TOMISLAV MATIĆ
iščezla hrvatska
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 1
23/04/2019 14:52
Mojoj baki Josipi i teti Ružici
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 2
23/04/2019 14:53
Ć I T A M V TOMISLA
a l z e išč
a k s t hrva
ašoj ... N j o p e ij L avno u d ) e n ( m o Jedn
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 3
23/04/2019 14:53
sadržaj predgovor
7
bolnica milosrdne
kupalište na savi
Tko ne mora, ne ide
8
borongajski aerodrom
11
cistercitska opatija u
14
gradska kuća na
18
20
Katedrala usred Kapele
23 25 27
na velebitu
Duhovi krševitih klisura
30 33
spužvarstvo na
36
stara petrinja
Kraljevski grad nestao bez traga
40
78
Carigrad express
132
vukovaru
135
kasim-pašina
Poroci socijalističkog Miamija 138
Kupole boje neba
89
koraljarstvo na zlarinu
92
varaždinu
Prah i pepeo
141
96
Lanjski snjegovi
143
iločki hamam
Kraljevstvo gusara
100
Dolje, u tamu
Dašak Orijenta
145
kursalon u lipiku
Predratna otmjenost 102
148
mursella
Je li uopće tamo?
152
opatijski festival
Jedna slavna godina
107
Temelji uspomena parobrod
110 114
154
„sloga“
Potonule nade podmornica
svilarstvo u slavoniji
tomisl av
hrvatska vlada u
bjelolasici
kraljeva
Bube Marije Terezije
„haludovo“
olimpijski centar na
kruna hrvatskih
Nepobijeđeni otok
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 4
Od carske do tajkunske mornarice 129
hotelski kompleks
Vjesnik budućnosti
57
šibeniku
Čudovište turopoljskih prašuma 86
stanovnici sveca
zagrebačka sinagoga
vojarna kuline u
Mistika na Vuki
tvornica papira u rijeci
4
82
baza na visu
54
127
hindi-babina tekija u
dubrovačka željeznica
saveznička zrakoplovna
51
124
bizantski plovni put
hrvatskoj
obrovcu
Izgubljeni hram
76
učilište u zadru
posljednji rudnik u
tvornica glinice u
San o blagostanju
Srednjovjekovna magistrala
46 48
Na električni pogon veljotski jezik
Filigranska kutijica za slatkiše 73
paganija
tramvaj u dubrovniku
Nisu konji za gospodu
70
Vetrun diskaurs
42
„szent istván“ Div u dubinama
Protiv napada i pogleda
Gdje li su je zametnuli?
dravi
trolejbusi u rijeci i splitu
Crveno zlato
sulejmanov most na
Drveni gigant
67
džamija u osijeku
krapnju
Opasna lovina
Daleki zvuci valcera
govedo tur
splitska skala
Raj za trgovce
luka u puli
Ćiro i Ludi Sarajlija u Gružu
selilačko stočarstvo
hrvatskoj obali
Drveni autobus koji je otplovio u povijest 120
Samo najbolji prolaze
samoborček
Vožnja za sjećanje
64
dominikansko
koksara u bakru
Kada su čuda bila moguća
Ni jedna ograda nije vječna
cesta kralja kolomana
katedrala u modrušu
117
trajektna linija na
trogiru
dalmaciji
Od prašume do pustinje
dubrovniku
barokno kazalište u
hrastove šume u
Fašistička utopija
„bodulka“ i prva
židovski geto u
bakačeva kula
sljemenu
Noga već sama beži
ublima
60
austrougarska ratna
topuskom
Svodovi u oblacima
talijanska fondacija u
Riječna rivijera
braće u zagrebu
Vrata svijeta
zagrebačko
158
„velebit “
Jedina u povijesti
160
m atić
23/04/2019 14:53
pontonski most preko
riječni trajekt
Ploveća autocesta
162
protestantska tiskara u nedelišću
Plamen reformacije
168 171
210
174
templarski preceptorat u vrani
Tajanstveni vojnici Salomonova hrama 178
podpragu
213 216
Nema žednima do vode
219
dvorac gornje oroslavje
Trnoružica i Pepeljuga ostale su beskućnice 222
„košćina“ na
zagrebački paromlin
marmontov perivoj u
184
zvjezdarnica u malom
Preko trnja do zvijezda
188
industrijska žičara na velebitu
Prevelika da postoji
190
194
kip kralja aleksandra
196
pavlinski samostan na gariću
Pustoš uzima svoje
Nestali svetac
233
236
srednjovjekovni
199
241
„veli jože“
na učki
244
u rijeci
pićanska biskupija
Najljepša zgrada u gradu
Nekoć davno, u srcu Istre … 204
bludilišta u zagrebačkoj
pijaristički samostan i škola u bjelovaru
Idi i ne griješi više … I pročitaj koju knjigu! 208
Daleko od ljudi
273
tunolov u bakarskom zaljevu
Ribice lude, dođite amo
277
dan dječje radosti
Crveni Božić
281
škola
Podgrijavanje Hladnog rata lunapark
286
„tivan“
u zagrebu
290
školski predmet
„domaćinstvo“ Mijesim mlijeko, iskuhavam kruh … Bit će za dvojku.
292
stara imena hrvatskih
Politički korektna geografija 298 stari biskupijski kompleks u đakovu
Biskupija unutar zidina
303
televizijski program z3
306
vulkan kameni vrh željeznička pruga uz sutlu
Titov cug gsc
249
eremitorij u dračevoj luci
iščezl a
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 5
247
kožarskoj ulici
Crvene svjetiljke
I gradovi hodaju
Uzbuđenja zagorske lagune 309
adamićevo kazalište
201
269
stari grad pag
Prozor u Zapad
Idu li brodovi u raj?
perunovo svetište
Sokol je sletio
naselja
staro središte
Doba rušenja
samoboru
kompleks na sveticama
Disneyland za tri groša
dioklecijanove palače
kupalište šmidhen u
Sjena gromovnika
230
Sve je pokrila trava i zaborav 239
varaždinu
Zatrpani izvor
Pod znakom šestara
grad gorjani
karađorđevića u
Posljednji šahovski potez
228
kapistrana
pakracu
Sumrak vitezova
Dar Napoleonova maršala
relikvije sv. ivana
ivanovačka tvrđava u
266
korčulanska ljetna
splitu masonska loža u osijeku
lošinju
na medvednici sokolski sportski
Džentlmeni među hrastovima 182 Vatra i brašno
262
Svjetionik nade
bajamontijeva
Van iz mora, viđen je muškarac! 226
županji
Divlji zapad sanatorij brestovac
žumberački uskoci
bačvicama
tvornica tanina u
260
putnička postaja u
Bogatstvo kakvo je teško i zamisliti
kupalište
kraljevski sajam
Nešto za svakoga
rimska vila na
fontana
švički slapovi
Fatamorgana u kršu
Let nije dugo trajao
Između cara i sultana
šuplja crkva u solinu
Ruševine povijesti
Kada posljednji cvijet uvene 256
brijunima
165
prvi hrvatski filmovi
Projekcija u prazno
jabučki karanfil
„golubica“
novskog ždrila
252
hrvatsk a
312
„kulušić“
Ludujmo do kasnog predvečerja! 316 izvori ilustracija 320
5
23/04/2019 14:53
w
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 6
23/04/2019 14:53
predgovor
V
rijeme sve rastače. Sve stari od vremena i zbog njega se zaboravlja. Zbog vremena sve nestaje, pisao je drevni Aristotel. Kako da se borimo s takvim strašnim i nepobjedivim protivnikom? Svi umiremo i nestajemo, no imamo jedno moćno oružje − sjećanje. U sjećanju nestala prošlost živi, srušeni se svodovi uzdižu pod nebesa, potonuli brodovi plove, zaboravljeni jezici odjekuju, izumrli gradovi puni su života. Ova je knjiga doprinos održavanju sjećanja živim, da bi se bar nekoliko iščezlih stvari spasilo od zatora vremena. Stvari o kojima je riječ u ovoj knjizi više ne postoje. Od nekih su ostale samo ruševine, od nekih tek fotografije ili crteži, o nekima imamo samo zapise, za neke tek znamo da su postojale, a o nekima ni toliko. Nemoguće je pobrojiti sve što je u Hrvatskoj nekad postojalo, a više ne postoji – stotinu tema navedenih ovdje tek je malen dio toga. Pri odabiru cilj je bio predstaviti što više različitih aspekata iščezle hrvatske prošlosti – prirodnih pojava, industrijske i kulturne baštine, znanstvenih ustanova – iz svih krajeva zemlje. Među njima su veliki gradovi koji su danas pustopoljine, ukinute pruge, zatvorene i srušene tvornice, katedrale od kojih su ostali samo temelji, zanati od kojih su nekoć živjele cijele zajednice, a danas se njima gotovo nitko ne bavi, izgubljena umjetnička djela i mnoštvo drugih nestalih stvari i pojava. Izabrane su ne samo stvari koje su nekada fizički postojale nego i one nematerijalne, poput jezika, udruženja ili festivala. Nastojalo se uključiti što je više moguće razdoblja prošlosti hrvatskog prostora − od prapovijesti, preko antike i srednjeg vijeka, do suvremenog doba. Proučavajući iščezlu Hrvatsku, stječe se dojam nevjerojatnog bogatstva i raznolikosti kultura, vjeroispovijesti i tradicija koje su prošle ovom zemljom. Traga su ostavili drevni Rimljani, stoljeća osmanske vlasti, mnoštvo katoličkih biskupa i redovnika, habsburški carevi, Karađorđevići i socijalizam, osnivajući, gradeći i obnavljajući iz najrazličitijih
iščezl a
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 7
vjerskih, ideoloških ili pragmatičnih pobuda. To su sve dijelovi hrvatske prošlosti i svi su jednako „naši“, bilo da je riječ o osmanskim džamijama ili kipovima jugoslavenskih kraljeva. Na mnoge od tih stvari možemo biti ponosni jer je gotovo pa nevjerojatno da su uopće postojale, da su na ovom prostoru ostvarena tako velika postignuća ili da su dijelovi tako udaljenih kultura dospjeli do Hrvatske. S druge je strane nemoguće poreći kako je bolje da nekih više nema, no i takve su dio naše prošlosti, pa sjećanje na njih služi kao upozorenje. Iznenađuje koliko je toga iz nedavne hrvatske prošlosti, čak i prethodnih desetljeća, već nestalo. Mnogi će se čitatelji vjerojatno prisjetiti da su i sami vidjeli, posjetili ili sudjelovali u nekima od njih. Posebno valja naglasiti da ova knjiga nije znanstveni rad i da se iznesenim podacima ne bi trebalo koristiti kao argumentima u znanstvenim radovima ili raspravama. Njezin je cilj ponajprije zabaviti čitatelje zanimljivim pripovijestima iz hrvatske prošlosti i podsjetiti ih na stvari kojih više nema, da bi još bolje upoznali povijest Hrvatske u svoj njezinoj raznolikosti. Unatoč tomu, u pisanju je točnost iznesenih podataka bila ključna. Uzimani su samo provjereni podaci iz pouzdanih izvora. Pritom su proučeni izvorni dokumenti i na stotine djela hrvatskih i stranih znanstvenika, pisaca i publicista. Ovdje izražavam silnu zahvalnost njihovu vrijednom radu, bez kojega bi ovdje opisane stvari zaista potpuno – iščezle. Svaka od tema u ovoj knjizi predstavljena je ukratko, u dvije-tri kartice teksta. Pritom su mnogi zanimljivi podaci izostavljeni. Zato potičem čitatelje da se i sami bave temama koje smatraju zanimljivima, da pronađu još djela o njima, a ako ih nema, da ih sami napišu te ih molim da pritom isprave ako sam u nečemu pogriješio. Sjećanje je krhko i lako blijedi, a njegovo održavanje dragocjen je rad od kojega će koristi imati čitavi naraštaji. Tomislav Matić
hrvatsk a
7
23/04/2019 14:53
bolnica milosrdne braće u zagrebu
Tko ne mora, ne ide
B
olnica Milosrdne braće, prva suvremena bolnička ustanova u Zagrebu i cijeloj sjevernoj Hrvatskoj, bila je za svoj grad i blagoslov i prokletstvo. Iako je gradu donijela suvremenu medicinu, vrijeme ju je pregazilo, pa je naposljetku proglašena gojilištem štakora i srušena. Sve do najnovijeg doba, bolnice u strogom smislu te riječi nisu postojale. Naravno, postojale su
8
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 8
ustanove za njegu bolesnika, ali one su ujedno bile i ubožnice, prihvatilišta i konačišta, a najčešće su ih organizirale vjerske zajednice – u Hrvatskoj je to posebice činila Katolička crkva. Takve su ustanove, odnosno hospitale, imala sva važnija mjesta (u Čazmi je jedan sagrađen u 15. stoljeću), a u Zagrebu ih je već krajem srednjeg vijeka bilo nekoliko. Međutim, u doba prosvjetiteljstva javila
tomisl av
m atić
23/04/2019 14:53
Biskup Maksimilijan Vrhovac
Sjeverno pročelje bolnice na križanju Ilice i Gajeve ulice u Zagrebu
bolesnim i ranjenim vojnicima. Za njezino je mjesto određeno zemljište oduzeto jezuitskom redu na mjestu današnjeg Nebodera na Trgu bana J. Jelačića. Dotad grad još nije bio dopro dotle, pa se bolnička zgrada nalazila na osami. Godine 1803. osnovan je odbor, na čelu s Vrhovcem, koji je odredio buduću svrhu bolnice. Poput prijašnjih ustanova, i ova je istodobno trebala biti i ubožnica i svojevrsni „zatvor“ za mentalne pacijente, koje se tada prisilno sklanjalo od očiju javnosti. U njoj se imala nalaziti i javna ljekarna i kapela Ranjenoga Isusa. Uprava je prepuštena redu Milosrdne braće sv. Ivana od Boga, čuvenom po organizaciji i upravljanju bolnicama. Bolnica je svečano otvorena 1804. godine. Prvotno je imala 32 kreveta, ali se njihov broj s vremenom povećavao. Boravak je u pravilu plaćao svatko tko je mogao, a oni koji su bili voljni doplatiti, dobili bi vlastitu sobu; ostali bi dobili tek krevet u zajedničkoj sobi. Za one koji nisu mogli platiti ništa, bili su rezervirani kreveti za siromahe – ne treba ni govoriti da je upravo takvih dolazilo najviše. U početku je bolnička zgrada nad prizemljem imala samo jedan kat, ali već je 1819. godine postala premalenom, pa je dograđen još jedan. Bila je to tada najveća zgrada u Zagrebu, a imala je i vrt i pomoćne zgrade – u jednoj od
Unutrašnjost bolnice (desno) se zamisao da je gradu umjesto tijesnih konačišta potrebna velika, suvremena bolnica. Impuls za njezino osnivanje dao je veliki hrvatski prosvjetitelj Nikola Škrlec Lomnički (1729. – 1799.), a ideja se osobito svidjela zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu (1752. – 1827.), koji je donirao vlastita sredstva za njezinu izgradnju. Izgradnja je započela 1794. godine, no uskoro je znatno ubrzana jer su ratovi s revolucionarnom Francuskom i Napoleonom napunili Zagreb
iščezl a
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 9
hrvatsk a
9
23/04/2019 14:53
“ Ovdje su brojni kirurški zahvati prvi put izvedeni u Hrvatskoj te su uvedene pionirske antiseptičke i anestetičke mjere.” njih držali su žene zaražene spolnim bolestima, a u drugoj su bili zatvoreni mentalni pacijenti. Za potonje je boravak imala plaćati vlast, i to po posebnim tarifama za „mirne“ i „bijesne“. Bolnica je gradu služila sve dok je stari model bolnice / ubožnice bio općeprihvatljiv. Međutim, kako je svijest o nužnosti higijene i humanom tretmanu bolesnika rasla, tako se i ona mijenjala i u sve većoj mjeri posvećivala medicini. Sukladno novim idejama, ubožnica je 1857. iseljena, a 1879. godine teži mentalni pacijenti preseljeni su u novootvoreni zavod u Stenjevcu. Zapošljavalo se sve više profesionalnih liječnika. U bolnici je krajem 19. stoljeća organiziran odjel za oftalmologiju, a s vremenom su se otvarali i drugi specijalistički odjeli. Ondje su brojni kirurški zahvati prvi put izvedeni u Hrvatskoj, a primarijus Josip Fon (1846. – 1899.) uveo je i antiseptičke mjere. Bilo je to prvo mjesto u Hrvatskoj u kojem je početkom 20. stoljeća počelo uspješno liječenje sifilisa te primjena narkoze i drugih oblika anestezije. Unatoč svemu, liječnici koji su radili u bolnici često su dolazili u sukobe s redovnicima koji su njome upravljali. Prosvjedovali su da im se za rad ne daje dovoljno sredstava, a čini se da se i na drugim stvarima štedjelo; primjerice, bolesnicima su
za jelo davane kosti i ukiseljeno vino, a umjesto čiste odjeće davali su im prljave prnje. Također, redovnici su protupravno tvrdili da su vlasnici bolnice, zbog čega je Grad desetljećima protiv njih vodio sudski proces, a velik dio zgrade iznajmili su privatnim obrtima, dok su u preostalom prostoru bolesnici bili nagurani jedan do drugoga. Posvuda je vladala prljavština. S bolnicom su zapravo najsretniji bili štakori, koji su se u njoj množili u velikom broju. To je postalo gorućim problemom jer je grad u međuvremenu „progutao“ bolnicu, pa ona više nije bila na osami, nego u samom središtu. Zbog toga su gradske vlasti još od 1883. neprestano tražile načina da ju zatvore i sagrade novu na nekome drugom mjestu. Prilika za to ukazala se 1916. godine, kada je sud konačno odlučio da Milosrdna braća nisu legalni vlasnici bolnice. Nedugo nakon toga taj ju je red napustio, pa je prešla u državnu upravu. Bolnica je privremeno preživjela i tu promjenu, ponajprije zato što nije bilo novca za izgradnju nove. Nakon Prvoga svjetskog rata i sloma Austro‑Ugarske, nova je uprava bolnicu reorganizirala i prozvala je Općom javnom zakladnom bolnicom te je otvoren niz novih odjela, uključivši i suvremene odjele za rendgenologiju i psihijatriju. Tamo je otvorena i prva hrvatska škola za medicinske sestre. Međutim, stari su problemi nastavili tinjati. Gužve su bile velike jer je Zagrebu kronično nedostajalo bolničkih kreveta, do te mjere da su bolničari često morali unesrećene pacijente nositi kući, jer za njih nije bilo mjesta – počeli su čak i odbijati prijevoz bolesnika ako prethodno nije rezervirao krevet. Konačno je 1929. godine odlučeno da će se suradnjom Zagrebačke nadbiskupije i zagrebačkih gradskih vlasti sagraditi nova gradska bolnica, a stara je imala biti u potpunosti srušena. To je i učinjeno 1931. godine, na veliko veselje građana. Za gradsku su bolnicu bili predviđeni privremeni prostori na mjestu nekadašnje ubožnice na Svetom Duhu, no budući da privremena rješenja imaju naviku da prerastu u trajna, ona ondje stoji još i danas. Od spomena na staru bolnicu ostala je kapela Ranjenoga Isusa, u prizemlju Nebodera. Dvorište bolnice s apsidom kapelice 1931. godine
10
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 10
tomisl av
m atić
23/04/2019 14:53
borongajski aerodrom
rata svijeta
P
rvi putnički aerodrom u Zagrebu i njegova spojnica s ostatkom svijeta nalazio se u danas gusto naseljenom Borongaju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada su avionske linije prvi put premrežile svijet, bio je to najveći vojni i civilni aerodrom u Hrvatskoj, na koji su slijetali svjetski državnici i međunarodne zvijezde. Gdje je danas šikara, stajala su zagrebačka „vrata svijeta“. Nedugo nakon povijesnog leta braće Wright 1903. godine, nebom iznad svijeta zavladali su avioni. Zagreb je već 1909. dobio svoj prvi aerodrom, pokraj austrougarske vojarne na Črnomercu. Međutim, već petnaestak godina kasnije zračni promet i sami zrakoplovi toliko su se povećali da je zaključeno kako je za tadašnje potrebe premalen, pa se počelo razmišljati o izgradnji novoga, većeg. Godine 1924. zemljište na Borongaju, tada znatno izvan izgrađenog područja, prisilno je otkupljeno od dotadašnjih vlasnika i dodijeljeno vojsci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Bio je to povoljan položaj, u blizini željezničke pruge i s mnogo puste ravnice. Već dvije godine kasnije uređena je pista duga 750 metara, a onamo je s Črnomerca preseljena vojna zrakoplovna baza. Na Borongaju se smjestio i lokalni ogranak civilnog Aerokluba Kraljevine SHS, a otvorena je i škola za pilote. Još je prilikom planiranja bilo zamišljeno da uz vojnu novi aerodrom ima i ulogu gradske civilne zračne luke. Bio je to prvi pravi putnički aerodrom u Zagrebu koji je otvorio hrvatsku prijestolnicu zračnom prometu i povezao je s ostatkom svijeta. Od početka je imao i vrlo izraženu vojnu komponentu, pa je 1928. godine, prilikom reorganizacije kraljevskoga ratnog
iščezl a
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 11
zrakoplovstva, na njemu ustrojena 4. zrakoplovna pukovnija. Iste je godine otvoren za putničke letove te je uspostavljena redovna linija s Beogradom, tada glavnim gradom države. Budući da su u to doba putnike prevozili maleni, primitivni zrakoplovi za desetak osoba, do kraja godine prevezeno je manje od 1500 ljudi. U početku je sve bilo prilično improvizirano, ali s vremenom je Aerodrom Zagreb poprimao konture prave zračne luke – popratne zgrade i hangari građeni su postupno, pa je terminal dovršen 1933. godine. Pista je ipak i dalje bila obična travnata ledina, često natopljena vodom. Dotad je uspostavljeno još domaćih i međunarodnih linija, pa se iz Zagreba već moglo letjeti u Prag, Beč, Milano, Dubrovnik i druga odredišta. Već su tada popularnima postali turistički letovi, pa je Zagreb služio i kao postaja na putu do gradova na Jadranu. Na Borongaju su se održavali aeromitinzi i razne manifestacije, a 1937. godine na aerodrom je sletio Charles Lindbergh (1902. – 1974.), najpoznatiji pilot međuratnog razdoblja, što je izazvalo veliko
“ Na Borongaju je 1928. uspostavljena prva putnička zrakoplovna linija u Zagrebu, koja ga je povezivala s Beogradom, a uskoro nakon toga i prve međunarodne linije prema Pragu i Beču.” hrvatsk a
11
23/04/2019 14:53
Izgradnja hangara borongajskog aerodroma 1930. godine
ushićenje među Zagrepčanima. U međuvremenu mu je vojno značenje još više poraslo jer je u Zagrebu od 1932. bilo središte 2. zrakoplovne brigade, a borongajski su zrakoplovci upravljali najsuvremenijim ratnim avionima, poput britanskih Hawker Hurricanea. Međutim, pošto je Hrvatsku zahvatio Drugi svjetski rat i uspostavljena marionetska država nacističke Njemačke, aerodrom se nastavio koristiti u civilne, ali i vojne svrhe. I dalje su na njega slijetali putnici iz Budimpešte, Bukurešta i Milana, ali slijetalo je i nešto drugo. Naime, aerodrom je, kao najveća baza
neprijateljskoga ratnog zrakoplovstva u Hrvatskoj, bio prvorazrednom metom savezničkih bombardera, pogotovo potkraj rata kada su britanske i američke eskadrile polijetale iz južne Italije i s Visa. Nakon rata, pokraj Zagreba uređen je novi civilni aerodrom u Lučkom, a vojno se zrakoplovstvo nove jugoslavenske države preselilo na Pleso, u kojem je njemačka vojska tijekom rata sagradila betonsku pistu. Ta su dva aerodroma preuzela većinu zadataka ratom oštećenog i dobrim dijelom uništenog Borongaja. Ondje je uspostavljena radionica za popravak i održavanje vojnih aviona, koja je djelovala do 1961. godine. Tada je borongajski aerodrom definitivno prestao postojati jer je za sve veće i modernije zrakoplove postao sasvim neupotrebljivim. Od 1962. godine do danas zagrebačka zračna luka nalazi se u Plesu kod Velike Gorice. Ipak, prošlost mjestimice izbija na površinu. Na jednoj od kuća u današnjoj Ulici kneza Branimira još uvijek se može vidjeti natpis „Gostiona k aerodromu“. Iz zemlje se pak tu i tamo iskopa poneka neeksplodirana bomba iz Drugoga svjetskog rata. Od pustopoljina koje su nekoć okruživale aerodrom nije ostalo ništa jer se njima prostrlo gusto izgrađeno gradsko područje.
Aeromiting na borongajskom aerodromu 1956. godine
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 12
23/04/2019 14:53
JESTE LI ZNALI?
Cepelin Hindenburg iznad New Yorka (lijevo) i pri padu u Lakehurstu 1937. godine (desno)
Avioni protiv cepelina Otprilike istodobno s avionima razvijen je koncept letjelice lakše od zraka, obično nazivan po izumitelju Ferdinandu von Zeppelinu (1838. – 1917.). Putnički letovi cepelinima počeli su još prije avionskih, a Zeppelin je osnovao prvu zrakoplovnu prijevozničku tvrtku na svijetu. U međuratnom razdoblju cepelini su bili najluksuznije putničke letjelice, iznimno popularne među bogatima i slavnima, pa se smatralo da imaju veliku budućnost – Empire State Building u New Yorku prvotno je bio zamišljen kao pristanište za njih! Međutim, pošto se 1937. godine zapalio i srušio cepelin Hindenburg, povučeni su iz uporabe jer ih je javnost počela smatrati nesigurnima. Zračnim prijevozom definitivno su zavladali avioni. Ironično, većina je putnika na Hindenburgu preživjela nesreću.
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 13
23/04/2019 14:53
cistercitska opatija u topuskom
Svodovi u oblacima
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 14
23/04/2019 14:53
P Ostaci portala u parku Opatovini
“ Bogatstvo opatije bilo je takvo da su se samo najveći velikaši mogli mjeriti s njome.”
Panorama Topuskog iz 19. stoljeća
rolazeći kroz Topusko, zapusi vjetra možda daju naslutiti pjevanje korala ili zvuk zvona. Tlo još pamti polagane korake zakukuljenih redovnika, a sjene oblaka možda tu i tamo ocrtaju monumentalne stupove i svodove. No od srednjovjekovne cistercitske opatije, jedne od najvećih gotičkih građevina na hrvatskom prostoru, ostali su samo komadići. Topusko je kao mjesto za osnivanje opatije odabrao ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. (vladao 1205. – 1235.), koji je odlučio u srednjovjekovnu Slavoniju pozvati cistercite, tada najnapredniji i najpopularniji crkveni red. Braću koja su ondje osnovala zajednicu doveo je iz Clairvauxa u sjevernoj Francuskoj, tada najvažnijega cistercitskog samostana što ga je osnovao legendarni propovjednik sv. Bernard (1090. – 1153.). Andrija im je 1205. godine darovao vlastiti posjed u tadašnjoj županiji Gori, a izgradnja samostana odmah je počela, pokraj termalnih izvora u tadašnjoj Toplici, kasnije zvanoj Topusko. Opatiju su tijekom stoljeća gradili iskusni majstori, možda dovedeni iz Francuske, pa je vjerojatno predstavljala jedan od vrhunaca gotičke arhitekture na hrvatskom području. Prema arheološkim istraživanjima, samostanska crkva, posvećena Blaženoj Djevici Mariji, bila je duža od 50 metara. Imala je masivne zidove i stupove dubokih temelja, što znači da su sezali do vrlo velike visine. Kamen je bio pravilno klesan i umjetnički oblikovan. Sudeći po mnoštvu pronađenih komada svodova, crkva i ostale zgrade vjerojatno su bile prekrivene njime. Cijeli je kompleks, s crkvom i samostanskim zgradama, bio zaštićen zidinama s kulama na uglovima i opkopom ispunjenim vodom, a bio je opskrbljen i fontanom za pitku vodu te kanalizacijom. Sa svodovima koji su sezali u nebesa, okolnim je stanovnicima opatija vjerojatno izgledala čudesno i zastrašujuće. Bogatstvo opatije bilo je takvo da su se samo najveći velikaši mogli mjeriti s njome. Posjedi su joj sezali do Siska i Bihaća, a imala je i trgovačku ispostavu u Senju. Na svojim su posjedima cisterciti organizirali sebi svojstven način proizvodnje, pa su tako već do 1211. godine uspostavili „granđe“, poljoprivredna gospodarstva na kojima su radila braća laici. Povrh toga posjedovali su i kmetove, no njihov je život, bar u početku, bio lakši nego na posjedima drugih
iščezl a
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 15
hrvatsk a
15
23/04/2019 14:53
gospodara jer su redovnici sami radili na zemlji, a kmetovi su im obavljali samo pomoćne poslove. Međutim, već u drugoj polovici 13. stoljeća broj redovnika laika znatno je pao, pa su opati počeli kupovati kmetove da bi ih nadomjestili. Također su počeli davati dijelove posjeda vazalima u zamjenu za danak. Opati Topuskog bili su među najuglednijim prelatima Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i djelovali su kao posrednici među velikašima, papama i biskupima. Velikaši su pak bogato darivali opatiju i u njoj osnivali zaklade za spas svojih duša, poput oltara na kojima su se za njih imale služiti mise jer je cistercitski red slovio kao posebno pobožan, a njihove molitve kao naročito učinkovite. Veza s matičnom opatijom u Clairvauxu ostala je čvrstom, pa su tako i u drugoj polovici 14. stoljeća opati dolazili iz Francuske; posljednji takav, opat Guy, postavljen je 1360-ih godina. U 14. stoljeću opatiju su počele snalaziti nevolje. Godine 1342. u zvonik crkve udario je grom, što je izazvalo veliki požar. Nekoliko godina kasnije izbila je pobuna stanovnika Topuskog protiv vlasti opata, u kojoj su neki redovnici ubijeni. Unutar zajednice mnogi su se pomamili za prestižnim položajem opata, pa je u nekoliko navrata vladajući opat istjeran, a na njegovo je mjesto zasjeo uzurpator. Tim su se nemirima koristili okolni velikaši i otkidali djeliće cistercitskih posjeda, a 1393. godine čak su oružano napali opata kada ih je nastojao spriječiti u tome. Osim toga, vojska bosanskoga velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića (živio oko 1350. – 1416.) 1387. je godine osvojila i opljačkala opatiju. Od toga se opatija nikada nije oporavila. Broj redovnika drastično je pao, pa je upitno je li ih u samos tanu tijekom 15. stoljeća uopće bilo. Velike samostanske posjede pape i vladari dodjeljivali su na uživanje raznim crkvenim velikodostojnicima, a naslov opata postao je tek praznom titulom. S vremenom je i preostala imovina opatije rasuta. Od vjerojatno velike samostanske knjižnice sačuvana je jedna jedina knjiga. Pošto je gotovo cijelo stoljeće služila kao vojno uporište, ostatke opatije osvojili su Osmanlije 1593. godine. Njezine ruševine otad su propadale. Još u 19. stoljeću bilo je ljudi koji su se sjećali kako su visoko nekoć sezali njezini svodovi, ali zub vremena učinio je svoje, potpomognut lokalnim stanovništvom koje je odnosilo kamenje da bi gradilo kuće i zgrade. Dio
16
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 16
JESTE LI ZNALI? Cisterciti Cistercitski red nastao je u Francuskoj u 11. stoljeću kada je skupina benediktinskih redovnika odlučila živjeti strogo isposničkim životom. Budući da su od svojeg osnutka inzistirali na siromaštvu, cisterciti nisu mogli ništa kupovati, pa su sve morali proizvoditi sami. To ih je potaknulo da razviju vrhunski organiziranu proizvodnu mašineriju bez premca u tadašnjemu kršćanskom svijetu. Većinu su rada obavljala braća laici raspoređena na „granđe“, no red je prednjačio u mehanizaciji proizvodnje, pa su maksimalno iskorištavali vodotokove za gradnju mlinova, tijesaka za ulje i valjaonica vune. Gradili su svoje samostane na osami da bi mogli živjeti pustinjački, pa su među prvima kolonizirali nova, djevičanska zemljišta. Uskoro su proizvodili mnogostruko više hrane i potrepština nego što su mogli potrošiti, pa su ih počeli prodavati. U razvijenome srednjem vijeku bili su najbogatiji crkveni red. Na svojem vrhuncu, krajem 13. stoljeća, cisterciti su imali sedam stotina samostana diljem Europe, ali su već u kasnome srednjem vijeku počeli propadati jer su izgubili na popularnosti u korist novih redova, primjerice franjevaca. Danas su čuveni po proizvodnji sira i piva – trapisti su jedna od grana cistercitskog reda.
samostanske crkve naposljetku je očuvan pukim slučajem. Austrijski car Franjo I. (vladao 1792. – 1835.) posjetio je Topusko 1818. godine, a komad zapadnog zida s portalom crkve, koji je dotad ostao stajati, u duhu romantizma predstavljen mu je kao kuriozitet. Bio je uklopljen u park u sklopu tamošnjeg lječilišta. Tako je nekoć slavna i moćna opatija postala vrtnim ukrasom. Kamenje koje je nekoć krasilo crkvene stupove i svodove još se dugo moglo pronaći u zidovima obližnjih ureda i mostova. U današnje vrijeme radi se na obnovi portala u parku Opatovini, posljednjeg komadića nekadašnje monumentalne zgrade.
tomisl av
Oko nekadašnje cistercitske opatije u 19. stoljeću uređen je park, koji je 2006. godine osvojio drugo mjesto po uređenosti u kontinentalnoj Hrvatskoj.
m atić
23/04/2019 14:53
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 17
23/04/2019 14:53
gradska kuća na sljemenu
V
jerojatno ni najstariji hrastovi na Slje menu ne pamte koliko je vina popijeno i koliko kobasica pojedeno ispred legendarne Gradske kuće, prvoga planinarskog doma na Medvednici i u Hrvatskoj. Pošto je pola stoljeća oduševljavalo Zagrepčane, žedne i umorne od dugog uspona, ovo je popularno izletište potpuno izgorjelo 1934. godine, na veliku žalost planinara. Prirodne ljepote oduvijek su privlačile stanovnike gradova i poticale ih da iskorače iz jednolične svakodnevice. Tako je u Zagrebu 1874. godine na poticaj najistaknutijih pripadnika tadašnje kulturne i znanstvene scene, uključujući prirodoslovce Ljudevita Vukotinovića (1813. – 1893.) i Đuru Pilara (1846. – 1893.), osnovano Hrvatsko planinarsko društvo, prvo te vrste u Hrvatskoj. Kako je planina najbliža Zagrebu upravo Medvednica, društvo je ubrzo počelo organizirati ekskurzije na nju. Prva je poduzeta u lipnju 1875. Nije dugo trebalo da se zaključi kako priliči za planinare ondje urediti dom u kojem se mogu odmoriti, okrijepiti i prenoćiti. Budući da je društvo bilo tek u začecima, nije imalo dovoljno sredstava da podnese izgradnju takva doma. Međutim, godine 1877. zagrebačka je gradska vlast ponudila rješenje: prepustila mu je jedan kat novosagrađene lugarnice na Sljemenu, najvišem vrhu Medvednice. Tako je nastao prvi planinarski dom na hrvatskom prostoru, a odatle potječe i njegov naziv – to je u početku zaista bila „gradska kuća“. Bila je to lijepa malena katnica, upravo po mjeri tadašnjih potreba. Njezina je lokacija bila izvrsna – nalazila se pokraj Sljemenskog izvora, koji
“ Gradska kuća bila je popularno izletište i središte planinarskog života Zagreba i Hrvatske, a 1925. godine preimenovana je u Tomislavov dom.” 18
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 18
je nedugo zatim uređen, i Činovničke livade, na visini od gotovo 1000 metara. Odmah je postala vrlo popularnim izletničkim odredištem, a posjećivali su je najistaknutiji pripadnici tadašnjeg društva. No nisu svi gledali na to s oduševljenjem – seljacima iz Gračana nije se svidjelo da planinari lunjaju njihovim šumama, pa su neko vrijeme uništavali putokaze prema Gradskoj kući. Kako je Zagreb rastao, povećavao se i broj posjetitelja Gradske kuće. Godine 1911. cijela je zgrada ustupljena planinarima te je uređena i proširena nadogradnjom, što je djelomice financirao istaknuti filantrop Miroslav Kulmer (1860. – 1943.), dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga planinarskog društva. Nakon Prvoga svjetskog rata, 1925. godine, Gradska je kuća nadogradnjom praktički udvostručena, a u čast 1000. obljetnice prvog spomena Hrvatskog Kraljevstva i njegova prvoga poznatog kralja svečano je preimenovana u Tomislavov dom. Bilo je to popraćeno velikim sukobima unutar Hrvatskoga planinarskog društva, uzrokovanim političkim razlozima – planinari su se razdvojili na one „hrvatski“ i one „jugoslavenski“ orijentirane, a među njima je znalo doći i do tučnjava. Na koncu su se oni „jugoslavenski“ iste 1925. godine izdvojili u posebnu organizaciju – Hrvatski turistički klub „Sljeme“. U međuratno doba osnovana su i druga udruženja s vlastitim domovima na Medvednici, pa Gradska kuća više nije bila jedino odredište – primjerice, sagrađen je Činovnički dom (kasnije „Željezničar“), a 1935. godine istoimeno društvo sagradilo je dom „Runolist“. Najstariji planinarski dom od početka je imao jednu veliku slabost. Naime, Gradska kuća od svojeg je osnutka bila drvena, a i sve su nadogradnje izvođene u drvetu. To ju je na kraju stajalo glave. Godine 1934. sasvim je izgorjela. Na njezinu je mjestu sagrađena omanja zidana zgrada koja ja služila kao privremeni planinarski dom. Kao dokaz da je svako zlo za neko dobro, ova je nesreća potaknula masivna ulaganja, pa je Hrvatsko planinarsko društvo doprinosima iz svih dijelova zemlje 1936. sagradilo još veći, luksuzni planinarski dom – novi Tomislavov dom, koji još i danas (nakon požara 1964.) postoji kao hotel.
tomisl av
m atić
23/04/2019 14:54
Gradska kuća na Sljemenu na fotografiji Ivana Standla iz osamdesetih godina 19. stoljeća
Noga već sama beži iščezl a
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 19
hrvatsk a
19
23/04/2019 14:54
hrastove šume u dalmaciji
LJ
udi su sposobni svojim djelovanjem do neprepoznatljivosti izmijeniti lice Zemlje. To nije nova pojava – primjerice, mnogi danas pustinjski dijelovi Australije nekoć su bili pošumljeni, ali su ih u pradavna vremena paljenjem opustošili Aboridžini. I Dalmacija je nekoć bila nezamislivo drukčija nego što je danas, a njezine su guste hrastove šume putnicima djelovale zastrašujuće. Biljni pokrov Europe drastično se mijenjao u posljednje dvije tisuće godina. Drevni Rimljani iskrčili su većinu njezinih šuma, koje su je nakon propasti carstva ponovno prekrile, samo da bi ih u razvijenome srednjem vijeku ponovno krčili. Promotri li imena gradova i pokrajina u današnjoj Dalmaciji, nikoga ne bi trebalo čuditi što je nekoć njezin biljni pokrov bio drastično različitiji nego što je danas, a njegova je glavna oznaka bilo veliko listopadno drveće. Naziv Dubrovnika potječe od stare slavenske
Stoljetni hrast – danas rijetkost u Dalmaciji
20
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 20
23/04/2019 14:54
Od praĹĄume do pustinje Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 21
23/04/2019 14:54
“ Današnjim gostima Dalmacije teško je uopće zamisliti kako je taj prostor izgledao prije nekoliko stoljeća.”
riječi „dub“, što znači hrast, a podrijetlo imena Bukovice očito je. Mnogo dalmatinskih mjesta nazvano je po drveću koje ondje više ne raste. Međutim, drevni pisci svjedoče da je danas suncem opaljena pustoš nekoć bila obrasla pravim pravcatim prašumama. Kako su izgledale, još se i danas ponegdje može naslutiti na uskom pojasu uz obalu na kojem raste hrast crnika. To je zimzeleno stablo, a njegove su šume vrlo guste, u njima vlada vječni sumrak, pa možemo samo zamisliti kako su se nekoć osjećali putnici koji su prolazili zaleđem jadranske obale. Uistinu, Raymond d'Aguilers, jedan od sudionika Prvoga križarskog rata koji je zajedno s križarima krajem 11. stoljeća prošao zaleđem Dalmacije, opisao ga je kao zemlju obraslu gustim i neprohodnim šumama u kojima nema nikakvih staza ni putova. Arheološki ostaci svjedoče da je okolica Knina i Sinja u antici bila prekrivena listopadnim hrastovim šumama u kojima su obitavali jeleni. Tim su životinjama obilovali i srednjodalmatinski otoci poput Brača i Hvara. Korčula je bila na glasu kao otok potpuno prekriven mračnim šumama. Marjan ponad Splita nekoć je bio prekriven gorostasnim hrastovima, a primorska strana Velebita bila je sasvim pošumljena. U doba kada su Dalmacijom vladali Rimljani, u Klisu i Kaštelima štovalo se šumska božanstva. Još je krajem 18. stoljeća na Kozjaku bilo hrastova. Međutim, već su tada, u 18. stoljeću, dalmatinske šume uglavnom bile tek uspomena. Tadašnji su pisci dobro znali da su nekoć planine Zagore i zaleđa Dubrovnika bile prekrivene stablima, ali da su sva posječena, te u njihovo vrijeme od šuma nije ostalo ništa; čak su i zemlju isprale kiše, ostavivši tek goli krš. U narodnom su se sjećanju sve do najnovijih vremena održale legende o zlim Mlečanima koji po Dalmaciji sijeku stabla, a na tome su utemeljeni mnogi domoljubni mitovi, poput epa „Medvjed Brundo“ Vladimira Nazora (1876. – 1949.). Iako je neosporno da je Venecija trebala golemu količinu
22
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 22
drveta, suludo je tvrditi da je namjerno nanosila štetu hrvatskim prostorima. S iscrpljivanjem su se šuma, naime, u ranome novom vijeku morale nositi sve pomorske zemlje, posebice Engleska, koja je u 18. stoljeću rado iz hrvatskih zemalja uvozila hrastovinu za izgradnju brodova. Unatoč nedostatku zlih namjera, dalmatinske je šume sječa dokrajčila do te mjere da se više nisu mogle prirodno obnavljati. Intenzivna eksploatacija šuma uz obalu počela je još u rimsko doba, pa su već u srednjem vijeku mnoga obalna područja možda bila ogoljena. Hrvatski knezovi i kraljevi svoje lađe sigurno nisu gradili od plastike! Mletačke su pak vlasti naređivale sječu sve većeg i većeg broja drveća za gradnju utvrda, brodova i temelja za zgrade u samoj Veneciji, koja je građena na pjeskovitom tlu. Godine 1714. oko Obrovca je posječeno pet tisuća hrastova, dvije godine kasnije u Bukovici njih više od osam tisuća, a kasnije i višestruko veći brojevi, deseci i deseci tisuća. Devetnaesto je stoljeće u glavnini toga kraja dočekala golet te je početkom 19. stoljeća Napoleonova vlast, koja je tada zaposjela nekoć mletačka područja, zabilježila da su od šuma u Dalmaciji ostali samo bijedni ostaci i da nema dovoljno drva niti za ogrjev. Tada se Dalmaciji dogodio turizam. Već su austrougarske vlasti odlučile pošumiti određena područja da bi postala sceničnijima i privlačnijima posjetiteljima, ali nisu sadile hrastove. Posve suprotno, za pošumljavanje se najčešće koristio alepski bor, prilično stran tom području, iz jednostavnog razloga – on vrlo brzo raste. Osim toga, toj vrsti pošumljavanja cilj nije bio da uzgoji zastrašujuće hrastove prašume, nego ljupke šumarke kojima turisti mogu šetati. Ti su se trendovi nastavili u 20. stoljeću, a danas se borove šume toliko poistovjećuju s Dalmacijom da je gotovo nezamislivo da je ondje nekoć raslo nešto drugo. Za razliku od toga, u velikim dijelovima zaleđa od drveća su ostale samo uspomene.
tomisl av
m atić
23/04/2019 14:54
katedrala u modrušu
Ka edrala usred Kapele
N
a sjeveru Like, na obroncima Velike Kapele na kojima se danas nalaze tek malena sela, nekoć se nalazio biskupski grad s katedralom, visokim zvonicima i gordim utvrdama. Kratka i burna povijest modruške katedrale, koja je napuštena gotovo netom pošto je sagrađena, danas tek izaziva znatiželju istraživača, a na njezinu je mjestu pustoš. Podno velikog dvorca Tržana, čiji su ostaci i danas vidljivi s autoceste koja povezuje Zagreb i Split, u kasnome srednjem vijeku prosperirao je živahni gradić Modruš. Bilo je to središte prostranih posjeda knezova Frankapana, i to njihove najmoćnije grane, a kraj njega je prolazio put od mora prema unutrašnjosti kraljevstva, pa se ondje vjerojatno naveliko trgovalo. Jedan od njegovih vladara, knez Stjepan III. (poč. 15. st. – nakon 1484.) odlučio je svojemu svjetovnom ugledu – bio je blizak suradnik ugarsko-hrvatskih kraljeva, a supruga mu je bila talijanska princeza Izolda od Ferrare – pridodati i crkveni, pa je od pape 1460. godine isposlovao da se dotadašnja Krbavska biskupija preseli u njegovu prijestolnicu Modruš. Iako je u tome gradu već bilo nekoliko crkava, ni jedna od njih nije bila dovoljno velika da posluži kao središte biskupije. Zbog toga je starija crkva sv. Marka na rubu grada srušena, a na njezinu je
iščezl a
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 23
mjestu počela izgradnja katedrale posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Uskoro nakon toga osnovan je i katedralni kaptol. Budući da se nalazila izvan gradskih zidina, oko katedrale je izgrađen poseban prsten zidina, ojačan kulama. U njezinoj je blizini bila i biskupska palača, od koje je danas ostalo samo ime kojim tamošnje stanovništvo naziva livadu na kojoj se nekad nalazila – Biskupija. Budući da su putnici zabilježili da se u tim krajevima misa pjeva na slavenskom jeziku, a krajem 15. stoljeća upravo su na tom području tiskani prvi glagoljski obrednici, moguće je da su i u modruškoj katedrali djelovali glagoljaši. Danas na mjestu na kojem se nekoć uzdizala katedrala nije moguće vidjeti baš ništa. Iako su od nje ostali samo temelji i rasuti komadi kamena, a i oni se nalaze duboko pod zemljom, to je dovoljno da se
“ Katedrala Blažene Djevice Marije bila je najveća crkvena građevina u Modruškoj biskupiji, sa zvonikom, prostranom sakristijom i prstenom utvrda.” hrvatsk a
23
23/04/2019 14:54
Nekadašnji grad Modruš na crtežima (dolje) i suvremenoj fotografiji (gore)
zaključi kako je bila vrlo velika, široka petnaest metara. Bila je to najveća crkvena građevina u cijeloj Modruškoj biskupiji. Nažalost, jedine pretpostavke o njezinu izgledu moguće je donijeti na temelju oskudnih ostataka. Primjerice, budući da joj bočni zidovi nisu bili naročito debeli, vjerojatno nisu nosili svod, nego tek drveni strop i krov. Vjerojatno je bila građena od gruboga, neobrađenog kamena, no bilo je i vješto klesanih detalja – pronađeni su ostaci glavnog oltara i grobnica raspoređenih oko njega te ostaci vrlo lijepih renesansnih nadgrobnih ploča. Na ostacima jedne od njih nalazi se grb Frankapana, pa se čini da su pripadnici njihove obitelji pokapani u središtu biskupije koju su osnovali. Svetištu katedrale bila je priključena razmjerno prostrana sakristija, a odvojeno od nje uzdizao se vrlo lijep zvonik. Također su pronađene i naznake da su se dijelovi građevine s vremenom izmjenjivali i pregrađivali, možda prilikom proširivanja ili pak smanjivanja prostora zbog ratnih razaranja. Ratnih je razaranja pak bilo mnogo. Već su 1493. godine Osmanlije opljačkali i spalili Modruš, a biskup Kristofor (1480. – 1499.) pobjegao je s nekoliko kanonika u Novi Vinodolski, u kojem je i pokopan. Ipak, grad se dovoljno oporavio da u njemu 1502. godine bude dostojno ugošćena francuska princeza Ana od Foixa, koja je putovala u Ugarsku da bi
24
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 24
se udala za ugarsko-hrvatskog kralja. Kroz takva je rušenja i oporavke prolazila i katedrala; pronađeni su tragovi dodavanja potpornih stupova, zazidanih vrata i sličnih intervencija. Moguće je da je bilo dužih prekida u izgradnji jer je ubrzo nakon osnutka biskupije došlo do sukoba između pape, kralja i knezova Frankapana, pa su znala proći i cijela desetljeća a da ni jedan biskup nije boravio u Modrušu. Šesnaesto stoljeće nije Modrušu donijelo ništa dobroga. Godine 1511. ponovno su ga napali Osmanlije, a 1525. drugi su put spalili grad i odveli mnoštvo ljudi u ropstvo. Iako su biskupi dotad povremeno boravili u gradu, nakon toga više se nisu vraćali. I Frankapani su napustili Modruš i uredili sjedište u Ogulinu, dvadesetak kilometara sjevernije. Premda katedrala nije izgorjela zajedno s gradom jer je bila od kamena, od nje su ostale samo ruševine. Crteži i izvještaji iz 17. i 18. stoljeća svjedoče da je još dugo nastavila stajati, kao i druge gradske crkve, ali obnovljena nije više nikad. Danas od biskupskog Modruša nije ostalo ništa, a današnja župna crkva Presvetog Trojstva u tamošnjem zaselku nema s katedralom nikakve veze. I ostaci dvorca Tržana svake su godine sve manji. Možemo tek maštati kako su se visoki zvonici u davno minula vremena uzdizali iznad grada, a biskup u procesiji ulazio u okićenu katedralu.
tomisl av
m atić
23/04/2019 14:54
koksara u bakru
P
Kada su čuda bila moguća
oput titana iz drevnih mitova, ljudi zajedničkim radom mogu sagraditi planine, napuniti mora i razderati bregove. Tako je i u Bakarskom zaljevu stvorena titanska tvornica zbog koje je srušena klisura i pokoreno more, a njezin se dimnjak uzdizao do gotovo nestvarnih visina. Međutim, baš poput titana, i tvornica je bila opasna – širila je oko sebe onečišćenje, da bi na kraju bila poražena i uništena. Od nje su ostali samo mitovi, gotovo nestvarne priče o čudima koja su nekoć bila moguća. U drugoj polovici 20. stoljeća u Bakarskom zaljevu, duguljastoj uvali u blizini Rijeke, osmišljena je velika industrijska zona. Ondje su se smjestili pogon za preradu nafte,
Pogled na Bakarski zaljev 1978. godine
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 25
23/04/2019 14:54
“ Koksara je bila čudo tehnologije, s podmorskim tunelom za transport materijala i dimnjakom visokim 250 metara.”
postali manje opasnima, ali bar nisu trovali ljude oko pogona. Pogon je počeo s radom 1978. godine i u prosjeku je na godinu proizvodio oko 850 000 tona koksa. Za prijevoz ugljena iz lučkog terminala do tvornice i koksa u suprotnom smjeru izgrađen je podmorski tunel ispod Bakarskog zaljeva dug gotovo 400 metara, koji je i sam bio tehnološko čudo, a bio je uronjen
elektrana, luka i brodogradilište, a 1970-ih osnovan je golemi pogon za preradu ugljena i proizvodnju koksa, goriva koje se koristi pri lijevanju željeza. Naime, golemi industrijski pogon sisačke željezare u to je doba neprestano bio gladan koksa, pa je odlučeno da će se za njegovu opskrbu, kao i onih u Sloveniji, pokrenuti proizvodnja toga goriva u Hrvatskoj. U sklopu Metalurškog kombinata „Željezara Sisak“ osnovano je poduzeće koje je imalo izgraditi i voditi budući pogon. Kako jugoslavenski rudnici nisu proizvodili prikladan ugljen, peći tvornice imale su se „hraniti“ uvozom. Budući da je velike količine ugljena najlakše prevoziti morem, bilo je očito da bi idealan položaj koksare bio na obali. Razmišljalo se o Splitu, Kopru i Plominu, a na kraju je odabran Bakar. On se nalazio u blizini Rijeke, najveće jugoslavenske luke – više od polovice lučkog prometa išlo je preko nje – i već je imao golemi lučki terminal za rasuti teret (otvoren 1967.). Koks se pak prema unutrašnjosti imao otpremati željeznicom, s terminala u Škrljevu iznad grada. Izgradnja pogona započela je 1974. godine. Bila je totalna – sagrađeno je čak i tlo na kojem se tvornica imala nalaziti. Naime, na obali Mandrač, na kojoj je predviđena njezina lokacija, nije bilo dovoljno mjesta pa su klisure srušene, a morsko dno nasipano. Najviši dio koksare, divovski dimnjak, dovršen je tri godine kasnije. Bio je to div od armiranog betona i čelika. Uzdizao se uvis četvrt kilometra – dvije stotine i pedeset metara! To je dva i pol puta više od tornjeva zagrebačke katedrale i najviših nebodera u Hrvatskoj. Naime, da bi se proizvelo koks, potrebno je peći ugljen na vrlo visokoj temperaturi bez prisustva zraka, a pritom se oslobađa velika količina otpadnih i štetnih plinova. Visina dimnjaka bila je nužna jer su se opasni plinovi preko njega ispuštali visoko u atmosferu. Naravno, time nisu
26
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 26
dovoljno duboko da golemi teretni bodovi mogu ploviti iznad njega. Milijuni su se tona tereta pokretnim vrpcama njime nevidljivo prevozili. Šezdeset i pet peći koksare nije se nikad gasilo, a zarada se mjerila u milijunima i milijardama. Ni otpad, koks ni plin koji je nastajao pri proizvodnji, nije ostajao neiskorištenim – koristio se kao pogonsko gorivo u obližnjoj elektrani i rafineriji. Zahvaljujući ugljenu i koksu, promet bakarske luke znatno se povećao. Činilo se da je samo nebo granica, a postojali su i planovi za veliko proširenje proizvodnih pogona. Međutim, koksara nije bila nevinašce – osim što je silno zarađivala, silno je i zagađivala. S vremenom su se političke okolnosti promijenile. Krajem 1980-ih koksara je počela gubiti novac jer je ugljen poskupio, a vlasti su je prisiljavale da i dalje jeftino prodaje koks. Na koncu je Vlada Republike Hrvatske 1994. godine presudila da koksara previše onečišćuje okoliš i da mora biti zatvorena, na užas i očaj njezinih radnika. Dugove i troškove gašenja pogona preuzela je država, pa su pali na leđa poreznih obveznika. S vremenom su svi pogoni uklonjeni, a sljedeće je desetljeće dočekao samo divovski dimnjak. Budući da je riječ bila o zaista monumentalnoj građevini, dugo se predlagalo da mu se nađe neka namjena – da služi kao vidikovac ili spalionica otpada, ali ni oko čega nije se moglo postići dogovor. Na kraju je srušen 2005. godine. Stari se titan nije predao lako – za njegovo je rušenje korištena rudarska oprema koja ga je polako glodala odozgo nadolje. Tako je i on poražen, slomljen i razbijen u šutu. Na mjestu nekadašnje koksare ostao je samo prazan prostor. Neko se vrijeme predlagalo da ondje bude smještena velika trajektna luka, ali od toga nije bilo ništa. Kao spomenik palom divu ostala je praznina.
tomisl av
m atić
23/04/2019 14:54
„Stari“ i „novi“ Samoborček
samoborček
ožnja za sjećanje
M
alo kojemu starijem Zagrepčaninu ili Samoborcu ne zaiskri oko kada se sjeti Samoborčeka. Legendarni vlak, spor, nepouzdan, ali svakomu drag, mnogima je ostao u sjećanju. Tijekom svojih osamdesetak godina prevezao je na tisuće izletnika, roditelja s djecom i zaljubljenih parova, a radnike je u zoru odvozio na posao i umorne ih vraćao kući. Devetnaesto stoljeće bilo je zlatno doba željeznice. Pošto je 1825. otvorena prva željeznička linija s
iščezl a
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 27
lokomotivom na parni pogon, pruge su se raširile Europom i svijetom, povezujući ljude i države poput krvožilnog sustava. Neki su poduzetnici ulaganjem u njihovu izgradnju stekli basnoslovna bogatstva, poput Corneliusa Vanderbilta (1794. – 1877.) i Salomona von Rothschilda (1774. – 1855.). U Austro‑Ugarskoj željeznice su, poput većine državnih poslova, bile podijeljene između austrijske i ugarske vlasti, pa su u Hrvatskoj bile pod upravom Kraljevskih ugarskih državnih željeznica. Međutim, i privatne se poduzetnike poticalo na ulaganje u izgradnju lokalnih (tzv. „vicinalnih“) željeznica. Krajem 19. stoljeća počele su se javljati ideje o povezivanju Zagreba s prosperitetnim gradićem u njegovoj blizini, Samoborom. Poduzetnici su bili zainteresirani jer se nazirala brza i znatna zarada. Na koncu je koncesija za izgradnju pruge dodijeljena nedavno osnovanomu dioničkom društvu Vereinigte Eisenbahnbauund Betriebs-Gesellschaft sa sjedištem u Berlinu.
hrvatsk a
27
23/04/2019 14:54
“ Samoborček su do 1959. godine vukle parne lokomotive, a tada nabavljeni dizelsko-električni vlakovi bili su prava senzacija.” Prvotnim je planom predviđena uskotračna pruga od oko dvadeset kilometara, s jednim kolosijekom i četiri stanice, uz terminale u Zagrebu i Samoboru te popratnim skladištima, čekaonicama i ostalim zgradama, no prilikom izgradnje broj je stanica povećan. U početku je vlak stajao u Vrapču, Stenjevcu, Podsusedu, Kerestincu, Svetoj Nedelji i Domaslovcu, a kasnije se broj stanica još povećao. Zagrebački je terminal sagrađen u Samoborskoj cesti, nedaleko od državnog kolodvora (današnji Zapadni kolodvor). Uz prugu je trebalo provući i telefonsku liniju. Službeni jezik imao je biti mađarski, kao i na svim ugarskim željeznicama. Sa svrhom realizacije projekta, njemačka je tvrtka osnovala filijalu Vicinalne željeznice ZagrebSamobor sa sjedištem u Budimpešti, čiji su članovi bili i zagrebački gradonačelnik Adolf Mošinsky (1843. – 1907.) i veliki župan Zagrebačke županije Aleksandar Vučetić (1854. – 1928.). Kada je pruga otvorena 1901. godine, vlakovi su vozili impresivnom brzinom od dvadesetak kilometara na sat te je vožnja od jednog
do drugog terminala trajala nešto više od 60 minuta. Prvi je vlak došao u Samobor 16. siječnja, a svečano ga je dočekao tamošnji gradonačelnik Mirko Kleščić (1865. – 1938.). Međutim, pokazalo se da od brze zarade neće biti ništa. Već je izgradnja znatno prekoračila predviđene iznose, a iako je željeznica bila prilično popularna, koncesionar je ubrzo počeo moliti vlasti da preuzmu tu liniju u državno vlasništvo. Austro-Ugarska se raspala prije nego što je stigla riješiti to pitanje, a nakon Prvoga svjetskog rata koncesija je oduzeta Nijemcima, pa je uprava željeznice premještena u Zagreb. Promet se nastavio živahno odvijati – 1927. godine prevezeno je oko 600 000 putnika i 60 000 tona tereta, no tvrtka je poslovala s minimalnom dobiti. Naime, vagoni i infrastruktura bili su već stari i trebalo ih je obnavljati, a vlak je dobio i konkurenciju – autobuse, koji su polako počeli istiskivati vlakove i preuzimati prvenstvo u prijevozu putnika. Ni velika gospodarska kriza koja je u to doba zahvatila svijet nije poboljšala stanje. Uprava se trudila povećati putnički promet jer je teretni padao, pa je uvela nedjeljne i blagdanske vlakove nastojeći privući izletnike. Taj je pokušaj velikim dijelom uspio jer je Samobor ostao upamćen kao tradicionalno izletište Zagrepčana koji su ljeti uživali u vožnji otvorenim vagonima. Godine 1937. prevezeno je gotovo milijun putnika. Unatoč tomu, prihodi su nastavili padati, pa je Drugi svjetski rat željeznica dočekala s gubitkom. Zla sreća nastavila se tijekom
„Srebrna strijela“ na novom terminalu kod Jagićeve ulice
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 28
23/04/2019 14:54
rata, a 1942. godine na Selskoj se cesti u Zagrebu vlak sudario s automobilom i prevrnuo. Nakon rata, samoborska je željeznica nacionalizirana, kao i sve pruge u privatnom vlasništvu, a 1951. godine ušla je u sklop tvrtke Gradske željeznice u Zagrebu. Za nju su u početku postojali veliki planovi te je produžena sve do Bregane. Međutim, vozni park bio je prastar: i dalje su se koristili vagoni proizvedeni u 19. stoljeću i raspadajuće parne lokomotive. Godine 1959. nabavljen je novi vlak s dizelsko-električnom lokomotivom, popularno zvan „Srebrna strijela“. Bila je to prava senzacija i veliki događaj za Zagreb – 29. travnja svečano ga je pustio u promet gradonačelnik Većeslav Holjevac (na vlasti 1952. – 1962.), a u prvoj vožnji sudjelovala je i Milka Planinc (1924. – 2010.), tada predsjednica Narodnog odbora Trešnjevke. Uskoro nakon toga sagrađen je
novi željeznički terminal kod zagrebačke Jagićeve ulice, a Samoborčekom se u to vrijeme vozilo gotovo dva milijuna putnika u godini. Međutim, 1970-ih broj putnika i količina tereta počeli su naglo padati. Naime, znatno se povećao broj kamiona i autobusa, a građani su na izlete sve češće odlazili vlastitim automobilima. U odnosu na njih prijevoz željeznicom bio je vrlo skup i uskoro je postalo očito da posluje u sve većem gubitku. Bez fanfara i spektakla, u sumornoj tišini, Samoborček je posljednju vožnju odradio 31. prosinca 1979. godine. Danas ga se stariji Zagrepčani i Samoborci sjećaju s nostalgijom, kao jednog od nestalih prizora svojeg djetinjstva i mladosti. U legendu je ušao filmom „Tko pjeva zlo ne misli“ Kreše Golika iz 1970. godine. Iako nikada nije bio naročito uspješan u proizvodnji zarade, uspomene je proizvodio udarnički.
Unutrašnjost Samoborčeka 1960-ih
Iscezla Hrvatska KB-TISAK-FINALE.indd 29
23/04/2019 14:55