Predstavnici Fakulteta za tehničke studije učestvovali su na sajmu tekstilne tehnologije Textile Week Adria, koji je održan 25. i 26. septembra 2024. godine u Sarajevu.
Ovaj događaj okupio je vodeće stručnjake, akademske predstavnike i studente iz oblasti tekstilne industrije na predstavljanju repromaterijala, tehnologija i procesa u proizvodnji i doradi tekstila- od modne preko dekorativne industrije i tehničkog tekstila. Organizator ovog značajnog skupa bio je PRINT Magazin iz Hrvatske, koji kontinuirano doprinosi promociji inovacija i napretka u tekstilnim tehnologijama.
Uz izložbeni dio, bio je zastupljen i edukacijski s predavanjima o novim trendovima i raznim popularnim temama iz industrije. Prof. dr. sc. Samir Pačavar, voditelj studijskog programa „Tekstilno inženjerstvo i modni dizajn“, održao je inspirativno predavanje na
temu „Nanotehnologija u tisku tekstila“. Njegovo izlaganje pružilo je uvid u savremene trendove i mogućnosti primjene nanomaterijala u tekstilnoj industriji, s posebnim naglaskom na inovativne metode i tehnička rješenja koja unapređuju kvalitet i funkcionalnost tekstilnih proizvoda.
Pored predavanja, održan je i značajan razgovor voditeljice studija, prof. dr. sc. Amre Tuzović i prof. dr. Samira Pačavara s gđom Željkom Livaić iz PRINT magazina. Razmijenjena su dragocjena iskustva o aktuelnim izazovima i perspektivama u tekstilnoj industriji, čime je dodatno naglašena važnost akademske i industrijske saradnje.
Razmijenjena su dragocjena iskustva o aktuelnim izazovima i perspektivama u tekstilnoj industriji: gđa Željka Livajić, prof. dr. Samir Pačavar, prof. dr. Amra Tuzović
Sajam tekstilne tehnologije je prepoznat kao mjesto susreta studenata, profesora, stručnjaka iz prakse i poslovnih lidera, gdje se razmjenjuju ideje, podstiču inovacije i uspostavljaju nove profesionalne veze. Naši studenti Emina Omanović i Zerid Grabus imali su priliku prisustvovati diskusijama i steći vrijedna saznanja koja će im biti korisna u budućem profesionalnom radu. Pored stručnih predavanja i razmjene znanja, menadžment Fakulteta za tehničke studije je održao sastanak s predstavnicima organizatora sajma. Cilj ovog susreta bio je uspostavljanje zajedničke saradnje na projektima koji će imati značajan uticaj na razvoj edukacije i njenu primjenu u tekstilnoj industriji. Kvalitet i inovacija su ključni faktori koji donose promjene i unapređuju industriju. Fakultet za tehničke studije nastavlja svoju misiju obrazovanja budućih lidera tekstilne industrije kroz aktivno sudjelovanje na prestižnim događajima i razmjenu znanja s vodećim stručnjacima iz oblasti tekstila i dizajna.
Na Sajmau tekstilne tehnologije predstavljeni su različiti materijali, mašine i inovacije u tekstilnoj industriji.
Izvor: Facebook stranica Fakulteta za tehničke studije. l
Tekst i foto: mrežne stranice FTS
Praktična nastava za studente arhitekture, građevine, sigurnosti i zaštite na radu
GRADILIŠTE KAO RIZNICA ZNANJA
Pripremio: Dženan Barlov
Studenti Fakulteta za tehničke studije, 9. studeni 2024. godine, u okviru planirane praktične nastave posjetili su gradilište objekta u izgradnji “Green City Sarajevo”. Posjetu je organizirao prof. dr. sc. Elvedin Bečić, a priliku za učenjem imali su studenti arhitekture, građevine i sigurnosti i zaštite na radu. Ovo je bila jedinstvena prilika da se studenti upoznaju s realnim okolnostima projektovanja.
50-ak studenata okupilo se ispred Mercator centra u blizini samog gradilišta, a zbog sigurnosnog protokola, profesori su ih podijelili u dvije grupe. Svima je osigurana zaštitna oprema u vidu zaštitnih kaciga i fluorescentnih prsluka, čim e su sve mjere predostrožnosti dakako ispunjene.
Građevinci su gradilište posjetili prvi, predvođeni prof. dr. sc. Elvedinom Bečićem te asistentima Željkom Trifkovićem i Amerom Mešićem. Nakon njihovog povratka, studenti arhitekture i sigurnosti i zaštite na radu su se uputili na gradilište, predvođeni istom ekipom uz pojačanje profesora Muharema Čupine. Po dolasku na gradilište, studentima je predstavljeno gradilište kao jedan vid funkcionalnog organizma, gdje je organizacija ključ uspjeha. Svaka radnja koja se odvija na gradilištu mora imati svoju unaprijed pripremljenu ideju, opravdan uzrok i očekivan ishod. Svaki radnik na gradilištu mora znati opis svog posla i mora razumjeti plan gradnje za svaki dan koji provede na gradilištu. Da bi se predviđeni posao odradio kvalitetno, najbitnija je produktivna konsultacija, iz prostog razloga što dvije glave vide bolje od jedne.
Posebna pažnja posvećena je materijalima koji su korišteni u konstrukciji zgrade. Studenti su imali priliku razgovarati s voditeljem gradilišta o vrstama betona koji se koriste za izgradnju nosivih elemenata. Objašnjeno im je da se za ovu fazu koristi
armirani beton klase C30/37, koji se ističe visokom čvrstoćom i otpornošću na pritisak. Također, ukazano im je na značaj dodataka betonu, kao što su plastifikatori, koji poboljšavaju njegovu obradivost i dugovječnost.
S obzirom na to da je gradilište bilo u fazi izgradnje šestog i sedmog sprata, studenti su se mogli upoznati s ključnim izazovima koje donosi vertikalna gradnja. Objašnjeno im je kako se vrši montaža oplata za betonske zidove i stubove te kako se osigurava stabilnost tokom betoniranja. Profesor Bečić je istakao važnost pravilnog vezivanja armature, naglašavajući kako neadekvatno izvedeni spojevi mogu ugroziti sigurnost cijele konstrukcije.
U dijelu posjete posvećenom arhitektonskim aspektima objekta, studenti su analizirali fasadne materijale i energetski efikasna rješenja predviđena projektom. Objašnjeno im je kako će završna fasada objekta sadržavati kombinaciju ventilirane fasade i termički
izoliranih zidova, čime će se postići visoka energetska efikasnost. Također, govorilo se o ulozi staklenih panela u smanjenju potrošnje energije kroz optimalno iskorištavanje prirodnog svjetla.
Na kraju obilaska, studenti su imali priliku razgovarati s izvođačima radova i postavljati pitanja o tehnologijama izgradnje, dinamici rada na gradilištu i izazovima s kojima se susreću u svakodnevnom radu. Na platou, ispred objekta u gradnji, predavači su istaknuli da u cilju kvalitetnog rada spoj funkcionalnosti i vizuelne privlačnosti ne smije izostati. Uputili su studente kako da se postave prema svakom objektu i kako da razviju konstruktivni način razmišljanja.
Ova terenska nastava omogućila je studentima da u praksi povežu teorijska znanja sa stvarnim procesima gradnje, pružajući im neprocjenjivo iskustvo koje će im koristiti u budućoj profesionalnoj karijeri. l
Prve lekcije sa gradilišta i pogled na objekat u izgradnji
Europski projekat Erasmus+ ˝Ocean˝
PODIZANJE SVIJESTI O KLIMATSKIM PROMJENAMA
Europski Olimpijski komitet pokrenuo projekat ˝Ocean˝ kako bi se podigla svijest o klimatskim promjenama i razvile strategije za smanjenje negativnog ekološkog utjecaja.
Tekst i foto: Arhiv fakulteta
Uokviru Europskog projekta Erasmus+ ˝Ocean˝ na Univerzitetu u Travniku u prostorijama Fakulteta za tehničke studije i Edukacijskog fakulteta, 16. novembra 2024. godine održano je predavanje o klimatskim promjenama. Predavanje je održala doc. dr. Maja Đurić, koordinatorica EU projekta Erasmus+ ˝Ocean˝ ispred Bosne i Hercegovine.
Svake godine se stanje s klimatskim promjenama pogoršava, što znatno utiče na sav živi svijet. Zbog toga je Europski Olimpijski komitet pokrenuo projekat ˝Ocean˝ kako bi se podigla svijest o klimatskim promjenama i razvile strategije za smanjenje negativnog ekološkog utjecaja. Partneri ovog projekta su Olimpijska solidarnost, IOC (engl. International Olympic Commitee – Međunarodni Olimpijski komitet), Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine, Europski olimpijski komitet, Univerzitet u Travniku te velika zajednica Europskih zemalja.
Prisutni su na početku pogledali dva kratka videozapisa kroz koje je
pokazano koliko je očuvanje prirode, okoliša i voda važno za cijelu planetu. Za opstanak svih živih organizama važno je da se smanji negativan utjecaj čovjeka na okoliš. Prema istraživanjima je dokazano da se svijet svake godine sve više zagrijava, što utiče na povećanje
temperatura i remeti balans u prirodi. Sagorijevanje fosilnih goriva, sječa šuma i industrija znatno utiču na globalno zagrijavanje. Zbog toga su ljudi suočeni sa sve većim temperaturama, izumiranjem životinja i velikom gladi koja vlada skoro u cijelom svijetu.
Atmosfera sa predavanja o klimatskim promjenamaplanete
Također, ljudi svjedoče sve većim prirodnim katastrofama koje ugrožavaju mnoge živote, a koje su rezultat klimatskih promjena. Na ovom predavanju je doc. dr. Maja Đurić predstavila trenutno stanje s klimatskim promjenama u svijetu.
Dati su primjeri kako ljudi nesvjesno mogu da utiču na povećanje globalnog zagrijavanja kroz svakodnevne navike, kao što su vožnja automobilima koja utiče na emisije ugljen monoksida, nesvjesno prekomjerno korištenje električne energije u svakodnevnom
životu, gomilanje otpada i slično. Navedeni su primjeri kako svaki pojedinac može da smanji svoj ekološki otisak na planetu.
Nakon predavanja razvila se diskusija, razmijenjena su mišljenja, a studenti su iznijeli neke od svojih prijedloga kako malim koracima može da se smanji loš utjecaj na ekološke promjene i da se ostvari bolja budućnost za planetu Zemlju.
Doc. dr. Maja Đurić se potom zahvalila prof. dr. Amri Tuzović i izrazila veliko zadovoljstvo što je Univerzitet u Travniku uključen u ovaj projekat. Pohvalila je studente na njihovoj zainteresovanosti i izrazila želju da svi prisutni sa sobom ponesu svijest o klimatskim promjenama te da ih počnu primjenjivati u svakodnevnom životu. Zahvalnosti su upućene i Europskoj komisiji, EOC-u (engl. European Olympic Committees – Europski olimpijski komiteti), ANOC-u (engl Association of National Olympic Committees – Udruženje nacionalnih olimpijskih komiteta), IOC-u i cijeloj EU porodici uključenoj u misiju podizanja svijesti ove tematike. l
Prisutnima se u uvodnom obraćanju obratila prof. dr. Amra Tuzović
Doc. dr. Maja Đurić je govorila o klimatskim promjenama i o važnosti očuvanja planete
Foto: Arhiv Fakulteta
Humanost na djelu
POKLONI SLATKIŠ, NACRTAJ OSMIJEH
Kada se ruke spoje, srca otvore, a osmijeh pokloni –nastaju priče koje mijenjaju svijet, korak po korak.
Pripremila: Hana Bliznović
Još jednu godinu zaredom, studenti Fakulteta za tehničke studije i Edukacijskog fakulteta Univerziteta u Travniku pokazali su da solidarnost, empatija i želja za pomaganjem drugima ne poznaju granice. Tradicionalna humanitarna akcija pod nazivom „Pokloni slatkiš, nacrtaj osmijeh“ i ove je godine okupila
brojne humane ruke i topla srca, koja su zajedničkim snagama odlučila uljepšati kraj godine onima kojima je to najpotrebnije.
Akcija je realizovana u periodu od 9. do 23. decembra 2024. godine, a završena je svečanom podjelom paketića 25. decembra, čime je na simboličan način
zaokružen duh praznika – darivanjem, radošću i osmijesima.
Mreža studenata oba fakulteta još jednom je pokrenula plemenitu inicijativu, s ciljem da se obraduju mališani iz socijalno ugroženih sredina. Ovogodišnja akcija bila je posvećena djeci iz poplavljenog područja Donje Jablanice, čije su porodice proteklih mjeseci pretrpjele velike štete i izazove. Prikupljanje slatkiša, igračaka, školskog pribora i raznih sitnica pretočilo se u 45 pažljivo pripremljenih paketića za učenike od prvog do devetog razreda osnovne škole.
Zahvaljujući dobroj organizaciji, velikom odzivu studenata, podršci profesora, zaposlenika fakulteta, ali i dobronamjernih građana, cilj akcije je u potpunosti ostvaren. Paketići su stigli u prave ruke – u ruke djece kojima je ova pažnja značila više od samih darova.
Iako je planirano da paketiće uručuje i Djed Mraz, čija prisutnost bi svakako dodatno obradovala mališane, nepovoljni vremenski uvjeti i otežana saobraćajna komunikacija spriječili su njegovo prisustvo. Ipak, to nije umanjilo toplinu trenutka – pronađen je način da paketići budu dostavljeni, a dječiji osmijesi i veseli pogledi bili su dokaz da je ova misija i više nego ispunjena.
Studenti ističu da ovakve akcije nisu samo čin darivanja, već važna poruka o tome koliko je važno širiti pozitivne vrijednosti – empatiju, humanost, odgovornost prema zajednici i brigu za one kojima je podrška najpotrebnija. Upravo te vrijednosti su oslonac zdravog društva i temelj zajedničkog napretka.
Humanitarna akcija „Pokloni slatkiš, nacrtaj osmijeh“ postala je simbol nesebičnosti, mladalačke energije i iskrene želje da se donese radost tamo gdje je najpotrebnija. Studenti poručuju da će ovakve inicijative nastaviti i u budućnosti, jer svaki poklonjeni slatkiš možda jeste sitnica, ali nacrtani osmijeh na licu djeteta vrijedi neizmjerno mnogo. l
ZIMA
Tamara Ramljak
Tako je brzo stigao prosinac, još brže se uvukla hladnoća. Uvukla se u tijelo, kosti i dušu.
Već dugo me hladnoća podsjeća na tebe, dođe preko noći, sledi krv u žilama, uništi svaku naznaku boje oko mene i u meni.
Oduvijek mi je tvoj hladni pogled ulijevao strahopoštovanje. Sve je bilo dobro dok nisam shvatila, ostao je samo strah.
Tvoji prsti su bili poput ledenica koje su mi oštro grebale kožu. Nema vidljivih ožiljaka, ali još uvijek boli.
O tvojoj duši neću ni da pričam. Kad te zamislim vidim led, crnilo i bezdan, a ja u sve to padam, padam, padam.
Sve u meni i oko mene je santa leda. Sav led si mi ostavio, svu hladnoću i snijeg.
Od tebe mi ostade samo zima. Zato svaka zima probudi sjećanje, i svako sjećanje probudi zimu.
To je začarani krug, a izlaz su proljeće, boje i sunce.
To je sve što imam.
(Foto: Shutterstock.com)
Održiva arhitektura
EKOLOŠKA ALTERNATIVA
Dok svijet sve više traži načine da smanji ekološki otisak, arhitektura i građevinarstvo prolaze kroz pravu revoluciju. Kako bambus, reciklirani beton i novo drvo mijenjaju način gradnje?
Autor: Merjem Gafić
Materijali koji su nekada smatrani alternativom danas postaju glavni nositelji održive gradnje. Bambus, reciklirani beton i drvo nove generacije prednjače u ovom pokretu, dokazujući da se ljepota, funkcionalnost i ekološka odgovornost mogu spojiti u jedno.
Brzorastući div arhitekture budućnosti
Kad pomislimo na čvrste građevinske materijale, prva asocijacija su nam često beton, čelik i cigla. No, bambus se sve više nameće kao njihova ekološka alternativa. Riječ je o biljci koja raste nevjerojatnom brzinom – neke vrste mogu narasti i do metar dnevno. To znači da se može brzo obnavljati nakon sječe, za razliku od klasičnog drveta, kojem su potrebne godine ili desetljeća. Osim što je obnovljiv, bambus je i izuzetno jak – po svojoj čvrstoći može se usporediti s čelikom, a istovremeno je elastičan, što ga čini otpornim na potrese. Upravo zbog toga u zemljama poput Kine, Indonezije i Kostarike već desetljećima koriste bambus za gradnju kuća, mostova, pa čak i nebodera. Danas ga sve češće vidimo i u modernim arhitektonskim projektima širom svijeta. Bambus je postao materijal koji spaja estetiku i održivost. Osim toga, njegova prirodna toplina i organska tekstura donose poseban ugođaj u prostor, što ga čini popularnim i za interijere – od podova do namještaja.
Drugi život za građevinski otpad
otpada, već se i smanjuju emisije CO₂, što je ključno u borbi protiv klimatskih promjena.
Drvo nove generacije
Drvo je kroz povijest bilo jedan od glavnih građevinskih materijala, ali zbog prekomjerne sječe šuma njegova upotreba često izaziva zabrinutost. Međutim, tehnološki napredak omogućio je razvoj drvenih materijala nove generacije, koji su ekološki prihvatljiviji i znatno jači od klasičnog drveta. Jedan od najpoznatijih inovativnih materijala je unakrsno lamelirano drvo (CLT) (engl. Cross-Laminated Timber - unakrsno lamelirano drvo). Riječ je o drvenim pločama sastavljenim od više slojeva koji su međusobno zalijepljeni pod različitim uglovima, što im daje izuzetnu čvrstoću. CLT se danas koristi za gradnju višespratnih objekata, pa čak i nebodera. Njegova prednost je što je lagan, a opet izdržljiv, pa se može koristiti umjesto čelika i betona. Tu su i drugi inovativni materijali, poput laminiranog furnirskog drveta (LVL) i termalno modificiranog drveta, koje je otpornije na vlagu i štetočine te se sve češće koristi za fasade, podove i unutarnje obloge. Zgrade izgrađene od ovih materijala ne samo da su održive, već pružaju i bolju toplinsku izolaciju, što znači manju potrošnju energije za grijanje i hlađenje. Osim toga, drvo prirodno stvara ugodniji i zdraviji životni prostor, što je još jedan razlog zašto postaje sve popularnije.
Održiva gradnja je budućnost
S obzirom na to da građevinska industrija ima ogroman utjecaj na okoliš, prijelaz na održive materijale nije samo poželjan, već i nužan. Bambus, reciklirani beton i drvo nove generacije dokazuju da je moguće graditi ljepše, čvršće i ekološki prihvatljivije objekte bez nepotrebnog uništavanja prirode. Sve više arhitekata i investitora prepoznaje prednosti ovih materijala i uključuje ih u svoje projekte. Održiva arhitektura više nije samo trend, već postaje standard – jer jedini način da gradimo budućnost jest da to radimo s poštovanjem prema planetu na kojem živimo.
Izvori: Gradnja.me
Prozoriivrata.com
Constructive-voices.com l (Foto: Shutterstock.com)
Beton je jedan od najčešće korištenih građevinskih materijala na svijetu, ali i jedan od najvećih ekoloških zagađivača. Njegova proizvodnja uzrokuje ogromne emisije ugljičnog dioksida, a istovremeno, stare građevine i ruševine stvaraju velike količine otpada. No, umjesto da završava na deponijama, beton se može reciklirati i ponovno koristiti. Reciklirani beton dobiva se drobljenjem starog betona i njegovim ponovnim korištenjem kao agregata u novim mješavinama. Time se smanjuje potreba za vađenjem prirodnog kamenja, pijeska i šljunka, čime se čuvaju prirodni resursi. Osim toga, reciklirani beton može biti jednako čvrst i dugotrajan kao i klasični beton, ali uz manji ekološki trošak. Mnoge moderne zgrade već koriste reciklirani beton, od javnih prometnica do stambenih kompleksa. Na taj način ne samo da se smanjuje količina građevinskog
Zakonodavni okvir i standardi zaštite na radu u EU i svijetu
IMPLEMENTACIJA EVROPSKIH STANDARDA
(Foto: Shutterstock.com)
Zahvaljujući snažnom pravnom okviru, EU osigurava visok nivo zaštite za radnike, pokrivajući širok spektar rizika uz jasno definisane i efikasne propise. Dok su razvijene zemlje postavile visoke standarde u ovoj oblasti, mnoge države u razvoju još uvijek rade na unapređenju svojih zakona kako bi dostigle međunarodne standarde. Bosna i Hercegovina je na putu usklađivanja sa evropskim standardima, ali da bi to ostvarila, potrebni su pojačani inspekcijski nadzori, edukacija poslodavaca i radnika te veće investicije u preventivne mjere.
Pripremila: Vildana Demirović
Zaštita na radu predstavlja veoma značajan segment radnog zakonodavstva u modernim društvima. Evropska unija, kao i međunarodne organizacije poput Međunarodne organizacije rada (ILO - International Labour Organization) postavile su visoke standarde sigurnosti i zdravlja na radu kako bi se smanjili rizici i poboljšali uslovi za radnike širom svijeta. Zdravlje i sigurnost na radu predstavljaju jednu od oblasti u kojima je Evropska unija ostvarila najveći uticaj. Zahvaljujući snažnom pravnom okviru, EU osigurava visok nivo zaštite za radnike, pokrivajući širok spektar rizika uz jasno definisane i efikasne propise. Tokom više od pola stoljeća, zakon EU o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu (OHS - Occupational Safety and Health) razvio se od nepostojećeg sistema do današnjeg pravnog okvira, prolazeći kroz faze razvoja uvođenjem važnih ugovora Evropske zajednice, poput Rimskog ugovora, Pariškog ugovora, Ugovora
iz Maastrichta, Ugovora iz Lisabona i drugih evropskih pravnih dokumenata, te dokumentima poput Evropske socijalne povelje iz 1961. godine, te sedam krugova proširenja EU za pristupanje novih država članica.
Na osnovu 10. Evropskog stuba socijalnih prava, svaki radnik u EU ima pravo na sigurno i zdravo radno okruženje. To znači da radna mjesta moraju biti prilagođena profesionalnim potrebama zaposlenih, omogućujući im ne samo zaštitu od povreda i profesionalnih oboljenja, već i dugoročnu održivost rada.
Pravni okvir i strategije zaštite na radu u EU
Evropska unija ima razvijen zakonodavni okvir za zaštitu radnika, čiji je temelj Direktiva 89/391/EEC (Okvirna direktiva o sigurnosti i zdravlju na radu). Ova direktiva postavlja osnovne principe prevencije i obavezuje poslodavce da osiguraju
sigurne radne uvjete. Pored nje, postoji niz specijaliziranih direktiva koje regulišu specifične aspekte zaštite na radu, poput zaštite od hemikalija, buke, ergonomije i psihosocijalnih rizika.
Evropska komisija je u Strategiji EU za sigurnost i zdravlje na radu 2021–2027. postavila tri ključna prioriteta kako bi poboljšala uslove rada u Evropi. Prvi prioritet odnosi se na prilagođavanje promjenama u radnom okruženju, pri čemu je poseban naglasak stavljen na digitalizaciju, zelenu tranziciju i nove modele rada. Cilj je osigurati da radnici ostanu zaštićeni u sve dinamičnijim uslovima rada. Drugi prioritet usmjeren je na sprječavanje nesreća i profesionalnih bolesti kroz jačanje propisa i inicijativa koje smanjuju rizike na radnom mjestu. Time se želi unaprijediti zaštita radnika i smanjiti broj povreda i bolesti povezanih s poslom. Treći prioritet se bavi pripremom za buduće krize, poput zdravstvenih vanrednih situacija, na primjer pandemije COVID-19.
(Foto: Shutterstock.com)
U okviru ovog cilja uvode se mjere koje omogućavaju brzu i učinkovitu reakciju kako bi se očuvala sigurnost i otpornost radnog okruženja u nepredvidivim okolnostima. Ova strategija naglašava potrebu za prilagodljivošću, prevencijom i otpornim sistemima zaštite radnika u Evropi.
Globalni standardi zaštite na radu
Međunarodna organizacija rada postavila je temelje za zaštitu radnika širom svijeta kroz niz konvencija i preporuka. Među najvažnijima je Konvencija br. 155, koja definira osnovne smjernice za nacionalne politike u oblasti sigurnosti i zdravlja na radu. Ova konvencija pruža okvir koji države mogu koristiti za poboljšanje zaštite svojih radnika. Također, značajna je i Konvencija br. 187, koja potiče razvoj efikasnih politika zaštite na radu kroz preventivne mjere. Njena svrha je da dodatno osnaži države u kreiranju sigurnijih radnih uvjeta i unaprjeđenju radnog okruženja. Ove konvencije predstavljaju globalni standard u zaštiti radnika i osnovu za kreiranje nacionalnih strategija u oblasti sigurnosti i zdravlja na radu.
Dok su razvijene zemlje postavile visoke standarde u ovoj oblasti, mnoge države u razvoju još uvijek rade na unapređenju svojih zakona kako bi dostigle međunarodne standarde.
Usporedba standarda zaštite na radu: Evropska unija i svijet
Evropska unija ima jedan od najstrožijih sistema zaštite na radu, dok se standardi u drugim dijelovima svijeta značajno razlikuju. U Sjedinjenim Američkim Državama, zaštitu na radu regulirase razli OSHA (Occupational Safety and Health AdministrationUprava za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu), koja donosi pravila i nadzire njihovu primjenu. Međutim, za razliku od EU, gdje su propisi ujednačeni za sve članice, u SAD-u pravila mogu varirati.
U Aziji, Japanu i Južnoj Koreji imaju razvijene politike zaštite na radu, dok u Kini i Indiji još uvijek postoje poteškoće
u provođenju propisa, naročito u industrijama s visokim rizikom. S druge strane, u Latinskoj Americi i Africi većina zemalja oslanja se na preporuke Međunarodne organizacije rada (ILO), ali zbog nedostatka efikasnih mehanizama primjena tih standarda često nije dosljedna.
Primjeri dobre prakse
Njemačka je poznata po visokom standardu zaštite na radu, a jedan od najboljih primjera je “Vision Zero” inicijativa koju provodi Njemačko socijalno osiguranje od posljedica nezgode (DGUV, Deutsche Gesetzliche Unfallversicherung). Ovaj program ima za cilj postizanje nulte stope nesreća kroz stroge regulative, obaveznu edukaciju i primjenu digitalnih tehnologija, poput senzora za praćenje sigurnosnih rizika u realnom vremenu. Ovaj pristup omogućava brzu reakciju na potencijalne opasnosti, čime se drastično smanjuje broj nesreća.
Japan je lider u integraciji tehnologije u zaštitu radnika, posebno u građevinskom sektoru. Kompanija Komatsu razvila je autonomne građevinske mašine koje smanjuju rizik od nesreća, dok
Hitachi proizvodi pametne kacige sa senzorima koji prate temperaturu tijela i umor radnika, čime se sprječavaju nesreće uzrokovane pregrijavanjem ili nesvjesticom. Ovakav tehnološki napredak omogućava sigurnije radne uvjete, posebno u visokorizičnim industrijama.
U Australiji, kompanije koriste digitalne platforme za praćenje sigurnosti, kao što je aplikacija SafeWork NSW (SafeWork New South Wales - Siguran rad NSW) koja omogućava radnicima da anonimno prijavljuju sigurnosne prekršaje. Ovaj sistem povećava transparentnost i poboljšava sigurnosnu kulturu, jer doprinosi brzom rješavanju problema i poboljšanju zaštite na radu u realnom vremenu.
Uporedna analiza: EU i Bosna i Hercegovina
Bosna i Hercegovina, kao država koja teži članstvu u Evropskoj uniji, nastoji uskladiti svoje propise sa EU standardima, ali i dalje se suočava s izazovima u njihovoj primjeni. Zakon o zaštiti na radu u BiH temelji se na principima EU direktiva, ali njegova primjena varira između Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta.
Institucionalna podrška također predstavlja izazov. Dok u Evropskoj uniji postoje snažne inspekcijske službe i efikasni mehanizmi nadzora, u Bosni i Hercegovini inspekcijski nadzor nije u potpunosti djelotvoran zbog administrativnih prepreka i nedostatka stručnog kadra. Primjena propisa u praksi dodatni je problem. Dok evropske kompanije ulažu značajna sredstva u sigurnost radnika, u Bosni i Hercegovini dosljedna provedba mjera zaštite na radu još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou, posebno u sektorima građevinarstva i industrije.
Kako Bosna i Hercegovina može ispoštovati EU propise o sigurnosti i zaštiti na radu
Da bi Bosna i Hercegovina uskladila svoje zakonodavstvo s propisima EU, važno je poduzeti nekoliko važnih koraka. Prvi korak je usklađivanje zakona sa EU direktivama koje se odnose na sigurnost i zdravlje na radu. Ova usklađenost omogućava primjenu evropskih standarda u oblasti zaštite radnika. Drugi važan korak je uvođenje sistema za praćenje i nadzor, koji će osigurati implementaciju propisa na svim nivoima vlasti. Pored toga, važno je uvesti redovan monitoring i evaluaciju postignutih ciljeva u oblasti zaštite na radu, kako bi se osiguralo da se propisi dosljedno primjenjuju. Neophodno je i provoditi obuku i edukaciju za poslodavce, radnike i inspektore rada. Ova edukacija treba obuhvatiti različite aspekte sigurnosti na radu, uključujući pravilnu upotrebu zaštitne opreme, ergonomiju i preventivne mjere za smanjenje rizika od povreda ili profesionalnih bolesti. Poslodavci moraju biti obavezani da pruže sigurne radne uvjete, uključujući obezbjeđivanje zaštitne opreme, odgovarajuće ventilacije, opreme za prvu pomoć i druge zaštitne mjere. Osim toga, važno je primijeniti preventivne mjere za smanjenje rizika koji mogu dovesti do povreda ili profesionalnih bolesti.
Neophodno je i provoditi obuku i edukaciju za poslodavce, radnike i inspektore rada.
Jačanje inspekcijskog sektora također je ključno za sprovođenje propisa. Redovni inspekcijski nadzori i strože sankcije za prekršavanje pomoći će u stvaranju sigurnijih radnih uslova. Aktivno uključivanje radnika i sindikata u donošenje odluka vezanih za sigurnost i zdravlje na radu, kroz formiranje komisija za zaštitu na radu na radnim mjestima, dodatno doprinosi jačanju sigurnosti. Kroz ovaj proces, radnici i sindikati mogu prezentovati svoje potrebe i prijedloge, što omogućava bolje usklađivanje sa stvarnim uslovima na radnim mjestima.
Implementacija evropskih standarda za zaštitu na radu, kao što su ISO i EN standardi, koji sadrže minimalne tehničke i organizacijske zahtjeve, predstavlja važan korak u usklađivanju s evropskim normama. Ovi koraci mogu omogućiti Bosni i Hercegovini da postigne potrebnu usklađenost sa evropskim propisima u oblasti sigurnosti i zaštite na radu, čime će se poboljšati radni uslovi i zaštita radnika u zemlji.
Ulaganje u prevenciju nesreća na radu i ekonomski benefiti
Evropska unija snažno naglašava važnost preventivnih mjera u zaštiti na radu, jer su istraživanja pokazala da ulaganje u sigurnost radnog mjesta donosi višestruke ekonomske i društvene koristi. Prema procjenama Evropske agencije za sigurnost i zdravlje na radu (EU - OSHA), svaki euro uložen u prevenciju nesreća i profesionalnih oboljenja donosi višestruki povrat kroz smanjenje troškova zdravstvene
zaštite, povećanu produktivnost i bolju radnu efikasnost. Prevencija nesreća ne samo da smanjuje broj povreda i profesionalnih bolesti, već doprinosi i smanjenju troškova bolovanja, osigurava kontinuitet rada te poboljšava moral zaposlenih. Kompanije koje primjenjuju visoke standarde sigurnosti često imaju niže stope fluktuacije radne snage, što pozitivno utiče na dugoročnu stabilnost poslovanja. Pored toga, sigurnije radno okruženje smanjuje pravne i financijske rizike poslodavaca, jer se smanjuju troškovi sudskih postupaka i kompenzacija za povrede na radu. U širem društvenom kontekstu, smanjenje nesreća na radu doprinosi stabilnijem zdravstvenom sistemu, manjim javnim izdacima za liječenje radnika i povećanoj ekonomskoj produktivnosti. Ulaganje u sigurnost radnika stoga nije samo zakonska obaveza, već strateška investicija koja osigurava održiv ekonomski rast i poboljšava kvalitet života svih građana.
Ulaganje u sigurnost radnika toga nije samo zakonska obaveza, već strateška investicija koja osigurava održiv ekonomski rast i poboljšava kvalitet života svih građana.
Bosna i Hercegovina je na putu usklađivanja sa evropskim standardima, ali da bi to ostvarila, potrebni su pojačani inspekcijski nadzori, edukacija poslodavaca i radnika te veće investicije u preventivne mjere. Sigurno i zdravo radno okruženje nije luksuz, već temelj prosperitetnog i konkurentnog društva. Stoga, ulaganje u zaštitu na radu treba biti prioritet svake države koja teži dugoročno održivom razvoju. l
Ključni faktori za sigurnost u slučaju požara
EVAKUACIJSKI PLANOVI
Na planu evakuacije treba da stoje smjernice puta koji jasno i nedvosmisleno pokazuju put na sigurno. Kada dođe do požara, ljudstvo u objektu pokušava da napusti objekat ili se udaljava i prebacuje u skloništa u koje vatra i dim ne mogu da prodru. Stepenišni prostor u zgradi predstavlja vrlo pogodno mjesto za širenje požara u vertikalnom pravcu. Da bi se osigurala nesmetana evakuacija i put do površine, kao i da bi se olakšala intervencija vatrogasnim jedinicama, na objektima se predviđaju i izvode požarna stepeništa.
Pripremio: Ajdin Zahiragić
Za bezbjednu i brzu evakuaciju ljudi, posvećuje se izuzetna pažnja pri projektovanju svakog objekta, a posebno pri projektovanju komunikacionih prostora kao što su hodnici, ulazi/izlazi, stepeništa, liftovi i drugo. Osnovni cilj evakuacije je da se izbjegnu povrede i gubici života. U slučaju izbijanja požara u objektima za javnu namjenu, visokih objekata kao i kod objekata drugih sličnih namjena, spašavanje prisutnih i njihova evakuacija na siguran prostor je primarni cilj, te gašenje požara na onim dijelovima objekta koji će omogućiti sigurnu evakuaciju.
Sama evakuacija može biti potpuna i djelimična, što znači da se evakuiše dio po dio objekta ili cjelina objekta i ljudi. Evakuaciju možemo posmatrati u tri faze. Prva faza evakuacije je napuštanje ugrožene zone. Njena suština je da se zbog toga, ljudima mora obezbijediti realna mogućnost da iz ugroženog prostora pređu u sigurniji prostor. Glavne opasnosti u ugroženoj zoni su dim, gasovi i toplota, kao i mogućnost eksplozije i urušavanje objekta. Druga faza evakuacije predstavlja kretanje kroz evakuacione puteve. Kada ne postoji mogućnost spašavanja ugroženih osoba vatrogasnom tehnikom preko
otvora na fasadi, rješenje za evakuaciju se pronalazi horizontalnim i vertikalnim komunikacijama. Treća faza evakuacije podrazumijeva kretanje iz ugroženog, ka prostoru koji se smatra kao siguran prostor. Kao zaokruženje treće faze podrazumijeva se izlaz u siguran prostor. Za ovaj prostor se mora odrediti zona udaljavanja od izlaza čime bi se evakuacija privela kraju. Vrijeme evakuacije se proračunava za najnepovoljniji položaj.
Stepenište kao evakuacijski ut i kao dimnjak
Brzina kretanja pri evakuaciji je različita, a zavisi o kakvom se terenu radi. Za vertikalno komuniciranje, odnosno za savladavanje visinskih razlika u objektima, koriste se stepeništa. Ona mogu biti jednokraka, dvokraka, trokraka, zatim pomoćna požarna, odnosno sigurnosna stepeništa. Imaju veoma važnu ulogu na brzinu evakuacije, a naročito u onim objektima u kojima se savladava veća visinska razlika između pojedinih etaža. Da bi se stepeništa normalno koristila, neophodno je obezbijediti ritam kretanja, što se postiže pravilnim proračunom stepenika, visine stepenika i širine gazišta. Stepenišni prostor u zgradi predstavlja vrlo pogodno mjesto za širenje požara u vertikalnom pravcu. Ovaj prostor u situaciji izbijanja i trajanja požara se praktično ponaša kao dimnjak velikog presjeka, a što je objekat visočiji, i stepenice će imati veću funkciju dimnjaka. Plamen, dim i vreli gasovi se preko stepeništa veoma brzo i lako prenose sa etaže na etažu. Zbog toga je važno pri projektovanju objekta poduzeti neophodne mjere zaštite stepenišnog prostora. Osnovna mjera koja se poduzima je izolovanje stepeništa od ostalih prostorija. Pošto stepenište ima funkciju da povezuje prostore na različitim nivoima, odnosno etažama, neophodno je uskladiti funkciju povezivanja sa zahtjevom izolovanja stepenišnog prostora. To se postiže primjenom vatrootpornih materijala koji se koriste pri izgradnji stepenišnog prostora. Iz tog razloga se propisuju i minimalne debljine stepenišnih zidova, tako da njihova vatrootpornost bude takva kako bi se omogućila i izvela evakuacija.
Kao moguće rješenje stepenišnog prosotra jeste izrada posebne izolacione „tampon zone“ u vidu protivpožarne ostave, tako da se iz drugih prostora u stepeništa ulazi preko ovog izolacionog prostora. Svakako, izolaciona prostorija treba da bude izrađena od vatrootpornih konstrukcija. Da bi se osigurala nesmetana evakuacija i put do površine, kao i da bi se olakšala intervencija vatrogasnim jedinicama, na objektima se predviđaju i izvode požarna stepeništa. Ova stepeništa se izvode kao vanjska i unutrašnja. Vanjska stepeništa moraju biti pristupačna iz hodnika ili najmanje iz dva stana zgrade sa svakog sprata. Širina kraka ne smije biti manja od 1.25 cm a nagib ne smije biti veći od 45 stepeni. Zaštitna ograda mora biti najmanje 1.20 cm visine. Vanjsko stepenište se ne smije praviti kao spiralno, a materijal od kojeg se izrađuje mora biti negoriv (beton,čelik i drugo).
Sigurnosno stepenište
Uvažavajući zahtjev povećane sigurnosti i smanjenja rizika od mogućeg zadimljavanja stepeništa, razvila su se dva tipa stepeništa unutar objekta a to su: jedno sigurnosno stepenište ili dva odvojena zasebna stepeništa. Sigurnosno stepenište mora biti otporno na požar minimalno 60 minuta i osigurano da vatra i dim ne prodru sve dok traje požar. Ovo stepenište mora biti pristupačno iz svih prostorija požarnog sektora putevima koji nisu ugroženi požarom. Prostor stepeništa mora imati otvore za prirodnu ventilaciju. Dim iz stepenišnog predprostora odvodi sa najvišeg mjesta predprostora ispod stropa a svjež vazduh se uvodi pri dnu predprostora. Uređaj za odvod dima se mora uključivati automatski, s tim da se mora predvidjeti i ručno uključivanje sistema za provjetravanje. Prostor sigurnosnog stepeništa mora biti odvojen od unutrašnjih prostora objekta zidovima otpornim prema požaru minimalno 90 minuta, kao i vratima otpornim na požar. Vrata otporna na požar moraju biti opremljena automatskim mehanizmom što ih uvijek drži zatvorenim. Najmanja širina sigurnosnog stepeništa određuje se tako što se za svakih 100 ljudi osigurava širina od 0,6m s tim da ukupna širina ne može biti manja od 1.25 cm. Kraci stepeništa moraju biti od materijala otpornog na požar minimalno 90 minuta.
Požarni izlazi
Kada dođe do požara, ljudstvo u objektu pokušava da napusti objekat ili se udaljava i prebacuje u skloništa u koje vatra i dim ne mogu da prodru. Svaki izlaz bi trebao da vodi ka zaštićenom prolazu (ulaz/ izlaz), zaštićenom stepeništu ili direktno vani. Broj izlaza i njihova veličina, kao i raspored, određuju se prema broju ljudi koji se nalaze, odnosno za broj ljudi koji se očekuje u zgradi, pa je različit za pojedine vrste zgrada u odnosu na njihovu namjenu kao i etažu objekta. Raspored izlaza mora da bude takav da se napuštanje zgrade omogući u svakom trenutku požara. Kod lociranja izlaza naročito je potrebno da se pazi na udaljenost koju treba savladati prilikom napuštanja objekta. Razdaljina između dva susjedna izlaza zavisi od vatrootpornosti zgrade, kao i od namjene zgrade. Poželjno je da u nekim slučajevima obavezno, bar jedan izlaz vodi direktno na slobodan prostor.
Glavni ulaz/izlaz mora biti u nivou ulice na koju se izlazi, ili u nivou evakuacionog stepeništa koje vodi do ulice, odnosno sigurnog vanjskog prostora. Ulaz/izlaz za noćne klubove, barove, diskoteke, plesne dvorane i sl. mora biti toliko širok da zadovoljava prolaz 2/3 totalnog požarnog opterećenja korisnika. Za sve ostale prostore osim navedenih, glavni ulaz/ izlaz iznositi će 1/2 totalnog požarnog opterećenja korisnika. U slučajevima gdje nije jasno obilježen glavni ulaz/izlaz, svi
(Foto: Shutterstock.com)
izlazi iz građevina moraju biti raspoređeni po njenom obodu, tako da totalni izlazni kapacitet odnosno širina izlaza ne bude manja od 100% širine neophodne da podnese dopuštene opterećenje korisnika. Svaki sprat građevine mora imati pristup glavnom ulazu/izlazu i mora biti obezbjeđen sa dodatnim izlazom širine koja je neophodna da minimalno omogući prolaz od polovine ukupnog opterećenja korisnika proračunatog za taj sprat. Ovi dodatni izlazi moraju biti maksimalno udaljeni od glavnog ulaza/izlaza da bi evakuacijski putevi bili neovisni jedni o drugima. Širina bilo kojeg hodnika koji vodi ka izlazu, a služi za prolaz 50 ljudi i više, ne smije biti manji od 1.2 m. Također, kao i putevi evakuacije, izlazi iz objekta moraju biti vidljivo označeni uočljivim svjetlosnim znakovima shodno Europskoj direktivi.
Evakuacijski planovi
Što se tiče evakuacijskih planova nema tačne definicije šta mora sadržavati, ali, naravno, uvijek je lakše kada ima više informacija na istim npr. važni brojevi telefona kao što su: vatrogasci, policija, civilna zaštita, hitna pomoć i drugi. Prije svega, najvažnije na planu evakuacije treba da stoje smjernice puta koji jasno i nedvosmisleno pokazuju put na sigurno tj. zborno mjesto izvan objekta. Najbolje je da se te smjernice naglasne nekom drugom bojom. Iz svega ovoga možemo zaključiti da je sigurna evakuacija veoma važna za spašavanje života ljudi. l
Ilustracija generirana umjetnom inteligencijom
Nevidljiva prijetnja našem zdravlju i ekosistemima
MIKROPLASTIKA U VODI
Sitne čestice plastike veličine manje od pet milimetara, postale su sveprisutne u našem okruženju. One dospijevaju u rijeke, mora, podzemne vode, pa čak i u vodu iz slavine, čineći se neprimjetnim, ali potencijalno vrlo opasnim. Ova tema zaslužuje posebnu pažnju jer
moderna istraživanja pokazuju da mikroplastika može biti nosilac toksičnih hemikalija i drugih zagađivača. Njena prisutnost u vodi dovodi u pitanje sigurnost i kvalitetu vode koju pijemo svakodnevno. Iako se mnogi ljudi još uvijek ne brinu dovoljno o ovom problemu, sve veći broj naučnih dokaza ukazuje na potrebu hitnog djelovanja.
Pripremio: Dženan Barlov
Mikroplastika nastaje iz različitih izvora. Postoje dvije glavne vrste i to primarna i sekundarna mikroplastika. Primarna mikroplastika se proizvodi s namjerom da bude sićušna, često u industrijske svrhe, kao što su mikrogranule u kozmetici (paste za zube, piling gelovi) ili u industrijskim abrazivima. Sekundarna mikroplastika nastaje razgradnjom većih plastičnih predmeta, poput boca, vrećica i odjeće od sintetičkih materijala, pod utjecajem sunčeve svjetlosti, soli i mehaničkog trošenja. Osim otpada koji se vremenom raspada, značajan doprinos mikroplastici u vodi dolazi i iz nečega što mnogi ne primjećuju – pranja sintetičke odjeće. Svaki put kada peremo odjeću od poliestera, akrila ili najlona, milijarde mikrovlakana završavaju u otpadnim vodama, koje se kasnije mogu vratiti u ekosistem.
Kako mikroplastika dospijeva u ljudski organizam?
Mikroplastika se može pronaći u vodi za piće, morskim plodovima, soli, voću i povrću. Glavni način na koji je unosimo u organizam jeste putem hrane i vode. Kada ribe i morski organizmi progutaju mikroplastiku, ona se prenosi hranidbenim lancem i može završiti na našem tanjiru. Također, konzumacija flaširane vode može povećati izloženost mikroplastici, jer je dokazano da plastične boce ispuštaju mikroskopske čestice plastike u tekućinu koju sadrže. Drugi način unosa je inhalacija, prilikom čega mikroplastika se nalazi i u zraku, a čestice iz atmosfere mogu dospjeti u naša pluća. Iako još nije potpuno razjašnjeno koliko štete može uzrokovati udisanje mikroplastike, postoje indicije da može izazvati upalne procese i utjecati na disajni sistem.
Mikroplastika može sadržavati otrovne hemikalije, poput bisfenola A (BPA), ftalata i teških metala, koji se koriste u proizvodnji plastike. Ove supstance mogu ometati rad endokrinog sistema, izazvati hormonske poremećaje i povećati rizik od određenih bolesti. Prema nekim istraživanjima, mikroplastika može izazvati oksidativni stres na ćelijskom nivou, što može dovesti do oštećenja tkiva i povećanja upalnih procesa u tijelu. Prema nekim pokazateljima, mikroplastika bi mogla biti povezana s neurološkim i imunološkim problemima.
Glavni način na koji je unosimo u organizam jeste putem hrane i vode.
Ekološke posljedice
Zagađenje mikroplastikom ne ugrožava samo ljude, već i cjelokupne ekosisteme. Život u vodama je posebno pogođen, jer morski organizmi često zamjenjuju čestice plastike za hranu. Kada ribe, školjke i drugi morski organizmi unesu mikroplastiku, ona može izazvati probleme u probavnom sistemu, smanjiti sposobnost apsorpcije hranjivih tvari i negativno utjecati na njihovu reprodukciju. Kada je organizmi unesu, otrovne supstance mogu ući u njihove
ćelije i tkiva, a zatim se kroz hranidbeni lanac prenijeti na veće životinje i ljude.
Šta možemo učiniti?
Iako se problem mikroplastike
često prikazuje kao daleka, globalna prijetnja, istina je da promjena počinje
upravo kod nas – u svakodnevnim navikama, malim odlukama koje na prvi pogled možda ne izgledaju važno, ali čine razliku.
Postoje jednostavni koraci koje svako od nas može poduzeti kako bi smanjio vlastitu izloženost, ali i doprinio čišćem i zdravijem okolišu. Na primjer, korištenjem kvalitetnih filtera za vodu možemo ukloniti dobar dio nevidljivih čestica mikroplastike iz vode koju svakodnevno pijemo. Isto tako, smanjenjem upotrebe plastike – posebice one jednokratne poput plastičnih vrećica, boca i pribora za jelo – aktivno doprinosimo smanjenju količine otpada koji se, na kraju, razgrađuje u prirodi i postaje dio ovog sveprisutnog problema. Jako bitno je i pravilno recikliranje.
Kada plastika završi tamo gdje joj je mjesto, manja je vjerovatnoća da će se pretvoriti u štetne mikročestice koje zagađuju tlo, vodu i zrak. Čak i ono što nosimo ima svoju ulogu – sintetička odjeća tokom pranja oslobađa sitna plastična vlakna, dok prirodni materijali poput pamuka, vune ili lana predstavljaju mnogo održiviji izbor. Također, važno je učestvovati u ekološkim projektima i podržavati zakone koji ograničavaju proizvodnju i korištenje plastike, jer se time doprinosi smanjenju zagađenja.
Svako od nas može doprinijeti čišćem i zdravijem okolišu.
Mikroplastika i budućnost
Jedan od ključnih problema s mikroplastikom jeste nedostatak regulativa na globalnom nivou. Iako su neke zemlje već uvele zabranu korištenja mikroplastike u kozmetičkim proizvodima, potrebno je mnogo više napora kako bi se smanjila proizvodnja i upotreba plastike u cjelini. Industrija i potrošači moraju zajedno raditi na promjeni ponašanja i usvajanju održivijih rješenja. Razvoj biorazgradivih materijala i ekološki prihvatljivih alternativa plastici mogao bi igrati ključnu ulogu u budućnosti.
Iako je često nevidljiva golim okom, njene posljedice mogu biti duboke i dugotrajne. Utjecaj na ljudsko zdravlje i ekosisteme nije u potpunosti istražen, ali ono što već znamo dovoljno je alarmantno da bi nas potaknulo na djelovanje. Smanjenje plastičnog otpada, odgovorno korištenje resursa i podrška zakonima koji ograničavaju upotrebu plastike ključni su koraci ka rješavanju ovog problema.
Izvori: Aquapur.hr l
(Foto: Shutterstock.com)
''Copycat Robot'' Procreate Ilustracija, Ema Čičko, III god. Grafičko inžinjerstvo i dizajn, Fakultet za tehničke studije, Travnik
ChatGPT i Gemini
KAKO UMJETNA INTELIGENCIJA UČI
Umjetna inteligencija (UI) postaje sve prisutnija u svakodnevnom životu, od personalizovanih preporuka na internetu do sofisticiranih chatbotova poput ChatGPT-a, razvijenog od strane kompanije OpenAI, i Gemini-ja, naprednog AI alata iz Googleove laboratorije DeepMind. Ovi napredni modeli jezika koriste mašinsko učenje kako bi razumjeli, generisali i poboljšali tekstualne odgovore. Ali, kako tačno uče i razvijaju se?
Pripremila: Hana Bliznović
Osnove mašinskog učenja?
Mašinsko učenje je grana umjetne inteligencije koja omogućava računarskim sistemima da analiziraju podatke, prepoznaju obrasce i poboljšavaju svoje performanse bez eksplicitnog programiranja. Umjesto da programeri pišu pravila za svaku situaciju, algoritmi se oslanjaju na velike količine podataka kako bi samostalno donosili odluke i prilagođavali se novim informacijama.
Najmoćniji alat u ovom procesu su neuronske mreže, inspirisane strukturom ljudskog mozga. Ove mreže prolaze kroz iterativni proces treniranja, gdje se njihovi parametri (težine) prilagođavaju na osnovu dobijenih rezultata. Na primjer, ako model griješi u predviđanju riječi u rečenici, sistem automatski koriguje svoje parametre kako bi sljedeći put bio precizniji.
Kako uče ChatGPT i Gemini?
ChatGPT i Gemini koriste napredne tehnike dubokog učenja kako bi razumjeli jezik, odgovarali na upite i generisali smislen tekst. Proces učenja ovih modela odvija se u nekoliko ključnih faza koje uključuju predtrening, fino podešavanje i učenje uz povratne informacije.
Modeli se prvo treniraju na ogromnim količinama podataka prikupljenih iz knjiga, web stranica i drugih izvora. Cilj je naučiti obrasce jezika i predvidjeti sljedeću riječ u rečenici na osnovu konteksta. Ovaj korak omogućava modelima da razviju razumijevanje gramatike, sintakse i semantike jezika, ali i prepoznaju šire obrasce i asocijacije među riječima i frazama. Zanimljivo je da tokom ovog procesa modeli ne razumiju tekst na način kao ljudi – oni jednostavno izračunavaju vjerovatnoće pojavljivanja riječi na osnovu ogromnih količina podataka.
Nakon osnovnog treniranja, modeli prolaze kroz dodatni proces optimizacije, gdje se koriste manji, specijalizovani skupovi podataka. Ovdje ljudski recenzenti ocjenjuju odgovore modela, usmjeravajući ga ka preciznijim i korisnijim rezultatima. Ovaj proces omogućava modelima da budu osjetljiviji na kontekst korisničkih pitanja i daju relevantnije odgovore. U ovom koraku se AI modeli mogu trenirati da izbjegavaju određene teme ili da oblikuju odgovore na način koji je društveno prihvatljiv i etički odgovoran.
Da bi se povećala tačnost i relevantnost odgovora, koristi se metoda učenja s pojačanjem. Ljudi ocjenjuju različite odgovore, a model prilagođava svoje odgovore prema dobijenim povratnim informacijama. Ovaj pristup omogućava kontinuirano usavršavanje modela, čime se povećava njegova sposobnost razumijevanja suptilnih nijansi jezika, humora i dvosmislenosti. Ovaj proces ponekad dovodi do iznenađujućih rezultata – na primjer, modeli mogu razviti nepredviđene sposobnosti, poput rješavanja matematičkih problema ili pisanja kreativnih priča na nivou bliskom ljudskom izražavanju.
Osim teksta, Gemini ima dodatne mogućnosti jer je dizajniran da obrađuje slike, zvuk i kod. Njegov proces učenja uključuje multimodalni pristup, što znači da model može razumjeti i kombinovati informacije iz različitih izvora – na primjer, analizirati sliku i generisati opis na osnovu njenog sadržaja. Ovaj aspekt ga čini moćnim alatom za aplikacije koje zahtijevaju dublju analizu podataka, poput medicinske dijagnostike ili automatske analize video sadržaja.
Razlike između ChatGPT-a i Gemini-ja
Oba modela su moćni alati, ali se razlikuju po svojoj strukturi i mogućnostima. ChatGPT se prvenstveno fokusira na obradu i generisanje teksta, dok je Gemini dizajniran da obrađuje više vrsta podataka, uključujući slike, zvuk i kod. Također, Gemini koristi Googleovu infrastrukturu, kao što su moćni TPU procesori, kako bi obradio
ogromne skupove podataka i postizao višejezične i multimodalne sposobnosti.
Izazovi u razvoju AI modela
Iako su ovi modeli izuzetno napredni, njihova tačnost i pouzdanost zavise od kvaliteta podataka na kojima su trenirani. Pristrasni ili netačni podaci mogu dovesti do pogrešnih ili štetnih odgovora, što je izazov s kojim se istraživači stalno suočavaju. Zato se primjenjuju različite tehnike filtriranja i evaluacije kako bi se osiguralo da modeli pružaju korisne i odgovorne informacije.
Primjene u stvarnom svjetu
Napredak u oblasti umjetne inteligencije omogućava široku primjenu ovih modela u različitim sektorima. U obrazovanju, AI alati pomažu studentima pružanjem personalizovanih odgovora i materijala, dok istovremeno omogućavaju automatsku procjenu zadataka i kreiranje prilagođenih kurseva. U medicini, ovi modeli imaju mogućnost analize medicinskih slika, prepoznavanja obrazaca u podacima pacijenata i pružanja podrške dijagnostici. Posebno je značajno što Gemini, sa svojom multimodalnom sposobnošću, može istovremeno obrađivati medicinske slike i tekstualne podatke za precizniju analizu. U poslovnom sektoru, umjetna inteligencija olakšava automatizaciju korisničke podrške, analizu tržišta i generisanje sadržaja, čime omogućava preduzećima da prepoznaju trendove i predvide potražnju na osnovu velikih količina podataka.
Kreativne industrije takođe značajno koriste AI, pri čemu se generisanje
teksta, muzike i umjetničkih slika obavlja pomoću naprednih modela. Gemini se ističe u ovoj oblasti jer omogućava kreiranje multimedijalnog sadržaja, što umjetnicima i dizajnerima daje mogućnost eksperimentisanja s novim formatima. U domenu programiranja, ChatGPT i Gemini pomažu programerima analiziranjem koda, identifikacijom grešaka i optimizacijom algoritama, omogućavajući efikasniji razvoj softvera. Sigurnost i detekcija prevara još su jedno područje gdje umjetna inteligencija pokazuje svoju moć –AI modeli se koriste za otkrivanje neobičnih obrazaca ponašanja i sprečavanje prevara u finansijskim institucijama i osiguravajućim kompanijama.
Budućnost umjetne inteligencije
Kako AI modeli nastavljaju da uče i poboljšavaju se, očekivati je još preciznije i interaktivnije sisteme koji će igrati još veću ulogu u obrazovanju, medicini, industriji i svakodnevnom životu. Ipak, odgovorno korištenje i razvoj AI tehnologija ostaju ključni faktori u oblikovanju njihove buduće primjene.
ChatGPT i Gemini predstavljaju vrhunac trenutnog razvoja umjetne inteligencije, pokazujući kako mašine mogu učiti iz podataka i pružati sve inteligentnije odgovore. Njihov razvoj je dokaz koliko brzo napredujemo u oblasti vještačke inteligencije i šta sve možemo očekivati u budućnosti.
Izvori: princeps.hr ; tportal.hr; raf.edu.rs; theanilbajar.medium.com; www.whitepress.com l
Kako funkcioniše UI
(Foto:
''CTRL + AI'' Procreate Ilustracija, Ema Čičko, III god. Grafičko inžinjerstvo i dizajn, Fakultet za tehničke studije, Travnik
AI u dizajnu
KREATIVNI ALAT ILI PRIJETNJA KREATIVCIMA?
Umjetna inteligencija predstavlja alat koji omogućava dizajnerima da vrše svoj posao mnogo brže i bolje, ali bez zamjene njihove vlastite kreativnosti, ideja, intuicije i osjećaja. S jedne strane otvara prostor za nove mogućnosti, nove vidove kreativnosti, čineći procese bržim i jeftinijim, dok s druge strane tim postupkom ukida jedan broj saradnika kreativaca oduzimajući im dio posla.
Pripremila: Sajra Dervić
Slaba tačka AI sistema - ljudska šaka (Foto: web-mind.rs)
Vodeća karakteristika posljednjeg i trenutnog perioda bi bila umjetna inteligencija (eng. Artificial intelligence, AI). Umjetnom inteligencijom se smatraju svi oni sistemi, smišljeni i kreirani od strane čovjeka, koji pokazuju sposobnosti oponašanja nekih ljudskih aktivnosti, poput učenja, planiranja, kreativnosti i zaključivanja, programirani tako da vrše određene zadatke ne posjedujući vlastitu svijest i razum. Iako može posjedovati jednaku ili veću inteligenciju od ljudske, još nije ostvarena na tom polju da postane sposobna da u potpunosti zamijeni ljudski faktor vlastitom sviješću, razumom i emocijama, ostavljajuću ljude tako kao najsavršeniji izum.
AI nije u mogućnosti generisati vjerodostojan izgled ljudske šake
Ozbiljan izazov i test fukcionalnosti umjetne inteligencije
Zanimljiva činjenica o nedostatku umjetne inteligencije, koja pridonosi prethodno navedenoj činjenici, bi bila o njenoj nesposobnosti da vjerodostojno generiše ljudsku šaku. Kako raste pojava alata za crtanje, raste i uočavanje grešaka u njihovom funkcionisanju, kako kod najjednostavnijih tako i kod naprednijih. Generisanje realističnog i detaljnog prikaza osobe, sa svim crtama lica i detaljima koji na prvu izgledaju kao rezultat crtanja ljudskom rukom ne predstavlja nikakav problem. Prikazivanje znakova starosne dobi, teksture kože, materijala, značajki ljudskog tijela je na sasvim zadovljavajućem stepenu vjerodostojnosti. Odnosno, sve dok ne dođemo do dijela ruku. Detaljnijim posmatranjem ostatka sadržaja, konkretno dijela u kome su generisane ruke, vrlo lako se otkrije da
je u pitanju umjetna inteligencija. Kao ozbiljan izazov i test fukcionalnosti umjetne inteligencije dolazi složena anatomija i suptilni detalji brojnih kostiju, tetiva i mišića šake. Koliko god puta tražili ponovno generisanje šake, ukazivanje na greške, postavljanje više konkretnijih zahtjeva AI nije u mogućnosti generisati vjerodostojan izgled ljudske šake. S druge strane, crtanje ljudske šake od strane ljudi predstavlja normalan i vrlo lako ispunjiv zadatak. Bez obzira na traženu poziciju, detalje
i perspektivu, čovjek je sposoban nacrtati realističnu šaku, a i čak da trenutno nije, uz dovoljno vježbe i prakse, za razliku od AI-a, stiče neophodno znanje i sposobnost za njihov realističan prikaz.
AI polako postaje jedan od ključnih alata dizajnera...
Koncept umjetne inteligencije kao preduslov za velike promjene (Foto: vijesti.ba)
AI kao alat za dizajnere
Sadržaj generisan od strane umjetne inteligencije se vrlo često prepoznaje i po stepenu savršenosti. Previše glatkih i idealnih detalja, koji izgledaju čisto i čitko, skoro pa savršeno, vrlo često izgleda previše izvrsno. Ljudsko oko, naviknuto na ljudsku imperfekciju, to vrlo lako može prepoznati. Crtanje ljudskom rukom nosi sa sobom taj određeni šarm koji se krije upravo u nekoj nesavršenosti improvizacije. Bez besprijekorne simetrije, kombinacijom različitih detalja, kroz linije, teksture, stilove i boje, koje čine prepoznatljivi potpis vlastitog djela autora. Upravo time se stvara stepen dublje povezanosti između djela i posmatrača, izazvane emocionalnim reakcijama i dubinama, te osjećajem pripadnosti i prirodnosti.
S obzirom na ubrzani razvoj umjetne inteligencije u posljednjih nekoliko godina, pomak od futurističkog koncepta do skoro integralnog dijela svakodnevnice, došlo je do ogromnih, iznimno značajnih koraka naprijed. Vještačka inteligencija predstavlja alat koji omogućava dizajnerima da vrše svoj posao mn ogo brže i bolje, ali bez zamjene njihove vlastite kreativnosti, ideja, intuicije i osjećaja. S jedne strane otvara prostor za nove mogućnosti, nove vidove kreativnosti, čineći procese bržim i jeftinijim, dok s druge strane tim postupkom ukida jedan broj saradnika kreativaca oduzimajući im dio posla.
AI polako postaje jedan od ključnih alata dizajnera, pružajući dinamiku
...automatsko generisanje sadržaja kao i ponude brzih odgovora na pitanja na jednom mjestu.
root-nation.com)
i inovacije. Obradom većih količina podataka, automatizacijom repetitivnih dugoročnih tehničkih zadataka i brzim generisanjem, testiranjem dizajnerskih opcija, unapređuje se efikasnost i preciznost, a uporedo omogućava dizajnerima da se fokusiraju na kreativnost i zanimljivi dio posla ne gubeći vrijeme na dugotrajne tehničke,
monotone i nezanimljive procese. Stvoreni su i alati za dijagnostiku i analitiku, koji omogućavaju testiranje različitih dizajnerskih produkata u realnom okruženju. Mogu se stvarati vizuelne promjene, identifikovati potencijalne pogreške i alternative za iste, odnosno optimizacije koje ne zahtjevaju ljudsku intervenciju.
Umjetna inteligencija kao prijetnja kreativcima (Foto:
Čovjek i umjetna inteligencija kao najbolji spoj (Foto: listkaj.com)
Dizajneri ovako poboljšavaju svoj rad, postaju efikasniji uporedo stvarajući bolja korisnička iskustva.
Veoma zastupljena stavka danas je i automatsko generisanje sadržaja kao i ponude brzih odgovora na pitanja na jednom mjestu. Ovo pruža priliku dizajnerima da brže obave dio posla koji se tiče pisanja relevantnog tekstualnog sadržaja, koji iako iziskuje modifikacije i nije gotov proizvod, uveliko štedi vrijeme u procesu dizajniranja.
Etika i koncept originalnosti
Historijski gledano to je ono što su umjetnički dizajnerski, kreativni procesi početno i bili. Obavijeni ljudskom kreativnošću, intuicijom i mnoštvom emocija.
Ipak, u današnjem digitalnom dobu dizajneri, kreativci se suočavaju sa novim izazovima umjetne inteligencije, mijenjaju se standardna, tradicionalna načela i principi, i postavljaju se ozbiljna pitanja o budućnosti ljudske kreativnosti, originalnosti i etici u kreativnim industrijama.
Vodeći izazov koji sa sobom nosi upotreba i korištenje umjetne inteligencije jeste pitanje etike, koje za sobom veže koncept originalnosti. Ovaj problem će se vrlo rijetko javiti kada su u pitanju ideje koje su nastale od čovjeka. Budući da se sistemi umjetne inteligencije temelje na podacima
koji su prethodno prikupljeni, tako svaki stvoreni produkt u jednoj mjeri posjeduje slične stavke već postojećih uzoraka. Uz to, javlja se opasnost od generisanja previše sličnih ideja i koncepata, što utiče na smanjenje inovacije, budući da tim činom dizajn prestaje biti proizvod inovatinog razmišljanja i kreativnosti. Iako AI pokazuje izvrstan nivo pri pomaganju u brzom stvaranju ideja, ljudska sposobnost i mogućnost da stvara nešto potpuno i kompletno novo, unikatno, ostaje neprevaziđena.
Pitanje etike, posjedovanja i intelektualnog vlasništva je jedna od gorućih tema, koja se rasplamsava sa daljnjim razvojem u polju umjetne inteligencije koji ne jenjava. Smatra se da je neophodno da se reguliše zakonski okvir koji intelektualno vlasništvo prilagođava tehnologijama novog doba, čime se osigurava transparentnost i ispravnost. Ključ uspjeha u bilo kojem polju leži u obrazovanju, shvatanju i prihvatanju. Edukacije o pravima korištenja, etici, pozitivnim i negativnim aspektima korištenja AI, ograničenjima i mogućnostima neophodne su da bi se ova tehnologija iskoristila na najbolji mogući način. Istraživanje, ispitivanje i razumijevanja postojećih sistema, algoritama može pružiti mnoštvo novih prostora za kreativni izraz.
Potencijal za unapređenje kreativnih procesa
Dizajn predstavlja multidimenzionalni poduhvat koji kombinuje ljudsku maštu, interakciju, kreativno razmišljanje i sposobnost empatije. Tumačenje konteksta, emocija i shvatanje potreba korisnika je samo jedan od mnogih dijelova, u kojem čovjek postaje ključni element dizajnerskog procesa, a koji ne može biti zamijenjen AI-om. Na ovaj način otvara se prostor za nove ideje, kreativnost i inovacije. AI pokazuje mogućnosti za izazivanje revolucionarnih promjena u raznim, ako ne i svim, industrijama, ali također budi i strah od novog, nepoznatog i neizvjesnog, s vodećom mišlju o mogućnosti totalne zamjene ljudskog faktora. Koncept umjetne inteligencije ima iznimno veliki potencijal za unapređenje kreativnih procesa. Ipak, neophodno je osmisliti pažljiv način primjene koji osigurava originalnost, unikatnost, kreativnost i etičku odgovornost.
Kolike i kakve će posljedice biti, koja je to budućnost i smjer u kojem će nas ova komponenta odvesti, moguće je samo nagađati. Dotad, na čovjeku je da istraži, shvati i iskoristi pružene prilike na najbolji mogući način u svrhu ostvarivanja najboljih mogućih rezultata.
AI posjeduje najviši stepen korisnosti kada se upotrebljava u partnerstvu sa ljudskim faktorom, tj. dizajnerima, kreatorima, što omogućava stvaranje inovativnih rezultata, ali se ujedno i osigurava autentičnost, razumijevanje i poimanje dizajna. Na koncu, kao reakcija na bilo koju promjenu u bilo kojoj industriji, trenutno konkretno industrije dizajna, će biti primorane razviti nove sposobnosti i vještine, kojima će vladati tako da bi iskoristili prednosti umjetne inteligencije a pritom očuvali svoj unikatni, jedinstveni identitet.
Izvori: web-mind.rs; mojaideja.hr; womancomm. club; fsu.edu.rs; redizajn.ba l
Umjetna inteligencija kao kreativni alat (Foto: itresenja.com)
Elma Karić Merdan
PARALIZA IZBORA
Umjesto da veći izbor olakša odlučivanje, on može izazvati osjećaj
preplavljenosti, strah od pogrešne odluke i sumnju u izbor. Ovo se često javlja u svakodnevnim situacijama, poput kupovine, donošenja profesionalnih odluka ili čak biranja sadržaja za gledanje.
Razgovarala: Anita Miskić
Podrazumijeva li paraliza izbora univerzalnu pojavu ili
se ona pak javlja u određenim kontekstima i kod određenih ljudi?
Definitivno je paraliza izbora široko rasprostranjena i može se javiti kod svih ljudi, ali u različitim intenzitetima i situacijama. Perfekcionisti i osobe sa izraženom anksioznošću su skloniji ovom fenomenu jer imaju povećan strah od donošenja „pogrešne odluke“. Također, sam kontekst ima veliku ulogu. Možda ćemo biti sigurni pri biranju odjeće, ali nesigurni kada biramo fakultet ili posao. Na primjer, kada uđemo u prodavnicu s velikim izborom čokolade, možemo se zbuniti i na kraju izaći bez ijedne.
Prevelik izbor smanjuje zadovoljstvo donesenom odlukom.
Kako veliki broj opcija utječe na kvalitet odluke koju donosimo?
Zanimljivo je da, iako imamo osjećaj da više opcija znači bolju odluku, istraživanja pokazuju suprotno. Kada imamo previše izbora, možemo donijeti lošiju odluku jer postajemo preopterećeni i gubimo
fokus. Također, čak i ako donesemo odluku, često nismo zadovoljni njome jer se pitamo da li je neka druga opcija bila bolja. Prema tome, prevelik izbor smanjuje zadovoljstvo donesenom odlukom.
Možete li podijeliti neki Vaš primjer? Naravno, svako od nas se ponekad nađe u toj situaciji počevši od najjednostavnih do veoma važnih izbora. Jedan klasičan primjer je biranje filma na Netflixu – toliko je opcija da provedem pola sata listajući i na kraju odustanem. Dobar primjer iz svakodnevnog života u kojem bi se svi mogli pronaći su restorani. Pogledam cjelokupni izbor u meniju po nekoliko puta i onda naručim nešto što sam već ranije probala. U tom trenutku osjećam se zbunjeno, uhvati me panika jer osjećam pritisak da će ubrzo doći konobar, a ja još uvijek nisam odlučila.
Kako pomoći drugima u donošenju odluka?
Podrška može biti u vidu pojednostavljivanja izbora – sužavanje opcija na nekoliko ključnih alternativa i na smanjenje pritiska na „pravi“ izbor. Također, korisno je osnaživati osobu da vjeruje svom instiktu i učiti je da prihvati nesavršenost odluka, jer rijetko koja odluka ima samo jedan ispravan odgovor.
Često
važnije donijeti odluku nego je odlagati zbog iluzije bolje mogućnosti.
Veći izbor pomaže ili otežava odluku?
Više opcija daje iluziju kontrole, ali zapravo nam može otežati proces. U takvim situacijama, preporučuje se napraviti listu prioriteta prije kupovine.
Može li se javiti osjećaj o prebrzom donošenju odluke?
Naravno. To je prirodna pojava poznata kao FOMO (engl. fear of missing outstrah od propuštanja). Potrebno je imati u vidu da nijedna odluka nije savršena i da je često važnije donijeti odluku nego ju odlagati zbog iluzije bolje mogućnosti. Odlaganje ostavlja prostor za mentalni napor i vremenom ćemo se toliko umoriti da nam ishod ili izbor neće biti ni važan.
Pojačava li današnje digitalno doba problem paralize izbora?
Digitalno doba je donijelo neograničen pristup informacijama što značajno otežava donošenje odluka. Na internetu imamo i taj segment stalnog poređenja s drugima, što dodatno doprinosi osjećaju nesigurnosti
Najbolja odluka nije nužno ona koja nam garantuje savršen ishod, već ona koja nam omogućava da nastavimo dalje i učimo iz svog izbora.
prilikom odlučivanja. Na primjer, pri kupovini proizvoda, součavamo se s nizom opcija i recenzija koje često daju kontradiktorne informacije, što izaziva još veću dilemu. Još jedan faktor koji doprinosi paralizi izbora je tzv. „efekat beskonačnog skrolovanja“. Aplikacije poput TikToka, Instagrama i slično osmišljene su tako da neprekidno nude nove sadržaje što može otežati donošenje čak i najjednostavnijih odluka. Najbolji primjer koji sad trenutno možemo navesti je Temu, aplikaciju koja nudi veliki izbor proizvoda i u kojoj najčešće padamo u zamku paralize izbora.
Šta biste savjetovali nekome tko je često neodlučan?
Prvi korak je da se svjesno smanji broj opcija. Umjesto analiziranja ponuđenih opcija, korisno je postaviti jasne kriterije i filtrirati opcije na manji broj. Prema tome, pri izboru karijere ili fakulteta, umjesto razmatranja svake moguće opcije, važno je fokusirati se na nekoliko ključnih oblasti koje odgovaraju osobnim interesovanjima i sposobnostima. Zatim, drugi važan aspekt je prihvatanje koncepta „najbolje“ odluke. Perfekcionistički pristup donošenju odluka često vodi ka
Elma Karić Merdan studentica je Edukacijskog fakulteta drugog ciklusa u Travniku, smjer Pedagogija i psihologija, radi kao asistent na istom fakultetu kao i u mješovitoj srednjoj školi Busovača kao stručni saradnik – pripravnik.
Kako podržati etički modni biznis?
LOKALNA PROIZVODNJA VS BRZA MODA
Iako brza moda nudi širok spektar proizvoda po pristupačnim cijenama za potrošače, ona je također i rezultat brojnih ekoloških i društvenih problema s kojim se svijet suočava. Zbog toga je potrebno isticati važnost investiranja u odjeću koja je proizvod lokalne proizvodnje, a koja ima daleko bolji kvalitet i uslove rada kao i smanjen ekološki otisak.
Pripremila: Amina Đuhera
Tekstilni otpad (Foto: theearthcall.com)
Usvijetu gdje se svakim danom povećava masovna proizvodnja, gdje se modni trendovi stalno mijenjaju, a ljudi uvijek teže tome da se prilagode novitetima, teško je prepoznati granicu između štetnog i korisnog. Danas je u velikoj mjeri zastupljeno korištenje odjeće koja je rezultat brze mode (engl. Fast fashion – brza moda). Ono čega mnogi ljudi nisu svjesni jeste štetnost ove vrste proizvodnje kako na okoliš tako i na ljudsko zdravlje. Da bi ljudi izbjegli štetne posljedice ove vrste proizvodnje sve više se naglašava razvoj lokalne proizvodnje. Međutim, potrebno je potpuno razumijevanje i svijest o
Potražnja za proizvodima brze mode
Da bi potrošači mogli da lakše kupuju odjeću po pristupačnim cijenama, krajem 20. i početkom 21. stoljeća porasla je potražnja za proizvodima brze mode. Na ovaj način potrošači mogu da po niskim cijenama kupuju različite proizvode i da na taj način pune svoje ormare s raznim odjevnim proizvodima koji izgledaju privlačno. Razlog za smanjenom cijenom jeste masovna proizvodnja odjeće u zemljama s jeftinom radnom snagom kao što su Kina, Vijetnam, Bangladeš i druge.
Iako ova vrsta proizvodnje nudi lijepe odjevne komade, postoje negativne društvene i ekološke posljedice kao rezultat brze mode. Ovi proizvodi Ovi proizvodi
imaju
Tvornice brze mode nude loše uslove za rad (Foto: business.rutgers.edu)
To dovodi do gomilanja tekstilnog otpada jer proizvodi brze mode nisu namjenjeni dugotrajnom korištenju i obično se odbacuju nakon 7-10 odijevanja. Uz to, sam njihov transport radi dostupnosti u cijelomu svijetu dovodi do štetnih posljedica po okoliš jer dolazi do velikih emisija stakleničkih plinova. Prema nekim istraživanjima, dokazano je da ukupne emisije stakleničkih plinova iz proizvodnje tekstila iznose oko 1,2 milijarde tona godišnje. Ista istraživanja ističu da se često ova odjeća proizvodi u jako lošim radnim uslovima za radnike u tekstilnoj industriji gdje radnici rade za niske plate s dugim radnim vremenom, a prisutna je i eksploatacija djece.
Lokalna proizvodnja kao zamjena za brzu modu
Da bi se smanjio štetan utjecaj koji ima brza moda, jedna od alternativa je razvoj lokalne proizvodnje. Ova vrsta proizvodnje donosi mnoge prednosti za potrošače kao i za lokalnu ekonomiju.
Sam pojam lokalne proizvodnje odnosi se na razvoj i proizvodnju proizvoda kod kojih se svi procesi proizvodnje odvijaju unutar jedne zemlje i na taj način se razvija i podržava ekonomija te zemlje.
Lokalna proizvodnja ima mnogo pozitivnih aspekata, kao što su proizvodnja kvalitetnih komada odjeće što znatno smanjuje tekstilni otpad, dugotrajnija odjeća, brže vrijeme isporuke i podrška lokalnoj zajednici. Proizvodi lokalne proizvodnje imaju veću cijenu u odnosu na proizvode brze mode, ali su dosta održiviji i imaju bolji kvalitet. Sam transport ovih proizvoda je skraćen u odnosu na proizvode brze mode, što također doprinosi smanjenju negativnog ekološkog otiska, a brza isporuka doprinosi zadovoljstvu potrošača. U lokalnoj proizvodnji su osigurani dobri radni uslovi za sve uposlenike, što kompanijama osigurava povjerenje kod potrošača. Manji obim proizvodnje olakšava kontrolu i osiguranje kvalitete kod proizvoda lokalne proizvodnje. Velika prednost kod ove vrste proizvodnje jeste i mogućnost obavljanja proizvodnje na
Reciklirani materijali su jedna od alternativa za brzu modu (Foto: rlabel.org)
zahtjev, što znači da se odjeća proizvodi samo onda kada postoji potreba za njom, što znatno smanjuje otpad i troškove skladištenja.
Manji obim proizvodnje olakšava kontrolu i osiguranje kvalitete...
Važno je napomenuti da lokalna proizvodnja može imati i nedostatke. Jedan od nedostataka može biti povećana cijena proizvoda, kao i povećani troškovi proizvodnje, zbog čega se potrošači mogu opredijeliti za proizvode brze mode koji su jeftiniji. Nedostatak su i ograničeni kapaciteti proizvodnje, što može stvarati problem jer kompanije koje se bave lokalnom proizvodnjom u tom slučaju ne mogu da zadovolje potrebe masovne proizvodnje. Ograničen izbor sirovina također može biti problem kod lokalne proizvodnje, jer neke zemlje nemaju dovoljno razvijenu proizvodnju tekstilnih sirovina, zbog čega su kompanije primorane uvoziti sirovine sa drugih tržišta. Iako svi ovi nedostaci mogu da utiču na razvoj i
prosperitet lokalne proizvodnje, važno je napomenuti da uprkos nedostacima lokalna proizvodnja nudi mnoge prednosti koje imaju daleko veći pozitivan utjecaj na globalnom nivou u odnosu na proizvode brze mode.
Lokalna proizvodnja i svijest potrošača
S obzirom na sve aspekte lokalne proizvodnje i brze mode, da bi potrošači mogli podržati etičke modne biznise, važno je podizati svijest potrošača kako bi oni mogli da doprinesu promjenama i da osiguraju bolju budućnost tekstilne industrije. Brza moda daje proizvode po pristupačnim cijenama, ali sama proizvodnja ima nedostatke za okoliš i radnike. S druge strane, lokalna proizvodnja doprinosi boljem očuvanju okoliša i proizvodnji kvalitetnijih i dugotrajnijih komada.
Svaki potrošač ima moć da svojim izborima utiče na budućnost kako tekstilne industrije, tako i svijeta u kojem živimo. Nesumnjivo je da je bolja alternativa investiranje u lokalnu proizvodnju, kao i mogućnost recikliranja odjeće. Ono što je važno jeste da potrošači preispitaju svoje navike i da se moda krene doživljavati kao način izražavanja vrijednosti i brige za svijet u kojem živimo.
Izvori: mckinsey.com, makersrow.com, manufy.com l
Ilustracija generirana umjetnom inteligencijom
Održiva alternativa sintetičkim bojama
PRIRODNE BOJE
Modna industrija sve više traži održiva rješenja kako bi smanjila svoj štetni
uticaj na okolinu. Jedan od ključnih koraka u tom pravcu je upotreba prirodnih boja za tkanine.
Pripremila: Samra Balihodžić
Usavremenom svijetu, gdje ekološka osviještenost postaje imperativ, modna industrija sve više traži održiva rješenja kako bi smanjila svoj štetni uticaj na okolinu. Jedan od ključnih koraka u tom pravcu je upotreba prirodnih boja za tkanine, koje predstavljaju ekološki prihvatljivu alternativu sintetičkim bojama. Sigurnije za okoliš i zdravlje ljudi
Tradicionalne hemijske boje, iako dugotrajne i raznovrsne, nose brojne negativne posljedice po zdravlje ljudi i ekosistem. Proces njihove proizvodnje
i upotrebe uključuje toksine koji zagađuju vodu, vazduh i zemljište, dok su radnici u industriji izloženi štetnim hemikalijama. Suprotno tome, prirodne boje potiču iz biljaka, minerala i nekih organskih izvora, što ih čini sigurnijim za okoliš i zdravlje ljudi. Njihova primjena donosi brojne prednosti. Prije svega, smanjuju ekološki otisak modne industrije jer ne sadržavaju štetne hemikalije koje zagađuju vodene resurse. Osim toga, prirodne boje su sigurnije za zdravlje kako za radnike u industriji tako i za krajnje korisnike odjeće.
Njihovu proizvodnju i korištenje podržavaju lokalne zajednice jer se mnoge boje dobijaju iz biljaka koje uzgajaju male farme, čime se podstiče održiv ekonomski razvoj. Također, njihova upotreba doprinosi očuvanju kulturne baštine, jer su tradicionalne tehnike bojenja prirodnim pigmentima dio naslijeđa mnogih zajednica. Još jedna posebnost prirodnih boja jeste njihova jedinstvenost. Nijanse koje se dobijaju ovim metodama teško je identično reproducirati, što daje poseban karakter odjevnim komadima.
Primjer raznovrsnih prediva obojenih prirodnim bojama, raspoređena po drvenoj podlozi. Niti su obojene nijansama žute, narandžaste, plave, smeđe i bež boje što ukazuje na bogatstvo tonova koji se mogu postići korištenjem biljnih i drugih prirodnih izvora. Ovaj prikaz naglašava ekološki održivu alternativu sintetičkim bojama ističući mogućnost postizanja širokog spektra boja bez štetnog utjecaja na okoliš.
(Foto: Shutterstock.com)
Sve veća potražnja za održivim modnim rješenjima otvara prostor za dalji razvoj prirodnih boja i njihov veći uticaj na globalnu tekstilnu industriju.
(Ne)postojanost i dostupnost Ipak, uprkos mnogim prednostima, prirodne boje nose i određene izazove. Postizanje uniformnosti u bojenju može biti složen proces, a boje su često manje postojane od sintetičkih, što znači da mogu brže blijediti. Sirovine za prirodne boje ponekad su sezonske i teže dostupne, a sam proces bojenja zahtijeva više vremena i specijalizirano znanje. Neke od najpoznatijih prirodnih boja koje se koriste u tekstilnoj industriji uključuju indigo, koji se dobija iz biljke Indigofera i daje duboku plavu nijansu, kurkumu koja pruža intenzivnu žutu boju, hennu za crvenkasto-smeđe tonove, koprivu koja se koristi za različite nijanse zelene, kesten za bogatu smeđu boju i cvjetove kamilice koji daju svijetložute i zelene tonove.
Prilagođavanje tradicionalnim tehnikama
Oživljavanje prirodnih boja u modernoj modi često predvode umjetnici i dizajneri koji istražuju tradicionalne tehnike i prilagođavaju ih savremenim potrebama. Među njima se ističe India
Flint, australijska umjetnica poznata po razvoju eko-print tehnike, koja koristi lokalne biljke poput eukaliptusa za kreiranje unikatnih tekstilnih otisaka. Njen rad inspirisao je mnoge dizajnere, a njene knjige i radionice pomogle su u popularizaciji održivih metoda bojanja. Rebecca Desnos, britanska umjetnica i autorica knjige “Botanical Color at Your Fingertips”, istražuje biljne pigmente i promovira veganske metode bojenja, eksperimentišući s alternativnim tehnikama pripreme tkanina.
Sve veća potražnja za održivim modnim rješenjima otvara prostor za dalji razvoj prirodnih boja i njihov veći uticaj na globalnu tekstilnu industriju. Upotreba ovih boja ne samo da doprinosi očuvanju okoliša već i podstiče kreativnost i inovacije dok istovremeno jača svijest o ekološkim problemima. Budućnost mode može biti i moderna i ekološki prihvatljiva istovremeno.
Izvori: Ecofashion.site
Održivost u modi kao inspiracija za kreiranje tekstila, Silvia Kranjec (2017). l
Primjer tkanina različitih tekstura, ručno obojenih prirodnim pigmentima. Nježne pastelne nijanse bež, ružičaste, lila i plave boje svjedoče o suptilnosti i jedinstvenosti bojanja prirodnim metodama. Čipkani i vezeni detalji dodatno naglašavaju autentičnost i estetsku vrijednost ovih materijala koji su rezultat održivih procesa u tekstilnoj industriji. (Foto: Shutterstock.com)
Za uspješan prelazak u školsko okruženje
PRIPREMA ZA ŠKOLU
Prvi koraci u obrazovnom putovanju počinju s predškolskim odgojem, a kvalitetni predškolski programi postavljaju temelj za uspjeh u školi.
Pripremila: Senija Halilović
Upredškolskom uzrastu djeca prolaze kroz ključne faze razvoja koje će utjecati na
Razvoj socijalnih vještina i emocionalna priprema
bolje nose sa stresom i anksioznošću prilikom prelaska u školsko okruženje, koje je često složenije i
Djeca koja dolaze iz predškolskih programa već su naviknuta na strukturu i rutinu, što znači da će se lakše prilagoditi školskim pravilima i očekivanjima.
Djeca se uče kako postavljati pitanja, istraživati svijet oko sebe i rješavati probleme, čime stječu važne kognitivne vještine koje će im biti korisne u školskom okruženju.
Stvaranje rutine i strukture
Jedan od najvećih izazova za djecu prilikom prelaska iz predškolskog u školski sustav je prilagođavanje na novu rutinu i strukturu. Kroz svakodnevne aktivnosti, djeca se uče poštivanju pravila, slijedu uputa i pridržavanju rasporeda. Ovo im pomaže da se naviknu na školski način rada, gdje će morati pratiti
vještina. Kroz aktivnosti poput crtanja, oblikovanja plastelina, slaganja kockica i fizičkih igara, djeca razvijaju koordinaciju ruku i oka, ravnotežu, te preciznost pokreta. Te vještine su važne za obavljanje školskih zadataka, kao što su pisanje, rezanje škarama i rukovanje školskim priborom. Osim toga, fizičke aktivnosti u predškolskim programima pomažu djeci da razviju snagu, izdržljivost i koordinaciju, što će im koristiti tokom školskog odmora i tjelesnog odgoja. Razvijanje ovih vještina pomaže djeci da steknu
u školi. Ova interakcija priprema djecu za suradnju s učiteljima u školi i pomaže im da razumiju ulogu učitelja kao osobe koja im pomaže u učenju. Nadalje, kroz predškolske aktivnosti djeca se uče tražiti pomoć kada im je potrebna, postavljati pitanja i izražavati svoje potrebe, što će im olakšati snalaženje u školskom okruženju gdje će trebati aktivno sudjelovati u nastavi.
Predškolski programi igraju ključnu ulogu u pripremi djece za školu, nudeći im priliku da razviju socijalne, emocionalne, kognitivne i motoričke vještine
(Foto: Shutterstock.com)
Utjecaj ekrana na razvoj djece
EKRANIZACIJA KOD NAJMLAĐIH
Elektronički uređaji dugoročno imaju negativan utjecaj na pažnju djece i ne mogu zamijeniti roditeljski nadzor i brigu o djetetu. Rješenje za probleme
uslijed pretjerane ekranizacije jeste prije svega edukacija što većeg broja roditelja o opasnosti samih ekrana. I balans...
Pripremila: Tamara Ramljak
injenica je da ne možemo pobjeći od ekrana. Ni mi odrasli, a ni djeca. U svijetu tehnologije, nemoguće je biti bez iste. Međutim, pretjerivanje u bilo čemu, pa tako i u provođenju vremena pred TV ekranima i na mobilnim telefonima, ima svoje nuspojave.
Razlozi za dijagnozu
Kada govorimo o djeci, svaki pedijatar će nam reći isto. Djeca mlađa od dvije godine ne bi nikako trebala provoditi vrijeme pred ekranima, a do polaska u školu bi to vrijeme trebalo biti samo sat vremena na dan. Ali, kada govorimo o realnoj situaciji, poštuju li roditelji upute ljekara? Nije lako biti roditelj. Mnogi kažu da je to najteži, ali i najljepši „posao“ na svijetu. Odgajanje djece uvijek je bio izazov, a danas koliko nam je benefita donijelo to što sve možemo za sekundu provjeriti na internetu, toliko nam je, čini mi se, ta dostupnost donijela i lošeg. Kada pomenemo najmlađe, pa potom ekrane, sigurno će nam prvo na um pasti izraz „ekranizacija“. Ili možda „autizam“. Razlog tome jeste što sve više oko nas imamo tih pojava i dijagnoza. Osobno, ne znam nijednu osobu koja je rođena recimo 90-tih godina, a da je imala sličnu dijagnozu, ali danas viđam sve više djece
koja imaju 3-4 godine i ne govore ili imaju neku od pomenutih dijagnoza. Razlozi dijagnoza su, između ostalog, pretjerano gledanje sadržaja na televizijskim ili mobilnim ekranima.
Zašto dolazi do svih ovih problema?
Istraživanja u Hrvatskoj, provedena 2020. godine pokazala su da 80% djece predškolske dobi su u svojim domovima žive s otprilike pet različitih primjeraka malih ekrana, bilo da je to TV, mobilni telefon, tablet, laptop, igračke konzole i slično. Ovo nas dovodi do pitanja o odraslima. Htjeli priznati ili ne, odrasli su već dugi niz godina zaluđeni i ovisni o tehnologiji. Mobiteli su nam svima, većinom, stalno u rukama. Veliki broj odraslih sve svoje poslove obavlja preko mobitela, laptopa, tableta. A čak i kada smo izvan posla i želimo odmor, naviknuli smo da „listamo“ društvene mreže satima, bez konkretnog povoda. Stoga, roditelji često, zbog svog umora, djeci daju preveliku slobodu ili premalo pažnje i oni tu slobodu ili nepažnju iskoriste da bi baš kao i roditelji, provodili vrijeme ispred ekrana ili na mobilnim telefonima. Stoga nam, u današnje vrijeme, nije neobično da dijete od 4 godine ima svoj mobilni telefon. Uz to, sve češće imamo primjere djece od 2 godine
koja se na pregledu kod doktora mogu smiriti samo uz crtani. Logičnije je da malo dijete smiriva roditeljski glas, nego glas nekog lika iz crtića, ali ako je dijete veći broj sati dnevno izložen „drugim“ glasovima, koji nisu ni od mame, ni od tate, onda je ishod gore navedena situacija.
Bebe, kad se rode, najveću ljubav i pažnju žele, traže i trebaju od strane majke, a kroz nekoliko mjeseci stvara se povezanost i s ocem i ostalim članovima obitelji. Često se mlade majke opterećavaju izgledom vlastitog doma ili time što ni za što nemaju vremena jer svi mi koji smo prošli kroz tu fazu, znamo da ponekad nemamo vremena ni za što jer neke su bebe više, a neke manje
zahtjevne i onda se dogodi situacija gdje jedna mlada mama zbog toga što joj treba vremena za nju ili neku obavezu, svoje malo dijete koje ima nekoliko mjeseci izloži ekranima. To je naizgled bezazlenih 10-15 minuta. Nažalost, nikad ne ostane na tih 10 minuta, nego se vrijeme pred ekranima nažalost, svakog dana, zna sve više povećavati.
Djeci trebaju roditelji, a ne ekrani
Istraživanja su također pokazala, da svaki drugi roditelj često ili uvijek omogućuje pristup malim ekranima kako bi se dijete zabavilo dok gotovo polovina to ponekad čini kako bi djeca nešto naučila. Važno je napomenuti da više od 60 % roditelja ponekad ili češće djeci omogućuje korištenje malih ekrana kako bi im zaokupili pažnju. Ova namjera je ponekad razumljiva, no izaziva zabrinutost istraživača ako je ovo ponašanje roditelja obrazac, jer poznato je da elektronički uređaji dugoročno imaju negativan utjecaj na pažnju djece i ne mogu zamijeniti roditeljski nadzor i brigu o djetetu. Djeci trebaju roditelji, a ne ekrani.
Nerijetko se mogu susresti situacije gdje djecu koja više ne žele toliko vremena provoditi s roditeljima, nego im je recimo igranje igrica prioritet. Čak i svaki obrok je, kod pojedinaca, postao hranjenje i gledanje u ekrane u isto vrijeme. Pedijatri na tu pojavu oštro reagiraju i navode da je takva vrsta hranjenja djeteta posebno štetna, gdje dijete samo prema naučenom „otvara usta“, ali ne razmišlja o samom jelu i procesu hranjenja.
Djeci trebaju roditelji, a ne ekrani.
Manje vremene pred ekranima
Sve prethodno navedeno dovodi nas do sljedećeg – tehnologija kod djece je previše uzela maha i prisutna je u svakom segmentu dječjeg odrastanja. I to je, naravno, greška. Jer dijete treba odrastati uz igru, u prirodi i s roditeljima kojima je stalo da razviju osobu punu ljubavi i dijete koje već od rođenja osjeća povezanost i povjerenje u svoje roditelje ili staratelje.
Rješenje za probleme uslijed pretjerane ekranizacije jeste prije svega edukacija što većeg broja roditelja o opasnosti samih
ekrana. U ovom slučaju, velika prednost je dostupnost online edukacija iz oblasti odgoja djece, gdje se iz udobnosti svoga doma mogu slušati webinari na željene teme. Razlozi zašto se velik broj roditelja ne educiraju jeste to što ili misle da nigdje ne griješe ili ih je sramota, a mnogima „proradi“ i ego.
Drugi korak je balans. U redu je nekad djetetu omogućiti vrijeme za ekrane i crtiće, ali je mnogo važnije poslije toga omogućiti djetetu vrijeme za igru, za grljenje, za maženje, vrijeme za ljubav, odnosno za zajedničko vrijeme roditelja s djecom. Veliki problem je u izdvajanju vremena za bilo što drugo. Ako je dijete od 2 godine provelo 20 minuta pred TV-om, onda dva sata treba provesti u igri. Ne smatram da se roditelji trebaju ni pretjerano zamarati i kriviti ako im je dijete danas nešto više vremena provelo pred ekranom, ako su nakon toga proveli kvalitetno vrijeme s djetetom, ako su igrali omiljenje igre, čitali najdraže bajke, smijali se i igrali skrivača u prirodi. Ali, isto tako smatram da roditelji trebaju i moraju biti odgovorniji i posvećeniji. Djeca su bića koja ne mogu bez nas. Mi smo im centar svijeta i to jako, jako dugo.
Izvor: Mala djeca pred malim ekranima, M. Roje Đapić (2020) l
Inkluzivno obrazovanje
PRILAGODBA NASTAVE UČENICIMA S POSEBNIM POTREBAMA
Uključivanje djece s posebnim potrebama u nastavu i sam nastavni proces zahtijeva prilagođavanje kako nastavnih metoda tako i samog okruženja. Društvo je to koje treba da omogući ovoj djeci da se ne osjećaju drugačije.
Pripremila: Amina Mujić
Udanašnje vrijeme često se govori o primjeni inkluzivne nastave u školama i da su svi nastavnici i učenici aktivno uključeni u ove procese. Na zapadu je inkluzija i kao pojam i kao sistem zaživjela mnogo ranije nego u našem obrazovnom sistemu. S obzirom na to da pod inkluzijom, najjednostavnije rečeno, podrazumijevamo uključivanje i jednaka prava svih učenika u odgojno–obrazovnom procesu, može se reći da inkluzivno obrazovanje ne predstavlja samo jedan pedagoški aspekt, već je temelj za stvaranje jednakosti i pravednosti za svako dijete. Kako bi se moglo osigurati da svi učenici imaju jednak pristup obrazovanju?
Razumijevanje individualnih potreba
Svako dijete je individua za sebe i svakom djetetu treba pružiti posebnu pažnju, ali isto tako svako dijete zaslužuje da ima podjednaka prava kao svako drugo dijete. Učenici s posebnim potrebama trebaju takvo okruženje. Okruženje koje ih prihvaća, ali isto tako aktivno podržava u njihovom učenju i razvoju. Prilagođavanjem određenih nastavnih metoda i prostora učenicima s posebnim potrebama možemo omogućiti priliku za obrazovanje i bolju budućnost. Takav pristup će pomoći svakome od njih kao individui, a isto tako i društvu, stvaranju empatije i solidarnosti.
Svakom učeniku s posebnim potrebama treba poseban pristup...
Također, svako dijete ima jedinstvene potrebe i talente. Neko voli da pjeva, neko da crta, a neko da čita i upravo zbog toga je ključno da nastavnici, roditelji i stručnjaci zajednički rade na tome da prepoznaju te potrebe i na taj način razviju personalizirane pristupe učenju. Svakom učeniku s posebnim potrebama treba poseban pristup, metod kojim će se nastavnici voditi. Primjer za to je dijete s poteškoćama u učenju. Da bi mu se olakšalo učenje, može mu se ponuditi vizualni materijal kako bi se uvidjelo hoće li učenik na taj način lakše savladati određeno gradivo.
Razumijevanje individualnih potreba učenika
Inkluzivna učionica zahtijeva kreativnost u samim nastavnim metodama. Da bismo dijete s posebnim potrebama zainteresovali za nastavu, trebamo biti maštoviti i na taj način mu olakšati obrazovni proces. Nastavnici ne trebaju tražiti previše, jer ova djeca nemaju mogućnosti kao druga. Razni vizualni materijali, auditivne aktivnosti, taktilni materijali i digitalni alati igraju važnu ulogu u nastavi. Sam ključ uspjeha upravo leži u razumijevanju tih individualnih potreba učenika i zato svaki učenik ima svoj način učenja. Individualni obrazovni planovi omogućavaju detaljno planiranje aktivnosti i praćenje napretka svakog učenika.
Diferencirana nastava će omogućiti učenicima da rade na zadacima prilagođenim njihovim sposobnostima, a aktivnosti poput učenja kroz igru i praktične zadatke, što može pomoći u boljoj integraciji. Pored samog takvog pristupa učenicima, potrebno je i da učionice budu prilagođene učenicima s fizičkim invaliditetom, te je samim tim potrebno dati dovoljno prostora za kretanje s jasnim i vidljivim oznakama. Podrška i zajedništvo
Inkluzija se ne stavlja samo kao obaveza nastavnika, već i cijele učeničke zajednice.
Podrška vršnjaka u današnjem društvu je veoma bitna, jer danas svako dijete gleda i sluša drugo. Samim takvim odnosom ćemo stvoriti pozitivno okruženje. Suradnja s raznim stručnjacima poput defektologa, logopeda, psihologa pruža dodatnu podršku u prilagođavanju nastave. Ključ za uspješno prilagođavanje jeste edukacija i prekvalifikacija kako nastavnika tako i stručnih saradnika. Potrebno je u većoj mjeri poticati nastavnike da usvoje nove vještine koje bi omogućile lakše obrazovanje.
Inkluzivnim obrazovanjem osiguravamo podršku i prilagođavamo nastavu, te svaki učenik ima priliku ostvariti svoj potencijal i postati aktivan dio zajednice. Ključno je da se društvo pripremi na prilagodbu kroz sticanje novih vještina i cjeloživotno učenje o inkluzivnom obrazovanju.
Inkluzija u Bosni i Hercegovini
Inkluzivna nastava u Bosni i Hercegovini predstavlja važan korak ka osiguravanju jednakih obrazovnih mogućnosti za svu djecu. Upravo u našoj zemlji imamo zakonski okvir koji podržava inkluzivno obrazovanje, ali praksa se suočava s raznim izazovima. Podržano je kroz Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini, koji je usvojen 2003. godine od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ovaj zakon garantuje pravo svakog djeteta na obrazovanje bez diskriminacije, uključujući djecu s posebnim potrebama, te obavezuju obrazovne institucije da osiguraju inkluzivno okruženje.
UNICEF BiH razvio je određene smjernice za primjenu inkluzivne prakse..
Škole nemaju dovoljno specijalista, poput logopeta ili defektologa, a nastavnici su ti koji se u većini slučajeva sami trude da pronađu načine za prilagodbu nastave. Pored samih obrazovnih ustanova, i roditelji su ti koji se suočavaju s poteškoćama, jer veoma teško pronalaze asistente za svoju djecu. Također, jedan od ključnih problema jeste i nedovoljna podrška nastavnicima, gdje oni na kraju ostaju okrenuti sami sebi, jer nastavnog kadra i asistenata je sve manje. U Tuzlanskom kantonu 2024. godine navedeno je da pojedini učenici s teškoćama u razvoju su bez asistenta na početku školske godine upravo zbog manjka stručnog kadra, što je otežalo proces inkluzije i stvorilo probleme u organizaciji nastave za ovu grupu učenika.
Bosna i Hercegovina ima mnoge izazove s kojima se bori kada je u pitanju nastava djece s posebnim potrebama, ali postoje određene smjernice i preporuke koje nastoje unaprijediti inkluzivno obrazovanje u BiH. Primjer za to je činjenica da je UNICEF BiH razvio određene smjernice za primjenu inkluzivne prakse, koje uključuju individualizirane planove učenja i podrške samim nastavnicima kroz praktične obuke i razne edukacije.
(Foto: Shutterstock.com)
Na našem fakultetu su održane radionice i projekti (Eramus+), gdje smo bili čak i nositelji samog projekta. Projekat je finalno završen konferencijom u Yervanu, Armeniji 2019. godine. Fakultet je aktivno sudjelovao u konferenciji i treningu u okviru Inclusion projekta, čiji je cilj unapređenje inkluzivnih praksi u obrazovanju. Na događaju su naši predstavnici imali priliku razmijeniti ideje, učiti od vodećih stručnjaka i sudjelovati u dinamičnim radionicama usmjerenim na konkretne izazove inkluzije. Ovo iskustvo dodatno je osnažilo naš fakultet u posvećenosti inkluzije.
Upravo Eramus+ Projekt “Inclusion” u kojem je Univerzitet u Travniku ravnopravno sudjelovao s 14 institucija iz 5 zemalja, fokusirao se na inkluzivno učenje i podučavanje. U okviru projekta, u Travniku su 2018. godine organizovane radionice za nastavno i vannastavno osoblje. Cilj je bio osnažiti kompetencije za inkluzivni pristup kroz praktične primjene, alate i case study programe. Potrebno je reći i da je fakultet organizovao radionicu za studente, naglašavajući njihovu ključnu ulogu u inkluziji. Glavni rezultat projekta je “Vodič za inkluzivno učenje i podučavanje”, koji je osigurao dugoročni uticaj i održivost ovog projekta. Inkluzivna nastava u BiH ima potencijal za napredak, samo taj potencijal treba iskoristiti. Uz kontinuiranu podršku obrazovnih institucija, inkluzivna nastava ima potencijal da svakom djetetu pruži priliku za učenje i razvoj u pozitivnom okruženju. l
Kada težnja ka savršenstvu postane problem
KAKO DA BUDEMO ZADOVOLJNI SOBOM?
U današnjem društvu, gdje se uspjeh često mjeri postignućima i priznanjima, težnja ka savršenstvu može izgledati kao nešto pozitivno. Perfekcionizam nam može pomoći da budemo posvećeni, vrijedni i ustrajni. Kada ta težnja postane opsesija, može nas odvesti u potpuno suprotnom smjeru –iscrpljenost, anksioznost i osjećaj da nikada nismo dovoljno dobri.
Pripremila: Merjem Gafić
Perfekcionizam se često doživljava kao prednost. Ljudi koji teže savršenstvu obično su ambiciozni i posvećeni svom radu. Međutim, problem nastaje kada očekivanja postanu nerealna, a svaki mali propust izgleda kao katastrofa. Osobe s izraženim perfekcionizmom često osjećaju konstantan pritisak i strah od neuspjeha, što ih može dovesti do odlaganja zadataka, izbjegavanja izazova ili čak potpunog odustajanja ako misle da nešto neće moći da postignu „savršeno“.
Iz osjećaja savršenosti do ranjivosti na kritiku
Perfekcionizam i anksioznost često idu ruku pod ruku. Kada stalno preispitujemo svoje postupke, analiziramo svaku grešku i osjećamo nelagodu pri svakoj nesavršenosti, naše tijelo i um su u stalnom stanju napetosti. Ovakav način razmišljanja može dovesti do nesanice, hroničnog stresa, pa čak i fizičkih simptoma poput glavobolje, problema s probavom i umora. Perfekcionisti često imaju osećaj da nikada nisu dovoljno dobri, bez obzira na svoja postignuća. Njihova samovrijednost
zavisi od toga koliko su uspješni, što ih čini ranjivima na kritiku i neuspjeh. S vremenom, to može prerasti u ozbiljnu anksioznost i osećaj preplavljenosti. Društvene mreže dodatno potiču perfekcionizam. Svakodnevno smo izloženi pažljivo kreiranim objavama koje prikazuju savršene živote, tijela, poslove i uspjehe. Ovakvi prikazi često nemaju veze sa stvarnošću, ali mnogi ljudi se nesvjesno upoređuju s njima i osjećaju se nedovoljno dobrima. Ovaj fenomen može pojačati osećaj nesigurnosti i povećati anksioznost kod onih koji već imaju perfekcionističke sklonosti.
Svakodnevno smo
izloženi pažljivo kreiranim objavama koje prikazuju
savršene živote, tijela, poslove i uspjehe.
Kako naći ravnotežu?
Umjesto da težimo nemogućem idealu, trebalo bi da učimo kako prihvatiti svoje nesavršenosti i vidimo ih kao dio ljudskog iskustva. Perfekcionizam može biti koristan, ali kada postane izvor stresa i anksioznosti, vrijeme je da se zapitamo da li nam zaista koristi. Umjesto da težimo nerealnom idealu, važno je naučiti biti zadovoljni sobom i svojim napretkom. Greške nisu znak neuspjeha, već prilika za učenje i rast. Umjesto da ih izbjegavamo, treba ih prihvatiti kao sastavni dio razvoja. Također,
postavljanje realnih ciljeva pomaže da izbjegnemo frustraciju – ciljevi treba da budu dostižni i prilagođeni našim mogućnostima. Važno je vježbati samosuosjećanje i biti ljubazan prema sebi, kao što bismo bili prema prijatelju u sličnoj situaciji. Smanjenje vremena provedenog na društvenim mrežama može pomoći, jer nas one često izlažu nerealnim standardima i pojačavaju pritisak da postignemo savršenstvo. Podrška prijatelja, porodice ili stručnjaka može biti od velike pomoći u razbijanju negativnih obrazaca mišljenja. Razgovor može pružiti novu perspektivu i pomoći nam da
Greške nisu znak neuspjeha, već prilika za učenje i rast.
lakše savladamo perfekcionističke tendencije. Perfekcionizam nije nužno loš, ali kada nas opterećuje, važno je pronaći balans i prihvatiti da nismo savršeni – i da to nije ni potrebno. l
Uloga digitalnog svijeta u dječijem odrastanju
EMOCIONALNO PONAŠANJE DJECE
Tehnologija posebno digitalna, ima značajan utjecaj na emocionalno ponašanje djece. Kada djeca previše koriste digitalne uređaje, mogu se suočiti sa različitim emocionalnim problemima kao što su stres, osjećaj usamljenosti, zavisti i nisko samopouzdanje. Često djeca provode više vremena na internetu nego u učenju, igri ili druženju s prijateljima, što može negativno da utiče na njihov emocionalni razvoj. Zbog toga roditelji trebaju paziti šta i kako njihova djeca koriste jer savremena tehnologija može na više načina utjecati na emocionalno ponašanje djece.
Pripremila: Amina Mujić
Utjecaj savremene tehnologije u novije vrijeme sve je veći, posebno što se tiče djece.
Ponajviše se radi o činjenicama da djeca nisu sposobna razdvojiti dobro od lošeg, pa savremena tehnologija na taj način može utjecati na stavove i razmišljanje djece. U današnje vrijeme smo okruženi s tehnologijom i može se reći da je postala sastavni dio života svakog čovjeka pa tako i djece, posebno pojavom interneta koji je danas dostupan širom svijeta. Internet nam omogućava pristup raznim informacijama u bilo koje vrijeme, informacije su puno dostupnije nego što su bile prije, pa se i na taj način povećao i sam utjecaj tehnologije. Savremena tehnologija nam svakodnevno plasira loše stvari, a djeca to ne primaju ispravno.
Svakodnevnim obasipanjem raznih informacija mediji nam pokušavaju
nametnuti razmišljanje za određene teme pa na taj način i neke stvari smatramo normalnim iako nisu, ali svakodnevnim nametanjem iste, počnemo ih percipirati kao normalne. Stoga bi roditelji trebali paziti šta im djeca gledaju, obratiti pažnju da prate više sadržaja koji daju pozitivne utjecaje i mogu pomoći djeci da nauče nove stvari i prošire svoje vidike vezano uz teme prikladne njihovoj dobi.
Emocije i emocionalno ponašanje djece
Emocije imaju značajnu ulogu u našim životima, a time i u komunikaciji među ljudima, jer drugi ljudi na taj način dobivaju informacije o našem unutrašnjem stanju i o tome kako bismo se mogli ponašati. Emocije su pokretači različitih oblika ponašanja u svakodnevnim situacijama i
interpersonalnim odnosima. Ugodne emocije dovode se u vezu sa različitim aspektima dobrobiti i uspješnosti djece, dok se neugodne emocije povezuju sa negativnim oblicima ponašanja i proučavaju obično sa aspekta njihovih ishoda. Danas se često možemo susresti s mladima koji ne znaju da izraze svoje negativne emocije, strah, ljutnju ili bijes, što kod njih izaziva neprihvatljive oblike ponašanja kao što su rizično ponašanje, nizak nivo tolerancije, zavisnost, kao i internalizujuće probleme, što ukazuje na izraženu potrebu za odgojnim djelovanjem (Bisquerra Alzina, 2005; Bisquerra-Alzina, Perez Escoda, 2014). S druge strane, emocionalna inteligencija i emocionalno ponašanje često su u fokusu istraživanja u oblasti psihologije, doprinoseći razvoju i njegovanju naučnog interesa u oblasti emocija.
Naš interes proučavanja emocionalnog ponašanja počinjemo definisanjem prethodno pomenutih pojmova i ukazivanjem na njihov međusobni odnos kako bismo nedvosmisleno ukazali na određenje koncepta emocionalnog ponašanja. Ova problematika je vrlo aktuelna i prisutna u samom rastu i razvoju djece.
Savremene tehnologije – novi sadržaj u odrastanju
Porodica, škola, vršnjaci, utječu na identitet i položaj mladih u društvu, ali se taj utjecaj sve više pripisuje i televiziji, kao i drugim oblicima medijske kulture. Oni utječu na način ponašanja, razmišljanja i formiranja predstava koje imamo o sebi i drugima. Tako mediji, a posebno televizija, oblikuju vrijednosti o životu i ljudskim odnosima. Neminovno, djeca provode veći dio slobodnog vremena uz različite vrste medija, jer u njima pronalaze sadržaje i značenja vremena u kojem žive. Roditelji, nastavnici i vršnjaci nisu uvijek dovoljan izvor podrške za dileme sa kojima se suočavaju mladi (Fleming, 2006). Svrstavanje novih tehnologija u psihološki kontekst je jedan od najvažnijih uslova njenog adekvatnog korištenja u odgojno-obrazovnim ustanovama. Korištenje IT bez njenog povezivanja sa socijalnim kontekstom je jedan od razloga koji mogu prouzrokovati neadekvatnu upotrebu ove tehnolgije, te je izuzetno važno naglasiti prednost obrazovne ustanove naspram porodice.
„...uz pomoć umjetne inteligencije i algoritama za strojno učenje, moguće je prepoznati rane znakove depresije ili anksioznosti.“
Savremene tehnologije - pokazatelj depresije i anksioznosti kod djece
Pojavom društvenih mreža koje omogućuju dijeljenje fotografija, snimaka i tekstova, rizik ovog tipa kontakta se povećava. Rizik narušavanja privatnosti je očigledan ukoliko se posmatra anonimnost interneta. Činjenica je da uzimanjem učešća u internet zajednicama, pa i samim pretraživanjem interneta svaki korisnik gubi svoju privatnost u određenoj mjeri. Pritom su djeca i mladi skloniji odavanju ličnih informacija. Prema istraživanju (Dowell et al., 2009), čak 31,1% dječaka i 27% djevojčica uzrasta 9-15 godina ističu da su postavljali lične informacije na internet (e-mail adresu, broj telefona, pa čak i kućnu adresu). Savremeni digitalni alati poput pametnih telefona, nosivih uređaja i aplikacija za praćenje zdravlja prikupljaju niz podataka o korisnicima – od načina spavanja, nivoa fizičke aktivnosti pa sve do uzoraka korištenja društvenih mreža. Analizom tih podataka, uz pomoć umjetne inteligencije i algoritama za strojno učenje, moguće je prepoznati rane znakove depresije ili anksioznosti. Na primjer, smanjenje aktivnosti, promjene u obrascima komunikacije ili izražavanje
negativnih emocija u porukama mogu biti signali koji upućuju na pogoršanje mentalnog zdravlja.
Usamljenost i depresija često se smatraju i uzrokom i posljedicom upotrebe interneta, što potvrđuju i istraživački nalazi. Prema modelu socijalne kompenzacije identifikovani simptomi usamljenosti, anksioznosti i depresije usljed upotrebe interneta bi trebalo da budu otklonjeni, a socijalne vještine unaprijeđene.
„..način na koji će tehnologija utjecati na djecu zavisi isključivo od uspostavljenih navika i kontrole roditelja.“
Uloga roditelja u regulisanju korištenja savremenih tehnologija
Od porodice se zahtjeva da bude što fleksibilnija kako bi bila u stanju da se bez posljedica suoči sa trendovima savremenog društva. Takvo stanje nameće i nove roditeljske uloge koje zahtjevaju osnaživanje roditeljskih kompetencija kako bi na adekvatan
način odgovorili na izazove odrastanja svoje djece. Jedna od novih uloga roditelja odnosi se na segment regulisanja ponašanja i aktivnosti djece na internetu, što je uslovilo da ova tematika postane vrlo aktuelan predmet istraživanja autora iz cijelog svijeta. Ono o čemu svjedoče istraživački nalazi je da za indikativni tretman treba da budu i oni koji pretjerano koriste internet kao i djeca koja ga uopšte ili samo povremeno koriste jer ispoljavaju isti rizik od depresivne simptomatologije. Važan resurs u tom smislu predstavlja kvalitet komunikacije i podrška roditelja pri korištenju interneta. Roditelji su od presudnog značaja za dobro funkcionisanje djeteta na internetu što je u negativnoj vezi sa usamljenošću, depresijom, anksioznošću i pojavom internet zavisnosti. Vrlo je malo studija u našoj zemlji koje su fokusirane na sagledavanje i analizu tehnika roditeljske medijacije u vezi s korištenjem interneta, kao i njihovim efektima na navike korištenja interneta od strane djece i mladih. S druge strane, aktuelnost ove tematike nikad nije bila veća. Na temelju svega navedenog, možemo reći da način na koji će tehnologija utjecati na djecu zavisi isključivo od uspostavljenih navika i kontrole roditelja, te uključenosti djece u zajedničko provođenje vremena sa porodicom kroz igru. Roditelji su ti koji moraju pronaći adekvatan način na koji će tehnologiju inkorporirati u dječiji život, a sve u skladu sa okolinom u kojoj dijete odrasta kao i djetetovim potrebama, sposobnostima i vještinama.
Izvori:
Bisquerra Alzina, R. (2005). La educación emocional en la formación delprofesorado. Revista Interuniversitaria de Formación Del Profesorado, 19(3), 95–114.
Dowell, E., Burgess, A. & Cavanaugh, D. (2009). Clustering of Internet Risk Behaviors in a Middle School Student Population. Journal of School Health, Vol. 79, No. 11, 547-553.
Fleming, M., Greentree, S., CocottiMuller, D., Elias, K., & Morrison, S. (2006). Safety in cyberpace: adolescent safety and exposure online. Youth & Society, 38 (2), 135-154. l
ISPOD FRESKE
Jasmina Handžić
Ako želiš preživjeti, spasi čovjeka kojeg voliš zadrži u svome životu svjetlo u dječijoj sobi igralište i drugare koji su te čekali petkom poslije škole, razgovaraj o tome sa sobom, o ljetu kad si se skrivao uspod kreveta, o zimi kad si imao snage za još jedan spust plastičnim skijama.
Ne daj da te zatruju, sepsa uvijek vreba.
Jesi li ti siguran da si živ ovako, dok samo sliježeš ramenima?
Ne daj da te spale do temelja, ne slavi prosječno,
Danas samo živiš.
Sjeti se onog blaženog momenta kada zaspiš na kauču, a probudiš se u krevetu, svjetlucava magla snova, a ipak puna radosti.
Danas se samo budiš
Odgodi ponekad tu svakodnevnu preobrazbu snova u životne odluke.
U svijet jednostavnosti se vrati, kao onda kad si nosio srce čisto poput jutarnje rose. Danas ga samo radi reda nosiš. Ja vjerujem u tebe, hajde da razgovaramo o tome, rastapaš se u vodi, ova slojevita freska boli.
Sastruži sve ispod nje, spasi čovjeka kojeg voliš.
Iz kuta mladog psihologa
PSIHOLOGA U ŠKOLI
Sigurnost je tamo gdje je stabilnost i gdje možemo pokazati slabosti i gdje će netko s nama tražiti rješenja. Psiholog u školi je ključna osoba, ali na našim područjima ljudi oko nas prelako shvaćaju. Na mladima svijet ostaje, a ja se nadam, da ćemo mi mladi psiholozi i budući psihoterapeuti, učiniti čuda. Vjerujem u nas.
Autor: Tamara Ramljak
Hoće li dijete posjećivati psihologa dosta ovisi o njegovim roditeljima, ali i o okolini. Veći dio svog djetinjstva i odrastanja provedemo u školi što za neke znači mnogo stresa. Neki se sa stresom nose uspješno, a s druge strane neki veoma teško. Sve što škola treba donijeti je puno sreće i znanja, prijateljstvo i stabilne odnose, ali za neke je to najgori period života.
Neka djeca znaju biti veoma okrutna. Djeca su i najčešće iskrena, a pored toga ako nemaju ispravan odgoj od strane roditelja, dolazimo do velikih problema. Za neodgojenu djecu znamo reći “razmaženi su”. Razmaziti u sebi sadrži riječ “maziti”, a to je sušta suprotnost od neodgojenosti i zapostavljenosti. Djeca koja su zapostavljena trebaju pomoć, ali i svi oko njih trebaju pomoć jer oni svima stvaraju velike probleme. Oni samo žele da su viđeni i da ih netko razumije, a to ne može svatko. U školama se za napravljene probleme, dijete upućuje pedagogu. Problema je ponekad i previše, a psihologa nema.
Zajednički razgovori su ponekad ključ rješenja međuljudskih problema.
U osnovnoj školi mogu se susresti situacije da najbolji učenici imaju mnogo privatnih problema. Bez da ih razumiju. Bez da znaju koje može biti rješenje. I pored privatnih problema, postoje oni kako ih i dan danas zovu “popularni klinci”
koji mogu što žele i baš ih briga za osjećaje drugih. Empatija nula. Sigurnost je tamo gdje je stabilnost i gdje možemo pokazati slabosti i gdje će netko s nama tražiti rješenja. Psiholozi trebaju tražiti rješenja s djecom, s najmanjima, sa starijima, s cjelokupnim kolektivom. Psiholog je prijeko potreban svagdje. U školi, u svakoj poslovnoj ustanovi, a iskreno se nadam da će i svaki čovjek na zemaljskoj kugli shvatiti da mu treba jedna stručna osoba koja će pomoći kada mislimo da nema izlaza.
Psiholozi nemaju čaroban štapić i sigurno neće rješiti naše probleme umjesto nas, ali svaki dobar psiholog treba biti dobar slušalac i još bolji savjetnik. Ako se osvrnemo na ono što doslovno svakodnevno gledamo, katastrofe koje se događaju čak i na Balkanu, u školama, gdje su nasilje i nažalost ubojstva sve češća, sigurno je jednim dijelom problem u neshvatanju ozbiljnosti kvalitetnog kadra svake škole. Bez kvalitetnog pedagoga i psihologa kako može funkcionisati cijeli sustav?
U krajnjem slučaju, psiholozi koji se nalaze u školi, dosta mogu pomoći roditeljima djece te škole. Zajednički razgovori su ponekad ključ rješenja obiteljskih, prijateljskih, zapravo međuljudskih problema. Roditelji trebaju pomoć. Roditelji se zaglave i ne znaju dalje, roditelji galame, roditelji kažnjavaju, a pogotovo oni malo stariji jer i njih su tako “pa šta im fali”.
Fali.
Fali što svaka od te osobe koja je imala teže djetinjstvo ne zna kako da razgovara, ne zna što da radi sam sa sobom, a kamoli s djetetom koje je recimo malo “teže”.
Postoje ona djeca koja su po prirodi zahtjevnija i s njima se treba znati.
Postoje djeca koja trebaju pomoć.
U krajnjem slučaju, stojim iza toga da svi ponekad trebamo pomoć.
Mnogi kažu da bi bili sretniji da im je škola mogla pružiti neku pomoć.
U srednjim školama, treba raditi i nekoliko psihologa jer na primjer, u adoloscentsko doba kod nekih se javljaju najveće krize. Neki su neshvaćeni, neki su upisali smjer koji nisu željeli. Ima i onih koji su uvijek morali biti najbolji u svemu jer roditelji tako žele, ali i onih koje nitko nije primjećivao.
„..djeca trebaju podršku, djeca trebaju razgovor.“
Psiholog je osoba koja proučava psihički život čovjeka i njegova ponašanja, misli, reakcije, ali i sluša, traži rješenja, pomaže i od srca savjetuje. Psiholog mora biti visoko moralna osoba, empatična i naravno, obrazovana osoba, koja voli i želi razumjeti ljude, djecu, sve. S druge strane, djeca trebaju podršku, djeca trebaju razgovor. Djeca ne mogu sve reći roditeljima u većini slučajeva, a vrlo često uopće ne razgovaraju s roditeljima o temama koje idu dalje od “kakve su ti ocjene” i slično.
Psiholog u školi je ključna osoba, ali na našim područjima ljudi oko nas prelako shvaćaju. Na mladima svijet ostaje, a ja se nadam, da ćemo mi mladi psiholozi i budući psihoterapeuti, učiniti čuda. Vjerujem u nas. l
Touch that is not Ilustracija generirana umjetnom inteligencijom
