Kad bih ti barem mogla reći

Hannah Beckerman KAD BIH TI BAREM MOGLA REĆI

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo pedeset devet Naslov izvornika

If Only I Could Tell You Copyright © 2019 xxxxxxxxxxxxx Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.

Urednica programa

Hana Vunić Urednica

Hana Vunić Nakladnik

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Grafički urednik

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

© Shutterstock Oblikovanje naslovnice

Eva Vidmar Tisak

Znanje, Zagreb, siječanj 2021.

ISBN 978-953-14-2919-1 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2920-7 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxx (meki uvez) i xxx (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Hannah Beckerman

Kad bih ti barem mogla reći S engleskoga prevela TAMARA VODOKAPIĆ

Za Aureliju: obećajem da pred tobom neću imati tajnu

PROLOG

23. lipnja 1988.

Č

etvrtak je ujutro i Jess se bez razloga uspinje stepenicama; već je oprala zube i svezala kosu u nešto nalik konjskom repu.

Njezina je školska torba naslonjena na stalak za kišobrane pored ulaznih vrata i za nekoliko će se minuta ona i Lily sresti u hodniku i krenuti u školu.

Poslije – nakon mnogo godina – Jess će razmišljati o tome kako je nekako znala, osjećajući što se događa; neobjašnjiva sestrinska intuicija koja tjera na istraživanje.

Kad stigne na vrh stepenica, Lily izlazi iz gostinske sobe. Leđima je okrenuta Jess i tiho zatvara vrata, gotovo s poštovanjem, s obje ruke na kvaki. Jess je gleda kako duboko udiše te se čini da zadržava dah neopisivo dugo prije nego što mirno izdahne.

– Što radiš?

Lily poskoči, crvenog lica, očiju koje munjevito gledaju zdesna nalijevo. – Zašto mi se tako prikradaš? – Lily se ljutitim šapatom obrecne na nju, glasom toliko različitim od uobičajena.

– Jutros ne smijemo ulaziti zabranjeno je.

– Jess osjeti tugaljivost u svome glasu, na granici s jadanjem te se trgne na taj zvuk.

– Nemoj reći mami da sam bila unutra. Ozbiljna sam, Jess. Ne želiš biti tužibaba.

Kad bih ti barem mogla reći

Lilyn je glas tih, ali odlučan, a u njenim je očima pogled koji Jess podsjeti na onaj kada bi ulovila Lily kako se služi telefonom, iako joj je mama to zabranila ili kad bi svih onih popodneva vidjela Lily kako s prijateljima puši iza dječjeg igrališta u parku.

Trenutak nesigurnosti, kad nijedna ne zna koji je Jessin sljedeći potez. Dok joj se stopala ne spoje s posljednjom stepenicom, ni Jess nije sigurna što će učiniti.

– I ja želim ući.

Sestre se pogledavaju i Jess osjeti kako se nešto provlači između njih: nešto nepoznato, ali zastrašujuće, što ne može, ili se ne usudi, izraziti. „Ne smiješ ući, Jess. Čuješ li me?“ Lilyno tijelo blokira vrata, a ruka joj stoji iza leđa kao da je netko pokušava uhititi. Iza Lilyna tijela Jess može vidjeti kako ova sestra grabi kvaku, posljednju prepreku u slučaju da se Jess usudi nešto poduzeti.

– Ali želim. Ako si ti bila unutra, zašto ne bih i ja mogla – Jess joj se približava, ohrabrena nečime što joj se učini trenutkom sestrine slabosti.

– Prekini. Ozbiljna sam, Jess. Ne možeš ući.

Lilyn izraz lica potjera trnce niz Jessinu kralježnicu; sestrini crveni obrazi, stisnute oči, počupane obrve. Panika koja se skriva iza zapovijedanja. Nejasno je brani li se Lily ili je spremna za napad.

Komadići sjećanja ne prestaju se ponavljati u Jessinoj glavi: stvari koje je čula, a zna da nije smjela. Svi ti prigušeni razgovori iza zatvorenih vrata, priznanja izgovorena u telefonsku slušalicu šapatom kad se mislilo da nitko ne sluša.

Jessin se želudac preokrene pod elastičnom trakom njene zelene suknje. Osjeti kako joj krv pulsira na zglobovima, tjerajući joj tijelo da nešto poduzme. Zamišlja kako čini korak naprijed i odguruje Lily, borba iz koje uspijeva – unatoč Lilynim godinama i 8

Hannah Beckerman

snazi – izaći kao pobjednik. Ali razmišljanja o tome što bi se poslije moglo dogoditi – što bi mogla vidjeti i saznati – ne dopuštaju joj da se pomakne.

Alarm na Lilynu digitalnom satu se oglasi. Lily protrese rukom da ga ugasi i Jess osjeti kako se trznula. Zna da je to Lilyn alarm u osam i trideset, onaj koji je njena sestra podesila kako bi na vrijeme krenule u školu sad kad su njihovi roditelji odviše ometeni da ih podsjete. Lily još nekoliko sekundi gleda u sestrine oči prije nego ona okrene glavu. Jess se počinje spuštati stepenicama i tek tada shvati da joj noge podrhtavaju. Čuje Lilyne korake u blizini, ali se ne okreće. Ne može ponovno podnijeti onaj pogled na Lilynu licu: pogled koji je odao Jess nešto što ne želi znati.

Cijelim putem prema dolje, Jess razmišlja o tome kako će pronaći mamu i reći joj gdje je Lily bila i što misli da se dogodilo u onoj sobi. Ali kad stigne do posljednje stepenice, Jess zna da ne može. Reći mami značilo bi izraziti sumnje koje Jess još nije spremna izreći, stvari koje kao desetogodišnjakinja nema hrabrosti izgovoriti naglas.

Umjesto toga, podigne svoju školsku torbu i izađe kroz ulazna vrata, nesigurna osjeća li ljetnu vrućinu ili Lilyn dah na koži vrata.

Još to ne zna, ali do trenutka kad danas poslijepodne stigne kući, struktura njezine obitelji zauvijek će biti promijenjena, a jutarnji će se događaji narednih trideset godina ponavljati u njezinu umu poput ploče zaglavljene ispod gramofonske igle.

9

PRVI DIO

Veljača, 2016.

PRVO POGLAVLJE

Audrey

A

udrey Siskin sjela je na krevet, položila dlanove na prekrivač, skvrčenih ruku, nesigurna je li stigla ili odlazi, a oči su joj lunjale sobom koju je trebala smatrati svojom. Poznati su predmeti ležali odbačeni i nesigurni, poput djece u učionici prvog dana škole. Bračni krevet od kovanog željeza koji je izdržao sve godine njezina braka i one nakon; bijeli toaletni stolić o kojem je maštala kao dijete, ali si ga nije mogla priuštiti dok nije odrasla; visoki garderobni ormar od hrastovine koji su ona i Edward kupili kad su se uselili u kuću na Trgu Barnsbury, tek vjenčani i u petom mjesecu trudnoće.

Nagnuvši se naprijed, Audrey je otkinula ljepljivu traku s jedne od dvadeset i četiri kartonske kutije koje su ležale na podu sobe, ali nije se mogla natjerati da je otvori. Jednom kad se raspakira, to je to: nema povratka.

Nije daleko, mama. Nekoliko kilometara. Sve će biti kao i prije.

Obje su joj kćeri to rekle, svaka za sebe, ali jednako uvjerljivo.

I tehnički – zemljopisno – i Lily i Jess su bile u pravu. Bilo je to jedva dvanaest kilometara zračne linije. Jednostavna zamjena sjevernog sa zapadnim Londonom. Islingtona sa Shepherd’s Bushom.

Georgijanskog stila s viktorijanskim. Ali Audrey se i dalje činilo da je zamijenila Zemlju s Mjesecom.

13

Kad bih ti barem mogla reći

Znala je koliko je sretna što su obje njene kćeri navijale da se useli k njima, znajući da je bolje to učiniti sada, a ne za godinu dana kad bi joj moglo biti još teže. Ali Audrey je svejedno smatrala da to nije u redu. Djeca ne bi smjela postati odgovorna za svoje roditelje: remetilo je prirodni poredak stvari. Ali, pomislila je Audrey, dok su joj mislima prolazile slike događaja koje bi, da je moguće, bilo najbolje zaboraviti, toliko je epizoda u njenom životu poremetilo prirodni poredak. Toliko odlučujućih trenutaka – rođenja, smrti, vjenčanja – nije bilo kako je trebalo biti, kao što ni novčić ne padne uvijek na istu stranu.

– Bako, kako napreduješ? Trebaš li pomoć oko nečega?

Mijin je glas dopro s dna stepenica u spavaću sobu koja je do danas bila njena. Sada će spavati u malenoj sobi na najvišem katu gdje je nekoć bio tavan. U glasu njene bake nazirala se briga, ali se trudila zvučati normalno.

– Ne, hvala, draga. Krenut ću s kutijama. Brzo silazim.

Audrey je ustala, dok su opruge madraca suosjećajno škripale.

Pogledala je svoju novu sobu, ne znajući odakle krenuti. Selidbu je organizirala u takvom bunilu da nije bila sigurna što je bacila, a što zadržala ili što bi mogla pronaći.

Strgnula je traku s još jedne kartonske kutije, otvorila je, te ugledala pomno zamotane i uredno posložene predmete. Odmotavši prvi, pronašla je pomalo izblijedjelu uokvirenu fotografiju.

Dok je gledala u sliku, polako se vratila u prošlost.

Njene djevojčice na plaži – zaljev Woolacombe, zar ne? – kako trče po obali, ruku i nogu izvan fokusa jer ih zbog njihove brzine okidač nije mogao uhvatiti. Sunce visoko na nebu bez oblaka, more boje indiga koje pozdravlja horizont, maleni bijeli trokut jedrilice u daljini. Njene djevojčice: ruka u ruci, smiješeći se, zraka svjetlosti koja ulazi u kadar kako bi ih okupala nježnim sjajem.

14

Hannah Beckerman

Audrey je prstima prešla po staklu, preko kose s pletenicama, osunčanih udova i rumenih obraza i gotovo je mogla osjetiti vrućinu tog ljetnog dana. Mogla je čuti zvuk smijeha svojih kćeri, valova koji se kotrljaju po pijesku i galebova koji se glasaju u letu.

Mogla je namirisati sol u povjetarcu, osjetiti pijesak među prstima i vidjeti sreću vlastitih kćeri. Poželjela je ispružiti ruke u fotografiju, staviti ih oko dječjih ramena, privući ih k sebi i zauvijek ih držati.

Audrey je stisnula fotografiju, a srce ju je stezalo među rebrima.

Ponekad bi je samo fotografije uvjerile da nije sve izmislila i da nije sve bila samo mašta. Da su jednom njene kćeri bile prijateljice.

Polako je disala, razmišljajući o svim izgubljenim godinama. I dalje joj je djelovalo nestvarno da su prošla skoro tri desetljeća otkako se Jess okrenula protiv Lily. Audrey je sada mogla zamisliti Jess kao desetogodišnjakinju, lica uozbiljena gotovo preko noći zbog stvari koje nijedno dijete nikada ne bi smjelo doživjeti, kao da su ta zbivanja ukrala Audreynu djevojčicu i zamijenile je djetetom koje je jedva mogla prepoznati. Mjesecima kasnije, Audrey se nadala da je šok promijenio Jessino ponašanje i da će uskoro ponovo postati ona sretna djevojčica. Godine je provela nadajući se da će zbivanja iz djetinjstva postepeno povezati Lily i Jess. Umjesto toga, uništila su Audreynu obitelj.

Audreyn je puls ubrzao kad se sjetila svih onih objeda u tišini: Audrey, Lily i Jess za kuhinjskim stolom prevelikim samo za njih tri, Audrey vesela glasa dok je ispitivala djevojčice o školi, trudeći se ignorirati Jessine jednosložne odgovore. Vidjela je svoju ruku kako kuca po vratima Jessine sobe i zove je da gledaju televiziju te svake večeri čuje isti prazan odgovor: Ne, samo želim biti sama. Godinama se pitala što joj je promaklo i je li mogla učiniti nešto kako bi promijenila odnos između svojih kćeri. Toliko je puta otkako je Jess otišla od kuće i u potpunosti isključila Lily iz 15

Kad bih ti barem mogla reći

svog života Audrey preklinjala Jess da joj kaže razlog, ali Jess joj se odbijala povjeriti. Sad je Audrey imala dvije kćeri koje ne razgovaraju i dvije sedamnaestogodišnje unuke, rođene u razmaku od samo šest tjedana, koje se ne smiju upoznati.

Zarila je nokte u dlanove sjetivši se zadnjeg puta kada je pokušala – i nije uspjela – pomiriti vlastitu obitelj.

– Bako, je li sve u redu? Želiš li da dođem i pomognem?

– Hvala, draga, ali sve je u redu. Samo nešto prčkam.

U redu. Audrey nije znala zbog čega je izgovorila riječi za koje su svi znali da su toliko daleko od istine.

Odraz u zrcalu nije davao nikakav znak, ništa što bi je moglo odati. Samo blage bore oko očiju. Njena kosa, jučer fenirana u salonu, bila je obojena u smeđe, ali je i dalje veselo poskakivala na njenim ramenima. Make-up joj je bio savršen, nanesen tog jutra prije odijevanja.

Ljudi često nisu vjerovali da ima šezdeset i dvije godine. Izgledaš barem deset godina mlađe, izjavili bi, a ona bi, naivno, dopustila samoj sebi da vjeruje kako u tome postoji nekakvo značenje i kako dobar izgled dolazi iznutra. Kao da najljepša jabuka ne može biti trula kad je zagrizu.

Tek kad biste pogledali izbliza, kao što je Audrey sad činila, mogli ste uočiti blijede ljubičaste polumjesece ispod njenih očiju, ili koliko bi se često njeno čelo naboralo. Izbliza ste mogli primijetiti nedostatak daha, male udahe nekoga tko zaostaje i pokušava vas dostići.

Ali ništa na njenom licu nije moglo slučajnog promatrača obavijestiti o nevjerojatnoj brzini ćelija koje se u njoj dijele i množe.

Ništa nije moglo iznevjeriti istinu da ona, zapravo, umire.

Audrey se okrenula od ogledala i sagnula prema kutiji pored njenih stopala. Kad je posegnula unutra, oštra ju je bol presjekla s desne strane trbuha i natjerala da se vrati na krevet. Dok je polako 16

Hannah Beckerman

disala u boli, Audrey je shvatila zašto je Jess toliko inzistirala na njenom što ranijem preseljenju. Audrey je htjela pričekati i držati se svoje kuće i neovisnosti što je duže moguće. Nadala se da će živjeti kod kuće dok je tijelo ne počne izdavati. Sad je osjećala zahvalnost zbog Jessina savjeta što je prodala kuću i namještaj i zadržala ono najosnovnije – i praktično i sentimentalno – prije nego joj se zdravlje još više pogorša. Dok je sjedila na krevetu i čekala da bol prođe, shvatila je da ne bi mogla sama organizirati selidbu da je duže čekala te bi kćerima bilo još teže.

Izvukla je još jednu uokvirenu fotografiju iz omota s koje su je gledali Edward i njegovi roditelji. U središtu fotografije Edward je držao Lily u naručju, a ispred božićne jelke, svaki sa svoje strane, stajali su njegovi roditelji. Okrenula je okvir i ugledala svojim rukopisom nažvrljano: Trg Barnsbury, Božić 1972. Njen i Edwardov prvi Božić kao bračnog para, prvi kao roditelja, prvi u vlastitom domu.

Dok je pogledom prelazila s jedne osobe na drugu, u tim je vremenom zaustavljenim izrazima kao mnogo puta tijekom godina tražila bilo kakve naznake onoga što slijedi. Ali sve što je Audrey mogla vidjeti bila je ukočenost njena svekra, kisela grimasa svekrve i Edwardova sreća u šest tjedana starom savršenom smotuljku koji je držao u rukama.

Promatrajući fotografiju, Audrey je zamišljala kako bi se Edwardovi roditelji bili nosili s onime što će se dogoditi šesnaest godina nakon što je fotografija snimljena. U godini kad su se njen i Edwardov život bespovratno promijenili, razdvojili i upali u rupu iz koje nikada više neće potpuno izaći. Pitala se kako bi njegovi roditelji podnijeli tugu, bijes i sramotu i kako je zapravo bio blagoslov što nijedno nije poživjelo dovoljno dugo da tome svjedoči. Ponekad im je Audrey zavidjela na neznanju i na tome 17

što su bili pošteđeni krivnje, zbunjenosti i litanije neodgovorenih pitanja koja su je mučila svih tih godina.

Nagnula je glavu s jedne na drugu stranu, pokušavajući se riješiti misli. Nije si mogla danas dopustiti razmišljati o Edwardu jer je morala izraziti toliko drugih različitih osjećaja. I svejedno se posljednjih pet mjeseci, otkako joj je na rutinskom pregledu grudi otkrivena kvržica na dojci – kvržica koja je ukazala na metastaze na jetri i limfnim čvorovima – Audrey opterećivala prošlošću.

Spoznaja da će za osamnaest mjeseci vjerojatno biti mrtva vratila je sjećanja koje je desetljećima pokušavala zaboraviti.

Uhvatila se za čvrsti crni rub na kraju kreveta i natjerala da prestane razmišljati. Ali kad se nagnula naprijed i povukla ljepljivu traku s vrha sljedeće kutije, sjetila se kako je prije skoro tri desetljeća sjedila za kuhinjskim stolom i osjećala kako raste napetost u zraku dok je Jess gledala u Lily i odbijala ikome reći zašto odjednom ne može podnijeti da bude u istoj prostoriji sa svojom sestrom.

18

2. POGLAVLJE

Jess

D

ok je stajala ispred malenog ravnog ekrana i gledala kako glumci ponavljaju tekst po osmi put, Jess je pritisnula stražnji dio vrata gdje su joj se mišići pretvorili u čvrste čvoriće. Na polovici svog završnog teksta, glumac je zabrljao riječi koje je već sedam puta ponavljao i Jess je osjetila očaj među kolegama.

Kad je tog jutra u šest sati stigla na set – prije bilo koga drugoga, što je i bila njena dužnost kao odgovorne osobe za odabir mjesta snimanja – znala je da će to biti jedan od onih dana. Prvi dan snimanja novih serija uvijek je ovako izgledao: glumačka se postava privikava na izvođenje izvan prostorija za probu, ansambli se prisjećaju poznanika s prijašnjih poslova ili sklapaju nova poznanstva.

Uvijek je bilo prisutno napeto iščekivanje, kao u trenucima prije dolaska prvih gostiju na zabavu koju priređuješ.

– U redu, još jednom ispočetka. Izzy, možeš li još malo napudrati Luciju, molim te?

Redatelj Justin započeo je razgovor s dva glavna glumca o njihovoj posvećenosti sceni dok im je vizažistica nanosila novi sloj pudera. Jess je čvršće stegnula svoj debeli skafander, poželjevši da je odjenula tajice ispod traperica i termo čarape. Problem kod snimanja u zgradama koje su za prodaju bio je taj što je unutra uvijek bilo hladno, posebice krajem veljače.

19

Kad bih ti barem mogla reći

Kad je pronašla lokaciju u neposrednoj blizini tržnice Spitalfields, upozorila je producenta kako se boji da je riječ o jednoj od onih zgrada u kojima će biti polarno hladno, neovisno o broju prijenosnih grijalica koje budu postavili, ali on je svejedno htio ovdje snimati.

Asistentica redatelja zamolila je za tišinu i kamere su ponovo počele snimati prije nego što je dvoje glavnih glumaca po deveti put stupilo na scenu.

Jess je srknula zaslađeni čaj koji se hladio u plastičnoj čaši ukrašenoj udubljenjima njenih zubi. Odložila je šalicu na pod, olabavila slabašnu punđu koju je sklepala u pet sati ujutro i napravila čvrsti konjski rep, osjećajući bol u tjemenu. Dok je promatrala ekran i glumce koji su se borili sa scenom, trudila se odagnati frustraciju što se uopće nalazila na setu. Znala je da kao profesionalac mora danas biti ondje, ali to je nije spriječilo poželjeti da ne bude ondje, nije je spriječilo da prezire činjenicu kako se ne nalazi kod kuće i ne pomaže svojoj majci s raspakiravanjem. Mama je rekla da razumije, da će biti u redu i da ima puno posla, a Mia joj može praviti društvo. Ali Jess je znala koliko joj je bilo teško riješiti se kuće u kojoj je živjela četrdeset i pet godina, kuće koja je svjedočila svakom važnom trenutku odraslih godina njene majke.

– Izvrsno. To je bilo odlično, napravit ćemo petnaestominutnu stanku prije nego što nastavimo kat niže. Jess – gdje je Jess?

Jess je teško progutala slinu dok je hodala po daskama od mahagonija iz 17. stoljeća i ušla u dnevni boravak gdje je na platnenoj stolici na preklapanje sjedio Justin.

– Jess, Sam kaže da se na gornjem katu gdje ćemo kasnije snimati nalazi neka sumnjiva utičnica. Možeš li provjeriti? Ne bih htio da cijela ekipa prvog dana doživi električni udar, ako to ikako možemo spriječiti.

20

Hannah Beckerman

Justin se nasmijao, a Jess je namjestila smiješak, promrmljala odgovor i krenula po stepenicama, osjećajući kako joj nožni prsti počinju trnuti u tenisicama.

Pronašla je labavu utičnicu i prekrila je crnom ljepljivom trakom, psujući samu sebe što je nije ranije primijetila te bacila pogled na stepenice kako bi provjerila da nitko ne stiže prije nego što je izvukla mobitel iz džepa i uključila ga.

Nijedna poruka, nijedan e-mail, nijedan propušten poziv.

Upisala je Mijin broj, prstiju ukočenih od hladnoće, a telefon je pet puta zazvonio prije nego što je začula zadihani odgovor.

– Hej, mama. Što ima?

– Ništa. Samo sam htjela provjeriti je li sve u redu s tobom i bakom?

– Da, dobro smo. Pišem zadaću, a baka se raspakirava.

Jess je potegnula kožicu s vrha palca, osjetivši oštar bol kad ju je otkinula. – Nadam se da danas nećemo prekasno završiti. Pitat ću Justina može li Sacha pospremiti umjesto mene pa ću stići kući na vrijeme da pomognem baki.

– Iskreno, ne brini. Potpuno smo u redu... – Dobro smo, zar ne bako? – Baka je potvrdila. – Ionako ne možeš mnogo toga učiniti ovdje. Baka je rekla da bi se radije sama raspakirala, a ja sam već napravila riblju pitu za večeru. Ako ne stigneš na vrijeme, baka i ja ćemo jesti i tebi ostaviti za kasnije.

Jess je sisala dio palca gdje se pojavila kapljica krvi. – U redu, ako si sigurna. Samo nemoj zaboraviti da ovaj vikend moraš napisati onaj esej iz povijesti. Ne želiš da bude u zadnji čas.

– Neću, obećavam. Uživaj u danu i vidimo se kasnije. Volim te.

– I ja tebe volim.

Kad je razgovor završio, Jess je otvorila adresar na mobitelu i listala imena, pokušavajući naći nekoga kome bi mogla poslati poruku kako bi izbjegla službeno ćaskanje na katu ispod. Bilo je 21

Kad bih ti barem mogla reći

mnogo brojeva – školski prijatelji, prijatelji s fakulteta, bivši kolege – a nikome nije mogla poslati opuštenu, neobaveznu poruku koja ne bi djelovala neobično. Kao da je njen adresar bila skupina duhova, podsjetnik na sva prijateljstva koja je izgubila tijekom godina.

Zastala je, osjetivši kako je prsti svrbe od iskušenja. Promatrala je palac kako lebdi iznad znaka za internet, provocirajući, tjerajući i privlačeći je.

Stani. Nemoj. Kasnije ćeš požaliti.

Glas razuma bio je jasan u Jessinoj glavi, ali činilo se da njena ruka djeluje neovisno od zdravog razuma. Gledala je kako upisuje ime koje je već toliko puta prije ukucala da je Google tražilica nakon trećeg slova znala točno što traži.

Nemoj pritisnuti poveznice. Nije prekasno. Još se uvijek možeš zaustaviti.

Ali bilo je prekasno. Uvijek je bilo prekasno jednom kad je sjeme posijano. Trenutak dosade, neprospavana noć, težak dan. Jess se nikada nije mogla zaustaviti jednom kad bi se misao pojavila.

Lily Goldsmith.

Jessin se želudac stisnuo od pogleda na sestrino ime.

Jess je listala rezultate, tražeći nepročitani članak. Tri stranice i sve što je već ranije vidjela: Lily kako drži govor na međunarodnim konferencijama, Lily kako dobiva nagrade, Lily na još jednoj promociji.

Jess je pritisnula dio s novostima, nadajući se da će biti uspješnije. Ali nije bilo ničega što već nije pročitala. Nije znala treba li odahnuti ili očajavati. Jednim je dijelom bila zadovoljna što njena sestra nije dobila još medijske pozornosti u posljednjih četrdeset i osam sati od posljednje provjere, ali drugi se dio osjetio prevarenim.

Odloži mobitel, Jess. Nema ništa novo za vidjeti. Ne radi si to.

22

Hannah Beckerman

Ali bilo je prejednostavno. Sve te informacije, sve te fotografije, samo su je čekale. Nije to bilo praćenje. Nije provjeravala profil na društvenoj mreži bivšeg dečka. Ali Facebook nije postojao kad ju je Iain napustio dva tjedna prije Mijina prvog rođendana, uz obično objašnjenje da se jednostavno više ne može nositi s tom vezom.

Pretraživanje vlastite sestre na Googleu bilo je drukčije. Jess je samo otkrivala činjenice o Lilynu životu koje bi ionako znala da je dopuštala majci da priča o njoj. Jess je znala da je iracionalna i da skupljanje informacija o nekome koga odbijaš vidjeti toliko godina nema smisla. Znala je da će je kopkati što god pronađe i da će na tome zavidjeti cijeli dan. Ali nije se mogla zaustaviti. Morala je znati, iako je znala da bi je moglo povrijediti. Jess je pritisnula poveznicu za koju ju je Google obavijestio da ju je posjetila prije pet dana: članak iz časopisa s naslovom „Kad imaš sve“. Kad se tekst otvorio, Jess se bez treptanja zagledala u središnju fotografiju.

Lily, Daniel, Phoebe: njih troje kako sjede na svjetlosivoj sofi nasuprot police s knjigama koja se proteže od poda do stropa, raznobojni knjiški hrptovi koji tvore tapetu za scenu iz koje progovaraju samouvjerenost, kultura i blagostanje. Bila je to prostorija kakvu bi Jess odabrala za dramsku seriju o bogatoj kozmopolitskoj obitelji. Samo što ovo nije bila televizija. Bio je to Lilyn savršeni dom. Lilyn savršeni život.

A u sredini fotografije sjedila je Jessina sestra, doimajući se deset godina mlađom od svoje četrdeset i tri godine, tamne kose oblikovane u urednu punđu, odjevena u haljinu kratkih rukava i s minimalnim make-upom na licu, poput modela sa stranica modnog časopisa.

Jess je proletjela kroz članak, tekst kojeg je toliko dobro znala da ga je mogla izrecitirati napamet, tražeći nešto – bilo što – što joj je ranije možda promaklo.

23

Kad bih ti barem mogla reći

Lily Goldsmith doživjela je meteorski uspon, kako bi neki rekli.

Osvojivši svoju prvu međunarodnu nagradu s dvadeset i tri godine, danas je jedan od najcjenjenijih marketinških stručnjaka s obje strane Atlantika. Ona je mnogima u industriji simbol uspjeha „običnog“ čovjeka.

Jess je duboko izdahnula, promatrajući kako se njen topli dah kondenzira na hladnom zraku oko nje.

Udana za milijunaša Daniela Goldsmitha, odvjetnika slavnih, Lily je uspjela postići ono za čime žude mnoge žene, ali malo njih ostvari: dobru ravnotežu između posla i obitelji. Par svoj dom u Holland Parku dijeli sa kćeri tinejdžericom, Phoebe, koja trenutno pohađa završni razred ekskluzivne škole za djevojke u zapadnom Londonu.

– Kad bih znala tajnu uspjeha, zapakirala bih je i prodavala – smije se Lily. – Samo znam da sam uvijek jako naporno radila i zacrtala si jasne ciljeve. Ponekad se krajolik mijenja i ne možeš uvijek znati gdje ćeš se nalaziti za pet godina, ali mislim da ti saznanje o tome gdje želiš biti pomaže da tamo i stigneš. Imala sam neizmjernu sreću zbog iznimne podrške kod kuće. Vjerujem da je posao poput moga gotovo nemoguće raditi bez stopostotne podrške obitelji.

Jess je proučavala izraz lica šogora kojeg nikad nije upoznala. Bio je točno onakav kakvim je zamišljala uspješnog odvjetnika slavnih: arogantno zgodan, zračio je samouvjerenošću koju mogu izazvati jedino iznimno bogatstvo i neprestano divljenje. Phoebe je bila lijepa na onaj ohol, nezainteresiran način iz kojeg vrišti tinejdžerski bunt, a na njoj je bilo nečeg poznatog, što je natjeralo Jess da prođe kroz druge fotografije, tapkajući prstom po strelici okrenutoj nadesno, prolazeći kroz fotografije koje je toliko puta ranije vidjela: koncertni klavir od ebanovine, sjajan od sunčeve 24

Hannah Beckerman

svjetlosti koja je ulazila kroz velike prozore; kuhinja sa svojim bijelim, ugradbenim dijelovima, sjajnim velikim sudoperom, bijelim podnim daskama i staklenom stijenom koja vodi u uređen vrt; Lilyna radna soba u kojoj se nalaze samo jednostavan metalni stol, MacBook i mobitel. Sve tako uredno, čisto i svjetlo, kao da je Lily isprala svoju prošlost savršeno dizajniranim domom.

Jess je uspoređivala svoju kuću: oronula korištena smeđa sofa koju je kupila prije šesnaest godina i nikad je nije uspjela zamijeniti. Jeftini kuhinjski ormarići od melamina, slabih rubova i oguljenih krajeva, prepuni krhotina. Maleni okrugli stol za koji mogu stati samo tri osobe sve dok ne dišeš kad netko pokušava proći iza tebe. Hipoteka za koju se svakog mjeseca boji da će ostati neplaćena.

Pokušala je zamisliti kako izgleda život njene sestre: niz zabava, dobrodošlica uz piće, dodjela nagrada, susreti s poznatima. Mjesecima unaprijed ispunjen dnevnik planovima za subotu navečer, nedjeljni doručci, egzotični odmori i, bez sumnje, beskrajna količina prijatelja za svaku priliku. Jess se nije mogla sjetiti kad je posljednji put izašla u petak ili subotu navečer ni kad je večerala s nekime osim s mamom. Uvijek su druge stvari zahtijevale njenu pažnju. Pranje i peglanje, traženje novog posla bez ugovora, pripremanje računa, pomaganje Miji oko domaće zadaće.

Dok je Jess promatrala fotografiju Lily za njenim stolom – toliko poznatog, ali i neznanog lica – osjetila je kako plitko diše, a nešto joj se skuplja u grlu. Razmišljala je o danu prije gotovo tri desetljeća kad su se srele na tatinu grobu godinu dana nakon njegove smrti. Jess se u vrijeme ručka iskrala iz škole i ugledala Lily kako već kleči ispred nadgrobne ploče, ridajući krokodilske suze.

Jess je tog dana vikala na Lily, izgovorivši riječi koje je istog trena zaboravila. Bila je toliko bijesna i uzrujana da nisu bile važne riječi već nasilan način na koji ih je izrekla. Jedino čega se sjećala u 25

Kad bih ti barem mogla reći

vezi tog rujanskog dana bila je zastrašujuća sigurnost da Lily nije zaslužila biti tamo. Nakon onoga što je Lily učinila, izgubila je pravo plakati nad očevim grobom.

– Jess, možeš li se spustiti ako si popravila tu utičnicu? Želim provjeriti nešto u svezi sa snimanjem u ponedjeljak.

Jess je još jednom pogledala sestrino lice, pitajući se kako je Lily uspjela prolaziti kroz život kao da ništa ne skriva i ni za što nije kriva, čudeći se je li njena sestra uspjela uvjeriti samu sebe u svoju nevinost ili je bila zadovoljna i svjesna štete koju je učinila.

Poput starog Super 8 filma, u Jessinoj se glavi pojavila slika: stajala je ispred gostinske sobe, gledala u Lilyne oči i znala što se događalo iza tih vrata, ali je bila slaba – previše prestrašena, zatečena da nekoga obavijesti.

– Jess! Dolaziš li?

Jess je izbrisala sliku Lily i njenih ruku na kvaki i odbacila neprestano sjećanje na događaje tog dana i svega što je stiglo kasnije.

Progutavši žaljenje i tugu koji su joj se nakupljali u grlu, ugasila je mobitel i spustila se niz stepenice.

26

3. POGLAVLJE

Lily

S

mijeh je odjeknuo s kraja stola, a Lily se zapitala kakvu je šalu propustila. Bez da si natoči, dodala je bocu prošeka Pippi i pijuckala svoju mineralnu vodu te po drugi put u dvije minute pogledala u svoj mobitel, razmišljajući kad bi mogla pobjeći.

– I, je li se Phoebe upisala za put u Kinu? Zar nemaju sreće naše cure? Kad smo mi bili mladi, na izlet se nije išlo dalje od Francuske. Clementine je tako uzbuđena. Zadnja dva tjedna samo čita o kineskoj povijesti. Pronašla sam joj učitelja mandarinskog, ali ne znam koliko će toga pohvatati u osam mjeseci.

Lily se pokušavala sjetiti spominjanja školskog izleta u Kinu.

Bila je sigurna kako bi se sjetila da joj je Phoebe išta rekla, ali nije uspijevala. – Da, zvuči odlično. Mislim da se Phoebe još nije odlučila. Do kada je rok?

– Ponedjeljak, neka se požuri ako želi ići. Zvuči predivno. Rekla sam Tomu da bismo nas dvoje mogli otići u Kinu, ali je odvratio da bi svojih sedam tjedana odmora godišnje radije proveo na nekom poznatom mjestu, a ne negdje gdje bi moglo biti grozno. Iskreno, nema uopće smisla za pustolovinu. Ponekad mislim da bih se jednostavno trebala spakirati i uputiti na neko egzotično mjesto kao ona žena u Jedi, moli, voli.

27

Kad bih ti barem mogla reći

Lily je pokušala zamisliti Pippina supruga, ali muškarci su toliko rijetko bili uključeni u školske aktivnosti da su joj se svi pomiješali. Za stolom je pogledala u grupu majki koje je upoznala kad je prije šest godina Phoebe krenula u srednju školu i s kojima se povremeno sastajala. Znala je da se neke majke češće nalaze i da posjeduju enciklopedijsko znanje jedna o drugoj, ali neke od njih nisu radile otkad ih je upoznala.

– Kako je Daniel ovih dana? I dalje je u društvu holivudskih zvijezda?

Lily se okrenula prema Annabel i pogledom okrznula njen mobitel. – Dobro je, hvala. Odlično. Zauzet, kao i uvijek.

– Trebali bismo se naći na večeri uskoro. Daniela nisam vidjela godinama, a baš je zabavan. Poslat ću vam nekoliko datuma na WhatsApp. Mogla bih pozvati i Anoushku i Pippu – što misliš?

Prije nego što je uspjela odgovoriti, Lilyn je mobitel zazvonio i pružila je ruke prema njemu, srušivši Annabelinu čašu s prošekom koji se prolio preko drvenog stola. – Bože, oprosti. Tako sam nespretna. Daj da obrišem. – Trenutak kasnije, Lily je konobaru u prolazu pružila natopljene ubruse i uzela mobitel, shvativši da nije dobila poruku kojoj se nadala.

– Sve u redu, Lily?

– Da, samo moj šef. Ništa hitno.

– Šalju ti e-mailove subotom? Stvarno te iskorištavaju do samog kraja, zar ne? Ali, htjela sam te pitati kako ti je mama? I dalje živi kod kuće?

Lily je proučavala Annabelino lice, pitajući se je li nekako doznala istinu. – Da. Htjela sam da se preseli k nama, ali jasno mi je zašto želi ostati u svom domu. Svaki dan razgovaramo i na ručku je svake nedjelje, a njegovatelji joj pomažu kad god ih zatreba.

Lily je prestala brbljati, a jezik ju je bolio od laži. S godinama je naučila da najbolje laži idu rame uz rame s malo istine.

28

Hannah Beckerman

Razgovarala je s mamom svaki dan, a Audrey je dolazila svake nedjelje na ručak. Čak je i sastavila popis privatnih njegovateljica koje bi trebale posjećivati Jess kad dođe vrijeme za to, ako ih Jess ih uopće pusti u kuću. Ali kako je Lily mogla objasniti da joj majka živi sa sestrom kad nijednoj od tih žena nije ni rekla da ima sestru.

Stisnula je vilicu na pomisao na majku koja se upravo raspakirava u Jessinoj kući. Lily još uvijek nije razumjela njenu odluku.

Koje je racionalno objašnjenje moglo postojati za odabir života s Jess koja je posljednjih dvadeset i osam godina uništavala njihovu obitelj?

– Sretna je što te ima. A ti barem imaš Daniela s kojim možeš dijeliti taj teret. Ne mogu zamisliti da se sam moraš brinuti o bolesnom roditelju.

Lily je kimnula, iako joj se počelo vrtjeti u glavi. Prstima je zgrabila čvrsti rub stola, a grlo joj se steglo kao da je guše nevidljive ruke. Odgurnula je stolicu, ustala i uzela kaput. – Stvarno mi je žao, odjednom mi je jako loše. Mislim da trebam na svježi zrak. Žao mi je. Javite koliko dugujem za piće, može?

Začula je pitanja dok se provlačila između stolova i izašla na Ulicu Kensington High, a hladnoća veljače joj je ledila obraze.

Ljudi oko nje jurili su u prodavaonice, kafiće i restorane, a ona se nagnula naprijed, u nadi da će joj otkucaji srca usporiti.

Skrenula je u mirniju ulicu, u želji da se teleportira kući gdje su stvari drukčije, odluke promijenjene, a život nalikuje na nešto normalno. Ali kad se nagnula na zid i zatvorila oči, nije ugledala hodnik doma koji je dijelila s Danielom i Phoebe. Dočekala ju je scena koju je svih tih godina pokušavala izbrisati iz sjećanja, scena koja se ponavljala u njenim snovima unatoč trudu da je izbriše, kao da se sve više vraćala, što ju je ona više htjela zaboraviti: slijedila je sestru niz stepenice, moleći se da Jess odjednom 29

Kad bih ti barem mogla reći

ne smogne hrabrosti ući u gostinsku sobu i nadajući se da se Jess neće okrenuti i vidjeti suze u njenim očima.

Lily je pričekala da napad panike prestane i pozvala taksi, ušla u topli automobil i dala vozaču adresu.

Samo je htjela biti kod kuće.

Ušavši kroz velika, sjajna crna ulazna vrata, Lily nije očekivala sliku koju je ugledala. – Daniele? Gdje si? Što se događa?

U Danielovoj radnoj sobi na dnu hodnika čula je završetak telefonskog poziva i škripanje njegove uredske stolice. Kad se pojavio i krenuo po crno-bijelim pločicama prema njoj, primijetila je da se trudi djelovati normalno.

– Rano si se vratila. Što je bilo s popodnevnim druženjem s mamama iz škole?

– Nije mi bilo dobro pa nisam ostala. Zašto su ti torbe već u hodniku? Tek sutra odlaziš.

Danielov je pogled nakratko odlutao prije nego je pogledao u kovčege pored ulaznih vrata. – Morao sam promijeniti let. Dogovorili su večeru za partnere za sutra navečer i bilo bi prekasno da letim tek sutra ujutro. Poslao sam ti poruku ranije, kad si krenula u teretanu. Pretpostavio sam da ti se ispraznila baterija mobitela.

Lily je prstima stisnula mobitel u džepu čija se baterija ispraznila tek kad je sjela u taksi. – Nisam dobila tvoju poruku. Došla bih ravno doma da jesam. Kad odlaziš?

Daniel se lagano zacrvenio kad je pogledao na sat. – Taksi stiže za desetak minuta.

– Deset minuta? Otišao bi bez pozdrava?

Lily je pomislila na predugih sat vremena koje je izdržala u razgovoru s mamama, cijelo vrijeme očekujući Danielov poziv kojim bi joj rekao da se predomislio.

30