Slavomir C. Miljević
SLAVOMIR C. MILJEVIĆ Pula s.c.miljevic@inet.hr
SUSTAV UPRAVLJANJA KVALITETOM U OKVIRU PRIRODNOG MODELA UPRAVLJANJA DRUŠTVENIM SUSTAVIMA Stručni rad / Professional paper Sažetak Opće je poznata i notorna činjenica, da niti jedan procesni sustav, unutar svog višeg složenijeg okruženja, ne može egzistirati na način a da se ne pridržava njegovih procesnih načela i pravila. U suprotnom slijedi izvjesnost njegove drastične promjene, uzrokovane utjecajima tog okruženja. Sukladno ovomu, slijedi zaključak koji se nedvojbeno može primijeniti i na situaciju u kojoj se Društveni sustav i njegovi ekonomsko-proizvodni dijelovi nalaze. To ima reći; ako je današnji ljudski Društveni sustav u krizi (a evidentno jest), niti bilo koji od njegovih konstitutivnih dijelova ne može biti u boljem stanju. Ako su u krizi njegovi ekonomsko-proizvodni i socijalno-sigurnosni aspekti, onda se isto mora odnositi i na njihove instrumente kojima oni održavaju stabilnost vlastitog procesa i strukture. Jedan od takvih instrumentarija je i Sustav upravljanja kvalitetom. Stoga se, generalno gledano, logičkim i čini zaključak o „neophodnom povratku društvenih pravila i zakona, pod okrilje prirodnih načela i zakonitosti“!? Ključne riječi: društveni sustav, načela i zakonitosti, globalni kapitalizam, mehanicistički sustav, organički model 1. UVOD Malo je tko od gospodarstvenika u današnje vrijeme nesvjestan sveopće krize na razini Društvenog sustava kao cjeline. Ono što većina možda i nije osvijestila, dva su osnovna područja u svojoj ulozi izvorišta uspostavljenih poremećaja. Riječ je, s jedne strane, o tzv. „načelu globalnog tržišta“, a s druge, svojevrsnom „udaljavanju društvenih procesa i njihovih zakonitosti od prirodnih načela i zakonitosti“, čijim bi interaktivnim strukturnim dijelom morali biti. Samim time – kroz decenije, iz razloga općih i zajedničkih interesa, razvijane i prihvaćene međunarodne norme – sve više ukazujući na povišeni stupanj vlastite nemoći, u biti, potvrđuju generalno prirodno načelo po kojemu „globalni zakon mora vrijediti na svim razinama ili ga jednostavno neće biti“. Posebno, kada se radi o spomenutom globalističkom načelu. Nastalo kao posljedica posvemašnjeg informacijskog povezivanja ovo je načelo, na žalost, omogućilo da se u standardne demokratske postupke odlučivanja i upravljanja, ubaci kvazipostupak odlučivanja putem virtualnih istina manjine. Unutar novo uspostavljenih okvira virtualne realnosti, ovakvom je paradigmom upravljanja istodobno započeo i proces dezintegracije postojećih državnih i demokratskom odlukom prihvaćenih zajedničkih pravnih sustava i njihovih normi. Može se mirno ustvrditi da je na taj način aktivirana i kriza demokracije kao takve. 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 325 -
Slavomir C. Miljević
U tim okolnostima i svi dosadašnji međunarodni standardi u postojećem obliku, ne samo da dolaze pod znak pitanja, nego se već sada ozbiljno propituje njihova temeljna uloga. Inzistiranje na njihovoj egzistenciji - posebno onih iz područja „Sustava upravljanja kvalitetom“ iznjedrenih iz temeljnih demokratskih prava, načela i zakonitosti - kao da se ništa u Društveno-ekonomskom sustavu ne događa, sve češće dovodi do pitanja i njihove smislenosti i opravdanosti. Na taj način notorna činjenica po kojoj: „ako optimalno ne funkcionira određeni sustav ne mogu funkcionirati niti njegovi strukturni dijelovi“, i nije ništa drugo doli potvrda maločas spomenutog globalnog načela. No, da vidimo gdje je i kako započeo cjelokupni proces i zbog kojega se pokazuje kako su sve više u pravu oni pojedinci koji sve glasnije zagovaraju i ukazuju na neophodnost hitnih i drastičnih promjena postojećeg društveno-gospodarskog sustava i njegovog instrumentarija? Koji su to, konačno, jednako tako notorni razlozi zatraženih promjena? Sve se, zapravo, odvijalo kroz dvije osnovne faze. 2. SUSTAV UPRAVLJANJA KVALITETOM U OKVIRU
PRIRODNOG MODELA UPRAVLJANJA DRUŠTVENIM SUSTAVIMA 2.1 Globalni kapitalizam i mehanicistički model Prva faza, ili tzv. „globalni kapitalizam“ započela je iza drugog svjetskog rata. Obilježavali su je socijalni ugovori između uprave i radnika i njihova međusobno utvrđena pravila igre. Uz usklađivanje poslovnih ciklusa nacionalnih ekonomija odlukama vlade putem kamatnih i poreznih instrumentarija, ta pretežitost unutarnjih ekonomija pokazala se dobrom osnovom za inače neophodni brzi uspon svekolikog društvenog razvoja. I tako sve do početka sedamdesetih godina kada se na sceni sve očitije pojavljuju prvi modeli novog tzv. „financijskog kapitalizma“ i globalnog tržišta. Napuštanje dotadašnjih oblika društvenog dogovaranja; deregulacija i liberalizacija financijske razmjene s pratećim zakonodavnim promjenama, kroz odgovarajuće organizacijske oblike (MMF – WTO…) ubrzo su uspostavili i prve zajedničke forme ekonomske discipline. Strukturiranje aktivnosti oko mreža financijskih tokova; povezivanje aktivnosti na sve višoj globalnoj razini, umjesto dotadašnjeg osnovnog motiva kontinuiranog društvenog razvoja, doveli su do isključivosti financijskih interesa. Činjenica da je kapital, zahvaljujući naglom razvoju informacijskih mreža, sve više prebacujući se kroz njihove globalne niti funkcionirao u sadašnjem vremenu, dovela je da se novi motiv opredmeti i potvrdi u mnogo većim profitnim maržama u odnosu na one koje su se postizavale u dotadašnjim izvornim ulaganjima. Zamjena zlata i novca apstraktnim “financijskim proizvodima” s virtualnom papirnom vrijednošću potom, u tako uspostavljenim modelima globalnih transakcija i poslovanja dovela je i do sve većeg značaja “računalnih modela”. Temeljeni na subjektivnim percepcijama njihovih autora i operatera ubrzo su pokazali svoj negativistički utjecaj i na području određivanje vrijednosti nacionalnih valuta. Valute, kao izraz potrebe trenutka a ne objektivne ekonomske podloge, dovele su do smanjenja objektivnih mogućnosti nacionalnih vlada da same vode vlastite ekonomske politike. Zbog “bijega kapitala” destabilizacija i kriza - prvenstveno manjih gospodarstava uzrokovala je rast potrebe za sredstvima i nova zaduživanja kod onih institucija koje su tim kapitalom raspolagale. Pri tomu i nije potrebno posebno naglašavati kako je tzv. „kategorija vlasnika računalnih modela“ i posjednika kapitala, u svojoj biti, ostala jedna te ista. Iza svega – upravo s početkom novoga milenija – mnogima je konačno postalo bjelodano, kako tržište koje ne uvažava slobodu određivanja cijena i njihove korekcije s osnova 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 326 -
Slavomir C. Miljević
suglasnih volja stranaka u postupku i sukladno promijenjenih objektivnih okolnosti; odnosno tržište koje ne dopušta razvoj temeljnog načela opredmećenog u nesmetanom protoku roba i usluga i ne može biti „tržište“. Ekonomija, zasnovana na unaprijed utvrđenim i međusobno usklađenim pravilima njenih sudionika, još i mnogo manje. Sve je više postajalo jasno kako je prestanak stvarnog i objektivnog tržišta – postajući svojevrsnom „mrežom uređaja“ programiranih u jednom jedinom cilju - već odavno, umjesto dotadašnjeg društveno-gospodarskog, uspostavio novi „mehanicistički sustav“!? Drastično suženi dotadašnji široki ekonomski mehanizmi, doveli su skoro do potpunog izjednačavanja s cjelinom društvenog sustava, a temeljni postulat o „slobodnoj razmjeni i kolanju roba“, sve se više odnosio samo na neke od najjačih sudionika. Njegove funkcije, reducirane na sužena ekonomska načela, u konačnici dovele su i do promjene osnovnog cilja. Novac kao instrumentarij za proizvodnju novca, umjesto dotadašnjih osnovnih motiva razvoja društva kao takvoga, prešle su u ulogu novca kao jedinstvene podloge sveopće moći. Uspostavljeni mehanicistički model funkcioniranja Društvenog sustava i njegovih gospodarsko-političkih strukturnih dijelova, sa svoje strane – potpuno gurnuvši interes pojedinca na margine događanja i življenja – istu je pretvorio u skupove međusobno precizno uklopljenih i procesno povezanih dijelova. I ništa, osim njih. Proizvodnja, marketing, financije, resursi unutar gospodarskih jedinica, postali su funkcijskim dijelovima povezanima jedinstvenim informacijskim koridorima. Ljudi unutar njih, kao jedini kompetentni nositelji osnovnih procesnih funkcija, također. 2.2 Prirodni sustav kao podloga Takav model u kojemu se, putem unaprijed donesenih postupaka i procedura od strane menadžmenta, proces organizira (često i nameće) s potpuno odvojenim funkcijama uprave i radnika, odista i ne može biti ništa osim stroja za proizvodnju novca. Jer, ako je nešto „stroj“ onda ono, sukladno vlastitom sadržaju, može uz neophodne i kontinuirane promjene „dijelova“ (čitati: uposlenika) i uz promjena inputa, funkcionirati samo na jedan jedini mogući način. Način je to da uvijek slijedi uvijek jedan te isti konačni cilj; bez obzira na eventualne signale o neophodnosti promjene i prilagođavanja koji stižu s najniže (inače, prve „radničke“) interakcijsko-funkcijske razine. Stoga i postojeći društveno-gospodarski mehanicistički model, koji ne uvažava zakonitosti višeg sustava čijim je pripadajućim dijelom (dijelom sabijenim u nekriterijsku i neelastičnu globalističku opnu), sve više dokazuje kako će njegova pretežitost odrediti i formu, odnosno strukturu njegovih dijelova. Određivat će je sve do onog najnižeg, uspostavljenog u funkciji „Čovjeka-osnovne informacijske jedinice“, a preko njega i do njegovih kompetentnih aktivnosti kao „Osnovne organizacijske funkcije“. A ako se objektivne okolnosti ne uvažavaju (primjerice: nemogućnosti stalnog i ujednačenog rasta zbog sve manjih prirodnih resursa ili narušene prirodne ravnoteže; ili zbog sve višeg stupnja fluktuacije izvršitelja na operativnim razinama, s posljedicom niže razine kompetentnosti), jedini mogući i posve izvjesni rezultat raspad je takvog sustava. Od sve više nataloženih suprotnosti – koje će i same iskoristiti spomenute „informacijske koridore“ – do sve usporenijih procesa unutar takvog sustava, relativno je kratak korak. Obzirom proizvodno-ekonomski odnosi (posebno u dijelu stjecanja i raspodjele) određuju Društvenu formu, jasno je o kojem se modelu radi kada se započne analizirati poremećaj obrazaca društvenih odnosa i njihovih formi. Mogu biti sve, samo ne kompatibilni i koherentni s vlastitim prirodnim okruženjem i njegovim zakonitostima. Da bi se bolje razumjela izrečena tvrdnja, potrebno je podsjetiti kako je Prirodni sustav determiniran svojim sposobnostima: 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 327 -
Slavomir C. Miljević
- autonomnosti - samorazvoja - samoregeneracije - samoregulacije - učenja, koje njega, bez i jednog izuzetka, konstituiraju kroz nesporni organički model. U posvemašnjim interaktivnim odnosima unutar Prirodnog sustava, kada je unutar neupitne jedinstvene informacijske cjeline „Sve povezano sa Svime“, pojam i načelo „organičnosti“ nameće se kao jedino moguće i adekvatno. Sukladno rečenom, nije potrebno naglašavati kako se unutar takvoga organičkog modela svi procesi i događanja odvijaju putem najmanjeg utroška energije, za najkraće vrijeme i s najvećim mogućim efektom. Kao jedno od temeljnih prirodnih načela, ovo tzv. „3N-načelo“, mnogima je poznato i u ulozi osnovne definicije „Inteligencije Univerzuma“. Da se ne bi upadalo u uvijek otvorenu stupicu pomiješanih pojmova, a još više kontraproduktivnog „sabiranja baba i žaba“, neophodno je moći barem u okviru osnovnog znanja razlikovati osnovne elemente obaju sustava. U tom nastojanju ne gubi se iz vida kako je Prirodni sustav (time i svi njegovi dijelovi) strukturiran u obliku mreže. Pri tomu, čin postojanja „pod-sustava“ logički podrazumijeva i postojanje „pod-mreža“, koje tada nisu samo bitne zbog svoje organičke povezanosti nego i zbog činjenice ukazivanja na njihovu istovremenu dimenzijsku različitost. Na različitost njihovih osnovnih funkcija, također. Upravo je ta mrežna struktura razlogom da se niti jedan od njenih dijelova (za razliku od današnje prakse) ne smije smatrati više ili manje bitnim. Baš suprotno. Sve ulazne komponente – zvale se one resursi, hrana, informacije, ili koji od uspostavljenih procesa – njenim su bezuvjetno povezanim gradbeno-funkcionalnim elementima. Ne znati to (poput aktualnih dnevnih primjera), znači neposredno utjecati na povišenje inherentnih obrazaca unutar sustava, s njihovom ulogom budućeg sjemena njegove izvjesne destrukcije. Na taj način uspostavljaju se i neophodni razlikovni „dokazi“ (atributi) na uspostavljenoj relaciji prirodnih i društvenih mreža; odnosno njihovih sustava. Tako ispada da „dokazi za društveno-mehanicističku mrežu“ podrazumijevaju: - praksu u kojoj je funkcija i moć značajnija od ljudi u njihovoj ulozi osnovnih kreativnih i informacijskih jedinica kao dijelova bio-mreže; - kontinuitet i dugotrajnost organizacijsko-funkcionalnih oblika, uz istodobni paradoksalni diskontinuitet njihovih nositelja, izražen kroz visoki stupanj već spominjane fluktuacije; - procesni formalizam, s podrazumijevajućim strogim pridržavanjem pravilnika i procedura i s njihovom objektivnom nemogućnošću da „odjekuju sukladno zahtjevu situacije i danih okolnosti“. Na drugoj strani atributi „društvene-bio mreže“ (one koja prihvaća i inkorporira spominjana prirodna načela i zakonitosti) su: - zajednička praksa i sudjelovanje - elastično-pretapajuće granice značenja - potpuna informiranost po pripadajućim procesnim razinama – pri čemu se ona skoro trenutačno transformira u osobinu identifikacije i pripadanja sustavu - neposredni odgovor na svako od vanjskih ili unutarnjih pobuđenja, kao i njihovo registriranje u trenutku nastanka. Kako se, sa svoje strane, u tom modelu informacija reciprocitetno kreće uspostavljenim itinerarom od „općeg“ prema „pojedinačnom“, odnosno od „strateške“ do „operativne“ razine upravljanja sustavom i uz konstantu „3N-inteligencijskog načela“, nije neophodan visoki stupanj mudrosti za zaključak o ovako uspostavljenim komparativnim prednostima. Potom, o neophodnosti transformacije „ekonomske kompanije“ u organičku „kompaniju koja uči“, još i manje.
13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 328 -
Slavomir C. Miljević
2.3 Kompanija koja uči Umjesto ekonomskog sustava kojemu je jedini cilj profit po svaku cijenu, sukladno uspostavljenom inercijskom razvoju, on će se sve više transformirati u sustav/kompaniju čiji je konačni cilj dugoročno preživljavanje na opću i pojedinačnu korist. Upravo onako, kako to i Priroda sama čini. Taj svojevrsni „prijelaz“ iz društveno-ekonomske u biološku mrežu sa svim njenim osnovnim atributima, premda se na prvi pogled činio kompliciranim i teškim za provođenje, može započeti već jednostavnom promjenom promatračkog rakursa. Potrebno je tek, o njemu misliti kao o svakom živom biću. Cjelokupni prijelaz iz „Organizacijsko-formalno-dizajniranih“ u „Neformalnu samoodnosnoautokretavinu mrežnu strukturu“ odvijat će se bez posebnog napora ukoliko se slijede i razumiju četiri osnovne osobine Prirode kao cjeline. Pritom se ne smije gubiti iz vida da se uspostavljanje bilo koje nove mreže (odnosa ili procesa, sve jedno je) odvija na samo dva moguća načina. Na način „prijenosa dijela osnovne ili generalne funkcije“, odnosno na „način stvaranja potpuno nove i kompletne mikro-mreže“. Tim će se postupkom ova druga potom nastaviti samorazvijati u smjeru potpuno nove „osnovne operativne funkcije“, čiji će izvor i dalje ostati u temeljnim osobinama živih prirodnih sustava. Prvenstveno, one prvo spomenute. Naime, čin uspostavljanja samostavarajućih mreža, (ili, kako ga neki doživljavaju u njegovoj mentalnosti kao samoodnosno-autokreativni proces), odista jeste prva osobina prirode i temelj svekolikog postojanja. Činjenica da se već spominjana „osnovna operativna funkcija“, kao rudimentarni oblik živoga sustava, hrani i interaktira kontinuiranim dotokom materije i energije, sa svoje strane govori o uspostavljanju tzv. „3N-uravnotežene-neravnoteže“. Ta uravnoteženo-neravnotežna struktura, kroz uspostavljene procesne modifikacije konačno stiže i do razine „samopromjene“ u kojoj su strukturno i procesno uključene svih pet spomenutih „osnovnih potencijala Prirode“. Stigavši konačno do kritične točke razvoja (u kojoj se „kvantiteta“ transformira u „kvalitetu“), stječe pravo nositi naziv „druga osnovna prirodna osobina “. Od tog trenutka cjelokupni proces može imati samo dvije mogućnosti. Nastaviti starom stazom, ili s „križanja“ krenuti potpuno novim smjerom nove forme, novog sadržaja, procesa, ili funkcije - jeste „treća osnovna osobina Prirode“. Obzirom je nakon prethodna tri specijalistička koraka potpuno izvjestan nastanak novog oblika s pripadajućom strukturom i funkcijom, reći kako je četvrta osnovna osobina Prirode „samoorganiziranje osnovne operativne funkcije“ kao osobine kreacije, umjesto iznenađenja postaje logičkim slijedom stvari. Tada već i laičkom umu postaje jasno da će broj promjena, odnosno broj prijeđenih „križanja“ istovremeno određivati i stupanj složenosti novoga sustava. Postat će jasno da svaki stupanj razvoja ovisi od dosegnutog stupnja samoodnosne-autokreativnosti, odnosno dosegnutog stupnja upravljanja samim sobom. Iz takvog zaključka, automatski će iznići i novo praktično pravilo koje će moći poslužiti u ulozi još jednog od osnovnih kriterija za svako od budućih modela upravljanja sustavom. Biti će to pravilo s kojime će se moći pratiti i ocjenjivati svaka faza promjene kroz koje postojeći sustav mora proći na putu vlastitog „reinženjeringa“. Glasit će ono, da: „što se više upravlja sustavom, to je stupanj njegove organičnosti niži“. A kada to jeste, onda je udaljenost njegovih pravila od neophodnih prirodnih još i veća.
13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 329 -
Slavomir C. Miljević
Naime, ako u bilo što ne bi trebalo sumnjati onda je to notorna činjenica, po kojoj je čovjek ne samo „osnovna informacijska jedinica“, već je i „osnovna operativna funkcija“ svakoga sustava u kojemu egzistira. Sukladno sveopćem Zakonu jedinstvene informacijske cjeline, netom spomenuto četvrto kreativističko načelo, već time, ne može a da se ne odnosi i na čovjeka samoga. Odnosi se i uvjetuje ga, na način i u tolikoj mjeri, da će upravo od njegovog osobnog razvoja u konačnici ovisiti rast i razvoj bilo kojega od sustava u čijem je on sastavu. Ne respektirati činjenicu – također proizašlu iz istog osnovnog pravila – kako svaka „osnovna operativna funkcija“ u sebe uključuje najmanje dva elementa (prijenosnik informacija i prijenosnik kreativističkog poticaja) značilo bi potvrdu posvemašnje nekompetentnosti kreatora i upravitelja sustava. Obzirom Priroda, unutar pripadajućeg „3N-inteligencijskog koda“, uspostavlja svaku od funkcija za svaku od procesnih ili strukturnih razina, razloga da se isti model ne primjeni i unutar Društvenog sustava i dijelova njegove strukture ne bi trebalo biti. Na drugoj strani, za one koji još uvijek ne vladaju prirodnim načelima i zakonitostima, otvoreno je pitanje kako to praktično učiniti? 2.4 Koraci u promjenu postojeće paradigme Što treba učiniti u cilju uspostavljanja novih razvojnih koraka upravljanja sustavom? Odluka o napuštanju „starog“ modela i uvođenje „novog“ modela upravljanja sustavima, na prvom je mjestu! Da bi se izbjegle početne nesukladnosti i nerazumijevanja u tim prvim koracima promjene upravljačke paradigme potrebno je što je moguće jasnije osvijestiti temeljne razlike između starog i novog modela. „Stari model“, kontinuirano analizirajući, u biti, dijeli organički povezane elemente i funkcije na osnovne strukturno-upravljačke činitelje. Imajući u vidu da mu je temeljni motiv subjektivno i unaprijed određeni cilj, do njega stiže izdvojenim procesima i na način da raspoloživim instrumentarijem upravljanja štiti njihovu stabilnost i funkcionalnost iznad svega. Time se i većina organizacijskih modela, već po prirodi stvari, uspostavlja samo radi neophodne podrške već dizajniranim procesima. Ne, dakle, i Sustavu kao cjelini. Nasuprot njega „Novi model“ - s osnova prirodnih načela i zakona - sve procesne modele sintetizira u jedan jedinstveno-funkcionalni. Činom uspostavljenih funkcionalnih interakcija u njemu, on, zapravo, uvjetuje egzistenciju i razvoj tih modela povezivanjem u jedinstvenu organičku formu. Od nje do organičkih osobina cjeline sustava, skoro da i nema „pomaka u fazi“. Jedino što je potrebno učiniti u tom međuprostoru je voditi računa o tzv. „VTV-kodu“. Naime, rečeno je već kako čovjek unutar prirodnih okvira ima ulogu „osnovne informacijske jedinice“ i baš zbog nje ne može funkcionirati (opstati još manje) bez da se pridržava posebnih „preduvjetnih elemenata“. Uobičajeno iskazani kroz spomenuti „VTV-kod“ (koji izraz dodatno naglašava njihov značaj), pojavljuju se: Veza; Temelj i Vrijeme. Govoreći o nerazdruživoj informacijsko-interakcijskoj povezanosti Osobnog čovjekovog polja i Prirode kao cjeline, Veza podsjeća na „Svepostojanje“ kao jedinstvenu informacijsku cjelinu u kojoj ne može opstati značenje „manje ili više bitnog“. Dijela, procesa ili informacije, sve jedno je. Na drugoj strani Temelj bilo koje od uspostavljenih struktura i unutar njihovih odnosa, sva su očitovana ili neočitovana načela i zakoni. Pri tomu se ne gubi iz vida kako su oni (obzirom je ljudska sposobnost poimanja u pitanju) tek izrazom dosegnutog stupnja spoznaje i interakcije s tim sveokružujućim Sustavom. 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 330 -
Slavomir C. Miljević
I konačno Vrijeme – kao evidentno subjektivan psiho-fizički aspekt i doživljaj – zaslužno je za uspostavljanje dimenzijskih granica unutar koji će se prethodna dva elementa uvjetovanosti, očitovati. Zaključak koji potom slijedi, više je no jednostavan. Ne postoji niti jedan od objektivnih razloga ili okolnosti zbog kojih se ovaj kod ne bi s jednakom efikasnošću mogao primijeniti u bilo kojem od dijelova Društvenog sustava; ili u njemu kao cjelini. Kada se takvo što zna, u obliku neophodnog temelja predstojeće gradnje dovoljno je tek utvrditi koja od funkcija(e) pripada kojoj od razina. Dovoljno ih je, na svakoj od njih, dodijeliti svakom od kompetentnih izvršitelja – koju i on sam prihvaća kao osobni odabir - pa će se kroz tako uspostavljeni organički model cjelokupni mehanizam potpuno automatski pokrenuti u željenom smjeru. Izvršitelj koji sebe doživljavao kao dio projekta, kroz poziv da sudjeluje u procesu dizajniranja i kroz vlastito uključenje u njega, u biti, postaje temeljnom šifrom njegovog uspjeha. Dovoljno je sjetiti se samo instituta „brain-storminga“ pa će sve na mah postati jasno i neupitno. Pojedinci „pozvani“ u proces promišljanja; pojedinci koji osjećaju da u tom promišljanju ima mjesto i za njih, kao i svaka informacijska jedinica, naprosto slijede vlastiti nagon za stvaranjem zbog čega se bez ikakve prsile ili nagovaranja jednostavno uključuju u projekt kao njegovi potpuno funkcionalni dijelovi. Takva vrsta „uključenja“ osim što jeste temeljna šifra, istovremeno rađa osjećaj „partnerstva“ u kojemu uspostavljena sistematizacija radnih mjesta i razlike u osobnim primanjima, ne moraju imati presudno značenje. Upravo obrnuto. Ako išta partnerstvo može ponuditi kao stvarni efekt onda je to stvaranje „tima“; stvaranje „ekipe“ koja biva u stanju ponuditi jednostavne funkcionalne odgovore i na najsloženija tekuća operativno-organizacijska pitanja. Složeno-jednostavni odgovor, strukturiran od „3N inteligencijskih procesnih koraka“, uvijek za sobom povlači posljedicu višeg stupnja zajedničkog znanja koje i nije ništa drugo do novi oblik (neki tvrde: stanje zajedničkog polja svijesti) strukturiran od individualnih segmenata specijalističkih znanja njihovih posjednika. Mogućnost da se kasnije novi oblik uvede u „know-how zonu“ i da u svojoj specijalističkoj objavi služi za derogiranje dotadašnji generalnih postupaka i pravila, osim što će potvrđivati jedno od temeljnih načela rimskoga prava, istodobno će sugerirati i na opravdanost novog upravljačkog modela. Model je to po kojemu svaka od procesnih naredbi i ne mora stizati iz jednog jedinstvenog zajedničkog stožera. Temeljni razlog takvom uvjerenju proizlazi i iz činjenice da se niti jedan jedinstveni cilj ne mora realizirati isključivo kroz naredbodavni i subordinacijski model upravljanja. Gledajući s generalnog aspekta, jedinstveni cilj toliko ne uvjetuje postojanje prijenosa naredbi koliko inzistira na odgovarajućoj procesnoj i funkcionalnoj koordinaciji. Takvim modelom, u kojemu opada razina „upravljanja“ a rastu spominjane osobine autonomnosti, samorazvoja, samoregulacije, samoregeneracije i učenja konačno će se uspostaviti funkcionalni oblik u kojemu Sustav (kao svako živo biće) „upravlja samim sobom“, kroz novo uspostavljene postupke „vođenja“. 3. ZAKLJUČAK I da ne bi bilo nepotrebnih zabuna; niti jedna od spomenutih osobina ne pretpostavlja praksu odsutnosti, inače neophodne strukturno-organizacijske subordinacije. Cijela mudrost iskazuje se kroz jednostavnost da će svaka od viši razina, putem svoje funkcije, istu obavljati na način da niti u jednom trenutku ne prelazi uspostavljene procesne okvire. Još i manje će smeti prelaziti granice temeljnog pravila opće funkcionalnosti, po 13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 331 -
Slavomir C. Miljević
kojemu je: „Svaki kraj i najviši stupanj prethodne, najniži početni stupanj naredne funkcije“. Ili, procesnog koraka; sve jedno je. Procesa kao cjeline, još i više. U tom novom procesnom modelu Društveni sustav (ili bilo koji od njegovih pod-sustava) zadržat će i dalje svoje osnovne osobine, pa će (baš kao i Priroda) putem vlastite strukture, funkcije i cilja osiguravati, koliko neophodnu stabilnost i kontinuitet uspostavljenih pripadajućih procesa, toliko i vlastitu strukturu. Činjenica da će - za razliku od Prirode koja pretežito koristi elemente nagona – Društveni sustav za postizanje cilja koristiti svoju mentalno-voljnu sposobnost koja raste količinom novousvojenog znanja, samo će drastično ubrzati započetu transformaciju. I već prvim narednim korakom dokazivati opravdanosti i kvalitetu započetih promjena. Kroz organičnost kao temeljni model; putem korištenja organičkih alata (informacija – komunikacija – mreža), koji i nisu drugo do novi eufemizam za stari termin upravljanja; kroz organičku interakciju alata svake od procesnih razina, ništa se ne može dogoditi a da se ne iskaže i kroz novu kvalitativnu razinu. I upravo tada pitanje „kvalitete“ kao procesno-strukturni (ali i operativni) element, pokazat će se u svoj svojoj novoj pojavnosti i vrijednosti. Tako uspostavljeni sustav i „upravljanje“ njime, neće moći a da se istovremeno ne objavi i kao „Novi sustav upravljanja kvalitetom“. Tada će biti svejedno da li se radi o Društvenom sustavu kao cjelini, ili je možda riječ o kojem od njegovih dijelova poput državne ili lokalne samouprave; poput društvenih ili gospodarsko-ekonomskih organizacija. LITERATURA 1) S.C. Miljević, Upravljanje energijama sustava – Natural management, Hrvatsko društvo menadžera kvalitete, Zagreb, 2012 A QUALITY-MANAGEMENT SYSTEM WITHIN A NATURAL MODEL OF SOCIAL-SYSTEM MANAGEMENT Summary It is a widely known and notorious fact that no procedural system, within its own higher, more complex environment, can exist in a way that does not adhere to its procedural principles and rules. Otherwise there follows the certainty of its drastically changing, caused by the influences of that environment. Accordingly, a conclusion follows that can undoubtedly also be applied to the situation in which the social system and its economic-productive parts are found. That means, if today’s human social system is in crisis (and clearly it is), none of its constituent parts can be in better condition. If its economic-productive and social-security aspects are in crisis, then the same must apply to their instruments through which they maintain the stability of their own process and structure. One such instrument is a Quality-Management System. Thus, generally speaking, there forms a logical conclusion on the "inevitable return of social rules and laws, under the auspices of natural principles and legalities"!? Keywords: social system, principles and legalities, global capitalism, mechanistic system, organic model
13. HRVATSKA KONFERENCIJA O KVALITETI I 4. ZNANSTVENI SKUP HRVATSKOG DRUŠTVA ZA KVALITETU, Brijuni 9. – 11. svibnja 2013. g. - 332 -