Page 1

“ Djevojka u vlaku ... savršeno je napisan i pripovjedački genijalno zamišljen roman.”

PAULA HAWKINS petnaest je godina radila kao novinarka prije nego što se okušala u pisanju fikcije. Rođena i odrasla u Zimbabveu, Paula se 1989. godine preselila u London i otad živi ondje. Djevojka u vlaku njezin je prvi krimić.

Rachel svako jutro putuje vlakom na posao. Zna da će svaki dan vlak stati uvijek na istom semaforu, s pogledom na niz vrtova iza kuća. Jedna će joj kuća posebno zapeti za oko. Umislit će si da poznaje njezine stanare i nazvat će ih Jess i Jason. Njihov život – kako ga ona vidi – savršen je, za razliku od njezina koji se nakon razvoda počeo raspadati. A onda će se dogoditi nešto šokantno. Samo na minutu, prije nego što vlak krene dalje Rachel će shvatiti da život idilične obitelji nije tako savršen. Sve će se promijeniti, savršena će obitelj završiti na naslovnicama novina, a Rachel u njihovoj kući i postati dio života koji je dotad samo gledala iz vlaka. Djevojka u vlaku prvi je krimić Paule Hawkins i ujedno pravo književno čudo koje se odmah po objavljivanju našlo na vrhu najprodavanijih knjiga s obje strane Atlantika i s kojeg ne silazi mjesecima. Prava za objavljivanje romana prodana su po cijelom svijetu, a producentska kuća DreamWorks kupila je filmska prava, pa će ovaj roman zacijelo obilježiti cijelu ovu godinu, a i one koje dolaze. Roman je s engleskoga prevela Mirna Čubranić.

w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1782-2

PAULA HAWKINS DJEVOJKA U VLAKU

THE WASHINGTON POST Neizmjerno uzbudljiv, napet i nepredvidljiv roman. Jednostavno nisam mogla prestati čitati. Nikako ga ne smijete propustiti! Tess Gerritsen

Kakva skupina likova, kakva situacija, kakva knjiga! Alfred Hitchcock za novi naraštaj. Terry Hayes Pametan, napet i zanimljiv od prve do zadnje stranice. Nagađala sam do samoga kraja! Lisa Gardner Brza vožnja prepuna zavoja i obrata. Gledanje kroz prozor vlaka više nikad neće biti isto! Colette McBeth

VI NE ZNATE TKO JE ONA. ALI ONA ZNA SVE O VAMA.

PA U L A H AW K I N S SVJETSKI BESTSELER BROJ 1 U 2015.


DJEVOJKA U VLAKU.indd 4

3.4.2015. 11:49:18


Paula Hawkins DJEVOJKA U VLAKU

DJEVOJKA U VLAKU.indd 1

3.4.2015. 11:49:18


MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestosedma Naslov izvornika

The girl on the train Copyright © Paula Hawkins 2015 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015. Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Korektor

Romeo Mihaljević Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, travanj 2015.

ISBN 978-953-14-1783-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000903400. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

DJEVOJKA U VLAKU.indd 2

3.4.2015. 11:49:18


Paula Hawkins

Djevojka u vlaku S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ

DJEVOJKA U VLAKU.indd 3

3.4.2015. 11:49:18


DJEVOJKA U VLAKU.indd 4

3.4.2015. 11:49:18


Za Kate

DJEVOJKA U VLAKU.indd 5

3.4.2015. 11:49:18


DJEVOJKA U VLAKU.indd 6

3.4.2015. 11:49:18


Pokopana je ispod srebrne breze, na putu prema staroj pruzi, grob joj je označen mogilom od kamenja. Zapravo, tek hrpicom kamenja. Nisam željela privlačiti pozornost na njezino počivalište, ali nisam je mogla ostaviti bez spomena. Ondje će mirno spavati, bez ikoga tko bi je uznemirio, bez ijednog zvuka osim ptičjeg pjeva i štropota vlakova u prolazu.

DJEVOJKA U VLAKU.indd 7

3.4.2015. 11:49:18


DJEVOJKA U VLAKU.indd 8

3.4.2015. 11:49:18


Jedna za žalost*, druga za radost, tri za djevojčicu. Tri za djevojčicu. Zapela sam na tri i jednostavno ne mogu dalje. U glavi mi je mutno od zvukova, u ustima mučno od krvi. Tri za djevojčicu. Čujem svrake, smiju se, izruguju mi se, bučno kriješte. Jato svraka. Loš znamen. Sad ih i vidim, crne na suncu. Ali nisu ptice, nešto je drugo. Netko dolazi. Netko mi se obraća. Vidi. Vidi što si me natjerala da učinim.

* One for Sorrow poznata je dječja brojalica koja datira iz 18. stoljeća. Stihovi su povezani sa svrakama koje po praznovjerju donose dobru ili lošu sreću; broj svraka, predskazanje je onoga što će ti se dogoditi.

DJEVOJKA U VLAKU.indd 9

3.4.2015. 11:49:18


DJEVOJKA U VLAKU.indd 10

3.4.2015. 11:49:18


RACHEL

Petak, 5. srpnja 2013. Jutro

U

z prugu je bačena hrpa odjeće. Svjetloplava tkanina – možda košulja – nabacana na nešto prljavo bijelo. Vjerojatno je smeće, dio tereta bačenog u šikarastu šumicu uz nasip. Možda su je ostavili radnici na ovome dijelu pruge, često su ovdje. Ili bi moglo biti nešto drugo. Majka mi je običavala govoriti da imam pretjerano bujnu maštu; i Tom je to rekao. Ne mogu si pomoći, čim opazim ovakve odbačene prnje, prljavu majicu ili samotnu cipelu, jedino o čemu razmišljam druga je cipela i stopala koja tim cipelama pristaju. Vlak se trza, struže i škripajući kreće dalje, hrpica odjeće nestaje iz vidokruga i mi se nastavljamo kotrljati prema Londonu brzinom žustrog džogera. Netko na sjedalu iza mojega uzdahne od bespomoćne razdraženosti; spori vlak koji u osam sati i četiri minute kreće iz Ashburyja za London može staviti na kušnju strpljenje čak i najiskusnijeg „vlakaša“. Vožnja bi trebala trajati pedeset i četiri minute, ali rijetko je tako: ovaj dio pruge prastar je, dotrajao, opterećen problemima sa signalizacijom i beskonačnim radovima. Vlak gmiže tračnicama; trese se uz skladišta i vodotornjeve, mostove i spremišta, uz skromne viktorijanske kuće leđima okrenute pruzi. Oslonivši glavu o prozor vagona, promatram kako se te kuće kotrljaju pred mojim očima kao snimljene kamerom na 11

DJEVOJKA U VLAKU.indd 11

3.4.2015. 11:49:18


Paula Hawkins

tračnicama. Vidim ih onako kako ih drugi ne vide; ni njihovi vlasnici vjerojatno ih ne vide iz ove perspektive. Dvaput dnevno, načas mi se nudi pogled na tuđe živote. Postoji nešto utješno u pogledu na neznance u sigurnosti njihovih domova. Nekome zvoni mobitel, neprimjereno vesela i živahna melodija. Vlasnik mobitela ne žuri odgovoriti na poziv i pjesma uporno odjekuje oko mojih ušiju. Osjećam kako se moji suputnici meškolje na sjedalima, šuškaju novinama, lupkaju po računalima. Vlak se zaljulja i zavije za okuku, pa uspori približavajući se crvenom svjetlu. Pokušavam ne podignuti pogled, pokušavam čitati besplatne novine koje sam dobila na putu do željezničkog kolodvora, ali riječi se zamagljuju pred mojim očima, ništa ne uspijeva zadržati moje zanimanje. U mislima još uvijek vidim onu hrpicu odbačene odjeće uz rub tračnica. Večer Džin-tonik pjeni se preko ruba limenke dok ga prinosim usnama i otpijam. Pikantan i hladan, okus mog prvog odmora s Tomom, u jednom ribarskom seocetu na baskijskoj obali godine 2005. Ujutro bismo otplivali pola milje do otočića u zaljevu i vodili ljubav na tajnim, skrovitim plažama; poslijepodne bismo sjedili u baru, pijuckali jake, gorke džin-tonike i promatrali kaotične nogometne utakmice na pijesku koji bi oseka ostavila za sobom. Otpijam novi gutljaj, pa još jedan; limenka je već poluprazna, ali nema veze, još tri me čekaju u plastičnoj vrećici uz noge. Petak je pa ne moram osjećati krivnju jer pijem u vlaku. Hvala Bogu što je petak. Sad počinje zabava. Vikend će biti lijep, kažu. Krasno sunčano vrijeme, nebo bez ijednog oblačka. U starim danima možda bismo se odvezli do šume Corly s košarom za piknik i novinama, proveli cijelo poslijepodne ležeći na deki na pjegavu sunčevu svjetlu i pijuckajući vino. 12

DJEVOJKA U VLAKU.indd 12

3.4.2015. 11:49:18


Djevojka u vlaku

Možda bismo s prijateljima roštiljali iza kuće, ili otišli u Rose i sjeli na terasu, sve zajapureniji od od sunca i alkohola kako poslijepodne odmiče, pa dokrivudali kući, rukom pod ruku, i zaspali na sofi. Krasno sunčano vrijeme, nebo bez oblačka, nikoga s kime bih se zabavljala, ničega čime bih se zaokupila. Ovakav život, život kakvim trenutačno živim, teži je ljeti kad je dan tako dug, a utočište mraka kratko, kad su svi vani i u pokretu, besramno, agresivno sretni. Čovjeka to iscrpljuje i nagna da se osjeća loše ako i sam nije jedan od njih. Vikend se proteže ispred mene, četrdeset i osam praznih sati koje nečime treba ispuniti. Ponovno prinosim limenku usnama, ali u njoj više nije ostalo ni kapi. Ponedjeljak, 8. srpnja 2013. Jutro Pravo je olakšanje ponovno biti u vlaku u osam nula četiri. Ne zato što jedva čekam da stignem u London i započnem radni tjedan – uopće ne izgaram od želje za Londonom. Samo se želim zavaliti u meko, uleknuto velurno sjedalo, osjetiti toplinu sunčeva svjetla koje struji kroz prozor, osjetiti kako se vagon ljuljuška u utješnom ritmu kotača na tračnicama. Radije bih bila ovdje i promatrala kuće uz prugu, nego gotovo igdje drugdje. Negdje na pola puta, semafor na pruzi neispravan je. Odnosno, barem pretpostavljam da je neispravan jer svjetlo je gotovo uvijek crveno; ondje se zaustavljamo praktički svakodnevno, ponekad samo na nekoliko sekundi, ponekad minutama. Ako sjedim u vagonu D, a obično sjedim u njemu, i vlak se zaustavi na tom semaforu, što gotovo uvijek učini, pruža mi se savršen pogled na moju omiljenu kuću uz prugu: kuću na broju petnaest. Kuća na broju petnaest uvelike je kao i ostale kuće uzduž ovog dijela pruge: viktorijanski dvojni objekt, dvokatnica s pogledom 13

DJEVOJKA U VLAKU.indd 13

3.4.2015. 11:49:18


Paula Hawkins

na uski, brižno njegovan vrt koji se proteže nekih šest metara prema plotu iza kojega leže metri ničije zemlje prije no što stigneš do pruge. Tu kuću znam napamet. Znam svaku opeku, znam boju zavjesa u spavaćoj sobi na katu (bež s tamnoplavim uzorkom), znam da se boja ljušti s okvira kupaonskog prozora i da na dijelu krova s desne strane nedostaju četiri crijepa. Znam da za toplih ljetnih večeri stanovnici te kuće, Jason i Jess, ponekad ispužu kroz veliko klizno prozorsko krilo i sjednu na improviziranu terasu na krovu nadograđene kuhinje. Njih dvoje su savršen, divan par. On je tamnokos i skladno građen, snažan, zaštitnički nastrojen, ljubazan. Prekrasno se smije. Ona je jedna od onih sitnih ženica-ptičica, ljepotica blijede kože i kratke plave kose. Sitnih kostiju, naglašenih jagodica prošaranih pokojom pjegicom, nježne čeljusti. Dok stojimo na crvenom svjetlu, tražim ih pogledom. Jess je ujutro često vani, naročito ljeti, pijucka kavu. Ponekad kad je vidim ondje, imam osjećaj da i ona mene vidi, kao da mi uzvraća pogled, i poželim joj mahnuti. Previše sam bojažljiva. Jasona ne vidim toliko često, često izbiva zbog posla. Ali čak i kad nisu ondje, razmišljam što bi mogli raditi. Možda danas oboje imaju slobodan dan i ona leži u krevetu dok on priprema doručak, ili su možda zajedno otišli na trčanje, jer to je jedna od stvari kojima se bave. (Tom i ja smo nedjeljom običavali trčati zajedno, ja mrvicu brže no inače, on upola sporije, samo kako bismo trčali rame uz rame.) Možda je Jess u gostinjskoj sobi na katu i slika, a možda su zajedno pod tušem, ona s dlanovima priljubljenim o pločice, on s rukama na njezinim bokovima. Večer Licem lagano okrenuta prema prozoru, a leđima ostatku vagona, otvaram jednu od bočica Chenin Blanca koje sam kupila u 14

DJEVOJKA U VLAKU.indd 14

3.4.2015. 11:49:18


Djevojka u vlaku

Whistlestopu u Eustonu. Vino nije hladno, ali poslužit će. Natočit ću ga malo u plastičnu šalicu, ponovno zatvoriti i gurnuti bočicu u torbicu. Ponedjeljkom je piti u vlaku manje prihvatljivo ukoliko ne piješ u društvu, a ja ne pijem. U ovim vlakovima srećem poznata lica, ljude koje viđam iz tjedna u tjedan, na odlasku i povratku. Prepoznajem ih i oni vjerojatno prepoznaju mene. Međutim, ne znam vide li me doista onakvu kakva jesam. Večer je predivna, topla ali ne previše sparna, sunce je započelo svoj lijeni zalazak, sjene postaju sve duže, a svjetlo tek počinje laštiti stabla zlaćanim sjajem. Vlak štropoće tračnicama, jurimo pokraj Jessine i Jasonove kuće, njih dvoje samo su nejasna mrlja večernjeg sunčevog svjetla. Ponekad, ne često, vidim ih i s ove strane pruge. Ako ne nailazi nijedan vlak iz suprotnoga smjera, i ako putujemo dovoljno sporo, ponekad ih opazim na terasi. Kad ih ne opazim – kao danas – mogu ih zamisliti. Jess sigurno sjedi podigavši noge na stol na terasi, s čašom vina u ruci, a Jason stoji iza nje, s dlanovima na njezinim ramenima. Mogu zamisliti dodir njegovih ruku, njihovu umirujuću, zaštitničku težinu. Ponekad se uhvatim kako se pokušavam sjetiti kad sam zadnji put imala smisleni fizički kontakt s drugom osobom, običan zagrljaj ili srdačan stisak ruke, i srce mi se stegne. Utorak, 9. srpnja 2013. Jutro Hrpica odjeće od prošlog tjedna još uvijek je uz tračnice i izgleda prašnjavije i jadnije nego prije nekoliko dana. Negdje sam pročitala da vlak pri naletu može strgnuti odjeću s ljudskog tijela. Smrt od vlaka nije baš neuobičajena. Dvjesto do tristo godišnje, kažu, što znači barem jedna svaka dva dana. Nisam sigurna koliko je tih 15

DJEVOJKA U VLAKU.indd 15

3.4.2015. 11:49:18


Paula Hawkins

smrti nesretan slučaj. Dok se vlak polako kotrlja, pozorno tražim krv na odjeći, ali ne vidim je. Vlak se zaustavlja na semaforu kao i obično. Vidim Jess na trijemu ispred francuskih vrata. Odjevena je u haljinu s uzorkom jarkih boja, a noge su joj bose. Gleda preko ramena, u kuću; vjerojatno razgovara s Jasonom koji zacijelo priprema doručak. Kad vlak polako krene, ne skidam pogled s Jess, s njezina doma. Ne želim vidjeti ostale kuće; naročito ne onu četiri vrata dalje, onu koja je nekoć bila moja. Pet godina živjela sam u kući na broju dvadeset i tri u Blenheim Roadu, blaženo sretna i neopisivo nesretna. Sad je ne mogu ni pogledati. Bila je moj prvi dom. Ne kuća mojih roditelja, ni stan koji sam dijelila s kolegama na fakultetu, nego moj prvi dom. Ne mogu podnijeti pogled na nju. Zapravo, mogu, želim, ne želim, nastojim ne pogledati. Svaki dan samoj sebi kažem da ne smijem pogledati, i svaki dan pogledam. Ne mogu si pomoći, iako tamo nema ničega što želim vidjeti, iako će me povrijediti sve što vidim. Iako se posve jasno sjećam kako sam se osjećala kad sam podigla pogled i primijetila da je bež, platnena zavjesa u spavaćoj sobi na katu nestala i da ju je zamijenilo nešto nježne, djetinje ružičaste boje; iako se još uvijek sjećam boli koju sam osjetila kad sam, vidjevši kako Anne u majici priljubljenoj uz napeti trbuh zalijeva ružine grmove uz ogradu, zagrizla usnicu tako divljački da je prokrvarila. Čvrsto zatvaram oči i brojim do deset, petnaest, dvadeset. Eto, prošlo je, nema se što vidjeti. Dokotrljali smo se u postaju Witney i iskotrljali iz nje; vlak ubrzava dok se predgrađa stapaju s čađavim sjevernim Londonom u kojem su kuće u nizu zamijenjene grafitima išaranim mostovima i praznim zgradama razbijenih prozora. Što se više približavamo Euxtonu, to sam ja tjeskobnija; pritisak raste, kakav će biti današnji dan? Nadesno od tračnica, petstotinjak 16

DJEVOJKA U VLAKU.indd 16

3.4.2015. 11:49:18


Djevojka u vlaku

metara prije Euxtona, nalazi se prljava, niska betonska zgrada. Na njezinom zidu netko je napisao: ŽIVOT NIJE PARAGRAF. Razmišljam o hrpici odjeće uz tračnice i osjećam kako mi se grlo steže. Život nije paragraf, a smrt nije zagrada. Večer Vlak kojim se uvečer vraćam, onaj u pet i pedeset i šest, nešto je sporiji od jutarnjeg – treba mu sat i jedna minuta, punih sedam minuta više od jutarnjeg vlaka, iako ne staje ni na jednoj dodatnoj stanici. Meni to ne smeta jer jednako kao što mi se ujutro ne žuri da što prije stignem u London, tako mi se ni navečer ne žuri da se vratim u Ashbury. Ne samo zato što se vraćam u Ashbury, iako je i sam taj gradić već dovoljno loš, jedan od onih novih gradova izgrađenih šezdesetih godina koji su se kao tumor proširili središtem Buckinghamshirea. Ni bolji ni gori od tuceta sličnih gradića, čije je središte nakrcano kafićima, trgovinama mobitelima i podružnicama JD Sports-a, i okruženo mnoštvom prigradskih obiteljskih kuća i kraljevstvom multipleks kina i Tesco restorana. Ja stanujem u tobože otmjenoj, tobože novoj četvrti smještenoj upravo ondje gdje komercijalno srce grada počinje krvariti u rezidencijalna predgrađa, ali ta četvrt nije moj dom. Moj dom je ona viktorijanska kuća uz prugu, ona kojoj sam bila suvlasnica. U Ashburyju nisam kućevlasnica, nisam čak ni stanarka – samo sam podstanarka, ona koja živi u maloj, drugoj spavaćoj sobi u Cathynu dosadnom, sterilnom stanu, podložna njezinoj milosti i naklonosti. Cathy i ja bile smo prijateljice na fakultetu. Zapravo, poluprijateljice, jer nikad nismo bilo naročito bliske. Na mojoj prvoj godini studija živjela je preko puta i zajedno smo slušale predavanja pa smo u onih prvih nekoliko zastrašujućih tjedana bile prirodne saveznice, prije no što smo upoznale ljude s kojima smo imale više toga zajedničkog. Nakon te prve godine, rijetko smo se 17

DJEVOJKA U VLAKU.indd 17

3.4.2015. 11:49:18


Paula Hawkins

viđale, a nakon fakulteta jedva ikad, osim tu i tamo na nekom vjenčanju. Ali kad mi je trebala pomoć, slučajno je imala sobu viška i takav aranžman činio se je razumnim. Bila sam uvjerena da neće trajati duže od nekoliko mjeseci, šest uvrh glave, a usto nisam znala što bih drugo učinila. Nikad nisam živjela sama, iz roditeljske kuće preselila sam najprije cimerima pa Tomu, pomisao da živim sama prestravila me je pa sam pristala. A to je bilo prije gotovo dvije godine. Nije grozno. Cathy je ljubazna osoba, na neki nametljiv način. Natjera te da, htio ne htio, primijetiš njezinu ljubaznost. Ljubaznost je Cathyno drugo ime, njezina glavna osobina i potrebno joj je da joj drugi zahvale na njoj, često, gotovo svakodnevno, što zna biti naporno. Ali nije tako strašno; mogla bih se sjetiti i gorih osobina kod cimerice. Ne, nije riječ o Cathy; čak ni Ashbury nije ono što mene u mojoj novoj situaciji (još uvijek o njoj razmišljam kao o novoj, iako su prošle već dvije godine) najviše ždere. Mene ždere gubitak kontrole. U Cathynu se stanu stalno osjećam kao gošća koja tek što nije prekoračila granicu dobrodošlice. Osjećam to u kuhinji, u kojoj se naguravamo dok pripremamo večeru. Osjećam to kad sjednem pokraj nje na sofu, a ona ne pušta daljinski iz ruke. Jedini prostor koji mi se čini mojim moja je sobica, s bračnim krevetom i radnim stolom između kojih se jedva može proći. Dovoljno je udobna, ali nije mjesto na kojem bi čovjek želio provoditi vrijeme, pa se zato, u nelagodi i bespomoćna, zadržavam u dnevnom boravku ili za kuhinjskim stolom. Izgubila sam kontrolu nad svime, čak i nad mjestima u mojoj glavi. Srijeda, 10. srpnja 2013. Jutro Sve je toplije. Jedva je osam i pol, a već je sparno, u zraku se osjeća vlaga. Mogla bih poželjeti oluju, ali nebo je uvredljivo 18

DJEVOJKA U VLAKU.indd 18

3.4.2015. 11:49:18


Djevojka u vlaku

bezizražajne, blijede, vodenastoplave boje. Otirem znoj s gornje usnice. Da sam se barem sjetila kupiti bočicu vode. Jutros ne vidim Jasona i Jess i gorko sam razočarana. Smiješno, znam. Pomno promatram kuću, ali nema se što vidjeti. Zavjese u prizemlju razgrnute su, ali francuska vrata su zatvorena, sunčevo svjetlo zrcali se o staklo. I prozor na katu je zatvoren. Jason je možda odsutan zbog posla. On je liječnik, mislim, vjerojatno radi za jednu od onih prekomorskih organizacija. Stalno je na dužnosti, sa spakiranom torbom na ormaru; potres u Iranu ili tsunami u Aziji, a on odmah sve ostavi, dograbi svoju torbu i za nekoliko sati već je u zračnoj luci Heathrow, spreman odletjeti i spasiti živote. Jess sa svojim odvažnim dezenima, Converse tenisicama i svojom ljepotom i držanjem sigurno radi u modnoj industriji. Ili se možda bavi glazbom ili reklamom – možda je stilistica ili fotografkinja. Ujedno je i dobra slikarica, nadarena za umjetnost. Vidim je u gostinjskoj sobi na katu, glazba trešti, prozor je otvoren, a ona s kistom u ruci stoji ispred golemog platna naslonjenog na zid. Ostat će ondje do ponoći; Jason zna da je ne smije uznemiravati dok radi. Naravno, ne vidim je uistinu. Ne znam slika li, ili ima li Jason prekrasan smijeh, a Jess profinjene jagodične kosti. Odavde ne vidim njezine kosti i nikad nisam čula Jasonov glas. Nikad ih nisam vidjela izbliza, nisu stanovali u toj kući dok sam ja živjela malo dalje u istoj ulici. Doselili su se nakon što sam ja prije dvije godine odselila, ne znam točno kad. Mislim da sam ih počela primjećivati prije otprilike godinu dana, i kako su mjeseci prolazili, malo-pomalo postali su mi važni. Ne znam ni njihova imena pa sam im ih morala sama nadjenuti. Jason, jer je zgodan kao neka britanska filmska zvijezda, ne kao Depp ili Pitt, nego kao Firth ili Jason Isaacs. A Jess jednostavno pristaje uz Jason, a pristaje i uz nju. Odgovara joj, onako zgodnoj 19

DJEVOJKA U VLAKU.indd 19

3.4.2015. 11:49:18


Paula Hawkins

i bezbrižnoj kakva jest. Njih dvoje dobar su par, stvoreni su jedno za drugo. Sretni su, to vidim. Ono su što sam ja nekoć bila, oni su Tom i ja prije pet godina. Oni su ono što sam izgubila, oni su sve što želim biti. Večer Košulja mi je neudobno tijesna, dugmad nategnuta na prsima, vlažne mrlje od znoja hlade mi pazuha. I oči i grlo me svrbe. Večeras ne želim da se vožnja odulji; čeznem da što prije stignem kući, razodjenem se i otuširam, da budem negdje gdje me nitko ne može vidjeti. Muškarac na sjedalu sučelice otprilike je mojih godina, u ranim do srednjim tridesetima, tamnokos i prosijed na sljepoočicama. Blijedožute kože. Odjeven je u odijelo, ali sako je skinuo i prebacio preko susjednog sjedala. Ispred njega je poput papira tanak, otvoreni MacBook. Sporo tipka. Na desnom zapešću ima srebrni sat s velikim brojčanikom – izgleda skup, možda je Breitlingov. Gricka unutrašnjost obraza. Možda je nervozan. Ili samo zadubljen u razmišljanje. Možda piše važan e-mail kolegama u New Yorku ili pažljivo sastavlja poruku kojom će prekinuti s djevojkom. Najednom podigne glavu i uhvati me kako ga promatram; preleti očima preko mene, preko bočice vina na stolu ispred mene. Skrene pogled. Nešto u izrazu njegovih ukočenih usnica navodi me na pomisao da mu se gadim. Misli da sam odvratna. Nisam djevojka kakva sam nekoć bila. Više nisam poželjna, dapače, na određeni način sam i odbojna. Ne samo zato što sam se udebljala i lice mi je podbuhlo od pića i manjka sna; ljudi kao da vide do koje sam mjere roba s greškom, vide to na mom licu, u mom držanju, u mojim kretnjama. Jedne noći prošli tjedan, kad sam izašla iz sobe po čašu vode, slučajno sam čula Cathy koja je u dnevnom boravku razgovarala 20

DJEVOJKA U VLAKU.indd 20

3.4.2015. 11:49:18


Djevojka u vlaku

sa svojim dečkom, Damienom. Stajala sam u hodniku i prisluškivala. „Usamljena je“, rekla je Cathy, „stvarno sam zabrinuta za nju. A to što je stalno sama nimalo ne pomaže“. Zatim je dodala: „Zar nemaš nekog na poslu ili u tvom ragbijaškom klubu?“ A Damien je rekao: „Za Rachel? Cath, znam da nije duhovito, ali nisam siguran da poznajem ikoga tako očajnog.“ Četvrtak, 11. srpnja 2013. Jutro Čupkam flaster na kažiprstu. Vlažan je, smočio se dok sam jutros ispirala šalicu od kave; hladan je, ljepljiv i prljav, iako je jutros bio čist. Ne želim ga skinuti jer je posjekotina duboka. Cathy nije bila u stanu kad sam došla kući pa sam otišla u trgovinu i kupila dvije boce vina. Strusila sam prvu bocu i pomislila kako ću iskoristiti priliku dok Cathy nema i pripremiti si dobar, zdrav obrok, odrezak s umakom od luka i zelenom salatom. Režući luk, uspjela sam prerezati jagodicu prsta. Mora da sam otišla u kupaonicu isprati ranu i nakon toga malo prilegla i jednostavno zaboravila na kuhinju, jer oko deset sati, kad sam se probudila, čula sam kako Cathy i Damien razgovaraju i kako on govori koliko je odvratno što sam kuhinju ostavila u takvom neredu. Cathy je došla na kat provjeriti kako sam, tiho je pokucala na moja vrata i odškrinula ih. Nakosila je glavu i upitala jesam li dobro. Ispričala sam se, iako nisam bila sigurna zbog čega se ispričavam. Rekla je da nema veze, ali bih li malo počistila? Daska za rezanje bila je zamrljana krvlju, kuhinja je vonjala na sirovo meso, odrezak još uvijek ležao na kuhinjskom pultu i polako sivio. Damien me nije ni pozdravio, samo je odmahnuo glavom kad me je ugledao i otišao u Cathynu sobu. Kad su oboje otišli u krevet, sjetila sam se da nisam popila drugu bocu vina pa sam je otvorila. Sjela sam na sofu i gledala telku 21

DJEVOJKA U VLAKU.indd 21

3.4.2015. 11:49:18


Paula Hawkins

isključivši zvuk da je oni gore ne bi čuli. Ne sjećam se što sam gledala, ali u određenom času mora da sam se osjećala usamljeno, ili sretno, ili nešto, jer poželjela sam s nekim razgovarati. Potreba za kontaktom s drugim živim bićem zacijelo je bila neodoljiva, a nisam mogla nazvati nikog osim Toma. Ne želim razgovarati ni sa kime osim s Tomom. Prema popisu poziva na mobitelu nazvala sam ga četiri puta: u jedanaest sati i dvije minute, u jedanaest sati i dvanaest minuta, u jedanaest sati i pedeset četiri minute, i u dvanaest sati i devet minuta. Sudeći po dužini poziva, ostavila sam dvije poruke. Možda je on i odgovorio na poziv, ali ne sjećam se da sam razgovarala s njim. Sjećam se da sam ostavila prvu poruku; mislim da sam ga samo zamolila da me nazove. Možda sam samo to rekla u obje poruke, što nije previše loše. Vlak se s drhtajem zaustavio na semaforu. Podižem pogled. Jess sjedi na svom trijemu i pijucka kavu. Stopala je podigla na stol, a glavu zabacila, sunča se. Čini mi se da iza nje vidim sjenu, netko se kreće: Jason. Čeznem da ga vidim, da makar načas ugledam njegovo zgodno lice. Želim da izađe i stane iza nje, onako kao i uvijek, da joj poljubi tjeme. Jason ne izlazi, a njezina glava pada na grudi. Nešto u načinu na koji danas sjedi djeluje drugačije; teža je, kao da je nešto pritišće. Želim da on izađe i pritekne joj, ali vlak se već trza i klipšući nastavlja dalje, a njemu još uvijek nema traga; ona je sama. I već u sljedećem času, bez razmišljanja, hvatam se kako gledam ravno u svoju kuću i ne mogu skrenuti pogled. Francuska vrata širom su otvorena, svjetlo struji u kuhinju. Ne znam, doista ne znam, vidim li to stvarno ili samo umišljam – je li ona ondje, za sudoperom, i pere posuđe? Sjedi li mala djevojčica u jednoj od onih elastičnih dječjih sjedalica na kuhinjskom stolu? 22

DJEVOJKA U VLAKU.indd 22

3.4.2015. 11:49:18


Djevojka u vlaku

Zatvaram oči i puštam da se tama produbi i proširi dok se osjećaj tuge ne pretvori u nešto gore: sjećanje, flešbek. Nisam ga samo zamolila da me nazove. Sad se sjećam, plakala sam. Rekla sam mu da ga još uvijek volim, da ću ga zauvijek voljeti. Molim te, Tome, molim te, moram razgovarati s tobom. Nedostaješ mi. Ne ne ne ne ne ne ne. Moram to prihvatiti, nema smisla pokušavati pobjeći. Cijeli ću se dan osjećati grozno; ono trzanje u dubini želuca, tjeskoba postiđenosti, vrela rumen u obrazima, silovito stiskanje očiju kao da će time sve nestati, nadolazit će u valovima – jače pa slabije pa ponovno jače – i samoj ću sebi cijeli dan govoriti da to nije najgore, zar ne? To nije ono najgore što sam učinila, nisam pala na javnom mjestu ni urlikala na neznance na ulici. Nisam osramotila supruga na ljetnom roštilju glasno psujući ženu njegovog prijatelja. Nismo se potukli jedne noći kod kuće, kad sam nasrnula na njega palicom za golf i odvalila komad žbuke u hodniku ispred spavaće sobe. Nije kao onda kad sam se nakon trosatne stanke za ručak vratila na posao i pred svima teturala kroz ured, a Martin Miles me odvukao na stranu, Rachel, mislim da bi trebala otići kući. Pročitala sam knjigu koju je napisala jedna bivša alkoholičarka, a u kojoj je opisala kako je pušila dvojici tipova koje je netom upoznala u nekom restoranu u jednoj prometnoj londonskoj ulici. Pročitala sam tu knjigu i pomislila kako nisam tako grozna. Tu sam postavila granicu. Večer Cijeli dan razmišljam o Jess i ne mogu se usredotočiti ni na što drugo osim na ono što sam jutros vidjela. Zašto sam pomislila da nešto nije u redu? S one udaljenosti nisam mogla vidjeti izraz njezina lica, ali dok sam je promatrala, osjećala sam da je usamljena. I više nego usamljena – samotna. Možda jest takva – možda je 23

DJEVOJKA U VLAKU.indd 23

3.4.2015. 11:49:18


Paula Hawkins

on na službenom putu, možda je otišao u jednu od onih zemalja u koje leti spašavati živote. A njoj nedostaje, i zabrinuta je, iako zna da on mora ići. Naravno da joj nedostaje, jednako kao i meni. Ljubazan je i snažan, sve što bi jedan suprug trebao biti. A njih dvoje su partneri. To vidim, znam da jesu. Njegova snaga, to zaštitničko držanje kojim odiše, to ne znači da je ona slaba. Ona je snažna na druge načine: ona je sposobna za intelektualne skokove zbog kojih on zine od divljenja. Ona zna doprijeti do srži problema, secirati ga i analizirati u onoliko vremena koliko je drugima potrebno da kažu dobro jutro. Na tulumima, on je često drži za ruku, iako su zajedno već godinama. Poštuju se, ne ponižavaju jedno drugo. Večeras se osjećam iscrpljeno. Trijezna sam, trijezna od glave do pete. Ima dana kad se osjećam tako grozno da moram piti; drugih se dana osjećam tako grozno da ne mogu piti. Danas mi se želudac okreće od pomisli na alkohol. Ali trezvenost u večernjem vlaku veliki je izazov, posebice sad, po ovoj vrućini. Svaki milimetar moje kože prekriven je znojem, unutrašnjost usta me svrbi, a maskara u kutovima očiju pecka. Zujanje mobitela u torbici najednom me trgne. Dvije djevojke na drugoj strani vagona pogledaju najprije mene pa jedna drugu i razmijene prepredene osmijehe. Ne znam što misle o meni, ali znam da nije dobro. Srce mi bubnja u grudima dok posežem za mobitelom. Znam ni da poziv ne sluti na dobro: možda me zove Cathy, da me veoma ljubazno zamoli da večeras preskočim cugu? Ili me zove majka, da mi kaže da će sljedeći tjedan biti u Londonu, svratit će do ureda, možemo na ručak. Pogledam zaslon. Tom je. Oklijevam samo načas pa odgovaram na poziv. – Rachel? Prvih pet godina nakon što smo se upoznali nikad nisam bila Rachel, uvijek Rach. Ponekad Shelley, jer je znao da to ime 24

DJEVOJKA U VLAKU.indd 24

3.4.2015. 11:49:18


Djevojka u vlaku

mrzim, a njega je nasmijavalo gledati kako se najprije razdraženo trzam, a zatim i sama hihoćem jer nisam mogla ne nasmijati se kad se on smijao. – Rachel, ja sam. – Glas mu je bezizražajan, zvuči izmoždeno. – Slušaj, moraš prestati, dobro? – Ne odgovaram. Vlak usporava i već smo gotovo nasuprot kuće, moje stare kuće. Želim mu reći, Izađi u vrt. Daj da te vidim. – Rachel, molim te, ne možeš me stalno zivkati. Moraš se srediti. – Knedla u mom grlu tvrda je kao oblutak, glatka i nepokolebljiva. Ne mogu progutati. Ne mogu progovoriti. – Rachel? Jesi li tu? Znam da ti nije dobro i žao mi je zbog tebe, stvarno jest, ali... Ja ti ne mogu pomoći, a tvoja stalna zivkanja stvarno uznemiruju Annu. Okej? Više ti ne mogu pomoći. Obrati se Anonimnim alkoholičarima ili nekom sličnom. Rachel, molim te. Danas nakon posla odi na sastanak Anonimnih alkoholičara. Skidam prljavi flaster s jagodice prsta i promatram blijedu, smežuranu kožu ispod flastera, sasušenu krv skorenu na rubu nokta. Palcem desne ruke pritišćem posjekotinu i osjećam kako se rana otvara uz nalet oštra, vrelog bola. Načas ne dišem. Iz rane poteče krv. Djevojke na drugoj strani vagona promatraju me zaprepaštenih lica.

25

DJEVOJKA U VLAKU.indd 25

3.4.2015. 11:49:18


“ Djevojka u vlaku ... savršeno je napisan i pripovjedački genijalno zamišljen roman.”

PAULA HAWKINS petnaest je godina radila kao novinarka prije nego što se okušala u pisanju fikcije. Rođena i odrasla u Zimbabveu, Paula se 1989. godine preselila u London i otad živi ondje. Djevojka u vlaku njezin je prvi krimić.

Rachel svako jutro putuje vlakom na posao. Zna da će svaki dan vlak stati uvijek na istom semaforu, s pogledom na niz vrtova iza kuća. Jedna će joj kuća posebno zapeti za oko. Umislit će si da poznaje njezine stanare i nazvat će ih Jess i Jason. Njihov život – kako ga ona vidi – savršen je, za razliku od njezina koji se nakon razvoda počeo raspadati. A onda će se dogoditi nešto šokantno. Samo na minutu, prije nego što vlak krene dalje Rachel će shvatiti da život idilične obitelji nije tako savršen. Sve će se promijeniti, savršena će obitelj završiti na naslovnicama novina, a Rachel u njihovoj kući i postati dio života koji je dotad samo gledala iz vlaka. Djevojka u vlaku prvi je krimić Paule Hawkins i ujedno pravo književno čudo koje se odmah po objavljivanju našlo na vrhu najprodavanijih knjiga s obje strane Atlantika i s kojeg ne silazi mjesecima. Prava za objavljivanje romana prodana su po cijelom svijetu, a producentska kuća DreamWorks kupila je filmska prava, pa će ovaj roman zacijelo obilježiti cijelu ovu godinu, a i one koje dolaze. Roman je s engleskoga prevela Mirna Čubranić.

w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1782-2

PAULA HAWKINS DJEVOJKA U VLAKU

THE WASHINGTON POST Neizmjerno uzbudljiv, napet i nepredvidljiv roman. Jednostavno nisam mogla prestati čitati. Nikako ga ne smijete propustiti! Tess Gerritsen

Kakva skupina likova, kakva situacija, kakva knjiga! Alfred Hitchcock za novi naraštaj. Terry Hayes Pametan, napet i zanimljiv od prve do zadnje stranice. Nagađala sam do samoga kraja! Lisa Gardner Brza vožnja prepuna zavoja i obrata. Gledanje kroz prozor vlaka više nikad neće biti isto! Colette McBeth

VI NE ZNATE TKO JE ONA. ALI ONA ZNA SVE O VAMA.

PA U L A H AW K I N S SVJETSKI BESTSELER BROJ 1 U 2015.

Profile for Svijet Knjige

Djevojka u vlaku - Paula Hawkins  

KNJIŽEVNI FENOMEN U 2015. Napeti triler koji ruši sve prodajne rekorde! SAVRŠEN ŽIVOT ne postoji, SAVRŠEN ZLOČIN, možda ipak DA. Ovo je JED...

Djevojka u vlaku - Paula Hawkins  

KNJIŽEVNI FENOMEN U 2015. Napeti triler koji ruši sve prodajne rekorde! SAVRŠEN ŽIVOT ne postoji, SAVRŠEN ZLOČIN, možda ipak DA. Ovo je JED...

Advertisement