Sue Townsend - Adrian Mole i godine divljine

Adrian Mole: Godine divljine

u čast 30. obljetnice adriana molea

Jednoga ćemo ga dana pamtiti kao jednog od najvećih ljetopisaca Engleske. Kakve vas god nevolje mučile, Adrian Mole će vas utješiti. evening standard

Sue Townsend ADRIAN MOLE: GODINE DIVLJINE

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stoosamdesetšesta Naslov izvornika

Adian Mole: The Wilderness Years Copyright © Sue Townsend, 1993 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marko Jovanovac Korektor

Romeo Mihaljević Tisak

Denona, Zagreb, rujan 2014.

ISBN 978-953-14-1657-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884555.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Sue Townsend

Adrian Mole: Godine divljine S engleskoga preveo Ozren Dole탑al

Mojim sestrama, Barbari i Kate

„Zbog onoga što je prošlo, i čemu nema pomoći, ne smije se tugovati.“ William Shakespeare Zimska priča (Preveo: Mate Maras)

Zima

UTORAK, 1. SIJEČNJA 1991.

U

novu godinu ušao sam bolne glave i klecavih kostiju, zahvaljujući pretjeranim količinama alkohola koje sam sinoć bio prisiljen ispiti na majčinoj zabavi.

Bio sam posve zadovoljan sjedeći na kuhinjskoj stolici, promatrajući plesače i pijuckajući niskokalorično bezalkoholno piće, ali majka mi je stalno dobacivala: „mrdni malo dupetom, mlitavi” i nije mi dala mira dok nisam popio čašu i pol Lambrusca.

Dok mi je nalijevala vino u plastičnu čašu, izbliza sam je promotrio. Usne su joj okružene kratkim borama, nalik na brojna korita rijeka koje se ulijevaju u skrletno jezero. Kosa joj je crvena i sjajna gotovo sve do skalpa, ali ondje sivi izrast otkriva istinu: mlohava koža na vratu, izborani dekolte, trbuh strši iz male crne haljine (jako male). Sirotoj je ženi četrdeset sedam, dvadeset tri godine je mlađa od svojega drugog muža. S potpunom sigurnošću tvrdim kako je taj tip, Martin Muffet, nikada nije vidio bez šminke. Jastučnice su joj živa sramota: prekrivene su mrljama od pudera i maskare.

Ubrzo sam se i sam našao na improviziranu plesnom podiju u majčinom dnevnom boravku plešući “pačji ples” u vlakiću s ljubavlju mojega života, Pandorom, njezinim novim ljubavnikom, profesorom Jackom Cavendishom, mojim balavim očuhom, Martinom Muffeton, Ivanom i Tanjom, Pandorinim boemskim roditeljima, te ostalim naljoskanim majčinim prijateljima i rodbinom.

Kada je pjesma dosegla vrhunac, krajičkom oka uhvatio sam svoj odraz u zrcalu iznad kamina. Lamatao sam rukama i cerio se kao

Sue Townsend

manijak. Stao sam kao ukopan i vratio se na kuhinjski stolac. Bert Baxter, koji je lani napunio stotu, nespretno je pokušavao čagati u invalidskim kolicima, što nije prošlo bez žrtava. Zahvaljujući njegovoj nepromišljenosti, lijevi mi je gležanj još plav i natečen.

Povrh toga, na mojoj je novoj, bijeloj košulji sada golema mrlja od cikle, nastala kada je zavitlao sendvič sa ciklom na drugi kraj sobe misleći da u ruci drži šaku konfeta. Kako bilo, stari će prdonja ove godine sigurno otegnuti papke − primio je kraljičin brzojav* − pa mu neću naplatiti specijalno kemijsko čišćenje kojemu će moja košulja bez sumnje morati biti podvrgnuta.

Već cijelo desetljeće skrbim za Berta Baxtera. Vraćao sam se iz Oxforda da ga obiđem, kupovao mu one njegove odurne cigarete, rezao odurne nokte na nogama i tako dalje. Gdje li je tome kraj?

Otac je nepozvan banuo na tulum oko pola dvanaest. Opravdavao se da mora hitno popričati s mojom bakom. Ona je sad već gluha k’o top pa se morao zaderati iz sveg glasa da nadglasa glazbu: „Mama, ne mogu pronaći vaservagu.”

Kakav patetičan izgovor! Kome treba libela na Novu godinu, osim vodoinstalateru na hitnoj intervenciji? Bio je to žaljenja vrijedan vapaj osamljena, razvedena četrdesetdevetogodišnjaka čije bi tamnoplavo odijelo iz osamdesetih trebalo očistiti, a smeđe mokasinke baciti u smeće. S preostalim vlasima na glavi napravio je sve što je bilo u njegovoj moći, ali ni to nije bilo dovoljno. „Znaš li gdje bi mogla biti vaservaga?“ ustrajno je zapitkivao otac dok mu je pogled bježao prema stolu s pićem. Potom je dodao: „Slažem ploče za vrtnu stazicu.“ Na tu očitu laž, grohotom sam se nasmijao.

Baka se sva izbezumila i klisnula do kuhinje kako bi u mikrovalnoj podgrijala hrenovke u lisnatom, a majka je velikodušno * Službena čestitka za stoti rođendan koji Ured za obljetnice Buckinghamske palače upućuje građanima Velike Britanije.

14

Godine divljine

pozvala bivšeg muža da ostane na tulumu. U tren oka, već je odbacio sako i đuskao nasred plesnog podija s mojom osmogodišnjom sestrom Rosie. Čagu mojeg tate zbilja je neugodno gledati (i dan danas mu je glavni uzor Mick Jagger) pa sam otišao na kat promijeniti košulju. Na putu sam se očešao o Pandoru i Modrobradog Cavendisha koji su u strastvenom klinču napola virili iz rashladnog ormara. Tip je dovoljno star da joj bude tata.

Pandora je moja otkako sam napunio trinaestu i zaljubio se u njezinu kosu boje melase. Samo glumi da je neuhvatljiva. Udala se za Juliana Twyselton-Fifea samo da mene napravi ljubomornim.

To je jedini logičan razlog. Julian je biseksualni poluaristokrat koji povremeno nosi monokl. Iz petnih se žila trudi biti ekscentričan, ali to mu nikako ne polazi za rukom. U suštini je običan, mali čovjek s otmjenim naglaskom. Nije čak ni zgodan. Izgleda kao dvonožni konj. A što se tiče ove ljubavne pustolovine s Cavendishom, tipom koji se odijeva kao klošar, pitam se tko je tu lud.

Pandora je izgledala posebno prekrasno u crvenoj haljini bez naramenica iz koje su joj grudi neprestano bježale. Na prvi pogled, nitko ne bi pogodio da je ona sada doktorica Pandora Braithwaite, koja tečno govori ruski, hrvatsko-srpski i još sijaset malo upotrebljavanih jezika. Više sliči vrhunskoj manekenki koja vlada modnim pistama nego doktorici filozofije. Na tulum je donijela dašak glamura, za razliku od svojih roditelja koji su, kao uvijek, bili odjeveni kao bitnici iz pedesetih − u dolčevite i samterice. Nije čudo što su bili mokri od znoja dok su đuskali na Chucka Berryja.

Pandora mi se osmjehnula vraćajući lijevu dojku natrag u haljinu, a meni se srce raspuklo. Iskreno je ljubim. Spreman sam čekati dok ne dođe pameti i uvidi kako na svijetu za nju postoji samo jedan pravi muškarac, a to sam ja. Iz tog sam je razloga slijedio u Oxford i privremeno se nastanio u njezinoj ostavi. Tamo sam sada već godinu i pol. Što bude više izložena mojoj blizini, to će prije 15

Sue Townsend

prepoznati moje kvalitete. Svakodnevno trpim poniženja gledajući je s mužem i ljubavnicima, ali sve će mi se to višestruko isplatiti kad postane ponosita majka moje šestero djece, a ja uspješan pisac.

Kada je na satu odzvonilo dvanaest, svi su se uhvatili za ruke i otpjevali „Auld Lang Syne“. Ogledao sam se oko sebe, pogledao Pandoru, Cavendisha, majku, oca, očuha, baku, Pandorine roditelje, Ivana i Taniju Braithwaite pa na kraju psa. Oči mi se napuniše suzama. Skoro su mi dvadeset četiri godine, a što sam postigao u životu? Kad je pjesma zamrla, odgovorio sam na vlastito pitanje − ništa, Mole, ništa.

Pandora je željela prvu noć nove godine provesti u Leicesteru sa Cavendishom, u kući svojih roditelja, ali sam je u pola jedan ujutro podsjetio da su me ona i njezin olinjali ljubavnik obećali odvesti natrag u Oxford. Rekao sam joj: „Za samo osam sati moram se javiti na dužnost u Ministarstvu okoliša. Točno u 8 i 30.“ Ona mi je odvratila: „Isusa ti, zar ne možeš uzeti ni jedan jedini usrani slobodan dan? Zar vječito moraš puzati pred onim sitnim činovničićem Brownom?“ Odgovorio sam, nadam se, dostojanstveno: „Pandora, neki ljudi poštuju svoju riječ, za razliku od tebe, koja si u utorak, drugog lipnja 1983. godine obećala da ćeš se udati za mene čim položiš maturu.“ Pandora se nasmijala prolivši malo čistog viskija iz čaše. „Bilo mi je šesnaest“, rekla je. „Zaglavio si u jebeno davnoj prošlosti.“ Oglušio sam se na uvredu. „Kaniš li me vratiti u Oxford kao što si obećala?“ odbrusio sam joj čisteći kapi viskija s njezine haljine papirnatom salvetom oslikanom sobovima.

Pandora dovikne Cavendishu, koji je na drugom kraju prostorije s bakom vodio razgovor o njezinu psu bez apetita: „Jack! Adrian inzistira na vožnji natrag u Oxford!“ Modrobradi je zakolutao očima i pogledao na sat.

16

Godine divljine

„Imam li vremena za još jedno piće, Adriane?“ upitao je. „Da, ali samo za mineralnu. Voziš, ne?“ odvratio sam.

Ponovo je zakolutao očima i dohvatio bocu Perriera. Prišao mu je moj otac pa su se on i Cavendish prisjećali „dobrih, starih vremena“ kad su mogli popiti deset krigli, sjesti u auto i lijepo se odvesti kući, a da im pritom „murja ne visi za vratom“.

Majčinu smo kuću napustili tek u dva ujutro. Zatim smo najprije morali do Braithwaiteovih kako bismo pokupili Pandorin kofer. Sjedio sam na stražnjem sjedalu Cavendisheva Volva i slušao njihove banalne razgovore. Pandora ga zove „Mucica”, a Cavendish nju „Macica“.

Probudio sam se u predgrađu Oxforda, točno na vrijeme da čujem kako šapće: „Onda, kako ti se sviđala gozba u palači Moleovih, Mucice?“ I da čujem njega kako odgovara: „Bilo je fenomenalno vulgarno, baš kao što si obećala, Macice. Ludo sam se zabavio.“ Oboje su se osvrnuli i pogledali me pa sam se morao pretvarati da spavam.

Počeo sam razmišljati o svojoj sestri, Rose, koja je, po mojem mišljenju, krajnje razmažena. Lutkina glava za vježbanje mladih frizerki, koju je tražila za Božić, ležala je zaboravljena i zapuštena na prozorskoj dasci dnevnoga boravka i zurila u jednako zapušten vrt. Njezina podatna kosa, koja se mogla produžavati i kratiti po mjeri, sada je bila beznadno raščupana, a lice umrljano šarenom šminkom. Rosie je tijekom večeri s Ivanom Braithwaiteom plesala na način koji nimalo ne dolikuje osmogodišnjakinji. Izgledali su kao Lolita i Humbert Humbert.

Nabokove, dragi kolego, kad bi barem bio živ da to vidiš. Čak bi i ti ostao šokiran prizorom Rosie Mole koja pući usne u crnom minjaku, ružičastim tajicama i odrezanom ljubičastom topiću! * 17

Sue Townsend

Odlučio sam svakodnevno voditi dnevnik u nadi da će mi život možda djelovati zanimljivije kada ga stavim na papir. Neporeciva je činjenica da ga nije ni najmanje zabavno živjeti. Sušta muka i dosada.

SRIJEDA, 2. SIJEČNJA Jutros sam deset minuta zakasnio na posao. Autobusu je ispao auspuh. Gospodin Brown bio je krajnje nesusretljiv. Rekao je: „Trebali biste si kupiti bicikl, Mole.“ Podsjetio sam ga da su mi u posljednjih godinu i pol ukradena već tri bicikla. Više si ne mogu priuštiti da oxfordske kriminalce opskrbljujem ekološkim prijevoznim sredstvima.

Brown mi je odbrusio: „Onda pješačite, Mole. Ustanite ranije i pješačite.“ Vratio sam se u odjeljak i zalupio vrata. Na stolu sam zatekao poruku u kojoj piše da je u Newport Pagnellu otkrivena kolonija daždevnjaka. Stanište im je nasred nove obilaznice u izgradnji. Nazvao sam Odjel za zaštitu okoliša u Ministarstvu prometa i upozorio izvjesnog Petera Petersona da će radovi na obilaznici na neko vrijeme možda morati biti zaustavljeni. „Ali to nema veze s mozgom“, rekao je Peterson. „Koštalo bi stotine tisuća funti da se pomakne ta prometnica, a sve samo zato da bi se spasila šačica sluzavih gmazova.“ Privatno, dijelim njegovo mišljenje o daždevnjacima. Od njih mi se okreće želudac. Ali plaćen sam da se borim za njihov opstanak (barem pred očima javnosti), pa sam Petersonu održao svoju standardnu bukvicu o zaštiti daždevnjaka (i pritom mu napomenuo kako su daždevnjaci vodozemci, a ne gmazovi). Ostatak jutra proveo sam radeći na slučaju Newport Pagnell.

18

Godine divljine

U stanci za ručak napustio sam Ministarstvo okoliša i zaputio se podignuti sako iz kemijske čistionice. Zaboravio sam ponijeti potvrdu. (Ostala mi je kod kuće, gdje mi je služila kao oznaka za stranicu u Izopćeniku Colina Wilsona. Gospodin Wilson rodom je iz Leicestera, kao i ja.) Žena u kemijskoj čistionici nije mi htjela dati sako, premda sam joj ga pokazao na vješalici! Rekla je: „Na tom je sakou oznaka Britanske legije*. Premlad si da te prime u Legiju.”

Neki se studoš iza mene zahihotao.

Obuzeo me bijes pa sam joj odbrusio: „Očito se ponosite svojom moći zapažanja. Možda biste trebali napisati scenarij za iduću epizodu Inspektora Morsea.“ Ali moja duhovitost nije pala na plodno tlo.

Studoš se progurao pred mene i predao joj smrdljivi poplun, zahtijevajući hitnu uslugu u iduća četiri sata.

Nije mi preostalo ništa drugo doli otići kući i uzeti potvrdu, vratiti se u kemijsku čistionicu, a zatim, sa sakoom u plastičnoj vrećici prebačenim preko ramena, trčati cijelim putem natrag do ureda. Večeras imam spoj naslijepo, a sako mi je jedini pristojan odjevni predmet.

Prošli sudar naslijepo bio je naprasno prekinut kad je gospođica Sandra Snape (dvadesetpetogodišnja vegetarijanka, nepušačica: crna kosa, smeđe oči, metar šezdeset sedam, ugodna za oko) žurno napustila Burger King tvrdeći da je ostavila upaljen plin pod čajnikom. Uvjeren sam, međutim, da je čajnik bio puki izgovor.

Kada sam se te večeri vratio kući, primijetio sam da mi se otparao rub na vojničkom kaputu. Žene ne vole odrpance.

S pauze sam na posao zakasnio dvadeset pet minuta. U odjeljku me dočekao Brown. U šaci je stezao moje obrasce o daždevnjacima * Kraljevska Britanska legija, dobrotvorna organizacija koja pruža pomoć ratnim veteranima.

19

Sue Townsend

u Newport Pagnellu. Očito mi se potkrala pogreška u prikazu broja daždevnjaka rođenih 1992. godine. Umjesto 1200, napisao sam 120 000. Svakome bi se to moglo dogoditi. „Velite, sto dvadeset tisuća daždevnjaka u 1992. godini, Mole?“ prezrivo će Brown. „Dobri puk Newport Pagnella jamačno grca pod bujicom vodozemaca.“ Službeno me ukorio zbog nepoštivanja satnice i zapovjedio mi da zalijem kaktus. Zatim se vratio u svoj ured ponijevši obrasce.

Izgubim li posao, gotov sam.

23.30 Cura s kojom sam imao sudar nije se pojavila. Čekao sam je dva sata i deset minuta u Burger Kingu u središtu grada. Baš ti hvala, gospođice Tracy Winkler (povučena plavuša, dvadeset sedam godina, nepušačica, mačke i šetnje prirodom)!

Ovo je posljednji puta da pišem na broj oglasa iz Oxford Maila.

Od sada se držim isključivo osamljenih srdaca iz književnog časopisa London Review of Books.

ČETVRTAK, 3. SIJEČNJA Imam groznih problema sa seksualnim životom. Svode se na to da nemam seksualni život. Odnosno, nemam ga s nekom drugom osobom.

Noćima budan ležim u postelji pitajući se zašto? Zašto? Zašto?

Jesam li nakazan, prljav, odbojan? Ne, ništa od navedenog. Izgledam li normalno, jesam li čist, jesam li ugodno društvo? Da, sve navedeno. Zašto onda ne uspijevam odvući u krevet nijednu djevojku prosječna izgleda?

Lučim li nekakav smrad koji osjećaju svi osim mene? Ako je tako, molim Boga da mi to netko kaže pa da potražim pomoć specijalista za žlijezde.

20

Godine divljine

U tri ujutro san su mi prekinuli zvuci grubog kršenja javnog reda i mira. To samo po sebi nije neuobičajeno, jer ova zgrada pruža krov nad glavom mnogim ljudima, od kojih je najviše bučnih, pijanih studenata što bdiju do kasno u noć raspravljajući o kakvoći različitih vrsta piva. Sišao sam u pidžami taman na vrijeme da vidim kako Tariqa, iračkog studenta koji živi u podrumu, odvodi grupa muškaraca nalik na gangstersku bandu.

Tariq je zavapio: „Adriane, spasi me!“ Rekao sam jednom od gangstera: „Pustite ga, inače zovem policiju.“ Tip sa slomljenim nosom mi je odvratio: „Mi smo policija, gospodine. Prijatelj vam je dobio izgon iz zemlje, prema nalogu Ministarstva unutrašnjih poslova.“ Na vrhu stuba pojavila se Pandora. Budući da je tek ustala iz postelje, bila je oskudno odjevena. Svojim je najautoritativnijim glasom upitala: „Zašto će gospodin Aziz biti deportiran?“ „Zato“, odvrati joj jedan što sliči na razbojnika, „što nazočnost gospodina Aziza ne pridonosi javnom dobru, iz razloga nacionalne sigurnosti. Kao, niste čuli da smo u ratu, ha?“ nadoda mjerkajući Pandorinu satensku spavaćicu kroz koju su joj se jasno ocrtavale bradavice na grudima.

Tariq je povikao: „Ja sam student koledža Brasenose i član Mladih konzervativaca: ne zanima me politika!“ Nije mu bilo pomoći pa smo se Pandora i ja vratili u krevet. Na moju veliku žalost, ne u isti krevet.

Sutradan ujutro oko devet sati, nazvao sam našega stanodavca Erica Hardwella na mobitel i upitao ga mogu li se useliti u podrumski stan koji je upravo ispražnjen. Već mi je pun kufer života u Pandorinoj ostavi. Hardwell je bio loše volje jer sam ga uhvatio usred prometne gužve, ali pristao je pod uvjetom da mu ostavim 1000 funti pologa, platim stanarinu tri mjeseca unaprijed (1200 funti) 21

četvrtak, 3. siječnja Imam groznih problema sa seksualnim životom. Svode se na to da nemam seksualni život. Odnosno, nemam ga s nekom drugom osobom.

Otkako ga je Pandora napokon nogirala, Adrian Mole zatekao se u nezavidnom položaju. Živi s ljubavlju svojeg života koja se ljubaka s drugim muškarcima.

Da stvar bude još gora, dok mu karijera tone sve dublje, od uredskog štakora u državnoj službi do perača suđa u Sohou, uviđa da mu njegov epski roman, Oj! Brdovite zaravni moje domovine, neće priskrbiti lovorike književne kritike kojima se nadao.

Klasik. Dnevnici Adriana Molea subverzivni su do srži. Istinski junak našega doba. richard ingrams Jako, jako duhovita knjiga. sunday times

Ali Adrian će uskoro otkriti da nevjerojatne i divne stvari mogu propupati čak i usred divljine…

www.mozaik-knjiga.hr

99,00 kn ISBN 978-953-14-1657-3