Dudov svilac
– Jako mi je žao – ponovila je Robin – ali sad je devet i četrdeset, William Baker je došao i iz trena u tren postaje sve… – Sranje – promrmlja Strike. – Mora da nisam dobro namjestio budilicu... daj mi pet minuta... – To nije sve – nastavila je Robin. – Došla je i neka žena. Nema dogovoreno. Rekla sam joj da nemaš vremena za još jednog klijenta, ali ne želi otići. Strike je zijevnuo trljajući oči. – Pet minuta. Skuhaj im čaj ili nešto. Šest minuta kasnije, u čistoj košulji, mirišući na zubnu pastu i dezodorans, ali još uvijek neobrijan, Strike je ušao u izvanjski ured u kojem je Robin sjedila za svojim računalom. – Bolje ikad nego nikad – s ukočenim je osmijehom rekao William Baker. – Prava je sreća što imate tako zgodnu tajnicu jer bi mi u protivnom dosadilo pa bih otišao. Strike je opazio kako se Robin zajapurila od bijesa okrećući glavu na drugu stranu, tobože slažući poštu. U načinu na koji je Baker izgovorio riječ »tajnica« bilo je nečeg uvredljivog. Besprijekoran u svom prugastom odijelu, taj direktor jedne tvrtke unajmio je Strikea kako bi istražio dvojicu svojih kolega u upravnom odboru. – ‘Jutro, Williame – odgovorio je Strike. – Nećete se ispričati? – promrmljao je Baker uperivši pogled u strop. – Zdravo, vi ste? – ne obazirući se na Bakera, Strike se obratio sitnoj sredovječnoj ženi u iznošenom smeđem kaputu koja je sjedila na sofi. – Leonora Quine – odgovorila je s naglaskom koji je Strikeovu iskusnom uhu zazvučao kao da potječe s jugozapada Engleske. – Strike, danas me čeka puno posla – rekao je Baker. Bez poziva je ušao u unutarnji ured. Kad Strike nije pošao za njim, izgubio je malo svoje uljudnosti. 21