Cudnovate zgode segrta hlapica i price iz davnina - I.B.Mažuranić

rečenice, napisane davno, i naše su rečenice. Razumijemo ih i

volimo. Osluškujemo strahove njezinih junaka i plašimo se zajedno s njima. Priče su to što nadrastaju povijest, granice i književne stilove. Uz ime i prezime velike autorice ne treba pisati ni godinu rođenja, a kamoli godinu smrti. Ivana nam još uvijek priča kao da zajedno sjedimo za istim stolom. Naša je dužnost pozorno je slušati kako bismo mlađima znali odgovoriti na pitanje što je to prava i vječna literatura i koje to knjige obvezno moraju stajati na njihovim policama.

Knjigu su ilustrirali vodeći hrvatski ilustratori:

marsela hajdinjak marijana jelić željka mezić nikolina novosel tomislav tomić pika vončina

w w w.moz aik- k njiga.hr

276,00 kn ISBN 978-953-14-1834-8

čudnovate zgode šegrta hlapića ◉ priče iz davnine

Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine. Njezine

Ivana Brlić-Mažuranić

I

vana Brlić-Mažuranić postala je klasik već u trenutku kad je objavila

Ivana Brlić-Mažuranić čudnovate zgode šegrta hlapića priče iz davnine

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se ni u cijelosti ni djelomično reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem obliku i ni na koji način, pohraniti u sustavu za reproduciranje niti prenositi u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja autora i izdavača.

IB Mazuranic KB tisak.indd 2

02/07/15 13:41

ivana brlić-mažuranić

Čudnovate zgode šegrta Hlapića Priče iz davnine

IB Mazuranic KB tisak.indd 3

02/07/15 13:41

IB Mazuranic KB tisak.indd 4

02/07/15 13:41

Sadržaj sadržaj

4

kako je ivana postala klasik

7

ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA Ilustrirala Pika Vončina

11

PRIČE IZ DAVNINE kako je potjeh tražio istinu Ilustrirao Tomislav Tomić

131

ribar palunko i njegova žena Ilustrirala Marijana Jelinić

165

regoč Ilustrirala Nikolina Novosel

193

šuma striborova Ilustrirao Tomislav Tomić

226

bratac jaglenac i sestrica rutvica Ilustrirala Marsela Hajdinjak

247

lutonjica toporko i devet župančića Ilustrirala Željka Mezić

299

sunce djever i neva nevičica Ilustrirala Marsela Hajdinjak

347

jagor Ilustrirala Pika Vončina

IB Mazuranic KB tisak.indd 5

365

02/07/15 13:41

IB Mazuranic KB tisak.indd 12

02/07/15 13:41

Šegrt Hlapić Malim čitateljima Ovo je pripovijest o čudnovatom putovanju šegrta* Hlapića.

Hlapić je bio malen kao lakat,** veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je srećno isplivao iz mnogih neprilika.

Hlapićevo putovanje bilo je isprva tako lako kao dječja igrarija, pa će čitatelji na početku ove knjige reći: – Što će Hlapiću tolika mudrost i tolika hrabrost na ovako laku putovanju? Zar on treba toliku hrabrost da povede upregnutog magarca na uzdi? Ili treba svoju mudrost da traži izgubljene guske?

No poslije je Hlapićevo putovanje bivalo sve teže i sve opasnije kako to već češće biva. Pa kada čitatelji ugledaju maloga Hlapića u velikoj pogibelji i teškim neprilikama, reći će oni: – Zaista je dobro učinio Hlapić što je za svaku sigurnost ponesao sa sobom puno dobrote, mudrosti i hrabrosti kad se u ranu zoru otputio u svijet.

Pa upravo zato svršilo se na koncu sve onako kako je najbolje bilo.

No zato ipak neka nitko ne pobjegne od svoje kuće. Nikomu nije tako zlo kako je bilo Hlapiću kod majstora Mrkonje, a bogzna bi li svaki bio takve sreće na svom putu kao Hlapić. Čudit ćete se i onako da se i po njega sve tako dobro svršilo.

Sjednite dakle na prag i čitajte!

* **

šegrt – dječak koji uči zanat, naučnik lakat – stara mjera za dužinu

Čudnovate zgode šegrta Hlapića

IB Mazuranic KB tisak.indd 13

13

02/07/15 13:41

Kod majstora Mrkonje I. Šegrt Hlapić Bio je neki mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić.

Hlapić je bio još malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malom postolarskom stôcu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince* u čizme i šivao cipele. Cijeli je dan fućkao i pjevao na poslu.

Hlapićev gospodar zvao se majstor Mrkonja, a bio je zao i strašan. Tako je bio velik da mu je glava sezala do stropa u njihovoj maloj sobi. Imao je kuštravu kosu kao lav, a duge brkove do ramena. Njegov glas bio je tako jak i krupan kao u medvjeda.

Majstoru Mrkonji dogodila se jedanput u životu velika žalost i nesreća, pa je od onda bio vrlo tvrda srca. Kakva se nesreća dogodila majstoru Mrkonji, to će se istom mnogo kasnije iz ove knjige saznati.

Majstor Mrkonja bio je dakle tvrda srca i vrlo nepravedan, pa je psovao i vikao na Hlapića kad god je bio zlovoljan.

Majstorica je bila jako dobra. I njoj se dogodila ista žalost kao i majstoru Mrkonji. No ona je od toga doba postala još bolja i imala je vrlo dobro srce.

Hlapića je jako voljela.

Ali se i ona bojala majstora Mrkonje. Kad god bi nosila Hlapiću svježa kru*

14

IB Mazuranic KB tisak.indd 14

klinac – sitan, zaoštren komad željeza ili drva za spajanje dijelova

Ivana Brlić-Mažuranić

02/07/15 13:41

IB Mazuranic KB tisak.indd 15

02/07/15 13:41

ha, uvijek ga je sakrivala pod pregaču da majstor ne vidi, jer je majstor zapovjedio da se Hlapiću daje onaj tvrdi i stari kruh, a majstorica je znala da Hlapić rado jede meki krušac.

Hlapić je imao samo jedne poderane hlače i još jedne, koje mu je majstorica načinila od zelenoga sukna*. To je sukno ostalo od majstorove zelene pregače, pa je majstor zapovjedio svojoj ženi da načini od toga Hlapiću hlače. Hlapić je imao u tim hlačama tako zelene noge kao zelena žaba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi šegrti rugali. Majstor Mrkonja je zapovjedio da ih mora nositi u nedjelju. Hlapić je bio uvijek dobre volje, pa kad je vidio da mora nositi te hlače, počeo se i sam šaliti. Kreketao je »kre-kre« kao žaba kad god je obukao zelene hlače.

Kad su vidjeli drugi šegrti da se Hlapić šali, nijesu mu se više rugali, nego su se igrali s njime u nedjelju i vrlo su ga voljeli. Majstor Mrkonja nije smio vidjeti da se Hlapić igra, jer bi ga odmah otjerao kući.

Tako je živio Hlapić kod majstora Mrkonje i nije mu bilo dobro. Ali on bi ipak bogzna kako dugo tamo ostao da se nije dogodilo nešto što je Hlapića odveć ražalostilo.

*

16

IB Mazuranic KB tisak.indd 16

sukno – gruba vunena tkanina

Ivana Brlić-Mažuranić

02/07/15 13:41

IB Mazuranic KB tisak.indd 17

02/07/15 13:41

IB Mazuranic KB tisak.indd 18

02/07/15 13:42

II. Čizmice Neki bogati gospodin naručio je kod majstora Mrkonje čizmice za svoga malog sina. Čizme su bile vrlo lijepe. Njihove sare* sjajile su se kao sunce. Sam Hlapić zabijao je klince u te čizme. No kad je gospodin došao sa svojim sinom po čizme i kad je sin obuo čizme, bile su one na nesreću pretijesne. Zato gospodin nije htio čizme uzeti ni platiti, pa se majstor Mrkonja popravdao s njim. Gospodin uza sve to nije htio uzeti ni platiti čizme.

Kad je gospodin otišao, počne majstor Mrkonja bjesnjeti i vikati na Hlapića: – Ti si, nevaljalče, to skrivio! Ti lijenštino! Ti ništarijo! Ti si kriv da su čizme tijesne! – strašno je vikao Mrkonja. Onda uhvati one čizme i izbije Hlapića s čizmicama po leđima. To je bilo odviše nepravedno, jer je majstor sam krojio čizme, pa Hlapić nije bio kriv što su bile pretijesne. No kad je majstor Mrkonja bio ljutit, onda nije znao što je pravo, a što krivo.

On dakle izbije Hlapića čizmicama po leđima, baci čizme u kut i reče svojoj ženi: – Sjutra ćeš ih u vatru baciti. Neću više da vidim tih čizama. Onda se okrenuo kao lav prema Hlapiću i zagrozio mu se svojom velikom šakom i gromkim glasom: – Čizme će izgorjeti, ali ti ćeš mi, lijenštino, još platiti za njih. To je značilo da će Hlapić još dobiti batina radi tih čizama.

Kad je Hlapić naveče toga dana išao spavati, nije on ni fućkao ni pjevao kao obično, nego je nešto razmišljao.

Hlapić je spavao u kuhinji na podu kraj štednjaka. Tamo je imao jednu tvrdu slamnjaču, poderan gunj i komadić svijeće utaknut u jednom krumpiru, jer nije imao svijećnjaka. *

sara – gornji dio čizme

Čudnovate zgode šegrta Hlapića

IB Mazuranic KB tisak.indd 19

19

02/07/15 13:42

194

IB Mazuranic KB tisak.indd 194

Ivana Brlić-Mažuranić

02/07/15 13:45

Regoč I

J

edne lijepe ljetne noći čuvali konjari na livadama konje. Čuvali, čuvali, a napokon zaspali. Kad oni zaspali, doletjele sa oblaka vile da se malo poigraju sa konjima po vilinskom običaju. Uhvatila svaka vila po jednog

konjica, sjela na njega pak ga šiba svojom zlatnom kosom i tjera ga uokrug po rosnoj travi.

A bijaše među vilama jedna mala vila, po imenu Kosjenka, koja bijaše ove noći prvi put sašla na zemlju sa oblaka.

Učinilo se Kosjenki vrlo divotno jašiti ovako kao vihor po noći na konjicu.

A baš ona bijaše uhvatila najživljega vranca: malenoga a ljutoga kao vatra. Trči vranac sve uokrug sa drugim konjima, a najbrži je od sviju. Sve po njemu pje-

na prska.

Ali Kosjenki se htjelo još bržeg jahanja. Sagne se ona i uštipne vranca za desno uho. Poplaši se vranac, digne se na stražnje noge, a onda poleti ravno preda se, ostavi druge konje, ostavi livade i odnese kao vihor Kosjenku u daleki svijet.

Mililo se Kosjenki ovo strelovito jahanje.

Trče oni kao vjetar ukraj polja, ukraj rijeka, ukraj livada i brda, ukraj dolina i brda. – »Bože mili, koliko li stvari zemlja nosi«, pomisli Kosjenka radosno, gledajući ove ljepote. No najviše joj se svidjelo, kad projuriše ukraj jednog kraja, gdje bijaše gora, a na njoj divna šuma, pod gorom dva zlatna polja kao dvije zlatne marame, na njima dva bijela sela kao dva bijela goluba, a malo podalje velika voda.

195

IB Mazuranic KB tisak.indd 195

02/07/15 13:45

IB Mazuranic KB tisak.indd 196

02/07/15 13:45

Ali vranac neće da stane ni ovdje ni nigdje, nego on juri kao bijesan dalje i dalje.

Trči tako vranac sa Kosjenkom dugo i dugo, i napokon dođoše do jedne silne ravnice, a sa ravnice studen vjetar piri. Uleti vranac u ravnicu, a ono sama žuta zemlja, nigdje ni travke, ni drveta, a sve veća studen što dalje ulaze u ravnicu.

Koliko pak ono bijaše ravnica, ne da se ispripovijedati, jer je živ čovjek ne bijaše nikada prošao. Vranac s Kosjenkom juri sedam dana i sedam noći. Sedmi dan pred zoru stigoše do srca ravnice, a u srcu ravnice stajahu porušene zidine strahovito velikog grada Legena, u kojem vladaše silna zima.

Kad je vranac s Kosjenkom dojurio pred drvena vrata Legena, prebaci Kosjenka svoje vilinsko velo preko jedne zidine i uhvati se tako zida. Vranac ispod nje otrči – i kako otrčao, tako do svoje starosti jurio amo-tamo među silnim zidinama Legena grada, dok napokon ne stigne na vrata od sjevera i istrča opet u ravnicu – Bog te pita kuda!

Kosjenka pak sađe sa zida i stane hodati po gradu, studenom kao kost. Svoju vilinsku koprenu, bez koje ne mogaše poletjeti u oblake, bijaše svila oko ramena, jer nju čuvaše vrlo. Hoda Kosjenka tako po Legenu, hoda, i sve joj se čini da negdje mora naići na neko čudo u ovom gradu, koji bijaše tako čudesan i silan. No ipak ne vidi nigdje ništa nego silne razvaljene zidine i ne čuje ništa nego kako puca kamen od studeni.

Najednom, kada Kosjenka zakrenula oko najvećeg zida, a ono pod zidom spava golem čovjek, veći negoli najveći hrast u najvećoj šumi. Na tom čovjeku ogromni plašt od debela platna, a opasao se remenom od pet hvati. U toga čovjeka glava velika kao najveći badanj, a brada kao stog kukuruzovine. Tako je velik taj čovjek, da bi tko pomislio: ono se crkveni toranj povalio uza zid.

Zvao se pak taj čovjek Regoč i življaše u Legenu gradu i nije imao posla nego da broji kamenje Legena grada. Ne bi ga on nikada mogao izbrojiti, da ne

Regoč

IB Mazuranic KB tisak.indd 197

197

02/07/15 13:45

198

IB Mazuranic KB tisak.indd 198

Ivana Brlić-Mažuranić

02/07/15 13:45

imađaše onako veliku glavu kao badanj. Ali ovako brojio on i brojio – već hiljadu godina tako brojio i bijaše već izbrojio trideset zidina i petora vrata legenska.

Kad je Kosjenka opazila Regoča, skrstila ruke od čuda. Ne mogaše ona pomisliti da ima ovako velikoga stvorenja na zemlji.

Sjedne Kosjenka Regoču do uha (a bijaše uho Regočevo veliko kao cijela Kosjenka) i povika mu na uho: – A nije li ti zima, baća?

Probudi se Regoč, nasmije se i pogleda Kosjenku.

– Ej! Zima, dakako da je zima – progovori Regoč takvim krupnim glasom, kao da grmi izdaleka. A bijaše Regoču silni nos pocrvenio od studeni, a kosa i brada bijahu posuti injem.

– Bože moj, ovoliki silni čovjek, pa nećeš da sebi učiniš krov protiv studeni – reče Kosjenka.

– E, zašto bih? – reče i nasmije se opet – doći će sunce.

Podigne se Regoč da sjedne. Sjedne on, omahne desnom rukom po lijevom ramenu, a lijevom rukom po desnom ramenu i otepe silno inje: sa svakoga ramena toliko inja, koliko bi snijega skliznulo sa jednog krova.

Regoč

IB Mazuranic KB tisak.indd 199

199

02/07/15 13:45

O ilustratorima marsela hajdinjak rođena je u Zagrebu 1967. godine. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna diplomirala je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, smjer dizajna tekstila i odjeće. Profesionalno se bavi ilustracijom od 1996. godine te kontinuirano objavljuje svoje radove u dječjim časopisima, ilustrira udžbenike, knjige i slikovnice. Dobitnica je više priznanja na području ilustracije te dvije nagrade Grigor Vitez, 2006. g. za slikovnicu Vodenjak i stara kruška autora, Želimira Hercigonje i 2015. godine za slikovnice Djevojčica sa šibicama Hansa Christiana Andersena te Maca Papučarica Ele Peroci. 2014. godine sa slikovnicom Nezadovoljna bubamara ušla je na Časnu listu IBBY-a. Članica je ULUPUH-a i HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.

željka mezić rođena je 1964. godine u Puli. Diplomirala je dizajn tekstila i odjeće na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Autorica je niza slikovnica u kojima je ilustrirala priče domaćih i stranih autora te autorske slikovnice Sretan put za koju je napisala i tekst. Česta je gošća u mnogim knjižnicama gdje održava likovne radionice za djecu. Članica je ULUPUH-a i HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.

nikolina novosel, akademska umjetnica, rođena je u Zagrebu 1983. godine. Po završetku srednje škole upisala je Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirala je 2011. na nastavničkom odsjeku, smjer grafike u klasi profesorice Ines Krasić. Članica je HDLU-a. Izlagala je na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama. Dobitnica je posebnog priznanja na IV. Hrvatskom biennalu ilustracija. U profesionalnom životu radi kao dizajner mobilnih igara i kreira

IB Mazuranic KB tisak.indd 388

02/07/15 13:50

digitalne svjetove, dok se u slobodno vrijeme bavi tradicionalnim tehnikama slikanja kroz ilustriranje knjiga za djecu. Ilustrirala je slikovnicu Poštarska bajka Karela Čapeka te Gospođica Neću Sunčane Škrinjarić.

tomislav tomić rođen je 1977. godine u Zagrebu. Godine 2001. diplomirao je na grafičkom odjelu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Frana Para. Počeo je objavljivati ilustracije u knjigama i časopisima još za vrijeme studija. Do sada je objavio ilustracije u mnogim knjigama, udžbenicima, slikovnicama i izradio mnoge naslovnice za knjige u zemlji i inozemstvu. Surađivao je sa skoro svim većim izdavačkim kućama i marketinškim agencijama u Hrvatskoj ali i mnogim izdavačima u Velikoj Britaniji.

Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu i dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja za ilustratorski rad. Uz ilustriranje knjiga radi kao nastavnik stručnih predmeta u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Član je ULUPUH-a.

pika vončina (1961.), slikarica je i ilustratorica. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer slikarstvo, te Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od završetka studija bavi se ilustracijom, a oslikala je više od pedeset knjiga za djecu i mlade te školske udžbenike. Sudjelovala je na Biennalima ilustracija u Bratislavi i Zagrebu, izlagala u Japanu i na sajmu dječje knjige u Bologni (DOCET). Dobitnica je dviju nagrada Grigor Vitez za ilustraciju te nagrada Ovca u kutiji i Kiklop. Godine 2000. uvrštena je na Časnu listu IBBY-a za ilustracije u knjizi I. B. Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića.

IB Mazuranic KB tisak.indd 389

02/07/15 13:50

rečenice, napisane davno, i naše su rečenice. Razumijemo ih i

volimo. Osluškujemo strahove njezinih junaka i plašimo se zajedno s njima. Priče su to što nadrastaju povijest, granice i književne stilove. Uz ime i prezime velike autorice ne treba pisati ni godinu rođenja, a kamoli godinu smrti. Ivana nam još uvijek priča kao da zajedno sjedimo za istim stolom. Naša je dužnost pozorno je slušati kako bismo mlađima znali odgovoriti na pitanje što je to prava i vječna literatura i koje to knjige obvezno moraju stajati na njihovim policama.

Knjigu su ilustrirali vodeći hrvatski ilustratori:

marsela hajdinjak marijana jelić željka mezić nikolina novosel tomislav tomić pika vončina

w w w.moz aik- k njiga.hr

276,00 kn ISBN 978-953-14-1834-8

čudnovate zgode šegrta hlapića ◉ priče iz davnine

Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine. Njezine

Ivana Brlić-Mažuranić

I

vana Brlić-Mažuranić postala je klasik već u trenutku kad je objavila

Ivana Brlić-Mažuranić čudnovate zgode šegrta hlapića priče iz davnine