zajedno otići u Scoops na sladoled. Već sam nam rezervirala prostoriju u stražnjem dijelu lokala. Claire će otići po balone i uredit ćemo je u bojama Windwooda.

– Pretjeruješ – rekla je jedna od majki, dok su ostale žene revno koračale prema automobilu i uzimale svaka po vrećicu.

Nešto u tonu tog glasa nagnalo je Merilee da pogleda ženu koja je to izgovorila. Bila je odjevena u jednostavnu haljinu cvjetnog uzorka koja nije laskala njezinoj figuri, najlonske čarape i udobne cipele, i uz Merilee je bila jedina od sviju majki koja nije bila u odjeći za tenis. I kao Merilee, bila je jedina koja se nije smješkala. Žena je opazila njezin pogled i izvila obrve prije nego što je zgrabila dvije ružičaste vrećice i prišla Merilee.

– Ja sam Lindi Matthews, Jennina mama. – Merilee je prihvatila ispruženu ruku i protresla je, iznenađena jačinom stiska mršavice kakva je bila Lindi. Lindi je izgledala kao trkačica, veoma visoka i vitka, bez imalo masnoće u obrazima ili vratu. Kad je Merilee 30

Noć kad je nestalo svjetla

rekla Michaelu da će početi trčati da izgubi kilograme koji su joj se neprimijećeno nakupili otkad je rodila njihovo dvoje djece, odgovorio je da mu se ta zamisao ne sviđa, da ne želi da ona izgleda kao čačkalica. Po svemu sudeći, nije mu se sviđala ni bucmasta.

Lindi se osmjehnula i Merilee je pomislila da je zgodna i nenašminkana, po čemu je napadno odudarala od ostalih majki, koje su naizgled bile našminkane od glave do pete za partiju tenisa.

Pod pretpostavkom da su doista igrale tenis, a ne samo paradirale u zgodnim suknjicama; kao ni hlače za jogu, ni te suknjice zapravo nisu bile pokazatelj bavljenja sportom. – Nisam te imala priliku upoznati na druženju za roditelje jer sam zbog posla morala zbrisati ranije. Ali koliko sam čula, nova si – rekla je Lindi.

– Nova u Akademiji Windwood, ali već šest godina živim u Sweet Appleu. Djeca su dosad išla u državnu školu, ali moji svekar i svekrva zaključili su da im treba promjena.

Lindi ju je netremice promatrala svojim svjetlosmeđim očima.

– Svekar i svekrva?

– Nedavno sam se razvela i, znaš, djeca su se u staroj školi počela osjećati nelagodno zbog određenih… ljudi. Svekar i svekrva zaključili su da će biti najbolje da ih prebacimo u drugu školu, a budući da je oni plaćaju, nisam se mogla usprotiviti. Osim toga, žive u Dallasu i vjerojatno se nisu sjetili kako bi mi drukčije pomogli iz daljine. Na mojoj su strani, ako tako nešto postoji.

– Vau. Kad se malo bolje upoznamo, definitivno želim čuti tu priču. Čini mi se da imamo mnogo toga zajedničkog.

Njezin naglasak definitivno nije bio južnjački, pa je Merilee pokušala pogoditi. – Jesi li razvedena?

Lindi je odmahnula glavom. – Nisam. Ali ne igram tenis. Ni golf. I nisam kućanica, nego zaposlena žena. – Pokazala je na Merileeinu odjeću. – Ovdje u Windwoodu nas dvije smo kao jednorozi.

31

Karen White

Bilo je golemo olakšanje to čuti i Merilee se glasno nasmijala, na što su se ostale majke okrenule prema njima.

– Ova ekipa možda djeluje zastrašujuće, ali nisu loše. Samo su malo… naporne. Posebno Heather. – Lindi joj je gurnula posjetnicu u ruku. – Nazovi me. Moramo popiti kavu. Uputit ću te u neke stvari koje se u razgovoru s novim roditeljem ne spominju. Članica sam školskog odbora, pa imam povjerljive informacije. – Namignula je. – Ozbiljno, nazovi me ako imaš neko pitanje. Kao jedan jednorog drugog.

Merilee se osmjehnula. – Hvala. Nazvat ću te. Zapravo, imam jedno pitanje. Tražim partnera za vožnju djece u školu. Znaš li gdje bih mogla pronaći nekog tko stanuje blizu mene? Dosad su moja djeca u školu uvijek išla školskim autobusom, pa mi je ovo posve novo.

– Vjerojatno ti mogu pomoći. Gdje stanuješ?

– Blizu križanja Prescott Benda i Ulice Prescott.

Lindi je nakosila glavu. – Na farmi Prescott?

– Moglo bi se reći. Unajmila sam staru kućicu iza glavne kuće.

– Unajmila si kuću Sugar Prescott? – Heather im je prišla; osmijeh joj je još uvijek bio širok i ljubazan, ali glas joj je bio kreštav.

– Barem na sljedećih šest mjeseci. Kućica je krasna i veoma mirna s jezercem i šumom. Kao izvan vremena. Djeci i meni jako se sviđa.

Izraz na Heatherinu licu postao je zabrinut. – Nadam se da nećeš morati imati posla sa Sugar. Stara je kao Metuzalem i jednako pakosna. Nedavno sam imala okršaj s njom u ljekarni… sjećaš li se, Liz? – Okrenula se prema sitnoj brineti kojoj je lice bilo jedva vidljivo ispod teniskog vizira dok je revno kimala glavom. – Bilo je proljeće i Brooke je imala strašne alergije, pa sam joj morala otići po lijek, a već smo kasnile na njezin sat tenisa. Sugar je najblaže 32

Noć kad je nestalo svjetla

rečeno bila veoma neugodna kad sam je zamolila da me propusti u redu na blagajni.

– Strašno – rekla je Lindi ozbiljna lica. – A sad moram ići. – Tad se okrenula prema Merilee. – Razmislit ću o mogućim partnerima za vožnju i javiti ti.

– Hvala – odgovorila je Merilee mašući njezinom posjetnicom.

– Poslat ću ti SMS da imaš moj broj.

– Doviđenja, moje dame – brzo je mahnula Lindi. – Vidimo se u subotu na druženju na jezeru.

Merilee je gledala kako Lindi ulazi u bijeli Prius pa pogledala posjetnicu. LINDI F. MATTHEWS. MATTHEWS I MATTHEWS, OBITELJSKO PRAVO. Heather je dodirnula Merileeinu ruku. – Baš smo krenule u onaj novi kafić, Cups, da se bolje upoznamo. Nadam se da nam se možeš pridružiti.

Merilee je pogledala na svoj sat i užasnula se vidjevši koliko je već kasno. – Rado, ali moram na posao.

Heather se umiljato osmjehnula, ali u glasu joj se čuo prizvuk neodobravanja. – Sve mi radimo, draga. Ali za našu je djecu važno da mi mame uzmemo vremena za sebe.

– Znam, i u pravu si. Možda sljedeći put. Danas će biti gužva na poslu, a svojim ljubaznim poslodavcima ne želim servirati iznenađenja u posljednjem trenutku.

– Gdje radiš? – upitala je sitna Liz. – Radim za Stevens & Sons u Roswellu. Ja sam im direktorica marketinga.

Nastala je kratka šutnja prije nego što je treća žena, neraspoznatljiva od ostalih u bijelom dresu za tenis, upitala: – Misliš na onu trgovinu nakitom? Onu koja ima Ushera u televizijskim reklamama?

33

Karen White

– Da, i sâm stanuje u Roswellu, pa je snimio nekoliko reklama za nas. Veoma drag čovjek.

– Jako je seksi – rekla je jedna od žena pa se pljesnula po ustima kao da su progovorila bez njezina dopuštenja.

Merilee je zatresla obrascem za prijavu. – Večeras ću ga ispuniti i sutra poslati po Lily. I u subotu ću donijeti desert.

Sve žene osmjehnule su se i mahnule, i Merilee je već krenula prema svom automobilu, kad se još nečeg sjetila. – Hoće li na tom druženju biti mjesta i za mog sina? Nisam sigurna hoću li uspjeti naći nekog da ga čuva.

Heather se široko osmjehnula. – Naravno, braća i sestre uvijek su dobrodošli na moje zabave. Trebalo bi biti mjesta za još jednu osobu.

– Odlično, hvala još jednom.

Doviknula je pozdrav ostalim majkama i sjela u automobil pa nazvala roditelje. Nedostajao joj je Bluetooth iz starog automobila i osjećala se kao dinosaur dok se vozila pokraj ostalih žena, nasmiješena jer nije imala slobodnu ruku da im mahne.

Telefon je zazvonio devet puta prije nego što je njezina majka odgovorila na poziv. Njezini roditelji imali su samo fiksnu liniju, već deset godina vjerujući da su pametni telefoni samo masovni hir.

– Bog, mama. Merilee je.

– Znam. Ti si jedina osoba koju poznajem koja bi ikad pomislila nazvati ovako rano.

Merilee je duboko udahnula promatrajući ružičastu vrećicu na suvozačkom sjedalu i žaleći što nije zavirila u nju prije nego što je krenula s parkirališta.

– Jesam li te probudila?

– Naravno da nisi. Uvijek rano ustajem. Samo ne volim razgovarati ovako rano.

34

Noć kad je nestalo svjetla

– Oprosti. Bit ću kratka. Sjećaš li se onih fenomenalnih kolača s čokoladom i kikiriki maslacem koje si pekla kad smo išli u kuću na Tybeeju? Voljela bih ih ispeći za Lilyn razred…

– Ne. I ti dobro znaš zašto. Iznenađena sam i veoma razočarana što ti je uopće palo na pamet to pitati.

Merilee se sjetila Lamaze tehnike koju je naučila na trudničkom tečaju i usredotočila se na disanje da prestane osjećati vrtoglavicu.

– Zaboga, mama, pa to su samo kolači. I veoma su ukusni. Prošlo je toliko mnogo vremena…

– Sad me boli glava. Hvala ti, Merilee, što si mi upropastila dan spominjanjem Tybeea i tih groznih sjećanja.

– Nisu sva bila grozna. Mnoga su bila lijepa i voljela bih da ponovno razmisliš… Čula je šuškanje pa očev glas. – Merilee? Zašto mamu zbog tebe boli glava? Nadam se da ne govoriš o svom razvodu, jer dobro znaš koliko je tvoja majka zbog toga uzrujana. Mislim da je najbolje da sad prekinemo, dok se ne smiriš i ne budeš mogla razgovarati o nečem pristojnijem. Zbogom, Merilee. Čujemo se.

Merilee je pritisnula tipku za prekid veze prije nego što je čula škljocaj očeve telefonske slušalice odložene na postolje. Skrenula je na zaustavnu traku i zaustavila automobil, nemajući povjerenja u svoje drhtave ruke za upravljačem. Duboko je disala dok joj pozornost nije privukla vrećica na suvozačkom sjedalu. Pazeći da ne zgužva svileni papir – Lily bi to primijetila – zavirila je u vrećicu.

Očekivala je bočicu sapunice za balone i možda vrećicu čipsa ili keks. No umjesto toga izvadila je crno-bijelu darovnu karticu iz Sephore, u vrijednosti od dvadeset dolara. Pomislila je da nazove neku prijateljicu i s njom prokomentira tako neobičan dar za desetogodišnju djevojčicu i posavjetuje se bi li i Colinu trebala nešto kupiti, u slučaju da majka koja je predstavnica roditelja u njegovu razredu nije smatrala potrebnim donijeti djeci lagniappe prvi dan 35

Karen White

nove školske godine. A onda je shvatila da je sve svoje stare prijateljice odbacila zajedno s brakom i kućom.

Nije imala nijednu blisku prijateljicu – barem ne od srednje škole i fakulteta. Stare prijatelje ostavila je iza sebe zajedno s rodnim gradom i sjećanjima koja je sadržavao. Osim toga, uvijek je radila puno radno vrijeme, što joj nije ostavljalo slobodnog vremena za prisna prijateljstva s drugim majkama u školi. Radila je ne zato što im je njezin prihod bio potreban, nego zato što nikad nije željela ovisiti o suprugu kao što je njezina majka ovisila o njezinu ocu. Ali, kako joj je majka naglasila više no jednom, evo gdje ju je dovela njezina neovisnost.

Osjetivši da joj se ruke prestaju tresti, duboko je i drhtavo udahnula pa spustila pogled na pod uz suvozačko sjedalo, gdje se nalazila mala kutija njezinih antiknih karata, koju je očito zaboravila kad je iskrcavala stvari iz automobila. Podigla ju je u krilo, odolijevajući porivu da posegne u nju, naslijepo izvuče jednu kartu i prati je do nekog nepoznatog odredišta. Naravno, nije to mogla učiniti.

Imala je Lily i Colina – najbolje što joj se ikad dogodilo – i snažnu sumnju da su joj u ovom trenutku potrebni koliko i ona njima.

Dok je ubacivala mjenjač u brzinu i uključivala se u promet, kutiju s kartama držala je na krilu, makar samo kako bi se podsjetila da ništa nikad ne ostaje isto, usprkos svim dokazima u suprotno.

36