Perspektive 2025

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka? perspektive

Test otpornosti postojećeg poslovnog modela

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

SADRŽAJ

U posljednjim desetljećima svijet je svjedočio nezapamćenom rastu globalizacije – slobodnom protoku roba, kapitala, ljudi i informacija. No, posljednjih godina sve je očitija promjena trenda: svijet se sve više okreće prema zatvaranju, lokalizaciji i zaštiti nacionalnih interesa. Ovaj proces, poznat kao deglobalizacija, postavlja nova pitanja i izazove, ali i otvara mogućnosti. Za Hrvatsku, malu i otvorenu ekonomiju, ključno je razumjeti kako iskoristiti promjene koje sa sobom nosi novo globalno okruženje.

Godina 15 – prosinac 2025.

Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA

Zaklada Konrad Adenauer

Seniko studio (suizdavač)

Glavni urednik: Ante Gavranović

Uredništvo: Drago Kojić, dr.sc. Darko Horvatin

Priprema: Seniko studio, Zagreb

Tisak: Tiskara Zelina, Zelina Tiskano u 475 primjeraka

ISSN 1848-140X

Ovaj primjerak je besplatan zahvaljujući Financijskoj podršci zaklade Konrad Adenauer, Zagreb e-mail: info@inicijativa.com.hr

Perspektive online Sve dosadašnje brojeve časopisa možete čitati u online verziji: vidi 147. stranicu.

Perspektive – prosinac 2025.

3 Pozdravno slovo

Norbert Eschborn

Riječ glavnog urednika

5

Nove dimenzije društveno-ekonomskih odnosa

TEMA BROJA: DEGLOBALIZACIJA – TREND ILI IZRAZ TRENUTKA?

9 DEGLOBALIZACIJA

Imperija uzvraća udarac

Mladen Vedriš

12 POSLJEDICE NEURAČUNLJIVE EKONOMNSKE POLITIKE NA GLOBALNA KRETANJA

Ni globalizacija, ni deglobalizacija nisu čarobni štapić

Marijana Ivanov

20 GLOBALIZACIJA, DEGLOBALIZACIJA I GLOKALIZACIJA

Učinak na male ekonomije

Damir Novotny

27 TEST OTPORNOSTI POSTOJEĆEG

MODELA

Vlak bez kontrole

Boris Vujčić

35 HRVATSKA U GLOBALIZACIJSKIM PROCESIMA

Prenizak udio prerađivačke industrije Ljubo Jurčić, Antea Barišić

44 DEGLOBALIZACIJA: TREND ILI PROLAZNA FAZA?

Globalizacija ovisi o tehnologiji, ali i o idejama koje upravljaju društvima Đuro Njavro, Miljenko Šimić

61 KLJUČNA ULOGA DRŽAVE U DEGLOBALIZACIJI

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima

Krešimir Buntak

84 DEGLOBALIZACIJA NIJE PRIJETNJA

VEĆ DJELOTVORNA PRILIKA

Hrvatska pred izazovima deglobalizacije

Nedjeljko Perić

100 DEGLOBALIZACIJA

Neizvjesnost i kolebljivost vode novom ekonomskom poretku

Ante Gavranović

107 MENADŽMENT I IZAZOVI GLOBALIZACIJE

Deglobalizacija kao korektivni proces

Darko Tipurić, Ivana Kovač

119 KORPORATIVNO UPRAVLJANJE U DRŽAVNIM PODUZEĆIMA

Gdje pronaći nezavisne članove nadzornih odbora?

Zlatko Žuro

124 TRŽIŠTE RADA

Kakve nas promjene očekuju

Krešimir Sever

140 IZAZOVI I MOGUĆNOSTI HRVATSKE ELEKTROPRIVREDE

Obnovljivi izvori u prvom planu

Ivica Jakić

145 SAMODOSTATNOST U PROIZVODNJI HRANE

Iluzija ili imperativ svake države

Zvjezdana Blažić

150 HRVATSKA I EUROPSKA POTROŠAČKA

POLITIKA

Instrument strateške stabilnosti

Dario Dunković, Božica Dunković

159 LOGISTIKA U NEIZVJESNOM DOBU

Izazovi i prilagodbe poslovnih sustava Aleksandar Erceg

166 SUVREMENE MIGRACIJE U DEGLOBALIZIRANOM SVIJETU

Izazovi i perspektive Hrvatske

Ivan Balabanić

174 EUROPSKO TRŽIŠTE KAPITALA

Zagreb postaje regionalno financijsko središte

Darko Horvatin

181 KRIZA POVJERENJA U INSTITUCIJE

Opasnost od društva temeljenog na nezadovoljstvu

Ante Gavranović

U FOKUSU

185 „EUROPSKI BOLESNIK“

Može li se njemačko gospodarstvo oporaviti?

Ante Gavranović

195 TEFLONSKA EKONOMIJA

Iznenađujuća otpornost globalnog gospodarstva

Darko Horvatin

201 DVOSJEKLI MAČ TEHNOLOŠKOG NAPRETKA

Društvo dokolice ili društva neuroze?!

Ante Gavranović

NOVE KNJIGE

205 Globalna plima teniskih nadmetanja

208 Mogu li Amerikanci usavršiti ustav?

210 Neprestane dolarske igre

212 Stari i novi izazovi kapitalizma

Poštovani,

Želim iskoristiti ovu priliku i predstaviti se kao novi direktor Ureda Zaklade Konrad Adenauer (KAS) za Hrvatsku i Sloveniju. Imam čast i privilegiju raditi u vašoj lijepoj zemlji od travnja 2025.

Dio mojih odgovornosti uključuje i koordinaciju časopisa Perspektiva, koji KAS već dugo podržava u Hrvatskoj. Tijekom godina, Perspektiva je igrala ključnu ulogu u javnoj raspravi o važnim političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim temama. Kao platforma za raspravu o aktualnim i dugoročnim izazovima, časopis je stekao dobru reputaciju, na što smo u KAS-u vrlo ponosni i sretni zbog suradnje.

Posebno želim istaknuti izniman doprinos gospodina Ante Gavranovića, urednika Perspektive, koji je preuzeo i uspješno obavljao ovaj zahtjevan zadatak u životnoj dobi kad su se mnogi već povukli u mirovinu. Gospodin Gavranović je profesionalno oblikovao teme časopisa, aktivno angažirao autore i nadgledao urednički rad na svakom broju. Za to mu dugujemo veliku zahvalnost.

Zdravstveni razlozi navode ga da želi prepustiti uredničku poziciju mlađim kolegama, a mi potpuno razumijemo i poštujemo tu odluku.

Kao što se svijet mijenja posljednjih godina i desetljeća, siguran sam da će se i Perspektiva morati prilagoditi novim okolnostima. Zbog financijskih razloga, KAS će morati prilagoditi i svoju podršku časopisu. Promjene koje će iz toga nastati mogu u početku biti neobične ali nisu ništa drugačije od onih koje su već usvojili drugi usporedivi časopisi.

U tom procesu željeli bismo imati i vašu podršku – podršku naših čitatelja. Pozivamo vas da s nama podijelite svoje prijedloge i ideje za budući razvoj Perspektive. Vaše povratne informacije

su nam jako bitne kako bi projekt postigao svoj puni potencijal. Stoga smo vrlo zainteresirani za intenzivnu razmjenu između nas, koji oblikujemo časopis, i vas, koji ga čitate.

U ime KAS-a želim gospodinu Gavranoviću blagoslovljenu mirovinu, u kojoj će uživati u dobrom zdravlju i okružen s obitelji. Njegova postignuća ostat će trajno upisana u povijest Perspektive.

Svima želim nastavak čitanja Perspektive s užitkom, te mnogo novih spoznaja i intelektualnih dobitaka.

Dr. Norbert Eschborn

Direktor

Ured za Hrvatsku i Sloveniju Zaklada Konrad Adenauer

Promjena pravila igre

U posljednjim desetljećima svijet je svjedočio nezapamćenom rastu globalizacije –slobodnom protoku roba, kapitala, ljudi i informacija. No, posljednjih godina sve je očitija promjena trenda: svijet se sve više okreće prema zatvaranju, lokalizaciji i zaštiti nacionalnih interesa. Ovaj proces, poznat kao deglobalizacija , postavlja nova pitanja i izazove, ali i otvara mogućnosti. Za Hrvatsku, malu i otvorenu ekonomiju, ključno je razumjeti kako iskoristiti promjene koje sa sobom nosi novo globalno okruženje.

Promjena globalnog poretka

Deglobalizacija nije iznenadna pojava, već rezultat niza događaja: globalne fi nancijske krize 2008., trgovinskih ratova između SAD-a i Kine, pandemije COVID-19 te ruske agresije na Ukrajinu. Sve su te krize razotkrile slabosti predugih opskrbnih lanaca, pretjerane ovisnosti o uvozu te ranjivost malih država unutar globalnih tržišta.

Uz to, klimatske promjene i zelene politike zahtijevaju veću lokalizaciju proizvodnje i održivost. U takvom kontekstu, sve više zemalja teži strateškoj autonomiji – u energetici, zdravstvu, prehrambenoj sigurnosti i tehnologiji.

Prijetnje za Hrvatsku

Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka? perspektive

Za Hrvatsku, deglobalizacija sa sobom nosi niz rizika. Prije svega, hrvatska ekonomija snažno ovisi o izvozu, posebice u Europsku uniju. Svako slabljenje međunarodne trgovine moglo bi dovesti do smanjenja potražnje za hrvatskim proizvodima i uslugama, što bi negativno utjecalo na gospodarstvo i zaposlenost.

Test otpornosti postojećeg poslovnog modela

Posebno je ranjiv turistički sektor, koji čini oko 20% BDP-a. U uvjetima ograničenog kretanja ljudi, protekcionističkih politika ili klimatskih izazova, broj međunarodnih posjetitelja mogao bi se smanjiti. Turizam koji se oslanja na globalnu mobilnost postaje nesiguran izvor prihoda.

Još jedna potencijalna prijetnja je smanjenje stranih izravnih ulaganja. Deglobalizacija često znači povratak proizvodnje u matične zemlje ili bliske regije, što može smanjiti investicijsku atraktivnost Hrvatske. Osim toga, poremećaji u globalnim opskrbnim lancima mogu povećati cijene uvozne robe, sirovina i energenata, što dodatno opterećuje potrošače i poduzeća.

Prilike u novoj paradigmi

S druge strane, deglobalizacija ne mora nužno biti negativan proces – ona može postati katalizator za dubinske promjene i jačanje otpornosti. Hrvatska ima niz prednosti koje može iskoristiti.

Jedna od njih je mogućnost razvoja lokalne proizvodnje, posebice u poljoprivredi i prehrambenoj industriji. Pandemija je pokazala koliko je važno imati domaće izvore hrane. Poticanje domaćih proizvođača, ulaganje u tehnološku modernizaciju poljoprivrede i jačanje kratkih lanaca opskrbe mogu osigurati veću prehrambenu sigurnost i otvoriti nova radna mjesta u ruralnim krajevima.

Također, deglobalizacija ide ruku pod ruku sa zelenom tranzicijom. Hrvatska ima znatan potencijal u obnovljivim izvorima energije – sunčevoj, vjetro i hidroenergiji. Ulaganje u energetsku neovisnost smanjuje uvoznu ovisnost, jača sigurnost opskrbe i doprinosi klimatskim ciljevima.

U kontekstu regionalizacije, Hrvatska može dodatno iskoristiti svoje geostrateško mjesto na raskrižju srednje i jugoistočne Europe. Razvoj prometne i logističke infrastrukture može pretvoriti Hrvatsku u važno regionalno čvorište, posebice za tržišta Jadranskojonske regije i šire EU.

Digitalna transformacija također nudi prilike. U uvjetima nearshoringa, kada zapadne kompanije traže partnere bliže svojim središtima, Hrvatska se može pozicionirati kao atraktivna destinacija za IT i uslužne industrije. Uz članstvo u eurozoni i Schengenu, političku stabilnost i visoku razinu obrazovanja, Hrvatska ima dobre temelje za privlačenje visokokvalificiranih ulaganja.

Strateški odgovor

Kako bi se Hrvatska uspješno prilagodila deglobalizacijskim trendovima, potrebna je aktivna i promišljena državna politika. To uključuje:

• poticanje proizvodnje s dodanom vrijednošću,

• ulaganje u zelenu infrastrukturu i digitalizaciju,

• razvoj domaćih inovacijskih kapaciteta,

• jačanje veza sa susjednim tržištima,

• podršku malim i srednjim poduzećima.

Ključno je ne promatrati deglobalizaciju kao pasivni proces, već kao izazov koji Hrvatska može oblikovati u svoju korist. U tome je važna i uloga EU fondova, koji pružaju financijsku podršku za tranziciju prema održivijem i otpornijem gospodarstvu.

Deglobalizacija nije ni čisto negativna ni čisto pozitivna pojava. Ona je prije svega promjena pravila igre. Za Hrvatsku to znači potrebu za prilagodbom, ali i mogućnost redefiniranja svoje ekonomske i geopolitičke pozicije. Ako iskoristi priliku za jačanje vlastitih kapaciteta, diverzifikaciju gospodarstva i strateško pozicioniranje u regiji, Hrvatska može deglobalizaciju pretvoriti iz prijetnje u priliku.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

DEGLOBALIZACIJA

Imperija uzvraća udarac

Kako i kada je stigla…globalizacija. Stigla je polako i postupno…gotovo neprimjetno. Ušla je u naš životni prostor s pojavom – kontejnera. Sve, baš sve moglo se i može prevesti s jednog kraja Svijeta na drugi. U tome pomažu brod, željeznica, kamionski prijevoznici.

Piše: Prof. dr. sc. Mladen Vedriš1

Odjednom je postalo moguće sve proizvesti i dopremiti jeftinije: Kina, Indija, Vijetnam, Bangladeš,… Ubrzano se industrijaliziraju, a (trenutno) sretni kupci jeftinih proizvoda koriste te blagodati – poglavito u razvijenim dijelovima Svijeta; Europi i Sjevernoj Americi. Ali isto tako, polako i neprimjetno, globalne kompanije, a to je

1 Autor je predsjednik Zagrebačke inicijative.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

i početak globalizacije (!) sele proizvodnju i radna mjesta, a zatim i sve više (novih) tehnologija. Nove narastajuće ekonomije, poglavito Kina, kontinuirano ostvaruju vlastitu politiku low cost – high tech.

Polako i neprimjetno, ali danas vidljivo – gotovo svaki treći proizvod u našim rukama stigao je iz Kine. Dodajmo tome i sve ostale pobrojene i druge nove igrače. Dodajmo tome i problematiku uvoza i dostupnosti rijetkih metala iz tih istih zemalja. Procjene govore da otprilike 14 mlrd dolara vrijednosti tih metala uvjetuje 4 tisuće mlrd dolara industrijske proizvodnje. Ograničenja u dostupu prvenstveno se odnose na – razvijene ekonomije. I – što sada?

U jeku tih događanja stigao je Covid 19, a uskoro i američke administracije J. Bidena i D. Trumpa…otpočinje deglobalizacija.

Covid 19 donio je snažnu i itekako vidljivu promjenu u naš Svijet. Nije bilo mogućnosti proizvesti i ponuditi bitne proizvode iz vlastite ekonomije: od maski do cjepiva i tako redom. Cijena prijevoza kontejnerima i brodskim linijama popela se u gotovo nezamislive visine. Nešto poput vrijednosti čaše vode u pustinji. Dajem kraljevstvo za… čašu vode, da i u ovoj prigodi citiramo Shakespearea. Te promjene u realnom životu, a snažno su doprinijele novom mandatu američkog predsjednika D. Trumpa. Mandat je osvojen glasovima američkih birača koji žele politiku koja podupire proizvodnju u nacionalnim granicama, očuvanje i nova radna mjesta i socijalnu sigurnost u svojoj zemlji. Zajednički nazivnik kako do toga doći je (barem) usporiti globalizaciju. Europa i EU posebice, bolno shvaćaju što znači energetska, a zatim i šire promatrano, resursna ovisnost. Prodaja automobila, odjeće i parfema, prehrambenih proizvoda i ostalih dobara te vrste nije više u izvoznoj potražnji must have. Kako kompenzirati i platiti uvoz onog što je must have: energija i sirovine na jednoj strani i visoke IT tehnologije na drugoj strani. Dodajmo tome i snažne i neophodne nabave vojne opreme - sredstava sigurnosti nove generacije. Okrenuti se sebi – svojem potencijalu i kapacitetima, to je idući korak deglobalizacije.

Ekonomski aspekt deglobalizacije podrazumijeva porast protekcionizma –uvođenje carina, subvencija domaćim proizvođačima i ograničenja na strana ulaganja. Kompanije, koje su nekad tražile najjeftinije troškove proizvodnje širom svijeta, sada se okreću reshoringu (vraćanju proizvodnje u matične zemlje) ili nearshoringu (premještanju proizvodnje bližim tržištima).

Honore de Balzac na jednom je mjestu zapisao: „ U visoko društvo ulazi se neprimjetno – kao plin u prostoriju; ili pak naglo i bučno – kao topovsko tane“. Tako nešto važi i za ove događaje koje razmatramo.

Globalizacija je došla polako, postupno i neprimjetno – kao plin. Deglobalizacija – naglo i bučno, prepoznato dodatno na javnoj sceni s Covidom 19 i drugim mandatom Donalda Trumpa. Došla je u tom kontekstu, s političkim krizama, a još i više socijalnim i sociološkim problemima koje je stvorila u Svijetu u kojem tek neznatna manjina drži relativnu ili apsolutnu većinu svjetskih resursa i kapitala.

Globalizacija je na početku bila motor rasta i razvoja, da bi se pretvorila u izvor nejednakosti visokog stupnja koji dramatizira ukupnu pozornicu Svijeta.

Sociološki gledano, deglobalizacija je povezana i s porastom nacionalizma i populizma, kao i rastućim otporom prema „globalnim elitama“. Građani sve više traže ekonomske politike koje štite domaće radnike i resurse

Ne postoje bilo kakve formule po logici „zaustavite Reuters“, ali sve više i više bit će važno što se događa kod kuće, u vlastitim nacionalnim granicama. Isto tako s kojim partnerima i saveznicima i pod kojim uvjetima stvarati nove vrijednosti, ali isto tako i nove međusobne odnose. Stoga preporučamo pročitati tekstove koji slijede i čine ovu problematiku analitički i životno značajnom.

Imperija uzvraća udarac

POSLJEDICE NEURAČUNLJIVE EKONOMNSKE

POLITIKE NA GLOBALNA KRETANJA

Ni globalizacija, ni deglobalizacija nisu čarobni

štapić

Piše: Prof. dr. sc. Marijana Ivanov1

Summary

There is no domestic production and export without the import of raw materials and semi-finished products, just as there is no increase in commodity exports if the economies of our export markets do not record growth in demand and the expansion of production and exports to other parts of the world. All the more so as Croatia largely exports semi-finished products (and raw materials) that only in some other countries (Germany) become the final product for the world market. The risks of deglobalization are therefore as dangerous for us today as the risks of globalization were in the past. The only questions are: are we more prepared and smarter today, how much does EU membership and a relatively high degree of integration into the common market save us along with traditional exports to the countries of the former South, and how much can we lose if our main export markets for goods and services (including tourism) are significantly affected by deglobalization processes and the decline in world trade. export and import side.

Hrvatska opet iz godine u godinu povećava deficit robne razmjene, a neravnoteža posebno dolazi do izražaja u odnosu prema članicama EU-a. Većina ekonomista danas će se složiti da protekcionizam i deglobalizacija nisu dobar put, dok smo na početku novog tisućljeća, u Hrvatskoj i drugim ekonomijama, bilježili ne mali broj ekonomista, inženjera i osoba u svim strukama koje su smatrale da je globalizacija zlo koje uništava domaću industriju, oduzima posao domaćim radnicima, potiče uvoz i podržava prvenstveno interese krupnog kapitala.

1 Autorica je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Danas se ti isti vjerojatno ne bi složili s tim tezama, iako je neupitno kako Hrvatska ponovno iz godine u godinu povećava deficit u robnoj razmjeni, a rast deficita posebno dolazi do izražaja u razmjeni s članicama EU-a. Uvozno smo zavisna ekonomija, dok nam se udio industrije u gospodarstvu već niz desetljeća smanjuje. No, istodobno ekspandiraju druge djelatnosti koje na svoj specifičan način koriste benefite globaliziranog svijeta i pridonose gospodarskom rastu i razvoju. Deglobalizacijski procesi stoga su na isti način prijetnja ne samo industriji i robnom izvozu, nego i ostvarivanju prihoda od turizma (izvoza usluga), IT sektora, trgovine, prijevoza, špedicije, građevinarstva, ugostiteljstva i svih drugi djelatnosti. Svijet koji poznajemo funkcionira po principu transfera povećanja produktivnosti iz jednih sektora u druge i iz jednih zemalja u druge, a ekspanzija je poduprijeta međunarodnim transferom novih tehnologija i resursa uz korištenje prilika za snižavanje troškova i veću efikasnosti kroz specijalizaciju i međunarodnu razmjenu. Narušavanje tih odnosa bilo kojim oblikom politika protekcionizma i urušavanja globalnih lanaca dobave i stvaranja vrijednosti, šok je koji povećava rizik stagflacije i širenja kriza.

Globalni lanci stvaranja vrijednosti

Domaće proizvodnje i izvoza nema bez uvoza sirovina i poluproizvoda, kao što ni povećanja robnog izvoza nema ako ekonomije naših izvoznih tržišta ne bilježe rast potražnje te ekspanziju proizvodnje i izvoza u druge dijelove svijeta. Tim više što Hrvatska u velikoj mjeri izvozi poluproizvode (i sirovine) koji tek u nekim drugim zemljama (Njemačkoj) postaju finalni proizvod za svjetsko tržište. Rizici deglobalizacije stoga su za nas danas jednako opasni kao svojedobno rizici globalizacije. Pitanja su jedino: jesmo li danas spremniji i pametniji, koliko nas spašava članstvo u EU-a i relativno visok stupanj integracije na zajedničko tržište uz tradicionalan izvoz u zemlje bivše Juge te koliko možemo izgubiti ako naša glavna izvozna tržišta za robe i usluge (uključujući turizam) budu znatno pogođena deglobalizacijskim procesima i padom svjetske trgovine. Dio tih nepovoljnih efekata vidi se već sada pogotovo u slučaju Njemačke, a veći dio pokazat će se u razdoblju pred nama, dok olakotna okolnost nije što se rast svjetskog BDP-a i trgovine u 2025. pokazao ipak otpornijim nego što su to predviđale proljetne projekcije. Dodatan problem je koncentracija hrvatskog robnog izvoza na praktično svega pet zemalja, a čak i to jednim dijelom te daleko više sve ostalo, u ne zanemarivoj mjeri je samo statistika prometa koji se odvija kroz Hrvatsku i bilježi na strani izvoza i uvoza.

Svi smo mi samo karika u globalnom lancu stvaranja vrijednosti koji je posljednjih desetljeća omogućio rast efikasnosti, proizvodnje, inovacija, potrošnje, dohodaka, trgovine i rast svjetskog BDP-a. Taj je rast s jedne strane poduprijet tehnološkim napretkom, globalizacijom te širenjem i razvojem novih znanja, a s druge strane stimulirao je tehnološki napredak, razvoj društva i ekonomiju znanja. Danas smo pod rizikom urušavanja temelja takve ekspanzije svjetskog trgovine i BDP-a, ali

Ni globalizacija, ni deglobalizacija nisu čarobni štapić prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

i urušavanja ekonomskih baza brojnih izvoznih razvijenih ekonomija uključujući Njemačku, kao i malih otvorenih ekonomija koje su zbog nepovoljnih demografskih kretanja i sužavanja domaćeg tržišta sve više ovisne o izvozu i slobodi međunarodne razmjene, kao što je Hrvatska.

Dobitnici i gubitnici

Štetu deglobalizacijskih procesa snosit će i SAD kao trenutno najistaknutiji zagovornik protekcionizma i pokretač trgovinskih/ carinskih ratova te navodni gubitnik globalizacije, iako je to vrlo diskutabilna tema pogotovo ako se gleda američki suficit u međunarodnoj razmjeni usluga, snaga američkih tehnoloških divova te uloga u globalnim financijama i razvoju umjetne inteligencije. Ni globalizacija ni deglobalizacija nisu igre nulte sume, a dobitnika i gubitnika je puno na svim stranama, ovisno o tome što se naglašava, da li profit i bogatstvo pojedinaca, ekonomski rast i razvoj pojedinih zemalja, udio u svjetskoj ekonomiji - koji je iz godine u godinu sve veći na strani brzorastućih ekonomija i zemalja u razvoju, a sve manji za razvijene zemlje; gleda li se tehnološka nadmoć koju jedni gube a drugi grade, stupanj onečišćenja okoliša i utjecaj na klimatske promjene, siromaštvo i značajne razlike u dohocima stanovništva unutar pojedinačnih ekonomija i u međunarodnim usporedbama, ili nešto drugo.

U posljednjem desetljeću vidljiv je niz deglobalizacijskih procesa u smislu pokidanih globalnih dobavnih lanaca zbog geoekonomskih i geopolitičkih faktora, fragmentacija svjetskog tržišta, zbog blokovskih podjela, jačanja međunarodne trgovine između „istomišljenika“, skraćivanja dobavnih lanaca, zastoja ekonomske aktivnosti i nefunkcioniranja tržišta tijekom covid pandemije do nove Trumpove ere protekcionizma i carina. Popis produžuju i druge barijere slobodne trgovine poput sankcija, izolacija, ograničenja izvoza rijetkih minerala koji kao resurs bitan za novu industriju postoje samo u određenim zemljama i/ili ograničenja izvoza određenih poluproizvoda (čipova/ poluvodiča) koji se dominantno proizvode u određenim zemljama, uključujući pitanje rivalstva SAD-a i Kine u borbi za svjetsku tehnološku i drugu nadmoć. Međutim, sve to ne znači kraj globalizacije, jer je međunarodna isprepletenost i ovisnost jednih o drugima preduboka i današnji je svijet daleko sofisticiraniji nego u razdoblju prve ere globalizacije koja je neslavno završila s Prvim svjetskim ratom.

Od tuda i tupe oštrice Trumpove protekcionističke retorike, kojom jedan dan prijeti ogromnim carinama svima, drugi dan ih privremeno suspendira, treći dan uvodi nove i dodatne carine na određene proizvode ili uvoz iz pojedinih zemalja, a četvrti dan sklapa sporazume s trgovinskim partnerima, ni sam više ne znajući što je bolje, iako bi mu za uklanjanje visokog robnog deficita SAD-a trebale carine 45 i više posto na azijske ekonomije, bez uvoza iz tih istih azijskih ekonomija SAD ne može. Kina je suđena SAD-u, koliko i SAD Kini. Slično vrijedi i za odnose Europe i SAD-a, iako je Europa izgubila znatan dio važnosti na svjetskoj sceni te u nizu

faktora ekonomskog i tehnološkog razvoja zaostaje za SAD-om i Kinom, a to nisu umanjile ni silne subvencije ni potpore zelenoj tranziciji i industrijama u EU-a, kao ni carine na uvoz iz Kine. Iako su nam u priči o protekcionizmu i revitalizaciji industrije puna usta riječi o SAD-u i Trumpu, a s aspekta fiskalnih, tečajnih i drugih potpora industriji i izvozu prva je asocijacija Kina, ne treba zaboraviti da su novčani iznosi potpora industrijskih politika u razvijenim ekonomijama generalno veći nego kod zemalja u razvoju i da se na prvom mjestu tu ističe EU. No, Europa je fina, diplomatski pregovara i sastanči, samo se zaplela u nizu regulativa i propisa pa i bez Trumpovih carina teško pronalazi put većem ekonomskom rastu i razvoju.

Uz sva „šamaranja“ i sijanja panike kroz trgovinske i carinske ratove, šokove na financijskim i robnim tržištima nakon svake objave od medija do društvenih mreža, Trump je uzdrmao svijet i dao mu priliku da se prilagodi nekim novim pravilima u kojima industrijska politika, reindustrijalizacija i primarna briga o nacionalnim interesima povrh globalnih, ponovno dobiva na značaju. Je li to nužno neuračunljiva politika SAD-a s utjecajem na američko i globalno gospodarstvo pokazat će vrijeme, ali je u svakom slučaju proces kojim se uspostavlja nova ravnoteža i eliminiraju negativne eksternalije kumulirane posljednjih nekoliko desetljeća, uključujući ogromni robni deficit SAD-a i ogromni robni suficit Kine, uz istodobno značajno smanjenje udjela razvijenih ekonomija u svjetskom BDP-u gledano kako nominalno tako još više u paritetu kupovne moći.

Izvjesno je da će carine kratkoročno stvoriti određen inflatorni pritisak u SAD-u, kako kroz skuplje uvozne finalne proizvode, tako i kroz skuplji uvoz nužnih inputa za američku proizvodnju, odnosno inflaciju troškova s negativnim šokovima na strani agregatne ponude, a time i više cijene američkih izvoznih proizvoda i usluga za europske i azijske kupce, uključujući određene nepovoljne učinke na transfer tehnologije i stvaranje vrijednosti na globalnoj razini. Revitalizacija američke industrije uz zahtjeve prema poduzećima iz drugih država da investiraju i otvore proizvodnju u SAD-u, kroz pet godina može dijelom povećati snagu američke industrije, uz usporedne učinke na pad snage industrije u drugim zemljama. No, isto tako, može dovesti do promjena na tržištu rada uz mobiliziranje znatnog dijela američke radne snage u industriji i sektorima koji će se razvijati na uštrb carinama penalizirane uvozne konkurencije, uz oskudicu radne snage u drugim sektorima, uključujući američke izvozne sektore. U oba slučaja to znači pritisak na rast troškova rada i manju konkurentnost američkih proizvoda na svjetskom tržištu.

Dio inflatornog udara troškova carina i financiranje reindustrijalizacije SAD će prenijeti na izvoznike i poduzeća iz drugih dijelova svijeta prisiljavajući ih da snize cijene za uvoz u SAD, ali u konačnici, uz pretpostavku niže globalne efikasnosti i većih troškova proizvodnje u SAD-u, izgledno je da će cijene rasti kako u SAD-u tako i na globalnoj razini. Istodobno, sužavanje svjetskog tržišta smanjit će svjetsku trgovinu, kao i BDP u mnogim izvoznim razvijenim ekonomijama te ekonomijama s tržištima u nastajanju i zemljama u razvoju, a ako protekcionizam postane zarazan učinci će biti tim veći, a od tuda i veći rizici stagflacije.

Ni globalizacija, ni deglobalizacija nisu čarobni štapić prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Tu su i potencijalni učinci nominalne i realne aprecijacije američkog dolara zbog nižeg američkog uvoza, veće inflacije i priljeva stranog kapitala radi investicija u SAD-u, što može smanjiti konkurentnost američkog izvoza, ali i povećati cijene neophodnog uvoza američkih roba i usluga ostalim ekonomijama, a Europa je itekako ovisna o uvozu usluga i novih tehnoloških rješenja iz SAD-a, a što u velikoj mjeri uključuje i one koje se financiraju iz državnih proračuna i mogu povećati troškove brojnih državnih institucija te privatnih i državnih poduzeća. S druge strane konkurencija na robnim tržištima izvan SAD- a bit će veća, jer ono što Kina i Indija ne prodaju SAD-u nastojat će prodati u Europi, što inflatorne učinke u Europi može oslabiti pod pretpostavkom da EU ne udari većim carinama na uvoz s azijskih tržišta, bilo u nastojanju da zaštiti domaće proizvođače ili spriječi nove sukobe s SAD-om zbog azijskog izvoza preko EU-a koji je ispregovarao relativno niže carine.

Oblici deglobalizacije kao što su carinske barijere, preseljenje dijela proizvodnje u SAD ili učinci sankcija i zabrane kupnje ruskih energenata na svjetske cijene ne znače nužno nestašice na svjetskom tržištu i zastoje u proizvodnji, iako su u kratkom roku oni uvijek izvjesni i imaju duboke nepovoljne učinke šoka. Oni utječu na veće troškove i cijene, usporavanje ekonomske aktivnosti i nižu potražnju, nižu konkurentnost te globalni pad efikasnosti i preraspodjelu svjetskih novčanih tokova i dohodaka. S druge strane ograničenja izvoza rijetkih minerala koji su potrebni za zelenu tranziciju, inovacije i primjenu umjetne inteligencije, kao i ograničenja izvoza određenih poluproizvoda (čipova/ poluvodiča) koji se dominantno proizvode u određenim zemljama, udar su na svijet industrije 4.0, na budući tehnološki i ekonomski razvoj, digitalizaciju i mogućnosti proizvodnje, čak i kad postoji dostatna domaća i svjetska potražnja. U mnogim segmentima, stoga još nismo posve osvijestili rizike pokidanih globalnih dobavnih lanaca, neuračunljivih ekonomskih politika i trgovinskih ratova na dostupnost roba i međunarodnu razmjenu, koje su svakoj zemlji nužne u segmentu niza poslovnih aktivnosti.

Jesmo li spremni za novu eru globalizacije?

Dok deglobalizacija mijenja svijet u smjeru sužavanja svjetskih tržišta, globalizacija je otvorila vrata svima za izvoz gdje god mogu biti konkurentni, i uvoz od bilo gdje po cijenama koje mogu biti daleko niže od troškova inputa i proizvodnje u pojedinim ekonomijama. 90-ih godina i početkom tisućljeća, u Hrvatskoj nismo bili spremni za globalizaciju i liberalizaciju međunarodnih tokova roba i kapitala te promjene koje one donose. Mnoga proizvodna i izvozna poduzeća nisu se mogla prilagoditi novom svjetskom ekonomskom poretku i učincima globalizacije na porast konkurencije roba s drugih tržišta, deviznom tečaju jake domaće valute koja je potkopavala izvoz i podupirala uvoz, ili nisu bila spremna i dovoljno samostalna, financijski kapacitirana i odlučna da provedu nužna restrukturiranja.

Dio proizvodnih pogona je uništen još tijekom ratnih razaranja, a proizvodnja je tek u nekima od njih kasnije dijelom obnovljena. Koncem 90-ih nemali broj

poduzeća nestao je s tržišta zbog lošeg upravljanja i prebrze gramzljive privatizacije, na koju također nismo bili spremni, kao niti na ulazak stranog kapitala u sektor bankarstva, trgovine, naftne industrije, telekomunikacije i niz drugih, nego smo samo pasivno bilježili koliko je porastao uvoz roba, kome idu profiti iz tih djelatnosti i tek sporadično primijetili da nam se udio industrije u ekonomiji iz godine u godinu sve više smanjivao i da smo prije Globalne financijske krize iz 2008. zabilježili znatni pad udjela hrvatskog robnog izvoza na svjetskom tržištu. Uz značajan priljev stranog kapitala, rast kredita, rast jediničnih troškova rada i javnih rashoda te nominalnu i još izraženiju realnu aprecijaciju domaće valute (mjerenu efektivnim realnim deviznim tečajem) zabilježili smo značajan pad konkurentnosti domaće proizvodnje i hrvatskog izvoza. Situacija se počela poboljšavati tek nakon 2013. u godinama visoke nezaposlenosti i produljene recesije od kada se bilježi rast produktivnosti i konkurentnosti onog dijela industrije koji je preživio krizu, uz značajan doprinos izvoza roba i usluga konačnom izlasku iz recesije 2015.

Globalizaciju i liberalizaciju na prijelazu dva tisućljeća Hrvatska je uglavnom dočekala nespremna, a tek unazad nešto više od desetak godina ubiremo njenu koristi kroz znatno veći izvoz robe i usluga te određena poboljšanja u kvaliteti izvoza temeljenog na znanju, inovacijama i novim tehnologijama te izvoza temeljenog na kapitalu, iako u strukturi ukupnog robnog izvoza i dalje dominira radnointenzivni izvoz i sirovinski-intenzivan izvoz, što korespondira s vrlo niskim rastom dodane vrijednosti u sektoru industrije te posljedično njenim relativnim padom u usporedbi s drugim djelatnostima. Dok je bruto dodana vrijednost prerađivačke industrije povećana tek 2,3 puta u razdoblju 2000.-2024., prosjek svih djelatnosti u gospodarstvu je povećanje 4,2 puta, a kod nekih kao građevinarstvo 5,7 puta.

Izvor podataka: DZS

Slika 1: Udio prerađivačke industrije i ostalih djelatnosti u bruto dodanoj vrijednosti Hrvatske

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

U 1995. udio industrije u bruto dodanoj vrijednosti Hrvatske bio je oko 22%, gotovo isto kao i udio zbroja djelatnosti trgovine, smještaja, pripreme hrane i usluživanja, prijevoza i skladištenje, a koncem 2024. udio industrije smanjen je na svega 13%, dok je udio spomenute grupe djelatnosti povećan na 24%. S obzirom na to da je industrija glavni sektor robnog izvoza, deglobalizacijski procesi kojima svjedočimo su rizik za daljnje smanjenje snage hrvatske industrije, ali ništa znatno manji nisu rizici za ostale sektore jer recesijski procesi i pad potražnje imaju lančane reakcije iz jednih sektora u druge, kao i iz jednih ekonomija u druge. Uz tradicionalni problem nedovoljne produktivnosti i tehnološkog zaostajanja hrvatske ukupne industrije u komparaciji s ostalim europskim ekonomijama, posljednjih godina niz je drugih faktora nepovoljno djelovalo na konkurentnost. Na prvom mjestu to je ustrajnost visoke inflacije i znatan rast troškova rada uz postojanje spirale plaća i cijena, koja u segmentu proizvođača s niskom dodanom vrijednošću dovodi u pitanje njihov opstanak ili ih stimulira na seljenje proizvodnje u druge zemlje s nižim troškovima rada i nižim fiskalnim davanjima i ukupnim troškovima poslovanja. Pored navedenog, Trumpova ucjena da proizvođači iz drugih zemalja trebaju otvoriti svoju proizvodnju u SAD-u ako ne žele biti desetkovani carinskim efektima, danas prijeti rizikom gubitka dijela proizvodnje i dodane vrijednosti onih hrvatskih poduzeća koja će se odlučiti na taj potez, a to su mahom najproduktivnija poduzeća, koja ostvaruju visoku dodanu vrijednost, koja su tehnološki napredna i inovativna te kvalitativno poboljšavaju strukturu domaće proizvodnje i izvoza.

Gubitak samo dijela njihove proizvodnje itekako će se reflektirati na hrvatski BDP, a kada se tome pridodaju i mogući učinci na pad izvoza ne samo u SAD, nego i u Njemačku i druge europske i svjetske ekonomije te lančani efekti pada potražnje na ostale djelatnosti i prihode države, mogući nepovoljni učinci su tim veći. Dodatno, već smo do sada izgubili velik dio domaće radne snage koja je poslovno emigrirala u druge države, a izvjesno je da će dio zaposlenih iz poduzeća koja će otvarati pogone u SAD- u također emigrirati u SAD, bilo privremeno kao pojedinci, bilo dugoročno kao cijele obitelji. To znači da su učinci na gubitke radne snage, pogotovo visokoobrazovane radne snage u tehnološki inovativnim sektorima, dodatni rizik za pogoršanje demografske i ekonomske slike Hrvatske.

Ekspanzija hrvatskog gospodarstva kakvu sada bilježimo zasigurno će biti usporena kako zbog globalnih turbulentnih zbivanja tako i zbog usporavanja rasta investicija, jer su, čak i uz obilno dostupna sredstva iz EU fondova, kapaciteti ekonomije nedostatni za daljnje povećanje. S druge strane u fiskalnoj sferi nakon uvođenja eura smanjili smo financijsku disciplinu, bilježimo visok fiskalni deficit u dobrim godinama bez stvaranja rezervi za loša vremena. Političari se hvale padom omjera javnog duga i nominalnog BDP-a, ali je on samo dijelom rezultat viših stopa realnog rasta BDP-a, dok se apsolutni iznos javnog duga iz godine u godinu stalno povećava, a nominalni BDP napuhuje visoka inflacija. Uvažavajući potrebu za povećanjem javnih rashoda za obranu, uz ionako napuhane javne rashode premalo je prostora za podršku domaćoj proizvodnji i izvozu kako bi bili produktivniji i konkurentniji i kako

bi stanje šokova carina i deglobalizacijskih učinaka lakše prebrodili, dok, iako su značajna sredstava iz EU fondova usmjerena na opravdane i važne projekte, mnogi od njih u budućnosti neće imati značajan doprinos rastu hrvatskog BDP-a i izvoza.

Poslovično smo nespremni

Kao što svojedobno Hrvatska nije bila spremna za globalizaciju, danas je relativno malo spremna za deglobalizaciju i rizike koje ona donosi, a nismo iz povijesti naučili da se otprilike svakih tridesetak godina događaju tektonske promjene koje ruše stari poredak i stvaraju novi. Ove godine slavi se 30 godina od početka rada Svjetske trgovinske organizacije, ali se tokovi i trendovi svjetske razmjene sve više odmiču od pravila koja je ona osnažila na globalnoj sceni. 2019. godine, nedugo nakon početka prvog mandata Predsjednika Trumpa i tek nešto prije globalne pandemije Covid 19, obilježili smo 30 godina od pada Berlinskog zida i početka procesa tranzicije današnjih novih članica EU u tržišna gospodarstva s ciljem razvoja demokracije i njihove integracije u slobodno svjetsko tržište roba i usluga, kapitala i rada. U posljednjih 30 godina Kina je doživjela značajan rast i razvoj, koji je danas čini ozbiljnom prijetnjom očuvanju liderske pozicije SAD-a na svjetskoj sceni, a od tuda i podrška američkog naroda protekcionizmu za povratak te pozicije.

Kao i prije tridesetak godina, ušli smo u neku novu fazu promjene pravila igre u svjetskoj trgovini, a takozvane neuračunljive politike itekako su uračunljive za one koji ih provode s jasnim ciljem povratka važnosti SAD-a, ali i drugih razvijenih ekonomija na svjetskoj ekonomskoj sceni, jer se doista ne može sve proizvoditi u Kini, niti Kina može u nedogled gomilati svoj trgovinski suficit na uštrb deficita drugih. Novouvedene američke uvozne carine i deglobalizacijski procesi stoga ne znače nužno umiranje globalizacije, već više formiranje neke nove ravnoteže kojom će se ispraviti negativne eksternalije kumulirane u prethodnom dugoročnom razdoblju. Protekcionizam se u SAD-u morao dogoditi, a druga je stvar što on nipošto ne odgovara onima koji su proteklo razdoblje globalizacije iskoristili za osnaživanje domaće proizvodnje i izvoz (Njemačka), a svakako ne odgovara malim otvorenim ekonomijama koje koriste ekonomije obujma i rast produktivnost mogu ostvariti jedino kroz izvoz, dok sužavanje svjetskog tržišta za njih može imati najveće negativne posljedice.

U razdoblju koje je pred nama stoga je itekako važno da domaće ekonomske politike ne stvaraju pritisak na rast troškova rada, fiskalnih opterećenja poduzetnika i rast cijena, kao i da se stanje još uvijek visoke likvidnosti i fiskalnih mogućnosti iskoristi za ulaganja u rast produktivnosti, tehnološki napredak i povećanje konkurentnosti domaće industrije i izvoza, kako bi ostali integrirani i povećali integriranost u europske i globalne lance stvaranja vrijednosti.

GLOBALIZACIJA, DEGLOBALIZACIJA I GLOKALIZACIJA

Učinak na male ekonomije

Unatoč nacionalističkim i protekcionističkim politikama nekih država i trendu deglobalizacije, nadnacionalne korporacije imaju snažan interes za nastavak globalizacije. Potpuno je jasno da Europa, primjerice, iako najsnažnija regija svijeta ne može u doglednom vremenu raskinuti u međuvremenu stvorene čvrste međunarodne trgovinske veze. Razvoj tercijarnog, servisnog sektora u Europi tako će i u budućnosti trebati brojnu radnu snagu iz zemalja s nižim plaćama. Pogledamo li samo turistički sektor, vidjeti ćemo da bez globalnog protoka radne snage ovaj sektor u Europi ne može biti dugoročno održiv.

Piše: Dr. sc. Damir Novotny1

Summary

Despite all nationalist and protectionist policies of some countries and the trend towards deglobalisation, transnational corporations have a strong interest in continuing globalisation. It is quite clear that Europe, for example, although the most powerful region in the world, cannot in the foreseeable future break the strong international trade ties that have been created in the meantime. The development of the tertiary, service sector in Europe will therefore continue to require a large workforce from countries with lower wages. If we look only at the tourism sector, we will see that without global labour flows, this sector in Europe cannot be sustainable in the long term.

1 Autor je ekonomski analitičar, prof. stručnih studija na Sveučilištu Algebra Bernays.

Učinak na male ekonomije

Globalna stagnacija ekonomskih aktivnosti u 1970-tima i prateća visoka inflacija, kao neposredna posljedica nekoliko desetljeća dominacije keynesijanske paradigme u kreiranju ekonomskih politika razvijenih zemalja, doveli su do oživljavanja liberalnih ideja u međunarodnoj trgovini. Preporuke „Washingtonskog konsenzusa“ su prihvaćene od kreatora javnih politika u mnogim zemljama, osobito u mnogoljudnim azijskim državama koje su nastojale ubrzati svoj socio-ekonomski razvitak i ostvariti priključak razvijenom Zapadu. Snažno širenje informacijskih, internetskih i, kasnije, digitalnih tehnologija u 1990-tima predstavljalo je više nego povoljan kontekst za ubrzavanje globalizacijskih trendova. Tehnološki razvoj je omogućio povezivanje poduzeća, novu globalnu podjelu rada i globalno umrežavanje industrijskog sektora koje danas nazivamo četvrtom industrijskom revolucijom ili Industrijom 4.0. Nove tehnologije su, osim učinaka na industrijski sektor, omogućile globalno povezivanje pojedinaca, miješanje društvenih i kulturnih utjecaja te širenje ideja demokracije kao političke ideje u sve dijelove svijeta. Nacionalne granice su u ekonomskom, kulturnom i političkom smislu postajale sve manje važne. Različite društvene zajednice su se počele globalno povezivati kao nikada u povijesti čovječanstva.

Globalizacija je koncem 20. i početkom 21. stoljeća nedvojbeno povećala bogatstvo brojnim nedovoljno razvijenih zemalja, osobito velikih azijskih država, omogućila stvaranje milijuna novih potrošača i novih tržišta za zapadne kompanije. Novonastali azijski proizvođači nudili su zapadnim tržištima jeftinije proizvode i na taj način pomogli održavanju niskih stopa inflacije u razvijenim zemljama.

Međutim, u geopolitičkom smislu globalizacija je počela stvarati nove rivale zapadnim zemljama. Ekonomski uspon Kine i relativno ekonomsko usporavanje SAD otvorili su prostor za nove protekcionističke ideje, koje je američka vlada započela razvijati tijekom velike financijske krize u 2009. godini. Podizanje carina i otvaranje carinskog neprijateljstva s najvećim trgovinskim partnerima Donald Trump je pokrenuo u svom prvom mandatu, nastavio je u istom tonalitetu Joe Biden, te ponovo aktualizirao i u političkom narativu zaoštrio predsjednik Trump u svom drugom mandatu. U drugom desetljeću 21. stoljeća proces deglobalizacije je intenziviran. Zastoji u globalnim nabavnim lancima nakon oporavka od COVID 19 krize u 2020. godini te ponovno buđenje gotovo zaboravljene inflacije, ojačali su ideje ponovne industrijalizacije razvijenih zemalja i smanjivanja ovisnosti o proizvodnim izvorima u azijskim zemljama. Posebno nakon uvođenja iznimno visokih carinskih stopa od strane američke vlade početkom 2025. godine, činilo se da je era globalizacije nepovratno završena. Ipak, je li je tom uistinu tako?

1. Globalizacija i njen učinak na male i otvorene ekonomije

Pojam „globalizacija“ označava proces povećavanja međuovisnosti svjetskih nacionalnih ekonomija, kultura i društava koju je potaknulo širenje novih tehnologija, povećavanje međunarodne trgovine te ubrzavanje protoka ljudi i kapitala.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Stupanj globalizacije neke zemlje, odnosno uključenosti u globalizacijske procese, nije jednostavno izmjeriti. U suvremenoj literaturi se najčešće koristi KOF indeks globalizacije, koji je razvio Švicarski ekonomski institut KOF (njem: Konjunkturforschungsstelle). Ovaj indeks mjeri globalizaciju kroz ekonomske, društvene i političke dimenzije za pojedine zemlje.

Izvor: Švicarski ekonomski institut KOF

Grafikon 1: KOF indeks globalizacije od 1970-2020.

Američki publicist Thomas Friedman je u svojoj knjizi „Svijet je ravna ploča“ objavljenoj 2005. godine otvorio veliku raspravu o prirodi i pokretačima globalizacije. Iako su njegovi pogledi iz ove knjige doživjeli brojne kritike, često su nazivani „bajkovitim pričama“, Friedmanova klasifikacija tri globalizacijska razdoblja je prihvaćeni. Ovaj autor povijest globalizacije dijeli na tri razdoblja.

Prva faza globalizacije započinje 1492, odnosno dolaskom Christophera Columba na tlo američkog kontinenta te traje do konca 18. stoljeća. U ovom razdoblju se globalizacijski procesi usredotočuju na prirodne resurse. Druga faza traje kroz 19. i 20. stoljeće u kojima poduzeća nastoje proširiti svoja poslovanja na globalnom tržištu. Treće razdoblje započinje širenjem novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, početkom 2000-tih i traje do danas. Zahvaljujući novih disruptivnim tehnologijama s početka 21. stoljeća, ne globalizira se samo međunarodna trgovina već se nabavni lanci globalno dekomponiraju.

Milton Friedman, jedan od najvažnijih ekonomista 20. stoljeća, bio je snažan zagovornik globalizacije, smatrajući je pokretačem gospodarskog rasta, individualne slobode i povećanja životnog standarda kroz slobodna tržišta i otvorenu trgovinu. Thomas Friedman priznaje da je njegova knjiga inspirirana idejama globalizacije Miltona Friedmana.

Brojna istraživanja i akademska literatura (Pedroni, 20042 ; Radović-Marković i Tomaš, 20193; i brojni drugi) su potvrdila teze Miltona Friedmana u pogledu učinaka globalizacije na ekonomski rast, rast blagostanja u mnogim zemljama, ali i porast stupnja individualnih sloboda. Osobito su azijske zemlje doživjele snažan ekonomski rast zahvaljujući procesima globalizacije u razdoblju od 2006-2012. godine, osobito Kina, Vijetnam, Malezija, Indonezija i Indija.

Iako je nedvojbeno da je globalizacija, potaknuta potrebom izlaska iz krize 1970tih i rehabilitacijom liberalne paradigme nakon neuspjeha Keynesijanske doktrine da ponudi odgovor na potrebu dugoročno održivog globalnog rasta oslobođenog inflatornog naboja, ubrzala ekonomski rast i blagostanje u svim dijelovima svijeta, u novije vrijeme su sve snažniji glasovi njenih protivnika. Zanimljivo je da se protivnici globalizacije javljaju gotovo podjednako iz krajnje lijevog i krajnje desnog dijela spektra političkih ideja.

Kritičare globalizacije na lijevoj strani ponajviše zabrinjava rastuća nejednakost u bogatstvu između država i pojedinaca (Piketty, Stiglitz, Milanović) te izbjegavanje plaćanja poreza globaliziranih ekonomskih aktera. Vraćajući se na klasične Keynesijanske pozicije snažnijih intervencija države (vlade i političara) u (globalizirane) ekonomske procese kako bi se ostvarili ideali „socijalne pravde“, ovi ekonomisti zagovaraju globalno oporezivanje i regulaciju tržišta kao rješenje.

Ako bismo i zanemarili neke temeljne zablude u njihovom pristupu, kao na primjer da uvođenje globalnih poreza na bogatstvo u doglednom vremenu predstavlja političku utopiju te da su razlike u bogatstvima bile daleko veće prije sto ili dvjesto godina, ovakve ideje se približavaju anti-globalističkim stavovima neliberalne političke desnice. Desni protivnici globalizacije se, pak, usredotočuju na pojednostavljene ideološke teme poput pitanja globalnih migracija i njihov, prema njihovom mišljenju poguban, utjecaj na zapadnu civilizaciju.

Kako god bilo motivirano ili akademsko utemeljeno, protivljenje globalizacijskim procesima je retrogradno i ne vodi prema održivom globalnom socio-ekonomskom razvoju, širenju demokracije i sloboda, kako je ovaj proces vidio Milton Friedman. Zahtjevi velikih ekonomista za zaustavljanjem porasta nejednakosti na prvi pogled je zavodljiv, ali zapravo vodi prema usporavanju globalnog ekonomskog rasta i stagnaciji. S druge strane kao odgovor na desne populističke zahtjeve za zatvaranjem, Umberto Eco, veliki talijanski i europski intelektualac je koncem svog života, komentirajući globalne migracije i njihov utjecaj na Europu, ustvrdio: „Europa je kontinent koji je oduvijek uspijevao spojiti mnoge identitete i kulture, a da ih pritom ne pomiješa. Upravo tako vidim njezinu budućnost.“

2 Pedroni P (2004) Panel cointegration: asymptotic and finite sample properties of pooled time series tests with an application to the PPP hypothesis. Econometric Theory 20(3): 597–625

3 Radović Marković, M. i Tomaš, R. (2019), Globalization and Entrepreneurship in Small Countries, New York, NY: Routledge, United States.174 pp

Učinak na male ekonomije prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Globalizacija je, bez dilema i uz sve kritike iz lijevog i desnog političkog kampa, omogućila snažan ekonomski rast koncem 20. i početkom 21. stoljeća u mnogim zemljama koje su se otvorile prema ovom procesu. Kina je, tako, ostvarila ogromne koristi od globalizacije i proširenih veza sa Zapadom i ostatkom svijeta. Kina je danas druga po veličini ekonomija na svijetu, sa rastućim srednjim društvenim slojem. Od kineske industrijalizacije su zapadne razvijene zemlje također imale velike koristi, prije svega u pogledu održavanja niskih stopa inflacije zbog pritiska ponude jeftinih roba koje su dolazile iz Kine i drugih azijskih zemalja.

2. Deglobalizacija

Ekonomska kriza koju je izazvala pandemija bolesti COVID 19 je, uistinu, otvorila niz pitanja povezanih s ubrzanom globalizacijom. Poremećaji u lancu opskrbe uzrokovani kineskim zatvaranjima zbog pandemije u 2020. godini stvorili su pritisak u nekim zapadnim zemljama na industrijska poduzeća koja su se oslanjala na kineske izvore, te su otvorili pitanja potrebe reindustrijalizacije. U kratkom roku, dakako nije bilo moguće vratiti proizvodnju roba široke potrošnje i brojne industrijske komponente iz Kine u domicilne zemlje, osobito ne u Europu koja je krenula putem „zelene industrijske revolucije“. Iako je globalna trgovinska razmjena u 2020. i 2021. godina doživjela snažan pad, uslijedio je brzi oporavak. Izravna strana ulaganja su se nakon oporavka od COVID 19 krize također ubrzala. Prema podacima UNCTAD-a globalna trgovina je u 2021. godini zabilježila je značajan oporavak, a ukupna trgovina robom i uslugama dosegla je rekordnih $28.500 milijardi, što je povećanje od 25% u odnosu na 2020. godinu. Vodeći akteri u međunarodnoj trgovini robom u 2021. godini bili su Kina, Sjedinjene Američke Države i Njemačka. Globalni tokovi izravnih stranih ulaganja naglo su se oporavili s $ 929 milijardi u 2020. na $ 1,650 u 2021, što predstavlja porast od 77 %.

Globalna trgovina dosegla je u 2024. godini rekordnu razinu od oko $ 33.000 milijardi. Trgovina uslugama je snažnije rasla od rasta trgovine robama. Početkom 2025. godine je međunarodna trgovina usporila, ali ne zbog pada međunarodne ponude i potražnje, već zbog porasta geopolitičkih napetosti i trgovinskih sporova koje je izazvao predsjednik SAD Donald Trump početkom svog drugog mandata. Ipak, na putu nastavka globalizacije, odnosnu u korist deglobalizacije, je moguće vidjeti nekoliko prepreka i trendova. Osim turbulencija u međunarodnoj trgovini koju je izazvao predsjednik Trump, glavni izazovi globalizaciji ne dolaze iz ekonomske sfere. Kina i Indija, drugi veliki dobitnik globalizacijskog procesa u protekla dva desetljeća, imaju veliki interes da se ovaj proces nastavi. Regionalni trgovinski blokovi potiču globalizaciju. Azijsko-pacifička regija bilježi veću trgovinu između Kine i njezinih regionalnih susjeda od vrhunca pandemije COVID 19 u 2020. godini. Regionalno ekonomsko partnerstvo s 15 zemalja, koje je stupilo na snagu u siječnju 2022., i sporazum o transpacifičkom partnerstvu s 11 zemalja, pokrenut 2018.,

osmišljeni su kako bi se smanjile carine, liberalizirala trgovina uslugama, zaštitili investitori i intelektualno vlasništvo te promovirali bolji radni i ekološki standardi.

Trendovi protiv nastavka globalizacije i u korist deglobalziacije dolaze, međutim, iz zapadnih zemlja, prije svih SAD ali i EU. Invazija Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. godine je svorila novu „željeznu zavjesu“ između ove zemlje i Zapada. Iako ruska ekonomija nije bila osobito globalizirana, osim izvoza ugljikovodika i oružja ruska ekonomija nije sudjelovala na međunarodnom tržištu, ovaj geopolitički događaj je zasigurno utjecao na usporavanje globalizacije. Europska unija i Ujedinjena Kraljevina su se odlučile na stvaranje novih uvjeta za povratak proizvodnje brojnih komponenti koje nisu samo nužne vojnoj industriji već su i drugim industrijskim granama, osobito automobilskoj industriji.

Trend deglobalizacije je djelomično, poput učinka bumeranga, imao poticaj u otporu protiv liberalnih ekonomskih politika. Na ovom trendu su, zanimljivo, bodove pokušavali skupiti podjednako lijevi i desni politički populisti, neki vrlo uspješno. Početkom 20.stoljeća ekonomske nejednakosti su izazivale klasne podjele i vodile prema revolucionarnim promjenama društvene organizacije i ekonomskih sustava. U današnjem svijetu, negativni učinci globalizacije i liberalizacije tržišta dovode do podjela na drugačijim identitetskim osnovama. Danas međunarodna solidarnost radničke klase gotovo da ne postoji. Na drugoj strani stvaraju novi međunarodni savezi protiv globalizacije i liberalne ekonomske doktrine temeljeni na naciji i rasi. Neliberalni političari ostvaruju svoje anti-globalizacijske agende na potiskivanju individualnih sloboda i ekonomskih sloboda te ljudskih prava.

Liberalna doktrina i globalizacija su utjecale na smanjivanje uloge nacionalnih država i nacionalnih političara. Odgovor na ovaj trend je pojava autoritativnih lidera i rasta sumnjičavosti prema demokraciji. Uspon i snažan ekonomski rast Kine, kao potencijalnog novog modela koji bi mogao dokazivati kako je ekonomski rast moguć i bez demokratskih institucija i vladavine prava, doveo je u pitanje demokratski model ustroja društva i ekonomije utemeljene na slobodi poduzetništva i tržišnih transakcija. Ipak kineski model upravljanja došao je, vrlo vjerojatno do svog vrhunca. Kineska mješovito plansko-tržišna ekonomija i nedemokratski politički sustav, nakon početnih uspjeha, neće moći zadovoljiti rastuće potrebe svog stanovništva. Uviđajući kinesko (očekivano) ekonomsko usporavanje, slično onom već viđenom u Sovjetskom savezu i Jugoslaviji 1980-tih godina, čak i najtvrdokorniji populistički političari nisu u potpunosti napustili ideje demokracije.

Unatoč nacionalističkim i protekcionističkim politikama nekih država i trendu deglobalizacije, nadnacionalne korporacije imaju snažan interes za nastavak globalizacije. Potpuno je jasno da Europa, primjerice, iako najsnažnija regija svijeta ne može u doglednom vremenu raskinuti u međuvremenu stvorene čvrste međunarodne trgovinske veze. Razvoj tercijarnog, servisnog sektora u Europi tako će i u budućnosti trebati brojnu radnu snagu iz zemalja s nižim plaćama. Pogledamo li samo turistički sektor, vidjeti ćemo da bez globalnog protoka radne snage ovaj sektor u Europi ne može biti dugoročno održiv.

Učinak na male ekonomije prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Globalno širenje novih i disruptivnih tehnologija, vjerojatno će se nastaviti. Protekcionističke politike aktualne vlade SAD i odgovori drugih zemalja, ovo širenje ne mogu zaustaviti.

3. Umjesto zaključka:

kakva je budućnost globalizacije?

Čak i uz sveprisutne deglobalizacijske silnice i trendove širenja populističkih antiglobalizacijskih političkih ideja, paralelne globalizacijske sile, ponešto ograničenom snagom, ipak djeluju u svjetskom ekonomskom sustavu. Potreba za ekonomskim rastom u manje razvijenim zemljama, koje su osjetile koristi globalizacije, s jedne strane, i klimatske promjene koje stvaraju nužnost globalnog djelovanja i globalno zdravlje, s druge strane, po svemu sudeći bi mogli biti pokretači nastavka globalizacijskih trendova. Nastavak globalizacije nije, međutim, linearan, već će zasigurno biti obilježen usponima i padovima, odnosno poznatim obrascem „dva koraka naprijed, jedan korak nazad“. Čak i zemlje ili regije, poput EU, koje su se djelomično opredijelile za globalizaciju, neće imati veliki izbor nego produbljivati međunarodnu trgovinu.

Geopolitičke neizvjesnosti, koje su zapravo oduvijek postojale, te povremene pobjede neliberalnih i populističkih političara, zasigurno će utjecati na globalizacijske procese. Međutim, ideja progresa je u pravilu pobjeđivala u povijesti čovječanstva. Budući da populisti u pravilu nude neodrživa rješenja za nacionalne probleme, demokratske i liberalne snage bi se mogle ponovo nametnuti. Sučeljavanje dva paralelna trenda, jednog globalizacijskog i liberalno-demokratskog te drugog antiglobalizacijskog i neliberalnog, može povremeno donijeti sukobe, kakav danas vidimo na istoku Europe. Ovakve sukobe treba obuzdavati i posljedičnim krizama naučiti upravljati. Deglobalizacija i zatvaranje nije odgovor na današnje izazove, osobito ne u post-industrijskim razvijenim zemljama, bile one velike poput SAD ili europski male. Globalizacija je ovdje i ostati će, unatoč svemu, pa makar i u svom suženom, glokalizacijskom obliku.

TEST OTPORNOSTI POSTOJEĆEG MODELA

Vlak bez kontrole

Globalizacija nije jednosmjeran proces, već se odigrava u valovima u kojima međunarodni konflikti i trgovinski protekcionizam poništavaju postignuti napredak.

Piše: dr. sc. Boris Vujčić1

Summary

Despite all the challenges, the process of globalization continues, but a certain rearrangement of trade flows between countries is clearly evident. Fragmentation, regionalization and lengthening of value chains reflect the adaptation of existing patterns of global trade integration to the newly emerging geopolitical situation and protectionist measures. However, it is clear that geoeconomic fragmentation nevertheless strengthens the risks of increasingly frequent supply shocks that have an adverse impact on economic activity and strengthen inflationary pressures. The uncertainty itself regarding future trade relations can affect current business decisions, which further complicates projections of economic activity and inflation (Attinasi et al., 2024). In the new circumstances, understanding new risks and continuously assessing their possible impacts becomes crucial.

Vlak bez kontrole

Globalizacija je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata potpomogla do tada nezabilježen gospodarski rast na razini cijeloga svijeta, konvergenciju razina dohodaka i smanjenje siromaštva, ali je istovremeno obilježena brojnim kontroverzama. Globalizacija je skup procesa koji se odvija već stoljećima. U tom je razdoblju cirkulacija informacija i ideja, ljudi, kapitala, kao i roba i usluga, transformirala globalno gospodarstvo i pomogla stvoriti nezamislivi prosperitet. U tom procesu je došlo i do specijalizacije pojedinih država, što je povećalo efikasnost, olakšalo difuziju tehnologije i povoljno djelovalo na cijene potrošačkih dobara, dohodovnu konvergenciju i znatno smanjilo siromaštvo, osobito ekstremno siromaštvo (Aiyar

1 Autori je guverner Hrvatske narodne banke.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

i dr., 2023.) Angus Deaton pripisuje globalizaciji zasluge za izvlačenje milijarde ljudi iz krajnje bijede. No, istovremeno je globalizacija pridonijela i određenim nepovoljnim procesima i potakla neke bojazni, kao što su rast nejednakosti unutar pojedinih država i narušavanje uvjeta rada, veća učestalost financijskih kriza ili degradacija okoliša. Dok su dohoci stanovnika siromašnih zemalja snažno porasli u uvjetima jačanja globalizacije, srednja klasa u razvijenim zemljama, koja se često naziva „gubitnicima globalizacije“, suočila se s dugim razdobljem stagnacije dohodaka (Milanović, 2022.).Tako se u uvjetima znatnog smanjenja globalne nejednakosti, unutar pojedinih država nejednakost osjetno povećala. Nadalje, povećanje međuovisnosti znači da svaka zemlja postaje osjetljivija na poremećaje u drugim, često udaljenim državama. To smanjuje kontrolu nad „vlastitom sudbinom“ i stvara neizvjesnost. Kako bi ilustrirao povećanje neizvjesnosti i ograničavanje mogućnosti djelovanja vlastite ekonomske politike, Gordon Brown, bivši britanski premijer, globalizaciju je zbog toga nazvao „vlakom bez kontrole“.

Valovi globalizacije

Globalizacija nije kontinuiran i jednosmjeran proces, već se odvijala u valovima, s dugim razdobljima u kojima su međunarodni konflikti i trgovinski protekcionizam poništavali postignuti napredak. Nakon što su globalizacijski procesi obilježili kraj 19. i početak 20. stoljeća, globalna integracija je doslovno kolabirala u razdoblju između dva svjetska rata. Potpisivanje Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) nakon Drugog svjetskog rata, a kasnije i osnivanja Svjetske trgovinske organizacije (WTO), stvorili su institucionalne temelje novom ciklusu jačanja globalizacije obilježenom trgovinskom liberalizacijom u vidu brojnih regionalnih trgovinskih sporazuma i jačanjem gospodarskih međuovisnosti. Ubrzanje tih procesa vidljivo je nakon rušenja komunističkih režima u Istočnoj Europi i sve većeg uključivanja Kine u globalno gospodarstvo povezano sa članstvom u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine. Tehnološki napredak, osobito u vidu razvoja informacijske i komunikacije tehnologije, dao je dodatni poticaj globalizaciji. Istovremeno, velik su doprinos dale i politike multinacionalnih korporacija koje su diversificirale ulaganja na veći broj zemalja i snažno povećale razmjenu u okviru tzv. globalnih lanaca vrijednosti. Proces digitalizacije otvorio je put globalizaciji ne samo robne razmjene, već i trgovine uslugama, koje postaju dostupnije većem broju potrošača i predstavljaju novi izvozni potencijal cjenovno konkurentnih gospodarstava. Snažnija trgovinska integracija praćena je i jačanjem međunarodnih tokova kapitala, koji su, uz razvoj i liberalizaciju financijskih tržišta, potaknuli i financijsku globalizaciju (Slika 1.).

Globalni lanci vrijednosti

Jedno od temeljnih organizacijskih načela globalizacije je internacionalizacija proizvodnje dobara i usluga, odnosno geografsko razdvajanje pojedinih faza

Napomena: Na slici 1.B su prikazani KOF de facto indeksi. Pri izračunu vrijednosti indeksa trgovinske globalizacije uključeni su parametri udjela izvoza roba i usluga u BDP-u i diversifikacije trgovinskih partnera. Pri izračunu vrijednosti indeksa financijske globalizacije uključena su izravna strana ulaganja, portfeljna ulaganja, vanjski dug, međunarodne pričuve te priljev i odljev međunarodnog dohotka od rada i kapitala.

Izvori: Svjetska banka, link; KOF, link

Slika 1. Postojani trend globalizacije

proizvodnje koje se naziva globalnim lancima vrijednosti. Navedeni lanci uključuju cjelokupni opseg aktivnosti u proizvodnom procesu, od ideje do konačne uporabe, a koje se provode u više od jedne države (Shepherd, 2022.). Uključivanje zemalja u razvoju u globalne lance vrijednosti omogućilo im je specijalizaciju u pojedinim segmentima proizvodnje te im je poboljšalo pristup novim tehnologijama i vještinama kroz kontinuiranu interakciju uključenih poduzeća (Antràs, 2020.). Jačanje globalnih lanaca vrijednosti znači da se sve veći dio globalne razmjene roba i usluga odnosi na intermedijarne proizvode, odnosno činjenicu da se izvozni proizvodi kao komponente ugrađuju u proizvode koji su u višoj fazi dovršenosti i u takvom obliku i po nekoliko puta prelaze granice. Postupno uključivanje sve većeg broja zemalja u globalne lance pokazalo se važnim čimbenikom gospodarskog razvoja (Attinasi i dr., 2024.). Uključenost u globalne lance vrijednosti, međutim, povećava izloženost gospodarstva globalnim šokovima potražnje i rizicima vezanim uz ovisnosti o trgovinskim partnerima, koncentraciju na tržištu ključnih sirovina i proizvoda ili dostupnost novih tehnologija (Conteduca i dr., 2025.a).

Prve napukline

Prve napukline u procesu globalizacije počele su se pojavljivati nakon globalne financijske krize. U tom se recentnom razdoblju trend jačanja globalizacije znatno usporava, što je osobito vidljivo u trgovinskoj integraciji (Slike 1. i 2.). Usporavanje rasta može se povezati s brojnim čimbenicima čije se djelovanje ispreplelo (Antràs, 2020.). Ponajprije, globalni rast i investicije su bili prigušeni u desetljeću nakon globalne financijske krize, što se nepovoljno odrazilo na robnu razmjenu, djelomično i kao odraz strukture robne razmjene koja je „nagnuta“ prema kapitalnim dobrima.

A. Svjetska trgovinska razmjena (% BDP-a)

B. KOF indeksi globalizacije

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

U razdoblju nakon globalne financijske krize sve su izraženije i politike usmjerene prema restrikciji međunarodnih trgovinskih tokova, a izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije 2016. godine, kao i početak trgovinskih napetosti između SAD-a i Kine u 2018., naznačili su rastuću važnost geoekonomskih ciljeva u međunarodnim odnosima (Attinasi i dr., 2024.). Potom su poremećaji u vidu globalne pandemije Covida-19 i izbijanje novih vojnih sukoba naglasili značaj nacionalne sigurnosti i strateške autonomije. SAD je osobito zaoštrio trgovinsku politiku na početku drugog mandata predsjednika Trumpa, koji je podigao carine na najvišu razinu u posljednjih stotinjak godina (Slika 2.). Rast trgovinskih barijera može potaknuti smanjenje globalnih međuovisnosti, odnosno geoekonomsku fragmentaciju (Aiyar i dr., 2023), ili barem evoluciju globalizacije u drugačijem smjeru, kao što je, primjerice, jačanje regionalnih integracija ili jačanje razmjene usluga u odnosu na robnu razmjenu.

A. Efektivne carinske stope SAD-a na uvoz iz EU za odabrane kategorije uvoza (%)

B. Efektivne carinske stope SAD-a na uvoz iz EU za odabrane kategorije uvoza (%)

Napomena: Prikazane efektivne carinske stope odnose se na rujan 2025.

Izvori: Svjetska banka - WITS, Eurostat, Federal Register, The Budget Lab at Yale, izračun HNB-a.

Slika 2. Rast trgovinskih barijera

Otpornost na izazove

Globalizacija se do sada relativno uspješno nosila sa svim izazovima. Usporavanje globalizacije vidljivo je u spomenutom zaustavljanju trgovinske integracije, kao i smanjenju tokova kapitala, što djelomično odražava reakciju banaka na globalnu financijsku krizu. U takvim su se uvjetima globalni lanci vrijednosti za sada pokazali robusni. Udio proizvodnje povezane s globalnim lancima vrijednosti u SAD-u, Kini i EU nešto smanjen je usporedno s inicijalnim uvođenjem carina na uvoz odabranih proizvoda i ključnih sirovina u SAD i prekidom lanca opskrbe na početku globalne pandemije (Slika 3.). No, taj se udio u navedenim gospodarstvima brzo oporavio i već je 2022. ponovno dosegao i premašio razine iz 2017. godine. Spomenuti trend potvrđuju i različiti indikatori uključenosti u globalne lance vrijednosti – udio trgovine vezan uz globalne lance vrijednosti i njihova kompleksnost mjerena prosječnim brojem faza proizvodnog procesa – koji su u porastu u istom razdoblju (Conteduca i dr., 2025.b). Otpornost postojećih trgovinskih veza u uvjetima geoekonomske fragmentacije može biti povezana s nepovratnim troškovima uspostavljanja takvog proizvodnog modela budući da znatni fiksni troškovi čine odluku o premještanju proizvodnog procesa potencijalno skupljom od inicijalne odluke o lokaciji (Antràs, 2020.). Također, jednom uspostavljene komercijalne veze pokazuju se trajnima i pridonose „ljepljivosti“ globalnih lanaca vrijednosti (Monarch, 2022.). Istovremeno se globalna integracija nastavila povećavati u razmjeni usluga, što se može povezati i sa sve većom dostupnošću Interneta u zemljama u razvoju.

Izvor: Svjetska banka - WITS baza podataka, link Napomena: Vrijednosti se odnose na prosječnu godišnju stopu promjene u navedenom razdoblju.

Slika 3. Stopa promjene udjela proizvodnje vezane uz globalne lance vrijednosti u bruto vrijednosti proizvodnje

Preusmjeravanje trgovine

Globalna geoekonomska fragmentacija i zaoštravanje trgovinskih politika ipak su se počeli odražavati na globalizacijske procese. Rastući geopolitički rizici i trgovinske barijere mogu ugroziti stabilnost lanaca opskrbe. Poduzeća se u određenoj mjeri

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

prilagođavaju novonastaloj situaciji smanjenjem izloženosti određenim tržištima (Balteanu i dr., 2024.), što može dovesti do preusmjeravanja trgovine i ulaganja unutar gospodarskih blokova koji odražavaju geopolitičke podjele. Tako se sve češće spominje reshoring ili nearshoring – lokalizacija ili regionalizacija postojećih lanaca vrijednosti radi osiguranja opskrbe i smanjenja osjetljivosti na globalne poremećaje. Trgovinski tokovi između zemalja zapadnog bloka (država koje gospodarski, politički i vojno gravitiraju prema SAD-u) i zemalja istočnog bloka (koje su politički bliže Kini)2 smanjeni su u razdoblju od 2021. do 2023., u odnosu na sam početak trgovinskog zaoštravanja od 2017. do 2019. godine, dok se udio uvoza iz zemalja koje pripadaju istome bloku istovremeno povećava. Za pad udjela uvoza iz istočnog bloka u ukupnom uvozu zapadnog bloka, u velikoj je mjeri zaslužan nagli pad udjela uvoza iz Kine u SAD te pad uvoza iz Rusije u EU. Istovremeno je zabilježen i pad kineskog robnog uvoza iz azijskih zemalja suprotnog bloka poput Koreje i Japana te pad ruskog uvoza iz EU (Conteduca i dr., 2025.b). Dok se trgovina između suprotstavljenih blokova smanjuje, oba bloka povećavaju udio uvoza iz neutralnih zemalja (Conteduca i dr., 2025.b). Države koje ne pripadaju niti jednom od geopolitičkih blokova tako preuzimaju značajnu ulogu u posredovanju između blokova i očuvanju postojećeg modela proizvodnje (Gopinath i dr., 2024.). Zemlje „posrednice“, uključujući primjerice gospodarstva s niskim troškovima rada koja se povezuju s kineskim lancima opskrbe (Alfaro i Chor, 2023.), zatvaraju globalne lance vrijednosti čija je stabilnost narušena uvođenjem trgovinskih barijera između blokova. Tako je u SAD-u, uz pad udjela uvoza iz Kine, zabilježen porast udjela uvoza iz Vijetnama, Tajvana i Meksika, dok se u EU supstitucija uvoza iz Kine odražava u snažnijem udjelu uvoza naprednih tehnoloških proizvoda iz Tajvana i Malezije te ostalog uvoza iz Indije i Japana (Conteduca i dr., 2025.b). Navedeno preusmjeravanje trgovinskih tokova pomoglo je očuvati dostignuti stupanj trgovinske integracije mjeren udjelom ukupne globalne trgovine u svjetskom BDP-u.

Nepovoljni učinci fragmentacije

Jača geoekonomska fragmentacija koja bi se nepovoljno odrazila na trgovinsku integraciju mogla bi smanjiti učinkovitost proizvodnih procesa i povećati troškove proizvodnje, a u konačnici se negativno odraziti na životni standard. Time bi osobito teško bile pogođene siromašnije države koje bi pritom izgubile pristup tehnologiji. Postojeći proizvodni lanci mogu se preusmjeriti kako bi se ublažio utjecaj fragmentacije. Novi sudionici u proizvodnom lancu osim reizvoza mogu preuzeti dio proizvodnog procesa i time povećati dodanu vrijednost domaće proizvodnje u izvozu

2 Geopolitički blokovi konstruirani su prema indeksu gospodarske i političke usklađenosti. Indeks je razvijen u okviru ekspertne radne skupine Odbora za međunarodne odnose ESSB-a, a temelji se na usklađenosti glasova u Općoj skupštini UN-a te dodatnim indikatorima gospodarske i političke povezanosti, uklj. povijest sankcija, uvoz u sektoru obrane i vanjski dug prema Kini.

(Conteduca i dr., 2025.a). Globalni lanci vrijednosti na taj način mogu doprinijeti otpornosti svjetskog gospodarstva u uvjetima geoekonomske fragmentacije. No, takva prilagodba povećava kompleksnost, dok ne rješava nužno probleme strateške ovisnosti i jačanja otpornosti na potencijalne buduće šokove (Gopinath i dr., 2024.).

Globalizacija i inflacija

Fragmentacija i povećana kompleksnosti globalnih lanaca vrijednosti mogu se odraziti i na cijene, odnosno na inflaciju. Proces globalizacije uglavnom djeluje dezinflacijski - povećana trgovinska integracija jača tržišnu konkurenciju, veća uključenost zemalja u razvoju s nižim troškovima rada omogućuje nižu cijenu dobara i usluga, dok organizacija proizvodnog procesa kroz globalne lance može povećati efikasnost i sniziti troškove proizvodnje. Suprotno tome, uvođenje trgovinskih barijera može djelovati inflatorno, kroz smanjenje konkurencije, povećanje cijena uvoznih proizvoda i općenito veće troškove rada i proizvodnje. Fragmentacija može povećati i kolebljivost inflacije budući da se trgovinski šokovi obično vremenski koncentriraju (Attinasi i dr., 2024.). Produžavanje lanaca vrijednosti i povećanje njihove kompleksnosti uključivanjem novih zemalja „posrednica“ otežava identifikaciju trgovinskih ovisnosti i procjenu učinaka fragmentacije.

Ekonomsko oružje

Jedan od rizika za gospodarsku aktivnost i trgovinu je strateško korištenje trgovinskih ovisnosti kao ekonomskog oružja ograničavanjem pristupa sirovinama ili kritičnim tehnologijama. Trgovinske ovisnosti čine globalne lance podložnima strateškim šokovima ponude. Osjetljivost proizvodnje u ključnim sektorima na takve šokove (Panon, 2024.; Attinasi i dr., 2024.) stvara rizik od inflatornih pritisaka u slučaju instrumentalizacije lanaca opskrbe. Eventualno povećanje učestalosti sektorskih šokova ponude u scenariju eskalacije geopolitičkih napetosti moglo bi tako generirati inflatorne pritiske i povećati inflaciju i njezinu kolebljivost (Attinasi i dr., 2024.). Razumijevanje sektorskih međuovisnosti i širenja šokova kroz lance opskrbe pritom postaje ključan alat za procjenu mogućih rizika.

Kontinuirano procjenjivanje rizika

Unatoč svim izazovima, proces globalizacije i dalje se nastavlja, no vidljivo je određeno preslagivanje trgovinskih tokova među zemljama. Fragmentacija, regionalizacija i produljenje lanaca vrijednosti odražavaju prilagodbu postojećih obrazaca globalne trgovinske integracije novonastaloj geopolitičkoj situaciji i protekcionističkim mjerama. Međutim, jasno je da geoekonomska fragmentacija ipak jača rizike sve učestalijih šokova ponude koji nepovoljno djeluju na gospodarsku

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

aktivnost i jačaju inflatorne pritiske. Već se i sama neizvjesnost u pogledu budućih trgovinskih odnosa može odraziti na trenutne odluke poduzeća, što dodatno otežava projekcije gospodarske aktivnosti i inflacije (Attinasi i dr., 2024.). U novim okolnostima stoga ključno postaje upravo razumijevanje novih rizika i kontinuirano ocjenjivanje njihovih mogućih utjecaja.

Izvori

Alfaro, L., i Chor, D. (2023.), Global Supply Chains: The Looming “Great Reallocation”, NBER Working Paper 31661, National Bureau of Economic Research, rujan.

Antràs, P. (2020), De-Globalisation? Global Value Chains in the Post-COVID-19 Age, NBER Working Paper Series, 28115, National Bureau of Economic Research, studeni. Attinasi, M. G., i dr. (2024.), Navigating a fragmenting global trading system: insights for central banks, International Relations Committee Workstream on Trade Fragmentation, ECB Occasional Paper Series, 365.

Aiyar, S. Chen, J., Ebeke, C. H., Garcia-Saltos, R., Gudmundsson, T., Ilyina, A., Kangur, A., Kunaratskul, T., Rodriguez, S., Ruta, M., Schulze, T., Soderberg, G. and Trevino, J.P. (2023.) Geoeconomic Fragmentation and the Future of Multilateralism, IMF Staff Discussion Notes, 001.

Balteanu, I., Bottone, M., Fernandez-Cerezo, A., Ioannou, D., Kutten, A., Mancini, M. i Morris, R. (2024.), European firms facing geopolitical risk: Evidence from recent Eurosystem surveys, VoxEU, Centre for Economic Policy Research, 18 svibnja.

Conteduca, F. P., Mancini, M., Romanini, G., Giglioli, S., Borin, A., Attinasi, M. G., Boeckelmann, L. i Meunier, B. (2025.a), Fragmentation and the future of GVCs, Questioni di Economia e Finanza, Bank of Italy Occasional Paper Series, 932, travanj.

Conteduca, F. P., Giglioli, S., Giordano, C., Mancini, M. i Panon, L. (2025.b) Trade Fragmentation Unveiled: Five Facts on the Reconfiguration of Global, US and EU Trade, Journal of Industrial and Business Economics, 52, str. 535–557, siječanj.

Gopinath, G., Gourinchas, P.-O., Presbitero, A. F., Topalova, P. (2024.) Changing Global Linkages: A New Cold War?, IMF Working Papers, 24/76, travanj.

Mancini, M., Montalbano, P., Nenci, S., i Vurchio, D. (2024.), Positioning in Global Value Chains: World Map and Indicators, a New Dataset Available for GVC Analyses, The World Bank Economic Review, 38(4), str. 669–690. Milanović, B. (2022.) Global income inequality: time to revise the elephant, Social Europe, 5. prosinca 2022., url: https://www.socialeurope.eu/global-income-inequalitytime-to-revise-the-elephant. Monarch, R. (2022.) “It’s Not You, It’s Me”: Prices, Quality, and Switching in U.S.-China Trade Relationships, The Review of Economics and Statistics, 104 (5), str. 909–928. Panon, L., Lebastard, L., Mancini, M., Borin, A., Caka, P., Cariola, G., Essers, D., Gentili, E., Linarello, A., Padellini, T., Requena, F, i Timini, J. (2024.), Inputs in distress: geoeconomic fragmentation and firms’ sourcing, Bank of Italy Occasional Papers, 861.

Shepherd, B. (2022.), The post-Covid-19 future for global value chains, UNDP Policy Brief.

HRVATSKA U GLOBALIZACIJSKIM PROCESIMA

Prenizak udio prerađivačke

industrije

Potreban je razvojni okvir koji mobilizira javni i privatni sektor prema jasno definiranim ciljevima.

Pišu: Ljubo Jurčić1 i dr. sc Antea Barišić2

Summary

The period of deepening international economic integration, which culminated in hyperglobalization in the 1990s and 2000s until the outbreak of the global financial crisis, created the impression that the only possible path was further accelerated opening and connecting of economies of different countries, suppressing the possibility of slowing down globalization (“slowbalization”) or reverse trends (“deglobalization”). However, rapid technological changes through the Fourth Industrial Revolution, the experience of the global financial and economic crisis of 2008/09, the pandemic, the redistribution of geoeconomic and geopolitical power, and climate change are changing previous globalization trends. The implications of these changes are thus coming to the center of scientific and professional economic discussions, as well as public discourse.

Razdoblje produbljivanja međunarodne ekonomske integracije, koje je kulminiralo hiperglobalizacijom 1990-ih i 2000-ih do izbijanja svjetske financijske krize, stvorilo je dojam da je jedini mogući put daljnje ubrzano otvaranje i povezivanje gospodarstava različitih zemalja, potiskujući mogućnost usporavanja globalizacije („slowbalisation“) ili pak obrnutih trendova („deglobalizacije“). No, brze tehnološke promjene kroz Četvrtu industrijsku revoluciju, iskustvo globalne financijske i ekonomske krize

1 Autor je Profesor emeritus, Ekonomski fakultet Zagreb.

2 Autor je Docent, Ekonomski fakultet Zagreb.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

2008/09., pandemiju, preraspodjelu geoekonomske i geopolitičke moći te klimatske promjene mijenjaju dotadašnje globalizacijske trendove. Implikacije ovih promjena tako dolaze u središte znanstvenih i stručnih ekonomskih rasprava, ali i javnog diskursa.

U ovom radu sažimamo glavna razdoblja procesa globalizacije i njihove temeljne karakteristike, kako bismo polazeći od razumijevanja ključnih determinanti ekonomskog povezivanja, pružili analitički okvir koji nadilazi kratkovidnost aktualnog trenutka i otvara prostor za promišljanje budućih putanja globalizacije. U tom kontekstu razmatramo implikacije recentnih globalizacijskih trendova za Hrvatsku te nastojimo potaknuti raspravu o izazovima i prilikama koje proizlaze iz novih okolnosti svjetske ekonomije, kao i politikama koje su nužne kako bi se one adresirale.

Globalizacija kroz povijest: od afričkih migracija preko hiperglobalizacije do deglobalizacijskih naznaka

Globalizacija je pojam u čestoj uporabi, no nije jednoznačan s obzirom da obuhvaća različite dimenzije. U najopćenitijem smislu podrazumijeva blisku integraciju zemalja i ljudi svijeta, dok ekonomska globalizacija podrazumijeva smanjivanje, ili potpuno ukidanje prepreka u međunarodnoj ekonomskoj suradnji , a time i ekonomsku integraciju zemalja svijeta kroz povećani protok dobara i usluga, kapitala i rada. Premda se interpretacije razdoblja globalizacije razlikuju, zajedničko je shvaćanje da proces globalne ekonomske integracije nije bio linearan niti ravnomjeran. Iako se globalizacija često veže uz 20. stoljeće, ekonomska definicija jasno upućuje na dugotrajan procesu, prisutan stoljećima, pa i tisućljećima, u različitom opsegu i geografskom dosegu. Rašireno je i stajalište da se prva globalizacija dogodila za vrijeme brončanog doba (oko 2000 godina prije Krista) kad se razvila intenzivna ekonomska suradnja (dominantno trgovina) između najudaljenijih dijelova tada poznatog svijeta U skladu s time, potrebno je razmotriti ključne determinante globalizacije te zašto su pojedine zemlje uspijevale ostvariti koristi u različitim fazama. Prema Richardu Baldwinu (“The Great Convergence”), začetke globalizacije možemo pratiti do migracija prvih ljudi iz Afrike u potrazi za hranom i povoljnijom klimom te su se stoga proizvodnja (hrane) i potrošnja odvijale na istom mjestu, no to mjesto se kroz migracije mijenjalo. Sljedeću fazu globalizacije, otvorila je poljoprivredna revolucija koja je lokalizirala proizvodnju i potrošnju, potaknula aglomeraciju te postavila temelje antičkih civilizacija koje su predvodile tadašnju globalnu ekonomiju (Irak, Iran, Turska, Egipat, Kina, Indija i Pakistan, Grčka i Italija) kao i začetke međunarodne trgovine. Neki navode Rimsko carstvo kao preteču suvremenih globalizacijskih procesa, dok je Mongolsko carstvo bilo najveća zona slobodne

trgovine u povijesti (XII. i XIV. stoljeće) uz elemente suvremenih globalizacijskih procesa (regionalnih integracija, doduše silom, kao i Rimsko carstvo prije njega).

Na kraju ovog razdoblja (1500-1800) pojavljuje se merkantilizam u okviru kojeg nastaju mjere poticanja izvoza te prepreka uvozu, što predstavlja temelj suvremenih protekcionističkih mjera.

Treće razdoblje globalizacije, koje se često naziva i „stara globalizacija“, donijelo je takozvano „prvo razdvajanje“ – odvajanje potrošnje od proizvodnje koje je omogućio izum parnog stroja i pad troškova prijevoza. Međunarodna trgovina, iako prisutna i ranije, tada prvi put u velikom obujmu dobiva ekonomski smisao. Tehnološki napredak pokrenuo je masovnu urbanizaciju i međunarodne migracije, osobito u Sjevernu i Južnu Ameriku. Ipak razdoblje ratova (1914. – 1945.) donijelo je protekcionizam i zatvaranje migracijama, tj. deglobalizaciju. Nakon Drugog svjetskog rata započinje dugo razdoblje kontinuiranog rasta integracije globalne ekonomije nošeno ne samo tehnološkim promjenama već i stvaranjem međunarodnih institucija (Međunarodni monetarni fond- MMF, Svjetska banka te sporazuma General Agreement on Tarrifs and Trade – GATT koji je 1995. godine prerastao u WTO), koje su imale važnu ulogu u promicanju slobodne međunarodne trgovine i ekonomske integracije. Razvojem kontejnera i korištenjem skraćenih pomorskih ruta kroz prethodno izrađene Sueski i Panamski kanal, omogućen je dodatni pad troškova međunarodne trgovine te su dani preduvjeti za rast međunarodne razmjene. Ukidanje konvertibilnosti dolara u zlato otvorilo je put liberalizaciji tokova kapitala. Izravna inozemna ulaganja dodatno su promovirana kroz neoliberalne politike posebice u okviru preporuka „Washingtonskog konsenzusa“ koje su promicali MMF i Svjetska banka. Sve spomenuto, uz napore SAD-a koji su vodili ka otvaranju Kine, dalo je temelje za razdoblje hiperglobalizacije koje je uslijedila tijekom 1990-ih i 2000-ih. Dodatno, raspad Jugoslavije i Sovjetskog Saveza te reforme pokrenute u Indiji važne su političke promjene koje su također istom doprinijele. Otvorio se slobodan pristup, prije značajnom dijelu zatvorenog socijalističkog svijeta. Važno je naglasiti da se masovne migracije nisu vratile na razine iz prethodnog stoljeća, a da se u ovom periodu Europa transformirala iz primarno emigrantskog područja u područje imigracije. U ovom razdoblju najviše profitiraju zemlje današnjih G7 (Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, Sjedinjene Američke Države- SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo-UK) koje su se industrijalizirale te u kojima je standard značajno porastao, dok su prethodno spomenute antičke ekonomije izgubile na relativnoj važnosti.

Hiperglobalizaciju koja je uslijedila omogućila je revolucija informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija, posebice interneta, koji je drastično snizio troškove prijenosa i koordinacije složenih aktivnosti na daljinu te omogućio „drugo razdvajanje“ koje podrazumijeva razdvajanje procesa proizvodnje i razvoj složenih globalnih lanaca vrijednosti (GVC). Kompanije iz SAD-a i ostalih razvijenih zemalja započinju offshoring – izmještanje pojedinih aktivnosti u lancu vrijednosti u manje razvijene zemlje s niskim troškovima rada i povezanih troškova proizvodnje – čime

Prenizak udio prerađivačke industrije prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

su tim gospodarstvima donosile kapital, „know how“ i tehnologiju. Na početku su to bili jednostavni poslovi u GVC-ima ali su kroz vrijeme ulazili u složenije faze, što je povećavalo trgovinu intermedijarnim dobrima i dovelo do značajnog porasta izravnih inozemnih ulaganja. Kao posljedica toga došlo je do ubrzane industrijalizacije nekolicine zemalja u razvoju (posebice Kine) i značajnog pada udjela G7 u svjetskoj prerađivačkoj proizvodnji (Slika 1.).

Izvor: Deutsche Bank, UN Industrial Development Organization Slika 1. Udio u globalnoj vrijednosti prerađivačke industrije

Također, udio ovih zemalja u ukupnom svjetskom BDP-u se pritom smanjio dok je udio Kine porastao (Slika 2.). GATT je 1995. godine prerastao u WTO te je uskoro počeo gubiti na važnosti, a pritom je sve više rasla važnost regionalnih ekonomskih integracija. Nakon pristupanja Kine WTO-u 2001. godine došlo do velikog porasta kineske trgovine s ostatkom svijeta, no samo pristupanje nikako nije i jedino što je omogućilo impresivan kineski ekonomski rast u prethodnim desetljećima. Uz uključivanje u globalne ekonomske tokove, pažljivo osmišljena i dosljedno provođena industrijska politika zaslužna je za iznimne razvojne rezultate i strukturni pomak prema više tehnološki-intenzivnim sektorima u Kini.

Nastavak hiperglobalizacije koja je bila prisutna do Svjetske financijske krize je bio neodrživ. Usporavanje globalizacije ( „slowbalisation“ ) mjereno stagniranjem svjetske trgovine (u odnosu na svjetski BDP) i padom FDI tijekom 2010-ih bilo očekivano, posebice u kontekstu promjene ovih pokazatelja za Kinu kao veliku svjetsku ekonomiju. Pritom su migracije na svjetskoj razini porasle s 2,9% u 1990. godini na 3,8% svjetske populacije u 2024. godini, a Europa je postala najznačajnija destinacija migranata.

Izvor: Eurostat

Slika 2. Kretanje BDP-a izabranih zemalja 2005. – 2023. godina (milijarde PPS)

Novu fazu globalizacije oblikuje naglasak na otpornosti te rast geopolitičke i geoekonomske konfrontacije, osobito između SAD-a i Kine. Tehnologije Četvrte industrijske revolucije smanjuju važnost jeftinog rada i omogućuju djelomičan „reshoring“ – povrat proizvodnje u razvijene ekonomije, suprotan trend onom koji smo iskusili u posljednjim desetljećima. Industrijske politike usmjeravaju reshoring strateških aktivnosti s „dobrim“ radnim mjestima, dok se za ostale segmente potiče „friendshoring“ – premještanja aktivnosti u „prijateljske ekonomije“ kako bi se smanjili geopolitički rizici te ostvarila strateška diverzifikacija dobavljača i tako osigurala otpornost.

Spoznaja da je aktivna industrijska politika uz otvaranje globalnoj ekonomiji bila ključ kineskog uspjeha, vratila ju je u središte razvijenih gospodarstava: u SAD-u kroz „Inflation Reduction Act“ i „CHIPS and Science Act“ (usvojene u mandatu predsjednika Bidena), te u Europskoj uniji kroz „European Chips Act“ i „EU Industrial Strategy” i „Green Deal Industrial Plan”. Njima se nastoji preoblikovati globalne lance vrijednosti osobito u visokim i zelenim tehnologijama te tako jačati stratešku autonomiju, ubrzati zelenu tranziciju i pritom zadržati veći udio dodane vrijednosti unutar svojih gospodarstava. Ponovni dolazak predsjednika Trumpa na vlast pojačao je geoekonomske pritiske, odnosno uporabu ekonomske moći (geoekonomike) za postizanje ekonomskih ili geopolitičkih ciljeva. Time je nakon godina u kojima je Kina taj pristup sustavno primjenjivala kroz inicijative poput „Belt and Road Initiative“, geoekonomika postala jedno od glavnih oruđa u konfrontaciji velikih sila. Istodobno, pozivanje na zabrinutost za nacionalnu sigurnost sve češće služi

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

kao opravdanje novog vala protekcionističkih mjera, dok je WTO bez učinkovitog žalbenog mehanizma još od 2019. godine, što onemogućava institucionalno preispitivanje bilo kakvih poteza te u konačnici onemogućava rješavanje sporova.

Iz prethodne analize jasno je da se globalizacija događala u valovima. Uvijek je bila pokrenuta određenim tehnološkim dostignućima koja su mijenjala organizaciju proizvodnje i potrošnje. Politike država i u novije vrijeme međunarodne institucije oblikovale su globalizacijske trendove. Globalizacija nikako nije bila linearan proces i u svakom od globalizacijskih razdoblja postojale su zemlje koje su bili dobitnici i gubitnici- dobitnici su bili zemlje inovatori i oni koji su brzo prigrlili nove tehnologije.

U posljednjim desetljećima vidimo da je Kina uspjela ono za što je nekada trebalo stoljeća, a to je postigla iskorištavajući prilike na globalnim tržištima uz pažljivo kreiranje industrijskih politika, koje postaju imperativ u modernim gospodarstvima.

Hrvatska u razdoblju hiperglobalizacije: propuštene prilike

Hrvatska je u razdoblju hiperglobalizacije prošla kroz tranziciju u tržišnu ekonomiju. U nacionalnim ekonomskim politikama prevladavale su neoliberalne politike oblikovane kroz Washingtonski konsenzus – širenje utjecaja tržišta i smanjivanje uloge države. Generička pravila tretirana su kao recept, umjesto kao alat koji traži lokalnu dopunu razvojnim politikama te je pritom izostala dublja dijagnostika i osmišljavanje politika koje aktivno oblikuju tržišta, grade tehnološke i izvozne kompetencije te stvaraju kvalitetna i dobro plaćena radna mjesta. U prostoru ekonomskih politika, bilo je prisutno ideološko izbjegavanje industrijske politike, iako je iz znanstvene perspektive bilo jasno da pristup „one size fits all “ nikada nije adekvatan već su potrebne precizno usmjerene i na dokazima utemeljene industrijske politike koje trebaju imati u vidu specifičnosti Hrvatske te koje zahtijevaju partnersku suradnju države, sveučilišta i poduzeća. Niti iskustvo najuspješnije zemlje u razdoblju hiperglobalizacije, Kine, koja je svoj ekonomski rast i razvoj koji je uslijedio nakon otvaranja njenog tržišta, sustavno podupirala aktivnim industrijskim politikama, niz godina nije doprinosilo razumijevanju da otvorenost sama po sebi nije dovoljna. Liberalizacija vanjske trgovine (kao glavnog procesa ekonomske globalizacije) ima dva efekta. Prvi koji se događa automatski je efekt trgovine, kad domaće tržište preplavi uvozna roba uglavnom jeftinija (zbog dolaska sa svjetskog konkurentskog tržišta) i najčešće kvalitetnija od postojeće domaće koja se razvijala u zatvorenom i uglavnom nekonkurentskom tržištu. Drugi efekt je efekt specijalizacije domaće proizvodnje u skladu s komparativnim prednostima zemlje, koji se ne događa automatski. Za iskorištavanje ovog efekta treba izgraditi ekonomsku strategiju, politiku i institucije, odnosno izgraditi politiku razvoja nacionalne ekonomije u novim uvjetima s uključenim hrvatskim specifičnostima. To je izostalo u Hrvatskoj. Propuštajući to napraviti, hrvatska politika očekuje od stranih investitora i međunarodnih institucija

(MMF-a, Svjetske banke, Europske unije i ostalih) da će razviti Hrvatsku, odnosno da će se Hrvatska razviti potpuno i nekritički prepuštajući se procesu globalizacije, što je potpuno pogrešna politika.

Struktura izravnih inozemnih ulaganja dodatno je reflektirala tu pogrešnu pretpostavku. Najveći dio izravnih inozemnih ulaganja bio je u postojeće kapacitete kroz spajanja i preuzimanja („ brownfield “) te usmjeren u usluge (primarno u financije, posredovanje u nekretninama, veleprodaju, telekomunikacije, maloprodaju). Većinom je bilo riječ o izravnim inozemnim ulaganjima u potrazi za traženje tržišta („ market seeking“) za plasiranje proizvoda- koja kratkoročno šire izbor i snižavaju cijene (uvezenih dobara), no istovremeno u tim sektorima smanjujući lokalnu proizvodnju. Pritom su izostala značajnija ulaganja u nove kapacitete („greenfield“), posebice u prerađivačkoj industriji nužna za transfer tehnologije te priključivanje i uspinjanje kroz globalne lance vrijednosti stranih kompanija iz razvijenih zemalja. Za razliku od ostalih CEE zemalja koje su pristupile EU 2004. godine, Hrvatska je propustila prvi val relokacije prerađivačke industrije, osobito automobilske. Pristupanje Hrvatske EU kasnije se precjenjivalo kao dovoljan uvjet za ponavljanje prethodnih iskustava novih zemalja članica u privlačenju proizvodnih greenfield ulaganja. Jednako kao što se i prethodno pristupanje WTO-u 2000. godine percipiralo jamstvom automatskog rasta izvoza. Izvoz u Hrvatskoj jest rastao, ali po manjoj stopi nego što je rastao uvoz, tako da niti to očekivanje nije bilo adekvatno.

Oslanjanje na univerzalne recepte Washingtonskog konsenzusa i pasivno očekivanje tržišnih učinaka priključivanja međunarodnim organizacijama i integracijama, bez aktivne industrijske politike i ciljanog privlačenja izravnih inozemnih investicija u srednje i visoko-tehnološke sektore prerađivačke industrije, ubrzalo je deindustrijalizaciju u Hrvatskoj. Dok se industrijska baza sužavala, a nekadašnje perjanice hrvatske industrije i izvoza poput brodogradnje gubile na važnosti (u slučaju brodogradnje posebice pod pritiskom Kine i njenih industrijskih politika), Hrvatska je predugo ostala bez strateškog prilagođavanja promjenama na svjetskim tržištima te bez politika usklađenih s istima. Istodobno je sve više rasla važnost turizma koji je postao svojevrsna nizozemska bolest za Hrvatsku te preusmjeravao resurse prema niskoproduktivnim uslugama.

Nakon ulaska u EU, s obzirom na slobodu kretanja radne snage koja je postupno nastupila prema svim zemljama članicama te tadašnju duboku recesiju iz koje je Hrvatska tek izlazila, emigracija iz Hrvatske značajno je porasla, što je pridonijelo padu broja stanovnika. S promjenama ekonomskih kretanja i smanjenjem radne snage, u desetljeću nakon problem je postao nedostatak radnika na domaćem tržištu. Rješenje se pronašlo kroz dozvole za strane radnike. Time je velik broj stranih radnika iz udaljenih azijskih zemalja dobio pristup hrvatskom tržištu rada te je promijenjena tradicionalna struktura imigranta u Hrvatsku koji su prethodno pretežito bili iz susjednih zemalja.

Prenizak udio prerađivačke industrije prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Implikacije recentnih globalizacijskih trendova za Hrvatsku:

izazovi i prilike

Razmatranje Hrvatske u novim globalizacijskim trendovima mora krenuti od činjenice da je prošla kroz preuranjenu deindustrijalizaciju te njezine izrazite oslonjenosti na turizam. Udio prerađivačke industrije u Hrvatskoj znatno je niži nego u ostalim novim zemljama članicama EU. Primjerice Češka ostvaruje udio od 20%, dok Hrvatska tek 11% (2024.). Uz visok udio turizma te niži udio industrije, hrvatska izvozna košarica pretežito je nisko tehnološka s ograničenim potencijalom rasta produktivnosti. Trenutna struktura gospodarstva stvara veliki broj niže plaćenih uslužnih radnih mjesta, povećavajući tako potrebu za uvozom radne snage (koja je spremna raditi za takve niske nadnice) te paralelno potiče odlazak visokoobrazovanih u produktivnije europske ekonomije u s boljim poslovima i višim plaćama. Također, produktivnost u turizmu ima manje mogućnosti rasta, stoga i ograničenu mogućnost rasta plaća. Stoga, promjene migracijskih trendova teško će se pokrenuti bez promjene ekonomske strukture. Bez strukturnih promjena koje dižu produktivnost i stvaranja kvalitetnih radnih mjesta s konkurentnim plaćama teško je očekivati povratak iseljenih i preokret negativnih demografskih trendova.

Preuranjena deindustrijalizacija i nemogućnost brzog rasta produktivnosti u turizmu stvaraju prepreku hrvatskom rastu. Hrvatski izvoz pretežno je nisko tehnološki, a priključivanje visokotehnološkim globalnim lancima vrijednosti zahtjeva kapital, znanja i vještine. Hrvatska stoga za početak mora priznati sama sebi ograničenja prethodnog razvojnog modela oslonjenog na univerzalne recepte i „čekanje da promjena dođe izvana“ te početi aktivno djelovati na promjeni svoje ekonomske strukture, kroz suvremenu ekonomsku, odnosno, industrijsku politiku, kako bi mogla odgovoriti na izazove nove globalizacijske ere obilježene geopolitičkim previranjima i revolucionarnim tehnološkim promjenama. To podrazumijeva industrijsku politiku s fokusom na znanjem bogate segmente lanaca vrijednosti, ciljano privlačenje proizvodnih ulaganja uz integraciju domaćih dobavljača, programe razvijanja vještina i znanja usklađene s energetskom i digitalnom tranzicijom te pametno korištenje europskih instrumenata kako bi se ostvario brži rast produktivnosti, veći izvoz i stvaranje kvalitetnih radnih mjesta. Na Hrvatskoj je ovog puta umjesto da bude samo pasivni promatrač te čeka da se promjene dogode same od sebe kao u prethodnim periodima, postane aktivni kreator vlastite agilne industrijske politike usklađene sa trendovima u potražnji i ponudi na globalnim tržištima, geopolitičkim previranjima uz sustavno ulaganje u obrazovanje, istraživanje i inovacijsku infrastrukturu.

Hrvatskoj je u novoj eri globalizacije stoga potreban razvojni okvir koji mobilizira javni i privatni sektor prema jasno definiranim ciljevima koje oblikuje kontekst trendova globalne ekonomije. Takav pristup nužno mora povezati različite instrumente industrijske politike s mjerljivim ishodima (poput promjene produktivnosti, izvoza, patenata, radnih mjesta u određenim sektorima) te mobilizirati blisku suradnju s

Prenizak udio prerađivačke industrije prosinac 2025.

vodećim poduzećima u relevantnim sektorima i sveučilištima kao važnim čimbenikom u transferu znanja i obrazovanju radnika spremnih za nove poslove. Bez boljih radnih mjesta i viših plaća teško je očekivati smanjenje „odljeva mozgova“ i promjenu trendova u „priljev mozgova“ kroz povratak i cirkulaciju visokokvalificiranih emigranata te promjenu negativnih migracijskih trendova. Hrvatska može iskoristiti prilike nearshoringa posebice u digitalnim i zelenim tehnologijama oslanjajući se na kvalitetnu infrastrukturu, geografski položaj te kvalitetnu radnu snagu. Pritom je nužna usklađenost industrijske politike s ostalim ekonomskim politikama koje omogućuju zadržavanje naših talenata u razdoblju Četvrte industrijske revolucije i intenzivnih geopolitičkih previranja. Za to, kao i za druge potrebne iskorake, potreban je nacionalni koncept i plan ukupnog razvoja, u kojem će središnje mjesto imati strategija ekonomskog razvoja utemeljena na suvremenoj industrijskoj politici- s jasnim ciljevima, instrumentima, procedurama, institucijama i suvremenim sustavima kontrolinga i mehanizmima za ispravljanja pogrešaka.

DEGLOBALIZACIJA: TREND ILI PROLAZNA FAZA?

Globalizacija

ovisi o tehnologiji, ali i o idejama koje upravljaju

društvima

Svijet se dijeli na dva digitalna ekosustava: zapadni (Google, Apple, Meta) i kineski (Huawei, Alibaba, Tencent). Granice 21. stoljeća više nisu samo teritorijalne, nego i digitalne. Ova fragmentacija ima i kulturne posljedice. Globalni internet više nije jedinstven prostor razmjene, nego skup paralelnih sfera pod nadzorom država. Time globalizacija gubi jednu od svojih ključnih dimenzija – univerzalnost.

Pišu: Prof. dr. sc. Āuro Njavro1 i Miljenko Šimić

Summary

Deglobalization is changing not only the economy, but also society. During the period of globalization optimism, the idea that the market would solve everything, from poverty to identity, was prevalent. Today, the need for social solidarity and cultural identity is returning. In many countries, the feeling that global processes must be aligned with local values is growing. This does not mean a return to nationalism, but a balance between the global and the local – what anthropologists call glocalization.

1 Zagrebačka škola menadžmenta i poduzetništva

2 ZŠMP

Deglobalizacija ne mijenja samo ekonomiju, nego i društvo. Tijekom razdoblja globalizacijskog optimizma prevladavala je ideja da će tržište riješiti sve: od siromaštva do identiteta. Danas se vraća potreba za društvenom solidarnošću i kulturnim identitetom. U mnogim zemljama jača osjećaj da se globalni procesi moraju uskladiti s lokalnim vrijednostima. To ne znači povratak nacionalizmu, nego ravnotežu između globalnog i lokalnog – ono što se u antropologiji naziva glokalizacijom.

I. Povijesni i teorijski okvir

1. Globalizacija kao povijesna konstanta

Globalizacija nije pojava novog doba, nego proces koji traje stoljećima. Iako je termin ušao u širu upotrebu tek krajem 20. stoljeća, njegova suština – širenje ljudi, ideja, tehnologije i kapitala preko granica – postoji otkad postoji civilizacija. Svaka epoha imala je svoj oblik globalizacije: trgovačke mreže Mezopotamije, Put svile iz doba dinastije Han u Kini, srednjovjekovne morske rute Mletačke republike i Genove, kolonijalne imperije ranog novog vijeka ili pak svjetske tržišne mreže 19. stoljeća.

U najširem smislu globalizacija je proces stvaranja sve veće međuovisnosti između društava. Njezin ritam nije linearan –razvija se u valovima, prekidana je krizama, ratovima i političkim promjenama. Povijest globalizacije zapravo je povijest ravnoteže između otvaranja i zatvaranja. Kad se svijet previše poveže, raste i osjetljivost na krize; kad se previše zatvori, počinje stagnacija.

Globalizacija ovisi o tehnologiji, ali i o idejama koje upravljaju društvima. Povjesničar Joel Mokyr u knjizi Kultura rasta pokazuje da moderni napredak nije rezultat slučajnosti, već kulturne promjene: prijelaza od tradicionalnog prema istraživačkom, od imitacije prema inovaciji. Europa je u 17. i 18. stoljeću stvorila „kulturu otvorenog znanja“ u kojoj su znanstvenici, izumitelji i trgovci dijelili informacije bez obzira na granice. Taj duh slobodne razmjene ideja bio je prvi korak prema globalizaciji znanja, koji će se u 20. stoljeću pretvoriti u globalizaciju tržišta.

2. Prva globalizacija: 19. stoljeće i carinski liberalizam Industrijska revolucija u Britaniji stvorila je temelje prve moderne globalizacije. Parni strojevi, telegraf, željeznice i parobrodi dramatično su snizili troškove transporta i komunikacije. Britanski ekonomski liberalizam, oličen u idejama Adama Smitha i Davida Ricarda, postao je svjetski uzor.

Zakon o ukidanju žitnih carina (Corn Laws) 1846. simbolično je otvorio eru slobodne trgovine. U drugoj polovici 19. stoljeća britanska funta postala je globalna valuta, a Londonska burza središte međunarodnog financiranja. Svijet se povezao telegrafskim kablovima i željeznicom: već 1910. globalni izvoz činio je oko 12 % svjetskog BDP-a, što je tada bio povijesni rekord.

Globalizacija ovisi o tehnologiji, ali i o idejama koje upravljaju društvima prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Ta faza bila je obilježena vjerom u napredak i ekonomski determinizam: ako kapital slobodno teče, doći će i do političke stabilnosti. No iza optimizma skrivala se nejednakost. Kolonijalni sustavi nisu bili ravnopravni – koristili su resurse i rad kolonija za industrijalizaciju metropola. Iako je globalizacija donosila rast, raspodjela dobitaka bila je duboko asimetrična.

Prvi svjetski rat, a zatim i Velika depresija, prekinuli su taj poredak. Između 1914. i 1945. globalna trgovina pala je za više od 60 %, a zemlje su se zatvorile iza carina i protekcionizma. To je bilo prvo veliko razdoblje deglobalizacije u modernoj povijesti.

3. Druga globalizacija: poslije Drugog svjetskog rata

Nakon 1945. svijet je trebao novi okvir suradnje. U Bretton Woodsu stvorene su institucije koje su trebale spriječiti ponavljanje gospodarskog kaosa tridesetih godina: Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i sustav fiksnih tečajeva vezanih uz američki dolar.

SAD su tada preuzele globalno vodstvo. Marshallov plan obnovio je Europu, a Japan i Južna Koreja postali su modeli industrijalizacije pod američkim okriljem. Globalizacija je ušla u novu fazu, ali unutar jasno podijeljenog svijeta. Hladni rat stvorio je dva paralelna sustava – kapitalistički i socijalistički – koji su funkcionirali po odvojenim pravilima.

Ipak, i unutar tih ograničenja, trgovina i investicije rasle su brže nego ikad. Do kraja 1970-ih svjetska ekonomija bila je umreženija nego ikada prije. Uloga transnacionalnih korporacija rasla je, a tehnologija je omogućila globalni prijenos informacija.

Krize 1970-ih – naftni šokovi, stagflacija i monetarne turbulencije – dovele su do propasti sustava fiksnih tečajeva. No te su krize istodobno otvorile put novoj ideologiji: neoliberalizmu. Margaret Thatcher i Ronald Reagan promicali su deregulaciju, privatizaciju i slobodnu trgovinu. To je bio ideološki temelj globalizacije koja će dominirati 1990-ima.

4. Treća globalizacija: digitalno doba i liberalni optimizam

Raspadom Sovjetskog Saveza i otvaranjem Kine započelo je razdoblje koje se često naziva „druga moderna globalizacija“. Liberalna tržišna ekonomija činila se kao univerzalni model. Ekonomist Francis Fukuyama u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek (1992.) tvrdio je da je ideološka borba završena, a liberalna demokracija postala globalni ideal.

Tehnološka revolucija ubrzala je taj proces. Internet, mobilna komunikacija i kontejnerski transport omogućili su globalnu proizvodnju i distribuciju. Ekonomist Richard Baldwin opisuje taj prijelaz kao „drugu konvergenciju“: razvijene zemlje zadržale su znanje i dizajn, dok je proizvodnja prešla u zemlje s niskim troškovima rada.

U tom kontekstu, globalizacija je bila sinonim za napredak. Više od milijarde ljudi izašlo je iz siromaštva; Kina, Indija i jugoistočna Azija postale su gospodarski divovi. No kako će kasnije pokazati Daron Acemoglu i James Robinson u djelu Zašto nacije propadaju, rast nije dovoljan ako ga ne prate inkluzivne institucije. Bez političke jednakosti i vladavine prava, ekonomski uspjeh može prerasti u autoritarnu stagnaciju.

Globalizacija 1990-ih i 2000-ih bila je usmjerena na efikasnost, ne na otpornost. Opskrbni lanci protezali su se kroz kontinente, a logistika je funkcionirala po načelu „just-in-time“. Nitko nije očekivao da bi globalni sustav mogao stati. Ipak, već je tada postojalo upozorenje: svaka mreža koja postane previše kompleksna postaje i krhka.

Tehnološki temelji globalizacije

Od 1990-ih nadalje, globalizacija je sve manje ovisila o političkim dogovorima, a sve više o tehnološkoj infrastrukturi. Upravo su tehnološki napreci omogućili da se globalna ekonomija iz faze fizičke trgovine transformira u digitalno i informacijsko društvo. Sljedeće točke sažimaju glavne tehnološke pokretače suvremene globalizacije:

• Internet i digitalna revolucija omogućili su globalne komunikacije u stvarnom vremenu. Trgovina, bankarstvo, mediji i obrazovanje postali su digitalno umreženi, stvarajući temelje za današnje globalne servise i platforme.

• Kontejnerizacija i logistika donijele su dramatičan pad troškova transporta: cijena transporta kontejnera pala je za više od 90 % od 1970-ih, čime je svjetska trgovina postala fizički dostupnija i učinkovitija nego ikad prije.

• Avio-prijevoz i mobilnost omogućili su masovni turizam, ali i brzi transfer stručnjaka i radne snage. Svijet je postao prostorno komprimiran – udaljenost više nije prepreka, nego logistički izazov.

• Fintech i globalne financije povezali su burze, banke i tržišta kapitala u realnom vremenu. Brzina prijenosa kapitala i digitalna sredstva plaćanja dodatno su ubrzali međunarodne ekonomske procese.

Infografika: Pad cijena komunikacije i transporta tijekom 20. i 21. stoljeća

Jedan od najvažnijih, ali često zanemarenih pokretača globalizacije nije bila ideologija, već tehnologija. Smanjenje troškova komunikacije i transporta omogućilo je da svijet postane povezaniji nego ikad prije. Kako se cijene međunarodnih poziva i prijevoza robe ruše, granice gube ekonomsku težinu, a globalna tržišta postaju

Globalizacija ovisi o tehnologiji, ali i o idejama koje upravljaju društvima prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

jedinstveni prostor razmjene. Sljedeća tablica prikazuje koliko je to pojeftinjenje bilo dramatično.

1. Telekomunikacije / prijenos informacija

Godina Tehnologija / usluga Cijena po minuti ili jedinici Napomena

1927. SAD–UK (radio-veza) 25 USD/min Prvi transatlantski komercijalni poziv 1950. Transatlantski poziv 4 USD/min Početne cijene međunarodnih veza

1998. Internet kapacitet 1.200 USD / Mbps / mj. Početak komercijalnog interneta

2025. Internet kapacitet 0,05 USD / Mbps / mj. Pad od 99,996 % u 27 godina

Ukupno pojeftinjenje: više od 1000× za telefonske pozive i 20 000× za prijenos podataka.

2. Prijevoz robe

Period Vrsta transporta Cijena Napomena

1950-e Luka, ručno rukovanje 5,86 USD/t Prije uvođenja kontejnera

1970-e Kontejnerski transport 0,16 USD/t Ušteda ~97 % troškova

1980–2024 Željeznica (SAD) –44 % realno Deregulacija i učinkovitost

1950–2025 Avio-transport –90 % po kg Smanjenje cijene za red veličine

Ukupno pojeftinjenje: logistika je postala jeftinija, brža i globalno integrirana.

3. Značaj za globalizaciju

Podaci iz prethodne infografike jasno pokazuju da je pad cijena komunikacije i transporta imao duboke posljedice na strukturu svjetske ekonomije. Kada je informacija postala gotovo besplatna, a prijevoz robe uvelike pojeftinio, svijet je ušao u novu fazu povezanosti. Ti procesi stvorili su temelj globalizacije kakvu poznajemo danas:

• Komunikacije u realnom vremenu omogućile su globalne timove, outsourcing i međunarodne usluge. Cijena informacije svedena je gotovo na nulu, što je otvorilo prostor za digitalne platforme, udaljeni rad i globalne vrijednosne lance temeljene na znanju.

• Efikasan prijevoz robe zahvaljujući kontejnerizaciji i padu troškova tereta omogućio je formiranje globalnih lanaca opskrbe. Time je Azija postala svjetska tvornica, a međunarodna trgovina ušla u eru „just-in-time“ logistike.

• Integracija tržišta – roba, kapital i informacije počeli su se kretati svijetom gotovo bez trenja. Ta tehnička povezanost stvorila je infrastrukturu današnje globalne ekonomije, ali i novu razinu međuovisnosti koja će u kasnijim desetljećima postati izvor ranjivosti.

Infografika: Zlato kao indikator globalne (ne)stabilnosti

Dok su pad cijena komunikacije i transporta te tehnološki napreci omogućili eksploziju globalne trgovine i integracije tržišta, istodobno su otvorili prostor za nove oblike ranjivosti – financijske krize, inflaciju i geopolitičke napetosti. U takvom kontekstu, zlato ostaje univerzalni indikator povjerenja u globalni sustav. Kada povjerenje u institucije i valute slabi, cijena zlata raste.

S obzirom na gospodarske i političke preokrete posljednjih godina, zlatne rezerve ponovno dobivaju strateško značenje. U vrijeme deglobalizacije, kada se međunarodni tokovi kapitala i trgovine usporavaju, a svijet se dijeli na blokove, zlato simbolizira povratak realnim, opipljivim vrijednostima.

Najveći svjetski proizvođači zlata (2024.)

Rang Zemlja

1. Kina

2. Rusija

3. Australija

Proizvodnja (tone) Napomena

380,2

Najveći svjetski proizvođač, kontinuirani rast proizvodnje

330,0 Značajan izvoz unatoč sankcijama i geopolitičkim ograničenjima

284,0

Stabilna proizvodnja, snažan rudarski sektor

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

4. Kanada

5. Sjedinjene amrričke države

6. Gana

7. Meksiko

8. Indonezija

9. Peru

10. Uzbekistan

202,1

158,0

140,6

140,3

140,1

136,9

Visok tehnološki standard i regulatorna stabilnost

Dominacija Nevade u ukupnoj proizvodnji

Najveći proizvođač u Africi, važan za lokalni razvoj

Diverzifikacija rudarske industrije

Usporedan rast zlata i bakra

Tradicionalno središte rudarske proizvodnje u Latinskoj Americi

129,1 Rast izvoza prema Aziji i Rusiji

Izvor: procjene međunarodnih rudarskih agencija, 2024.

Cijena zlata u posljednjih 20 godina (2005. – 2025.)

Zlato je tijekom posljednja dva desetljeća odražavalo promjene u globalnom poretku: od razdoblja liberalne ekspanzije do današnje geopolitičke fragmentacije.

• Rani 2000-i: početak višegodišnjeg rasta cijena zlata, potaknut padom povjerenja u dionice i rastom inflacijskih očekivanja.

• 2011. – vrhunac: približno 1.900 USD/unca, kao odgovor na globalnu financijsku krizu i strah od kolapsa bankarskog sustava.

• 2013. – 2019. – faza korekcije i konsolidacije; cijene osciliraju, ali zlato zadržava status

• „sigurne luke“.

• 2020. – 2025. – novi rast: pandemija, rat u Ukrajini i globalna inflacija podižu cijenu na oko 2.716 USD/uncu (studeni 2025.), što je rast od 2250 % u odnosu na početak stoljeća.

Raspon 20-godišnjeg razdoblja:

• Najniža cijena: 456,50 USD/unca

• Najviša cijena: 4.338,25 USD/unca

4. Značenje za deglobalizaciju

Zlato u suvremenom kontekstu simbolizira povratak materijalnim standardima vrijednosti. Dok globalizacija 1990-ih i 2000-ih počiva na povjerenju u apstraktne financijske instrumente, digitalne valute i međusobnu povezanost tržišta, današnje doba ponovno cijeni stabilnost, fizičku imovinu i sigurnost. U tom smislu, rast cijene zlata može se tumačiti kao ekonomski termometar deglobalizacije – što je svijet fragmentiraniji, to je veća potražnja za univerzalnim mjerilima vrijednosti. Središnje banke, uključujući one u Kini, Rusiji i Indiji, povećavaju zlatne rezerve upravo kako

bi smanjile ovisnost o dolaru i međunarodnim platnim sustavima pod američkom kontrolom. Tako se i tržište zlata – nekoć simbol globalne integracije – pretvara u političko sredstvo diverzifikacije i financijske suverenosti. U epohi deglobalizacije, zlato ponovno postaje ne samo investicija, nego i geopolitička valuta.

5. Teorijska tumačenja globalizacije

Ekonomisti i povjesničari pokušavali su objasniti globalizaciju kroz različite paradigme. Tri su teorijska pristupa posebno važna za razumijevanje današnjih rasprava: kulturno-inovacijski (Mokyr), institucionalni (Acemoglu & Robinson) i makroekonomski (Koo).

a) Kulturno-inovacijski pristup – Joel Mokyr

Prema Mokyru, tehnološki napredak nije samo rezultat ekonomskih poticaja, nego i kulturnog okruženja koje potiče eksperimentiranje. U Kulturi rasta on pokazuje kako je u ranonovovjekovnoj Europi stvorena jedinstvena mreža komunikacije između učenjaka, izumitelja i trgovaca. Ta „Republika znanja“ nadahnula je Industrijsku revoluciju.

Sukladno tome, digitalna globalizacija 20. stoljeća počiva na slobodnom dijeljenju informacija. Kad se ideje slobodno šire, inovacije bujaju. No, kad države počnu ograničavati tok znanja – zbog geopolitičkih ili sigurnosnih razloga – globalizacija prelazi u fazu stagnacije. Mokyrov argument važan je i danas: bez kulture otvorenosti, globalna ekonomija gubi svoju dinamičnost.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

b) Institucionalni pristup – Daron Acemoglu i James Robinson

U djelu Zašto nacije propadaju Acemoglu i Robinson tvrde da uspjeh neke zemlje ovisi o njezinim institucijama. Inkluzivne institucije, koje omogućuju sudjelovanje širokih slojeva društva i štite vlasnička prava, potiču rast i inovacije. Ekstraktivne institucije, koje koncentriraju moć u rukama manjine, guše razvoj.

Ta logika može se primijeniti i na globalizaciju. Globalni poredak 1990-ih bio je inkluzivan za neke, ali ekstraktivan za mnoge. Multinacionalne korporacije imale su golemu korist, dok su radnici u razvijenim zemljama gubili sigurnost. Takva neravnoteža stvara politički otpor i vodi u deglobalizaciju.

c) Makroekonomski pristup – Richard C. Koo

Richard C. Koo u Svetom gralu makroekonomike uvodi pojam „recesije na bilanci“. Kad privatni sektor nakon krize prestane trošiti i počne otplaćivati dugove, klasična monetarna politika postaje neučinkovita. Japan je to iskusio 1990-ih, a Zapad nakon 2008. Rezultat je dugi period niskog rasta i niskih kamata.

Kooova analiza otkriva i dublji problem globalizacije: ovisnost o financijskim tržištima i kratkoročnim profitima. Globalizirani kapitalizam postao je sam sebi svrha – novac se kretao brže od stvarne proizvodnje. Kad je 2008. sustav puknuo, pokazalo se da globalizacija bez realne ekonomije ne može opstati.

6. Ravnoteža između rasta

i otpornosti

Tri spomenuta pristupa nude cjelovitu sliku:

• Mokyr naglašava ideje kao pokretače napretka;

• Acemoglu i Robinson ističu institucije kao jamstvo pravednosti;

• Koo upozorava na makroekonomsku stabilnost kao preduvjet trajnog rasta.

Globalizacija funkcionira dok postoji ravnoteža između ta tri elementa. Kad ideje prestanu slobodno kružiti, institucije oslabe, a financijski sustav izgubi vjeru u realnu ekonomiju – nastupa deglobalizacija.

Upravo to se dogodilo u posljednjem desetljeću. Liberalni model 1990-ih izgradio je svijet neviđene povezanosti, ali i krhke ovisnosti. Svaka kriza – bilo financijska, zdravstvena ili geopolitička – pokazuje da globalizacija ima granice.

Kada se ti procesi usporede s ranijim epohama, vidi se obrazac: nakon svakog vala globalne ekspanzije slijedi korektivno zatvaranje. No to zatvaranje nije nužno regresivno; ono često otvara prostor za redefiniranje pravila i stvaranje otpornijeg sustava.

Globalizacija ovisi o tehnologiji, ali i o idejama koje upravljaju društvima

7. Prijelaz prema suvremenim procesima

Na prijelazu u 21. stoljeće činilo se da globalizacija nema protivnika. Međutim, niz događaja – teroristički napadi 11. rujna, financijska kriza 2008., pandemija 2020. i invazija Rusije na Ukrajinu 2022. godine – postupno su promijenili percepciju. U 1990-ima globalizacija je bila simbol otvorenosti; danas se doživljava kao rizik.

Kako bi rekao Joseph Nye, globalna moć danas se više ne mjeri samo vojnom snagom ni BDP-om, nego i sposobnošću da se privuče povjerenje drugih. Globalizacija bez povjerenja ne može funkcionirati. A upravo to povjerenje, narušeno krizama, postalo je središnja točka današnje deglobalizacije.

II. Suvremene

promjene i izazovi

1. Nova dekada kriza

Ulazak u treće desetljeće 21. stoljeća označio je kraj razdoblja globalnog optimizma. Pandemija COVID-19, rat u Ukrajini i rastuća geopolitička napetost između SAD-a i Kine promijenili su logiku međunarodnog poretka. Ono što se prije podrazumijevalo – otvorene granice, slobodna trgovina, globalni opskrbni lanci – odjednom je postalo upitno. Svaka od tih kriza pogodila je samu srž globaliziranog sustava. Pandemija je prekinula protok roba i ljudi, rat je destabilizirao energetske tokove, a tehnološko suparništvo ugrozilo slobodu inovacija. U svega nekoliko godina svijet se iz globalnog sela pretvorio u mrežu ograđenih teritorija i digitalnih granica. U takvom okruženju pojam „deglobalizacije“ više nije teorijski konstrukt, nego empirijska činjenica. Svjetska trgovinska organizacija bilježi pad rasta međunarodne trgovine s 4,2 % godišnje prije 2008. na manje od 2 % nakon 2015., a udio stranih izravnih ulaganja u globalnom BDP-u prepolovio se u deset godina. No iza brojki stoji dublja promjena: povratak politike u

središte ekonomije. Globalizacija je počivala na ideji da tržišta mogu nadvladati države; deglobalizacija pokazuje da države ponovno nadziru tržišta.

2. Pandemija i krhkost globalnih lanaca

Pandemija je bila prvi globalni događaj koji je istodobno pogodio sve ekonomije. Kada su kineske tvornice zatvorene, svijet je shvatio koliko ovisi o jednoj zemlji. Nedostatak poluvodiča zaustavio je automobilske tvornice u Njemačkoj i SAD-u, nestašica medicinske opreme ugrozila je bolnice, a logistički zastoji podigli su cijene transporta za više od 400 %.

Model just-in-time pretvorio se u just-too-fragile. Efikasnost je došla na račun otpornosti. Mnoge su zemlje počele razmatrati skraćivanje opskrbnih lanaca, povratak strateških industrija i povećanje zaliha.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Ekonomist Richard C. Koo upozorava da je globalna ekonomija tijekom pandemije doživjela oblik „bilancne recesije u stvarnom vremenu“: privatni sektor smanjuje rizike, vlade povećavaju dugove, a središnje banke ubrizgavaju likvidnost. Rezultat je bio paradoks – financijska tržišta rasla su dok su fizičke trgovine propadale. To je otkrilo koliko je globalizirani kapitalizam odvojen od realne ekonomije. Pandemija je tako postala katalizator za preispitivanje logike globalne učinkovitosti. U europskom kontekstu, Unija je odgovorila planom NextGenerationEU, koji prvi put uključuje zajedničko zaduživanje i ulaganje u otpornost. To je početak novog modela globalne suradnje: manje liberalnog, više koordiniranog.

3. Rat u Ukrajini: povratak geopolitike

Ako je pandemija otkrila ekonomsku ranjivost globalizacije, rat u Ukrajini pokazao je njezinu geopolitičku ranjivost. Sustav koji je počivao na pretpostavci mira i otvorenih tržišta suočio se s povratkom realpolitike. Ruska invazija 2022. nije bila samo vojni, nego i ekonomski šok. Europa je izgubila glavni izvor energije, globalna tržišta hrane bila su poremećena, a inflacija je dosegnula razine neviđene u posljednjih 40 godina. U samo nekoliko mjeseci globalna trgovina pretvorila se u instrument političkog pritiska.

Ono što je ranije bio argument za globalizaciju – međusobna ovisnost – postalo je oružje. Energija, tehnologija i financije postale su poluge moći. Kako je napisao Joseph Nye, svijet se kreće prema „povratku moći“, ali ne više samo tvrde (posebice one vojne), već i meke i digitalne.

Rat u Ukrajini ubrzao je proces fragmentacije. Europa pokušava postići energetsku neovisnost, SAD se pozicionira kao hegemon u Sjevernoj Americi koji pretendira na Greenland, pa čak i Kanadu, dok Kina i Indija traže nove partnere u Aziji i Africi. Globalni poredak sve više nalikuje mozaiku regionalnih blokova.

4. Američko-kinesko rivalstvo i tehnološka fragmentacija U središtu suvremene deglobalizacije nalazi se rivalstvo između SAD-a i Kine. To nije klasičan hladnoratovski sukob, nego borba za tehnološku dominaciju.

Kina je u posljednjih dvadeset godina od tvornice svijeta postala vodeća tehnološka sila. Njezine kompanije poput Huaweija, BYD-a i TikToka simboliziraju novi model inovacija temeljen na državnoj potpori. SAD, s druge strane, pokušavaju zadržati prednost u poluvodičima, umjetnoj inteligenciji i digitalnim mrežama. Uvođenje američkih sankcija kineskim tehnološkim tvrtkama i zabrana izvoza čipova označavaju početak „tehnološkog rata“. Svijet se dijeli na dva digitalna ekosustava: zapadni (Google, Apple, Meta) i kineski (Huawei, Alibaba, Tencent). Granice 21. stoljeća više nisu samo teritorijalne, nego i digitalne.

Ova fragmentacija ima i kulturne posljedice. Globalni internet više nije jedinstven prostor razmjene, nego skup paralelnih sfera pod nadzorom država. Time globalizacija gubi jednu od svojih ključnih dimenzija – univerzalnost.

Globalizacija ovisi o tehnologiji, ali i o idejama koje upravljaju društvima

Kao što bi rekao Joel Mokyr, civilizacija napreduje kad ideje slobodno cirkuliraju. Ako se znanje zatvori unutar nacionalnih granica, inovacije će se usporiti, a cijeli svijet postat će manje kreativan.

5. Povratak države i kriza liberalnog kapitalizma

Globalizacija 1990-ih počivala je na pretpostavci da tržišta najbolje reguliraju samu sebe. Država je imala ulogu arbitra, ne aktera. Danas se ta paradigma urušava.

Pandemija i rat pokazali su da bez državne intervencije sustav ne može opstati. Državne vlasti su preuzele ulogu glavnog investitora i zaštitnika. Industrijska politika ponovno je u modi: SAD su pokrenule CHIPS and Science Act i Inflation Reduction Act, Europska unija svoj Green Deal Industrial Plan, a Kina već desetljeće provodi strategiju Made in China 2025.

U svojoj knjizi Great Again Donald Trump zagovarao je upravo to – povratak nacionalne proizvodnje i kontrolu nad opskrbnim lancima. Iako su mnogi tu politiku tada smatrali protekcionističkom, danas je ona postala mainstream. Deglobalizacija se više ne doživljava kao nazadovanje, nego kao racionalna prilagodba.

Liberalni kapitalizam suočava se s paradoksom: što je više globaliziran, to je politički nestabilniji. Gubitnici globalizacije – radnička klasa, dijelovi srednjeg sloja – traže zaštitu države. Time globalizacija gubi socijalni legitimitet koji ju je održavao.

6. BRICS i novi centri moći

U sjeni zapadnih kriza izrastao je novi blok – BRICS. U početku labava inicijativa, danas predstavlja realnu alternativu zapadnim institucijama.

Zemlje BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika, a od 2024. i Saudijska Arabija, Iran, Egipat i UAE) zajedno čine više od trećine svjetskog BDP-a po paritetu kupovne moći. One kontroliraju veliki dio svjetskih resursa: 40 % svjetske nafte, 70 % rijetkih metala i 45 % svjetskog stanovništva.

Osnivanjem Nove razvojne banke i sve češćom razmjenom u nacionalnim valutama, BRICS dovodi u pitanje dominaciju dolara. No važnije od ekonomskih pokazatelja je političko značenje: to je simbol pomaka od unipolarnog ka multipolarnom svijetu.

Ipak, BRICS nije homogeni blok. Između članica postoje velike razlike – od demokratske Indije do autoritarne Kine, od energetskog izvoznika Rusije do industrijskog uvoznika Brazila. No zajednička im je težnja za većom autonomijom. U tom smislu, BRICS se može promatrati kao oblik globalne deglobalizacije: pokušaj stvaranja paralelnog sustava koji će ublažiti ovisnost o zapadnim centrima moći.

7. Energetska i klimatska dimenzija deglobalizacije

Energetski sektor postao je središnja os globalnih sukoba. Rat u Ukrajini potaknuo je Europsku uniju da smanji ovisnost o ruskom plinu, dok se Kina i Indija sve više

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

oslanjaju na obnovljive izvore i vlastitu proizvodnju ugljena. Deglobalizacija se tako prelijeva i na energetsku politiku. Umjesto globalnog tržišta energenata, nastaje skup regionalnih sustava. Europa gradi LNG terminale, Bliski istok diversificira izvoz, a SAD postaju neto izvoznik plina.

Klimatske promjene dodatno kompliciraju ovu priču. Svaka zemlja pokušava smanjiti emisije, ali pritom i zaštititi svoje industrije. „Zelene“ subvencije u EU i SAD-u pokazuju da se borba protiv klimatskih promjena sve više pretvara u industrijsko natjecanje.

Deglobalizacija, paradoksalno, može ubrzati energetsku tranziciju: manji opskrbni lanci i lokalna proizvodnja smanjuju ugljični otisak. No ako preraste u protekcionizam, može usporiti inovacije. Ravnoteža između ekologije i ekonomije bit će jedan od ključnih izazova budućeg poretka.

8. Europa između liberalizma i autonomije

Europska unija nalazi se u središtu paradoksa deglobalizacije. Njezin uspjeh izgrađen je na slobodnoj trgovini, otvorenosti i multilateralizmu. Ali upravo ti temelji sada su pod pritiskom. Krize posljednjih godina pokazale su da Europa mora graditi vlastite kapacitete – od energetike i obrane do digitalne tehnologije. Koncept „strateške autonomije“, koji je još prije deset godina zvučao apstraktno, danas je službena politika.

Istodobno, EU pokušava sačuvati otvorenost. Njena rješenja često su kompromis između ideala globalne suradnje i nužnosti zaštite. Planovi za smanjenje ovisnosti o kineskim sirovinama i ruskoj energiji nisu usmjereni protiv globalizacije, već za njezino preoblikovanje – u otporniji oblik. Europa, kako je to formulirao Joseph Nye, može opstati samo kao „pametna sila“: kombinacijom meke moći (kulture, prava, diplomacije) i selektivne upotrebe tvrde moći (obrana, energetika, industrijska politika).

III. Perspektive i zaključci

1. Globalizacija nakon globalizacije

Svijet nakon 2020. ne vraća se u 20. stoljeće, ali više nije ni onaj iz 1990-ih. Novi poredak ne temelji se na ukidanju granica, nego na redefiniciji povezanosti. Deglobalizacija ne znači kraj globalizacije, već njezinu transformaciju – prelazak iz faze kvantitativnog širenja u fazu kvalitativnog preoblikovanja. Kao što industrijska revolucija nije poništila agrarno društvo, već ga integrirala u novu strukturu, tako i današnja deglobalizacija ne ukida globalne mreže, nego ih čini složenijima i razgranatijima. Svijet se više ne dijeli na „otvorene“ i „zatvorene“ ekonomije, već na one koje su pametno umrežene – sposobne odabrati kada i s kim će se povezati. Ovaj prijelaz označava početak onoga što bi se moglo nazvati zrelom

Globalizacija ovisi o tehnologiji, ali i o idejama koje upravljaju društvima

globalizacijom: modelom u kojem otpornost, održivost i pravednost postaju jednako važni kao i učinkovitost.

2. Regionalizacija kao nova paradigma

Najvažnija strukturalna promjena današnjeg doba jest premještanje težišta s globalne na regionalnu razinu. Umjesto jednog svjetskog tržišta, nastaju mreže međusobno povezanih regija – Sjeverna Amerika, Europska unija, istočna Azija, Bliski istok i globalni Jug.

Ovaj proces ne treba tumačiti kao povratak autarkiji, nego kao prilagodbu novim rizicima. Krize 21. stoljeća – od pandemije do klimatskih promjena – pokazale su da udaljeni opskrbni lanci i prekomjerna ovisnost o jednoj zemlji povećavaju ranjivost. Regionalizacija je način da se zadrže koristi globalizacije, ali smanji njezina nestabilnost.

Primjerice, europski plan Net-Zero Industry Act i američki CHIPS Act ne znače kraj globalne trgovine, već njezino preusmjeravanje: proizvodnja čipova, baterija i lijekova seli se bliže domaćem tržištu. Taj trend „friend-shoringa“ stvara nove mreže povjerenja između zemalja sličnih vrijednosti.

Ekonomist Richard Baldwin naziva to „novom globalizacijom“ – globalizacijom među saveznicima. Umjesto da efikasnost bude jedini kriterij, u obzir se uzimaju i sigurnost, demokracija, zaštita podataka i okoliša.

3. Povratak realne ekonomije

Pandemija, rat i energetska kriza podsjetili su svijet da ekonomija nije apstraktni sustav brojeva, nego materijalna mreža ljudi, energije i resursa. U 1990-ima i 2000ima prevladavala je iluzija da financijski tokovi mogu zamijeniti stvarnu proizvodnju. Globalni kapitalizam postao je „virtualan“, odvojen od realnosti rada.

Richard C. Koo je prvi upozorio da takav model vodi u „bilancnu recesiju“: privatni sektor smanjuje dug, banke gomilaju kapital, a gospodarstvo stagnira. Upravo to se dogodilo nakon 2008. godine. Danas, s novim valom državnih ulaganja u infrastrukturu, energiju i industriju, svijet se vraća onome što Koo naziva „produktivnim kapitalizmom“ – ekonomiji stvaranja, a ne samo financiranja. Donald Trump je taj zaokret artikulirao politički, ponekad i pojednostavljeno, ali intuitivno točno: „zemlja koja ne proizvodi, ne može biti slobodna“. Njegova kritika globalnih lanaca opskrbe bila je simptom šireg nezadovoljstva, ali i početak redefinicije gospodarskog patriotizma u svijetu. Danas, i ljevica i desnica prihvaćaju potrebu za većom samodostatnošću strateških sektora.

4. Znanje i institucije kao temelj otpornosti

Joel Mokyr podsjeća da inovacije ne nastaju u vakuumu, nego u društvima koja cijene znanje. Budućnost globalizacije ovisit će o sposobnosti društava da njeguju

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

kulturu učenja i otvorenosti. U digitalnom dobu granice nisu samo fizičke nego i kognitivne: tko kontrolira pristup informacijama, kontrolira i gospodarski rast.

Daron Acemoglu i James Robinson upozoravaju da bez inkluzivnih institucija –transparentne vlasti, pravne države, slobode govora i jednakih prilika – nijedna zemlja ne može dugoročno napredovati. Deglobalizacija će biti uspješna samo ako se temelji na pravednim i uključivim institucijama koje osiguravaju da koristi nove faze globalizacije ne pripadnu samo elitama.

U tom kontekstu, obrazovanje postaje ključni resurs 21. stoljeća. Zemlje koje ulažu u znanje i digitalne vještine moći će nadoknaditi fizičku udaljenost i demografske slabosti. Globalizacija budućnosti bit će globalizacija umova, ne samo roba.

5. Digitalna globalizacija i nova ekonomija znanja

Unatoč fizičkim granicama, digitalna globalizacija i dalje napreduje. Internet, umjetna inteligencija i blockchain stvaraju novi sloj povezanosti koji nadilazi političke barijere. Svaka sekunda generira više informacija nego što ih je čovječanstvo proizvelo u stoljećima ranije.

No digitalna sfera suočava se s istim paradoksom kao i fizička: fragmentacijom. Dok Zapad zagovara otvoreni internet, Kina, Rusija i Iran razvijaju zatvorene digitalne ekosustave. Time se znanje počinje razlamati duž ideoloških linija. Joseph Nye ističe da je u digitalnom dobu „privlačnost vrijednosti“ važnija od sirove moći. Društva koja uspiju kombinirati tehnološki napredak s etikom i slobodom imat će najveći utjecaj. Umjetna inteligencija, primjerice, može biti instrument nadzora ili emancipacije – ovisi o političkom okviru u kojem se koristi.

Globalizacija budućnosti neće biti globalizacija roba, nego algoritama. Tko postavi standarde za njihovo korištenje, taj će oblikovati novi svjetski poredak.

6. Europa i potraga za strateškom autonomijom

Europska unija stoji na razmeđu. S jedne strane, njezin identitet temelji se na otvorenosti, multilateralizmu i slobodnoj trgovini; s druge, suočava se s potrebom za većom samostalnošću. Deglobalizacija Europu prisiljava na preispitivanje vlastite uloge: želi li biti posrednik ili igrač? Pandemija je pokazala ovisnost o vanjskim dobavljačima lijekova, rat ovisnost o ruskoj energiji, a tehnološka utrka ovisnost o američkim i azijskim čipovima. Zato EU gradi vlastite kapacitete – od energetike do digitalne infrastrukture. Koncept „strateške autonomije“ više nije teorija, nego okvir djelovanja. No Europa se pritom suočava s izazovom: kako zadržati otvorenost, a istodobno zaštititi vlastite interese. Kao što je rekao Nye, „meka moć“ Europe –njezina kultura, prava i demokratske vrijednosti – može biti jednako važna kao i gospodarska snaga.

7. Hrvatska u fragmentiranom svijetu

Za male otvorene ekonomije poput Hrvatske, deglobalizacija nosi i rizike i prilike. Hrvatsko gospodarstvo duboko je integrirano u europski prostor: više od dvije trećine trgovine odvija se unutar EU, a turizam čini više od petine BDP-a. Svaka globalna kriza odmah se prelijeva na domaće tržište.

No Hrvatska ima i komparativne prednosti. Geostrateški položaj između Srednje Europe i Jadrana daje joj potencijal da postane logistički i energetski čvor. Luka Rijeka, željeznički koridori i LNG terminal na Krku mogu učiniti zemlju ključnim dijelom nove europske opskrbne mreže. Deglobalizacija također potiče diversifikaciju gospodarstva. Poljoprivreda, IT sektor i zelene tehnologije mogu smanjiti ovisnost o turizmu. Hrvatska bi mogla postati primjer male, ali fleksibilne ekonomije koja koristi prednosti regionalne suradnje i digitalne transformacije.

U konačnici, snaga Hrvatske neće ovisiti o veličini tržišta, nego o kvaliteti institucija i obrazovanja. U svijetu koji se fragmentira, male zemlje uspijevaju ako su organizirane, inovativne i predvidljive.

8. Deglobalizacija i društvene vrijednosti

Deglobalizacija ne mijenja samo ekonomiju, nego i društvo. Tijekom razdoblja globalizacijskog optimizma prevladavala je ideja da će tržište riješiti sve: od siromaštva do identiteta. Danas se vraća potreba za društvenom solidarnošću i kulturnim identitetom. U mnogim zemljama jača osjećaj da se globalni procesi moraju uskladiti s lokalnim vrijednostima. To ne znači povratak nacionalizmu, nego ravnotežu između globalnog i lokalnog – ono što se u antropologiji naziva glokalizacijom

U tom smislu, deglobalizacija je prilika za redefiniciju smisla napretka. Umjesto neograničenog rasta, u središte dolaze održivost, kvaliteta života i društvena kohezija. Ekonomija budućnosti bit će uspješna ne zato što proizvodi više, nego zato što proizvodi smislenije.

9. Povratak povjerenja kao temelj suradnje

Svaki oblik globalizacije – i svaka njezina kriza – ovisi o povjerenju. Financijska tržišta, međunarodne institucije, opskrbni lanci – svi funkcioniraju samo dok postoji uvjerenje da će pravila biti poštena. Kad povjerenje nestane, slijedi deglobalizacija. Zato je ključni izazov budućnosti obnoviti povjerenje: između država, unutar društava i između čovjeka i tehnologije. U svijetu informacijske zasićenosti i lažnih vijesti, povjerenje postaje nova valuta.

Kako je istaknuo Joseph Nye, moć 21. stoljeća neće imati onaj tko najviše kontrolira, nego onaj tko najviše inspirira. Povjerenje i vrijednosti postaju instrumenti globalne politike jednako važni kao i vojne baze ili sirovine.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

10. Zaključna sinteza: od globalizacije ka zrelosti

Ako globalizaciju promatramo kao proces sazrijevanja, onda je deglobalizacija njezina nužna faza odrastanja. Svijet je ušao u razdoblje introspekcije – traženja ravnoteže između brzine i otpornosti, između tržišta i društva. Richard Koo upozorava da ekonomije ne smiju živjeti na dug; Mokyr da inovacije traže slobodu; Acemoglu da institucije moraju biti pravedne; Nye da moć proizlazi iz povjerenja; a Trump da bez industrije nema suverenosti. Zajedno, ti autori pokazuju da deglobalizacija nije kraj, nego korekcija – povratak realnosti.

Za Hrvatsku, kao i za svijet, budućnost neće ovisiti o tome koliko ćemo biti povezani, nego kako ćemo biti povezani. Svijet sutrašnjice bit će policentričan, digitalan i održiv – prostor gdje će uspjeti oni koji znaju surađivati bez odricanja od identiteta.

Literatura

Acemoglu D., Robinson J. (2012). Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity and Poverty. Crown Publishing

Baldwin R. (2016). The Great Convergence: Information Technology and the New Globalization.

Harvard University Press.

Fukuyama F. (1992). The End of History and the Last Man. Free Press.

Koo R. C. (2015). The Holy Grail of Macroeconomics: Lessons from Japan’s Great Recession. Wiley.

Milanović B. (2016). Global Inequality: A New Approach for the Age of Globalization. Harvard University Press.

Mokyr J. (2016). A Culture of Growth: The Origins of the Modern Economy. Princeton University Press.

Nye J. S. (2015). Is the American Century Over? Polity Press.

Trump D. J. (2015). Great Again: How to Fix Our Crippled America. Threshold Editions.

Rodrik D. (2011). The Globalization Paradox. Oxford University Press.

UNCTAD (2022). World Investment Report. United Nations. IMF (2023). World Economic Outlook. Washington D.C.

WTO (2020). World Trade Statistical Review. Geneva.

World Bank (2022). Poverty and Shared Prosperity Report. Washington D.C.*

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima

Piše: Prof. dr. sc. Krešimir Buntak1

Suvremeno globalno okruženje svjedoči o značajnoj rekonfiguraciji ekonomskih međuovisnosti, pri čemu se pojam deglobalizacije sve češće spominje u političkim i akademskim krugovima. Deglobalizacija se definira kao pomak prema manje povezanom svijetu, obilježenom jačanjem nacionalnih država, lokalnim rješenjima i graničnim kontrolama, nasuprot globalnim institucijama, sporazumima i slobodnom kretanju (Chatham House, 2021; Kornprobst & Wallace, 2022). Ovaj proces podrazumijeva smanjenje međuovisnosti i integracije između nacija, što se mjeri padom prekogranične trgovine, ulaganja i ekonomske integracije (Evenett & Fritz, 2018). Važno je napomenuti da ovaj koncept nije nov i povijest bilježi razdoblja deglobalizacije, poput onog između Prvog svjetskog rata i ranih 1950-ih (Chatham House, 2021).

Summary

The contemporary global environment is witnessing a significant reconfiguration of economic interdependencies, with the term deglobalization increasingly being mentioned in political and academic circles. Deglobalization is defined as a shift towards a less interconnected world, characterized by the strengthening of nationstates, local solutions, and border controls, as opposed to global institutions, agreements, and free movement (Chatham House, 2021; Kornprobst & Wallace, 2022). This process implies a decrease in interdependence and integration between nations, as measured by the decline in cross-border trade, investment, and economic integration (Evenett & Fritz, 2018). It is important to note that this concept is not new and history records periods of deglobalization, such as the one between World War I and the early 1950s (Chatham House, 2021).

1 Autor je redovni profesor na Sveučilištu Sjever, Koprivnica.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

1.1. Definiranje deglobalizacije: karakteristike, pokretači i sadašnji trendovi

Pokretači deglobalizacije su višestruki i složeni. Ekonomski čimbenici uključuju trgovinske neravnoteže, visoke stope nezaposlenosti i trgovinske napetosti između zemalja (Emerald Insight, 2020; Paul, 2023). Globalna financijska kriza iz 2008. godine označila je usporavanje ekonomske integracije, dok je pandemija COVID-19 dodatno ubrzala taj proces, poremetivši globalne lance vrijednosti i potaknuvši zahtjeve za otpornošću i povratkom proizvodnje u matične zemlje (reshoring) (ECB, 2023; Investforesight, 2025; Brookings, 2023). Povećanje troškova i smanjenje koristi od globalizacije na nacionalnoj razini također pridonose preusmjeravanju svjetskog gospodarskog sustava (Van Bergeijk, 2024).

Politički čimbenici obuhvaćaju uspon populizma, ekonomskog nacionalizma i protekcionističkih politika (Emerald Insight, 2020; IMF, 2025). Vlade sve više daju prednost domaćim ili geopolitičkim ciljevima nad ekonomskom učinkovitošću (ECB, 2023). To se očituje u povećanju trgovinskih barijera poput carina i kvota, smanjenju izravnih stranih ulaganja te trendu lokalizacije globalnih lanaca opskrbe (Evenett & Fritz, 2018). Geopolitički čimbenici, poput strateških rivalstava i sigurnosnih briga, sve više usmjeravaju nacionalne ekonomske politike (WEF, 2024). Trgovinski rat između SAD-a i Kine te ruska invazija na Ukrajinu istaknuti su primjeri koji su razotkrili krhkost globalnih lanaca vrijednosti pred geopolitičkim rizikom (Brookings, 2023; ECB, 2023). Pojava novih, potencijalno dominantnih centara moći i sve češća primjena sankcija također ubrzavaju proces deglobalizacije (Investforesight, 2025).

Unatoč prevladavajućem diskursu o punom povlačenju iz globalizacije, empirijski podaci često ukazuju na „sporbalizaciju“ ili „re-globalizaciju“, gdje se globalni tokovi rekonfiguriraju duž geopolitičkih i regionalnih linija, umjesto da se potpuno urušavaju (Vanguard, 2021; DHL, 2023; WEF, 2024). Primjerice, trgovinski podaci ne pokazuju jasan kolaps, već prije diverzifikaciju lanaca opskrbe od prekomjerne koncentracije u Kini prema drugim regijama poput ASEAN-a, Indije i Latinske Amerike (J.P. Morgan, 2024; PGIM, 2024). Postoji jasna napetost između prevladavajućeg diskursa o „deglobalizaciji“ (Chatham House, 2021; IMF, 2025) i empirijskih dokaza koji upućuju na nijansiraniju „sporbalizaciju“ ili „re-globalizaciju“ (J.P. Morgan, 2024; Vanguard, 2021). To ukazuje da, iako politička retorika i promjene politika naglašavaju povlačenje, temeljni ekonomski tokovi često se prilagođavaju i preusmjeravaju, umjesto da potpuno prestaju. Stoga pojam „deglobalizacije“ možda više odražava političku imaginaciju i namjeru politike da smanji međuovisnost, nego potpuni ekonomski raskid (Chatham House, 2021). To znači da kreatori politika moraju kritički razlikovati percepciju deglobalizacije od njezine stvarne manifestacije u gospodarskim podacima. Preuveličavanje „povlačenja“ moglo bi dovesti do suboptimalnih politika koje zanemaruju koristi od strateške povezanosti, čak i ako se priroda te povezanosti mijenja.

Značajna uzročna veza koja se prepoznaje jest rekonfiguracija ekonomskih međuovisnosti duž geopolitičkih i regionalnih linija, gdje „geopolitička bliskost postaje važnija od geografije za trgovinske tokove i izravna strana ulaganja“ (WEF, 2024). To je izravna posljedica geopolitičkih pokretača (Brookings, 2023; Investforesight, 2025; ECB, 2023) koji dovode do restrukturiranja globalnih lanaca opskrbe, često nazivanog „friend-shoring“ ili „near-shoring“ (DF Alliance, 2024; MakerVerse, 2024). To podrazumijeva temeljnu preispitivanje tradicionalnih trgovinskih modela koji se temelje isključivo na učinkovitosti ili geografskoj blizini. Naglašava se nova razina složenosti za poduzeća i države, gdje su političko usklađivanje i sigurnosni interesi najvažniji, što potencijalno dovodi do povećanja troškova proizvodnje ako se žrtvuje učinkovitost (ECB, 2023). Povijesni kontekst (Chatham House, 2021) pokazuje da deglobalizacija nije bez presedana. Trenutačna faza, iako nedvojbeno pod utjecajem velikih ekonomskih šokova (globalna financijska kriza 2008., COVID-19) i geopolitičkih događaja (rat u Ukrajini), također je eksplicitno potaknuta namjernim političkim odlukama (Brookings, 2023; IMF, 2025). Primjerice, utrostručenje novih trgovinskih ograničenja od 2019. godine (IMF, 2025; WEF, 2024) izravan je rezultat političkih akcija. To naglašava značajnu ulogu država u oblikovanju globalnih ekonomskih trendova. Deglobalizacija nije samo vanjska sila, već posljedica svjesnih nacionalnih politika, što znači da su buduće putanje također podložne promjenama politika i potencijalu za obnovljenu međunarodnu suradnju (Chatham House, 2021; IMF, 2023).

1.2. Jedinstvene ranjivosti i strateški

imperativi za

male države u fragmentiranom svijetu

Male države, karakterizirane ograničenom populacijom i ekonomskom veličinom, suočavaju se s inherentnim ranjivostima (World Bank, 2010; CIGI, 2017). One su nerazmjerno izložene ekonomskim i neekonomskim šokovima i krizama zbog svoje visoke ovisnosti o međunarodnoj trgovini (World Bank, 2010; CIGI, 2017; UNU-WIDER, 2013). Njihova ograničena domaća potražnja i male proizvodne serije otežavaju postizanje ekonomije razmjera, što dovodi do manje diverzificiranih proizvodnih struktura i visoke koncentracije izvoza u nekoliko sektora (UNU-WIDER, 2013; CIGI, 2017). To ih čini iznimno osjetljivima na vanjske šokove i volatilnost uvjeta razmjene (World Bank, 2010; UNU-WIDER, 2013). Deglobalizacija, posebno kroz akcije poput povratka proizvodnje u matične zemlje, može smanjiti međunarodnu trgovinu i prekogranična ulaganja, otežavajući prijenos dobitaka u produktivnosti i potencijalno smanjujući prosperitet, osobito za mala, otvorena gospodarstva koja najviše profitiraju od međunarodne trgovine (ECB, 2023; Evenett & Fritz, 2018). Specifični rizici uključuju značajan utjecaj na trgovinski sektor, nepovoljne učinke na tržište rada (posebno u izvozno orijentiranim sektorima poput ICT-a i proizvodnje, kao što se vidi u Irskoj), negativne učinke na potrošnju i nepovoljne učinke na javne financije zbog potencijalnog pada poreznih prihoda (ESRI, 2025). Dodatni

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

rizici uključuju gubitak ekonomije razmjera, povećanje troškova ulaznih sirovina, smanjenje konkurentnosti, manju konkurenciju i smanjenu inovativnost (ESRI, 2025).

Mala gospodarstva često prevladavaju svoj inherentni hendikep veličine specijalizacijom u određenim sektorima i traženjem opsežnog pristupa međunarodnim tržištima (UNU-WIDER, 2013; World Bank, 2010). Iako ova strategija potiče učinkovitost i rast, istovremeno povećava njihovu osjetljivost i ranjivost na vanjske šokove (UNU-WIDER, 2013). Deglobalizacija izravno pogoršava tu ranjivost narušavajući ili fragmentirajući upravo ona međunarodna tržišta na koja se oslanjaju (ESRI, 2025). To ukazuje na kritičnu stratešku dilemu za male države: kako uravnotežiti dobitke učinkovitosti od specijalizacije s imperativom diverzifikacije i otpornosti u manje predvidivom globalnom okruženju. To zahtijeva razvoj strategija koje omogućuju brzu prilagodbu i dinamičan pomak u proizvodnim i izvoznim strukturama (UNU-WIDER, 2013). Deglobalizacija ne uvodi nužno potpuno nove ranjivosti za male države, već pojačava i intenzivira već postojeće strukturne slabosti. Njihova inherentna malenost, visoka otvorenost trgovini i koncentrirane izvozne strukture (World Bank, 2010; UNU-WIDER, 2013; CIGI, 2017) postaju značajne slabosti kada se globalna trgovina usporava ili fragmentira. Dokumentirani nepovoljni utjecaji na zapošljavanje, potrošnju i javne financije (ESRI, 2025) izravne su posljedice ovih pojačanih ranjivosti. To pak implicira da učinkoviti politički odgovori za male države u deglobaliziranom svijetu moraju rješavati i neposredne šokove deglobalizacije i temeljne strukturne probleme koji ih čine jedinstveno ranjivima. To pojačava dugoročni imperativ za sveobuhvatne strukturne reforme izvan kratkoročnog upravljanja krizama (UNU-WIDER, 2013).

2. Strateški imperativ države: Izgradnja

otpornosti i jačanje konkurentnosti

Postizanje ekonomske otpornosti zahtijeva dvostruki pristup: učinkovito rješavanje neposrednih kratkoročnih izazova uz istovremenu provedbu dugoročnih strukturnih rješenja koja mogu ublažiti utjecaj budućih šokova (OECD, 2023).

2.1.

Vladine politike za ekonomsku otpornost i prilagodbu u malim otvorenim gospodarstvima

U kontekstu fiskalne i monetarne politike, iako monetarni stavovi možda trebaju biti pooštreni kao odgovor na inflatorne pritiske, fiskalni poticaji ne bi se smjeli preuranjeno povlačiti dok se globalni oporavak ne učvrsti. Mnoge zemlje posjeduju adekvatan fiskalni prostor (World Bank, 2010). Smanjenje ovisnosti o nestabilnim trgovinskim porezima također može smanjiti volatilnost prihoda (IMF, 2013).

Ključna je diverzifikacija proizvodnje i izvoza. Male države kritično trebaju diverzificirati svoju proizvodnu i izvoznu bazu, uključujući širenje i pristup regionalnim lancima

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima

vrijednosti (CIGI, 2017). Singapur, na primjer, aktivno diverzificira svoje izvore uvoza i strateški povećava domaću proizvodnju esencijalnih i strateških dobara poput hrane (Santander, 2025). Izgradnja infrastrukture otporne na klimatske promjene također je ključno područje politike za male države, posebno one nerazmjerno ranjive na utjecaje klimatskih promjena poput porasta razine mora i ekstremnih vremenskih događaja (CIGI, 2017). Promicanje razvoja privatnog sektora uključuje poticanje dijaloga između javnog i privatnog sektora, izgradnju inkluzivnih mreža i poboljšanje protoka informacija, posebno u vezi s ekonomskim osnaživanjem žena (OECD, 2023).

Kultiviranje „agilnosti“ i prilagodljivosti je od vitalne važnosti. Mala gospodarstva mogu kompenzirati svoju izvoznu koncentraciju razvijanjem „agilnosti“, što se odnosi na njihovu sposobnost da relativno brzo mijenjaju svoju proizvodnu i izvoznu strukturu tijekom vremena (UNU-WIDER, 2013; World Bank, 2010). Regionalna integracija i suradnja, stvaranjem većih tržišta kroz poboljšane inicijative regionalne integracije, mogu učinkovito nadoknaditi inherentni nedostatak veličine malih država (IMF, 2013; World Bank, 2010).

Koncept otpornosti za male države prikazan je ne samo kao ekonomska stabilnost, već kao širi, integrirani mandat koji obuhvaća utjecaje klime (CIGI, 2017; OECD, 2023) i društveno blagostanje (OECD, 2023). Eksplicitno spominjanje razvoja „plave ekonomije“ i infrastrukture otporne na klimatske promjene (CIGI, 2017) ukazuje na izravnu konvergenciju ekonomskih i ekoloških ciljeva otpornosti. To podrazumijeva da učinkovite politike ekonomske otpornosti moraju biti intrinzično integrirane s okolišnim i društvenim politikama, nadilazeći uski fokus na stabilnost BDP-a. To sugerira pomak prema sveobuhvatnijem razumijevanju nacionalne sigurnosti koje uključuje ekološke i društvene dimenzije kao temeljne elemente stabilnosti.

Naglasak na „diverzifikaciji proizvodnje i izvoza“, „izgradnji infrastrukture otporne na klimatske promjene“ i „promicanju razvoja privatnog sektora“ (CIGI, 2017; OECD, 2023) ukazuje da vlade u malim državama ne samo da ispravljaju tržišne neuspjehe, već aktivno oblikuju nova tržišta i industrijske strukture. Ova proaktivna uloga posebno je vidljiva u singapurskim strateškim ulaganjima u istraživanje i razvoj za izvoz visoke vrijednosti (Santander, 2025; U.S. Department of Commerce, 2025), čiji je cilj stvaranje novih konkurentskih prednosti. To implicira intervencionističniju, ali stratešku i ciljanu ulogu države u deglobaliziranom svijetu, odmičući se od isključivo laissez-faire pristupa. Naglašava se sve veća važnost industrijske politike prilagođene nacionalnim konkurentskim prednostima i potrebama otpornosti, posebno kada su globalni tržišni mehanizmi manje pouzdani.

2.2. Uloga države i financiranje razvoja u malim državama

Uloga države u malim državama u kontekstu deglobalizacije je ključna i višestruka, nadilazeći tradicionalne regulatorne funkcije i uključujući aktivno sudjelovanje i financiranje razvoja. S obzirom na inherentne ranjivosti malih gospodarstava –

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

ograničenu veličinu tržišta, visoku ovisnost o trgovini i osjetljivost na vanjske šokove (World Bank, 2010; CIGI, 2017) – država mora preuzeti proaktivnu ulogu u izgradnji otpornosti i poticanju konkurentnosti.

Aktivno sudjelovanje države: Države u malim gospodarstvima često imaju „veće vlade“ u odnosu na BDP, djelomično zbog disekonomije razmjera u pružanju javnih dobara i usluga (IMF, 2013). Međutim, ova veća prisutnost može se strateški iskoristiti. Država je ključna u:

– Strateškom usmjeravanju i industrijskoj politici: Vlade aktivno oblikuju ekonomske putanje kroz industrijske politike koje potiču inovacije i otpornost u globalnim lancima opskrbe (WEF, 2024). Primjeri poput Singapura, koji strateški ulaže u istraživanje i razvoj u naprednoj proizvodnji i biotehnologiji kako bi stvorio visokovrijedne niše, pokazuju izravnu državnu intervenciju u oblikovanju konkurentskih prednosti (Santander, 2025; U.S. Department of Commerce, 2025). Irska, također, jača svoju inovativnu bazu izravnih stranih ulaganja (FDI) kroz ciljane strategije (IDA Ireland, 2025-29).

– Izgradnji otpornosti opskrbnih lanaca: Državne politike mogu potaknuti reshoring i nearshoring strateških industrija (npr. poluvodiča, farmaceutike) kako bi se smanjila ovisnost o udaljenim dobavljačima i povećala kontrola nad proizvodnim procesima, čak i ako to rezultira višim troškovima (ECB, 2023; MakerVerse, 2024).

– Razvoju ljudskog kapitala: Vlade igraju ključnu ulogu u prilagodbi obrazovnih sustava, potičući cjeloživotno učenje i razvoj vještina održivosti i digitalnih vještina potrebnih za buduće gospodarstvo (Cedefop, 2025a; Cedefop, 2025b; SOLAS, 2030). To uključuje značajna ulaganja u strukovno obrazovanje i osposobljavanje (VET) i poticanje suradnje između akademske zajednice i industrije (Cedefop, 2025a; Cedefop, 2025b; Emerging, 2025).

– Uspostavi i nadzoru infrastrukture kvalitete (QI): Država ima vodeću ulogu u razvoju Nacionalne politike kvalitete (NQP) i regulatornog okvira za QI sustave, osiguravajući da proizvodi i usluge zadovoljavaju međunarodne standarde i olakšavaju pristup tržištu (UNIDO, 2016a; UNIDO, 2016b). Prilagodba QI regionalnim trgovinskim sporazumima također je ključna uloga države (BIPM, 2016; UNIDO, 2017a).

Financiranje razvoja: Financiranje razvoja od strane države je neophodno za male države kako bi se prevladala ograničenja tržišta i potaknule strateške transformacije:

– Ciljano financiranje i poticaji: Vlade mogu pružiti ciljano financiranje i porezne poticaje za istraživanje i razvoj (R&D) u visokovrijednim sektorima, kao što to čini Singapur (Santander, 2025; U.S. Department of Commerce, 2025). To je ključno za poticanje inovacija i stvaranje konkurentskih prednosti.

– Podrška malim poduzećima: Državni programi i inicijative, poput State Small Business Credit Initiative (SSBCI) u SAD-u, mogu značajno poboljšati pristup

kapitalu za mala poduzeća, koja su ključna za lokalni gospodarski razvoj i otvaranje radnih mjesta (U.S. Department of the Treasury, 2025).

– Ulaganje u kritičnu infrastrukturu: Državno financiranje je ključno za razvoj i održavanje otporne infrastrukture, uključujući onu otpornu na klimatske promjene, koja je temelj ekonomske stabilnosti i društvenog blagostanja (CIGI, 2017; EPI, 2024).

– Diverzifikacija izvora prihoda: Male države trebaju smanjiti ovisnost o nestabilnim trgovinskim porezima i diverzificirati svoje izvore prihoda, primjerice uvođenjem poreza na dodanu vrijednost (PDV), kako bi osigurale fiskalnu stabilnost (IMF, 2013).

– Uravnoteženje fiskalnih i monetarnih politika: Iako je potrebna fiskalna razboritost, preuranjeno povlačenje fiskalnih poticaja može naštetiti oporavku, a mnoge zemlje imaju fiskalni prostor za nastavak ulaganja (World Bank, 2010).

Iako se državno financiranje i intervencija mogu smatrati odstupanjem od čisto tržišnih principa, za male države u deglobaliziranom svijetu to je strateški imperativ. Bez aktivne uloge države u usmjeravanju razvoja, financiranju strateških sektora i izgradnji otporne infrastrukture i ljudskog kapitala, mala gospodarstva riskiraju da budu marginalizirana u fragmentiranom globalnom sustavu. Iskustva zemalja poput Singapura i Irske pokazuju da ciljana, proaktivna državna intervencija može dovesti do značajne diferencijacije i dugoročne konkurentnosti.

2.3.

Strateška specijalizacija i diferencijacija u fragmentiranom globalnom gospodarstvu

Diferencijacija je strateški pristup koji uključuje prepoznavanje i iskorištavanje jedinstvenih snaga i sposobnosti nacije za stvaranje prepoznatljivih proizvoda ili usluga koji rezoniraju s određenim segmentima kupaca, čime se stječe konkurentska prednost (Simon-Kucher, 2024). Paradoksalno, globalizacija je učinila tržišne niše relevantnijima, a ne manje relevantnima (Wharton, 2013). Zemlje mogu strateški koristiti nišna tržišta kao odskočne daske za globalni doseg, fokusirajući se na specifične potrebe kupaca i nudeći vrhunsku kvalitetu, inovativnost ili isplativost (Vervology, 2024; Wharton, 2013). To često uključuje specijalizaciju u industrijama s visokom dodanom vrijednošću (Santander, 2025).

Primjeri nišne specijalizacije uključuju:

– Singapur: Demonstrira strategiju velikih ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D) u naprednoj proizvodnji (npr. poluvodiči, automatizacija, robotika, aditivna proizvodnja), biotehnologiji, financijskoj tehnologiji i zelenoj energiji. Cilj je stvoriti proizvode i usluge visoke vrijednosti i niše koji su manje osjetljivi na globalnu cjenovnu konkurenciju (Santander, 2025; U.S. Department of Commerce, 2025). Singapur je vodeći izvoznik visokotehnoloških proizvoda,

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima prosinac 2025.

–

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

s proizvodnjom koja čini značajan dio njegovog BDP-a, podržanom visoko kvalificiranom radnom snagom i značajnim državnim ulaganjima u R&D (U.S. Department of Commerce, 2025).

Irska: Njezin inovacijski uspjeh temelji se na povezivanju talenata svojih građana s globalnom potražnjom, privlačenju poslova i ulaganja (EIT, 2024).

Irska strategija fokusira se na jačanje svojih ključnih sredstava izravnih stranih ulaganja (FDI) i produbljivanje svoje inovativne FDI baze, sa značajnim ciljem za regionalna ulaganja (IDA Ireland, 2025-29).

– Nordijske/baltičke države: Ove regije ulažu velika sredstva u održive izvore energije (vjetar, solarna energija) i zelene proizvodne procese, usklađujući svoj ekonomski razvoj s ekološkim ciljevima (Startin.lv, 2024; EBRD, 2025). Estonija, manja država članica, učinkovito pojačava svoj utjecaj kroz strateška partnerstva poticanjem baltičko-nordijske mreže znanja putem sesija ’Zeleno jutro’ za razmjenu najboljih praksi (Cedefop, 2025a).

Strategije pametne specijalizacije (S3), kao temeljni stup kohezijske politike EUa, osmišljene su za mobilizaciju ekonomskog potencijala svake zemlje i regije identificiranjem područja u kojima posjeduju značajan potencijal ili konkurentsku prednost za rast temeljen na znanju (LSE, 2023; EC, 2023). S3 naglašava „lokalni“ i „odozdo prema gore“ pristup, fokusirajući se na inherentne regionalne snage, uključujući tradicionalne zanate, društvene inovacije ili zelenu energiju, te poticanje suradnje između različitih dionika (EC, 2023). Tradicionalni model globalizacije primarno je naglašavao dobitke u učinkovitosti kroz opsežne globalne lance vrijednosti (ECB, 2023). Međutim, trenutačni trend deglobalizacije, potaknut poremećajima i protekcionizmom, gura prema povratku proizvodnje u matične ili obližnje zemlje te iskorištavanju lokalnih tržišta (MakerVerse, 2024; WEF, 2023). Ovaj temeljni pomak zahtijeva strateški zaokret prema diferencijaciji kroz specijalizaciju u visokovrijednim nišama (Santander, 2025; Wharton, 2013). Primjeri Singapura i Irske slikovito ilustriraju ovaj pristup, dajući prednost visokotehnološkim, znanstveno intenzivnim sektorima kako bi se smanjila ranjivost na široke trgovinske šokove. To podrazumijeva da male države mogu pretvoriti izazov deglobalizacije u stratešku priliku kultiviranjem jedinstvenih, visokovrijednih sektora koji su inherentno manje podložni masovnoj tržišnoj konkurenciji ili geopolitičkim poremećajima. To zahtijeva značajna, ciljana državna ulaganja u istraživanje i razvoj, razvoj talenata i stvaranje poticajnih inovacijskih ekosustava. Strategije pametne specijalizacije (S3) (LSE, 2023; EC, 2023) eksplicitno su osmišljene za prepoznavanje i iskorištavanje dinamičnih komparativnih i konkurentskih prednosti na regionalnoj ili nacionalnoj razini. Njihov „lokalni“ i „odozdo prema gore“ pristup, koji se fokusira na inherentne snage i potiče suradnju između različitih dionika, savršeno se podudara s potrebom za adaptivnom diferencijacijom u fragmentiranom globalnom okruženju. Uključivanje „zelene energije“ kao potencijalnog S3 sektora (EC, 2023) izravno povezuje ovaj okvir s imperativom održivosti. To sugerira da postojeći, dobro razvijeni okviri politika poput S3 mogu poslužiti kao moćni alati za male države za učinkovito navigiranje

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima

deglobalizacijom. Omogućuju državama da izgrade otpornost ne potpunim povlačenjem iz globalnog angažmana, već strateškom ponovnom integracijom u regionalne ili nišne globalne lance vrijednosti temeljene na njihovim jedinstvenim, često održivim, prednostima.

Tablica 1: Studije slučaja strategija diferencijacije malih država u deglobalizaciji

Zemlja Ključna strategija diferencijacije Poveznica s deglobalizacijom/ otpornošću

Irska

Singapur

Fokus na inovacijsko gospodarstvo, privlačenje visokovrijednih izravnih stranih ulaganja (FDI), razvoj visokokvalificirane radne snage, posebno u području duboke tehnologije (EIT, 2024; IDA Ireland, 2025-29).

Strateška ulaganja u visokovrijednu naprednu proizvodnju (npr. poluvodiči, biotehnologija, financijska tehnologija, zelena energija), značajna ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D), razvoj kvalificirane radne snage i implementacija inicijativa Industrije 4.0 (Santander, 2025; U.S. Department of Commerce, 2025).

Jača nacionalnu konkurentnost unutar dinamičnog globalnog ekosustava, premošćuje inovacijske praznine kroz stratešku suradnju i osigurava dugoročna ulaganja (EIT, 2024; IDA Ireland, 2025-29).

Smanjuje prekomjernu ovisnost o nestabilnim globalnim lancima opskrbe, povećava samodostatnost za osnovna dobra i stvara izvoz visoke vrijednosti koji je manje osjetljiv na globalne fluktuacije cijena (Santander, 2025).

Danska

Uspostava specijaliziranih institucija za strukovno obrazovanje i osposobljavanje (VET) za klimu, usmjerenih na ključne zelene sektore (energija vjetra/sunca, klimatski prihvatljiva poljoprivreda, održiva gradnja, zeleni transport/logistika) (Cedefop, 2025a).

Proaktivno priprema radnu snagu za buduće zeleno gospodarstvo, rješava kritične nedostatke kvalificiranih radnika i modernizira ključnu infrastrukturu (Cedefop, 2025a).

Estonija

Nizozemska

Poticanje baltičko-nordijske mreže znanja kroz inovativne sesije ’Zeleno jutro’, naglašavajući strateška partnerstva i razmjenu najboljih praksi među manjim državama (Cedefop, 2025a).

Ugrađivanje principa kružnog gospodarstva (smanjenje otpada, učinkovitost resursa) u VET kurikulume, ciljajući obuku milijun ICT stručnjaka sa održivim digitalnim vještinama i smanjenje emisija obrazovne infrastrukture (Cedefop, 2025a).

Pojačava nacionalni utjecaj i djelovanje kroz strateška partnerstva i razmjenu znanja među manjim državama članicama, demonstrirajući kolektivnu otpornost (Cedefop, 2025a).

Gradi značajnu konkurentsku prednost kroz svoje dvostruke zelene i digitalne tranzicije, aktivno smanjuje emisije ugljika i potiče inovacije kroz raznolikost (Cedefop, 2025a).

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Zemlja Ključna strategija diferencijacije

Slovenija

Provedba dvostrukog projektnog pristupa za stvaranje ’održivih institucija’ i razvoj 34 sektorski specifična okvira održivosti, integrirajući ih u nacionalne VET standarde. Odražava danski pristup za post-pandemijsku ekonomsku otpornost (Cedefop, 2025a).

Poveznica s deglobalizacijom/ otpornošću

Razvija konkretne održive institucije i sektorski specifične okvire, izravno podržavajući post-pandemijsku ekonomsku otpornost i nacionalne klimatske ciljeve (Cedefop, 2025a).

3. Integracija održivosti: Holistički pristup ekonomskim, ekološkim i društvenim dimenzijama

Održivi razvoj podrazumijeva ekonomski rast koji koristi i sadašnjim i budućim generacijama bez ugrožavanja njihove dobrobiti, inherentno zahtijevajući uravnoteženu integraciju ekonomskih, ekoloških i društvenih ciljeva (UN, 2024; UN, 2015; ResearchGate, 2024). Agenda 2030 Ujedinjenih naroda za održivi razvoj i njezinih 17 ciljeva održivog razvoja (SDG) eksplicitno naglašavaju integriranu i nedjeljivu prirodu ove tri dimenzije (UN, 2015; UN, 2024).

3.1. Izvan izoliranih zelenih prioriteta: Okviri za

holističku održivost

Nacionalne strategije održivog razvoja (NSDS) osmišljene su upravo za usklađivanje različitih sektorskih politika i planova u strateški usmjeren nacrt za djelovanje na nacionalnoj razini (UN, 2024). Primjeri holističke integracije uključuju:

– Vizija 2030. Nordijskog vijeća ministara: Cilj je da nordijska regija do 2030. godine postane najodrživija i najintegriranija regija na svijetu. Ova vizija strukturirana je oko tri strateška prioriteta: „zelena nordijska regija“ (ekološka održivost, rješavanje klimatskih promjena i krize biološke raznolikosti), „konkurentna nordijska regija“ (ekonomski rast i inovacije) i „društveno održiva nordijska regija“ (poboljšanje globalnog blagostanja i kvalitete života, načela ljudskih prava, osiguravanje da nitko ne bude izostavljen) (Nordic Council of Ministers, 2024a; Nordic Council of Ministers, 2024b). Ova vizija eksplicitno integrira održivi razvoj, rodnu ravnopravnost i prava djece u sve svoje aktivnosti (Nordic Council of Ministers, 2024a).

– Baltičke države: Aktivno prihvaćaju održivost kako bi potaknule ekonomski rast kroz zelene tehnologije i energetska rješenja, poboljšale društveno blagostanje stvaranjem održivih zajednica i poboljšale cjelokupno javno zdravlje. Njihove strategije uključuju značajna ulaganja u širenje obnovljivih izvora energije,

usvajanje zelenih proizvodnih procesa i promicanje održivih poljoprivrednih praksi (Startin.lv, 2024; EBRD, 2025).

– Male otočne države u razvoju (SIDS): Aktivno uravnotežuju ekonomsku, ekološku i društvenu održivost kroz različite inicijative. To uključuje obnovu vitalnih ekosustava (npr. kolonije morskih ptica, upravljanje šumama/obalom)

što pridonosi fizičkoj zaštiti i ekonomskoj stabilnosti; zaštitu koraljnih grebena podržavanjem ekološki prihvatljivih poduzeća poput ekoturizma; unapređenje sustava ranog upozoravanja na prirodne katastrofe radi jačanja društvene otpornosti i minimiziranja ekonomskih poremećaja; te suzbijanje zagađenja kroz modele kružnog gospodarstva za upravljanje otpadom (UNEP, 2025a).

Ovi napori eksplicitno povezuju zdravlje okoliša izravno s ekonomskim prilikama i društvenim angažmanom (UNEP, 2025a).

Ekološka održivost, uključujući zelene tehnologije, obnovljivu energiju i načela kružnog gospodarstva, nije samo ekološki cilj, već izravan pokretač ekonomskog rasta, konkurentnosti i otpornosti (Startin.lv, 2024; UNEP, 2025a; ISO, 2024). ISO standardi za kružno gospodarstvo, na primjer, pružaju okvire koji dovode do učinkovitog korištenja resursa, smanjenja troškova i stvaranja potpuno novih ekonomskih prilika i tržišta (ISO, 2024; NIST, 2024). To preoblikuje održivost iz percipiranog troška ili regulatornog tereta u temeljni izvor inovacija, konkurentske prednosti i dugoročne ekonomske otpornosti. Ova perspektiva posebno je relevantna u deglobaliziranom svijetu gdje su lokalna učinkovitost resursa, smanjena ovisnost o udaljenim lancima opskrbe i razvoj novih, lokaliziranih lanaca vrijednosti od najveće važnosti. To sugerira potencijal za „zelenu re-globalizaciju“ gdje održivost pokreće nove oblike međunarodne ekonomske integracije (WEF, 2024). Primjeri nordijskih zemalja, baltičkih država i malih otočnih država u razvoju dosljedno ilustriraju inicijative koje istovremeno rješavaju zaštitu okoliša, ekonomski razvoj i društveno blagostanje (Nordic Council of Ministers, 2024a; Startin.lv, 2024; UNEP, 2025a). Na primjer, obnova kolonija morskih ptica u Mikroneziji (ekološka) pridonosi zdravlju autohtone vegetacije (ekološka), zaštiti otoka od porasta razine mora (društvena) i, implicitno, dugoročnoj ekonomskoj stabilnosti (UNEP, 2025a). To pokazuje prepoznavanje složenih povratnih sprega. To naglašava da se istinska otpornost i održivi razvoj ne mogu postići rješavanjem ovih dimenzija u izoliranim silosima. Politike moraju biti osmišljene s holističkom, integriranom perspektivom, prepoznajući da degradacija okoliša može pogoršati društvene nejednakosti i ekonomsku nestabilnost, i obrnuto. To zahtijeva međusektorsku koherentnost politika i suradničko upravljanje.

3.2. Povezanost obrazovanja, gospodarstva i vještina za nacionalnu otpornost

Tranzicija prema održivom gospodarstvu kritično zahtijeva radnu snagu opremljenu relevantnim vještinama, koje obuhvaćaju ne samo tehničke i analitičke sposobnosti,

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

već i bitne transverzalne kompetencije poput prilagodljivosti, suradnje, rješavanja problema i svijesti o okolišnoj politici (Emerging, 2025; MDPI, 2025). Ove vještine brzo prelaze iz poželjnih u obvezne zahtjeve u svim industrijama (Emerging, 2025). Sustavi strukovnog obrazovanja i osposobljavanja (VET) u Europi postaju primarna sredstva za europske dvostruke zelene i digitalne tranzicije. To uključuje integraciju kompetencija održivosti u kurikulume i modernizaciju obrazovne infrastrukture kako bi se polaznici pripremili za buduće gospodarstvo (Cedefop, 2025a; Cedefop, 2025b). Izazovi u integraciji vještina održivosti su značajni. Studenti se suočavaju sa značajnim preprekama, uključujući poteškoće u pristupu praktičnim iskustvima učenja, usklađivanju obrazovanja s osobnim obvezama i financijskim troškovima certifikata. Poduzeća, sa svoje strane, bore se pronaći kvalificirane kandidate, suočavaju se s velikom konkurencijom za talente i često im nedostaje dosljedna integracija vještina održivosti u svoje strategije zapošljavanja i obuke (MDPI, 2025). Ovaj „jaz u vještinama“ eksplicitno je prepoznat kao „značajan izazov globalno i u Irskoj“ (MDPI, 2025).

Rješenja za integraciju vještina održivosti uključuju:

– Za sveučilišta/obrazovne institucije: Usvojiti pristupe iskustvenog učenja (npr. učenje temeljeno na projektima, simulacije), proširiti suradnju s industrijom (npr. stažiranje, naukovanje), ponuditi fleksibilne modele učenja, osigurati subvencionirane certifikate i aktivno sukreirati kurikulume s poslodavcima kako bi se osigurala relevantnost (MDPI, 2025). Ključno je također ugraditi principe održivosti u sve akademske discipline, ne samo u znanost o okolišu ili inženjerstvo (MDPI, 2025).

– Za poduzeća/industriju: Prioritizirati sveobuhvatne programe usavršavanja i prekvalifikacije, posebno za tehničke i rukovodeće uloge gdje su vještine održivosti ključne. Uskladiti prakse zapošljavanja izravno s ciljevima održivosti, smatrajući kompetencije održivosti sastavnim dijelom organizacijskog uspjeha, te aktivno ulagati u razvoj vještina održivosti (MDPI, 2025).

– Za kreatore politika: Potaknuti snažna javno-privatna partnerstva, poticati ulaganja u razvoj vještina održivosti kroz različite mehanizme (npr. porezne olakšice, bespovratna sredstva), osigurati pravednu distribuciju obrazovnih programa održivosti u svim regijama i uspostaviti platforme s više dionika kako bi se olakšao kontinuirani dijalog i suradnja (MDPI, 2025).

Opis VET sustava kao „primarnih sredstava“ za zelene i digitalne tranzicije (Cedefop, 2025a) označava duboku promjenu u percipiranoj ulozi obrazovanja. Ono se pomiče iz općeg društvenog dobra u izravan, strateški instrument za rješavanje kritičnih nedostataka vještina i izgradnju konkurentske prednosti za buduće gospodarstvo. Konkretni primjeri poput danskih specijaliziranih VET institucija za klimu i ambicioznih ciljeva Nizozemske za obuku ICT stručnjaka (Cedefop, 2025a) pokazuju jasne, uzročne veze između obrazovne politike i nacionalnih ekonomskih ciljeva i ciljeva otpornosti. To podrazumijeva da u deglobaliziranom svijetu, gdje se lanci opskrbe

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima

rekonfiguriraju i prioritiziraju domaća proizvodnja i inovacije, proaktivna ulaganja države u obrazovanje – posebno strukovne i specijalizirane vještine održivosti i digitalne vještine – postaju ključno sredstvo za izgradnju unutarnjih kapaciteta, poticanje inovacija i osiguravanje dugoročne ekonomske otpornosti. To obrazovanje uzdiže na razinu strateškog ekonomskog dobra. Činjenica da i studenti i poduzeća dosljedno prepoznaju značajne izazove u stjecanju i integraciji vještina održivosti, navodeći probleme poput nedostatka praktičnog iskustva, intenzivne konkurencije za talente i nedosljednih programa obuke (MDPI, 2025), ukazuje na kritičnu prepreku. Ovaj „jaz u vještinama“ eksplicitno je prepoznat kao „značajan izazov globalno i u Irskoj“ (MDPI, 2025). To znači da čak i uz snažnu političku namjeru i ambiciozne ciljeve za tranzicije održivosti, stvarna provedba i postizanje ekonomske otpornosti mogu biti ozbiljno otežani trajnim nedostatkom adekvatno kvalificirane radne snage. To naglašava hitnu potrebu za koordiniranim, sustavnim rješenjima koja uključuju zajedničke napore akademske zajednice, industrije i vlade kako bi se učinkovito premostio ovaj kritični jaz, kao što je detaljno opisano u predloženim rješenjima (MDPI, 2025).

Tablica 2: Ključne inicijative za integraciju vještina održivosti u europskim VET sustavima

Zemlja Inicijativa/Strategija

Irska Pokrenula je Nacionalnu strategiju za daljnje obrazovanje i osposobljavanje (FET) 2024. godine, prvi sveobuhvatni FET okvir za klimatsku neutralnost u zemlji, integrirajući kompetencije održivosti u sve programe obuke i modernizirajući infrastrukturu u odborima za obrazovanje i osposobljavanje (Cedefop, 2025a; SOLAS, 2030).

Doprinos otpornosti/ konkurentnosti

Pruža sveobuhvatan okvir za postizanje klimatske neutralnosti, aktivno smanjuje emisije i priprema učenike za zahtjeve budućeg gospodarstva (Cedefop, 2025a).

Danska

Usvojila je ciljani pristup uspostavom tri specijalizirane VET institucije za klimu (Rybners za vjetar/solarnu energiju, Herningsholm za klimatski prihvatljivu poljoprivredu/održivu gradnju, Tehničko obrazovanje Kopenhagen za zeleni transport/logistiku), podržano značajnim financiranjem objekata i obuke nastavnika. Također rješava nedostatak kvalificiranih radnika ulaganjem od 67,1 milijuna eura (Cedefop, 2025a).

Izravno rješava predviđeni nedostatak kvalificiranih radnika, modernizira ključnu VET infrastrukturu u ključnim sektorima i promiče međunarodne najbolje prakse kroz razmjene (Cedefop, 2025a).

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Zemlja Inicijativa/Strategija

Estonija

Slovenija

Koristi inovativne sesije ’Zeleno jutro’ (Rohehommik) za poticanje baltičkonordijske mreže znanja, olakšavajući mjesečne razmjene najboljih praksi među dionicima iz različitih zemalja (Cedefop, 2025a).

Provedba dvostrukog projektnog pristupa za stvaranje ’održivih institucija’ i razvoj 34 sektorski specifična okvira održivosti, integrirajući ih u nacionalne VET standarde. Odražava danski pristup za post-pandemijsku ekonomsku otpornost (Cedefop, 2025a).

Doprinos otpornosti/ konkurentnosti

Pojačava nacionalni utjecaj i djelovanje kroz strateška partnerstva i razmjenu znanja među manjim državama članicama, demonstrirajući kolektivnu otpornost i konkurentnost (Cedefop, 2025a).

Razvija konkretne održive institucije i sektorski specifične okvire, izravno podržavajući post-pandemijsku ekonomsku otpornost i nacionalne klimatske ciljeve (Cedefop, 2025a).

Nizozemska

Primjer je pristupa kružnog gospodarstva ugrađivanjem smanjenja otpada i učinkovitosti resursa u VET kurikulume kao dio svog Nacionalnog programa za kružno gospodarstvo 2023.-2030. Cilj je obučiti milijun ICT stručnjaka sa održivim digitalnim vještinama i smanjenje emisija obrazovne infrastrukture za 60%, dok aktivno rješava rodnu neravnotežu u STEM područjima (Cedefop, 2025a).

Gradi značajnu konkurentsku prednost kroz svoje ambiciozne zelene i digitalne tranzicije, aktivno smanjuje emisije ugljika i potiče inovacije kroz raznolikost u svojim zelenim sektorima (Cedefop, 2025a).

3.3. Uloga društvenih znanosti i filozofije u kompleksnoj diferencijaciji i konkurentnosti

Iako su STEM (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika) politike i politike pametne specijalizacije ključne za poticanje inovacija i konkurentnosti u visokotehnološkim sektorima, one same po sebi nisu dovoljne za stvaranje kompleksnih modela diferencijacije koji osiguravaju dugoročnu konkurentnost i otpornost, posebno u kontekstu deglobalizacije i holističke održivosti. Područja društvenih znanosti i filozofije (SSH) igraju nezamjenjivu ulogu u razumijevanju i oblikovanju ovih složenih procesa.

Ograničenja isključivo STEM/tehničkog fokusa:

– Kompleksnost stvarnih problema: Stvarni problemi, poput održivosti, klimatskih promjena, siromaštva i društvene nejednakosti, inherentno su složeni i zahtijevaju višestruke disciplinarne perspektive. Ne mogu se učinkovito riješiti samo tehničkim ili znanstvenim rješenjima (EJMS, 2024; UNESCO, 2024).

– Inovacija izvan izuma: Inovacija je mnogo više od samog izuma. Novi proizvodi ili ideje ne pronalaze put do tržišta sami od sebe. Istraživanje u SSH-u ključno

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima

je za identificiranje vrijednosti novih tehnologija, pružanje uvida u proizvodne procese i marketing, te razumijevanje uvjeta koji podupiru društveno prihvaćanje (University Affairs, 2024). Bez ovog razumijevanja, tehnički napredak može propasti na tržištu ili ne uspjeti riješiti stvarne društvene potrebe.

– Jaz u vještinama i transverzalne kompetencije: Iako postoji velika potražnja za STEM talentima, posebno u kontekstu zelenih i digitalnih tranzicija (Emerald Insight, 2024; MDPI, 2025), potrebne su i transverzalne kompetencije poput prilagodljivosti, suradnje, rješavanja problema i svijesti o politici (MDPI, 2025). Ove „meke vještine“ često se razvijaju kroz šire obrazovanje, uključujući SSH.

Doprinos društvenih znanosti i filozofije: SSH i filozofija pružaju kritične uvide i alate za stvaranje diferenciranih i otpornih ekonomskih modela:

– Razumijevanje ljudskog ponašanja i društvenih konteksta: Ekonomija nije samo skup brojeva; ona je duboko ukorijenjena u ljudskom ponašanju, društvenim interakcijama i kulturnim kontekstima. Istraživači SSH-a pomažu kreatorima politika i poduzetnicima da razumiju i utječu na te kontekste, kao i na zakonodavne i regulatorne okvire u kojima poduzeća djeluju (University Affairs, 2024). Filozofija društvenih znanosti kritizira društvene znanosti kako bi poboljšala njihovu sposobnost objašnjavanja društvenog svijeta i poboljšala naše razumijevanje istog (IEP, 2024).

– Etička razmatranja i društvena prihvatljivost: Kompleksni inovacijski modeli, posebno oni koji uključuju umjetnu inteligenciju ili biotehnologiju, postavljaju značajna etička pitanja (UNECE, 2023a). Filozofija i društvene znanosti pružaju okvire za analizu etičkih dilema, prepoznavanje pristranosti (npr. rodne pristranosti u standardima) i osiguravanje da inovacije služe širem društvenom dobru (UNECE, 2023a; GI Hub, 2019). Interdisciplinarno učenje potiče studente da razmotre više perspektiva i etičkih implikacija (XQ, 2024).

– Stvaranje „pametnih“ politika i inovacijskih ekosustava: S3 strategije, iako usmjerene na ekonomske prednosti, zahtijevaju „odozdo prema gore“ pristup i suradnju između poduzeća, istraživačkih institucija, javnih vlasti i civilnog društva (EC, 2023). SSH istraživanje je ključno za razvoj novih, na dokazima utemeljenih političkih opcija za vlade i poslovne lidere (University Affairs, 2024). Inovacijski ekosustavi sastoje se od ekonomskih agenata, ali i neekonomskih dijelova poput tehnologije, institucija, socioloških interakcija i kulture (ResearchGate, 2011).

– Rješavanje nejednakosti i promicanje uključivosti: Deglobalizacija može pogoršati nejednakosti unutar zemalja (Intereconomics, 2022). Društvene znanosti pomažu u razumijevanju ovih dinamika i oblikovanju politika koje promiču uključivost i pravednost, osiguravajući da koristi od diferencijacije i otpornosti budu široko raspoređene (GI Hub, 2019; PolicyLink, 2024). Kvalitetna infrastruktura, na primjer, treba promicati ekonomski rast na uključivoj osnovi, osiguravajući pravedan pristup osnovnim uslugama za sve segmente društva (GI Hub, 2019).

prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

– Kritičko razmišljanje i prilagodljivost: Interdisciplinarno učenje potiče kritičko razmišljanje, sposobnost razumijevanja više gledišta, procjenu sukobljenih perspektiva i izgradnju strukturnog znanja za rješavanje složenih problema (XQ, 2024). To je ključno za „okretnost“ i prilagodljivost potrebnu u neizvjesnom globalnom okruženju (UNU-WIDER, 2013).

U konačnici, diferencijacija i konkurentnost u deglobaliziranom svijetu ne ovise samo o tehničkoj superiornosti, već i o sposobnosti nacije da stvara inovacije koje su društveno relevantne, etički prihvatljive i kulturno rezonantne. To zahtijeva sinergijski pristup gdje STEM pruža tehničke alate, a društvene znanosti i filozofija pružaju kontekst, kritičku analizu i razumijevanje ljudske dimenzije, osiguravajući da kompleksni modeli diferencijacije budu ne samo ekonomski održivi, već i društveno pravedni i ekološki odgovorni.

4. Zaključak i preporuke politika

Deglobalizacija nije uniformno, potpuno povlačenje iz globalne integracije, već složena rekonfiguracija globalnih ekonomskih veza, sve više potaknuta geopolitičkim razmatranjima i nacionalnim interesima u otpornosti i sigurnosti. Male države, unatoč svojim inherentnim ranjivostima na vanjske šokove, mogu strateški iskoristiti ovu promjenjivu globalnu okolinu za izgradnju robusne nacionalne otpornosti i jačanje svoje globalne konkurentnosti kroz proaktivnu, integriranu državnu intervenciju. Postoji kritična i međusobno povezana veza između razvoja ljudskog kapitala (posebno vještina održivosti i digitalnih vještina) i inovativnih ekonomskih strategija (usmjerenih na diferencijaciju i nišnu specijalizaciju). Imperativ je holistički integrirati ekonomske, ekološke i društvene dimenzije održivosti u svim područjima politike, odlučno se odmičući od izoliranih „zelenih“ inicijativa, što je primjereno pionirskim pristupima nordijskih/baltičkih država i malih otočnih država u razvoju (SIDS). Sinteza prethodnih odjeljaka otkriva uvjerljivu perspektivu: države, posebno male, ne reagiraju pasivno na sile deglobalizacije, već aktivno oblikuju svoj odgovor kroz stratešku integraciju različitih područja politike. Ulaganjem u vještine održivosti i promicanjem nišne specijalizacije one u biti teže obliku „strateške autonomije“ –smanjenju ranjivosti na vanjske šokove uz istovremeno jačanje svoje jedinstvene konkurentske prednosti u fragmentiranom svijetu. To predstavlja proaktivniji i sofisticiraniji stav od pukog „protekcionizma“. To sugerira budućnost u kojoj se nacionalni razvoj manje odnosi na maksimiziranje globalne integracije pod svaku cijenu, a više na izgradnju samodostatnosti u kritičnim područjima i poticanje ciljanih međuovisnosti visoke vrijednosti. Postizanje toga zahtijeva snažno, koherentno i koordinirano upravljanje u tradicionalno odvojenim područjima politike (obrazovanje, gospodarstvo, okoliš, infrastruktura, vanjska politika).

Aktivna uloga države i financiranje razvoja: U malim državama, aktivno sudjelovanje države i financiranje razvoja nisu samo opcije, već ključni preduvjeti za uspjeh. S obzirom na inherentne ranjivosti malih gospodarstava – ograničenu

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima

veličinu tržišta, visoku ovisnost o trgovini i osjetljivost na vanjske šokove (World Bank, 2010; CIGI, 2017) – država mora preuzeti proaktivnu ulogu u strateškom usmjeravanju, financiranju istraživanja i razvoja, izgradnji kritične infrastrukture i razvoju ljudskog kapitala. To nije odstupanje od tržišnih principa, već strateški imperativ za preživljavanje i konkurentnost u fragmentiranom globalnom sustavu (Santander, 2025; U.S. Department of Commerce, 2025; Cedefop, 2025a; UNIDO, 2016a).

Interdisciplinarnost – povezivanje STEM-a s društvenim znanostima i filozofijom: Za stvaranje kompleksnih modela diferencijacije koji osiguravaju dugoročnu konkurentnost, isključivi fokus na STEM politike i pametnu specijalizaciju nije dovoljan. Stvarni problemi, poput održivosti i društvene nejednakosti, inherentno su složeni i zahtijevaju višestruke disciplinarne perspektive (EJMS, 2024; UNESCO, 2024). Društvene znanosti i filozofija pružaju ključne uvide u ljudsko ponašanje, etička razmatranja i društvenu prihvatljivost inovacija, osiguravajući da diferencijacija bude ne samo ekonomski održiva, već i društveno pravedna i etički odgovorna (University Affairs, 2024; UNECE, 2023a; IEP, 2024). Interdisciplinarni pristup potiče kritičko razmišljanje i prilagodljivost, ključne za navigaciju neizvjesnim globalnim okruženjem (XQ, 2024).

Strateške preporuke za male države u deglobaliziranom svijetu

U svjetlu provedenih analiza, sljedeće strateške preporuke mogu voditi male države u navigaciji deglobalizacijom:

– Proaktivno ulaganje u ljudski kapital za tranzicije održivosti i digitalne tranzicije: Prioritizirati sveobuhvatne reforme strukovnog i visokog obrazovanja radi sustavne integracije vještina održivosti i digitalnih vještina u sve kurikulume, osiguravajući njihovu transverzalnost i relevantnost za industriju. Potaknuti snažna, recipročna javno-privatna partnerstva za zajednički razvoj ciljanih programa obuke i rješavanje kritičnih nedostataka vještina, naglašavajući iskustvena i praktična iskustva učenja (Cedefop, 2025a; MDPI, 2025; SOLAS, 2030).

– Kultiviranje nišne specijalizacije i industrija visoke vrijednosti: Provesti dinamične „Strategije pametne specijalizacije“ za prepoznavanje, njegovanje i skaliranje jedinstvenih konkurentskih prednosti, fokusirajući se na sektore s visokom dodanom vrijednošću koji su inherentno manje podložni širokim trgovinskim šokovima (npr. napredna proizvodnja, biotehnologija, rješenja zelene energije). Značajno povećati javna i privatna ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D) te potaknuti proaktivne inovacijske ekosustave koji promiču duboku suradnju između akademske zajednice, industrije i vlade (EC, 2023; Santander, 2025; U.S. Department of Commerce, 2025; EIT, 2024; IDA Ireland, 202529; LSE, 2023; ResearchGate, 2011).

– Usvajanje integriranog planiranja i upravljanja održivošću: Ugraditi ekonomsku, ekološku i društvenu održivost kao međusobno povezane i

prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

jednako ponderirane stupove u sve nacionalne razvojne strategije, odmičući se od fragmentiranih ili izoliranih „zelenih“ inicijativa prema istinski holističkim pristupima. Prioritizirati i ulagati u projekte otporne infrastrukture koji istovremeno rješavaju utjecaje klimatskih promjena (prilagodba i ublažavanje) i promiču društvenu uključenost i pravedan pristup osnovnim uslugama (EBRD, 2025; EPA, 2025a; EPA, 2025b; GI Hub, 2019; Nordic Council of Ministers, 2024a; Nordic Council of Ministers, 2024b; PolicyLink, 2024; ResearchGate, 2024; Startin.lv, 2024; UN, 2015; UN, 2024; UNEP, 2025a; UNEP, 2025b).

– Poticanje ciljane regionalne i strateške međunarodne suradnje: Iskoristiti članstvo u regionalnim blokovima za stvaranje većih unutarnjih tržišta i jačanje kolektivne otpornosti na vanjske šokove, uz strateško sudjelovanje u međunarodnoj razmjeni znanja i suradnji gdje se to izravno podudara s nacionalnim ciljevima diferencijacije i održivosti (CIGI, 2017; IMF, 2013; UNUWIDER, 2013; World Bank, 2010; World Bank, 2017; American Academy of Arts & Sciences, 2025; UNESCO, 2025).

– Promicanje interdisciplinarnosti u inovacijskim ekosustavima: Aktivno poticati suradnju između STEM područja i društvenih znanosti/filozofije u istraživanju, razvoju i obrazovanju. To uključuje financiranje interdisciplinarnih projekata, razvoj kurikuluma koji integriraju različite discipline i stvaranje platformi za dijalog između znanstvenika, inženjera, ekonomista, sociologa i filozofa. Cilj je osigurati da inovacije budu ne samo tehnički napredne, već i društveno relevantne, etički prihvatljive i kulturno rezonantne, čime se jača kompleksna diferencijacija i dugoročna konkurentnost (EJMS, 2024; University Affairs, 2024; XQ, 2024; ResearchGate, 2011).

Ovaj sveobuhvatan skup preporuka kolektivno ukazuje na temeljni pomak u prirodi upravljanja potrebnog za male države u deglobaliziranom svijetu. Ne radi se samo o provedbi specifičnih politika, već o procesu samog kreiranja politika – zahtijevajući inherentnu fleksibilnost, robusnu međusektorsku koordinaciju, kontinuirano učenje i iterativnu prilagodbu kako bi se učinkovito odgovorilo na dinamične globalne promjene. To sugerira da je „kako“ upravljanja jednako ključno kao i „što“. Male države, sa svojim inherentnim potencijalnom za okretnost i agilnost (UNU-WIDER, 2013), mogle bi biti jedinstveno pozicionirane za pionirsko uvođenje i usvajanje takvih adaptivnih, integriranih modela upravljanja, potencijalno služeći kao vrijedne studije slučaja za veća, rigidnija gospodarstva koja se bore sa sličnim izazovima.

Reference

American Academy of Arts & Sciences. (2025). The International University in an Age of Deglobalization. Retrieved from https://www.amacad.org/publication/daedalus/ international-university-age-deglobalization

BIPM. (2016). The Economic Impact of Metrology. Retrieved from https://www.bipm.org/ documents/20126/43975168/Presentation-CGPM26-Mikhnev-Economic.pdf/ cdfc68c7-5282-111c-3d0d-435744b01b3d

BIPM. (2025). The BIPM. Retrieved from https://www.bipm.org/en/ Brookings. (2023). Is the global economy deglobalizing? And if so, why? And what is next? Retrieved from https://www.brookings.edu/articles/is-the-global-economydeglobalizing-and-if-so-why-and-what-is-next/ Cedefop. (2025a). Europe’s VET revolution: green skills to economic resilience. Retrieved from https://www.cedefop.europa.eu/en/news/europes-vet-revolution-green-skillseconomic-resilience

Cedefop. (2025b). Europe’s VET revolution: from green skills to economic resilience Retrieved from https://www.cedefop.europa.eu/en/news/europes-vet-revolutiongreen-skills-economic-resilience

Chatham House. (2021). What is deglobalization? Retrieved from https://www. chathamhouse.org/2021/10/what-deglobalization

CIGI. (2017). Small States and the Vagaries of Globalization. Retrieved from https://www. cigionline.org/static/documents/pb_no._83web.pdf

DF Alliance. (2024). Nearshoring & Reshoring: Trends Shaping Logistics. Retrieved from https://www.df-alliance.com/blog/nearshoring-and-reshoring-trends-how-theseshifts-are-affecting-logistics-demand

DHL. (2023). Globalization has rallied and is even working better - new report. Retrieved from https://www.weforum.org/stories/2023/03/globalization-reglobalization-dhlglobal-connectedness-index-2023/

ECB. (2023). Deglobalisation: risk or reality? Retrieved from https://www.ecb.europa.eu/ press/blog/date/2023/html/ecb.blog230712~085871737a.en.html

EC. (2023). Revolutionizing growth: EU’s Smart Specialisation Strategies unleash regional powerhouses. Retrieved from https://ec.europa.eu/regional_policy/ whats-new/panorama/2023/11/29-11-2023-revolutionizing-growth-eu-s-smartspecialisation-strategies-unleash-regional-powerhouses_en

EIT. (2024). What Ireland needs to compete in the global innovation economy. Retrieved from https://www.eit.europa.eu/news-events/news/what-ireland-needs-competeglobal-innovation-economy

EJMS. (2024). Interdisciplinary STEM Education: Foundational Concepts & Implementation for Knowledge Creation. Retrieved from https://www.ejmste.com/download/ interdisciplinary-stem-education-foundational-concepts-implementation-forknowledge-creation-15471.pdf

Emerald Insight. (2020). Observations of deglobalization against globalization and impacts on global business. Retrieved from https://www.emerald.com/insight/content/ doi/10.1108/itpd-05-2020-0067/full/html

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Emerging. (2025). Green skills: a global imperative for Higher Education and graduate employability. Retrieved from https://www.emerging.fr/post/green-skills-a-globalimperative-for-higher-education-and-graduate-employability EPA. (2025a). Smart Growth and Climate Change. Retrieved from https://www.epa.gov/ smartgrowth/smart-growth-and-climate-change

EPA. (2025b). Green Infrastructure and Extreme Weather. Retrieved from https://www.epa. gov/green-infrastructure/green-infrastructure-and-extreme-weather

EPI. (2024). How to improve infrastructure project selection: Account for positive regional spillovers, environmental impacts, and job creation benefits. Retrieved from https://www.epi.org/publication/how-to-improve-infrastructure-project-selectionaccount-for-positive-regional-spillovers-environmental-impacts-and-job-creationbenefits/

EBRD. (2025). Baltic states: securing sustainable and affordable energy for the region. Retrieved from https://www.ebrd.com/home/news-and-events/annual-meeting2025-videos/baltic-states--securing-sustainable-and-affordable-energy-for-th. html

ESRI. (2025). The impact of deglobalisation and protectionism on a small open economy − the case of Ireland. Retrieved from(https://www.esri.ie/system/files/publications/ WP798_1.pdf)

Evenett, S. J., & Fritz, J. (2018). Global Trade Alert: Will Awe Trump Rules? Retrieved from https://www.globaltradealert.org/reports/2018/03/13/will-awe-trump-rules

ForumSec. (2017). Pacific Quality Infrastructure. Retrieved from https://forumsec.org/ pacific-quality-infrastructure

GI Hub. (2019). Inclusive Infrastructure and Social Equity. Retrieved from https://content. gihub.org/live/media/1546/gih_inclusive-infrastructure-and-social-equity_ aug2019.pdf

IAF. (2021). IAF/ILAC A1 & A2 Addendum 01/2021 Final. Retrieved from https://iaf.nu/ iaf_system/uploads/documents/IAF_ILAC-A1_A2_Addendum_01_2021_Final.pdf

IDA Ireland. (2025-29). IDA Ireland Strategy 2025-2029. Retrieved from https://www. idaireland.com/ida-ireland-strategy-2025-2029

IEP. (2024). The Philosophy of Social Science. Retrieved from https://iep.utm.edu/soc-sci/ IMF. (2013). Small States: Meeting Challenges in the Global Economy. Retrieved from https://www.imf.org/external/pubs/ft/fandd/2013/09/jahan.htm

IMF. (2023). Growing Threats to Global Trade. Retrieved from https://www.imf.org/en/ Publications/fandd/issues/2023/06/growing-threats-to-global-trade-goldbergreed

IMF. (2025). 5 transformational trends shaping global finance. Retrieved from https://www. weforum.org/stories/2025/01/5-transformational-trends-shaping-global-finance/ Intereconomics. (2022). Globalisation and Deglobalisation: The Impact and the Alternatives Retrieved from https://www.intereconomics.eu/contents/year/2022/number/6/ article/globalisation-and-deglobalisation-the-impact-and-the-alternatives.html Investforesight. (2025). Deglobalization: Challenges, risks and growth drivers. Retrieved from https://investforesight.com/deglobalization-challenges-risks-and-growthdrivers/

Poticanje održive otpornosti i konkurentne diferencijacije u malim gospodarstvima

ISO. (2024). ISO 59000 Circular Economy Standards. Retrieved from https://unschools.co/ quick-guide-to-the-new-iso-circular-economy-standards/ J.P. Morgan. (2024). Is the World Economy Deglobalizing? Retrieved from https://www. jpmorgan.com/insights/outlook/economic-outlook/is-the-world-economydeglobalizing

Kornprobst, M., & Wallace, W. (2022). What is deglobalization? Chatham House. Retrieved from https://www.chathamhouse.org/2021/10/what-deglobalization

LSE. (2023). How ’smart’ are Smart Specialisation strategies? Retrieved from(https:// www.lse.ac.uk/european-institute/Assets/Documents/LEQS-Discussion-Papers/ LEQSPaper162.pdf)

MakerVerse. (2024). Reshoring’s Impact on Supply Chains and Manufacturing. Retrieved from https://www.makerverse.com/resources/insights-and-trends/reshoringsimpact-on-supply-chains-and-manufacturing/

MDPI. (2025). Addressing the Demand for Green Skills: Bridging the Gap Between University Outcomes and Industry Requirements. Retrieved from https://www.mdpi.com/20711050/17/6/2732

NIST. (2024). How Standards, Certification, and Metrology Support the Circular Economy and its Sustainability Dimensions. Retrieved from https://tsapps.nist.gov/publication/ get_pdf.cfm?pub_id=936289

Nordic Council of Ministers. (2024a). The Nordic Council of Ministers and sustainable development. Retrieved from https://www.norden.org/en/information/nordiccouncil-ministers-and-sustainable-development

Nordic Council of Ministers. (2024b). Sustainable development. Retrieved from https:// www.norden.org/en/sustainable-development

OECD. (2023). Economic Resilience. Retrieved from https://www.oecd.org/en/about/ programmes/mena-oecd-competitiveness-programme/economic-resilience.html

Paul, T. V. (2023). The Specter of Deglobalization. Current History, 122(840), 3–8. PGIM. (2024). Deglobalization Has Portfolio Implications, per PGIM. Retrieved from https:// www.ai-cio.com/news/deglobalization-has-portfolio-implications-per-pgim/ PolicyLink. (2024). Infrastructure Equity. Retrieved from https://www.policylink.org/ourwork/infrastructure-equity

ResearchGate. (2011). Components of Innovation Ecosystems: A Cross-Country Study. Retrieved from(https://www.researchgate.net/publication/283797767_ Components_of_Innovation_Ecosystems_A_Cross-Country_Study)

ResearchGate. (2024). Quality Infrastructure and Sustainable Development: An Empirical Economic Analysis. Retrieved from(https://www.researchgate.net/ publication/379819189_Quality_Infrastructure_and_Sustainable_Development_ An_Empirical_Economic_Analysis) Santander. (2025). Deglobalization?, what deglobalization? Retrieved from https://www. santander.com/en/press-room/insights/deglobalization-what-deglobalization Simon-Kucher. (2024). Mastering Differentiation Strategy: Tailoring for Market Success. Retrieved from https://www.simon-kucher.com/en/insights/masteringdifferentiation-strategy-tailoring-market-succes

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

SOLAS. (2030). Green Skills 2030. Retrieved from https://www.solas.ie/f/70398/ x/135e0f3789/solas-green-skills-strategy-2030.pdf

Startin.lv. (2024). Baltic Sustainability Report 2023/2024. Retrieved from(https://startin.lv/ wp-content/uploads/2024/05/BSA-2023-__-Baltic-Report.pdf )

U.S. Department of Commerce. (2025). Singapore Advanced Manufacturing Industry Retrieved from https://www.trade.gov/market-intelligence/singapore-advancedmanufacturing-industry

U.S. Department of the Treasury. (2025). Financing Small Business: Landscape and Recommendations. Retrieved from(https://home.treasury.gov/system/files/136/ Financing-Small-Business-Landscape-and-Recommendations.pdf)

UN. (2015). Transforming our world: the 2030 Agenda for Sustainable Development. Retrieved from https://sustainabledevelopment.un.org/post2015/transformingourworld

UN. (2024). National Sustainable Development Strategies. Retrieved from https://sdgs. un.org/topics/national-sustainable-development-strategies

UNESCO. (2024). Education for Sustainable Development. Retrieved from https://www. unesco.org/en/sustainable-development/education

UNESCO. (2025). Cutting-edge: Standing out, reaching out: Cultural diplomacy for sustainable development. Retrieved from https://www.unesco.org/en/articles/ cutting-edge-standing-out-reaching-out-cultural-diplomacy-sustainabledevelopment

UNECE. (2023a). The Basics of Quality Infrastructure for Trade. Retrieved from(https:// unece.org/sites/default/files/2023-11/ECE_TRADE_478.pdf)

UNECE. (2023b). Quality Infrastructure. Retrieved from https://unece.org/qualityinfrastructure

UNEP. (2025a). From ridges to reefs: Small Island States lead big environmental moves Retrieved from https://www.unep.org/news-and-stories/story/ridges-reefs-smallisland-states-lead-big-environmental-moves

UNEP. (2025b). International Good Practice Principles for Sustainable Infrastructure. Retrieved from https://www.unep.org/resources/publication/international-goodpractice-principles-sustainable-infrastructure

UNIDO. (2016a). Quality Infrastructure System. Retrieved from(https://www.unido.org/ sites/default/files/2016-05/UNIDO_Quality_system_0.pdf)

UNIDO. (2016b). Quality Infrastructure System. Retrieved from(https://www.unido.org/ sites/default/files/2016-05/UNIDO_Quality_system_0.pdf)

UNIDO. (2017a). Trade Facilitation and Quality Infrastructure. Retrieved from(https:// unctad.org/system/files/non-official-document/FrankVanRompaey_UNIDO_ NTFCForum_Jan2017.pdf)

UNIDO. (2017b). Trade Facilitation and Quality Infrastructure. Retrieved from(https:// unctad.org/system/files/non-official-document/FrankVanRompaey_UNIDO_ NTFCForum_Jan2017.pdf)

UNU-WIDER. (2013). Small Open Economies and the Vagaries of Globalization. Retrieved from https://www.wider.unu.edu/publication/small-open-economies-and-vagariesglobalization

University Affairs. (2024). Rethinking the role of social sciences and humanities to help drive innovation and productivity. Retrieved from https://universityaffairs.ca/news/ rethinking-the-role-of-social-sciences-and-humanities-to-help-drive-innovationand-productivity/

Van Bergeijk, P. A. G. (2024). Deglobalization and Resilience: A Historical Perspective Retrieved from https://pure.eur.nl/files/147832533/2024-deglobalization-andresilience-a-historical-perspective.pdf

Vanguard. (2021). The deglobalization myth(s): Why slowing trade growth shouldn’t concern investors. Retrieved from(https://corporate.vanguard.com/content/dam/corp/ research/pdf/Megatrends-The-deglobalization-myths-ISG052021%20(1).pdf)

Vervology. (2024). Niche and Specialization Marketing. Retrieved from https://vervology. com/insights/niche-and-specialization-marketing/ WEF. (2023). Davos 2023: Global operating models, talent and technology strategies. Retrieved from https://www.weforum.org/stories/2023/01/davos23-globaloperating-models-talent-and-technology-strategies/ WEF. (2024). Globalization, climate crisis and growth: The new economics of industrial policy. Retrieved from https://www.weforum.org/stories/2024/10/globalizationclimate-crisis-growth-economy/

Wharton. (2013). Entering Global Markets: How to Use Niches as Launching Pads to Global Domination. Retrieved from https://executiveeducation.wharton.upenn.edu/ thought-leadership/wharton-at-work/2013/08/entering-global-markets/

World Bank. (2010). Small States: Meeting Challenges in the Global Economy. Retrieved from https://documents.worldbank.org/en/publication/documents-reports/ documentdetail/267231468763824990/small-states-meeting-challenges-in-theglobal-economy

World Bank. (2017). Regional Trade Agreements. Retrieved from https://www.worldbank. org/en/topic/regional-integration/brief/regional-trade-agreements

World Bank. (2024). Quality Infrastructure. Retrieved from https://www.worldbank.org/en/ topic/competitiveness/brief/qi

XQ. (2024). Interdisciplinary Teaching and Learning. Retrieved from https://xqsuperschool. org/education-policy/interdisciplinary-teaching-and-learning/

DEGLOBALIZACIJA NIJE PRIJETNJA VEĆ

DJELOTVORNA PRILIKA

Hrvatska pred izazovima deglobalizacije

Novonastale okolnosti Hrvatska mora iskoristiti za izgradnju otpornog, digitalno kompetentnog i inovacijskog gospodarstva.

Piše: Prof. emer. dr. sc. Nedjeljko Perić1

Od posljednjih desetljeća 20. stoljeća svijet je svjedočio procesima globalizacije koji su mijenjali gospodarstva, društva i politike na svim kontinentima. Globalizacija se definirala kao produbljivanje međusobne povezanosti država, tržišta i društava, potaknuto brzim razvojem tehnologija, liberalizacijom trgovine i kapitalnih tokova te širenjem globalnih institucija i normi. Međutim, posljednjih godina pojavljuju se snažni signali mogućeg obrata – fenomen koji se u javnom diskursu naziva deglobalizacija. Pitanje je: svjedočimo li trajnom trendu koji će oblikovati 21. stoljeće ili tek privremenom poremećaju izazvanom krizama.

Globalizacija u suvremenom smislu započela je ubrzano nakon kraja Hladnog rata [1]. Liberalizacija trgovine kroz Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), širenje globalnih financijskih tržišta, jačanje međunarodnih korporacija i posljednje tehnološke revolucije – internet, mobilne komunikacije, digitalizacija – stvorili su osjećaj neizbježne međuovisnosti.

Do 2008. činilo se da je globalizacija nepovratan proces (Sl. 1.). Međutim, globalna financijska kriza otkrila je ranjivost globalnih tržišta i potaknula val protekcionističkih politika. Od tada, iako globalna trgovina i dalje raste, stopa rasta je niža, a skepticizam prema globalizaciji sve izraženiji.

Pojam deglobalizacije podrazumijeva smanjenje intenziteta međunarodne povezanosti u području trgovine, kapitala, tehnologije i ljudi [2]. Neki od ključnih znakova deglobalizacije uključuju: (i) trgovinske barijere – rastu carine, kvote i

1 Autor je redovni profesor na FER-u Zagreb.

Sl. 1. Globalizacija i deglobalizacija

netarifne prepreke. Primjer je trgovinski rat između SAD-a i gotovo čitavog svijeta i posebno između SAD i Kine; (ii) re-shoring i friend-shoring – premještanje proizvodnje iz Azije natrag u matične zemlje ili zemlje saveznice; (iii) fragmentacija digitalnog prostora – regulacije poput kineskog ’Velikog vatrozida’, europskog GDPR-a i američkih restrikcija prema kineskim aplikacijama; (iv) kriza multilateralizma – WTO gubi na relevantnosti, a regionalni i bilateralni sporazumi dobivaju na značaju; (v) slabljenje globalnih lanaca opskrbe – pandemija COVID-19 pokazala je ranjivost modela ’just-in-time’ proizvodnje.

Argumenti da je to trend

Trend deglobalizacije ogleda se kroz više aspekata kako slijedi.

Strukturna promjena opskrbnih lanaca javlja se u sve izraženijem nastojanju multinacionalnih kompanija da smanje ranjivost i ovisnost o udaljenim dobavnim izvorima. Umjesto modela globalne optimizacije troškova, sve se više ulaže u diverzifikaciju, regionalizaciju i lokalizaciju proizvodnje, čime se jača otpornost, skraćuju rokovi isporuke i potiče razvoj lokalnih industrijskih ekosustava te tehnološka samodostatnost pojedinih regija.

Multipolarnost suvremenog svijeta očituje se u postupnom prijelazu s dominacije jedne sile na dinamičnu ravnotežu više centara moći. Uspon Kine, Indije, ali i drugih regionalnih sila mijenja geopolitičku i ekonomsku arhitekturu, dovodeći do fragmentacije globalnog poretka, redefinicije trgovinskih i tehnoloških saveza te sve složenijih odnosa među državama u borbi za utjecaj i resurse.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Slabljenje globalnih institucija poput WTO-a, UN-a i srodnih organizacija ukazuje na krizu multilateralizma i smanjenje povjerenja među državama. Sve teže uspijevaju posredovati u trgovinskim, sigurnosnim i političkim sporovima, jer velike sile sve češće djeluju izvan institucionalnih okvira, koristeći bilateralne dogovore i regionalne saveze, što dodatno narušava globalnu koordinaciju i stabilnost.

Rast protekcionizma odražava promjenu paradigme globalne ekonomije: države ponovno jačaju ulogu nacionalnih industrija, uvodeći subvencije, carine i regulatorne barijere radi zaštite strateških sektora. Ovakve politike, potaknute krizama opskrbnih lanaca i geopolitičkim napetostima, dovode do smanjene trgovinske otvorenosti, ali i do ubrzane reindustrijalizacije i tehnološke samostalnosti.

Politička polarizacija sve više obilježava globalni prostor, potaknuta porastom populizma, nacionalizma i društvenih nejednakosti. Takvi pokreti često koriste strah od gubitka identiteta i ekonomske nesigurnosti kako bi ojačali otpor prema globalnim integracijama i liberalnim vrijednostima, što dovodi do slabljenja međunarodne suradnje i produbljivanja unutarnjih društvenih podjela.

Privremeni izraz trenutka

Argumenti koji idu u prilog „privremenosti“ deglobalizacije su kako slijedi.

Globalna međuovisnost postala je temelj suvremenog svijeta: nijedna država, pa ni najveće sile, ne može biti potpuno samodostatna u energiji, hrani, sirovinama ni tehnologiji. Krize pokazuju koliko su opskrbni lanci, financijska tržišta i digitalne mreže isprepleteni, pa održivost i sigurnost ovise o međunarodnoj suradnji, diverzifikaciji izvora i otpornim partnerstvima.

Digitalna povezanost stvara novu, virtualnu dimenziju globalizacije u kojoj podaci, ideje i kapital slobodno teku preko granica. Internet, društvene mreže i digitalne platforme povezuju milijarde ljudi, mijenjaju ekonomiju, politiku i kulturu te omogućuju globalnu interakciju bez fizičkih ograničenja, pri čemu digitalni suverenitet i kibernetička sigurnost postaju ključna pitanja 21. stoljeća.

Klimatske promjene predstavljaju najveći globalni izazov našeg doba, s posljedicama koje nadilaze granice država i sektora. Suočavanje s njima zahtijeva koordinirane politike, tehnološke inovacije i održive prakse, kakve promiče Pariški sporazum. Samo zajedničkim djelovanjem moguće je ublažiti ekstremne klimatske učinke i osigurati uravnotežen razvoj budućih generacija.

Ekonomska logika globalne razmjene i dalje počiva na načelima komparativnih prednosti, specijalizacije i ekonomije razmjera. Međunarodna trgovina omogućuje učinkovitije korištenje resursa, širenje inovacija i niže troškove za potrošače. Unatoč protekcionističkim trendovima, otvorena tržišta ostaju ključan pokretač produktivnosti, rasta i tehnološkog napretka.

Novi oblici globalizacije sve se više temelje na digitalnim uslugama, znanju i podacima, a ne na fizičkoj trgovini robom. Digitalna ekonomija briše granice između država i sektora, stvarajući globalne mreže inovacija, umjetne inteligencije i podatkovnih tokova. Time se oblikuje nova faza globalne integracije u kojoj informacija postaje glavni izvor vrijednosti i moći.

Jesu li procesi globalizacije i deglobalizacije „normalni“?

Uspostava analogije između strukture ljudskog tijela i društveno-ekonomskog sustava omogućuje jasnije razumijevanje funkcioniranja suvremenog svijeta, osobito u kontekstu procesa globalizacije i deglobalizacije. Kao što ljudski organizam počiva na međuovisnosti skeleta, mišićnog i živčanog sustava, tako i društveni sustav počiva na povezanosti države, ekonomije i tehnologije. Ova analogija ne teži doslovnom poistovjećivanju, već ukazuje na strukturne sličnosti među razinama organizacije i upravljanja složenim sustavima.

Država u toj usporedbi ima funkciju sličnu skeletu u ljudskom tijelu. Skelet osigurava potporu, oblik i stabilnost organizma te definira granice unutar kojih se odvija kretanje i rast. Na sličan način, država svojim institucijama, zakonima i političkim okvirima pruža strukturalnu osnovu društvenom poretku. Ona omogućuje funkcioniranje ekonomskih i tehnoloških procesa, ali istodobno postavlja i granice njihova djelovanja. U nedostatku takvog institucionalnog okvira društvo gubi koherentnost i stabilnost, što se u analitičkom smislu može usporediti s organizmom koji gubi strukturni integritet.

Ekonomija se u ovoj analogiji može usporediti s mišićnim sustavom, budući da predstavlja pogonski mehanizam društva. Mišići pretvaraju energiju u pokret i omogućuju interakciju organizma s okolinom. Na sličan način, ekonomski sustav pretvara resurse i rad u djelovanje, proizvode i usluge, čime osigurava materijalnu osnovu društvenog života. Tijekom razdoblja globalizacije, ekonomija je djelovala kao pokretač intenzivne međunarodne povezanosti i širenja tržišta, pri čemu su globalni tokovi kapitala, robe i rada omogućili visoku razinu međuzavisnosti. Ipak, neravnoteže koje su pritom nastale – između središta i periferije, razvijenih i nerazvijenih gospodarstava – pokazale su da bez koordinacije i regulacije taj sustav može postati nestabilan.

Tehnologija u ovoj usporedbi odgovara živčanom sustavu. U biološkom organizmu nervni sustav omogućuje prijenos informacija i koordinaciju između različitih dijelova tijela, osiguravajući funkcionalnu cjelinu. U društveno-ekonomskom kontekstu tu ulogu preuzima tehnologija, posebice informacijski, komunikacijski i digitalni sustavi, koji povezuju ekonomske, političke i kulturne procese u globalnoj mreži. U novije vrijeme, ključnu ulogu u tom sustavu preuzima umjetna inteligencija (AI), koja značajno proširuje kapacitete za analizu podataka, upravljanje kompleksnim procesima i

Hrvatska pred izazovima deglobalizacije prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

automatizaciju odlučivanja. Tijekom procesa globalizacije AI pridonosi integraciji sustava kroz optimizaciju logistike, financijskih tokova i komunikacijskih mreža, čime dodatno ubrzava globalnu povezanost. Istodobno, u fazi deglobalizacijskih tendencija, umjetna inteligencija, očekuje se, može djelovati suprotno – kao instrument jačanja nacionalnih kapaciteta, tehnološke samodostatnosti i digitalnog suvereniteta.

Međuovisni sustavi

Država, ekonomija, tehnologija i AI djeluju kao međusobno ovisni podsustavi. Država postavlja institucionalni okvir, ekonomija osigurava materijalnu osnovu i energiju društvenih procesa, dok će tehnologija ojačana umjetnom inteligencijom omogućiti koordinaciju, analizu i adaptaciju sustava u stvarnom vremenu. Kada jedan od tih elemenata oslabi ili se razvija nerazmjerno, narušava se ravnoteža cijelog sustava. Pretjerana institucionalna rigidnost može ograničiti tehnološki i ekonomski razvoj, dok nekontrolirani tehnološki procesi, uključujući i razvoj AI sustava, mogu potkopati regulatorne i etičke temelje državnih institucija širokih razmjera. Iz te perspektive, deglobalizacija se može tumačiti kao pokušaj ponovne uspostave ravnoteže između navedenih podsustava. Globalizacija je, zahvaljujući brzom tehnološkom i ekonomskom rastu, dovela do smanjenja relativne moći nacionalnih država i slabljenja njihove regulatorne funkcije. Deglobalizacija, naprotiv, označava povratak naglaska na političku i institucionalnu dimenziju –odnosno nastojanje da se ojača uloga države u upravljanju globalnim procesima i zaštiti nacionalnih interesa. U tom kontekstu, AI postaje dvostruki čimbenik: s jedne strane sredstvo globalne integracije, a s druge alat decentralizacije i zaštite nacionalne autonomije.

U širem smislu, društveno-ekonomski sustav može se promatrati kao organizam koji funkcionira kroz ravnotežu strukture, energije i informacija. Država osigurava strukturu, ekonomija energiju, a tehnologija i umjetna inteligencija omogućuju informacijski protok, analitičku obradu i koordinaciju. Razlika u odnosu na biološki organizam jest u tome što društvo nema centralizirani upravljački centar, nego se njegova „kolektivna svijest“ postupno formira kroz mreže komunikacije, međunarodne institucije i digitalne tehnologije. Uloga umjetne inteligencije u tom procesu može biti presudna: ona potencijalno predstavlja embrij novog oblika globalne koordinacije, koji može djelovati integrativno – prema većoj povezanosti – ili fragmentacijski, u smjeru jačanja lokalnih i nacionalnih sustava.

Država – poduzetnica u novonastalim procesima

U suvremenom kontekstu promjenjive globalne ekonomije, ideja o državi kao pasivnom regulatoru sve više ustupa mjesto shvaćanju države kao aktivnog sudionika u stvaranju vrijednosti i usmjeravanju inovacija. Globalizacija je dugo

glorificirala tržište i privatni sektor kao ključne pokretače tehnološkog napretka, no iskustva s razvojem interneta, GPS-a, biotehnologije i drugih temeljnih tehnologija jasno pokazuju da su upravo državne investicije često bile pokretačka snaga tih inovacija. Mariana Mazzucato u svojoj knjizi „ Država poduzetnica – Razotkrivanje mitova o javnom nasuprot privatnom“ [4] argumentira da država ne smije biti samo korektiv tržišnih neuspjeha, već mora imati viziju, preuzeti rizik i investirati u područja visoke nesigurnosti, gdje privatni kapital ne želi ići. U tom kontekstu, deglobalizacija ne mora nužno značiti povlačenje i zatvaranje, već otvara prostor za stratešku reorijentaciju države prema stvaranju otpornijih i održivijih inovacijskih ekosustava.

Deglobalizacija, kroz fragmentaciju globalnih lanaca vrijednosti i repatrijaciju industrija, otvara pitanje kako nacionalne ekonomije mogu opstati i razvijati se bez potpune ovisnosti o globalnim tokovima kapitala, znanja i tehnologije. Mazzucato zagovara stvaranje ekosustava temeljenih na viziji, u kojima država gradi institucije, pravila i mehanizme koji omogućuju kruženje znanja između temeljnih istraživanja, primijenjene znanosti i tržišta. Inovacijski sustav nije linearan, već umrežen i nelinearan, s povratnim vezama između znanosti, tehnologije, tržišta i javnih potreba. U tom sustavu država nije samo financijaš, već i arhitekt „pravila igre“, koji uključuje meritokratski pristup, dugoročnu strategiju i usmjerenost na društvenu svrhu inovacija.

U tom okviru, posebnu važnost imaju razvojno-tehnološke infrastrukture –skupovi institucija, kapaciteta i opreme koji omogućuju primijenjeno istraživanje, projektiranje, testiranje i prijenos tehnologije u realno gospodarstvo. Bez takve infrastrukture, inovacijski sustavi ostaju fragmentirani, a znanje izolirano u akademskim i istraživačkim krugovima, bez utjecaja na širu ekonomsku i društvenu transformaciju. U tom kontekstu, ključnu ulogu igraju RTO-i (Research and Technology Organisations) – organizacije koje povezuju znanost i industrije, i koje su fokusirane na primijenjeno istraživanje i razvoj tehnologija kao podloge za inovacije. RTO-i su posebno učinkoviti u okruženjima u kojima postoji strateška koordinacija javnih investicija i industrijskih potreba [5]. Schumpeterov pojam „kreativne destrukcije“, koji Mazzucato nadograđuje, ističe važnost inovacija koje ne optimiziraju postojeće modele, već ih radikalno mijenjaju. Takve inovacije često ne dolaze iz tržišta koje preferira kratkoročne dobitke i nisku razinu rizika, već iz javnih investicija koje ciljano potiču stvaranje novih industrija. Deglobalizacija u tom smislu nije prijetnja, već prilika – nasušna potreba da se nacionalne politike oslobode ovisnosti o globalnim financijskim tokovima i fokusiraju na domaći ljudski kapital, obrazovanje, istraživanje i razvoj. Država koja djeluje strateški može biti platforma koja ne samo da preraspodjeljuje vrijednost, već je i aktivno stvara. To zahtijeva znanje, viziju i hrabrost, a ne politiku straha, dugoročno planiranje umjesto kratkoročnih interesa (mandatno orijentiranih, u kontekstu partijskih država), te ulaganje u infrastrukturne i intelektualne temelje koji omogućuju transformaciju.

Hrvatska pred izazovima deglobalizacije prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Posebno se mora naglasiti važnost suvremenih digitalnih tehnologija u oblikovanju budućeg rasta. Umjetna inteligencija (AI), visokoučinkovito računalstvo (HPC) i kibernetička sigurnost nisu samo tehnički alati, već temeljne komponente buduće konkurentnosti i sigurnosti nacionalnih ekonomija. Inovacijski ekosustavi koji zanemaruju te tehnologije ostaju zakinuti za ključne pokretače produktivnosti i strateške autonomije. Upravo ovdje država mora igrati ključnu ulogu – ne samo financiranjem temeljnih istraživanja, već i razvojem infrastrukturnih kapaciteta poput nacionalnih superračunalnih centara, laboratorija za AI te centara za obranu i razvoj kibernetičke sigurnosti. Takvi resursi moraju biti dostupni kroz suradnju s RTO-ima, sveučilištima i privatnim sektorom, kako bi se znanje pretočilo u stvarne primjene i globalno konkurentne proizvode.

Mazzucato upozorava na opasnost modela u kojem se rizici socijaliziraju, a profiti privatiziraju. U takvom sustavu, država preuzima početne troškove i rizike razvoja, dok privatni sektor ubire dobit bez mehanizama povrata javnom interesu. Zato država, kao prvi investitor, mora tražiti i društvenu, a ne samo ekonomsku dobit. Politike rasta vođenog inovacijama moraju biti usklađene s ciljevima održivosti, jednakosti i otpornosti, osobito u kontekstu klimatskih promjena, demografskih izazova i društvene nejednakosti. Umjesto rezanja javnog sektora, potrebno je njegovo strateško osnaživanje, posebno u domeni obrazovanja, istraživanja i primjerene zelene tranzicije.

Deglobalizacija u tom svjetlu postaje moment redefiniranja društvenog ugovora – pomak prema ekonomiji u kojoj inovacije nisu privilegij velikih korporacija, već rezultat simbioze javnog i privatnog sektora. Da bi takav sustav funkcionirao, potrebna je meritokracija, institucionalna neovisnost, strateški kapacitet upravljanja te kultura eksperimentiranja i prihvaćanja neizvjesnosti. Inovacije se ne rađaju iz tržišnog slučaja, već iz hrabrosti da se prepozna i podrži ono novo što bez potpore države teško bi nastalo. U tom procesu, razvojno-tehnološka infrastruktura, RTO-i i nove digitalne tehnologije poput AI-a i HPC-a, čine temelj nove razvojne paradigme – one koja kombinira održivost, otpornost i tehnološku suverenost.

EU i Hrvatska u kontekstu deglobalizacije

Europska unija zauzela je koncept strateške autonomije: zadržavanje otvorenosti, ali uz jačanje otpornosti u ključnim sektorima – energetika, hrana, zdravstvo, tehnologija. Programi poput NextGenerationEU i Green Deal potiču tranziciju prema održivosti, ali i veću unutarnju povezanost.

Deglobalizacija ima višestruke implikacije za hrvatsko gospodarstvo i tehnološki razvoj. Kao mala, otvorena i visoko uvozno ovisna ekonomija, Hrvatska je posebno osjetljiva na promjene u globalnim tokovima kapitala, roba i znanja. U tom kontekstu, tehnološki razvoj postaje ključno područje prilagodbe i strateškog djelovanja. Utjecaj deglobalizacije na razvoj Hrvatske razmotrit ćemo kroz tri aspekta: tehnološki razvoj, gospodarski razvoj i strateške implikacije.

Utjecaj na tehnološki razvoj

Digitalna suverenost. Unutar Europske unije sve je izraženiji trend prema digitalnoj i tehnološkoj samostalnosti. EU promiče razvoj vlastitih kapaciteta u područjima umjetne inteligencije, kvantnih tehnologija, kibernetičke sigurnosti i digitalnih usluga, nastojeći smanjiti ovisnost o američkim i azijskim tehnološkim divovima, tj. osigurati digitalnu suverenost. Za Hrvatsku je to prilika da se postupno pozicionira kao regionalni centar za razvoj i primjenu digitalnih tehnologija, kroz jačanje istraživačkih i razvojnih centara na sveučilištima, poticanje startup ekosustava i povezivanje znanstvene zajednice s industrijom. Međutim, to zahtijeva znatno povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj, koje trenutačno iznosi oko 1,4 % BDP-a, dok je prosjek EU-a iznad 2,2 %, a u tehnološki vodećim državama EU uvelike prelazi i 3 % BDP-a (Sl. 2.). Povećanje javnih i privatnih ulaganja u R&D, uz efikasno korištenje fondova EU i programa poput Horizon Europe i Digital Europe Programme, preduvjet je za tehnološku otpornost i neku vrstu autonomije Hrvatske u novom multipolarnom svijetu.

U tom kontekstu, važnu ulogu imaju visokoobrazovne i istraživačke institucije, osobito tehnički fakulteti hrvatskih sveučilišta koji sve više djeluju kao generatori inovacija i prijenosa znanja u gospodarstvo. Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu (FER) i njegova ustanova Inovacijski centar Nikola Tesla (ICENT) ističu se kao primjer sustavnog pristupa razvoju digitalne i tehnološke infrastrukture (Sl. 3). Nastavit će se razvoj ICENT-a kao ključnog mjesta za suradnju s industrijskim partnerima čiji je razvojni interes usko povezan sa znanstvenim istraživanjima na FER-u i Sveučilištu u Zagrebu. U sklopu toga, ICENT se razvija u smjeru digitalnog inovacijskog središta za prijenos znanja i rezultata istraživanja u industriju i javni sektor. Poseban naglasak stavlja se na potporu istraživačima i razvoju novih tehnoloških poduzeća te inicijativa poput Centra kompetencija za poluvodiče u okviru europske inicijative za čipove. Jedan od važnih programa ICENT-a je i Nuqleus – platforma koja sustavno povezuje istraživače, inženjere i poduzetnike te im pomaže u razvoju inovativnih rješenja i stvaranju održivih deep-tech startupova.

Hrvatska pred izazovima deglobalizacije prosinac 2025.

Sl. 2a. Udio BDP-a za istraživanje i razvoj, 2023 [Izvor EUROSTAT ]

Sl. 2b. Udio BDP-a za istraživanje i razvoj, 2013. – 2023. [Izvor EUROSTAT ]

Za tehnološki razvoj Hrvatske sve veću važnost u digitalnoj transformaciji imaju digitalni inovacijski centri (DIH-ovi) [9], i posebno europski digitalni inovacijski centri (EDIH-ovi) [10] koji djeluju kao središta izvrsnosti za uvođenje i primjenu naprednih digitalnih tehnologija u industriji i javnom sektoru. EDIH-ovi, uz podršku Ministarstva gospodarstva, omogućuju malim i srednjim poduzećima pristup najnovijim tehnologijama, eksperimentalnim okruženjima, edukacijama i savjetodavnim uslugama, čime postaju jedan od ključnih pokretača digitalne transformacije hrvatskog gospodarstva i društva. Njihova je uloga posebno važna u smanjenju tehnološkog jaza između regija i stvaranju mreže partnerstava koja jača nacionalnu digitalnu otpornost.

Na hrvatskim tehničkim fakultetima sve se jasnije nazire pozitivan zamah inovacija i suradnje, što implicira da se stvara čvrst temelj za budući tehnološki napredak zemlje.

Sl. 3. Vrijednosni lanac istraživačko-razvojno-inovacijskog ekosustava (primjer ICENT)

Njihovi centri kompetencija, laboratoriji i partnerski projekti pridonose digitalnoj transformaciji gospodarstva i razvoju visokotehnoloških industrija. Takva umreženost znanstvenih institucija, industrije, (E)DIH-ova i javnog sektora ključna je za stvaranje održivog modela tehnološkog razvoja Hrvatske u razdoblju deglobalizacije. U konačnici, izgradnja digitalne suverenosti ne smije značiti zatvaranje unutar vlastitih granica, nego pametno povezivanje u globalnim tokovima znanja i inovacija. Samo društvo koje digitalnu transformaciju usmjerava prema uključivosti, obrazovanju i općem napretku može istinski ostvariti prednosti nove tehnološke ere – bez gubitka svoje autonomije i identiteta. Deglobalizacija tada ne postaje proces povlačenja, već promišljena potraga za novom ravnotežom – onom u kojoj Hrvatska ne sudjeluje na rubu, nego bliže središtu europske digitalne budućnosti.

Industrija 4.0/5.0 i prilike za reindustrializaciju. Deglobalizacija potiče trendove re-shoringa i friend-shoringa. Taj proces otvara nove mogućnosti za zemlje poput Hrvatske, koje raspolažu kompetentnim tehničkim kadrom, članstvom u Europskoj uniji te geostrateškim položajem. Ako Hrvatska uspije ubrzati digitalnu transformaciju industrije kroz uvođenje automatizacije, robotike, umjetne inteligencije i pametnih sustava upravljanja, može postati privlačna destinacija za razvoj manjih, fleksibilnih i visokotehnoloških proizvodnih pogona. No, to zahtijeva sustavne i koordinirane mjere: razvoj infrastrukture za testiranje i demonstraciju tehnologija (test before invest), povezivanje poduzetnika s istraživačkim institucijama, te prilagodbu obrazovnih programa novim zahtjevima industrijske paradigme 4.0 i nadolazeće 5.0 [11, 12].

U tom procesu ključnu ulogu imaju RTO-i. Njihova je posebnost u posjedovanju i upravljanju razvojno-tehnološkom infrastrukturom – laboratorijima, eksperimentalnim postavima i centrima izvrsnosti – koji omogućuju razvoj, testiranje i prijenos tehnologija u različite gospodarske sektore. Budući da većina malih i srednjih poduzeća u Hrvatskoj nema vlastite razvojne kapacitete, RTO-i postaju njihova vanjska razvojna podrška, omogućujući pristup znanju, tehnologiji i stručnim resursima. Vlada Republike Hrvatske treba razumjeti ulogu RTO-a i poduzeti strateške korake za njihovo osnivanje i podršku [13]

Posebna vrijednost RTO-a je u razvoju tzv. tehnologija opće namjene koje čine osnovu suvremenih industrijskih sustava – računalnih, elektrostrojarskih, komunikacijskih i tehnologija umjetne inteligencije. To su „platformske“ tehnologije široke primjene, čiji se razvoj odvija kroz stalna inkrementalna poboljšanja performansi, efikasnosti i cijene, a istodobno omogućuju transformaciju više sektora gospodarstva.

U Europskoj uniji iza RTO-a čvrsto stoje države koje prepoznaju njihovu stratešku ulogu u tehnološkom razvoju (Fraunhofer Gesellschaft – Njemačka, TNO –Nizozemska, VTT – Fiska, DTI – Danska, AIT – Austrija i dr.). Država pritom djeluje kao inicijalni investitor, ulažući u fizičku i intelektualnu infrastrukturu koju pojedinci i poduzetnici sami ne bi mogli financirati zbog visokih fiksnih troškova i rizika. Takav model kombiniranog javno-privatnog financiranja omogućuje dugoročnu održivost

Hrvatska pred izazovima deglobalizacije prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

RTO-a, čije aktivnosti uključuju ugovorne projekte s industrijom, državne potpore te sudjelovanje u europskim istraživačko-razvojnim programima.

RTO-i svoj rad sve više usmjeravaju prema tehnologijama koje prate Industriju 4.0 te nadolazeću Industriju 5.0 i digitalnu i zelenu tranziciju – tehnologijama koje istodobno unapređuju učinkovitost i štite okoliš, smanjujući utjecaj klimatskih promjena. U posljednjem desetljeću RTO-i preuzimaju i novu, stratešku ulogu –postaju „orkestratori“ i „integratori“ inovacijskih ekosustava, aktivni sukreatori nacionalnih i regionalnih razvojnih politika te nositelji održivih tranzicija, uključujući energetsku, digitalnu i resursnu tranziciju u suradnji s međunarodnim institucijama poput OECD-a.

U Hrvatskoj bi razvoj razvojno-tehnološke infrastrukture trebao biti usko povezan s djelovanjem DIH-ova i EDIH-ova, koji imaju ulogu prijenosnika suvremenih tehnologija u gospodarstvo. Upravo ta kombinacija – RTO-a kao nositelja istraživačke i razvojne izvrsnosti i DIH/EDIH mreže kao pokretača primjene tehnologija u praksi – stvara temelje za novu fazu reindustrializacije Hrvatske. To više nije povratak na staru industrijsku paradigmu, već oblik stvaranja tehnološki suverene, održive i visoko inovativne industrije u kontekstu deglobaliziranog svijeta. Zaključno, deglobalizacija nosi i rizike i prilike. Ona potiče redefiniranje globalnih lanaca vrijednosti i otvara prostor državama koje znaju kombinirati znanje, inovacije i strateško planiranje. Hrvatska mora iskoristiti taj trenutak za izgradnju otpornog, digitalno kompetentnog i inovacijskog gospodarstva, smanjujući ovisnost o uvozu i jačajući vlastite kapacitete. Ključ uspjeha leži u nacionalnom modelu tehnološke suverenosti koji povezuje znanost, industriju i javne politike – modelu koji se oslanja na europske vrijednosti, znanje i održive inovacije. Deglobalizirani svijet neće biti manji, već drukčiji. A samo zemlje koje stvaraju vlastite tehnologije i znanja bit će u njemu istinski suverene.

Utjecaj deglobalizacije na gospodarski razvoj

Hrvatska, kao mala, visoko otvorena ekonomija unutar Europske unije, mora strateški prilagoditi svoju gospodarsku politiku novim okolnostima, posebno u područjima izvoza, turizma, energetike i inovacija [14, 15]. Izvozno orijentirano gospodarstvo. Hrvatska bilježi više od 60 % ukupnog izvoza unutar Europske unije, što znači da je njezino gospodarstvo već snažno usmjereno prema intraregionalnoj trgovini. U uvjetima deglobalizacije, kada globalni tokovi slabe, a regionalni gospodarski blokovi jačaju, ta orijentacija postaje strateška prednost. Jačanje europskih lanaca opskrbe i reindustrijalizacija unutar EU-a otvaraju mogućnosti za hrvatske proizvođače, osobito u sektorima elektrostrojogradnje, prehrambene industrije, energetike i digitalnih rješenja. Međutim, za održiv rast potrebno je povećati tehnološki sadržaj izvoza, diversificirati tržišta unutar Unije i sustavno ulagati u razvoj inovacija koje povećavaju dodanu vrijednost proizvoda.

Turizam i održiva transformacija. Hrvatski turizam snažno ovisi o globalnim kretanjima. Globalne krize, pandemije i geopolitičke napetosti smanjuju broj dolazaka s udaljenih tržišta (posebno iz Azije), ali istodobno povećavaju udio europskih gostiju. Deglobalizacija tako potiče regionalizaciju turističkih tokova, što Hrvatskoj otvara priliku da preusmjeri svoju strategiju prema održivom i visoko kvalitetnom turizmu. Ključni smjer razvoja uključuje digitalizaciju usluga, personalizirana iskustva, integraciju kulturnog i tehnološkog sadržaja, te stvaranje „pametnih destinacija“ koje koriste podatkovne analitike i digitalne platforme. Time bi se smanjila sezonalnost i povećala otpornost turističkog sektora na globalne šokove.

Energetska tranzicija i lokalna samodostatnost. Deglobalizacija dodatno naglašava važnost energetske sigurnosti i samodostatnosti. Hrvatska, zahvaljujući prirodnim resursima – suncu, vjetru, vodi i potencijalu za razvoj zelenog vodika – ima priliku smanjiti ovisnost o globalnim energetskim tokovima i postati dio europske mreže obnovljivih izvora energije. Ulaganja u pametne mreže, pohranu energije, integraciju obnovljivih izvora i lokalne energetske zajednice mogu stvoriti tisuće novih radnih mjesta i povećati konkurentnost gospodarstva. Deglobalizacija, paradoksalno, ubrzava energetsku tranziciju jer potiče države da proizvode energiju bliže potrošnji i smanje rizike uvozne ovisnosti.

Inovacijski ekosustav i prijenos znanja. U novim okolnostima gospodarskog razdruživanja globalnog svijeta, uspješne će biti one države koje brzo internaliziraju znanje i pretvaraju ga u inovacijske i poduzetničke pothvate. Hrvatska raspolaže znatnim znanstvenim i tehnološkim potencijalima, no njihova primjena u praksi još uvijek je ograničena. Kao primjer institucionalnog pristupa jačanju inovacijskog sustava može se istaknuti program Nuqleus (Sl. 4.). Program je usmjeren na poticanje komercijalizacije istraživačkih rezultata i razvoj tehnološki utemeljenih poduzeća, čime predstavlja važan element nacionalne inovacijske infrastrukture. Daljnji napredak zahtijeva institucionalno, financijsko i strateško jačanje sličnih inicijativa kako bi se osigurala njihova integracija u nacionalne razvojne politike. Posebnu ulogu pritom imaju mehanizmi tehnološkog transfera - venture builder modeli i suradnja akademske i poslovne zajednice, koji omogućuju bržu prilagodbu novim tržišnim i tehnološkim okolnostima. U kontekstu deglobalizacijskih procesa, sposobnost učinkovitog prijenosa znanja i razvoja inovacijskih kapaciteta postaje ključan čimbenik konkurentnosti. Hrvatska će, u tom smislu, morati odlučiti hoće li zadržati ulogu promatrača globalnih promjena ili će se pozicionirati kao aktivni sudionik europskog inovacijskog prostora.

Zaključno, deglobalizacija ne mora značiti gospodarski zastoj – naprotiv, može biti poticaj za reindustrijalizaciju, energetski zaokret i pametni rast. Hrvatska ima priliku izgraditi otpornije, digitalno i održivo gospodarstvo, oslanjajući se na regionalnu povezanost unutar EU, lokalne resurse i znanstveni potencijal. Ključ uspjeha leži u strategijskoj integraciji inovacija, gospodarskih sektora i obrazovanja u jedinstvenu viziju dugoročne konkurentnosti.

Hrvatska pred izazovima deglobalizacije prosinac 2025.

Strateške implikacije

Deglobalizacija otvara novu fazu globalnog gospodarskog i političkog poretka u kojoj male otvorene ekonomije, poput Hrvatske, moraju pažljivo uravnotežiti rizike i prilike. Riječ je o procesu koji preoblikuje opskrbne lance, investicijske tokove i tehnološke odnose, a time i dugoročne razvojne politike države. Hrvatska, kao članica Europske unije, mora redefinirati svoje pozicioniranje unutar novog europskog ekonomskog prostora i ujedno jačati vlastitu otpornost.

Balansiranje između rizika i prilika. Deglobalizacija sa sobom nosi rizike skupljeg uvoza, poremećenih lanaca opskrbe i ograničenog pristupa globalnim tržištima. Hrvatska, koja velik dio tehnološke i industrijske opreme uvozi, može se suočiti s rastom troškova i sporijom modernizacijom ako ne razvije alternativne izvore nabave. S druge strane, novi trendovi poput friend-shoringa te EU investicijski fondovi predstavljaju velike prilike. Hrvatska može postati privlačna destinacija za ulaganja unutar europskog tržišta, pod uvjetom da ojača regulatorni okvir, infrastrukturnu spremnost i administrativnu učinkovitost. To zahtijeva jasnu strategiju usklađenu s europskim politikama digitalne i zelene tranzicije. Ulaganja u znanje, istraživanje i inovacije. U uvjetima fragmentacije globalnog tržišta, znanje i inovacije postaju glavni izvori nacionalne otpornosti. Hrvatska mora snažnije ulagati u istraživanje, obrazovanje i inovacijske ekosustave, osobito u područjima koja čine temelj nove industrijske paradigme: umjetna inteligencija, kibernetička sigurnost, energetske tehnologije i biotehnologija. Ova područja nisu samo tehnološki, već i strateški resursi jer određuju stupanj digitalne suverenosti i konkurentnosti države. Sustavno povećanje ulaganja u i istraživanje i razvoj, modernizacija sveučilišta i povezivanje akademske zajednice s gospodarstvom – kroz mehanizme poput tehnoloških i inovacijskih centara, venture buildera i industrijskih istraživačkih projekata – ključni su koraci prema tehnološkoj samostalnosti. Hrvatska

Sl. 4. Deep-tech Venture Builder start up ekosustava (primjer Nuqleus)

bi trebala pratiti primjere manjih, ali inovacijski snažnih država poput Švedske, Finske, Danske, Estonije ili Izraela, koje su digitalnu transformaciju pretvorile u temelj gospodarskog rasta.

Razvoj otpornije, samostalnije ekonomije. Dugoročno gledano, deglobalizacija može djelovati kao katalizator promjena prema otpornijem i manje ovisnom gospodarstvu.

Hrvatska bi se trebala usmjeriti prema modelu razvoja temeljenom na vlastitoj pameti, a ne pretežito na uvozu tehnologije i kapitala. To znači jačanje domaće industrijske baze, poticanje domaćih inovatora i startupova, te razvoj tehnoloških klastera koji povezuju sveučilišta, istraživačke institute i poduzetništvo. Ulaganje u ljudske resurse, digitalne vještine i obrazovne programe koji prate potrebe tržišta rada ključ su dugoročne otpornosti. Snažnija povezanost znanosti, tehnologije i poduzetništva omogućit će Hrvatskoj da ne bude samo korisnik, već i sukreator tehnologije u europskom kontekstu.

Zaključno, strateški odgovor Hrvatske na deglobalizaciju mora biti proaktivan, integriran i usmjeren prema znanju. Umjesto da pasivno reagira na globalne poremećaje, Hrvatska treba razviti vlastiti model pametnog rasta, koji kombinira istraživanje, inovacije i održivu proizvodnju. Takav pristup omogućit će joj da postane relevantan i pouzdan partner unutar Europske unije, ali i stabilna, samosvjesna i tehnološki suverena država u novoj multipolarnoj globalnoj ekonomiji.

Aktivno pozicioniranje unutar

europskog inovacijskog prostora

Deglobalizacija nije jednoznačan ni jednodimenzionalan proces. Ona ima obilježja dugoročnog trenda, jer se temelji na dubokim strukturnim promjenama u geopolitici, ekonomiji i tehnologiji, ali nije kraj globalne povezanosti. Naprotiv, svijet se sve više usmjerava prema novoj fazi globalizacije, u kojoj će postojati više paralelnih i međusobno povezanih sustava. Riječ je o svojevrsnom procesu „reglobalizacije“ – ponovnim oblikovanjem globalnih odnosa u više centara moći. S obzirom na aktualne geopolitičke i ekonomske trendove, sve je vjerojatnije da će američki, kineski, indijski (u bliskoj budućnosti), europski i ruski blok razvijati vlastite norme, tehnološke sustave i trgovinske politike. Umjesto jedinstvenog globalnog tržišta, nastaje mreža povezanih, ali djelomično zatvorenih sustava, u kojoj će male države morati pronaći svoje mjesto kroz pametnu prilagodbu i strateške saveze.

Za Hrvatsku, s obzirom na svoju veličinu i visoku otvorenost prema vanjskim tržištima (posebno prema EU-u), to znači potrebu za aktivnim pozicioniranjem unutar europskog ekonomskog i inovacijskog prostora, uz istodobno jačanje vlastite otpornosti i tehnološke samostalnosti. Deglobalizacija stoga ne mora značiti smanjenje međunarodne suradnje, nego prije svega transformaciju njezinih oblika – od globalne konkurentnosti prema regionalnim i tematskim partnerstvima temeljenima na povjerenju, zajedničkim vrijednostima i sigurnosti opskrbnih lanaca. S obzirom na ključnu ulogu znanosti i obrazovanja za tehnološki i gospodarski

Hrvatska pred izazovima deglobalizacije prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

razvoj i rast te napredak društva, hrvatska znanstvena i inovacijska politika trebala bi sustavno jačati i slijediti neka načela koja su se do sada afirmirala u razvijenijem dijelu svijeta. Neka od njih su kako slijedi.

Jačanje istraživačke i razvojno-tehnološke infrastrukture. Potrebno je osigurati stabilno, predvidivo i dugoročno financiranje sveučilišta, istraživačkih instituta i inovacijskih centara. Samo uz snažnu znanstvenu bazu moguće je smanjiti ovisnost o vanjskim tehnologijama i poticati stvaranje domaćih rješenja.

Razvoj venture builder modela. Treba poticati inicijative poput Nuqleusa, koje omogućuju pretvaranje akademskog znanja u startupove i spin-off poduzeća s globalnim potencijalom. Time se povezuje istraživački sektor s tržištem, jača inovacijski kapacitet i stvaraju nova radna mjesta visoke dodane vrijednosti. Za iskorake u ovome smjeru nužna je izrada zakonodavnog okvira.

Digitalna i tehnološka autonomija. Ulaganje u domaća rješenja za umjetnu inteligenciju, kibernetičku sigurnost, upravljanje podacima i industrijsku automatizaciju presudno je za dugoročnu otpornost. Hrvatska bi trebala aktivno provoditi politike u skladu s europskim regulativama – AI Act, Data Act, NIS2 – te razvijati lokalne kompetencije za njihovu implementaciju.

Povezivanje s gospodarstvom. Uspješna znanstvena politika mora biti integrirana s industrijom i javnom upravom. Model quadruple helix (akademija–industrija–država–društvo) omogućuje prijenos znanja, razvoj zajedničkih projekata i stvaranje inovacijskog okruženja koje donosi konkretne gospodarske učinke.

Ulaganje u ljude. Ključni resurs hrvatskog razvoja su obrazovani i kreativni ljudi. Potrebno je ulagati u obrazovanje, cjeloživotno učenje i prekvalifikacije, uz mjere za zadržavanje domaćih stručnjaka te razvijati ambicije i mehanizme za privlačenje talenata iz inozemstva. Ljudi su temelj svake uspješne tranzicije prema gospodarstvu znanja [20]

Strategija otpornosti. Hrvatska mora definirati nacionalnu strategiju otpornosti na globalne poremećaje – osobito u opskrbi energijom, hranom i sirovinama – te ubrzati zelenu i digitalnu tranziciju. Time se smanjuje ranjivost i povećava sposobnost prilagodbe budućim krizama.

Hrvatska može pretvoriti deglobalizaciju u priliku za ubrzani razvoj ako mudro iskoristi europske instrumente financiranja, ojača vlastitu znanstvenu i inovacijsku bazu te poveže istraživanja s poduzetništvom. Umjesto pasivne prilagodbe promjenama, Hrvatska treba aktivno graditi reglobalizacijski model razvoja – u kojem postaje pouzdani partner u europskim lancima vrijednosti, a istodobno samostalna u ključnim tehnologijama i znanju. Na taj način, deglobalizacija neće značiti zatvaranje, već osnaživanje nacionalne konkurentnosti i stvaranje održivog mjesta Hrvatske u novom globalnom poretku.

I konačno, pokrenimo htijenje u interesu onih koji žele bolju budućnost u svojoj domovini Hrvatskoj.

Literatura

Stiglitz, J. E.: Globalization and Its Discontents. New York: W. W. Norton & Company, 2002.

Tooze, A.: Shutdown: How Covid Shook the World’s Economy. London: Viking, 2023.

Mazzucato, M.: Mission Economy: A Moonshot Guide to Changing Capitalism. London: Allen Lane, 2021.

Mazzucato, M.: Država poduzetnica – Razotkrivanje mitova o javnom nasuprot privatnom, Školska knjiga, 2020.

Perić, N.: Uloga Inovacijskog centra Nikola Tesla u unaprjeđenju primijenjenog istraživanja i razvoja tehnologija, Godišnjak 2021. Akademija tehničkih znanosti Hrvatske, ISSN 1332-3482, str. 347-372.

***The European Green Deal: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri= celex:52019DC0640

Perić, N.: 30 Years of Cooperation between the Croatian Academy of Engineering and Economy, Jubilee Annual 2022-2023 of the Croatian Academy of Engineering, p-p 103-137.

*** Strategija razvoja Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu za razdoblje 2024. – 2028.

***Digital Innovation Hubs - Smart Specialisation Platform (europa.eu)

***European Digital Innovation Hubs: https://digital-strategy.ec.europa.eu/en/activities/ edihs)

Schwab, K.: The Fourth Industrial Revolution, World Economic Forum, Geneva, 2016.

***Industry 5.0 (europa.eu)

Perić, N.: Inovacijski centar Nikola Tesla - Budućnost početka, KIKLOS – KRUG KNJIGE d.o.o., ISBN: 978-953-7992-18-7, 2019.

***Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine (nn.hr)

***Strategija pametne specijalizacije RH do 2029.

Singer, S; Senor, S.: Start-up nacija – Tajna izraelskog ekonomskog čuda, Profil Knjiga, Zagreb, 2009.

Shapira, P. P.; Wessner, C.W.: 21st Century Manufacturing – The Role of the Manufacturing Extension Partnership Program, the National Academies Press, Washington, D.C., 2013.

Perić, N.: Znanstvena i akademska zajednica (ne)spremna na promjene, časopis Perspektive, Zagrebačka inicijativa Vol. 6 (2016), br. 2; str. 61-72.

Perić, N.: Ispit spremnosti za digitalno doba – Tehnološki napredak temelj konkurentne privrede, časopis Perspektive, Zagrebačka inicijativa, Vol. 10 (2020.), br. 3-4, str. 89-102.

Schmidt, E.; Cohen, J.: The New Digital Age – Reshaping the Future of People, Nation and Business, Alfreda A. Knopf, New York, 2013.

Nietzsche, F.: Der Wille zur Macht - Eine Auslegung alles Geschehens, Alfred Kröner Verlag in Leipzig, 1917.

Hrvatska pred izazovima deglobalizacije prosinac 2025.

DEGLOBALIZACIJA

Neizvjesnost

i kolebljivost vode novom ekonomskom poretku

Piše: Ante Gavranović

Tema antiglobalizacije i novog svjetskog ekonomskog poretka izuzetno je bogata i aktualna, posebno u kontekstu geopolitičkih napetosti, deglobalizacijskih tendencija i promjene moći s globalnog Sjevera na globalni Jug. Mnogo je razloga za uspon antiglobalizacije. To se, prije svega, odnosi na nejednakost i koncentraciju bogatstva, deindustrijalizaciju i gubitak radnih mjesta u razvijenim zemljama. Tu su i stalne, vrlo oštre kritike nadnacionalnih organizacija (WTO, IMF, WB).

Procesima deglobalizacije uvelike pomaže geopolitički pomak moći (multipolarni svijet). Uspon Kine, Indije, BRICS-a i globalnog Juga. Oslabljeni utjecaj Zapada i redefiniranje međunarodnih institucija. Klimatske promjene kao izazov globalnom ekonomskom modelu. Zeleni protekcionizam i energetski suverenitet, digitalna globalizacija i tehnološki suverenitet. Kontrola podataka, AI, kibernetička sigurnost. Globalne tehnološke korporacije vs. nacionalni interesi. U tim okolnostima i novonastalim uvjetima postavlja se pitanje je li moguć novi ekonomski poredak, odnosno je li moguć alternativni model? To bi podrazumijevalo lokalizaciju, solidarnu ekonomija, univerzalni temeljni dohodak, a prije svega potrebu za redefiniranjem pojma „razvoja“. To bi obuhvatilo i analizu Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) i koncepta „Velikog resetiranja“, utemeljeno na moći, posebno kritiku Davosa i elitnog odlučivanja u zatvorenim krugovima s naglaskom na pokrete poput Occupy, G20 protesti, alterglobalističke inicijative.

S početkom kolovoza 2025. (carinski rat SAD-a) svijet je krenuo u novi trgovinski poredak koji označava stalni prijelaz s multilateralnog sustava, utemeljenog na pravilima, na bilateralno pregovaranje utemeljeno na moći. Ušli smo u novu fazu koju će i dalje karakterizirati neizvjesnost i kolebljivost na ekonomskom i trgovinskom planu uz ozbiljne, često nepredvidljive geopolitičke potrese. Sve te okolnosti potiču jačanje procesa deglobalizacije, a sve češći su i prosvjedi antiglobalista. Deglobalizacija, proces usporavanja i fragmentacije svjetskih gospodarskih veza, postaje nova paradigma 21. stoljeća. U svijetu obilježenom pandemijom, ratovima,

Neizvjesnost i kolebljivost vode novom ekonomskom poretku

energetskim krizama i sve većim nejednakostima, države pokušavaju skratiti lance opskrbe, vratiti proizvodnju kući i zaštititi ključne sektore. No što to znači za zemlju poput Hrvatske – malu, otvorenu ekonomiju na periferiji Europske unije?

Nakon desetljeća bezrezervne vjere u slobodno tržište, globalnu trgovinu i „nevidljivu ruku“ kapitala, svijet se okreće – prema zatvorenijem, fragmentiranijem, opreznijem modelu. Deglobalizacija – proces usporavanja, pa i preokreta globalne ekonomske povezanosti – postaje nova stvarnost, pogonjena pandemijama, ratovima, tehnološkim rivalstvima i geopolitičkim raskolima. Za mala i otvorena gospodarstva poput Hrvatske, to postavlja ključna pitanja: kako se prilagoditi, može li se izgraditi otpornost i gdje su mogućnosti za ekonomski zaokret?

Priložena tablica pokazuje kakva su predviđanja za promjene u svjetskoj ekonomskoj hijerarhiji narednih 25 i 50 godine. Vidljivo je nazadovanje europskih gospodarstva, gdje samo Njemačka (deveto mjesto) i Ujedinjeno kraljevstvo (deseto mjesto) zadržavaju pozicije među TOP-19 zemalja svijeta. U isto vrijeme predviđa se snažan prodor izvaneuropskih zemalja, napose Indije, Nigerije, Indonezije, Pakistana, Egipta i Brazila. Te izrazite promjene, koje SAD stavljaju tek na treće mjesto po ostvarenom BDP-u, ukazuju na promjenu globalnih tokova svjetske trgovine i, svakako, na novu podjelu ekonomske moći u svjetskim razmjerima.

prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Deglobalizacija i antiglobalizacija

Pojmovi deglobalizacija i antiglobalizacija često se koriste naizmjenično, ali označavaju različite fenomene i pristupe. Ukratko: Deglobalizacija je ekonomski proces koji opisuje usporavanje, smanjenje ili preokret globalne povezanosti, posebno u području trgovine, kapitala, proizvodnih lanaca i tehnologije. Ključne značajke deglobalizacije su: spontani ili planski ekonomski proces – rezultat promjena u politici, tržištu ili geopolitičkim okolnostima (npr. ratovi, pandemije, sankcije). Uključuje skraćivanje opskrbnih lanaca, reindustrijalizaciju, repatrijaciju proizvodnje („reshoring“). Uglavnom je državno vođen ili tržišno induciran – nije nužno politički pokret.

Antiglobalizacija, nasuprot tome, politički je i društveni pokret koji kritizira neoliberalnu globalizaciju zbog njezinih socijalnih, ekoloških i demokratskih posljedica. Ključne značajke: Aktivistički otpor globalnom kapitalizmu, MMF-u, WTO-u, Svjetskoj banci. Kritika eksploatacije rada, narušavanja lokalnih zajednica, zatiranja suvereniteta, ekološke devastacije. Nije protiv globalne povezanosti kao takve, već protiv nepravedne i neodržive globalizacije.

• Deglobalizacija je stanje ili proces – npr. kad lanci opskrbe pucaju.

• Antiglobalizacija je stav – npr. kad ljudi izađu na ulice zbog klimatske nepravde.

Deglobalizacija – kao smanjenje ili usporavanje globalne povezanosti u trgovini, investicijama, tehnologiji i lancima opskrbe – ne događa se slučajno. Ona je odgovor na kombinaciju geopolitičkih, ekonomskih, tehnoloških i društvenih promjena koje su pokazale da neoliberalna globalizacija ima ozbiljne slabosti. Evo najvažnijih razloga zbog kojih dolazi do deglobalizacije:

1. Geopolitičke napetosti i fragmentacija svijeta. Primjeri: Rat u Ukrajini → sankcije Rusiji, energetska kriza. SAD-Kina rivalstvo → trgovinski rat, tehnološki

Glavni uzroci deglobalizacije (ilustrativni prikaz)

Pad povjerenja u globalne institucije

Geopolitičke napetosti

Tehnološke promjene

Zelena tranzicija

Ekonomski nacionalizam

Pandemija COVID-19

sukobi. Iran, Bliski istok → nesigurnost u opskrbi energentima. Posljedica: Zemlje ne žele više ovisiti o potencijalnim protivnicima (npr. EU o ruskom plinu, SAD o kineskim čipovima). Poticanje domaće proizvodnje i regionalnih lanaca opskrbe.

2. Pandemija COVID-19. Što se dogodilo: Globalni lanci opskrbe su se urušili – nije bilo maski, lijekova, elektroničkih komponenti. Pokazala se ranjivost „justin-time“ modela i ekstremne međuzavisnosti. Posljedica: Počeo je trend „reshoringa“ (vraćanja proizvodnje kući) i diversifikacije dobavljača. Države su počele razmišljati o strateškim zalihama i industrijskoj suverenosti.

3. Ekonomski nacionalizam i populizam. Trend: Nakon financijske krize 2008., globalizacija se sve više povezuje s nejednakošću, deindustrijalizacijom i nesigurnošću rada. Političari koriste protekcionističku retoriku: „America First“, „Buy European“, „Samo domaće“. Posljedica: Povećanje carina, subvencija domaćoj industriji, ograničavanje stranih ulaganja. Slabljenje WTO-a i trgovinskih sporazuma.

4. Zelena tranzicija i klimatske politike. Problem: Proizvodnja „zelenih“ tehnologija (baterije, solari, rijetki metali) koncentrirana je u nekoliko zemalja (npr. Kina). Posljedica: EU i SAD žele vlastite kapacitete za kritične sirovine, energetsku opremu i zelene tehnologije. Deglobalizacija služi kao alat za ekološku sigurnost i niskougljični razvoj.

5. Tehnološke promjene (automatizacija, 3D printanje). Novi trendovi: Automatizacija smanjuje potrebu za jeftinom radnom snagom u dalekim zemljama. 3D printanje i lokalna proizvodnja omogućuju decentralizaciju. Posljedica: Nema više nužde za globalnim preseljenjem proizvodnje u zemlje s niskim plaćama. Tehnologija podupire lokalizaciju i skraćivanje lanaca.

6. Pad povjerenja u globalne institucije. Problemi: WTO, MMF, Svjetska banka sve manje upravljaju globalnim procesima. Više nema političkog konsenzusa o „slobodnoj trgovini bez granica“. Posljedica: Države vode vlastitu ekonomsku politiku. Regionalni blokovi (EU, BRICS, ASEAN) zamjenjuju globalna rješenja. Ukratko, deglobalizacija je reakcija na ranjivosti i nepravde globalizacije. Umjesto jednog globalnog tržišta, svijet ide prema fragmentiranim blokovima, strateškoj autonomiji i lokalnijim rješenjima.

Hrvatska na rubu deglobalizacije – Prilika ili prijetnja?

Deglobalizacija, proces usporavanja i fragmentacije svjetskih gospodarskih veza, postaje nova paradigma 21. stoljeća. U svijetu obilježenom pandemijom, ratovima, energetskim krizama i sve većim nejednakostima, države pokušavaju skratiti lance opskrbe, vratiti proizvodnju kući i zaštititi ključne sektore. No što to znači za zemlju poput Hrvatske – malu, otvorenu ekonomiju na periferiji Europske unije?

Neizvjesnost i kolebljivost vode novom ekonomskom poretku prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Nakon desetljeća bezrezervne vjere u slobodno tržište, globalnu trgovinu i „nevidljivu ruku“ kapitala, svijet se okreće – prema zatvorenijem, fragmentiranijem, opreznijem modelu. Deglobalizacija – proces usporavanja, pa i preokreta globalne ekonomske povezanosti – postaje nova stvarnost, pogonjena pandemijama, ratovima, tehnološkim rivalstvima i geopolitičkim raskolima. Za mala i otvorena gospodarstva poput Hrvatske, to postavlja ključna pitanja: kako se prilagoditi, može li se izgraditi otpornost i gdje su mogućnosti za ekonomski zaokret?

Glavni uzroci deglobalizacije i njihov utjecaj na Hrvatsku

Geopolitičke napetosti

Pandemija COVID-19

Ekonomski nacionalizam

Zelena tranzicija

Tehnološke promjene

Pad povjerenja u institucije

Utjecaj na Hrvatsku (1 = slab, 5 = jak)

1. Hrvatska i globalizacija: ovisnost bez otpornosti

Od devedesetih godina Hrvatska se postupno integrirala u svjetsku ekonomiju: liberalizacijom trgovine, privatizacijom, ulaskom u WTO, zatim EU. No ta je integracija bila asimetrična – Hrvatska uvozi tehnologiju, kapital i gotove proizvode, a izvozi sirovine, poluproizvode i, sve češće – ljude. Rezultat: visoka uvozna ovisnost, slaba industrijska baza, ovisnost o turizmu i doznakama iz inozemstva.

2. Deglobalizacija kao izazov za Hrvatsku

U novom globalnom kontekstu, Hrvatska se suočava s nekoliko prijetnji:

• Pucanje globalnih lanaca opskrbe → manjak sirovina i repromaterijala (npr. prehrambena industrija, farmacija).

• Rast cijena energije i hrane → udar na standard građana.

• Geopolitička nestabilnost → smanjenje ulaganja i trgovine s nestabilnim regijama.

• Pritisak na reindustrijalizaciju → ali bez jasne strategije i radne snage.

Deglobalizacija tjera države da same proizvode ono što im je ključno. No Hrvatska je, paradoksalno, odustala od vlastite proizvodnje – od industrije do hrane –upravo u trenutku kad je samodostatnost postala globalna valuta.

3. Prilike koje Hrvatska (još) ne koristi

Unatoč izazovima, deglobalizacija otvara i prilike: Kraći opskrbni lanci: Europske tvrtke traže bliže lokacije za proizvodnju – Hrvatska bi mogla privući investicije u elektroniku, farmaciju, obradu hrane. Energetska tranzicija: obnova brodogradilišta za zelene tehnologije, solarna industrija. Zelena i digitalna reindustrijalizacija: kroz EU fondove moguće je izgraditi novu vrstu industrije – modernu, održivu, pametnu. Međutim, za to je potrebna državna strategija, obrazovni sustav usklađen s novim potrebama i volja za smanjenje uvozne ovisnosti.

4. Turizam pod pritiskom: ranjivost deglobaliziranog svijeta. Hrvatska ekonomija izrazito ovisi o turizmu – gotovo 20% BDP-a dolazi iz tog sektora. No upravo je turizam najosjetljiviji na krize: pandemije, ratove, energetske nestabilnosti, klimatske promjene. U deglobaliziranom svijetu turizam više nije jamac stabilnosti – već faktor ranjivosti. To dodatno naglašava potrebu za diversifikacijom gospodarstva.

5. Između periferije i prilike: gdje je hrvatska politika? Hrvatska zasad nema jasnu poziciju prema deglobalizaciji – ni kao prijetnji ni kao prilici. Strategije se donose parcijalno, uglavnom u skladu s EU regulativama, a ne nacionalnim interesima. Bez strateškog promišljanja, postoji opasnost da će Hrvatska u deglobaliziranom svijetu postati još marginalnija – tržište bez industrije, skladište bez proizvodnje, zemlja izvoza radne snage.

Nova prilika za redefiniranje razvoja.

Deglobalizacija ne mora biti loša vijest. Za Hrvatsku to može biti šansa da konačno okrene razvoj prema unutra – da se fokusira na samodostatnost, kvalitetnu proizvodnju, otpornost i pametnu industriju. No za to je potreban novi ekonomski narativ, izvan logike turizma i uvoza. Pitanje je: hoće li Hrvatska čekati da joj se budućnost dogodi – ili će je početi planirati?

Globalne pukotine i lokalne posljedice

Deglobalizacija ne dolazi preko noći. Ona je reakcija na krhkost globaliziranih sustava – od lanaca opskrbe koji pucaju pod pritiskom, preko energetske ovisnosti, do političkih napetosti koje utječu na sigurnost i stabilnost.

Hrvatska, kao visoko uvozno ovisna zemlja s naglašenim osloncem na turizam, osobito je ranjiva na te šokove. Uvezeni inflatorni pritisci, poremećaji u nabavi sirovina, nepostojane cijene energije i rastući troškovi rada stvaraju dodatne tenzije u gospodarstvu koje već desetljećima pati od deindustrijalizacije i odljeva radne snage.

i kolebljivost vode novom ekonomskom poretku prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Turizam pod povećalom: komparativna prednost ili

strateška slabost?

S više od 20% BDP-a koji dolazi iz turizma, Hrvatska se u globalnoj podjeli rada smjestila kao sezonski servis europskog tržišta. U deglobaliziranom svijetu – u kojem su poremećaji česti, putovanja ograničena, a klimatski ekstremi sve prisutniji – takva ovisnost postaje izvor nestabilnosti, a ne sigurnosti. Turizam, koliko god bio važan, ne može biti temelj dugoročne otpornosti. Hrvatska treba diversifikaciju, a deglobalizacija otvara prostor upravo za to – povratak industriji, jačanje prehrambene samodostatnosti, razvoj zelene i digitalne ekonomije.

Novi kontekst, stare slabosti

Deglobalizacija podrazumijeva repatrijaciju proizvodnje, jačanje regionalnih opskrbnih lanaca, energetsku tranziciju i stvaranje strateških zaliha. Europska unija kroz zelene i digitalne planove financiranja potiče upravo takve procese.

Hrvatska, međutim, ulazi u tu fazu s ozbiljnim ograničenjima:

• Slaba industrijska baza (prerađivačka industrija čini tek oko 10–12% BDP-a).

• Nedostatak kvalificirane radne snage (zbog demografije i iseljavanja).

• Institucionalna sporost i ovisnost o EU fondovima, bez jasne razvojne vizije.

U ovom trenutku Hrvatska ne koristi potencijal skraćenih lanaca opskrbe koji bi je, zbog geografske blizine velikim tržištima i članstva u EU-u, mogli pretvoriti u čvorište srednjoeuropske proizvodnje.

Prilika za reindustrijalizaciju?

Upravo u okolnostima deglobalizacije Hrvatska ima priliku za ponovni razvoj industrije – ali ne po starom modelu. Riječ je o novoj, „pametnoj“ industriji: energetski učinkovitoj, tehnološki naprednoj, zelenoj i orijentiranoj na dodanu vrijednost.

Sektori poput: farmaceutike i biotehnologije, obrada hrane i drva, elektronike, mehatronike, brodogradnje za zelene tehnologije mogu postati temelji otpornog gospodarstva, ako postoji politička volja i strateško usmjeravanje.

Treba shvatiti da deglobalizacija nije privremeni šok – to je strukturna promjena globalnog okvira. Zemlje koje se ne prilagode bit će izložene nestabilnosti, uvoznoj inflaciji i tehnološkom zaostajanju. Hrvatska, s neiskorištenim potencijalom, nalazi se pred izborom: ostati pasivna periferija europske ekonomije ili iskoristiti trenutak za novi razvojni smjer.

Kao i mnogo puta dosad, ključno pitanje ostaje – postoji li politička hrabrost za promjenu.

MENADŽMENT I IZAZOVI GLOBALIZACIJE

Deglobalizacija kao korektivni

proces

Dok globalizacija nastoji uspostaviti zajednički prostor razmjene, ujednačenih pravila i univerzalističkih vrijednosti, deglobalizacija vraća pozornost na lokalno, partikularno i nacionalno, reafirmirajući vrijednost blizine, tradicije i samoodrživosti (Appadurai, 2020). Deglobalizaciju možemo shvatiti i kao korektivni proces: svojevrsni povratak ravnoteži između homogenizirajuće sile globalnog tržišta i heterogenih identiteta zajednica. Međutim, takav proces nije lišen opasnosti: zatvaranje u nacionalne okvire može voditi fragmentaciji, sukobima i gubitku sposobnosti zajedničkog rješavanja globalnih izazova, poput klimatskih promjena ili migracija.

Pišu: Prof. dr. sc. Darko Tipurić1 i izv. prof. dr. sc. Ivana Kovač2

Summary

While globalization seeks to establish a common space of exchange, uniform rules and universalistic values, deglobalization returns attention to the local, particular and national, reaffirming the value of proximity, tradition and self-sustainability (Appadurai, 2020). Deglobalization can also be understood as a corrective process: a kind of return to balance between the homogenizing force of the global market

1 Autor Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista; Ekonomski fakultet Zagreb.

2 Autorica je Članica Glavnog odbora Hrvatskog društva ekonomista; Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

and the heterogeneous identities of communities. However, such a process is not without its dangers: closure in national frameworks can lead to fragmentation, conflicts and the loss of the ability to jointly solve global challenges, such as climate change or migration.

1. Fenomen deglobalizacije i novi poslovni ambijent

Deglobalizacija označava proces postupnog pomaka prema manje povezanom svijetu, u kojem ponovno jača uloga nacionalnih država, naglasak se stavlja na lokalna rješenja, a granice se iznova učvršćuju, u jasnom kontrastu s razdobljem obilježenim dominacijom globalnih institucija, međunarodnih sporazuma i slobodnog kretanja ljudi, kapitala i ideja. Drugim riječima, riječ je o slabljenju intenziteta međunarodnih veza i integracijskih procesa, osobito u gospodarskoj sferi.

Premda se najčešće opisuje kao suprotnost globalizaciji, deglobalizacija nije tek njezina zrcalna slika: ona se može manifestirati u različitim dimenzijama: ekonomskoj, tehnološkoj, političkoj ili kulturnoj. Povijest bilježi niz takvih valova, primjerice između dva svjetska rata ili nakon globalne financijske krize 2008. godine.

Aktualne deglobalizacijske trendove pokrenulo je nekoliko ključnih faktora. Pandemija COVID-19 dovela je do zatvaranja granica, poremećaja u opskrbnim lancima i razotkrivanja ranjivosti pretjerane ovisnosti o udaljenim dobavljačima. Potom su uslijedile geopolitičke napetosti – od trgovinskih ratova, poput onog između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, do rata u Ukrajini – koje su dodatno osnažile protekcionističke diskurse i rezultirale uvođenjem novih prepreka međunarodnoj razmjeni. Paralelno s time, globalno gospodarstvo suočilo se s valom inflacije, rastom cijena energenata te sve snažnijim pritiscima dekarbonizacije. Sve navedeno natjeralo je države i poduzeća da preispitaju dosadašnji model maksimiziranja učinkovitosti kroz složene globalne lance vrijednosti te da se usmjere prema jačanju otpornosti, sigurnosti opskrbe i nacionalne samodostatnosti.

Dok globalizacija nastoji uspostaviti zajednički prostor razmjene, ujednačenih pravila i univerzalističkih vrijednosti, deglobalizacija vraća pozornost na lokalno, partikularno i nacionalno, reafirmirajući vrijednost blizine, tradicije i samoodrživosti (Appadurai, 2020). Deglobalizaciju možemo shvatiti i kao korektivni proces: svojevrsni povratak ravnoteži između homogenizirajuće sile globalnog tržišta i heterogenih identiteta zajednica. Međutim, takav proces nije lišen opasnosti: zatvaranje u nacionalne okvire može voditi fragmentaciji, sukobima i gubitku sposobnosti zajedničkog rješavanja globalnih izazova, poput klimatskih promjena ili migracija. Živimo u vremenu velikih promjena. Granice se ponovno podižu, i fizičke i digitalne, dok nacionalni interesi sve češće prevladavaju nad logikom ekonomske učinkovitosti. Nekada se podrazumijevalo da poduzeće može „poslovati bilo gdje ako slijedi pravila“, što je potaknulo masovne offshoring strategije, odnosno premještanje proizvodnje u zemlje s nižim troškovima (Gereffi, 2018). Taj je svijet sada u nestajanju.

Deglobalizacija kao korektivni proces

Umjesto njega jača svijest o geopolitičkim rizicima i ekonomskoj suverenosti: države otvoreno pozivaju kompanije da ključne proizvodne kapacitete vrate u domicilne ili premjeste u prijateljske zemlje, protekcionizam više nije tabu, a globalni lanci opskrbe skraćuju se i diversificiraju radi sigurnosti opskrbe (Lund i sur., 2020). Drugim riječima, ono što se do jučer smatralo paradigmom pametnog poslovanja, kao što su maksimalna internacionalizacija i specijalizacija, danas se promatra kroz prizmu nacionalne sigurnosti i strateške autonomije.

Suvremeni val deglobalizacije dodatno se očituje u recentnim politikama američkog predsjednika Donalda Trumpa. Njegova administracija jasno je signalizirala otklon od logike slobodne trgovine prema doktrini „recipročne trgovine“ i zaštite nacionalne proizvodnje. U okviru tzv. Liberation Day Tariffs (2025.) uvedene su jedinstvene carine od najmanje 10 % na gotovo sav uvoz, s višim stopama prema zemljama s kojima Sjedinjene Američke Države ostvaruju najveći deficit. Uz to, uvedene su i tarife od 25 % na robu iz Kanade i Meksika, što je dodatno redefiniralo odnose čak i s najbližim partnerima. Korištenjem ovlasti prema International Emergency Economic Powers Act (IEEPA), Trump je trgovinski deficit proglasio „nacionalnim izvanrednim stanjem“, čime je opravdao široko protekcionističko djelovanje. Ove mjere naglašavaju stratešku autonomiju i ekonomski suverenitet, pri čemu nacionalna sigurnost postaje središnji kriterij oblikovanja trgovinske politike. Stvari se na tom planu mijenjaju iz dana u dan, s novim carinskim stopama i sporazumima (npr. s EU) u kojima se jasno reflektira odnos snaga, odnosno moć. Trumpova trgovinska agenda je paradigmatski primjer deglobalizacije: globalni opskrbni lanci skraćuju se i restrukturiraju, protekcionizam više nije tabu, a ekonomska učinkovitost podređuje se logici političke moći i nacionalnog interesa.

Važno je, međutim, naglasiti da deglobalizacija ne znači potpuni prekid globalnih tokova preko noći. Svijet je i dalje isprepleten snažnije nego ikada, što pokazuje rast globalne razmjene podataka i digitalne povezanosti. Stoga neki analitičari radije govore o „usporenoj globalizaciji“ ili slowbalization nego o potpunom povratku unatrag (Altman, 2023; Irwin, 2020). Primjerice, globalna trgovina robom nakon 2010. rasla je po stopi od oko 3 % godišnje, dvostruko sporijoj nego u prethodnim desetljećima (Svjetska banka, 2022), dok udio svjetskog izvoza u BDP-u stagnira ili pada (MMF, 2023). Istodobno, međunarodni protok podataka i digitalnih usluga doživio je eksplozivan rast, a mreža međunarodnih opskrbnih lanaca nije se raspala. Štoviše, u Europi broj poduzeća uključenih u globalne lance opskrbe nastavio je rasti i nakon pandemije, što pokazuje da globalizacija mijenja svoj oblik, ali ne nestaje u potpunosti.

Za menadžere i donositelje odluka to znači da je era neupitne globalne ekspanzije završena; umjesto nje nastupa doba nepredvidljivosti, gdje upravljanje zahtijeva nove strategije utemeljene na otpornosti, fleksibilnosti i višedimenzionalnom promišljanju rizika.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

2. Međunarodne usporedbe: kako različite ekonomije i poduzeća odgovaraju na promjene?

Deglobalizacija se ne odvija uniformno, već poprima različite oblike ovisno o veličini gospodarstva, sektorskoj strukturi i osjetljivosti na vanjske šokove. Velike ekonomije, poput Sjedinjenih Američkih Država ili Kine, raspolažu većim kapacitetima za aktivno korištenje protekcionističkih instrumenata te poticanje domaće potražnje kako bi preusmjerile globalne tokove. Sjedinjene Države u posljednjem su desetljeću, osobito kroz politike usmjerene protiv Kine, uvele carine, regulatorna ograničenja i subvencije kako bi potaknule reshoring (povratak proizvodnje u domovinu) i friendshoring (premještanje opskrbnih lanaca u zemlje saveznice) u strateški važnim industrijama poput poluvodiča, farmaceutike i obnovljivih izvora energije. Kao rezultat, udio Kine u ukupnom američkom uvozu smanjen je s 21,6 % u 2017. na 16,5 % u 2022. godini (US Census Bureau, 2023).

Međutim, ukupni obujam trgovine nije se smanjio: vrijednost američkog uvoza iz Kine u apsolutnim iznosima porasla je s približno 505 mlrd. USD u 2017. na 531 mlrd. USD u 2022. (USITC, 2023). Istodobno je došlo do djelomičnog preusmjeravanja dobavnih lanaca prema zemljama poput Vijetnama, Meksika, Tajvana i Indije, čime se oblikuje nova geografija globalne proizvodnje. Ipak, riječ nije o potpunom prekidu veza, nego prije o reorganizaciji i fragmentaciji globalne trgovine: kineski dobavljači i dalje ostaju uključeni, često posredno, kroz ulaganja u treće zemlje poput Vijetnama, pa se i „premještene“ proizvodnje u velikoj mjeri oslanjaju na kineske inpute. Menadžeri globalnih kompanija moraju stoga prilagoditi strategije opskrbe: diversificirati nabavu na više izvora i regija te pratiti geopolitičke promjene koje mogu utjecati na troškove i dostupnost ključnih komponenata.

Europa se nalazi u svojevrsnoj dvojnosti između globalizacijskih i regionalizacijskih procesa. Europska unija i dalje je jedno od najotvorenijih gospodarstava svijeta: udio izvoza i uvoza u BDP u EU nije doživio nagli pad poput onoga na globalnoj razini. Štoviše, broj europskih poduzeća uključenih u globalne lance opskrbe kontinuirano raste: više od milijun tvrtki u EU sudjeluje u uvozno-izvoznim aktivnostima, što predstavlja rekordne razine čak i u razdoblju pandemijskih poremećaja. Dodatno, najnoviji podaci Eurostata pokazuju da je EU u 2024. ostvarila značajan trgovinski suficit u robnoj razmjeni s ostatkom svijeta, koji je porastao s 34 milijarde eura u 2023. na 147 milijardi eura u 2024. godini. Paralelno s time, uslužni sektor i digitalna trgovina dobivaju na važnosti u međunarodnim tokovima i zapošljavanju, što pokazuje da globalno poslovanje za mnoge europske firme i dalje nema pravu alternativu.

Unatoč toj otvorenosti, europska politika posljednjih se godina sve više usmjerava prema konceptu „strateške autonomije“ odnosno ideji da EU mora ojačati otpornost vlastitih opskrbnih lanaca i smanjiti ovisnost o nestabilnim vanjskim dobavljačima. To uključuje inicijative za razvoj domaće proizvodnje u strateškim sektorima poput poluvodiča (European Chips Act), baterija i obnovljivih izvora energije (Europska

Deglobalizacija kao korektivni proces

komisija, 2023). Pritom se jasno reflektiraju naučene lekcije iz kriza, bilo da se radi o energetskoj ovisnosti o Rusiji ili o sirovinskoj ovisnosti o Kini. Rat u Ukrajini dodatno je ubrzao ova promišljanja, jer je EU suočen s nužnošću diversifikacije energetskih izvora i jačanja sigurnosnih kapaciteta. Istodobno, odnosi s SAD-om osciliraju između suradnje i latentnih napetosti: dok transatlantsko savezništvo jača u sigurnosnoj i vojnoj dimenziji, u ekonomskoj sferi postoji zabrinutost zbog američkih protekcionističkih politika i subvencija (npr. Inflation Reduction Act), koje mogu ugroziti europske industrijske interese. S Kinom, pak, EU vodi politiku „de-riskinga“, pokušavajući zadržati pristup najvećem azijskom tržištu, ali uz ograničavanje strateške ovisnosti o kineskim tehnologijama i sirovinama.

Europski položaj možemo razumjeti kao pokušaj balansiranja između univerzalizma i partikularizma. Upravo ta napetost oblikuje prostor djelovanja menadžera i donositelja odluka: globalno tržište i dalje ostaje ključno, ali se poslovne i političke strategije sve više određuju kroz prizmu otpornosti, sigurnosti i ravnoteže između ekonomskog univerzalizma.

Mala otvorena gospodarstva posebno su izložena rizicima deglobalizacije. Slična se situacija uočava i u brojnim tržištima u nastajanju: mnoge su zemlje u razvoju posljednjih desetljeća, oslanjajući se na globalizaciju i izvoz prema bogatim tržištima, ostvarivale ubrzani rast i proces konvergencije prema razvijenim državama. Međutim, usporavanje trgovinskih tokova nakon 2008. godine usporilo je taj trend, a deglobalizacija danas prijeti daljnjim slabljenjem rasta i fiskalnih prihoda, što otvara pitanje redefiniranja razvojnih modela.

Primjer Hrvatske pokazuje složenost tog izazova za male članice EU. Hrvatsko gospodarstvo snažno je oslonjeno na vanjsku potražnju, osobito u sektorima poput turizma, transporta i izvozne industrije (npr. farmaceutike, električne opreme i prehrambenih proizvoda). Deglobalizacija može povećati ranjivost tih sektora kroz prekide u opskrbnim lancima, rast cijena energenata i potencijalno smanjenje potražnje na glavnim tržištima poput Njemačke i Italije. Hrvatska, zahvaljujući geostrateškom položaju, članstvu u europodručju i Schengenu, te relativno konkurentnim troškovima u odnosu na zapadnu Europu, može profitirati od relokacije određenih industrija. No, konkurencija je jaka: srednjoeuropske zemlje već imaju etablirane pozicije u globalnim vrijednosnim lancima, posebice u automobilskoj i baterijskoj industriji. Dodatno, rat u Ukrajini stvara i rizike i prilike. Negativno djeluje na sigurnost opskrbe energijom i na investicijsku percepciju regije, ali istovremeno otvara mogućnost uključivanja hrvatskih poduzeća u budući investicijski ciklus obnove Ukrajine.

U tom kontekstu, ključna pitanja za Hrvatsku su: može li svoju poziciju male otvorene ekonomije preoblikovati u prednost kroz integraciju u europske regionalne lance vrijednosti, te hoće li uspjeti stvoriti atraktivno poslovno okruženje temeljeno na kvalificiranoj radnoj snazi, pouzdanoj infrastrukturi i stabilnim institucijama.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Ako globalizacija predstavlja horizont univerzalne uključenosti, a deglobalizacija povratak partikularizmu i samoodrživosti, male zemlje ne mogu potpuno birati između ta dva ekstrema – one se moraju stalno kretati na granici između otvorenosti prema svijetu i očuvanja vlastite otpornosti. Upravo u toj „liminalnoj poziciji“ kriju se i izazovi i šanse: dok prijeti marginalizacija, istodobno se otvara mogućnost kreativnog pozicioniranja u novoj globalnoj i regionalnoj geopolitičkoj arhitekturi.

Ukratko, deglobalizacija nema jedinstven učinak: velike sile je uglavnom pokušavaju iskoristiti za vlastite interese (često na štetu partnera), srednje i manje ekonomije traže ravnotežu između otvorenosti i zaštite, dok poslovni sektor globalno preusmjerava strategije kako bi ostao agilniji u novoj strukturi svjetske trgovine.

3. Prilagodba menadžmenta: novi izazovi i strategije

u doba deglobalizacije

Deglobalizacija nije prolazna pojava, već duboka strukturna promjena koja mijenja način na koji kompanije upravljaju poslovanjem i oblikuju strategiju (Rodrik, 2023). Menadžment stoga mora evoluirati, od vrhovnih rukovoditelja do operativnih timova, kako bi poslovanje ostalo održivo i konkurentno u novim, fragmentiranim uvjetima globalne ekonomije. Ključne promjene mogu se uočiti na nekoliko razina.

Opskrbni lanci i proizvodnja. Tradicionalno je menadžment posljednjih desetljeća slijedio paradigmu globalne optimizacije troškova, s naglaskom na just-in-time proizvodnju, minimalne zalihe i oslanjanje na globalno najkonkurentnije dobavljače. No, u uvjetima deglobalizacije taj model nosi prevelike rizike od prekida. Zato se kompanije sve češće okreću strategijama just-in-case odnosno održavanju većih zaliha kritičnih inputa i diversifikaciji dobavnih pravaca. Trendovi pokazuju da poduzeća premještaju proizvodnju bliže domicilnom tržištu ili u politički pouzdanije zemlje, često žrtvujući dio ušteda radi otpornosti. Primjer su proizvođači automobila i elektronike u SAD-u koji smanjuju ovisnost o Kini, ali povećavaju uvoz iz Meksika, Vijetnama ili Tajvana. Menadžeri nabave moraju razvijati „plan B“ za dobavljače ključnih komponenti i kontinuirano pratiti geopolitička zbivanja, uključujući tarife, sankcije i zatvaranje granica. Fokus se, dakle, pomaknuo s isključive efikasnosti na ravnotežu između efikasnosti i sigurnosti opskrbe. Strategija tržišta i marketing. U doba globalizacije ideal je bio „svijet kao jedno tržište” tj. standardizirani proizvodi za globalnog potrošača, uz minimalne lokalne prilagodbe. Danas je takav pristup rizičan: potrošački ukusi i regulative sve se više fragmentiraju po državama i regijama. Menadžment mora djelovati „glokalno”: zadržati globalnu viziju, ali prilagoditi ponudu lokalnim zahtjevima. Menadžeri marketinga sve češće oblikuju više različitih narativa brenda prilagođenih pojedinim tržištima umjesto jedne globalne kampanje. Deglobalizacija time potiče redefiniranje tržišnih prioriteta: umjesto politike „ući na što više tržišta”, važno je „odabrati prava tržišta” i na njima izgraditi dublje prisustvo i povjerenje.

Deglobalizacija kao korektivni proces

Organizacijska struktura i upravljanje ljudskim resursima. Globalizacija je promovirala centralizirane organizacije s jedinstvenim sustavima i korporativnim politikama diljem svijeta. No, u fragmentiranom okruženju raste potreba za decentralizacijom i fleksibilnošću. Lokalni timovi trebaju autonomiju da reagiraju na regulatorne i tržišne promjene, dok centralni menadžment djeluje više kao koordinator koji usklađuje globalne ciljeve s lokalnim strategijama. Kako se offshoring smanjuje, mnoge funkcije vraćaju se bliže domicilnom tržištu. Time nastaju nove uloge, primjerice u IT sektoru i korisničkoj podršci, gdje se sada zapošljava lokalni talent, što zahtijeva ulaganja u obrazovanje i prekvalifikacije. Automatizacija, robotika i digitalni alati poput AR/VR rješenja postaju ključni za nadomjestak nedostatka jeftine radne snage (World Economic Forum, 2024). Upravljanje ljudskim resursima stoga se pretvara u stratešku funkciju za izgradnju lokalnih timova budućnosti.

Odnosi s dionicima i vladama. Jedna od najdramatičnijih promjena jest porast uloge politike i javnosti u poslovanju. U globaliziranom svijetu odnosi s vladama i zajednicom bili su u drugom planu, dok su danas kompanije često pogođene geopolitičkim odlukama izvan njihove kontrole. Menadžment mora proaktivno upravljati odnosima s dionicima: ne samo s kupcima i dobavljačima, već i s državnim tijelima, medijima i civilnim društvom. Upravljanje dionicima odnosno interesnoutjecajnim skupinama dobiva novu dimenziju: reputacija i legitimnost postaju osiguranje od budućih kriza. U industrijama osjetljivima na regulaciju (farmacija, energetika, telekomunikacije), kompanije sve češće nastupaju kroz sektorske udruge kako bi zajednički utjecale na regulatorne odluke.

Upravljanje rizicima i strateško planiranje. U doba deglobalizacije upravljanje rizicima prelazi iz operativne u stratešku razinu. Geopolitički i regulatorni rizici više nisu marginalni, već ključni faktori poslovnog opstanka. Menadžment mora predviđati scenarije poput trgovinskih ratova, zabrana izvoza kritičnih sirovina ili prekida opskrbnih lanaca – a pandemija je pokazala da i nezamislivi scenariji mogu postati stvarnost. Uspješne kompanije u svoje planiranje ugrađuju različite geopolitičke scenarije, razvijaju krizne planove i koriste digitalne alate za praćenje rizika u stvarnom vremenu (EY, 2024).

Kao što je u tablici 1. prikazano, menadžment u uvjetima deglobalizacije usmjeren je na otpornost, agilnost i lokalnu prilagodbu, nasuprot dosadašnjem imperativu jedinstvene globalne efikasnosti. Naravno, konkretna primjena ovih načela ovisi o sektoru i veličini poduzeća: npr. tehnološke kompanije možda će i dalje morati djelovati globalno (jer talent i tržišta su globalni), ali će i one diversificirati gdje proizvode hardver ili s kim dijele osjetljive podatke.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Tablica 1. Razlike u poslovnim strategijama i menadžerskim pristupima u globalizacijskim i deglobalizacijskim uvjetima

Aspekt upravljanja

Opskrbni lanac

Globalizacija – do 2020 (hiperefikasnost)

Offshoring u udaljene zemlje

radi nižih troškova; lean lanac uz minimalne zalihe; jedan glavni dobavljač za svaku komponentu.

Tržišna strategija

Organizacijska struktura

Globalna ekspanzija kao prioritet; standardizirani proizvodi za sva tržišta; globalni marketing i brend.

Centralizirano odlučivanje; jedinstvena korporativna kultura i sustavi globalno; outsourcing potpornih funkcija radi uštede.

Ljudski resursi Iskorištavanje jeftine radne snage globalno; preseljenje proizvodnje gdje je rad najjeftiniji; offshoring IT i administrativnih poslova.

Odnosi s vladom i zajednicom

Upravljanje rizicima

Oslanjanje na međunarodne sporazume i multilateralna pravila; relativno niska interakcija s domaćom politikom (osim kroz lobiranje za deregulaciju).

Fokus na financijske i operativne rizike; pretpostavka stabilnog globalnog okvira; planiranje temeljeno na prošlim trendovima.

Deglobalizacija – od 2020 (otpornost)

Nearshoring/reshoring (premještanje proizvodnje bliže doma); veće zalihe kritičnih inputa ( just-in-case); više paralelnih dobavljača (diversifikacija).

Fokus na domaće i regionalno tržište; prilagodba proizvoda lokalnim ukusima i propisima ( glokalni pristup); diferencirane marketinške poruke po tržištu.

Decentralizacija i lokalna autonomija za brže reakcije; regionalna sjedišta s prilagođenim strategijama; povratak ključnih funkcija unutar poduzeća ili u prijateljske zemlje.

Ulaganje u lokalne talente i zadržavanje stručnjaka; nadoknada manjka radne snage automatizacijom i robotikom; stvaranje novih stručnih profila (npr. stručnjaci za geopolitiku, sigurnost lanca opskrbe).

Aktivno upravljanje regulatornim rizicima; partnerstvo s vladama na strateškim projektima (npr. subvencije za domaću proizvodnju); naglasak na korporativnoj diplomaciji i doprinosu zajednici za bolji imidž.

Fokus na geopolitičke, trgovinske i dobavne rizike; scenarijska analiza budućnosti (npr. što ako protekcionizam eskalira?); fleksibilni planovi koji se mogu brzo mijenjati ovisno o vanjskim šokovima.

4. Hrvatska: izazovi i mogućnosti za menadžment

u doba deglobalizacije

Hrvatska, kao mala i otvorena ekonomija, osobito je osjetljiva na deglobalizacijske trendove. Kao članica Europske unije i europodručja, snažno je integrirana u europske i globalne tokove roba, usluga, kapitala i turista. Upravo zato menadžment

Deglobalizacija kao korektivni proces

poduzeća i kreatori gospodarskih politika moraju s posebnom pozornošću pratiti kretanja na svjetskim tržištima, anticipirati rizike i proaktivno tražiti prilike u novim okolnostima. Deglobalizacija može biti i prijetnja i šansa – ovisi o spremnosti da se smanje ranjivosti i iskoriste potencijali.

S pozitivne strane, globalni pomak prema nearshoringu i friendshoringu otvara prostor za Hrvatsku. Kako multinacionalne kompanije vraćaju dio proizvodnje iz Azije u Europu, bilo radi skraćivanja opskrbnih lanaca, bilo iz političkih razloga, raste interes za ulaganja u „geopolitički pouzdane“ zemlje. Hrvatska tu može iskoristiti svoj geostrateški položaj na vratima Srednje Europe i Mediterana te se uključiti u nove opskrbne tokove.

No, izazovi su jednako izraženi. Strana ulaganja globalno se sve više koncentriraju u uslužnim djelatnostima, dok se udio proizvodnih investicija smanjuje. Hrvatska se već dugo suočava s nepovoljnom strukturom izravnih inozemnih ulaganja: dominantan priljev ide u financije, nekretnine i trgovinu, dok je udio prerađivačke industrije u kumulativnim ulaganjima tek oko 10 %, višestruko manje nego u Češkoj, Poljskoj ili Mađarskoj. Ako se ta struktura ne promijeni, deglobalizacija bi mogla biti više prijetnja nego prilika. To zahtijeva jači fokus poduzeća na konkurentnost, posebno kroz ulaganja u inovacije, tehnologiju i digitalizaciju proizvodnje, kako bi postala atraktivniji partneri u globalnim lancima vrijednosti.

Drugi izazov je radna snaga. Hrvatska već sada bilježi kroničan manjak kvalificiranih radnika, pogoršan iseljavanjem i nepovoljnim demografskim trendovima. Ako dođe do većeg priljeva proizvodnih investicija, postoji realna opasnost da neće biti dovoljno ljudi s odgovarajućim vještinama. Europska komisija predviđa da će manjak stručne radne snage biti glavni ograničavajući faktor rasta u jugoistočnoj Europi. Rješenja se moraju tražiti u reformi obrazovanja, jačem usmjerenju na STEM i strukovna zanimanja, prekvalifikacijama, ali i u aktivnijoj imigracijskoj politici.

Treći izazov odnosi se na institucionalni okvir i poslovnu klimu. U razdoblju kada investitori traže „geopolitičku sigurnost“, Hrvatska ne može konkurirati samo lokacijom, već i predvidljivim, transparentnim uvjetima poslovanja. Iako su vidljivi pomaci u digitalizaciji javne uprave i smanjenju administrativnih barijera, problemi poput sporog pravosuđa i regulatorne nestabilnosti i dalje umanjuju atraktivnost zemlje.

Prilagodba deglobalizaciji znači i redefiniranje strategija internacionalizacije. Poduzeća koja su se oslanjala na uvoz jeftinijih sirovina s udaljenih tržišta moraju razviti bliže i sigurnije dobavne izvore, dok izvoznici trebaju diversificirati tržišta i smanjiti ovisnost o pojedinim destinacijama. Pandemija i rat u Ukrajini jasno su pokazali rizike prevelike koncentracije. Istodobno, rast digitalne globalizacije –širenje protoka podataka i digitalnih usluga – otvara nove mogućnosti. Hrvatska već ima razvijenu IT i softversku industriju koja može postati ključan most prema globalnim tržištima, unatoč smanjenju fizičke trgovine.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Mala ekonomija nužno je izložena vanjskim silnicama, ali upravo u toj izloženosti krije se i potencijal. Kroz pametne politike, strateška ulaganja i menadžersku prilagodbu, Hrvatska može iskoristiti svoju poziciju na razmeđu Istoka i Zapada, Mediterana i Srednje Europe te postati most u novoj arhitekturi globalnih tokova.

5. Zaključak

Deglobalizacija stavlja pred menadžment izazov da preispita dosadašnje pretpostavke i modele poslovanja. Svijet u kojem su pravila igre bila uspostavljena i predvidljiva ustupa mjesto fragmentiranom poretku u kojem se okolnosti mogu naglo promijeniti pod utjecajem politike, kriza ili društvenih transformacija. No, kao i svaka velika tranzicija, i ova ima dvije strane: rizike za one koji se ne prilagode te prilike za one koji na vrijeme osmisle novu strategiju.

Pametne organizacije već sada grade otpornije opskrbne lance, investiraju u odnose s dionicima i razvijaju scenarije budućnosti kako ih događaji ne bi zatekli nespremne. Istodobno traže načine da iskoriste prednosti lokalnog pristupa, bilo kroz bolje razumijevanje potrošača, bilo kroz nacionalne i europske poticaje za ulaganja u strateške sektore.

Za Hrvatsku i slične ekonomije deglobalizacija može značiti i smanjenje vanjske potražnje ili otežan pristup globalnim tržištima, ali i jedinstvenu priliku za repozicioniranje u novim regionalnim lancima vrijednosti. Uspjeh će ovisiti o tome koliko brzo i učinkovito menadžeri i kreatori politika provedu potrebne organizacijske i strukturalne promjene.

Svjetska kretanja odvijaju se ubrzano: oni koji se prilagode „novoj normalnosti“ multipolarnog i fragmentiranog gospodarstva ne samo da će preživjeti, nego mogu i napredovati. Deglobalizacija, dakle, ne mora značiti stagnaciju: ona može postati poticaj za nove oblike rasta utemeljene na otpornosti, inovativnosti i pametnom korištenju domaćih i regionalnih prednosti.

Tablica 2. Savjeti za hrvatske menadžere kako bi se prevladali izazovi deglobalizacije

Izazov Rizik

Opskrbni lanci

Prekid isporuka sirovina ili komponenti zbog geopolitičkih sukoba, sankcija ili poremećaja transporta

Izvozna ovisnost Pad potražnje na ključnim tržištima (Njemačka, Italija) ili gubitak pojedinih destinacija (npr. Rusija)

Struktura ulaganja Strani kapital ide pretežito u usluge i nekretnine, a ne u proizvodnju i industrije s visokom dodanom vrijednošću

Radna snaga Manjak kvalificiranih radnika zbog iseljavanja i demografskih trendova

Institucionalna i infrastrukturna ograničenja

Odnosi s ključnim dionicima

Digitalna transformacija

Literatura

Sporost administracije i nedostatna logistička povezanost (npr. željezničke veze s lukama)

Nagla promjena regulative ili političkih prioriteta može ugroziti poslovanje

Propuštanje prilike u digitalnim uslugama i tržištima podataka dok fizička trgovina stagnira

Preporučena akcija

Diversificirati dobavljače unutar EU i regije; održavati sigurnosne zalihe; koristiti digitalne alate za praćenje rizika u realnom vremenu

Diversificirati izvoz na više EU tržišta i treće zemlje putem EU trgovinskih sporazuma; graditi jače odnose s regionalnim kupcima

Domaće tvrtke trebaju ulagati u tehnologiju, digitalizaciju i certificiranje kako bi postale atraktivni partneri u globalnim vrijednosnim lancima

Ulagati u interne programe edukacije i prekvalifikacije; razvijati partnerstva s obrazovnim institucijama; razmotriti ciljanu imigraciju u deficitarnim sektorima

Aktivno lobirati kroz poslovne udruge za infrastrukturne projekte; paralelno optimizirati interne logističke procese; graditi fleksibilne mreže dobave

Sustavno graditi odnose s regulatorima i lokalnim zajednicama; sudjelovati u sektorskim inicijativama; ulagati u ESG i reputaciju kao zaštitni mehanizam

Ulagati u digitalizaciju procesa i razvoj novih usluga (IT, AI, kreativne industrije); koristiti EU digitalne programe za internacionalizaciju

Altman, S. (2023). Globalization in transition: The future of trade and connectivity. New York: McKinsey Global Institute.

Appadurai, A. (2020). Failure, design, and the globalization of risk. Cambridge: Polity Press. BusinessEurope.

Europska komisija (2023). European Chips Act: Communication from the Commission to the European Parliament and the Council. Brussels: Europska komisija.

EY (2024). CEO outlook pulse: Geopolitical risk and business strategy. London: Ernst & Young.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Gereffi, G. (2018). Global value chains and development: Redefining the contours of 21st century capitalism. Cambridge: Cambridge University Press.

Irwin, D. (2020). The false promise of slowbalization. Foreign Affairs, 99(4), 150–161.

Lund, S., Manyika, J., Woetzel, J. & Windhagen, E. (2020). Risk, resilience, and rebalancing in global value chains. McKinsey Global Institute.

MMF (2023). World economic outlook 2023. Washington, DC: International Monetary Fund.

Rodrik, D. (2020). Why does globalization fuel populism? Economics, culture, and the rise of right-wing populism. Annual Review of Economics, 12, 133–170.

Rodrik, D. (2023). Globalization’s wrong turn: And how to right it. Foreign Affairs, 102(2), 10–22.

Svjetska banka (2022). World development indicators. Washington, DC: Svjetska banka.

US Census Bureau (2023). Trade in goods with China. Washington, DC: US Census Bureau.

USITC (2023). Shifts in U.S. merchandise trade 2022. Washington, DC: United States International Trade Commission.

World Economic Forum (2024). Future of jobs report 2024. Geneva: World Economic Forum.

KORPORATIVNO UPRAVLJANJE U DRŽAVNIM PODUZEĆIMA

Gdje pronaći nezavisne članove nadzornih odbora?

Pronalazak istinski neovisnih stručnjaka za ekipiranje

nadzornih i upravnih odbora te povjerenstava za njihov izbor ključan je izazov reforme korporativnog upravljanja u pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske.

Piše: dr. sc. Zlatko Žuro1

Summary

For 20 years, the OECD has also published separate Guidelines for Corporate Governance in State-Owned Enterprises. The aforementioned guidelines essentially define the independence of members of the supervisory boards of state-owned enterprises, stating that independent members of the supervisory board must not have any material interests or relationships with the enterprise, its management, other major shareholders and the ownership body, as this could jeopardize their ability to exercise objective judgment.

Accordingly, the aforementioned law considers as independent members of the supervisory board of a legal entity owned by the Republic of Croatia those members who are independent in relation to that legal entity owned by the Republic of Croatia as well as in relation to the Republic of Croatia and other shareholders or business interests or holders of founding rights in that legal entity, while referring to the provisions of the Companies Act, which prescribes in more detail the conditions for the independence of a member of the supervisory board.

1 Autor je doktor znanosti iz područja organizacije i menadžmenta s više od 20 godina iskustva na rukovodećim pozicijama u pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Početkom listopada tekuće godine na snagu je stupio Zakon o pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske – akt kojim se, između ostaloga, definira izbor i imenovanje nadzornih, odnosno upravnih odbora pravnih osoba u vlasništvu Republike Hrvatske, kao i članova povjerenstva za njihov izbor. Navedeni zakon poseban fokus stavlja na uvođenje neovisnih članova u ova tijela – najmanje 33% u nadzorne odbore, odnosno 20% u povjerenstva za njihov izbor. Prije svega, postavlja se pitanje što je to neovisan član odbora, odnosno povjerenstva?

Jasni kriteriji neovisnosti

Republika Hrvatska nalazi se duboko u procesu pristupanja Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Ova se organizacija u svom radu posebno fokusira na korporativno upravljanje, pri čemu Načela o korporativnom upravljanju koja objavljuju zajedno sa skupinom G20 predstavljaju najšire prihvaćeni skup preporuka u ovom području. Nadalje, uvažavajući važnost državnih poduzeća za nacionalne ekonomije te specifičnosti korporativnog upravljanja u državnim poduzećima, OECD već 20 godina objavljuje i zasebne Smjernice za korporativno upravljanje u poduzećima u državnom vlasništvu. Navedene smjernice suštinski definiraju neovisnost članova nadzornih odbora državnim poduzeća navodeći da neovisni članovi nadzornog odbora ne smiju imati nikakve materijalne interese ili odnos s poduzećem, njegovom upravom, drugim velikim dioničarima i vlasničkim tijelom, jer bi to moglo ugroziti njihovu sposobnost za objektivno prosuđivanje.

Na tom tragu, spomenuti zakon neovisnim članom nadzornog odbora pravne osobe u vlasništvu Republike Hrvatske smatra one članove koji su neovisni u odnosu na tu pravnu osobu u vlasništvu Republike Hrvatske kao i u odnosu na Republiku Hrvatsku i druge imatelje dionica odnosno poslovnih udjela ili nositelje osnivačkih prava u toj pravnoj osobi, pritom upućujući na odredbe Zakona o trgovačkim društvima koji u više detalja propisuje uvjete za neovisnost člana nadzornog odbora. Slično tome, zakon o pravnim osobama u vlasništvu RH neovisnim stručnjakom u povjerenstvu za izbor članova nadzornih odnosno upravnih odbora smatra osobu koja je neovisna u odnosu na pravne osobe u vlasništvu Republike Hrvatske za koje se provodi postupak izbora kandidata za člana nadzornog odnosno upravnog odbora te u odnosu na Republiku Hrvatsku i druge imatelje dionica odnosno poslovnih udjela u toj pravnoj osobi u vlasništvu Republike Hrvatske te koja ima odgovarajuća stručna znanja i iskustva. Na koncu, navedeni zakon najavljuje da će u svrhu operacionalizacije ovih aktivnosti Vlada u roku od pola godine od donošenja zakona donijeti uredbu kojom će se detaljno propisati kvalifikacije i kriteriji neovisnosti za članove povjerenstva koji su neovisni stručnjaci te…kriteriji neovisnosti kandidata za članove nadzornih odbora odnosno članove upravnih odbora koji su neizvršni direktori.

Iz navedenih smjernica i zakona te u očekivanju s njima usklađene uredbe, odmah proizlazi i drugo pitanje – kako u hrvatskom poslovnom okruženju, unutar kojega država ima vrlo opsežnu i aktivnu ulogu, osigurati potreban broj stručnjaka koji su

neovisni u odnosu na tu istu državu? Prije negoli možemo odgovoriti na to pitanje, prethodno je potrebno utvrditi o kojem broju stručnjaka je riječ i postoji li na tržištu rada dovoljan broj takvih stručnjaka.

Vruća roba na tržištu

Među obveznike zakona na koje se odnose odredbe o neovisnosti članova nadzornog odbora prije svih se ubraja 36 pravnih osoba od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku imenovanih odlukom Vlade te 14 poduzeća iz portfelja Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) u kojima Republika Hrvatska ima prevladavajući udjel. Ako se ovom broju od 50 poduzeća pridodaju njihova ovisna društva te poduzeća u kojima Republiku Hrvatsku kao titulari vlasništva predstavljaju fondovi socijalne sigurnosti, javni mirovinski fondovi i slični državni entiteti, ukupni broj poduzeća obveznika imenovanja neovisnih članova nadzornih odbora se utrostručuje. Imajući u vidu da nadzorni odbori velikih pravnih osoba moraju imati najmanje 5 članova, dokle nadzorni odbori srednjih poduzeća trebaju imati minimalno 3 člana, ali i činjenicu da jedna osoba može biti imenovana u više nadzornih odbora, procjenjuje se da je potrebno osigurati oko 250 neovisnih članova nadzornih odbora te do 50 neovisnih stručnjaka za ekipiranje povjerenstava za izbor članova nadzornih odbora. Iako je moguće da se neki od 250 neovisnih članova nadzornih odbora imenuju radi njihovih kompetencija u području poslovanja pojedinog poduzeća, svakako je za očekivati da i takvi članovi posjeduju visoku razinu kompetencija iz područja korporativnog upravljanja. Ali, ovih 300 neovisnih članova nisu jedini neovisni stručnjaci s iskustvom u području korporativnog upravljanja koji su potrebni domaćim državnim poduzećima. Uz pretpostavku da svi članovi revizijskog odbora nisu ujedno i članovi nadzornog odbora, što je u praksi uglavnom slučaj, ovom broju treba, sukladno Zakonu o reviziji, pridodati i oko 200 neovisnih članova revizijskih odbora. Bez obzira što se ovdje radi o grubim aproksimacijama, ipak se konačni broj potrebnih stručnjaka može smatrati realnim, odnosno dovoljno točnim da bi se iz njega derivirali daljnji zaključci. Za usporedbu, Litva, članica OECD s oko 2,9 milijuna stanovnika, u svoja 33 državna poduzeća zapošljava ukupno 84 neovisna člana nadzornih odbora, koji u ukupnom broju članova čine čak 62%.

Problem je u tome što u Republici Hrvatskoj ne postoji ni 500 pa ni 300 stručnjaka s visokim kompetencijama iz područja korporativnog upravljanja koji su neovisni o državi, a ujedno zainteresirani biti imenovani u navedena tijela. Prije svega, dominantna uloga države u nacionalnim ekonomskim tokovima automatski diskvalificira značajan broj potencijalno kvalitetnih stručnjaka. Dosadašnja praksa pokazala je da se neovisni članovi nadzornih odbora državnih poduzeća uglavnom regrutiraju iz akademskih krugova, dokle stručnjaci iz privatnog sektora uglavnom izbjegavaju takve angažmane, dijelom zbog negativne percepcije državnog vlasništva, a dijelom zbog niskih naknada za sudjelovanje u radu državnih nadzornih odbora. Kod ostalih društvenih kategorija koje obnašaju takve dužnosti primjetna

Gdje pronaći nezavisne članove nadzornih odbora? prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

je niža razina ekspertize u području korporativnog upravljanja. Bez obzira na sve navedeno, potrebno je osigurati tražene stručne kadrove, pri čemu bi svako relativiziranje OECD-ovih smjernica učinilo ovu ambicioznu reformu korporativnog upravljanja u državnim poduzećima potpuno promašenom. Takozvani neovisni članovi koji u strahu od gubitka mjesečne naknade i/ili poslovnog angažmana i/ili zbog nedostatka kompetencija u relevantnom području nisu u mogućnosti jasno artikulirati svoje vlastito mišljenje kraj su svake iluzije o reformi korporativnog upravljanja u državnim poduzećima. Stoga se postavlja pitanje gdje pronaći neovisne članove i kako ih motivirati da postanu dio ove važne reforme?

Prilike za proširenje bazena stručnjaka

Prije svega, problem ovisnosti o državi ne odnosi se na hrvatsku dijasporu, među čijim članovima je moguće pronaći niz prominentnih stručnjaka iz područja korporativnog upravljanja potencijalno zainteresiranih za preuzimanje odgovornosti za nadzor važnih državnih poduzeća. Promoviranje ove inicijative moglo bi se operacionalizirati kroz suradnju s diplomatskim predstavništvima.

Jedan od načina na koji bi se mogli identificirati zainteresirani i kvalificirani neovisni kandidati za članstvo u nadzornim odborima je uspostava baze profesionalnih neovisnih članova nadzornih odbora po uzoru na Indiju. Ovakav repozitorij potencijalnih članova nadzornih odbora obuhvatio bi detaljne kvalifikacije kandidata, verifikaciju kompetencija putem online testa te redovite e-learning tečajeve iz područja korporativnog upravljanja dizajnirane kako bi stručnjaci bili osviješteni o ključnim temama u području. Na ovakav način postupno bi se generirala šira baza kvalificiranih profesionalnih neovisnih članova nadzornih odbora koji bi, sukladno specifičnim kompetencijama, mogli biti pozvani u natječajne postupke.

Kao sljedeći mehanizam povećanja broja potencijalnih neovisnih članova nadzornih odbora državnih poduzeća ističe se suradnja sa strukovnim udrugama. Hrvatsko društvo za korporativno upravljanje i menadžment, član ecoDa – Europske konfederacije udruženja direktora, posvećeno je promicanju visokih standarda korporativnog upravljanja, a posebno jačanju učinkovitosti korporativnih odbora. Kroz internacionalnu ekspertizu na raspolaganju unutar krovne konfederacije osiguran je strukturiran rad na programima unaprjeđenja korporativnog upravljanja, odnosno povećanje kompetencija ne samo članova, nego i polaznika edukativnih programa u organizaciji udruge.

Nadalje, jedan od ključnih mehanizama za povećanje interesa za sudjelovanje u radu državnih nadzornih odbora je politika primitaka. Vlada RH je 2009. godine donijela Odluku o iznosu naknade članovima nadzornih odbora i upravnih vijeća kojom se limitira iznos naknade na 2.000 kn, odnosno 265,45 EUR za trgovačka društva u većinskom državnom vlasništvu. Službena stopa inflacije u odnosu na datum donošenja ove odluke iznosi 45,7%, što dovoljno govori o potrebi njezinog

ažuriranja. Dodatno, niti 2009. godine ovaj iznos nije bio dovoljan da bi privukao najkvalitetnije stručnjake, što upućuje na potrebu redefiniranja modela naknada za rad u nadzornim odborima državnih poduzeća prema najboljim praksama privatnih, posebno burzovno listanih poduzeća.

Ključna horizontalna mjera

Ipak, kao ključna horizontalna mjera ističe se kontinuirano promoviranje profesionalizacije i depolitizacije državnih poduzeća. Nadzorni odbor kao ključni interni mehanizam korporativnog upravljanja zadržava smisao svoga postojanja jedino onda kada je sposoban neometano od dioničara / udjeličara vršiti svoje tri temeljne uloge: kontrolnu, stratešku i povezujuću. Stručnjaci u području korporativnog upravljanja jako dobro znaju procijeniti ima li njihov angažman priliku rezultirati konkretnim koristima za poduzeće. Takvi eksperti nisu voljni, bez obzira na očekivano povećanje naknada za rad u ovim odborima, izlagati svoju reputaciju potencijalnim skandalima korporativnog upravljanja, kakvih u državnim poduzećima nikad ne manjka. Profesionalizacija i depolitizacija rada nadzornih odbora državnih poduzeća podrazumijevaju, između ostaloga, jasnu vlasničku politiku koja predstavlja kompas za rad nadzornog odbora, jasnu raspodjelu odgovornosti između nadzornog odbora i uprave društva, jasan sustav nagrađivanja za uspjeh i jasne konzekvence za neuspjeh, jasne minimalne kompetencije članova svih organa upravljanja u poduzeću, jasne etičke standarde, jasan opći sustav vrijednosti koji članovi organa upravljanja moraju promovirati i još mnogo toga. Izostanak jasnoće u bilo kojem od ovih segmenata može demotivirati kvalificirane kandidate da budu dijelom ove ambiciozne reforme sustava korporativnog upravljanja u pravnim osobama u državnom vlasništvu. Imajući u vidu važnost državnog portfelja ne samo za bruto domaći proizvod ili zaposlenost, nego za funkcioniranje poduzeća koja često obavljaju usluge od općeg gospodarskog interesa, bilo bi zaista šteta da se ova reforma na bilo koji način kompromitira.

Gdje pronaći nezavisne članove nadzornih odbora? prosinac 2025.

Kakve nas promjene očekuju

U svim starim, novim, tehnološkim, organizacijskim i drugim previranjima, kao i uvijek najveći dio kolača prigrabit će najrazvijenije zemlje, a one druge morat će biti inventivnije i snalažljivije.

Piše: Krešimir Sever1

Summary

Even the largest countries in the world, in terms of area and population, regardless of their aspirations, are not and will not be able to be self-sufficient in everything. Therefore, countries must devote a great deal of attention to education, both in the regular school system and in the system of on-the-job training. Countries that want to succeed must be able to recognize and predict the future to the greatest extent possible. Investing in the modernization of the work system requires both greater (and often different) training for performing jobs, and also enables greater labor productivity. Therefore, for countries that do not want to “lag behind” in the future, joint work and agreements between social partners and public authorities on key assumptions for a better future are important. Wrong assessments and delays in the beginning of joint agreements mean defeat for everyone. This, regardless of possible short-term favorable effects for one of the three parties, can only result in losses for all parties, for the entire country, in the long term.

Hrvatskoj je predugo trajalo i predpristupno razdoblje u čekaonici EU-a i fondovima namijenjenim članicama. Druge su zemlje puno ranije „zagrabile“ u predpristupne, a onda, ulaskom u članstvo, kao punopravne članice EU i sve ostale fondove. Male plaće, nestalni oblici rada i nedostatak perspektive tjerali su godinama hrvatske građane na traženje boljeg života izvan Hrvatske i prije ulaska u punopravno članstvo EU-a. To se osjetno povećalo kad je Hrvatska postala članica EU-a,

1 Autor je predstojnik Ureda za socijalno partnerstvo Vlade RH.

Kakve nas promjene očekuju

posebice kad su uklonjena sva privremena ograničenja za ulazak hrvatske radne snage u pojedine zemlje EU-a. Odlazili su nezaposleni u potrazi za poslom, za većim plaćama i stabilnijim radnim mjestima. Iseljavanje mladih, visokoobrazovanih za Hrvatsku je posebno „bolno“. S jedne strane to je „odljev mozgova“ pa Hrvatska osiromašuje u intelektualnom, razvojnom kapitalu i potencijalu. U te su mlade ljude njihova domovina i roditelji od rođenja do završetka njihovog obrazovanja uložili izdašna sredstva, a onda ih, kao gotove ljude, bez u njih uloženih znatnijih sredstava, dobiju druge zemlje kojima se višestruko „isplati“ ponuditi im stabilne, dobro plaćene poslove. Ti mladi odlaze u fertilnoj dobi, pogodnoj za začeće i rađanje. Tako, osim u razvojnom smislu, Hrvatska ostaje uskraćena i za svoju budućnost, za buduću djecu i mlade, a time sigurnost starije generacije. Od 1991. godine, popis stanovništva u Hrvatskoj zvoni na uzbunu. Svaki popis, sve je glasnija uzbuna. Tako je 1991. Hrvatska imala 4. 784 265 stanovnika, 2001. 4.437.460 stanovnika, 2011. 4.284.889, a 2021. godine 3.888.592 stanovnika. Hrvatska je prema podatcima HZMO-a 2011. imala 1.468.133 osiguranika i 1.213.121 umirovljenika, a prema posljednjim podatcima (30. rujna 2025. godine) ima 1.772.063 osiguranika i 1.230.489 umirovljenika. Odnos broja osiguranika i broja korisnika mirovina 2011. godine bio je 1,21:1, a u rujnu 2025. porastao je na 1,44:1.

32 a u rujnu 2025. porastao je na 1,44:1.

33

Izdanih radnih dozvola stranim radnicima 2011. godine bilo je 4. 371, a do mjeseca studenog 2025. godine stranim je radnicima izdano 149.166 dozvola. umirovljenika. Odnos broja osiguranika i broja korisnika mirovina 2011. godine bio je 1,21:1,

34 2025. godine stranim je radnicima izdano 149.166 dozvola.

Izdanih radnih dozvola stranim radnicima 2011. godine bilo je 4. 371, a do mjeseca studenog

35

Ukupan broj izdanih dozvola za boravak i rad (novo zapošljavanje i produljenje dozvola)

(10/2025) 149,166

36

37

Izvor: Ministarstvo unutarnjih poslova

Izvor: Ministarstvo unutarnjih poslova

38 radne snage plaće povećavaju, a povećava se i zapošljavanje na neodređeno vrijeme,

Razvidno je kako u Hrvatskoj usporava trend iseljavanja, dijelom što se zbog nedostatka

39 pogotovo kroz zadnjih dvije- tri godine, ali i zbog toga što se smanjuje populacija iz koje

41

40 iseljavanje kreće.

Razvidno je kako u Hrvatskoj usporava trend iseljavanja, dijelom što se zbog nedostatka radne snage plaće povećavaju, a povećava se i zapošljavanje na neodređeno vrijeme, pogotovo kroz zadnjih dvije- tri godine, ali i zbog toga što se smanjuje populacija iz koje iseljavanje kreće.

Hrvatska pogreška „u koracima“

42 U proteklom razdoblju Hrvatska je bila pod utjecajem intenzivnih globalizacijskih procesa 43 koje je poticao razvoj digitalnih tehnologija, automatizacije, robotizacije, umjetne

Jedna od mnogih definicija globalizacije kaže kako je to postupak sve većeg ekonomskog,

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Hrvatska pogreška „u koracima“

U proteklom razdoblju Hrvatska je bila pod utjecajem intenzivnih globalizacijskih procesa koje je poticao razvoj digitalnih tehnologija, automatizacije, robotizacije, umjetne inteligencije, smanjenja carina i jačanja trgovine te opće potražnje poticane rastom dohodaka. Jedna od mnogih definicija globalizacije kaže kako je to postupak sve većeg ekonomskog, političkog, kulturnog i tehnološkog spajanja, ujedinjavanja i međuovisnosti među različitim dijelovima svijeta. Napredak u komunikacijama i transportu bio je snažan poticaj protoku kapitala, ljudi, međusobnoj razmjeni ideja i kultura, snažnom rastu međunarodne trgovine. Uz to, potaknuto posebice interesima multinacionalnih korporacija, koje utječu ne samo na uobličavanje gospodarskih i socijalnih politika u matičnim zemljama, nego u cijelom svijetu, dolazi i do jačanja međunarodne suradnje i diplomacije, a kroz to do liberalizacije financijskih tržišta i trgovine, stvaranja globalnih tržišta i gotovo potpuno nesputane međunarodne trgovine. U tom i takvom okruženju pojedine zemlje, ovisno o svojim politikama i mogućnostima, traže svoja mjesta i svoje puteve.

U Hrvatskoj se još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća „zavrtjela“ teza kako ona ne može nešto značajno postizati kroz proizvodne djelatnosti jer su tu mnogi bolji i sposobniji od nas pa se treba okrenuti uslugama, posebice turizmu. Zatvorile su se i propale stotine poduzeća, naglašeno u tekstilnoj i metalo-prerađivačkoj industriji, proizvodnji i preradi kože, gume, obuće, drvoprerađivačkoj i papirnoj industriji, proizvodnji i preradi hrane, dijelom i u kemijskoj industriji i graditeljstvu. Živjet će se lijepo i dobro i bez proizvodnje. No, pokazalo se suprotno. Hrvatska je lagano „ostajala bez zraka“ i tonula. Mnoge zemlje koje su po razvijenosti bile daleko ispod jednostavno su nas prestigle. Pokazalo se značajnim to što nisu imale rat pa su ranije pokrenule mnoge promjene. Kombinacijama reformi i predpristupnih, a kasnije i raznih EU fondova i vlastitih sredstava, članice su uspjele napraviti snažne pomake. Hrvatska je kasnila i zbog rata i poslijeratne obnove i povratka izbjeglih i prognanih, ali i zbog neke prirođene sporosti. Ipak, puno se toga promijenilo u zadnja tri desetljeća, a posebno u zadnjem. Od kada je, nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, u siječnju 1998. godine uspostavljena teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske pa do ulaska u članstvo Europske unije, prošlo je više od petnaest godina. Mnoge su zemlje bivšeg istočnog bloka svoje pregovore za prijem u punopravno članstvo EU započele i završile prije Hrvatske. Mnoge od njih, koje u nekim ranijim vremenima nisu Hrvatskoj čak niti „puhale za vrat“, u tom su ju razdoblju, provodeći reforme i izdašno koristeći europske novce, se samo dostigle, nego i prestigle na razvojnom putu i u kvaliteti života.

Velika gospodarska kriza i recesija krajem prvoga i početkom drugoga desetljeća dvijetisućitih godina bile su, nakon rata i privatizacije, novi gospodarski i socijalni udar za Republiku Hrvatsku i njene građane. U tom razdoblju krize Hrvatska je ostala najdulje od svih europskih zemalja. Stotine tisuća nezaposlenih predstavljale

su dodatni pritisak na cijenu rada u Hrvatskoj i iseljavanje. Taj se trend pada cijene rada i visokog udjela nestalnih oblika rada počeo usporavati tek nadomak 2020. Onda su ta dobra kretanja drastično prekinuta pojavom Covid - 19 bolesti. Javne vlasti su, kako bi spriječile ili barem što više umanjile negativne posljedice bolesti i „zaključanog“ gospodarstva po samo gospodarstvo i građane, uz potporu socijalnih partnera, komora i umirovljeničkih organizacija, intervenirale izdašnim paketima pomoći gospodarstvu i građanima. Kroz ograničavanje cijena energenata, nekih prehrambenih i drugih artikala, uz snažne subvencije gospodarstvu i građanima, uključujući i subvencije za isplatu plaća svima koji su „posrnuli“ zbog Covida, uspjelo se sačuvati radna mjesta i društvenu koheziju. Uz Covid 19 uslijedila su dva snažna potresa, najprije u Zagrebu i okolici, a onda i na Banovini. Na Banovini i u Zagrebu još uvijek traje poslijepotresna obnova.

Seoba tehnologije, ljudi i novca

Koliko god je globalizacija pospješila poslovne aktivnosti na svjetskoj razini, omogućila brzo seljenje tehnologija, ljudi i novca širom svijeta, koliko god je uz to snažno ubrzala razvoj znanosti, donijela neke poslove u same zakutke svijeta, koji ni na zemljopisnim kartama nisu jasno vidljivi, toliko je doprinijela i ranjivosti. U procvatu globalizacije tvrtke su lako selile svoje poslove na ona područja u svijetu gdje im je povoljnije za poslovanje i rast zarade. Domoljublja su posustajala u trci za što većim profitom. Krilatica kako je osnovna svrha postojanja poduzeća ostvarivanje što veće dobiti za svoje vlasnike, odnosno što veća vrijednost dionica na burzama i što veća dividenda vlasnicima, dobivala je iz dana u dan nove potvrde. U matičnim su zemljama tvrtke zatvarale dijelove svojeg poslovanja ili ga čak zatvarale u potpunosti i selile ga tamo gdje su nadnice što niže, baš kao i radnička prava. Podupirale su to i mnoge vlasti takvih zemalja, jer koliko god su zarade bile visoke za vlasnike kapitala ipak je s njihovog stola nešto „padalo“ i tim zemljama te tako i njih pomicalo u razvojnom putu. No, ruku na srce, mnogim zemljama to doista je značilo i značajne pomake u razvijenosti, samo pod koju cijenu! Tako i Hrvatskoj. Ne treba zaboraviti kako su mnogi u te manje razvijene zemlje uz poslove izvozili i zastarjele, islužene tehnologije, pri čemu su njihovo „kaskanje“ za naprednim tehnologijama i time uzrokovanu manju proizvodnost rada nadoknađivali niskim nadnicama i smanjenim radničkim pravima, niskom zakonskom regulativom (na koju su često i sami utjecali), niskim razinama zaštite na radu, prekomjernom satnicom rada i, na kraju, smanjenom skrbi i zaštitom čovjekova okoliša, prirode. Ali, i to ne može unedogled. Uz sve to, globalizacija im je omogućila i olakšani protok i seljenje kapitala u razne porezne oaze s gotovo nikakvim poreznim opterećenjem. I tu je domoljublje nadvladala pohlepa. Težnja je platiti što manje poreza, a što više zaraditi. A kad zapadnu u krizu tada očekuju i traže potporu javnog novca iz javne blagajne. Vodili su se (i još se vode) istom logikom, kad im ide dobro, dobit je individualizirana, samo njihova, a kad im krene loše tada socijaliziraju svoje gubitke i očekuju izdašne potpore javnim novcem. Tako nastaju i djeluju društva po mjeri

Kakve nas promjene očekuju prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

kapitala, a ne po mjeri čovjeka. U takvim društvima i s takvim (javnim) politikama stvaraju se dobre podloge za razvoj raznih ekstremno lijevih ili ekstremno desnih stranaka i pokreta koji u narodu nalaze sve više poklonika. To se, nakraju, obija o glavu ne samo stvarateljima i nositeljima takvih politika, nego cijelom društvu. Globalizacija je, uz olakšavanje poslovanja i trgovine, olakšavanje kretanja ljudi, novca, širenje kulture, znanosti, znanja i tehnologija, omogućila snažan i dinamičan razvoj prometa, zračnog, morskog, riječnog, pružnog, cestovnog i svih njihovih kombinacija. Ali i razvoj informatičkog prometa, koji ne samo da ubrzava promet informacija nego i promet novca, plaćanja u sekundi. Sve je to razvilo potrebu i za sve više energije i glad za energentima. Takva globalna povezanost, međusobna premreženost raznih sustava, stvorila je i njihovu snažnu međuovisnost i koliko god je bila snažna karika u lancu razvoja toliko je istovremeno bila i njegova slaba karika.

Sve je funkcioniralo u dobrim vremenima. Svi su (i iz iskustva) znali kako povremeni ratovi u nekim dijelovima svijeta mogu uzrokovati i znatnije probleme na razini svjetskog gospodarstva, (ali nekima biti i dobra prigoda za zaradu). Stoga se ulagalo i dosta truda da se ratovi spriječe, skrate, zaustave. Ili su se tražili neki novi prometni pravci koji zaobilaze ratišta, pri čemu se trudilo da ta ratišta ostanu što više lokalna, da ostanu izolirani požari koje će svi zajedno lakše gasiti ili će se ugasiti čak i sami od sebe. Sa svim tim se svijet nekako nosio.

Covid kriza potaknula ili drastično pojačala i neka nova kretanja u gospodarstvima i društvima. Iako se u mnogim zemljama već i ranije prakticirao rad na daljinu, rad na izdvojenom mjestu rada, takozvani „rad od kuće“, uvjeti „zaključanog“ gospodarstva snažno su ga poticali. Svi koji su mogli, počeli su raditi „od doma“. To je pak poticalo razvoj novih suvremenih digitalnih rješenja koja će to omogućiti. Šalterski rad također odmjenjuju različite digitalne aplikacije, građani sve više toga žele odraditi iz sigurnosti vlastitog doma, čak i ako su bolesni. Manje se kupuje po trgovinama, svijet poštanskih usluga razvija se neslućenom brzinom. Digitalno naručivanje i digitalno plaćanje traže manje radnika na tim poslovima.

Smanjena aktivnost kućnih štednjaka

Sve se manje hrane priprema u vlastitom domu ili nosi na posao. Klikom se naruči, klikom se plati, a dostavljač na biciklu ili mopedu dostavi gdje god se želi. Vijesti o najnovijim događajima s bilo kojeg dijela svijeta u trenu bljesnu na zaslonu mobitela ili računala i kroz koju minutu već su izgurane prema dolje novim, još svježijim vijestima. Više nije pitanje samo rada od kuće ili vikendice, digitalni nomadi rasuti su po svim dijelovima svijeta. Rade iz šume, s plaže, s planine, s jahte ili broda.

Kriza izazvana bolešću Covid 19, zatim dugotrajni rusko-ukrajinski rat, carinski ratovi potaknuti novim američkim politikama prema uvoznim robama, „potresi“ i „eksplozije“ u cijenama energenata i hrane, problemi u opskrbnim lancima, problemi u nestabilnosti i cijeni opskrba i transporta, problemi nastali uslijed klimatskih

Kakve nas promjene očekuju

promjena, jačanje ekstremno desnih stranaka i slično, sve više potiču pitanja raznih oblika samodostatnosti vezano za proizvodnju hrane, energente, čak i radnu snagu. Otpori prema stranim radnicima zamjetni su na mnogim mjestima. Zanimljivo je kako smo istovremeno s punim suosjećanjem u stanju komentirati i pratiti odlazak naših radnika u inozemstvo, zbog malih plaća i životne besperspektivnosti, posebice mladih, ali nismo baš nešto skloni suosjećati sa stranim radnicima koje su također bijeda i besperspektivnost nagnali napustiti svoje domove, obitelji i uputiti se na rad u daleku Hrvatsku, kako bi ipak i od svojih malih plaća (za njih velikih) mogli koji euro poslati kući obitelji. Često rade na najniže plaćenim poslovima, za koje nema raspoloživih domicilnih radnika, koji s plaćama kojima se ti poslovi plaćaju ne bi mogli živjeti. Pri tome često ne znaju jezik pa im je komunikacija skučena, često su smješteni u neljudskim uvjetima, ponekad su im dokumenti „pohranjeni“ kod poslodavaca pa ne mogu do njih, rade često duže od zakonom dopuštenog radnog vremena. (Takvu je situaciju, samo za Njemačku, opisao poznati njemački novinar Gunter Wallraff u svojoj knjizi Posve na dnu (Ganz unten) izdanoj još 1986. godine. Prerušen u turskog radnika na radu u SR Njemačkoj, oko dvije je godine proveo radeći slabo plaćene i po zdravlje opasne poslove. Opisao je svoje potresne doživljaje i susrete, dao svoje potresno svjedočenje druge strane medalje rasta i razvoja njemačkog gospodarstva, život i rad stranih radnika, posebice nekih skupina). Kombinacije raznih činitelja, uključujući i navedene, potiču preispitivanje ovakve globalizacije i njenih utjecaja na zemlje i ljude.

Sasvim je sigurno kako deglobalizacija, kao postupak suprotan globalizaciji, na današnjem stupnju razvoja i integracija jednostavno nije moguća u potpunosti. No, sigurno će dovesti do preispitivanja mnogih pojavnosti, utjecaja i posljedica globalizacije. I to je dobro. Jasno je kako su neke promjene nužne. Na to usmjeravaju i poruke građana koji su u velikoj mjeri nezadovoljni ovakvim globalnim, a onda i lokalnim gospodarskim i socijalnim politikama i posljedicama koje im one donose, uključujući i sve veća društvena raslojavanja. Zato zazivaju promjene u korist društva u kojem žive, zajednice, obitelji. Traže više sebe i svojih u gospodarskim i društvenim politikama i kretanjima. Na neki način, guraju u deglobalizaciju globalizacije kakva je uzela maha, i u kojoj je tek nekima „skroz dobro, a većini zapravo i nije“. Ne priziva zapravo potpunu deglobalizaciju, nego održive promjene, više po mjeri čovjeka. Tako je možda ipak točniji termin, kovanica „ slowbalizacija“ što znači usporavanje globalizacije, ali ne i zaustavljanje, a kamo li ne vraćanje globalizacije unatrag. Usporavanje globalizacijskih juriša i srljanja bez prethodnih preispitivanja mogućih posljedica. To usporavanje znači nešto sporiji rast globalnih postupaka i politika i preispitivanje nekih putova, ali znači i izbjegavanje ili bar smanjivanje rizika od mogućeg sloma. No i u tom pristupu globalizaciji, u deglobalizaciji, odnosno slowbalizaciji bogati opet pronalaze načine kako, ne samo očuvati, nego i povećavati svoje bogatstvo.

Uz ostalo, „deglobalizacija“, odnosno „ slowbalizacija“ ima značajan utjecaj na radne odnose, na cijeli sustav rada. U nekim dijelovima, za neke sektore u razvijenim

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

zemljama djelovanje može biti pozitivno. Primjerice, vezano za povratak proizvodnje u matične zemlje ili u zemlje u njihovoj neposrednoj blizini. To može nanovo otvoriti nekad zatvorena radna mjesta ili stvoriti potpuno nova. Otvaranje radnih mjesta, naravno, povećava potražnju za radnicima, što stvara prigodu sindikatima za jačanje njihove pregovaračke moći i podlogu vezano za rast plaća, materijalnih prava, obiteljski pomirljivijeg i radniku „prijateljskijeg“ radnog vremena, moguće smanjivanje satnice. Poslodavcima otvara nove mogućnosti za poslovanje i/ili pokretanje novih poslova. Javne vlasti dobivaju „političke bodove“, raste zaposlenost i smanjuje se nezaposlenost, rastu plaće, rastu potražnja i potrošnja, rastu razni oblici poreznih prihoda, raste zadovoljstvo građana, raste BDP. Nema pohlepnog „prekograničnog bijega“ gospodarskih subjekata u daleke zemlje s jeftinom radnom snagom. Smanjuje se konkurencija po toj osnovi. Zemlje postaju poželjne i ugodne za život. Vraćaju se dijelom i školovani i sposobni radnici i menadžeri, koji su biti otišli zajedno s poslovima ili za tim „iseljenim“ poslovima. Otvaraju se prigode i za zemlje čije se stanovništvo iseljavalo, posebice mladi, u potrazi za boljim životom. Vraćaju se i mladi, visoko obrazovani, u fertilnoj dobi, što tim zemljama povećava njihov razvojni kapital i potencijal, pomlađuje ih, a ujedno utječe i na stabilnost mirovinskoga i zdravstvenog sustava.

Deglobalizacijski minusi i plusevi

Na drugoj strani, reći će neki, zatvorenost, odnosno manja otvorenost tržišta može uzrokovati i stagnaciju pa čak i pad proizvodnosti rada. Poduzeća pak, koja su bila snažno izvozno orijentirana gube dio tržišta. Ako se zemlje zatvaraju, onda to ne vrijedi samo za matičnu zemlju, nego i druge zemlje. Ako se zatvara, začahuruje naša zemlja zbog takvog trenda na globalnoj razini, onda isto čine i druge zemlje pa, kao što naša zemlja što više toga želi proizvesti sama ili se zatvoriti i vezano za turizam i mnoge druge usluge, moramo biti svjesni kako isto čine i drugi. Posljedice toga mogu biti otpuštanja radnika, što će se ponajprije odraziti na strane radnike, a onda i domaće te dovesti i do povećane nezaposlenosti. Uz to, može uslijediti i smanjenje plaća i materijalnih prava. U tim zemljama takva situacija može dovesti do pogoršanja radnih uvjeta i povećanja udjela nestalnih oblika rada. Kad je riječ o stupnju i razini socijalnoga dijaloga, u razvijenim zemljama, ako se više okrenu zaštiti domaće industrije i domaće radne snage, to može dovesti i do njegovog jačanja. Međutim, u manje razvijenim zemljama, kojima je izvoz bio snažna gospodarska karika, ti postupci mogu dovesti do njegova slabljenja, jer tvrtke iz drugih, razvijenih zemalja zatvaraju svoje pogone, tvornice, proizvodnju i sele u matične ili bar neke bliže zemlje. Mnogi tada ostaju bez posla, nemaju kuda otići jer se i druge zemlje zatvaraju pa u takvim uvjetima viškova radne snage sindikati imaju slabije pozicije za pregovore i dogovore s poslodavcima i javnim vlastima. Tako deglobalizacija dovodi do promjena u trostranim odnosima vlade, poslodavaca i sindikata, kao i u dvostranim odnosima vlade i sindikata ili vlade i poslodavaca te poslodavaca i

Kakve nas promjene očekuju

sindikata. Promjene na razini moći i utjecaja pojedinih strana ovise o tome je li u njihovim zemljama deglobalizacija „više majka ili više maćeha“. Čak i u zemljama s tradicionalno dobro razvijenim socijalnim dijalogom, gdje se sadržajno, a ne samo pojmovno govori o socijalnom partnerstvu, može na tom području doći do značajnih poremećaja i promjena.

Kod procesa deglobalizacije posebnu pozornost treba posvetiti migrantima. Zbog rasta nesigurnosti u radnim odnosima, jača doživljaj migranata kao konkurenata za rad i onih koji dodatno „pritišću“ na sustave socijalne sigurnosti i plaća. Na podlozi takvih osjećaja, kod dijela domicilnog stanovništva „klijaju“ razni populistički pokreti i stranke koji u svojem izričaju dio nezadovoljstva građana, zbog gospodarskog i socijalnog stanja u zemlji, usmjeravaju na migrante, govore o nekontroliranom prijelazu granica, zamjeni stanovništva, mijenjanju identiteta i kulture i povećanju nesigurnosti za domicilno stanovništvo. To je „dobra“ podloga za jačanje vidljivosti i društvenog utjecaja takvih pokreta i stranaka. Posljedično to vrši pritisak na migracijske politike, otežava ulaz strane radne snage, otvara prostor za veće iskorištavanje strane radne snage i njenu manju zaštitu. Posredno takvo iskorištavanje strane radne snage dovodi do spuštanja cijene rada i radnih standarda svih vrsta. A koliko god deglobalizacija značila povratak na domaće sustave rada, u domicilne zemlje, ipak je evidentno kako neki sektori više jednostavno ne mogu djelovati, ne mogu opstati bez stranih radnika jer raspoložive domicilne radne snage za poslove u tim sektorima nema dovoljno. Posebno se to odnosi na graditeljstvo, turizam i ugostiteljstvo, trgovinu, dio usluga, njegu i slično.

Kao što su razvijenije zemlje profitirale od globalizacije tako će isti ti profitirati i od deglobalizacije, a deblji kraj batine izvući će one manje razvijene zemlje. Osim toga, neki se razvojni postupci i događanja jednostavno ne mogu zaustaviti pa čak niti usporiti. Razvoj tehnologije, digitalizacija, automatizacija, robotizacija i umjetna inteligencija, nezaustavljivo kroče naprijed. Velike razvijene zemlje i velike multinacionalne korporacije gladne su za svim tim, ulažu ogromna sredstva u istraživanje i razvoj i ne mogu stati. Visokorazvijene zemlje i visokorazvijene multinacionalne korporacije, osim za energijom i sirovinama, gladne su i za visokoobrazovnim kadrovima, posebice mladima. Traže ih i „kupuju“ gdje god mogu. Grabe ih jedni od drugih, a gdje god i kad god mogu, ugrabe ih i manje razvijenim zemljama. Teško ih je odbiti. Uz to, kod odgoja i obrazovanja novih generacija sve se više zanemaruje sastavnica domoljublja i pripadnosti, čak i pripadnosti obitelji. Uvjerava ih se kako su to nadživljene društvene kategorije i kako su oni građani svijeta, a ne građani tek neke države i kako je to za njih dobro jer ne „robuju“ starim navikama i starim, zastarjelim vrijednostima. I takav odgoj jedno je od obilježja globalizacije. Onda im je svejedno gdje su, važno je da im je dobro. A bogati im mogu pružiti to da im je kod njih bolje nego doma, u domovini. Na tom području za bogate i razvijene zemlje i korporacije ne vrijedi deglobalizacija. Uzimaju ju samo u dijelu u kojem im odgovara. Svoje radnike zadržavaju, koliko mogu, a strane privlače ne zato jer ih vole, nego zato što ih trebaju jer svojih nemaju toliko koliko

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

ih trebaju. Oni su za njih više nego dobra „investicija“. Bez njih staje njihov razvoj, gube konkurentnost. A moraju neprekidno „plivati“, ne smiju stati jer će se „ugušiti“, jer će propasti. Na drugoj strani siromašnije, manje razvijene i nerazvijene zemlje nemaju nikakve učinkovite mehanizme za zadržavanje takvih visokostručnih mladih ljudi u njihovim matičnim zemljama. Puno izdvajaju za njihov rast i obrazovanje, ali im ne mogu ponuditi toliko da ostanu koliko im nude i daju bogati da odu i dođu k njima. Tako siromašni bivaju sve siromašniji jer ostaju bez svog „razvojnog kapitala“ i bivaju sve ovisniji o „milosti“ bogatih. Nove tehnologije toliko su skupe da si one najbolje mogu priuštiti samo oni koji imaju dovoljno novca za njihovo plaćanje.

Uvoz neobrazovanih i jeftinih radnika

Istraživanje i razvoj također su toliko skupi da ih u većem obujmu mogu plaćati samo oni koji imaju puno novca. Skupo je i obrazovanje, a skupo je i zdravlje. Oni koji danas imaju tražena i potrebita znanja mogu raditi bilo gdje u svijetu. Njima deglobalizacija nije zapreka. Kao što nije niti dijelu najsiromašnijih građana svijeta, u čije su zemlje u eri najveće globalizacije odlazili oni poslovi i tvrtke kojima je to bilo više nego isplativo ili je nekim tvrtkama bilo isplativije dovesti te radnike u svoje vlastite zemlje ili neke treće zemlje, gdje im se isplatilo pokrenuti posao. Riječ je o radnicima migrantima koji se najčešće uzimaju u službu na najjednostavnijim, najniže plaćenim poslovima za koje nema raspoložive domaće radne snage iz raznih razloga. Iako će u ovoj eri usporavanja globalizacije dio domicilnih radnika biti spreman raditi i na takvim poslovima, ipak će tu i dalje nedostajati radnika, a nedostajat će i dostojne plaće. I tu se deglobalizaciji „gleda kroz prste“ pa će zemlje, odnosno tvrtke i dalje uvoziti taj profil radne snage u potrebnom broju. Uz sve to, ne samo da se „ploviti mora, a živjeti ne mora“, (Navigare necesse est, vivere non est necesse, Gnej Pompej Veliki), nego se danas „trgovati mora a živjeti ne mora“. Jedno je žudnja za samodostatnošću u ovoj eri nesigurnosti, a drugo su stvarne mogućnosti. Velike i bogate zemlje mogu u puno toga biti samodostatne, ali ne u svemu. Male, siromašnije zemlje ovisne su o puno toga, počevši od uvoza tehnologija pa do snažnog izvoza. One kao male zatvorene ekonomije ne mogu preživjeti. Njima proizvoditi za izvoz znači krvotok života. Njima su globalizacijski postupci s jedne strane odmagali jer su olakšavali odlazak njihovih najvrjednijih ljudskih resursa, ali su im i pomagali u tolikoj mjeri koliko su bogati svoje proizvodnje selili k njima i omogućavali da njihove tvrtke proizvode za velike inozemne sustave pa su im tako omogućili i veću zaposlenost i veće prihode. Međutim u pravilu su im povjeravali jednostavnije proizvodnje, s nižom dodanom vrijednošću, ali ne i složenije, vrjednije. Dijelom zbog tehnologija, a dijelom i zbog razine stručnosti. Tim zemljama bi veća seljenja poslova mogla rezultirati ozbiljnim problemima. No, i velike su kooperacije sazdane tako da proizvode za izvoz. Suvremene tehnologije, učinkovito uvođenje poslovnih postupaka i stručna radna snaga temelj su njihove visoke proizvodnosti rada. Te proizvodnje po kapacitetima daleko nadilaze domaću potražnju (koliko

Kakve nas promjene očekuju

sigurno ne. Ovakav sustav svjetskog gospodarstva , uključujući i trgovinu, svakako je

313 vratiti. Cijeli je posložen za globalno gospodarstvo i globalnu trgovinu. Treba ga presložiti i

podložan pozornoj analizi i promjenama, ali razvoj je došao do razine kad ga se ne može

314 učiniti pravednijim, više po mjeri građana, a ne korporacija. I nastaviti dalje. A gdje je tu 315

Republika Hrvatska?

316 Nakon ekonomske i financijske krize, nakon višegodišnje recesije i vrlo kasnog izlaska iz nje, 317 krenula je ubrzano putem oporavka. Globalna pandemija bolesti COVID-19 „prikočila“ ju je

god ona bila podupirana visokim potrošačkim potencijalom građana) i velikim su dijelom orijentirane na izvoz. Visoke carine poskupljuju proizvode, a visoke cijene smanjuju motivaciju za kupnju. Smanjena inozemna potražnja smanjuje potrebu za proizvodnjom, gase se najprije pogoni izvan matične zemlje, a onda, na kraju smanjuje proizvodnja i u matičnoj zemlji. Radnički problemi opet počinju. Tvrtke se najprije rješavaju stranih radnika, a onda na red dolaze i domaći. Za veliki dio velikih proizvođača deglobalizacija može kratkoročno izazvati pozitivne učinke no, na dulje staze sigurno ne. Ovakav sustav svjetskog gospodarstva, uključujući i trgovinu, svakako je podložan pozornoj analizi i promjenama, ali razvoj je došao do razine kad ga se ne može vratiti. Cijeli je posložen za globalno gospodarstvo i globalnu trgovinu. Treba ga presložiti i učiniti pravednijim, više po mjeri građana, a ne korporacija. I nastaviti dalje. A gdje je tu Republika Hrvatska?

318 u tome, baš kao i razorni potresi u Zagrebu i na Banovini. „Vožnja pod ručnom“ nastavila se i

kroz razdoblje visoke inflacije. No, cijelo ovo vrijeme nakon COVID-a bilježi vrlo visoke

320 stope rasta. Po razvijenosti i rastu BDP-a po stanovniku, izraženog u paritetu kupovne moći, 321 u odnosu na prosjek EU-a, u zadnjih je četvrt stoljeća ostvarila vidljivi pomak te je od 2000.

godine, kada je bila na 48% prosjeka EU-a, 2024. godine dosegnula 77% toga prosjeka. Raste 323 broj zaposlenih i smanjuje se nezaposlenost. Tako je 2015. godine u drugom kvartalu broj 324 zaposlenih iznosio 1.565.369, a broj nezaposlenih 285.771, stopa zaposlenosti 44,6%, a

nezaposlenosti 15,4%. Deset godina kasnije, u drugom kvartalu 2025. godine broj zaposlenih

je 1.702.478, broj nezaposlenih 85.528 dok stopa zaposlenosti iznosi 51,5%, a nezaposlenosti

4,8% (Izvor DZS).

Nakon ekonomske i financijske krize, nakon višegodišnje recesije i vrlo kasnog izlaska iz nje, krenula je ubrzano putem oporavka. Globalna pandemija bolesti COVID-19 „prikočila“ ju je u tome, baš kao i razorni potresi u Zagrebu i na Banovini. „Vožnja pod ručnom“ nastavila se i kroz razdoblje visoke inflacije. No, cijelo ovo vrijeme nakon COVID-a bilježi vrlo visoke stope rasta. Po razvijenosti i rastu BDP-a po stanovniku, izraženog u paritetu kupovne moći, u odnosu na prosjek EU-a, u zadnjih je četvrt stoljeća ostvarila vidljivi pomak te je od 2000. godine, kada je bila na 48% prosjeka EU-a, 2024. godine dosegnula 77% toga prosjeka. Raste broj zaposlenih i smanjuje se nezaposlenost. Tako je 2015. godine u drugom kvartalu broj zaposlenih iznosio 1.565.369, a broj nezaposlenih 285.771, stopa zaposlenosti 44,6%, a nezaposlenosti 15,4%. Deset godina kasnije, u drugom kvartalu 2025. godine broj zaposlenih je 1.702.478, broj nezaposlenih 85.528 dok stopa zaposlenosti iznosi 51,5%, a nezaposlenosti 4,8% (Izvor DZS).

Odnos ukupnog broja zaposlenih i nezaposlenih osoba (2015 Q2-2025 Q2)

Izvor: Državni zavod za statistiku

Izvor: Državni zavod za statistiku

Gledajući strukturu nezaposlenih, prema podatcima HZZ-a u rujnu 2025. godine najmanje je

nezaposlenih

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

333 (7,3%) te fakulteta, akademije, magisterija i doktorata (9,1%).

Gledajući strukturu nezaposlenih, prema podatcima HZZ-a u rujnu 2025. godine najmanje je nezaposlenih bilo u skupini bez škole i s nezavršenom osnovnom školom (6,4%) u skupini s osnovnom školom (16,6%) i u skupini prvog stupnja fakulteta, stručnog studija i više škole (7,3%) te fakulteta, akademije, magisterija i doktorata (9,1%).

osnovnom školom (16,6%) i u skupini prvog stupnja fakulteta, stručnog studija i više škole

Struktura nezaposlenih osoba prema razini obrazovana krajem rujna 2025.

Bez škole i nezavršena osnovna

škola

Završena osnovna škola

Srednja škola

Prvi stupanj fakulteta, stručni studij i viša škola

Fakultet, akademija, magisterij, doktorat

Izvor: Hrvatski zavod za zapošljavanje

336

Izvor: Hrvatski zavod za zapošljavanje

Najveći udio među nezaposlenima imaju skupine srednje škole za zanimanja do tri godine i

škole za kvalificirane i visokokvalificirane radnike (30,4%) i srednje škole za zanimanja u

Najveći udio među nezaposlenima imaju skupine srednje škole za zanimanja do tri godine i škole za kvalificirane i visokokvalificirane radnike (30,4%) i srednje škole za zanimanja u trajanju od 4 i više godina i gimnazije (30,3%).

trajanju od 4 i više godina i gimnazije (30,3%). 339

U Hrvatskoj je očito najveća potražnja za nekvalificiranim i visokoobrazovanim radnicima, 340 dok se najmanje traže oni sa srednjom školom. Istovremeno, zbog nedostatka radnika za 341 pojedine poslove, raste broj stranih radnika. Prema podatcima MUP-a 2015. godine u 342 Hrvatskoj je za boravak i rad izdana 2.641 dozvola, 2024. godine 206.529 dozvola, a do 31. 343 listopada 2025. godine izdano je 149.166 dozvola. Najviše dozvola izdanih do 31. listopada 344 2025. godine odnosi se na turizam i ugostiteljstvo (48.344), graditeljstvo (44.888), industriju 345 (20.616), promet i veze (11.303) i trgovinu (7.404). Važno je napomenuti kako broj izdanih 346 dozvola ne znači i isti broj stranih radnika. Naime, u taj broj ulaze dozvole za novo 347 zapošljavanje, produljenje dozvola i dozvole za sezonske radnike. Tako je broj stranih 348 radnika stvarno manji od broja izdanih dozvola za boravak i rad. U strukturi poslova, najveći

349 dio stranih radnika radi na poslovima najniže i niže složenosti, što znači i najnižih, u 350 najvećem dijelu minimalnih plaća. Čak i u uvjetima da se zbog deglobalizacije dio hrvatskih

U Hrvatskoj je očito najveća potražnja za nekvalificiranim i visokoobrazovanim radnicima, dok se najmanje traže oni sa srednjom školom. Istovremeno, zbog nedostatka radnika za pojedine poslove, raste broj stranih radnika. Prema podatcima MUP-a 2015. godine u Hrvatskoj je za boravak i rad izdana 2.641 dozvola, 2024. godine 206.529 dozvola, a do 31. listopada 2025. godine izdano je 149.166 dozvola. Najviše dozvola izdanih do 31. listopada 2025. godine odnosi se na turizam i ugostiteljstvo (48.344), graditeljstvo (44.888), industriju (20.616), promet i veze (11.303) i trgovinu (7.404). Važno je napomenuti kako broj izdanih dozvola ne znači i isti broj stranih radnika. Naime, u taj broj ulaze dozvole za novo zapošljavanje, produljenje dozvola i dozvole za sezonske radnike. Tako je broj stranih radnika stvarno manji od broja izdanih dozvola za boravak i rad. U strukturi poslova, najveći dio stranih radnika radi na poslovima najniže i niže složenosti, što znači i najnižih, u najvećem dijelu minimalnih plaća. Čak i u uvjetima da se zbog deglobalizacije dio hrvatskih radnika, koji su iselili u inozemstvo i tamo radi iste ili slične poslove, ali za daleko veću plaću, vrati u Hrvatsku, oni za plaće za koje rade ti strani radnici ne mogu raditi, zato jer od njih jednostavno ne mogu živjeti. Očito je kako će na tim poslovima još dugo morati raditi strani radnici iz zemalja gdje su plaće drastično niže od hrvatskih. Tako na te poslove deglobalizacija neće imati neki veliki utjecaj.

352 plaću, vrati u Hrvatsku, oni za plaće za koje rade ti strani radnici ne mogu raditi, zato jer od

354

radnika , koji su iselili u inozemstvo i tamo radi iste ili slične poslove, ali za daleko veću

njih jednostavno ne mogu živjeti. Očito je kako će na tim poslovima još dugo morati raditi

nas promjene očekuju

357 pojaviti određeni višak radnika na tim poslovima, iako će većina nastaviti raditi na izgradnji

U narednim godinama, nakon što završi najveći dio poslijepotresne obnove, vjerojatno će se

358 novih stambenih i poslovnih jedinica jer tu još uvijek nije dosegnut vrh i zastala potražnja.

359 Iako se i dio hrvatskih iseljenih radnika vratio i vraća u domovinu, veliki dio ih je i dalje vani.

360 Tako i njihove doznake iz inozemstva obiteljima u Hrvatskoj solidno potpomažu život onih

361 njihovih koji su ostali te njihov potrošački kapacitet. Kako je rastao broj iseljenih tako rastu i

U narednim godinama, nakon što završi najveći dio poslijepotresne obnove, vjerojatno će se pojaviti određeni višak radnika na tim poslovima, iako će većina nastaviti raditi na izgradnji novih stambenih i poslovnih jedinica jer tu još uvijek nije dosegnut vrh i zastala potražnja. Iako se i dio hrvatskih iseljenih radnika vratio i vraća u domovinu, veliki dio ih je i dalje vani. Tako i njihove doznake iz inozemstva obiteljima u Hrvatskoj solidno potpomažu život onih njihovih koji su ostali te njihov potrošački kapacitet. Kako je rastao broj iseljenih tako rastu i doznake iz inozemstva.

363 eura (Eurostat), a u 2024. godini, prema revidiranim podatcima HNB-a, čak 3 053 milijarde

366

doznake iz inozemstva. U 2012. godini iz inozemstva je u Hrvatsku doznačeno 873 milijuna

U 2012. godini iz inozemstva je u Hrvatsku doznačeno 873 milijuna eura (Eurostat), a u 2024. godini, prema revidiranim podatcima HNB-a, čak 3.053 milijarde eura.

eura.

Doznake iz inozemstva, u milijunima (Eurostat)

367 HNB-a (studeni 2025.)

Izvor: Podaci iz Eurostata do 2023. godine, podatak za 2024. godinu iz revidiranih podataka HNB-a (studeni 2025.)

Izvor: Podaci iz Eurostata do 2023. godine, podatak za 2024. godinu iz revidiranih podataka

368 Više od polovice hrvatskih kućanstava jedva podmiruje izdatke

369

Više od polovice hrvatskih kućanstava jedva podmiruje izdatke

Istovremeno su strani državljani, koji rade u Hrvatskoj, u svoje matične zemlje uplatili 1 918

370 milijardi €. Prema podatcima DZS-a, u razdoblju od rujna 2016. godine, kad je prosječna 371 brutoplaća iznosa 1 015 € ona je do rujna 2025. godine narasla na 2 025 €. Za isti mjesec ona

373

372 srednja, medijalna plaća, iznosila je 842 € , a u 2025. godini 1 718 €. Minimalna plaća za

Istovremeno su strani državljani, koji rade u Hrvatskoj, u svoje matične zemlje uplatili 1.918 milijardi €. Prema podatcima DZS-a, u razdoblju od rujna 2016. godine, kad je prosječna brutoplaća iznosa 1.015 € ona je do rujna 2025. godine narasla na 2.025 €. Za isti mjesec ona srednja, medijalna plaća, iznosila je 842 €, a u 2025. godini 1.718 €. Minimalna plaća za 2016. godinu bila je određena u brutoiznosu 414,10 €, a za 2025. godinu 970 €. Minimalna plaća za 2026. godinu određena je u brutoiznosu od 1.050 €. Vlada si je zacrtala cilj da do kraja mandata ta plaća dosegne 1.250 €. Kako joj mandat istječe 2028. godine, znači da joj preostaje kroz određivanje iznosa za 2027. i 2028. godinu taj iznos podići za ukupno 200 € bruto. Tako je u razdoblju od 2016.-2026. godine minimalna plaća narasla za nominalno 153%, sa 414 € na 1.050 € bruto, a oduzme li se kumulativna inflacija,

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

rast iznosi 82%. Sindikati su tražili da se za 2026. godinu bruto minimalna plaća odredi u iznosu od 1.130 €, a Hrvatska udruga poslodavaca javno je tražila od predsjednika Vlade RH da se za 2026. godinu iznos minimalne plaće ostavi na razini iz 2025. godine, odnosno 970 €, kako bi im se dao, kako su rekli, predah za povećanje ulaganja i osuvremenjivanje proizvodnje. Jasno je kako ni iznos od 800 € neto, koliko iznosi minimalna plaća za 2026. godinu nije dovoljan za dostojan život na što, pri određivanju iznosa minimalne plaće, upućuje Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama iz listopada 2022. godine. Podatci Eurostata za 2024. godinu pokazuju kako čak 60% kućanstava u Hrvatskoj s nekim poteškoćama podmiruje osnovne mjesečne troškove, poput stanarine, režije i hrane. Prosjek EU iznosi 42%. Najgore tu stoje Grčka sa 86%, Bugarska sa 77%, Slovačka sa 66%, Rumunjska sa 65%, a Hrvatska je odmah iza njih, na petom mjestu. Najbolje stoje Njemačka sa 18%, Nizozemska sa 19%, Luksemburg sa 24%, Švedska sa 25% te Finska sa 28%. U susjednoj Italiji taj postotak iznosi 55%, u Mađarskoj 49%, u Sloveniji 40%, a u Austriji 34

Čak ni, površinom i brojem ljudi velike zemlje u svijetu, bez obzira na stremljenja, nisu i neće moći biti samodostatne u svemu. Stoga se zemlje uvelike moraju posvetiti obrazovanju, kako u sustavu redovitog školovanja tako i u sustavu školovanja uz rad. Zemlje koje žele uspjeti moraju moći u što većem obujmu prepoznati i predvidjeti budućnost. Ulaganje u osuvremenjivanje sustava rada traži i veću (često i drukčiju) obučenost za obavljanje poslova, a omogućuje i veću proizvodnost rada. Stoga su za zemlje koje ne žele „kaskati“ u budućnost važni zajednički rad i dogovori između socijalnih partnera i javnih vlasti oko ključnih pretpostavki za bolju budućnost. Krive procjene i kašnjenje u početcima zajedničkog dogovaranja znače poraz za sve. Iz toga, bez obzira na moguće kratkoročne povoljne učinke za jednu od triju strana, dugoročno mogu proizaći samo gubitci za sve strane, za cijelu zemlju.

Uz tehnološke promjene, važan dionik sustava je i kretanje stanovništva i demografija. Projekcije demografskih kretanja, koja je za Hrvatsku izradio UN, daju razlog za veliku brigu. Početkom 2024. godine, srednja, medijalna dob u Hrvatskoj iznosila je 45,4 godine, a prije samo 25 godina ta je dob bila 39,8 godina. Za narednih 25 godina, točnije 2050. ta će dob biti 49 godina. Projekcije upućuju kako će do tada broj stanovnika pasti na 3,23 milijuna, od kojih će čak blizu milijun biti onih starijih od 64 godine (što je dvostruko više nego onih do 17 godina starosti). Starenje stanovništva očituje se posljedično na više područja. Usporava se ili čak pada proizvodnost rada, rastu otpori ka inovacijama i novim tehnologijama, smanjuje se sveukupna potražnja, a sve to rezultira i smanjenjem ulaganja, investicija. Istovremeno se osjetno povećava pritisak na sustave zdravstva, mirovina i socijalne skrbi, domove zdravlja, domove umirovljenika, farmaceutsku industriju. Svi će ti sustavi povećano tražiti radnike. Njih će biti moguće, uz doškolovanje, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, prebaciti iz nekih sustava gdje će primjena novih tehnologija, umjetne inteligencije i slično uzrokovati viškove zaposlenih. No, očito ih neće biti dovoljno. I koliko god se vlasti trudile poticati demografsku obnovu zemlje, koliko god se novca ulagalo i

nas promjene očekuju

kakve god se poželjne poticajne mjere donosile, Hrvatska u kratkom roku ne može napraviti velike skokove. Demografska obnova spor je postupak i u najrazvijenijim zemljama pa se drukčije ne može očekivati ni za Hrvatsku.

Sve to aktualizira i pitanje donošenja kvalitetne i društveno prihvatljive migracijske politike. Jasno je kako za veliki dio zemalja pa tako i za Republiku Hrvatsku nije nevažno od kuda su strani radnici. Lakše će se uključiti, uklopiti i integrirati u društvo stanovnici zemalja iste ili slične kulturološke podloge. Kroz povijest su u Hrvatsku, kaže prof. dr. Tado Jurić, useljavali pretežito građani iz Habsburške monarhije, Nijemci, Talijani, Mađari. Najviše iz susjedne Bosne i Hercegovine. A taj izvor gotovo presušuje. Hrvati kroz povijest nemaju neko iskustvo kulturološkog dodira s narodima koji danas pristižu u Hrvatsku. Kako nema jasnu strategiju useljavanja, tako se, tvrdi dr. Jurić, u Hrvatsku useljava 25 puta više radnika iz trećih zemalja, nego primjerice u Njemačku. U susjednoj Sloveniji svega je tri posto stranih radnika s drugih kontinenata, a u Hrvatskoj čak 50 posto. Republika Hrvatska mora multidisciplinarno pristupiti izradi integracijske strategije za strane radnike. Poslodavcima u Hrvatskoj nedostaje radnika i posežu za uvozom strane radne snage. Uvoz strane radne snage ne može biti sveden na to da bude samo ispunjenje potrebe poslodavaca za radnom snagom. Stranim radnicima treba omogućiti cjelovitu integraciju u hrvatsko društvo. Naravno kako je lakša integracija onima koji znaju jezik, bliskiji su po kulturi.

Precijenjeni turizam

Za Republiku Hrvatsku prihod od turizma predstavlja značajan udio BDP-a. No, ipak je niži od često spominjanog. Naime, vrlo se često u javnom izričaju spominje udio od 20%. Međutim, podatci DZS-a za 2022. godinu pokazuju kako je udio izravnog BDP-a turizma u ukupnom BDP-u iznosio 11,32%. A kod hrvatskog turizma, uz visoke prihode, treba primijetiti i kako je veliki, ogroman dio hotelskih kapaciteta u stranom vlasništvu, veliki broj njih, građen u novije vrijeme, gradili su, zbog nedostatka domaće radne nage, strani radnici. Opet zbog nedostatka domaće radne snage, u njima na različitim poslovima rade strani radnici. Namještaj i oprema u njima vrlo se često proizvode izvan Hrvatske. Čak i hrana, koja se u njima poslužuje, nerijetko je uvezena, a zbog visokih cijena domaćim su gostima često nedostupni pa u njima u velikom broju borave strani gosti. Deglobalizacijski postupci u sustav rada u turizmu neće u Hrvatskoj donijeti puno promjena. Uz postojeće hotelske kapacitete gradit će se još niz novih jer su potrebe izrazito velike, budući da hoteli čine tek 5% hrvatskih smještajnih kapaciteta. Uz to, gradit će se suvremeniji kampovi koji sve više sliče turističkim naseljima s kućicama, bazenima, restoranima i drugim sadržajima. Bez obzira na mogući povratak kući dijela emigriranih, domaćih će radnika, na poslovima ugostiteljstva i turizma i dalje nedostajati.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Iako, primjerice u Njemačkoj, život osjetno poskupljuje, od hrane do stanovanja i najma stanova, ipak će mnogi iz Hrvatske iseljeni radnici ostati u Njemačkoj jer za profilom njihovog znanja još uvijek postoji velika potražnja. Posebice u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu, trgovini, zdravstvenom sustavu i sustavu njege i socijalne skrbi. Isti sustavi manjkavi su radnicima i u Hrvatskoj. Godinama će još trajati obnova, ali i „jagma“ za stambenim kvadratima pa će godinama trajati i povećana potreba za radnicima u graditeljstvu, uz one stručne, kvalificirane, jednako tako i za pomoćnom radnom snagom. Javne će vlasti u sklopu povoljnijeg stambenog zbrinjavanja, u skladu sa svojom stambenom politikom i na nacionalnoj i na lokalnim razinama povećano ulagati u izgradnju stanova za povoljniji najam. Zbog starenja stanovništva trebat će povećano ulagati u izgradnju domova umirovljenika i kapaciteta za dnevni boravak starijih osoba, proširivati bolničke kapacitete i kapacitete ambulanti i domova zdravlja. Strani radnici će u graditeljstvu očigledno još godinama biti važna karika.

Starenje stanovništva povećava potrebu za radnom snagom u zdravstvu i njezi. Tu se već osjeća nedostatak radne snage, no s obzirom na vrstu i način obavljanja poslova u tim sustavima, u njima je nedostajuću domaću radnu snagu teže nadomjestiti stranom. Uz stručna znanja nužno je i veće, bolje i potpunije poznavanje hrvatskoga jezika pa i običaja. Nedostatak kapaciteta za trajni smještaj starijih osoba usmjerava ne samo na smještaj preko dana, za one starije osobe koje žive s mlađim članovima obitelji pa im trebaju pojačana skrb i nadzor dok su mlađi članovi obitelji na poslu, u školi, na predavanju… O takvim osobama sve će se više organizirati skrb preko dana u njihovim vlastitim domovima. Iako će dijelu radne populacije biti (i već je sada) omogućen rad „od kuće“ te tako neki mogu biti uz svoje bolesne i stare članove kućanstva, to neće biti moguće svima zbog vrste posla ili potrebnih mogućnosti u kućanstvu. Stoga će biti potrebno pojačano organizirati i dolaske stručnih njegovatelja i pomoć u kući. Današnji Vladin program „Zaželi“ trebat će proširenje i reorganizaciju. I tu će, očito, morati „uskočiti“ strana radna snaga. Trgovina se ubrzano digitalizira na dva područja, jedno je digitalizacija i automatizacija blagajni i naplate kupljenoga, a drugo narudžbe putem interneta. No, dok samonaplata ne dosegne puno veće udjele, nedostajat će radnika i za punjenje polica i za rad na blagajnama. I opet, neovisno o raznim pojavnostima deglobalizacije, u trgovini će, bar još određeno vrijeme, nedostajati radnika, a kako domaćih nema i neće ih, uz ostalo i zbog niskih plaća, biti dovoljno raspoloživih za rad, tu će se i dalje upošljavati strani radnici.

Robu pak, naručenu putem elektroničke narudžbe, netko treba i još će više trebati najprije razvrstati, a onda i dostaviti na adresu naručitelja. Baš kao i zgotovljenu hranu, lijekove iz ljekarne i slično. Za dostavu na „kućni prag“ nedostaje dostavljača. Dok to ne budu bila u stanju samohodna vozila, roboti, dronovi…, trebat će radnici. Domicilnih opet nedostaje i, kako bi sve djelovalo u skladu s potrebama i tu će raditi veliki dio strane radne snage.

Živimo

kraće od većine Europljana

Bez obzira na moguće povećanje plaća (sigurno ne osjetno) i dalje će za te najslabije plaćene poslove, za njihovo izvršenje, nedostajati domaće radne snage. Sve dok postoje strani radnici, koji su za te plaće spremni doći u Hrvatsku i odrađivati ih, neće biti znatnog rasta plaća na tim poslovima. I to je zatvoreni krug. Možda će Hrvatska doraditi sustav izbora zemalja iz kojih će radnike privlačiti, vjerojatno će se sam izbor stranih radnika i provjere njihove kvalifikacije za obavljanje poslova u Hrvatskoj, sve više raditi u njihovim matičnim zemljama. To će možda olakšati njihovu integraciju u društvo, a poslodavcima dostupnost kvalitetnije strane radne snage, ali neće umanjiti potrebu za upošljavanjem stranih radnika.

Sama deglobalizacija ili slowbalizacija svakako donosi promjene u sustav rada svih zemalja. „Carinski ratovi“ ne mogu i ne smiju dugo potrajati jer, na kraju, nikome ne donose dobro. Iako za njihove pokretače mogu proizvesti kratkoročne početne pozitivne učinke. Ali, na duge staze svi gube. Svjetsko gospodarstvo, neovisno o svim tim pojavama, nije moguće vratiti na sustave zatvorenih proizvodnji i pune samodostatnosti. No, činjenica je kako se neke promjene događaju i ostat će, bilo u sadašnjem, bilo u nekom drugom obliku. Velike zemlje, postojbine multinacionalnih korporacija „povući“ će dio proizvodnje natrag, no ono što proizvedu, uz suvremene tehnologije nadilazi potrebe domaćeg tržišta. I, iako će povećano upošljavati, za neke im poslove neće biti raspoložive domaće radne snage. Trebat će stranu. Zbog starenja, stanovništvo će trebati pomlađivati. Netko će doslovce trebati raditi za održivost mirovinskih i zdravstvenih sustava. Veliki broj starijeg stanovništva treba imati pravo na dostojan život u starosti, dostojne mirovine, dostojnu zdravstvenu skrb i društvenu brigu za one kojima je potrebna. Nije rješenje povećanje dobi za umirovljenje (što neprestano traže MMF, Svjetska banka, EK) naročito ne za Hrvatsku, u kojoj se živi kraće od prosjeka EU, a pogotovo se kraće živi u zdravlju. Podatci Eurostata pokazuju kako je prosječni u EU u 2024. godini očekivani životni vijek pri rođenju bio 81,7 godina, a u Hrvatskoj 79,1 godina. Pri tome se u Italiji i Švedskoj očekuje životni vijek od 84 godine. Nakon navršenih 65 godina starosti Europljani će prosječno u zdravlju proživjeti još 8,8 godina, a Hrvati 6,4 godine. Nužno je preispitivanje postojećih poreznih sustava, pravičnija raspodjela i povećana izdvajanja za zdravstveni i mirovinski sustav, za sustav skrbi o starijima, ali i za posebne fondove za dokvalifikaciju i prekvalifikaciju radne snage zastarjelih znanja i sposobnosti za potrebe novog sustava rada, za skrb o nezaposlenima, donositi snažne i učinkovite mjere i politike vezano za demografiju. No, uz sve to, zemlje će privlačiti mladu radnu snagu, stanovništvo iz zemalja u kojima je još uvijek tradicija imati više djece. Nikakva deglobalizacija to neće zaustaviti.

IZAZOVI I MOGUĆNOSTI HRVATSKE

ELEKTROPRIVREDE

Obnovljivi izvori u prvom planu

Možemo znatno poboljšati energetsku samodostatnost. Povećanje kapaciteta prijenosa, uvođenje skladištenja energije, modernizacija infrastrukture – ključni su za stabilnost sustava i veći udio OIE i vodika.

Summary

Croatia has a good position in electricity production from RES – especially hydropower and growing wind and solar capacities, but it is necessary to invest in transmission capacities, in RES storage such as battery systems and hydrogen, which provides the basis for further transition. A major step has also been made in increasing the construction of solar power plants on the roofs of buildings for the so-called “energy production at the point of consumption”, i.e. for households as producers-consumers of electricity.

Grid innovation and modernization

Increasing transmission capacity, introducing energy storage, modernization of infrastructure – are key to system stability and a higher share of RES and hydrogen.

Hrvatska je u prvom kvartalu 2025. ostvarila vrlo visok udio obnovljivih izvora u neto proizvodnji električne energije – oko 75 %, koji uključuje veliki postotak el.energije iz hidro elektrana. U isto vrijeme, na razini EU-a udio električne energije iz obnovljivih izvora iznosio je približno 42,5 % u prvom kvartalu 2025. Hrvatska

1 Autor je međunardni energetski stručnjak i konzultant.

Piše: Ivica Jakić1

proizvodi za oko 44 % svojih energetskih potreba, po svim energentima, dok ostatak pokriva uvozom.

Energetska ovisnost, fosilna goriva i uvoz

Fosilna goriva – ugljen, plin i nafta – i dalje imaju značajan udjel u hrvatskom energetskom miksu. U jednom izvještaju se navodi da udio fosilnih goriva u ukupnoj potrošnji energije u Hrvatskoj iznosi oko 67 %. U sustavu grijanja i potrošnje za grijanje, ovisnost Hrvatske o prirodnom plinu je vrlo visoka smatra se da se 70 % grijanja pokriva prirodnim plinom.

Uvoz električne energije je značajan: primjerice u travnju 2025., Hrvatska je proizvela 1.209 GWh, ali je uvoz iznosio 936 GWh ( 77.4%). Po službenim podacima Hrvatska uvozi za vlastitu potrošnju godišnje preko 45% el.energije. Hrvatska je u isto vrijeme izvoznik i uvoznik el. energije.

Iako su rezultati u obnovljivim izvorima dobri kod proizvodnje električne energije, u segmentu prometa udio vozila na elektro pogon je vrlo nizak – npr. u 2023. udio OIE u potrošnji energije u prometu u Hrvatskoj bio je samo oko 0,9 %, dok je prosjek EU-a bio oko 10,8 %.

Visoke cijene režija i energetske usluge za građane su identificirane kao problem, Vlada RH je pomogla sa subvencijama u zadnjih 2-3 godine na potrošnju el.energije i plina. U ovoj godini subvencije su se smanjivale s ciljem ukidanja početkom iduće godine, osim subvencije u obliku „vaučera“ koje su ostale za najugroženije kategorije potrošača.

Vlada je u 2025. godini osigurala dodatna sredstva (npr. 474 milijuna EUR) za energetsku održivost i sigurnost, digitalizaciju, dekarbonizaciju i modernizaciju elektroenergetskog sustava.

Unatoč dobrom rezultatu u proizvodnji električne energije iz OIE, ukupna potrošnja energije (grijanje, promet, industrija) pokazuje znatnu ovisnost o fosilnim gorivima. Ova ovisnost stvara rizik od troškovnih šokova i energetske nesigurnosti. Sektor prometa je slabiji u integraciji obnovljivih izvora – udio gotovo zanemariv (0,9 %) što je daleko ispod EU prosjeka. Može se očekivati porast broja el.vozila i potrošnje el.energije za e-mobilnost osobnih vozila i gradskih autobusa. To znači da veliki dio potencijala zelene tranzicije treba iskoristiti. U grijanju je ovisnost o plinu jako velika, što povećava ranjivost prema promjenama u opskrbi i cijenama.

Izazovi i prilike

Kako raste udio OIE, izazovi integracije, balansiranja mreže, skladištenja viška energije u baterijske sustave i u vodik kao i prilagodbe prijenosne te distribucijske mreže postaju sve važniji, pri čemu treba imati u vidu brojne izazove koj ujedno predatavljaju i prilike.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Geopolitički i vanjski rizici

Promjene u međunarodnim tokovima energenata, konflikti, nestabilnosti – sve to može utjecati na Hrvatsku kao malu članicu EU-a koja je dio većeg energetskog sustava.

Mogućnosti i strateški pravci

Hrvatska ima dobru poziciju u proizvodnji električne energije iz OIE – posebno vodene energije (hidro) i rastuće kapacitete vjetra i solara, ali je nužno investirati u prijenosne kapacitete, u skladišta OIE kao baterijske sustave i vodik, što pruža temelj za daljnju tranziciju. Učinjen je i veliki iskorak u povećanju izgradnje sunčanih elektrana na krovovima objekata za tzv „proizvodnju energije na mjestu potrošnje“, odnosno za kućanstvo kao proizvođač-potrošač el.energije.

Inovacija i modernizacija mreže

Povećanje kapaciteta prijenosa, uvođenje skladištenja energije, modernizacija infrastrukture – ključni su za stabilnost sustava i veći udio OIE i vodika.

Energetska učinkovitost i smanjenje potrošnje

Smanjenje potrošnje kroz energetsku učinkovitost (zgrade, industrija, promet) može znatno smanjiti ovisnost o uvozu i troškovima.

Hrvatska se postupno uključuje u suvremenu proizvodnju sinteznog plina i električne energije i vodika tehnologijom uplinjavanja organskog otpada i plastike koju je razvila tvrtka Dok-Ing. Ovo bi mogao biti značajan doprinos rješavanju velikog problema prerade organskog otpada s ekološki prihvatljivom nisko ugljičnom tehnologijom bez spalionica otpada. Proizvedeni sintezni plin, bio plin i vodik mogu se osim za proizvodnje el.energije puštati u plinski sustav Hrvatske za pogon industriju i grijanje u kućanstvima.

Regionalna povezanost i EU fondovi

Kao članica EU-a, Hrvatska koristiti EU-fondove za zelenu tranziciju, infrastrukturu i istraživanje. Također – regionalna povezanost sa susjedima može pomoći u diverzifikaciji opskrbe i tržišta.

Promet i grijanje su sektori gdje je potencijal velik, ali dosad slabije iskorišten –prebacivanje na elektrifikaciju, korištenje OIE, toplinskih pumpi, vjerojatno može donijeti značajan pomak. EU i Hrvatska ima za cilj znatno smanjenje emisija stakleničkih plinova, povećanje udjela obnovljivih izvora energije i veću energetsku sigurnost (npr. kroz paket „Spremni za 55 %“). Međutim, kada se promatra cjelokupna potrošnja energije, te sektori poput prometa i grijanja, Hrvatska zaostaje za mnogim EU zemljama.

Obnovljivi izvori u prvom planu

Za daljnji napredak potrebno je sustavno i dugoročno ulaganje, integrirani pristup (proizvodnja + prijenos + potrošnja), te iskorištavanje fondova zelene tranzicije s ciljem dekarbonizacije industrije i prometa korištenjem obnovljivog-zelenog vodika. Ako se to uspije, Hrvatska može znatno poboljšati svoju energetsku samodostatnost, smanjiti ranjivost i ostvariti ekonomske i ekološke koristi.

Zelena goriva

Hrvatska, kao članica EU-a, ima i stratešku i geografsku priliku sudjelovati u dekabonizaciji korištenjem „zelenih goriva“. Zelena goriva su sintetička ili obnovljiva goriva proizvedena korištenjem obnovljive energije (vjetar, sunce, hidro). Njihova zajednička karakteristika je da ne emitiraju CO2 u životnom ciklusu ili imaju minimalan ugljični otisak, u osnovi ona su nosioci obnovljivog vodika.

Najvažnija su:

• Obnovljivi-zeleni vodik (H2) – dobiva se elektrolizom vode korištenjem obnovljive električne energije.

• E-metanol (CH3 OH) – proizvodi se kombinacijom zelenog vodika i CO2 (uhvaćenog iz zraka ili industrije).

• Zeleni amonijak (NH3 ) – nastaje spajanjem zelenog vodika i dušika iz zraka, bez emisija iz fosilnih goriva.

E-Metanol i bio e-Metanol Europska unija, kao i zeleni amonijak vidi kao energent za dekarbonizaciju sektora među kojima su:

• teška industrija (čelik, cement, kemijska industrija)

• pomorski i zračni promet

• dugolinijski cestovni transport

• energetska pohrana i balansiranje mreže

Pritom su temeljni dokumenti EU:

• REPowerEU plan (2022.): cilj je proizvesti 10 milijuna tona zelenog vodika u EU do 2030. i uvesti dodatnih 10 milijuna tona.

• Fit for 55: definira kvote za uporabu obnovljivih goriva nebiološkog podrijetla (RFNBOs) u prometu i industriji.

• EU Hydrogen Bank (2024.): osigurava financiranje projekata za vodik i e-goriva

Potencijali i strateške prednosti Hrvatske predstavljaju:

• obilje obnovljivih izvora uključujući hidroelektrane

• postojeća energetska infrastruktura (plinovodi, LNG terminal, naftovod, industrijske zone)

• pristup moru i europskim tržištima (pomorski promet, izvoz e-goriva).

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Zbog navedenog bi Hrvatska mogla postati „zelena energetska vrata Jugoistočne Europe“, s fokusom na proizvodnju i izvoz zelenog vodika i e-goriva. Hrvatski potencijal za e-Metanol i Zeleni amonijak su Luka Rijeka, Split, Zadar i Ploče. Mogli bi mogle bi postati čvorišta za e-metanol i zeleni amonijak u pomorskom prometu (Hrvatska ima veliku flotu i razvijen obalni transport) i za brodove dubokog gaza. Nekoliko je projekata veću u razvoju:

• HEP, INA, SolarWatt projekti i postrojenja za elektrolizu i proizvodnju zelenog vodika.

• LNG terminal na Krku mogao bi se prilagoditi i za uvoz te postati LH2 Hub tekućeg vodika i umiješanje vodika i LNG plina za hibridne termo elektrane

• Projekt North Adriatic Hydrogen Valley (2024.–2030.) – zajednički projekt Slovenije, Italije i Hrvatske za uspostavu regionalne „doline vodika“. Hrvatska bi imala više od 10 pilot lokacija.

Međutim, prisutni su brojni izazovi za proizvodnju i primjenu obnovljivog vodika:

• Visoki troškovi elektrolizatora i proizvodnje

• Nedostatak infrastructure i potrošnje vodika (vodikovodi, punionice)

• Potreba za velikim količinama obnovljie energije

EU cilj do 2030.: 42 % vodika u industrijskoj uporabi mora biti obnovljivog podrijetla.

Hrvatska Vlada je najvila grant sredstva za izgradnju 6 punionica vodika s vlastitom proizvodnjom vodika za punjenje osobnih vozila, autobus i kamiona.

Uz sve navedeno, ne treba isključiti niti potencijal Malih modularnih reaktora.

Naime, sukladno smjernicama Europske Komisije i taksonomiji električna energija iz Malih modularnih reaktora (SMR) smatra se niskougljičnom energijom, koja je prihvatljiva u procesu dekarbonizacije bez štetnih emicija CO2 u atmosferu. Hrvatska razmatra mogućnost izgradnje SMR s ciljem da uz energiju iz obnovljivih izvora energije sunca i vjetra koji su nestabilni izvori energije, dopuni električnom energijom iz SMR koji u „ base loadu“ imaju temeljnu i stabilnu proizvodnju električne energije. Time OIE i SMR djeluju u sinergiji na stabilnost energetskog sustava. Uz stabilnu električnu energiju SMR mogu proizvoditi toplinsku energiju za grijanje na daljinu, toplinu za potrebe industrije kao i obnovljivi vodik.

SAMODOSTATNOST U PROIZVODNJI HRANE

Iluzija ili imperativ svake države

Hrvatskoj nedostaje gotovo svih prehrambenih proizvoda.

Piše: Zvjezdana Blažić1

Summary

Many sectors have been hit hard by sudden demand shocks, short-term shortages in labor supply and tightening of international trade, etc. A strong spotlight is also on the food industry and many important questions have been raised about how we produce and consume food.

Kada ste se posljednji put zapitali odakle dolazi hrana na vašem tanjuru. Ako ste poput većine potrošača, onda je zasigurno prošlo puno vremena od kad ste postavili ovo pitanje, ako ste ga uopće ikad i postavili. S ovom tvrdnjom do prije nekoliko mjeseci, odnosno do pojave pandemije korona virusa većina bi se složila.

Industrijalizacija proizvodnje hrane jedno je od velikih dostignuća moderne povijesti koja je stvorila situaciju da većina potrošača rijetko razmišlja o tome kako hrana dolazi do naših stolova. Globalni prehrambeni sustavi su postali učinkoviti od proizvodnje do isporuka iz svih krajeva svijeta, a globalizirana poljoprivredna i prehrambena industrija je optimizirana za isporuku prave količine hrane u pravo vrijeme na bilo koje mjesto gdje je to bilo potrebno. Prije pojave COVID-a 19 samo su rijetki dovodili u pitanje prehrambenu sigurnost jer je poljoprivredno-prehrambeni lanac bio snažno integriran i djelovao gotovo savršeno na internacionalnoj razini. Danas blokada bilo koje vrste opskrbe gotovim proizvodima, sirovinama, ambalažom ili protoka ljudi ugrožava opskrbu tržišta hranom i može dovesti do poremećaja poslovanje velikog broja gospodarskih subjekata. Lanac opskrbe hranom u kratkom je vremenu od pojave globalne pandemije postao krhka karika sigurnosti. Covid19 i globalna ekonomska kriza otkrili su vrlo zabrinjavajuću činjenicu da svijet ipak nije u potpunosti spreman za prehrambenu sigurnost. Složeni globalni sustavi koji su

1 Autorica je istaknuta konzultantica za područje poljoprivrede i prehrambene industrije.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

stvoreni u doba ubrzane globalizacije pokazali su da se ipak mogu brzo urušiti, a u takvim uvjetima mijenjaju se i odnosi na globalnom nivou pa paradigma „što brže i što jeftinije“ više nije najvažnija za lanac opskrbe već je ključni imperativ postao njegova otpornost.U bilo kojoj krizi, a pogotovo ovako velikoj globalnoj zdravstvenoj krizi, proizvodnja hrane ali i ostali dijelovi lanca vrijednosti su prepoznati kao ključni i prioritetni sektori što uključuje ne samo proizvodnju hrane i pića, već i sirovine, ambalažu i ambalažni materijali (koji su između ostalog bitni za sigurnost hrane i transport), hranu za životinje i hranu za kućne ljubimce te se tom lancu moraju osigurati dodatna sredstava za nesmetano funkcioniranje. Očuvanje jedinstvenog tržišta EU postala je jedini jamac da će EU-a biti opskrbljena dovoljnim količinama kvalitetne hrane.

Brojni sektori na udaru krize

Pandemija COVID-19 otvorila je brojna pitanja, a traže se i alternativna rješenja globaliziranom gospodarstvu. Mnogi su sektori izloženi teškim udarcima zbog iznenadnih šokova potražnje, kratkoročnih nestašica u ponudi radne snage i pooštravanja međunarodne trgovine i dr. Snažni reflektori usmjereni su i na prehrambenu industriju i postavljena su mnoga važna pitanja o tome kako proizvodimo i konzumiramo hranu. Već sama činjenica da je novi korona virus nastao na kineskom tržištu hrane, da se počeo širiti s tržnice gdje se ljudi opskrbljuju hranom, postavlja sve važnije pitanje kakvu hranu jedemo, kako je proizvodimo i gdje je kupujemo. Zato je sada pravo vrijeme da se zaustavimo i razmislimo o tome kako možemo stvoriti otporniji budući prehrambeni sustav. U smislu ugroze u opskrbi hranom ponovo se aktualizira i pitanje samodostatnosti u proizvodnji hrane.

Koliko je važna samodostatnost?

Samodostatnosti hrane postaje tema u brojnim zemljama kod svake veće krize pa je tako bilo i 2007–2008 godine, jer su se države i tada nastojale zaštititi od nestabilnosti na svjetskim tržištima hrane. Samodostatnost hrane često se u političkim krugovima predstavlja kao izravna suprotnost međunarodnoj trgovini hranom, a ekonomisti je često kritiziraju kao pogrešan pristup sigurnosti hrane koji političke prioritete stavlja ispred ekonomske učinkovitosti.

Organizacija UN za hranu i poljoprivredu FAO definira samodostatnost poprilično široko: „Koncept samodostatnosti hrane općenito podrazumijeva u kojoj mjeri država može zadovoljiti svoje potrebe za hranom iz vlastite domaće proizvodnje.“

Često se pojam samodostatnosti povezuje i s pojmom sigurnosti hrana. No to su dva potpuno odvojena pojma.

Iluzija ili imperativ svake države

FAO i Svjetski summit o hrani definirali su sigurnost hrane na sljedeći način: „Sigurnost hrane postoji kada svi ljudi u svako doba imaju fizički i ekonomski pristup dovoljnoj količini sigurne i hranjive hrane koja zadovoljava njihove prehrambene potrebe i prehrambene navike za aktivan i zdrav život.“

Samodostatnost je samo jedan dio u osiguranju sigurnosti hrane u kojem je zastupljen zdravstveni aspekt, klimatske promjene, egzistencija, trgovina, nejednakosti, kultura hrane i prirodna bogatstva poput zdravlja tla, vode i bioraznolikosti.

Sve se zemlje oslanjaju na uvoz barem za dio svoje potrošnje hrane, uključujući velike izvoznike hrane koji proizvode daleko više hrane nego što je potroše. S obzirom na rasprostranjenost trgovine u današnjoj globalnoj ekonomiji, pragmatičnije razumijevanje samodostatnosti hrane je domaća proizvodnja hrane koja je jednaka ili premašuje 100% potrošnje hrane u zemlji. Unutar ove definicije nije isključena trgovina, jer je samodostatnost hrane definirana omjerom proizvedene hrane i hrane koja se konzumira na domaćoj razini. Ovako shvaćena, samodostatnost hrane nije nužno usredotočena na mjesto uzgoja određene hrane, već na domaći kapacitet proizvodnje hrane u zemlji. Prema ovoj definiciji, samodostatne zemlje i dalje mogu provoditi određeni stupanj poljoprivredne specijalizacije kako bi tom hranom trgovale s drugim zemljama. Ključna je stvar da zemlje samodostatne hrane proizvode količinu hrane koja je jednaka ili veća od količine hrane koju konzumiraju.

Stopa samodostatnosti hrane definirana je kao omjer domaće proizvodnje hrane i potrošnje hrane (FAO 2015). Viša stopa samodostatnosti postavljena je kao cilj poljoprivredne politike u mnogim zemljama. Veće oslanjanje na domaće tržište hrane smatra se manje rizičnom strategijom za izbjegavanje kolebljivosti cijena hrane i nesigurnosti uvoza hrane.

Ograničeni učinak

Proteklih mjeseci razvila se snažna diskusija o tome da je Hrvatska ovisna o uvozu hrane te je korona kriza podigla svijest o potrebi proizvodnje hrane za vlastite potrebe te osvijestila želju potrošača da više konzumiraju domaće proizvode. Očekivalo se da će se barem trendovi u uvozu i izvozu hrane početi mijenjati i okrenuti negativna kretanja koja su prisutna godinama. Procjene govore da će rast uvoza možda biti ublažen u idućim mjesecima, ali se uvoz sigurno neće znatnije zaustaviti jer ne proizvodimo dovoljno hrane za vlastite potrebe.

Danas je Hrvatska samodostatna samo u nekoliko poljoprivrednih proizvoda. U proizvodima ratarstva ostvarujemo vrlo visoku stopu samodostatnosti koja se kod žitarica kreće oko 120 posto, a 2018 godine je bila i preko 140 posto. Najznačajnija ratarska kultura kukuruz ostvaruje stopu od 140 posto, a pšenica čak 160 posto. Kod uljarica su rezultati još značajno bolji pa se samodostatnost penje preko 300 posto, a kod soje i 500 posto. Na žalost, već u prvom stupnju prerade vidljivo je da su nam lanci vrijednosti u proizvodnji od uljarica do proizvodnje ulja nepovezani

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

i da ne ostvarujemo potrebnu dodanu vrijednost. Tako bilježimo samodostatnost u uljanim pogačama manju od 30 posto, a u proizvodnji ulja blizu 72 posto. Kod proizvoda stočarstva samodostatnost se kreće ispod 70 posto, kod govedskog mesa 71 posto, svinjskog mesa manje od 50 posto, a piletine između 80 i 90 posto (fluktuira po godinama).

U proizvodnji mlijeka i mliječnih proizvoda samodostatnost nam pada ispod 50 posto. Kod proizvodnje povrća i voća smo samodostatni u samo nekoliko kultura. U povrću se samodostatnost kreće oko 60 posto, a samo u proizvodnji kupusa smo blizu samodostatnosti. Kod voća smo samodostatni u proizvodnji mandarina, višanja, a u boljim klimatskim godinama i u proizvodnji jabuka. Kod voća je samodostatnost oko 50 posto, ali treba uzeti u obzir da veliki dio potrošnje u voću zauzimaju banane i agrumi za koje nemamo prirodne pretpostavke za vlastiti značajniji uzgoj.

Hrvatska robna razmjena pokazuje izrazito lošu sliku konkurentnosti poljoprivrednih proizvoda i zabrinjavajuću strukturu proizvodnje. Kada uzmemo u obzir da smo zemlja malih posjeda, na kojima je teško opravdati proizvodnju ratarskih kultura, koje za ostvarenje prosječnih prinosa zahtijevaju znatno veće poljoprivredne površine, onda postaje još teže opravdati ovakvu strukturu poljoprivrede. Mogli bismo zaključiti da su naši proizvođači skloni jako niskim rizicima i malim ulaganjima u poljoprivredu.

Za voćarsku i povrtlarsku proizvodnju nemamo osigurano neophodno navodnjavanje, nemamo tehnologije zaštite od tuče, mraza i suše, zbog čega su rizici proizvodnje u dosta teškim i vrlo promjenjivim klimatskim uvjetima visoki. Kod proizvoda stočarstva izuzetno su velike razlike u produktivnosti tako da su proizvodi iz uvoza uglavnom bitno jeftiniji te naši proizvođači teško mogu konkurirati svojim cijenama i potrebnim količinama. Hrvatski neudruženi proizvođači često nemaju potrebne količine za redovnu isporuku u trgovačke lance, a udruživanju se i dalje opiru.

Samodostatnosti kao cilj u proizvodnji poljoprivredno-prehrambenih proizvoda trebalo bi u budućim Strategijama poljoprivrede, ali i Strategijama razvoja Hrvatske posvetiti veću pažnju jer je strateški izuzetno važno za svaku zemlju, koja može proizvesti hranu, da je proizvodi za vlastite potrebe. Poljoprivreda ima u tom smislu i stratešku sigurnosnu komponentu. S obzirom na to da imamo vrlo dobre prirodne pretpostavke za proizvodnju gotovo svih poljoprivrednih proizvoda trebali bi si postavili cilj dostizanje višeg stupnja samodostatnosti u proizvodnji najvećeg broja proizvoda te time osigurati opskrbu domaćeg tržišta domaćim proizvodima. Treba uzeti u obzir da imamo snažnu prerađivačku industriju koja ima potrebe za domaćim sirovinama dok danas uglavnom počiva na sirovinama iz uvoza.

Hrvatska Strategija poljoprivrede

Za rast hrvatske samodostatnosti u proizvodnji hrane, osim povećanja proizvodnje, udruživanja te horizontalnog i vertikalnog povezivanja u cijelom lancu od

proizvodnje, otkupa, plasmana i prodaje te izvoza, za konačan uspjeh domaće poljoprivrede potrebno je, među ostalim, izraditi i cjelovitu Strategiju marketinškog nastupa domaćeg poljoprivrednog i prehrambenog proizvoda. Ovakvu snažnu strategiju treba potom i dosljedno te dugoročno primjenjivati, a kada se ispune i svi drugi preduvjeti strateškog zaokreta, otklonit će se mogućnost izgovora domaće maloprodaje zbog čega na policama prodaju uvozne robe.

Ministarstvo poljoprivrede je u završnoj fazi izrade Strategije poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske, te je izrađen dokument koji opisuje viziju i plan provedbe strateške transformacije poljoprivrede i ruralnog prostora u Hrvatskoj za razdoblje 2020. – 2030. Za sada u strateškim dokumentima Hrvatska nije potencirala niti u jednom segmentu podizanje samodostatnosti u proizvodnji hrane.

HRVATSKA I EUROPSKA POTROŠAČKA

POLITIKA

Instrument strateške stabilnosti

Deglobalizacija sve češće dominira raspravama o suvremenim gospodarskim i političkim kretanjima.

Označava slabljenje intenziteta međunarodnih gospodarskih veza, povratak nacionalnim interesima i osnažuje protekcionizam u zemljama. Procesi kao što su širenje globalnih opskrbnih lanaca, liberalizacija trgovine i rast međunarodnih investicija, rastaču se i suočavaju s preokretom. Premještanje proizvodnje bliže matičnim tržištima, jačanje regionalnih blokova i geopolitičke napetosti mijenjaju uloge pojedinih gospodarstava. Za mala otvorena socijalno-tržišna gospodarstva, kao što je hrvatsko, koje se oslanja na izvoz, turizam i strana ulaganja, ti procesi donose i izazove i prilike: potrebu za većom otpornošću, diverzifikacijom kanala opskrbe i osiguravanjem povjerenja i sigurnosti potrošača u uvjetima povećane neizvjesnosti.

Pišu: Prof. dr. sc. Dario Dunković1 i Dr. sc. Božica Dunković2

1 Ekonomski fakultet Zagreb, Katedra za trgovinu i međunarodno poslovanje, ddunkovic@ efzg.hr

2 Osječko-baranjska županija, pomoćnica pročelnika Upravnog odjela za ruralni razvoj, bozica.dunkovic@gmail.com

Summary

The introduction of new European legislative solutions is one of the most important issues of Croatian consumer policy in the next few years. Analyses by the European Parliament (EPRS, 2025b) highlight that the dispersion of existing instruments creates legal uncertainty and uneven application across Member States. For Croatia, the challenge is twofold: timely transposition of new regulations and ensuring their effective implementation in a market shaped by digital platforms and algorithmic models. This includes developing methodologies for forensic examination of UI/UX interfaces, identification of manipulative practices (e.g. „drip pricing“) and hidden options, and monitoring of automatic subscriptions (e.g. audio and video streaming services).

U opisanom okruženju posebnu važnost dobiva potrošačka politika koja predstavlja regulatorni okvir za zaštitu slabije strane u tržišnoj razmjeni i kao takva je instrument strateške stabilnosti. Ima funkciju povećati i zaštititi povjerenje u tržište, smanjiti rizike manipulacije i usmjeriti potrošnju prema održivim obrascima ponašanja. Još je prije stotinu godina, znameniti Mijo Mirković (poznat i kao Mate Balota) u svom djelu o trgovini ponudio okvire potrošačke politike i objasnio potrebu za stručnim nadzorom trgovaca: „osnovni je problem neravnopravnog odnosa između ponuđača i potrošača koji su nestručni i biraju između ogromnog broja njima nepoznatih proizvoda koji mogu naštetiti njihovom zdravlju, sigurnosti i ekonomskom interesu, to što ne postoji stalan nadzor na tržištu od strane državnih organa.“

Deglobalizacija se, međutim, ne odvija izolirano, nego se preklapa s ubrzanom digitalnom transformacijom. Tržišta se premještaju na online platforme, a algoritmi i digitalni obrasci, stvoreni da potaknu potrošače na kupovne odluke, mijenjaju konvencionalne okvire racionalnog izbora. Empirijski rezultati potvrđuju da praksa manipulativnog dizajniranja kupovnog okruženja na webu, poznate kao „mračni obrasci“ ili (engl.) „dark patterns“, uspijeva zavarati i napredne korisnike interneta (Zac i dr., 2025), dok pravna praksa pokazuje da postojeći instrumenti ne pružaju dovoljnu zaštitu u digitalnom okruženju (Durovic i Poon, 2023). Brenncke (2023) ističe kako se digitalna sučelja pretvaraju u alate eksploatacije, čime se narušava autonomija potrošača. U takvim okolnostima potrošačka politika Europske unije razvija nove instrumente, kao što su Direktiva (EU) 2024/825 (European Commission, 2024b), ili inicijativa Zakona o digitalnoj pravednosti (engl. Digital Fairness Act) koji bi trebali ojačati sigurnost potrošača, ali i stabilnost jedinstvenog tržišta u cjelini. Naslov rada upućuje na to da su pravila potrošačke politike zajednička svim državama EU-a, ali da se u Hrvatskoj ona primjenjuju u specifičnim uvjetima i s drukčijim rezultatima. Cilj rada je analizirati i postaviti aktualne pravce europske potrošačke politike u kontekstu deglobalizacije i ocijeniti njihove implikacije za Hrvatsku. Svrha je pokazati kako potrošačka politika djeluje kao most između globalnih procesa (deglobalizacije, digitalizacije, održivosti) i nacionalnih izazova

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

malih otvorenih gospodarstava. Pred radom su tri zadatka: prvo, prikazati ključne regulatorne smjerove u EU-u i teorijske osnove njihove legitimacije; drugo, analizirati specifične dimenzije ranjivosti hrvatskih potrošača i institucionalne slabosti; treće, raspraviti perspektive i korist koje implementacija novih pravila može donijeti Hrvatskoj, uključujući i ulogu turizma, e-trgovine i održive potrošnje.

Novi pravci europske potrošačke politike

Deglobalizacija se u EU-u odražava kroz nastojanja da se ojača unutarnje tržište i poveća otpornost potrošača. Premještanje proizvodnje bliže Europi, fragmentacija globalnih lanaca i jačanje tržišnog protekcionizma, stvaraju potrebu za jedinstvenim pravilima koja osiguravaju povjerenje potrošača u drukčije okruženje trgovine i opskrbe. Kada globalna tržišta postaju nestabilna, unutarnja potražnja i povjerenje potrošača dobivaju ključnu stabilizacijsku ulogu. Upravo zato Europska komisija je pokrenula analizu, tzv. Fitness Check, zakonodavstva o zaštiti potrošača u digitalnom okruženju, oslanjajući se pri tome na tri direktive: O nepoštenim poslovnim praksama – Unfair Commercial Practices Directive (UCPD), Consumer Rights Directive (CRD) i Unfair Contract Terms Directive (UCTD). Analizom su otkrivene ozbiljne praznine u zaštiti potrošača, među kojima se ističu manipulativni obrasci dizajna (engl. dark patterns), zlouporaba algoritamske personalizacije, nejasni i predugi digitalni ugovori te prikriveno oglašavanje (BEUC, 2024). Te slabosti ne samo da ugrožavaju autonomiju potrošača, već potkopavaju i jedinstveno tržište, što u uvjetima deglobalizacije predstavlja dodatnu otežavajuću okolnost. Na temelju rezultata priprema se Zakon o digitalnoj pravednosti ili (Digital Fairness Act) koji je zamišljen kao krovni okvir koji će osuvremeniti i objediniti fragmentirane propise o zaštiti potrošača u digitalnom okruženju. Njime se predviđa zabrana manipulativnih obrazaca u korisničkim sučeljima (dark patterns), ograničavanje zlouporabe personalizacije, regulacija oglašavanja influencera te obveza uvođenja jednostavnih i razumljivih digitalnih ugovora, kao i transparentnog prikaza cijena. Ključnu ulogu u ovom okviru imaju tzv. „UI/UX“ rješenja (User Interface / User Experience). „UI“ označava korisničko sučelje, gumbe, izbornike, tipografiju i grafičke elemente, dok „UX“ obuhvaća širi doživljaj jednostavnosti, jasnoće i povjerenja u digitalnoj interakciji. Kada su UI/UX dizajni osmišljeni tako da potrošača vode prema izborima koji nisu u njegovu interesu, primjerice skrivanjem gumba za odjavu ili mogućnosti za prekid ugovora, unaprijed označenim skupljim opcijama ili praksom „drip pricinga“, tada je riječ o manipulativnim obrascima koji narušavaju samostalnost i povjerenje. Online sučelja mogu biti alati eksploatacije (Brenncke, 2023), dok pravna praksa potvrđuje da zabrana nepoštene poslovne prakse nemaju dovoljan kapacitet zaštititi potrošače od složenih digitalnih uvjeta (Durovic i Poon, 2023). Mračni obrasci ne pogađaju samo „tradicionalno ranjive“ skupine kao što su djeca i starije osobe, već djeluju široko i univerzalno, što ranjivost u digitalnom okruženju čini strukturnim fenomenom (Zac i dr., 2025). U kontekstu deglobalizacije, to znači da otpornost

unutarnjeg tržišta EU-a ovisi o pouzdanim digitalnim kanalima koji potrošačima omogućuju sigurnu i transparentnu kupovinu.

Drugi pravac europske potrošačke politike odnosi se na zelenu tranziciju i vjerodostojnost ekoloških tvrdnji ili oznaka („ green labels“). Deglobalizacija podrazumijeva i veću usmjerenost na regionalne resurse te smanjenje ovisnosti o uvozu, a potrošačka politika u tom procesu ima vodeću ulogu jer treba osigurati da informacije o zelenilu i održivosti budu točne i provjerljive. Direktiva (EU) 2024/825 zabranjuje korištenje generičkih izraza poput „eko“ ili „zeleno“ bez dokazive podloge, dok predložena Green Claims Directive zabranjuje praksu lažnih tvrdnji ( „greenwashing“) tako što uvodi obvezu sustavnog substanciranja i neovisne provjere tvrdnji (EPRS, 2024a). Time se potrošačka politika povezuje s ciljevima Europskog zelenog plana, jer potrošači ne djeluju samo kao subjekti zaštite, već i kao partneri u održivoj tranziciji. U razdoblju deglobalizacije, kada države članice nastoje smanjiti uvoz resursa i povećati otpornost vlastite potrošnje, vjerodostojnost ekoloških tvrdnji postaje i pitanje tržišne stabilnosti i međunarodne konkurentnosti. Paralelno se razvijaju instrumenti regulacije influencera i prikrivenog oglašavanja: kroz platformu Influencer Legal Hub (European Commission, 2023) započeta je edukacija tržišnih aktera, a u okviru Zakona o digitalnoj pravednosti predviđene su obveze jasnog označavanja plaćenog sadržaja i sankcioniranja manipulativnog marketinga. Ovakva regulacija posebno je relevantna za mlađe generacije koje, unatoč visokoj digitalnoj kompetenciji, pokazuju izraženu emocionalnu ranjivost u odnosu na utjecaj brendova i marketinških poticaja (Japutra i dr., 2025). Potrošačka politika tako ima novu ulogu jer intervenira u digitalne prakse, ekološke tvrdnje i medijske sadržaje, čime postaje ključan instrument funkcioniranja i održavanja povjerenja u jedinstveno tržište. Za mala otvorena gospodarstva, kao što je hrvatsko, to znači nužnost prilagodbe nacionalnog regulatornog okvira i ulaganja u kapacitete koji mogu osigurati provedbu novih europskih pravila u svakodnevnom životu (prije svega misli se na specijalizirane timove koji će nadzirati provedbu).

Hrvatska potrošačka politika i dimenzije ranjivosti

Hrvatska potrošačka politika od ulaska u Uniju potpuno se uskladila s europskim zakonodavstvom, no praksa pokazuje da je izazov veći od puke transpozicije direktiva. Središnje mjesto zauzima problem asimetrije informacija i ograničene sposobnosti potrošača da donosi optimalne odluke. Istraživanje Beyond Demographics (2025) pokazuje da ranjivost nije samo demografska prema dobi, nego obuhvaća više dimenzija, pri čemu su u Hrvatskoj posebno izražene informacijska ranjivost (npr. stručan nerazumljiv sadržaj ugovora, financijska pismenost) i proceduralna ranjivost (npr. složeni postupci upućivanja pritužbe ili za povrat novca). Uz te dvije, javlja se i digitalna ranjivost, gdje online maloprodaja i digitalni ugovori sve više oblikuju tržište, ali su praćeni mračnim obrascima i agresivnim oglašavanjem. Istraživanje otkriva da takve prakse pogađaju široko, uključujući mlade korisnike društvenih

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

mreža (Zac i dr., 2025). To jasno pokazuje da se hrvatska politika mora odmaknuti od demografskog pristupa i prihvatiti funkcionalno shvaćanje ranjivosti, temeljeno na stvarnim obrascima ponašanja.

Na slabosti domaćeg sustava upućuju i europski indeksi izvedbe potrošačke politike. Prema Consumer Conditions Scoreboardu Hrvatska se nalazi ispod prosjeka EU-a s vrijednošću od oko 65 bodova, što odražava slabije rezultate u transparentnosti cijena, pristupu informacijama i rješavanju sporova. Još lošije stoji povjerenje u ekološke oznake jer prema Eurobarometru samo oko 41 % hrvatskih potrošača vjeruje u istinitost eko-oznaka, dok je prosjek EU-a znatno viši (Dunković, 2023).

To naslućuje da regulatorni izazovi zahtijevaju dubinsko jačanje institucionalnih kapaciteta i povjerenja građana. Nadolazeća europska regulativa kreće upravo u tom smjeru. Digital Fairness Act predviđa zabranu manipulativnih UI/UX obrazaca i obvezu jednostavnih, razumljivih digitalnih ugovora, dok se kroz regulaciju influencera i prikrivenog oglašavanja adresira problem rastućeg utjecaja društvenih mreža na potrošačke odluke. Brenncke (2023) ističe da takvi modeli eksploatacije nisu pitanje estetike, već ozbiljno narušavanje autonomije potrošača. Paralelno, Direktiva (EU) 2024/825 i predložena Green Claims Directive zahtijevat će od maloprodavača dokazivanje svake tvrdnje o održivosti, što je posebno važno u Hrvatskoj, gdje turizam i prehrambena industrija nerijetko koriste zavaravajuće „zelene oznake“ ili dizajn pakiranja koji odiše zelenilom.

Implementacija tih pravila suočava se s ograničenjima: institucije poput Državnog inspektorata i sudova nemaju dovoljne kapacitete za nadzor digitalnog tržišta, a digitalna pismenost građana ostaje ispod prosjeka EU-a (Eurostat, 2024). To znači da Hrvatska mora razviti proaktivne instrumente zaštite kao što je testiranje digitalnih sučelja prema kriterijima ranjivosti, uvođenje obveznih „jednostavnih ugovora“ za potrošače/korisnike (npr. telekom, banke, osiguranja) te sustavne edukacijske programe o digitalnim i ekološkim rizicima. Trajna tržišna moć potrošača ne gradi samo regulacijom, nego kombinacijom pravnih mehanizama i obrazovanja (Dunković, 2023).

Ključni

izazovi i perspektiva za Hrvatsku

Uvođenje novih europskih zakonodavnih rješenja jedno je od najvažnijih pitanja hrvatske potrošačke politike u idućih nekoliko godina. Analize Europskog parlamenta (EPRS, 2025b) naglašavaju da raspršenost postojećih instrumenata stvara pravnu nesigurnost i neujednačenu primjenu među državama članicama. Za Hrvatsku je izazov dvostruk: pravovremena transpozicija novih propisa i osiguravanje njihove stvarne provedbe na tržištu oblikovanom digitalnim platformama i algoritamskim modelima. To podrazumijeva razvoj metodologija za forenzičko ispitivanje UI/UX

sučelja, identifikaciju manipulativnih praksi (npr. „drip pricing“) i skrivenih opcija, te nadzor automatskih pretplata (npr. audio i video stream servisa).

Jedan od izazova su i ograničeni kapaciteti regulatornih tijela. EPRS (2025b) upozorava da bez ulaganja u ljudske resurse i tehničku infrastrukturu, neke članice riskiraju postati „slabe karike“ u lancu europske zaštite potrošača. To je posebno zabrinjavajuće s obzirom na nisku razinu digitalne pismenosti građana: prema Eurostatu (2024), Hrvatska se i dalje nalazi ispod prosjeka EU-a u udjelu osoba s barem osnovnim digitalnim vještinama. Potrošači često ne mogu razlikovati vjerodostojne od manipulativnih sadržaja, niti razumjeti kompleksne digitalne ugovore. Studija Beyond Demographics (2025) pokazuje da su najizraženije dimenzije ranjivosti u Hrvatskoj informacijska, kognitivna i proceduralna, što povećava rizik da se potrošači nađu u nepovoljnom položaju čak i kada imaju formalni pristup informacijama.

Unatoč planiranim novim obvezama i ograničenjima, novi regulatorni okvir može biti i razvojna prilika. Ulaganja u specijalizirane jedinice za digitalni nadzor, softverske alate i međunarodnu suradnju ojačala bi domaću institucionalnu arhitekturu. Jačanje digitalne i financijske pismenosti moglo bi smanjiti ranjivost i povećati povjerenje u digitalno tržište. Implementacija Zakona o digitalnoj pravednosti može postati katalizator za rast e-trgovine, jer transparentna pravila i nadzor stvaraju sigurnije okruženje i za potrošače i za poduzetnike. Borba protiv „greenwashinga“ povećala bi kredibilitet hrvatskih proizvoda i destinacija na međunarodnom tržištu. U turizmu, koji čini ključnu granu gospodarstva, visoki standard zaštite potrošača mogao bi postati konkurentska prednost, jer destinacije koje jamče transparentnost i sigurnost privlače lojalnije goste i jačaju imidž zemlje. Kako bi se navedeni izazovi sustavno prevladali i pretvorili u prilike za rast domaćeg tržišta, u Tablici 1. nalazi se pregled nekih područja djelovanja hrvatske potrošačke politike obzirom na glavne izazove, odgovarajuće europske instrumente koji oblikuju regulatorni okvir te preporučene mjere koje bi mogle pridonijeti njihovoj uspješnoj implementaciji u nacionalnom kontekstu.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Tablica 1. Ključni izazovi, EU instrumenti i preporučene mjere za Hrvatsku

Izazov

Implementacija zabrane ’tamnih obrazaca’

Zelene tvrdnje i ’greenwashing’

Influenceri i prikriveno oglašavanje

Ograničeni kapaciteti regulatora

EU instrument Preporučena mjera

Zakon o digitalnoj pravednosti (u pripremi)

Direktiva (EU) 2024/825; Green Claims Directive (u mirovanju)

Influencer Legal Hub; Zakon o digitalnoj pravednosti

Consumer Protection Cooperation – CPC Regulation; Zakon o digitalnoj pravednosti

Niska digitalna pismenost Eurostat Digital Skills Survey

Jačanje povjerenja potrošača u tržište

Izvor: autori

EU Consumer Agenda 2020–2025

Izazovni predstojeći zadatci

Nacionalni protokoli za testiranje; obuka inspektora; razvoj softverskih alata

Smjernice za eko-oznake

Automatizirani sustavi nadzora; obvezne oznake sponzorstva kod influencera

Formiranje specijalizirane skupine za digitalni nadzor; jačanje suradnje nadležnih tijela za zaštitu potrošača među državama članicama

Programi digitalne i financijske pismenosti; prevencija

Transparentne akcije nadzora; objava rezultata inspekcija

Institucionalni okvir zahtijeva reorganizaciju i jačanje regulatornih kapaciteta. Dosadašnji model temeljen na reaktivnom inspekcijskom nadzoru mora se zamijeniti proaktivnim pristupom i prevencijom, uz stvaranje specijaliziranih skupina za digitalni nadzor i testiranje korisničkih sučelja. Loša pozicija Hrvatske na Consumer Scorecardu jasno ističe tri najslabije točke: nedostatak učinkovitog nadzora, nisku razinu digitalne i financijske pismenosti te ograničeno povjerenje građana u pravnu zaštitu. Rješavanje ovih problema traži ulaganja u specijalizirane kadrove i tehničku infrastrukturu, ali i promjenu percepcije učinkovitosti regulatornih tijela kroz transparentan i dosljedan rad. Uz formalnu regulaciju, Hrvatska treba razvijati samoregulaciju trgovaca i operatera, osobito u područjima influencer marketinga, lažnih recenzija i ekoloških tvrdnji. Samoregulacija kroz kodekse ponašanja, sustave označavanja ili arbitražne mehanizme, može nadopuniti regulatorni okvir, dok bi model koregulacije omogućio državnim institucijama da verificiraju i nadziru privatne standarde. Paralelno, potrošačka politika mora pratiti transformaciju maloprodaje: fizičke prodavaonice trebaju usvojiti digitalne standarde transparentnosti, dok one online moraju osigurati razumljive ugovore i provjerljive recenzije. Edukacija potrošača mora postati trajni proces, kroz škole, kampanje i digitalne alate koji im omogućuju prepoznavanje

manipulacija i „greenwashinga“. Kada potrošači steknu višu razinu sigurnosti da mogu donositi informirane prave odluke, a institucije pokažu kapacitet da učinkovito nadziru tržište, Hrvatska će moći razviti bolji i održiv sustav potrošačke politike koji pridonosi i ekonomskom razvoju i društvenoj otpornosti.

Izvori:

Baldwin, R. (2022). The great convergence and its unraveling: Globalization in crisis Cambridge University Press.

BEUC (2024) Digital Fairness for Consumers https://www.beuc.eu

Brenncke, M. (2023). A theory of exploitation for consumer law: Online choice architectures, dark patterns, and autonomy violations. Journal of Consumer Policy, 47(1), 127–164. https://doi.org/10.1007/s10603-023-09554-7

Dunković, D. (2023). Zaštita potrošača i poslovno upravljanje (2. izd.). Ekonomski fakultet Zagreb.

Dunković, D. (2021). Djelotvornost potrošačke politike u Hrvatskoj, Suvremena trgovina, 46(6), 46-50.

Durovic, M. i Poon, J. (2023). Consumer vulnerability, digital fairness, and the European rules on unfair contract terms: What can be learnt from the case law against TikTok and Meta? Journal of Consumer Policy, 46(4), 419–443. https://doi.org/10.1007/ s10603-023-09546-7

European Commission (2020). New consumer agenda https://ec.europa.eu

European Commission (2023). Influencer legal hub https://commission.europa.eu

European Commission (2024a). Proposal for a directive on substantiation and communication of explicit environmental claims (Green Claims Directive). Publications Office of the European Union. https://eur-lex.europa.eu

European Commission (2024b). Directive (EU) 2024/825 of the European Parliament and of the Council on empowering consumers for the green transition. https://eur-lex. europa.eu

European Parliament, European Parliamentary Research Service - EPRS (2024a). ’Green claims’ directive: Protecting consumers from misleading environmental claims (Briefing). https://www.europarl.europa.eu

European Parliament, EPRS (2024b). Online information manipulation and information integrity (Briefing). https://www.europarl.europa.eu

European Parliament, EPRS (2025a). Regulating dark patterns in the EU: Towards digital fairness (At a glance). https://www.europarl.europa.eu

European Parliament, EPRS (2025b). Current developments in consumer protection policy: Review of the CPC Regulation (Briefing).

European Parliament. (n.d.). Consumer agenda 2020–2025 - Legislative train schedule https://www.europarl.europa.eu/legislative-train Eurostat (2024). Individuals’ level of digital skills [Dataset]. https://ec.europa.eu/eurostat

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Japutra, A., Gordon-Wilson, S., Ekinci, Y. i Adams, E. D. (2025). The dark side of brands: Exploring fear of missing out, obsessive brand passion, and compulsive buying. Journal of Business Research, 186, 114990. https://doi.org/10.1016/j. jbusres.2024.114990

Reuters (2024, May 16). EU tackles greenwashing: Empowering Consumers Directive and proposals for the future. Reuters. https://www.reuters.com

Reuters (2025, June 23). EU halts talks on law tackling companies’ fake ’green’ claims. Reuters https://www.reuters.com

Zac, A., Huang, Y. C., von Moltke, A., Decker, C., i Ezrachi, A. (2025). Dark patterns and consumer vulnerability. Behavioural Public Policy. https://doi.org/10.1017/ bpp.2024.49

Beyond Demographics. (2025). Empirical examination of multidimensional consumer vulnerability: Evidence from Croatia. Interna studija.

LOGISTIKA U NEIZVJESNOM DOBU

Izazovi i prilagodbe poslovnih

sustava

Piše: Prof. dr. sc. Aleksandar Erceg

Summary

Logistics is a function that ensures the timely availability of products, raw materials and information in the economy, and its role is particularly evident in periods of increased uncertainty. It has always been a key function of the economy, although its importance is often only recognized in times of crisis. In developed market economies, logistics is increasingly moving from a traditional, auxiliary role to a strategic instrument for managing competitiveness and adapting business models to an unpredictable environment. Globalization, digitalization and market liberalization have created complex supply networks that connect distant regions, producers and consumers. At the same time, increasing geopolitical tensions, climate change, pandemics and regulatory pressures have set new operating conditions.

Today’s time is often described in terms of uncertainty and volatility, so logistics is no longer just an operational function, but a strategic instrument of adaptation. In such an environment, the ability of logistics systems to maintain flexibility, resilience and efficiency becomes crucial. Modern logistics strategies are based on anticipating possible disruptions, agile inventory management, flexible transport organization and digital control of logistics processes.

Logistika je funkcija koja osigurava pravovremenu dostupnost proizvoda, sirovina i informacija u gospodarstvu, a njezina uloga posebno dolazi do izražaja u razdobljima povećane neizvjesnosti. Oduvijek je bila ključna funkcija gospodarstva, premda se za njezin značaj često saznalo tek u trenucima krize. U razvijenim tržišnim gospodarstvima logistika sve više prelazi iz tradicionalne, pomoćne uloge prema strateškom instrumentu upravljanja konkurentnošću i prilagodbom poslovnih modela nepredvidljivom okruženju. Globalizacija, digitalizacija i liberalizacija tržišta stvorile su složene opskrbne mreže koje povezuju udaljene regije, proizvođače i

1 Autor je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Osijeku.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

potrošače. Istodobno, porast geopolitičkih napetosti, klimatske promjene, pandemije i regulatorni pritisci postavili su nove uvjete djelovanja.

Današnje vrijeme često se opisuje pojmovima neizvjesnosti i volatilnosti, pa logistika više nije samo operativna funkcija, već strateški instrument prilagodbe. U takvom okruženju sposobnost logističkih sustava da održe fleksibilnost, otpornost i učinkovitost postaje presudna. Suvremene logističke strategije temelje se na anticipiranju mogućih poremećaja, agilnom upravljanju zalihama, fleksibilnoj organizaciji transporta te digitalnoj kontroli logističkih procesa.

Ovaj članak analizira izazove s kojima se logistika susreće u neizvjesnom dobu te razmatra načine na koje poduzeća i institucije mogu odgovoriti na novu stvarnost. Polazište je spoznaja da tradicionalni modeli planiranja i optimiziranja više nisu dovoljni; potrebna je kombinacija anticipacije rizika, upotrebe digitalnih alata i spremnosti na stalne prilagodbe.

Logistika i koncept neizvjesnosti

Neizvjesnost u logistici proizlazi iz brojnih izvora: od nepredvidivih poremećaja u opskrbnim lancima, poremećaja transportnih ruta, promjena potrošačkih navika, do regulatornih barijera i tehnoloških inovacija. Dok su ranije prevladavale linearne i stabilne mreže opskrbe, danas svjedočimo složenim, dinamičnim i često krhkim sustavima. Prelazak iz paradigme „ just-in-time“ prema „ just-in-case“ modelima proizvodnje i distribucije odražava potrebu za većim sigurnosnim zalihama i alternativnim dobavnim kanalima.

U teorijskom smislu, neizvjesnost se može promatrati kroz VUCA koncept (eng. Volatility, Uncertainty, Complexity, Ambiguity), koji poduzećima nameće drukčije upravljačke pristupe. Logistika u takvom kontekstu mora pružiti mehanizme smanjenja rizika i povećanja otpornosti, uz istodobno očuvanje ekonomičnosti. Najizraženiji pokazatelj neizvjesnosti u logistici jesu lanci opskrbe koji su se intenzivno globalizirali zadnjih trideset godina. Tako su i ranije stabilne mreže izložene brojnim šokovima: pandemija, ratni sukobi, prekidi u brodskom i cestovnom prometu, kompetitivne trgovinske politike, sankcije i fluktuacije cijena. Pandemija COVID-19 gotovo je paralizirala međunarodnu trgovinu, dok su poremećaji u transportu (zatvaranje luka, manjak kontejnera, nestašica vozača) doveli do značajnih kašnjenja i povećanja cijena. Posljednjih godina dodatne izazove stvaraju rat u Ukrajini, energetska nesigurnost te rastući protekcionizam. Ovi čimbenici primoravaju poduzeća na razmatranje lokalizacije proizvodnje, diverzifikaciju dobavljača i uvođenje digitalnih rješenja za praćenje protoka robe u stvarnom vremenu.

Nepredvidivi događaji, poput zastoja u morskim lukama, regulacijskih prepreka, ili raznih oblika prirodnih katastrofa, traže kontinuirano praćenje i optimizaciju transportnih ruta. Uspješno logističko poduzeće danas mora biti pripremljeno na vrhunce potražnje, ali i na krizu poput pandemije ili energetskog kolapsa. Planiranje

Izazovi i prilagodbe poslovnih sustava

ruta, alternativna dostavna vozila i osiguranje kapaciteta putem digitalnih platformi postaju ključni alati.

Za rješenja u urbanim sredinama, trendove određuju ekološki prihvatljive dostave, mikro-logistički centri te inovacije poput električnih vozila i biciklističkih kurira. Lokalizacija distribucijskih kapaciteta smanjuje vrijeme isporuke, dok povezivanje tradicionalnih i novih kanala prodaje (eng. omnicanal strategy) omogućava učinkovit odgovor na kolebanja tržišta.

Izazovi opskrbnih lanaca uključuju i ekološki aspekt. Regulacije vezane uz dekarbonizaciju, smanjenje emisija CO2 i uvođenje zelenih standarda nameću potrebu za promjenom transportnih praksi. Kombinacija željezničkog, cestovnog, riječnog i pomorskog prometa dobiva na važnosti, kao i uvođenje električnih vozila i alternativnih goriva.

Jedan od najvažnijih zadataka logistike je osiguranje optimalne razine zaliha. Prevelike zalihe uzrokuju troškove skladištenja, dok premale povećavaju rizik od kašnjenja i gubitka kupaca. U uvjetima neizvjesne potražnje i nepredvidivih poremećaja (npr. neisporuka zbog globalnih kriza), poduzeća pribjegavaju strategijama diversifikacije nabavnih kanala i opravdanoj količini sigurnosnih (eng. safety) zaliha. Menadžeri logistike koriste napredne matematičke modele i digitalne alate za planiranje zaliha, prognoziranje potražnje i optimizaciju narudžbi.

Računalni sustavi za upravljanje zalihama uključuju metode Just in Time (JIT), ali i tradicionalne modele koji kombiniraju periodičnu i varijabilnu narudžbu. Posebno mjesto imaju sigurnosne zalihe (“buffer stocks”) koje štite od iznenadnih poremećaja u opskrbi ili transportu. Pravilno upravljanje zalihama ujedno je i jedan od temelja elastične logistike, odnosno sposobnosti reakcije na nagle promjene.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Upravljanje rizicima u logistici

Svaka moderna logistička strategija nužno uključuje aktivno upravljanje rizicima: od izrade protokola za krizne situacije (eng. disaster recovery plans) do diversifikacije izvora i stalnog testiranja otpornosti sustava. Najčešće vrste odgovora na rizik su: prihvaćanje, smanjenje, prenošenje na treću stranu i izbjegavanje kroz restrukturiranje tokova ili promjenu tržišta. Izvori neizvjesnosti mogu biti lanci opskrbe, prirodne katastrofe, političke i ekonomske nestabilnosti, nesigurnosti u cijeni goriva, cyber napadi ili promjene potrošačkih preferencija. Scenarijsko planiranje i kontinuirano testiranje otpornosti procesa postaje važnije od tradicionalnog, kratkoročnog planiranja.

Organizacije implementiraju krizne timove, kreiraju protokole za nepredviđene situacije, održavaju redovite simulacije i uspostavljaju komunikacijske kanale sa svim dionicima. Kroz upotrebu digitalnih blizanaca (eng. digital twins) mogu testirati utjecaj poremećaja na cijeli opskrbni lanac i predvidjeti posljedice prije no što se dogode u stvarnom sustavu. Strategijsko upravljanje rizicima postaje središte suvremene logistike. Prepoznaju se tri dominantna pristupa:

• Diversifikacija opskrbnih izvora – održavanje više dobavljača i alternativnih ruta.

• Scenarijsko planiranje – predviđanje mogućih kriza i priprema različitih protokola odgovora.

• Otpornost (eng. resilience) – ulaganje u kapacitete koji omogućuju brzo obnavljanje nakon poremećaja.

Poduzeća sve češće koriste digitalne tvornice podataka kako bi simulirala poremećaje te algoritme za optimizaciju ruta u realnom vremenu. Usmjerenje nije više samo na minimalizaciju troškova, nego na dugoročnu robusnost sustava. Scenarijsko planiranje, praćeno simulacijama, daje poduzećima veću spremnost i otpornost na nagle šokove.

Digitalizacija i tehnologije

Digitalna transformacija logistike ogleda se u razvoju i implementaciji integriranih informacijskih sustava, sustava za planiranje resursa poduzeća (ERP), upravljanja skladištem (WMS), te transportom (TMS). Ovi sustavi omogućuju praćenje proizvoda u stvarnom vremenu, brzo otkrivanje uskih grla te primjenu prediktivne analitike. Digitalna transformacija logistike ide u smjeru povećanja transparentnosti, učinkovitosti i otpornosti. Internet stvari (IoT), blockchain i umjetna inteligencija (AI) omogućuju bolje predviđanje poremećaja, automatizaciju procesa i optimizaciju resursa. Robotizirana skladišta, bespilotne letjelice za dostavu i analitika velikih podataka mijenjaju način na koji se logistički sustavi organiziraju i upravljaju. Digitalizirana logistika smanjuje izloženost ljudskoj pogrešci, ubrzava razmjenu informacija te omogućuje pravovremeno donošenje odluka u slučaju kriznih situacija.

Digitalne platforme omogućuju brzo preusmjeravanje isporuka, biranje optimalnih pravaca i vozila te korištenje kombiniranih modaliteta (željeznica, brodovi, ceste).

U velikim urbanim sredinama, rješenja poput mikro-čvorišta, električnih dostavnih vozila i biciklističkih kurira postaju sve zastupljenija, osobito u responzivnim modelima e-trgovine.

Unatoč tome, digitalizacija nosi i nove rizike – cyber napadi, nesigurnost podataka i zavisnost o digitalnoj infrastrukturi također predstavljaju izvore neizvjesnosti. Stoga poduzeća moraju razvijati ne samo tehničke kapacitete, nego i sigurnosne protokole te kompetencije zaposlenika.

Digitalna rješenja smanjuju rizik ljudske pogreške, ubrzavaju razmjenu informacija i omogućuju automatizaciju procesa od narudžbe do isporuke robe. Umjetna inteligencija dodatno pomaže u optimizaciji ruta, procjeni potrošnje te obradi masovnih podataka s tržišta.

Ljudski resursi i edukacija u logistici

Suvremeni logistički sustavi zahtijevaju stalno usavršavanje zaposlenika, poznavanje digitalnih alata, vještina upravljanja krizama i fleksibilnog reagiranja. Razvoj ljudskog kapitala ključan je za održavanje konkurentnosti i prilagodljivosti logističkog sektora. Kontinuirana edukacija, rad u međufunkcijskim timovima, korištenje novih tehnologija i razmjena znanja s dionicima iz cijele opskrbne mreže stvaraju temelj za održivu otpornost.

Menadžeri logistike moraju biti sposobni brzo donositi odluke, prilagoditi strategije te komunicirati s drugim sektorima poduzeća kako bi učinci neizvjesnosti ostali što je moguće manji.

Uloga zaposlenika u logistici se mijenja: od manualnih i repetitivnih zadaća prema digitalnim vještinama analitike, automatizacije i upravljanja iznenadnim situacijama. Kontinuirana edukacija osoblja, jačanje međufunkcijske suradnje i razvoj kriznih timova od ključne su važnosti za održivu konkurentnost u logističkom sektoru. Pitanja sigurnosti, mentalnog zdravlja zaposlenika i etike u digitaliziranom i automatiziranom okolišu traže novu pažnju menadžmenta.

Održiva logistika

U neizvjesnom dobu održivost prestaje biti puka reputacijska strategija i postaje imperativ opstanka. Potrošači, investitori i zakonodavci traže transparentne dokaze o smanjenju ekološkog otiska. Logistika se tako mora usmjeriti na cirkularne modele – povratnu logistiku, recikliranje materijala i ponovnu uporabu proizvoda. Integracija industrijske simbioze i koncepta kružnog gospodarstva u logističke tokove predstavlja dugoročan odgovor na nesigurnosti resursnog tržišta. Održivi pristupi

Izazovi i prilagodbe poslovnih sustava prosinac 2025.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

također podrazumijevaju širenje gradskih logističkih rješenja, poput mikro-dostava, konsolidacijskih centara i digitalnih platformi za dijeljenje transportnih kapaciteta. Takva rješenja ne smanjuju samo troškove već i društveni otpor prema rastućem prometnom opterećenju.

Održivost je danas jedan od imperativa suvremene logistike, pod pritiskom regulativa i rastuće svijesti potrošača. Povratna logistika (eng. reverse logistics), kružno upravljanje materijalima, recikliranje i ponovna upotreba dobivaju na važnosti zbog strategija smanjenja otpada i optimizacije tokova materijala. Tehnologija u povratnoj logistici omogućuje precizno praćenje proizvoda od kupca do reciklažnog centra ili ponovne upotrebe. Implementacija digitalnih sustava praćenja, podaci o povratu i analitika omogućuju transparentnije, brže i ekološki prihvatljivije povratne procese. Povratna logistika povećava ekološku odgovornost poduzeća, smanjuje ukupne troškove i istovremeno omogućava izvor dodatne vrijednosti kroz sekundarne tokove materijala.

Budućnost logistike u neizvjesnom dobu

Izvjesno je da će neizvjesnost ostati trajna komponenta globalnog gospodarstva. Dugoročni trendovi ukazuju na regionalizaciju opskrbnih lanaca, razvoj lokalnih proizvodnih čvorišta i rast značaja tehnologija nadzora i predviđanja. Istodobno, zelena tranzicija i društvena očekivanja oblikovat će prioritete logistike u smjeru održivosti i otpornosti. Poduzeća će morati uskladiti strategije kako bi odgovorila na dvojaku logiku – djelovati ekonomično i fleksibilno, ali i odgovorno prema okolišu i zajednici.

Hrvatska logistička poduzeća susreću se s izazovima povećanje troškova transporta, nedostatka vozača, sezonalnosti i novih ekoloških zahtjeva. Poduzeća poput distributera robe široke potrošnje sprovode digitalizaciju skladišta, implementiraju elektronsko praćenje zaliha i koriste analitiku za optimizaciju glavnih logističkih tokova. U logistici hrane i farmaceutici digitalizacija šifrarnika proizvoda i distribucije doprinosi točnosti i sigurnosti isporuke osjetljive robe. Hrvatska poduzeća, posebno distributeri i proizvođači robe široke potrošnje, sve više implementiraju automatizaciju skladišta, elektronsko praćenje zaliha, napredne modele naručivanja i suradnju s digitalnim logističkim platformama. Inovacije uključuju mikro-distribucijske centre u urbanim područjima, razvoj zelenih tehnologija i povećanje udjela povratne logistike. Primjeri inovacija uključuju mikro-distribucijske centre i suradnju s logističkim platformama koje povezuju male prijevoznike s velikim naručiteljima.

Zaključak

Logistika u neizvjesnom dobu više nije pomoćna funkcija, već strateški okvir poslovnog odlučivanja. Volatilnost i nesigurnost globalnog okruženja zahtijevaju redefiniranje pristupa – od fokusiranosti na efikasnost prema integraciji otpornosti, od linearnog planiranja prema scenarijskoj pripremljenosti, te od konvencionalnih tehnologija prema digitalnim i održivim rješenjima. Ključ uspjeha leži u anticipaciji rizika, digitalizaciji procesa, razvoju novih oblika suradnje unutar opskrbnih mreža i stalnom razvoju kompetencija zaposlenika. Fleksibilnost, prilagodba i sposobnost brzog odgovora na poremećaje temeljne su odrednice moderne logistike, koja sve više oblikuje konkurentnost poduzeća i nacionalnih gospodarstava. Samo poduzeća koja budu spremna ugraditi fleksibilnost i sposobnost brze prilagodbe u svoje logističke procese moći će opstati i razvijati se u uvjetima stalnih promjena.

SUVREMENE MIGRACIJE U DEGLOBALIZIRANOM SVIJETU

Izazovi i perspektive Hrvatske

Globalizacija je tijekom posljednjih desetljeća oblikovala gotovo sve aspekte društvenog, gospodarskog i političkog života na globalnoj razini. Početkom 1990-ih predstavljala je dominantan model razvoja, simbol otvaranja tržišta, tehnološkog napretka i međusobne povezanosti država.

Međutim, niz kriza, sukoba i društvenih previranja koji su uslijedili početkom 21. stoljeća doveo je do postupnog slabljenja globalizacijskih procesa i pojave novog koncepta –deglobalizacije.

Piše: Izv. prof. dr. sc. Ivan Balabanić1

Summary

Within the framework of such global changes, the process of deglobalization also has significant consequences for small, open economies such as Croatia. As a member of the European Union, Croatia is strongly integrated into international economic and political flows, which makes its economy particularly sensitive to changes in the global environment. The indicator of economic openness, expressed as the ratio of the total value of exports and imports of goods and services to GDP, in Croatia is slightly more than 100% (102.7% for 2024), which places the country among the most open economies in the European Union.

1 Autor je Viši znanstveni suradnik / Senior Research Associate u Institut za istraživanje migracija / Institute for Migration Research.

i perspektive Hrvatske

U daljnjem tekstu ukratko ćemo prikazati kako je tekla transformacija od globalizacije prema deglobalizaciji, definirati poziciju Hrvatske u tom procesu te se detaljnije osvrnuti na migracijske procese kao važan segment i globalizacijskih i deglobalizacijskih kretanja. Posebno ćemo ukazati na izazove i prilike koje stoje pred Hrvatskom u kontekstu suvremenih migracijskih procesa te novog svjetskog ekonomskog i političkog uređenja, obilježenog smanjenom povezanosti nacionalnih ekonomija, slabijim isprepletanjem društava i kultura te snažnim trendom regionalizacije.

Od globalizacije prema deglobalizaciji: promjena paradigme

svjetskog razvoja

Nakon završetka Hladnog rata i liberalizacije svjetske trgovine (WTO, širenje Europske unije, rast Kine), globalizacija se smatrala dominantnim trendom. Od 1990. do 2008. globalizacija je djelovala kao jedini i neupitni put razvoja svijeta. Proces globalizacije bio je obilježen rastom svjetske trgovine, globalnim lancima vrijednosti, migracijama, međunarodnim investicijama i digitalnom povezanošću.u

Financijska kriza 2008. godine razotkrila je ranjivost globalnih financijskih mreža te donijela skepticizam prema neoliberalnim politikama i „globalnom kapitalizmu bez granica“. Već tih godina neki autori (npr. Dani Rodrik, Joseph Stiglitz) počinju govoriti o rebalansu između globalnog i nacionalnog. Godine 2016. održan je referendum na kojem su građani Ujedinjenog Kraljevstva izglasali izlazak iz Europske unije, što se službeno dogodilo 2020. godine. Iste godine u Sjedinjenim Američkim Državama na predsjedničkim je izborima pobijedio Donald Trump, koji je zagovarao povratak američke industrije u SAD. Ta su dva važna događaja označila političku institucionalizaciju antiglobalističkog raspoloženja. Drugi mandat Donalda Trumpa, koji je osvojio na predsjedničkim izborima 2024. godine, dodatno je potvrdio i osnažio novi smjer američke politike i gospodarstva. Pandemija bolesti COVID-19 (2020. – 2022.) također je pojačala repatrijaciju proizvodnje, prekinula globalne lance opskrbe i zatvorila granice. Rat u Ukrajini, američko-kineski tehnološki sukob i novi blokovski odnosi (proširenje BRICS-a) su učvrstili tezu o kraju jedinstvenog globalnog tržišta.

Ako kronološki prikažemo ovo razdoblje, možemo reći da je od 1990. do 2008. dominantan bio narativ globalizacije, obilježen liberalizacijom tržišta, slobodnom ekonomijom i globalnim kapitalizmom. Od 2008. do 2015. godine možemo govoriti o razdoblju postglobalizacije, koje je obilježila kriza povjerenja u globalne institucije. Od 2016. do 2020. godine ta je kriza povjerenja, među ostalim, dovela do Brexita, dok je u Sjedinjenim Američkim Državama na izborima pobijedio Donald Trump s jasnom politikom protekcionizma. Od 2020. do 2025. deglobalizacija ulazi u puni zamah, a usko je povezana s pandemijom COVID-19, ratom u Ukrajini, geopolitičkim sukobima i jačanjem novih ekonomskih blokova (BRICS). U razdoblju od petnaestak godina globalizacija, koja se činila kao jedini i

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

neupitan put nakon završetka Hladnog rata, nestala je s ekonomske i političke karte svijeta te se transformirala u regionalizaciju (EU, ASEAN, USMCA) i friend-shoring (proizvodnju u „savezničkim“ zemljama). Danas živimo u procesu deglobalizacije. U kratkim crtama, deglobalizacija je proces smanjivanja međusobne povezanosti nacionalnih ekonomija, društava i kultura, koji označava suprotan smjer od globalizacije. Ona podrazumijeva usporavanje međunarodne trgovine, smanjenje prekograničnih ulaganja i povratak naglaska na nacionalne ili regionalne interese. U gospodarskom smislu, deglobalizacija se očituje kroz premještanje proizvodnje bliže domaćim tržištima, jačanje protekcionističkih politika i ograničavanje globalnih lanaca opskrbe. Politički, ona uključuje rast skepticizma prema međunarodnim institucijama i jačanje ideje državnog suvereniteta. Svijet sve više prelazi iz faze jedinstvene globalne ekonomije prema sustavu regionalnih blokova i ograničene međusobne ovisnosti.

Hrvatska kao mali i otvoreni sustav u kontekstu

deglobalizacije

U okviru takvih globalnih promjena, proces deglobalizacije ima značajne posljedice i za male, otvorene ekonomije poput Hrvatske. Kao članica Europske unije, Hrvatska je snažno integrirana u međunarodne gospodarske i političke tokove, što njezinu ekonomiju čini posebno osjetljivom na promjene u globalnom okruženju. Pokazatelj otvorenosti gospodarstva, izražen kao omjer ukupne vrijednosti izvoza i uvoza roba i usluga u odnosu na BDP, u Hrvatskoj iznosi nešto više od 100 % (102,7 % za 2024), čime se zemlja svrstava među najotvorenije ekonomije u Europskoj uniji (The Global Economy, 2024; Trading Economics, 2024). Hrvatski izvoz u najvećoj se mjeri odnosi na tržište Europske unije – više od 65 % ukupnog izvoza odlazi u zemlje članice EU-a, dok je i uvoz izrazito koncentriran na europsko tržište. Hrvatsko gospodarstvo uvelike ovisi i o turizmu, koji u pojedinim godinama čini do 20 % BDP-a, a time i o međunarodnoj mobilnosti ljudi i stabilnosti globalnih putničkih tokova. Pandemija COVID-19 pokazala je ranjivost takvog modela, budući da je 2020. godine zabilježen pad turističkih prihoda veći od 50 %, što je snažno utjecalo na cjelokupno gospodarstvo. Istodobno, Hrvatska je visoko ovisna o uvozu energenata, osobito nafte i plina, što dodatno povećava njezinu izloženost globalnim tržišnim i geopolitičkim nestabilnostima. S obzirom na te okolnosti, deglobalizacijski trendovi za Hrvatsku predstavljaju dvostruki izazov. S jedne strane, smanjenje globalne povezanosti može usporiti gospodarski rast, ograničiti pristup tržištima i kapitalu te povećati ekonomsku neizvjesnost. S druge strane, ono otvara prostor za jačanje regionalne suradnje unutar Europske unije, razvoj domaće proizvodnje, energetske tranzicije i digitalne otpornosti.

U posljednjim desetljećima globalizacija je oblikovala i svjetske migracijske tokove, ubrzala kretanje ljudi, kapitala i informacija te dovela do stvaranja transnacionalnih društvenih mreža. Međutim, nakon razdoblja intenzivne globalne povezanosti,

i perspektive Hrvatske

svijet se suočava s novim procesima regionalizacije i zatvorenosti koji upućuju i na preispitivanje kretanja ljudi – odnosno preispitivanje migracijskih tokova u današnjem svijetu. U nastavku ćemo stoga razmotriti odnos suvremenih migracija i procesa deglobalizacije, s posebnim naglaskom na njihove uzajamne utjecaje, kontradikcije i društvene posljedice Naravno, naglasak ćemo staviti na stanje u Hrvatskoj i poziciju Hrvatske u tim novim procesima.

Suvremene

migracije i proces deglobalizacije: uloga i integracija

stranih radnika u Hrvatskoj

Suvremene migracije predstavljaju jedan od ključnih fenomena globalnog svijeta, ali i jedno od područja na kojem se najjasnije očituju kontradikcije procesa globalizacije i deglobalizacije. Dok globalizacija potiče mobilnost radne snage, znanja i kapitala, deglobalizacija istodobno ograničava slobodu kretanja i naglašava nacionalne interese. Migracije su zbog toga postale polje stalne napetosti između potreba tržišta rada, humanitarnih obveza i političkih ograničenja. Iako države sve češće uvode restriktivnije migracijske politike, istodobno se suočavaju s kroničnim nedostatkom radne snage, osobito u sektorima niskokvalificiranih zanimanja. Hrvatska nije iznimka u tom pogledu. U posljednjih nekoliko godina Hrvatska je postala jedna od zemalja s najbržim rastom broja stranih radnika u Europskoj uniji. Dok je početkom 2010-ih bila gotovo isključivo zemlja emigracije, danas se suočava s obrnutim procesom –sve većim priljevom radne snage iz inozemstva. Također, zahvaljujući priljevu strane radne snage, broj stanovnika, unatoč negativnom prirodnom prirastu i iseljavanju hrvatskih građana, kao što vidimo iz Grafikona 1, počinje ponovno rasti.

Grafikon 1. Prirodni prirast i neto migracija stanovništva Hrvatske, 2013.–2024. (Izvor: Državni zavod za statistiku)

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Znači, može se reći da se Hrvatska našla u svojevrsnom paradoksu – u vremenu kada se države u svijetu sve više povlače same u sebe i fokusiraju na vlastite građane, Hrvatska je, zbog negativnog prirodnog prirasta i snažnog vala iseljavanja, prisiljena na uvoz radne snage iz kulturno i vrijednosno potpuno različitih društvenih sustava. To je iskustvo na koje hrvatski građani nisu navikli te tek počinju oblikovati početne stavove o svojim novim sugrađanima.

U Hrvatsku se i u prošlosti doseljavao znatan broj ljudi, no uglavnom se radilo o pojedincima iz republika bivše Jugoslavije ili, nakon osamostaljenja, iz država koje su iz nje proizašle. Riječ je o skupinama čiji su jezici i kulture bili vrlo slični domicilnom stanovništvu Hrvatske. Takvi strani radnici bili su zapravo gotovo nevidljivi u hrvatskom društvu – građani ih uglavnom nisu ni doživljavali kao strane radnike.

Danas se, međutim, suočavamo s priljevom velikog broja radnika iz azijskih država koji su hrvatskim građanima jezično, rasno, vjerski i kulturno gotovo potpuno nepoznati. Hrvatsko društvo do sada nije imalo iskustva s integracijom takvih skupina ljudi u radno i socijalno okruženje. Da bi situacija bila još složenija, taj priljev nije bio postupan i umjeren, nego prilično intenzivan.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, broj izdanih dozvola za boravak i rad stranih državljana iz trećih zemlja porastao je s 6414 u 2016. na 206.529 u 2024. godini.

Grafikon 2. Broj dozvola za boravak i rad stranih državljana u Hrvatskoj u razdoblju 2016. – 2024. (Izvor: Ministarstvo unutarnjih poslova)

Najveći broj radnika dolazi iz zemalja jugoistočne i južne Azije (posebno Nepala, Indije, Bangladeša i Filipina), a zapošljavaju se uglavnom u građevinarstvu, turizmu, ugostiteljstvu, industriji i prometu. Ovaj trend ima višestruku važnost za hrvatsko

Izazovi i perspektive Hrvatske

gospodarstvo. Strani radnici postali su važan čimbenik održivosti tržišta rada i funkcioniranja cijelih sektora. Bez njihovog doprinosa, mnoge bi tvrtke bile prisiljene smanjiti obujam poslovanja, a pojedini bi sektori, poput građevine ili sezonskog turizma, teško mogli opstati u sadašnjem opsegu. Hrvatska, kao i većina zemalja jugoistočne Europe, nalazi se u fazi u kojoj će se potreba za stranom radnom snagom samo povećavati. Prema izvješću World Bank, do 2035. godine Hrvatskoj bi moglo trebati više od 300 000 radnika kako bi odgovorila na zahtjeve tržišta rada i održala stabilnost mirovinskog sustava.

Međutim, povećanje broja stranih radnika ne može se promatrati isključivo kao ekonomsko pitanje. Ono sa sobom donosi niz društvenih, kulturnih i institucionalnih izazova. Hrvatska će, ako želi dugoročno i odgovorno upravljati ovim procesom, morati razviti sustavnu i održivu politiku integracije stranih radnika. U deglobaliziranom svijetu, u kojem se međunarodni odnosi sve više temelje na regionalnim i kulturnim identitetima, takav proces može predstavljati veći izazov nego što je to bio slučaj u prošlim desetljećima.

S druge strane, snažna regionalizacija i ponovno jačanje nacionalnih država zahtijevaju oblik integracije koji nipošto ne smije značiti gubitak nacionalne posebnosti, već stvaranje okvira u kojem će se novi stanovnici moći u što većoj mjeri osjećati pripadnicima društva u koje dolaze te, sukladno tome, pridonijeti zajedničkom društvenom razvoju.

Integracija stranih radnika u hrvatsko društvo trebala bi obuhvatiti nekoliko ključnih dimenzija: učenje jezika, pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi, pravnu zaštitu na tržištu rada, pristupačno stanovanje te poticanje interkulturalnog dijaloga u lokalnim zajednicama. Time se ne bi samo smanjio rizik od društvene izolacije i diskriminacije, nego bi se stvorili preduvjeti za izgradnju inkluzivnijeg i otpornijeg društva – društva u kojem bi strani radnici bili prihvaćeni kao građani koje domicilno stanovništvo doživljava punopravnim pripadnicima zajednice.

Hrvatska se stoga nalazi pred važnim strateškim izborom. Može nastaviti promatrati strane radnike kao privremenu i zamjenjivu radnu snagu, no u kontekstu procesa regionalizacije i deglobalizacije takav model nije održiv – ni za strane radnike koji dolaze u neko društvo, ni za domicilno stanovništvo koje nastoji očuvati vlastite kulturne obrasce. Stoga preostaje jedino rješenje: strane radnike potrebno je prepoznati i prihvatiti kao trajni dio hrvatskog društva i gospodarstva, čije uključivanje može pridonijeti modernizaciji zemlje.

Može se reći da će u svijetu koji se udaljava od globalizacijskih ideala, a okreće regionalnim interesima i kulturnim posebnostima, upravo sposobnost uspješne integracije stranih radnika postati jedno od mjerila društvene zrelosti i gospodarske otpornosti svakog društva.

Prve godine uvoza stranih radnika u Hrvatsku protekle su prilično stihijski i bez jasnog sustava kontrole. Zbog potrebe za učinkovitijim upravljanjem tim procesom, Hrvatska je u ožujku ove godine donijela novi Zakon o stranim radnicima, kojim se

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

nastoji kvalitetnije regulirati uvoz radne snage iz inozemstva. Nažalost, već nakon nekoliko mjeseci pokazalo se da je situacija postala kaotična: strani radnici i poslodavci suočavaju se s nizom administrativnih prepreka, a na izdavanje potrebnih dokumenata čeka se i po nekoliko mjeseci, što obje strane dovodi u nezavidan položaj.

U skladu s trendovima deglobalizacije i jačanja nacionalnih identiteta, i na hrvatskoj se političkoj sceni sve češće javljaju pojedinci koji izražavaju nezadovoljstvo prisutnošću stranih radnika. Istodobno se čini da se i Vlada donekle pribojava društvene reakcije pa u posljednje vrijeme namjerno usporava uvoz radne snage. Takav se pristup može prepoznati i u gotovo hvalećim izjavama pojedinih ministara kako se u 2025. godini smanjio broj izdanih radnih i boravišnih dozvola za državljane trećih zemalja. Nažalost, čini se kako polako ulazimo u situaciju u kojoj ovo, prvenstveno ekonomsko pitanje, izlazi iz sfere ekonomije i prerasta u političko pitanje koje sve više gleda na kratkoročne političke posljedice, a sve manje na stvarne ekonomske interese društva. U takvim okolnostima, u kojima se na ovu problematiku gleda kroz prizmu izbornih ciklusa, nemoguće je sustavno razmišljati o implementaciji dugoročnih integracijskih politika koje su preduvjet stabilnog gospodarskog razvoja i društvene kohezije.

Strani radnici trebali bi postati građani Hrvatske kao svi drugi građani države – osobe koje će ovu zemlju osjećati kao svoju drugu domovinu te svojim radom i znanjem pridonositi društvenom i gospodarskom životu zemlje. Uvoz i integracija stranih radnika u hrvatsko društvo pitanje je koje nadilazi svjetonazorske i političke podjele te ga treba sagledati hladne glave – kao dugoročno strateško rješenje koje osigurava stabilnost i razvoj hrvatskog gospodarstva, ali i, u kontekstu deglobalizacije, kao proces stvaranja budućih građana koji će Hrvatsku doživljavati kao svoj trajni dom.

Kulturna, radna, pravna, socijalna i politička integracija, kao i interakcija s domicilnim stanovništvom, preduvjet su uspješne integracije. Samo uspješno uključivanje stranih radnika može spriječiti negativne posljedice poput getoizacije te istodobno donijeti pozitivne učinke – da strani radnici dugoročno ostanu u Hrvatskoj i prihvate je kao svoju novu domovinu, umjesto da je napuštaju nakon nekoliko godina rada.

Dugoročni ostanak stranih radnika od iznimne je važnosti i zato što uspješna integracija zahtijeva znatna financijska ulaganja. Svaki radnik koji se privikne na europski način života i stekne specifična znanja te potom napusti Hrvatsku i ode u neku drugu državu Europske unije predstavlja značajan gubitak za hrvatsko gospodarstvo i društvo.

Ovo je osobito važno naglasiti ako se promatra iz perspektive procesa deglobalizacije, jer se u tom kontekstu može očekivati da će države Europske unije, kao relativno homogena regija, međusobno još snažnije surađivati, a da će migracije radnika unutar Unije s vremenom postajati sve češće i intenzivnije nego danas.

U takvim okolnostima i političke strukture moraju zanemariti eventualan gubitak pojedinog političkog glasa te, u interesu hrvatskog gospodarstva i društva, početi

Izazovi i perspektive Hrvatske

aktivno raditi na brzom i reguliranom uvozu stranih radnika, a posebice na osmišljavanju integracijske strategije na nacionalnoj i lokalnim razinama.

Protivnici uvoza stranih radnika u Hrvatsku do danas nisu ponudili ni jedno drugo rješenje koje bi moglo zamijeniti njihov doprinos potrebama gospodarstva. Problem nedostatka jasne strategije uvoza i integracije stranih radnika dodatno je naglašen činjenicom da se Hrvatska nalazi u svojevrsnoj tržišnoj utakmici privlačenja kvalitetne radne snage iz Azije s drugim državama Europske unije, poput Poljske, Slovenije, Španjolske i drugih.

Trenutačna nepovoljna situacija ne ide samo na štetu hrvatskih poslodavaca, nego stvara i negativnu reputaciju Hrvatske u azijskim državama. Svaki je dan i mjesec važan, a krajnje je vrijeme za postizanje društvenog i političkog konsenzusa o ovom pitanju, jer od njega uvelike ovisi kakvo ćemo gospodarstvo gledati u Hrvatskoj u sljedećih deset godina.

Ekonomske aspekte ovog fenomena s kojim se suočavamo treba prepustiti ekonomskim stručnjacima, dok bi političke strukture, akademska zajednica i drugi društveni akteri trebali osmisliti integracijsku strategiju koja će, unatoč promjenama u strukturi stanovništva, osigurati mirno i stabilno društveno okruženje.

Za kraj, ne manje važno, valja istaknuti da se nalazimo u procesu deglobalizacije i da će se države svijeta u sve većoj mjeri okretati same sebi i užim regijama. Hrvatska regija jest Europska unija. No, globalizacija nije mrtva – države i dalje moraju održavati gospodarske, kulturne, političke, sigurnosne i druge odnose s ostatkom svijeta.

Glavni motor globalizacije donedavno je bila ekonomija koja je povezivala države svijeta. U deglobaliziranom svijetu radna migracija postaje glavni nositelj preostalih globalizacijskih procesa. Migranti povezuju tržišta, kulture i društva, stvarajući transnacionalne mreže koje nadilaze političke i ekonomske granice. Hrvatska, kao i druge zemlje Europske unije, upravo kroz dolazak stranih radnika ostaje aktivni sudionik globalizacijskih tokova – čak i u doba deglobalizacije.

EUROPSKO TRŽIŠTE KAPITALA

Zagreb postaje regionalno

financijsko središte

Za razliku od SAD-a, koji se za investicije za gospodarski rast pretežito oslanja na vibrantno tržište kapitala, europska se poduzeća u financiranju poslovanja većinom oslanjanju na banke. Može li Europa konačno izgraditi jedinstveno tržište kapitala? Koja je uloga Hrvatske u tom procesu i može li Zagreb doista postati jedno od europskih regionalnih financijskih centara?

Piše: dr. sc. Darko Horvatin1

EUROPEAN CAPITAL MARKET

Zagreb Becoming a Regional Financial Hub

Unlike the United States, which relies heavily on dynamic capital markets to finance growth, European companies remain primarily dependent on banks. This raises key questions: Can Europe finally build a unified capital market, what role will Croatia play in that process, and can Zagreb truly establish itself as one of the region’s financial centers?

1 Autor je znanstveni suradnik, predavač na Visokom učilištu EFFECTUS i predsjednik uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskog društva.

Summary

The article examines Europe’s long-standing struggle to establish a unified capital market and highlights the potential role of Croatia–particularly Zagreb–as a regional financial hub. Despite high household savings, much European capital flows abroad, especially to the U.S., leaving local firms underfunded.

To address this, Croatia has spearheaded the merger of eight Central and Southeastern European stock exchanges, with the new regional exchange headquartered in Zagreb. Supported by the European Bank for Reconstruction and Development, the initiative aims to harmonize regulations, boost liquidity, and attract global investors. The plan includes a common stock index and expanded supervisory powers for the European Securities and Markets Authority (ESMA), potentially aligning it more closely with the U.S. Securities and Exchange Commission (SEC).

Europa se već desetljećima nalazi u specifičnom financijskom paradoksu. S jedne strane, stanovnici i institucije Europske unije poznati su po visokim stopama štednje – prosječne uštede kućanstava veće su od onih u Sjedinjenim Američkim Državama. S druge strane, ta sredstva rijetko završavaju na tržištu kapitala u kompanijama koje na burzama prikupljaju kapital za daljnji rast poslovanja. Tako i manje kapitala završi u investicijama koje podupiru razvoj poduzeća, inovacije ili nove tehnologije. Umjesto toga, kapital se često seli preko Atlantika, dok domaće kompanije ostaju ovisne o bankarskim kreditima.

Ovaj paradoks postaje sve veći izazov u vrijeme ubrzanih globalnih promjena. Dok SAD privlači i zadržava vodeće tehnološke tvrtke, a Kina razvija vlastite sustave tržišnog i državnog financiranja, Europa se suočava s pitanjem hoće li uspjeti stvoriti jedinstveno i snažno tržište kapitala ili će ostati skup fragmentiranih nacionalnih sustava.

Snažan doprinos osnaživanju i povezivanju europskog tržišta kapitala daje Hrvatska, na čiju se inicijativu dogovorilo spajanje osam burzi iz zemalja Srednje i Jugoistočne Europe. Zajednički promet svih tih burzi oko 40 je puta veći od prometa Zagrebačke burze. Sjedište te regionalne burze bit će u Zagrebu, čime je naša metropola dobila priliku pozicioniranja među vodeća europska financijska središta. Koncem kolovoza, 25.8.2025. u Zagrebu je potpisan Memorandum o razumijevanju vezan uz suradnju usmjerenu na razvoj tržišta kapitala s krajnjim ciljem integriranja i jačanja tržišta kapitala Slovenije, Poljske, Slovačke, Rumunjske, Bugarske, Mađarske, Sjeverne Makedonije i Hrvatske. Hrvatski ministar financija Marko Primorac pritom je istaknuo da je time napravljen iskorak koji će kroz harmonizaciju zakonodavstva, pravila trgovanja, pristup infrastrukturi, postupke nadzora, licenciranja, trgovinske infrastrukture, ali i post-trgovinske infrastrukture, učiniti tržišta što integriranijima na način da se pristupom jednom od njih zapravo pristupa svakom od njih. Najavio je i mogućnost kreiranja zajedničkog burzovnog indeksa. Nerazvijena regionalna tržišta kapitala prepoznata su kao „usko grlo“ gospodarskog rasta bankocentričnih

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

zemalja čija se poduzeća u financiranju poslovanja u najvećoj mjeri, za razliku od SAD-a, oslanjaju na banke. O problematici fragmentiranog tržišta kapitala EU-a u više je navrata pisao dnevnik Financial Times, čiji se naglasci koriste u nastavku teksta.

Potraga za kapitalnim jedinstvom

Od konca 1980-ih, usporedno s projektom jedinstvenog tržišta roba i usluga, Europljani promišljaju jedinstveno tržište kapitala. Ali sve do danas, dok su s jedne strane carinske barijere uklonjene i pravila standardizirana, na drugoj je strani financijski sektor ostao i dalje pod snažnim utjecajem nacionalnih tradicija. Europska unija je nakon globalne financijske krize 2008., pokušala učiniti ozbiljniji iskorak. Tako je 2015. pokrenut projekt Capital Markets Union. Cilj je bio smanjiti ovisnost o bankama, te omogućiti malim i srednjim poduzećima pristup tržištima kapitala stvaranjem konkurentnijeg regulatornog okvira. Ipak, unatoč političkim obećanjima, rezultati su bili ograničeni. I dalje su postojale razlike u stečajnom pravu, nadzoru i poreznom tretmanu investicija.

Nedostatak zajedničkog pristupa pokazao se posebno problematičnim nakon Brexita. London, koji je dugo bio glavni europski financijski centar, prestao je biti dio Europske unije. Time je nestao most prema globalnim tokovima kapitala, dok alternativni centri – Pariz, Frankfurt, Amsterdam – nisu uspjeli preuzeti istu ulogu u punom opsegu.

U tom je kontekstu 2025. Europska komisija predstavila Uniju štednje i ulaganja (Savings and Investments Union). Ideja je da se golema štednja europskih građana – od koje više od 300 milijardi eura godišnje završi u kapitalnim tokovima prema SAD-u – usmjere u europska poduzeća i njihove investicije. Novi okvir predviđa snažniji nadzor na razini EU-a, standardizaciju prospekata potrebnih za uvrštenje kompanija na uređeno tržište kapitala (burze dionica), poticanje malih ulagača i oživljavanje instrumenata poput sekuritizacije2 .

Strukturne slabosti i prepreke

Europske slabosti bolje ćemo razumjeti kada ih usporedimo s drugim tržištima. Tako SAD raspolaže jedinstvenim regulatornim okvirom. Američka Komisija za vrijednosnice i burzu (SEC) ima izravne ovlasti nad svim tržištima i posrednicima. Tržište dionica i obveznica duboko je i likvidno, a kultura ulaganja stanovništva vrlo

2 Sekuritizacija je financijski postupak u kojem se nelikvidna imovina (npr. krediti, potraživanja, leasing ugovori) pretvara u tržišno prenosive vrijednosne papire koji se mogu prodavati investitorima.

Tri glavne prepreke za jedinstveno europsko tržište kapitala

• Fragmentacija pravnog i regulatornog okvira

• Nedostatak kulture ulaganja građana

• Ovisnost o bankovnom financiranju

razvijena. Više od polovice američkih kućanstava posjeduje dionice, bilo izravno, bilo preko fondova. To stvara stabilnu bazu kapitala i olakšava financiranje inovacija.

Azija pak, premda vrlo fragmentirana, snažno ulaže u regionalnu suradnju. Hong Kong služi kao međunarodni most za kineske kompanije, dok Singapur funkcionira kao financijski hub jugoistočne Azije. U posljednjem desetljeću sve je veći i značaj tržišta u Tokiju i Šangaju. Tamošnje vlasti koriste kombinaciju tržišnih instrumenata i državnih fondova za poticanje investicija u ključne sektore. Europa pak u usporedbi s Azijom i SAD-om djeluje nedovoljno integrirano. Unatoč tomu što raspolaže sličnim razinama štednje kao SAD, struktura ulaganja potpuno je drukčija. Građani su skloniji sigurnim depozitima u bankama, dok je participacija na tržištima kapitala vrlo niska.

Europa se suočava s nekoliko strukturnih prepreka koje onemogućuju razvoj jedinstvenog tržišta kapitala:

1. Fragmentacija pravnog okvira – Svaka država članica ima vlastite zakone o insolventnosti, pravila o izdavanju prospekata, pa čak i različite pristupe poreznom tretmanu dividendi. Ta raznolikost stvara nesigurnost za ulagače i povećava transakcijske troškove.

2. Nedostatak kulture ulaganja – Europljani su navikli oslanjati se na sustav socijalne sigurnosti i mirovine iz javnih izvora. Time je motivacija za dugoročno ulaganje u dionice manja, a štednja završava u bankama.

3. Ovisnost o bankama – Povijesno gledano, europske kompanije financiraju se kreditima. To im s jedne strane osigurava stabilan odnos s bankama, ali s druge strane ograničava pristup širem kapitalu, posebno u fazi brzog rasta.

4. Slaba sekuritizacija – Dok u SAD-u državne agencije poput Fannie Mae i Freddie Mac godišnje stvaraju tržište vrijedno stotine milijardi dolara, europsko tržište sekuritizacije ostalo je marginalno nakon krize 2008., što ograničava alternativne izvore financiranja.

Perspektive CEE-a

U zemljama srednje i istočne Europe (CEE) navedeni problemi dodatno su naglašeni jer su tržišta manja, broj uvrštenih kompanija ograničen, a likvidnost najčešće vrlo niska. Poljska ima najrazvijenije tržište u regiji, s Varšavskom burzom kao najvećom platformom. Ipak, čak i tamo kompanije često traže kapital izvan Europe.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Rumunjska i Bugarska razvijaju tržišta, ali broj transakcija ostaje nizak, pogotovo na burzi u Sofiji. Burza u Bukureštu mnogo je življa, zahvaljujući i ulozi njihovog fonda Fondul Proprietatea koji je pod upravljanjem američkog Franklin Templetona znatno pridonio razvoju tržišta kapitala u proteklih desetak godina prodajom udjela u državnim poduzećima na burzi. Slovenija i Hrvatska imaju burze koje funkcioniraju, no njihova uloga u gospodarstvu ostaje skromna. Slovačka i Sjeverna Makedonija tek pokušavaju stvoriti dublje tržišne strukture. Sve više kompanija sklonije je tražiti strateške partnere ili bankovne kredite, umjesto izlaska na burzu. Time se propušta prilika da se stvori šira investicijska kultura i da poduzeća izgrade odnose s tržištem kapitala.

ESMA postaje SEC?

Hrvatska je ljetos preuzela važnu ulogu službenim pokretanjem inicijative za osnivanje regionalne burze sa sjedištem u Zagrebu. Projekt uključuje osam država srednje i jugoistočne Europe te ima podršku Europske banke za obnovu i razvoj. Krajnji cilj je stvaranje zajedničke platforme koja će harmonizirati pravila, standardizirati prospekte i omogućiti lakše prekogranične transakcije. Vjeruje se da bi se time stvorila kritična masa koja bi regiju učinila privlačnijom globalnim investitorima zahvaljujući financijskoj povezanosti među državama popraćenog rastom likvidnosti tržišta te stvaranjem konkurentnijeg i atraktivnijeg investicijskog okruženja. Projekt je nastavak aktivnosti koje su započele potpisivanjem Memoranduma o razumijevanju između osam nacionalnih burzi u studenom 2024. godine. Za našu zemlju ovo znači i simboličko pozicioniranje Zagreba kao financijskog središta šire regije. Time se otvara prostor za razvoj novih usluga – od pravnih i revizorskih pa do digitalnih platformi za trgovanje i analitiku.

Uz sve razlike, Unija štednje i ulaganja na razini EU-a i regionalna inicijativa u CEE regiji nisu konkurentski, nego komplementarni procesi. Bruxelles daje strateški okvir i regulativu, dok Hrvatska i partneri nude praktičan model integracije u regiji. Posebno važna točka je centralizacija nadzora. U planu je jačanje ovlasti Europskog nadzornog tijela za vrijednosne papire (ESMA), koje bi moglo preuzeti ulogu sličnu američkom SEC-u. Regionalne inicijative poput zagrebačke mogle bi biti prve koje će ući pod takav nadzor, čime bi se stvorio presedan za širu integraciju.

Implikacije za Hrvatsku i regiju

Zaživi li predmetna inicijativa, pred kojom je mnoštvo izazova, za našu će zemlje to imati višestruke pozitivne posljedice, od kojih se ističu:

• Niži trošak kapitala – Veća likvidnost i šira baza investitora smanjuju labilnost i olakšavaju financiranje poduzeća

• Razvoj IPO tržišta – Male i srednje tvrtke lakše će izlaziti na burzu i prikupljati kapital, što otvara prostor za brži rast i internacionalizaciju.

• Snaženje institucionalnih investitora – Mirovinski fondovi dobit će širi spektar instrumenata i moći smanjiti koncentraciju ulaganja u državne obveznice.

• Pozicioniranje Zagreba – Sjedište regionalne burze donosi reputaciju i potiče razvoj ekosustava pravnih, financijskih i IT usluga.

Na razini regije, integracija tržišta mogla bi riješiti problem nedostatka kritične mase. Umjesto niza malih i zatvorenih tržišta, stvorio bi se jedinstveni prostor koji bi mogao privući globalne fondove i ETF-ove, što bi moglo imati pozitivan učinak i na kompanije u ranijim fazama razvoja (Start-up, Venture capital, Private equity), čijim bi se vlasnicima tako otvorio dodatni kanal (danas prevladava prodaja strateškom partneru) za „exit“ kroz primjerice IPO na takvoj regionalnoj burzi koja je na radaru velikih međunarodnih investitora. Time bi se povećala spremnost rizičnih fondova na ulaganje u ranoj fazi, jer bi mogućnost izlaska bila izvjesnija. Osim toga, zajedničko tržište olakšalo bi financiranje velikih infrastrukturnih i zelenih projekata, od energetike do digitalne infrastrukture.

Izazovi budućnosti

Ako se Unija štednje i ulaganja i regionalna burza uspješno razviju, Europa bi mogla stvoriti snažan okvir za zadržavanje kapitala. To bi smanjilo odljev sredstava u SAD, potaknulo rast inovacija i ojačalo konkurentnost. Hrvatska bi se pritom pozicionirala kao važno financijsko središte regije, s vidljivom koristi za gospodarstvo. Ako se projekti ne provedu, Europa riskira daljnje zaostajanje. Najbolje kompanije nastavit će se listati u New Yorku ili Londonu, dok će domaća tržišta stagnirati. Regija CEE ostat će izvan glavnih tokova kapitala, a potencijalni rast ostat će ograničen.

Pred kreatorima, ne samo ekonomske politike Europske unije, mnoštvo je izazova i rizika o kojima ovisi hoćemo li u bliskoj budućnosti imati jedinstvenije tržište kapitala nego danas, od čega se ističu sljedeći:

• Politička volja – Svaka država ima vlastite interese, a integracija podrazumijeva kompromis. Povijest europskih financijskih reformi pokazuje da su politička pitanja često najteži kamen spoticanja.

• Regulatorne razlike – Usklađivanje poreznih i pravnih sustava zahtijeva duboke reforme, što može naići na otpor.

• Tehnička interoperabilnost – Povezivanje klirinških kuća i centralnih depozitorija složen je i skup proces.

• Financijska pismenost – Građani regije još uvijek imaju nisku razinu povjerenja u tržišta kapitala. Bez edukacije i poreznih poticaja, teško je očekivati masovno sudjelovanje.

Zagreb postaje regionalno financijsko središte prosinac 2025.

Ključni elementi koristi regionalnog tržišta za Hrvatsku

• Niži trošak kapitala i veća likvidnost

• Razvoj IPO tržišta i pristup većem broju investitora

• Jačanje institucionalnih ulaganja (mirovinski fondovi, osiguravatelji)

• Pozicioniranje Zagreba kao financijskog središta regije

Možemo zaključiti da se Europa nalazi na povijesnoj prekretnici. Globalna konkurencija ubrzano raste, a domaće tržište kapitala ostaje fragmentirano i slabo iskorišteno. Inicijative poput Unije štednje i ulaganja i regionalne burze u Zagrebu nude put prema promjeni. Za Hrvatsku, to je prilika da preraste iz malog tržišta u financijsko središte regije, s konkretnom višestrukom koristi za poduzeća, fondove i građane. Za Europu, to je korak prema rješavanju dugogodišnjeg paradoksa –kontinenta koji štedi, ali ne ulaže. Budućnost ovisi o političkoj volji, regulatornim reformama i spremnosti da se promijeni investicijska kultura. Ako se te prepreke savladaju, Europa bi konačno mogla postati prostor u kojem kapital ostaje i stvara novu vrijednost – umjesto da odlazi drugdje.

Kroz formiranje regionalnog tržišta kapitala koje (za sada) obuhvaća osam zemalja, Hrvatska ima priliku pozicionirati se kao važan čimbenik jedinstvenog tržišta kapitala Europske unije, a Zagreb staviti na globalnu financijsku kartu. Da ovaj put doista misle ozbiljno potvrđuje i namjera Financijske agencije (čiji je osnivač Republika Hrvatska) da preuzme većinski udio u Zagrebačkoj burzi. Fina trenutačno drži 9,99 posto temeljnog kapitala i glasačkih prava u Zagrebačkoj burzi, a za prelazak praga od 10 posto potrebna je suglasnost Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga. Koncem kolovoza, Fina je dobila traženu suglasnost za izravno stjecanje kvalificiranog udjela u Zagrebačkoj burzi u visini iznad 50 posto, do 100 posto temeljenog kapitala. Izgledno je da će Fina uspjeti u svome naumu preuzimanja Zagrebačke burze, što će umnogome osigurati preduvjete za brže provođenje procesa regionalne integracije.

KRIZA POVJERENJA U INSTITUCIJE

Opasnost od društva temeljenog na nezadovoljstvu

Piše: Ante Gavranović

Summary

The fact is that we are faced with a growing distrust of institutions around the world, including ours. This, as practice shows, creates a certain uncertainty in social movements. The public wants to know WHAT is happening, HOW the ruling structures in politics and the economy are responding to challenges, and WHAT kind of future we can expect. The Edelman Trust Barometer is an annual global survey conducted by the communications company Edelman. Its goal is to measure the level of public trust in four key institutions: Government, business, non-governmental organizations (NGOs), and the media.

Činjenica je da smo sučeljeni s porastom nepovjerenja u institucije širom svijeta, pa i u nas. To, praksa pokazuje, stvara određenu nesigurnost u društvenim kretanjima. Javnost želi znati ŠTO se događa, KAKO vladajuće strukture u politici i gospodarstvu reagiraju na izazove i KAKVU budućnost možemo očekivati.

Edelman Trust Barometer je godišnje globalno istraživanje koje provodi komunikacijska tvrtka Edelman. Cilj mu je mjeriti razinu povjerenja javnosti u četiri ključne institucije: Vlada, poslovni sektor, nevladine organizacije (NVO) i mediji. Pokrenut 2001. godine, Trust Barometer danas obuhvaća preko 30 zemalja i tisuće ispitanika (uključujući opću populaciju i tzv. informiranu javnost). Ispituje se povjerenje u institucije, ali i percepcija kompetentnosti i etike. Ujedno pruža uvid u trendove povjerenja te promjene u stavovima prema autoritetima, tvrtkama, medijima i nevladinim organizacijama. Naglasak je često na aktualnim globalnim izazovima poput dezinformacija, klimatskih promjena, pandemija, ekonomske nesigurnosti, tehnološkog napretka itd. U suštini, Edelman promiče Barometar kao objektivno mjerilo povjerenja javnosti. Temeljno načelo istraživanja – i savjeta koje Edelman izvlači iz njega – jest da mjeri vjeruju li ljudi elitnim institucijama i onima koji ih vode.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Što Barometar povjerenja najčešće donosi?

Razine povjerenja – koje institucije ljudi smatraju najpouzdanijima.

Geopolitičke i socijalne podjele – prikaz zemalja gdje raste polarizacija i nepovjerenje.

Uloga poslodavaca i poduzeća – ljudi sve više vjeruju poslodavcima nego vladi ili medijima.

Dezinformacije i mediji – pad povjerenja u tradicionalne i društvene medije.

Društvena očekivanja – raste pritisak na poduzeća da zauzmu stav o društvenim pitanjima (npr. klimatske promjene, ljudska prava, AI).

Zašto

je važan?

Edelmanov Trust Barometer koristi se u javnom diskursu, medijima, strateškom komuniciranju i poslovnom odlučivanju jer otkriva na što su građani osjetljivi, gdje prijeti društvena fragmentacija i kako se institucije mogu ponašati da bi zadobile ili povratile povjerenje.

Edelmanov Trust Barometer za 2025. godinu otkriva duboku krizu povjerenja u institucije diljem svijeta, obilježenu rastućim osjećajem nezadovoljstva, nepovjerenjem u lidere i sve većim prihvaćanjem ekstremnih mjera kao legitimnog sredstva za društvene promjene.

Ključni nalazi za 2025.

Povjerenje u institucije stagnira. Globalni indeks povjerenja ostaje na 56 bodova (od 100), bez značajnih promjena u odnosu na prethodnu godinu. Poslovni sektor i dalje je najpouzdanija institucija s 62% povjerenja, dok su vlade i mediji na 52%, a nevladine organizacije na 58%.

Rastući osjećaj nezadovoljstva. Šest od deset ispitanika (61%) izražava umjeren ili visok osjećaj nezadovoljstva, vjerujući da vlade i poslovni sektor pogoršavaju njihove živote i služe uskim interesima bogatih. Strah od diskriminacije dosegao je rekordnih 63%, s najvećim porastom među bijelcima u SAD-u (+14 bodova).

Erozija povjerenja u lidere. Sedam od deset ispitanika vjeruje da političari, poslovni lideri i novinari namjerno šire dezinformacije. Povjerenje u izvršne direktore (CEO) opalo je za 21% od 2021. godine.

Normalizacija ekstremnih mjera. Više od 40% globalno, a preko 50% mladih, smatra da su nasilje, širenje dezinformacija i internetski napadi prihvatljivi načini za postizanje društvenih promjena.

Povećanje jaza u povjerenju između prihoda. U 22 zemlje zabilježen je dvoznamenkasti jaz u povjerenju između najviših i najnižih prihoda, s najvećim razlikama u Tajlandu (24 boda), Saudijskoj Arabiji (21 bod) i UAE (20 bodova).

Preporuke za obnovu povjerenja

Edelman predlaže da sve četiri ključne institucije – poslovni sektor, vlade, mediji i nevladine organizacije – zajednički djeluju kako bi obnovili povjerenje:

• Poslovni sektor: Iako je najpouzdaniji, mora djelovati u suradnji s drugim institucijama kako bi adresirao društvene probleme.

• Vlade: Potrebno je poboljšati kompetentnost i transparentnost kako bi se povratilo povjerenje građana.

• Mediji: Moraju pružiti kvalitetne i točne informacije kako bi se suzbile dezinformacije.

• Nevladine organizacije: Mogu igrati ključnu ulogu u povezivanju zajednica i adresiranju društvenih problema.

Moćne tehnološke platforme uništile su ekonomske temelje industrije vijesti. Tijekom posljednja dva desetljeća tisuće novina diljem svijeta zatvoreno je ili se smanjilo do neprepoznatljivosti. Umjesto njih, mreže društvenih medija preplavile su javni diskurs dezinformacijama.

Opći trendovi nepovjerenja

Povjerenje u institucije varira ovisno o zemlji, trenutnim događanjima, političkom kontekstu i društvenim okolnostima. Međutim, na temelju globalnih istraživanja (npr. Edelman Trust Barometer, Eurobarometar, Gallup i slične ankete), mogu se prepoznati opći trendovi.

Institucije kojima se najviše vjeruje (globalno gledano):

Vojska – U mnogim zemljama, osobito onima s nestabilnim političkim sustavima, vojska uživa visoko povjerenje građana jer se doživljava kao stabilna i profesionalna institucija.

Znanstvene i obrazovne institucije – Sveučilišta, znanstveni instituti i stručnjaci često imaju visoku razinu povjerenja, osobito tijekom kriza poput pandemije.

Zdravstveni sektor – Liječnici i zdravstvene ustanove često imaju visoko povjerenje, osobito u krizama.

Policija – U mnogim državama, policiji se vjeruje, iako to može varirati ovisno o povijesti policijskog nasilja i korupcije.

Tema broja: Deglobalizacija – trend ili izraz trenutka?

Institucije kojima se najmanje vjeruje:

Političke stranke – Vrlo često na dnu ljestvice povjerenja zbog percepcije korupcije, neiskrenosti i oportunizma.

Mediji – U mnogim zemljama, povjerenje u medije opada zbog širenja dezinformacija, senzacionalizma i političke pristranosti.

Vlada/parlament – Ovisno o zemlji, vlade često imaju nisku razinu povjerenja zbog neispunjenih obećanja, lošeg upravljanja i skandala.

Religijske institucije – U nekim zemljama (posebno Zapadnim), povjerenje u crkvu i druge religijske institucije opada, često zbog skandala i sve većeg sekularizma.

Nepravedan gospodarski sustav

Ogorčenost publike (šest od deset ispitanika osjeća se tako) proizišla je iz uvjerenja da je sustav nepravedan, a da poslovni sektor i vlada dodatno pogoršavaju situaciju – bogate još obogaćuju, a siromašne, naravno, osiromašuju. I osjećaj otuđenosti veći je nego ikad. Zbog njega se gotovo dvije trećine ispitanika osjeća na neki način diskriminirano, što je rast od deset postotnih bodova u odnosu na prošlu godinu. Čak i osobe s visokim prihodima brinu se da će postati žrtve sustava.

Ta ogorčenost je rezultat višegodišnjeg nakupljanja nezadovoljstva pa bi se moglo reći da je 2025. godina u kojoj je kap prelila čašu. Konkretno, Edelman je iz izvješća u svom blogu izvukao četiri ključna preduvjeta koja su rezultirala dramatičnom promjenom svjetskoga raspoloženja. Prvi je snažan okidač za opću ogorčenost –nedostatak vjere u budućnost. Točnije, samo trećina globalnih ispitanika vjeruje da će sljedećem naraštaju biti bolje, a u zapadnim je demokracijama taj postotak ispod trideset posto

Drugi je čimbenik sve veći jaz u povjerenju između najbogatijih i najsiromašnijih slojeva društva. bodova između visokih i niskih prihoda. Treći čimbenik koji utječe na (ne)povjerenje i osjećaj ogorčenosti jest činjenica da ispitanici imaju sve manju vjeru u sposobnost vođenja, bez obzira na to je li riječ o kompanijama ili državama.

Na globalnoj razini čak dvije trećine smatra da ih novinari, država i direktori kompanija namjerno obmanjuju. Na taj se čimbenik naslanja i posljednji, četvrti, koji kaže da je sve manji konsenzus o činjenicama, odnosno sve je manje informacija koje su zajednički prihvaćene kao činjenice. Gotovo dvije trećine ljudi uključenih u to opsežno istraživanje smatra da je iznimno teško razlikovati vijesti iz vjerodostojnih izvora od dezinformacija.

Edelmanov Trust Barometer za 2025. godinu ZAPRAVO upozorava na opasnost od društva temeljenog na nezadovoljstvu, gdje se povjerenje u institucije urušava, a ekstremne mjere postaju prihvatljive. Obnova povjerenja zahtijeva koordinirano djelovanje svih institucija kako bi se adresirali korijenski uzroci nezadovoljstva i ponovno izgradila nada u bolju budućnost.

U fokusu

„EUROPSKI BOLESNIK“

Može li se njemačko gospodarstvo oporaviti?

Desetljećima su tvrtke mogle profitirati od globalizacije, tj. svjetske podjele rada. Moto je bila proizvodnja „točno na vrijeme“. Mnoge od njih – bilo da se radi o globalnim korporacijama ili srednjim tvrtkama – usavršile su to. Jedini je problem što osnova za to, globalna podjela rada, više ne funkcionira glatko. Energija je postala skuplja, globalni lanci opskrbe su poremećeni. Na tržište ulaze novi konkurenti koji postavljaju drugačije standarde u onome što rade i kako to rade.

Predsjednik Bundesbanke Joachim Nagel vjeruje da je barem mali rast još uvijek moguć ove godine. „Za njemačko gospodarstvo, dugo sušno razdoblje bliži se kraju.“ Ali situacija ostaje izazovna.

Pripremio Ante Gavranović

Summary

For decades, German companies have been able to profit from globalization, i.e. the global division of labor. The motto was “just in time” production. Many of them – whether global corporations or medium-sized companies – have perfected it. The only problem is that the basis for this, the global division of labor, no longer functions smoothly. Energy has become more expensive, global supply chains have been disrupted. New competitors are entering the market, setting different standards in what they do and how they do it.

Njemačka savezna vlada očekuje da će njemački bruto domaći proizvod (BDP) ove godine porasti za 0,2 posto. Značajniji rast očekuje se od sljedeće godine. BDP će se povećati za 1,3 posto u 2026. i 1,4 posto u 2027. godini. Problem je u tome što njemačko gospodarstvo i dalje stagnira.

„Strukturni problemi i dalje postoje, a poboljšanja u ekonomskom okviru do sada su jedva primjetna“, objašnjava Helena Melnikov, čelnica Industrijsko-trgovačke komors, objašnjavajući slabe izglede za rast. „To nam neće omogućiti da se nosimo s glavnim izazovima našeg vremena, od demografije do transformacije opskrbe energijom i razvoja nove sigurnosne arhitekture.“

Tvrtkama su potrebne stvarne reforme

Bolji lokacijski čimbenici ključni su za oporavak, tvrdi Melnikov. To uključuje niže troškove energije i rada, kao i niža porezna i birokratska opterećenja u usporedbi s drugim zemljama. „Tvrtkama su potrebne stvarne reforme. Zbog toga je još važnije da se program modernizacije savezne vlade dosljedno provodi. „Mnoge od najavljenih mjera upućuju u pravom smjeru. Ključno je da imaju brz, nebirokratski i širok utjecaj.“

Ona izračunava da bi samo 2 posto rasta generiralo otprilike 40 milijardi eura više godišnje u javnoj blagajni putem poreza i doprinosa za socijalno osiguranje. „Taj nam je rast potreban jednostavno zato što će Njemačka morati vratiti kredite, uključujući kamate, koji su nedavno omogućeni novim pravilima o dugu za javna ulaganja.“

Njemačko gospodarstvo još uvijek je u fazi stagnacije. Ciljane mjere poput smanjenja birokracije, ulaganja u obrazovanje i infrastrukturu te diverzificirane i sigurne opskrbe energijom nužne su za poticanje gospodarstva. Nova savezna vlada ima za cilj oživjeti njemačko gospodarstvo programom hitne pomoći. Međutim, kriza je toliko ozbiljna da ekonomski stručnjaci vide male šanse za brzi oporavak.

Nova savezna vlada preuzela je dužnost s ciljem brzog i održivog poboljšanja situacije. Međutim, spontani oporavak ne može i neće se dogoditi. Savezna vlada je ovaj zaključak dobila od svog ekonomskog savjetodavnog panela. U svom

proljetnom izvješću, Njemačko vijeće ekonomskih stručnjaka govori o “izraženoj fazi slabosti” i praktički isključuje brzi oporavak.

Takvo mišljenje VIJEĆE zasniva na nekoliko činjenica:

• Stagnacija: njemačko gospodarstvo trenutno raste samo sporo ili čak stagnira.

• Nesigurnost: Globalne neizvjesnosti, visoki troškovi lokacije i prigušeno potrošačko raspoloženje opterećuju gospodarstvo.

• Industrija: Industrija, a posebno građevinski sektor, pate od visokih troškova energije, rastućih plaća i birokratskih prepreka.

• BDP: Očekuje se da će bruto domaći proizvod (BDP) u 2025. godini rasti samo neznatno, za 0,2 posto, dok se za 2026. godinu očekuje rast od 1,5 posto.

• Inflacija: Stopa inflacije procjenjuje se na 2,0 posto za 2025. i 1,9 posto za 2026. godinu.

Potrebne mjere za oporavak i povratak na liniju rasta: za jačanje neopodne konkurentnosti potrebna su ciljana ulaganja u obrazovanje, infrastrukturu, zaštitu klime i obranu. To podrazumijeva brojne mjere, među kojima VIJEĆE ističe:

• Smanjenje birokracije: Tvrtke moraju biti oslobođene nepotrebnih birokratskih prepreka i obveza izvještavanja.

• Porezne olakšice: Porez na dobit poduzeća treba smanjiti, a investicijske poticaje poboljšati kako bi se potaknulo gospodarstvo.

• Energetska politika: Važna je diverzificirana i sigurna opskrba energijom po razumnim cijenama.

• Specijalisti: Imigracija kvalificiranih radnika mora biti olakšana kako bi se riješio nedostatak kvalificiranih radnika.

• Atraktivnost lokacije: Uvjeti lokacije moraju se poboljšati kako bi se privukla ulaganja i povećala konkurentnost.

• Upravljanje krizama: Vlada bi trebala brzo i odlučno reagirati na trenutnu kriznu situaciju i stvoriti jasne okvirne uvjete. Važno je da vlada i privatni sektor surađuju kako bi prevladali izazove i vratili njemačko gospodarstvo na put rasta.

Šest uporišta njemačkog gospodarstva

1. Snažna industrijska baza Njemačke: Industrija čini veliki udio gospodarskog proizvoda i stoga je temelj rasta i prosperiteta. Četiri sektora dominiraju u pogledu prihoda i zaposlenosti: automobilska proizvodnja, strojarstvo, kemijska industrija i elektroindustrija. Ovi sektori povezani su sa svjetski poznatim, dugogodišnjim tvrtkama, kao što su Mercedes-Benz, Siemens, BASF i Bosch.

Može li se njemačko gospodarstvo oporaviti? prosinac 2025.

2. Njemački kvalitetni proizvodi i inženjerska izvrsnost: Inovativno i učinkovito gospodarstvo Njemačke jedna je od njezinih najvećih snaga. Ima najviše patentnih prijava u Europi i peta je u svijetu. Mnoge manje poznate tvrtke su „skriveni prvaci“, globalni tržišni lideri u svojim područjima. Startupi igraju važnu ulogu: Berlin se smatra jednim od najvažnijih startup ekosustava u svijetu.

3. Dobra obuka i kvalificirani radnici: Dualni sustav obrazovanja obrazuje visokokvalificirane stručnjake: Oni su temelj produktivnog gospodarstva. U Njemačkoj postoji 324 naukovanja u industriji, obrtništvu i drugim sektorima. Imaju definirane tečajeve osposobljavanja, od kojih se neki održavaju u tvrtki, neki izvan tvrtke, a neki u strukovnim školama: Tako funkcionira svjetski poznati dualni sustav.

4. Istraživanje i razvoj: Gospodarstvo i znanost blisko surađuju u ovom području. Otprilike dvije trećine značajnih ulaganja dolazi iz industrije, a jedna trećina iz više od 400 sveučilišta i izvansveučilišnih istraživačkih institucija. Potonje uključuju Helmholtzove centre, institute Fraunhoferovog društva i Društva Max Planck te Leibnizovo udruženje.

5. Izvozna orijentacija: Njemačko gospodarstvo snažno je usmjereno na izvoz. Uz Kinu i SAD, Njemačka je jedna od tri najveće izvoznice. Izvozna kvota prelazi 50 posto. Visoko razvijeni industrijski proizvodi „Made in Germany“ čine osnovu izvoza.

6. Snažan srednji sektor: Jedna od glavnih snaga njemačkog gospodarstva uglavnom je nepoznata u svijetu: srce njemačkog gospodarstva leži u njegovim srednjim poduzećima (MSP). To je 99,6 posto tvrtki u Njemačkoj s godišnjim prihodima manjim od 50 milijuna eura i manje od 500 zaposlenika. Gotovo 1000 njih su „skriveni prvaci“ ili globalni tržišni U Njemačkoj je industrija temelj rasta i prosperiteta daleko više nego u drugim zemljama.

Koliki udio gospodarskog proizvoda čini proizvodni sektor?

Proizvodni sektor je 2024. godine doprinio bruto dodanoj vrijednosti u Njemačkoj s 19,7 posto. Za usporedbu, udio u Francuskoj bio je 10,6 posto, a u SAD-u 17,5 posto.

Prerađivačka industrija u Njemačkoj ostvarila je u 2024. godini vrijednost od 2.900 milijardi eura. Prednjačila je automobilska proizvodnja s 476 milijardi eura. Četiri sektora dominiraju industrijom u Njemačkoj: automobilska industrija, strojarstvo, kemikalije i elektrotehnika. Globalni igrači uključuju Volkswagen, Daimler, BMW (svi automobilski), BASF, najveću svjetsku kemijsku tvrtku s otprilike 118 000 zaposlenika, i Siemens (elektrotehnika). Strojogradnja je najveći sektor u Njemačkoj, s 1,3 milijuna zaposlenika, ali njegovom veličinom dominiraju srednja poduzeća. Više od osam

Može li se njemačko gospodarstvo oporaviti? prosinac 2025.

milijuna zaposlenika radilo je u proizvodnom sektoru u Njemačkoj 2020. godine. To je više ljudi nego što Danska ima stanovnika.

Udio izvoza u proizvodnom sektoru

Izvozna kvota u proizvodnom sektoru u 2022. godini iznosila je 48,7 posto. Kao i prethodnih godina, motorna vozila i dijelovi za motorna vozila bili su najvažnija izvozna roba Njemačke u 2024. godini, s vrijednošću od 262 milijarde eura i udjelom od 16,9 posto ukupnog njemačkog izvoza.

Njemačka je ponosna na svoj snažan izvoz. On pokazuje visoku kvalitetu proizvoda, snažnu korporativnu konkurentnost te osigurava radna mjesta, rast i prosperitet. Međutim, Njemačka godinama izvozi više nego što uvozi. To dovodi do izvoznih viškova koji se često kritiziraju na međunarodnoj razini – na primjer od strane Sjedinjenih Država.

Koliki je njemački izvoz?

Njemačka je 2022. godine izvezla robu u vrijednosti od 1,577 milijardi eura, a uvezla robu u vrijednosti od 1,495 milijardi eura. To rezultira izvoznim viškom od gotovo 82 milijarde eura. Samo sa SAD-om Njemačka je ostvarila izvozni višak od preko 64 milijarde eura.

Je li kritika njemačkog izvoznog viška opravdana? Da i ne. Njemačka vlada nema utjecaja na tečaj eura ili cijene roba. Međutim, ekonomisti preporučuju stvaranje poticaja za povećanje privatnih i javnih ulaganja te poticanje domaće potražnje poreznim olakšicama. To bi povećalo udio uvoza i smanjilo višak izvoza. Dugoročno gledano, to dovodi do ovisnosti o globalnom gospodarstvu, nestabilnosti međunarodnog financijskog sustava i protekcionizma u drugim zemljama.

Koji je značaj održivosti u njemačkoj industriji?

Nakon globalne rasprave o klimi, vlada je pokrenula daljnji razvoj socijalnog tržišnog gospodarstva u socioekološko tržišno gospodarstvo. Sukladno tome, održivo djelovanje visoki je prioritet u njemačkoj industriji. Tvrtke se sve više oslanjaju na zelene tehnologije i alternativne izvore energije kako bi smanjile svoj ugljični otisak i povećale svoju ekološku kompatibilnost.

Nakon godina krize, očekuje se oporavak njemačkog gospodarstva 2026. godine. Vodeći istraživački instituti značajno su podigli svoje ekonomske prognoze. Prema novim ekonomskim prognozama istraživačkih instituta, njemačko gospodarstvo će prebroditi trogodišnju krizu do 2026. godine. Institut ifo, na primjer, značajno je povisio svoju prognozu za sljedeću godinu: To su učinili i Kielski institut za svjetsko

Može li se njemačko gospodarstvo oporaviti?

gospodarstvo (IfW), Institut za ekonomska istraživanja Halle Leibniz (IWH), kao i RWI – Leibnizov institut za ekonomska istraživanja, institut sa sjedištem u Essenu. OECD u svom izvješću također predviđa rast.

Rizici trgovinske politike i dalje su značajni, prema riječima predsjednika IfW-a Moritza Schularicka. „Nestabilna carinska politika Sjedinjenih Država i dalje povećava neizvjesnost za njemačku vanjsku trgovinu.“

Baza se urušava

Desetljećima su tvrtke mogle profitirati od globalizacije, tj. svjetske podjele rada. Moto je bila proizvodnja „točno na vrijeme“. Mnoge od njih – bilo da se radi o globalnim korporacijama ili srednjim tvrtkama – usavršile su to. Jedini je problem što osnova za to, globalna podjela rada, više ne funkcionira glatko. Energija je postala skuplja, globalni lanci opskrbe su poremećeni. Na tržište ulaze novi konkurenti koji postavljaju drugačije standarde u onome što rade i kako to rade.

Predsjednik Bundesbanke Joachim Nagel vjeruje da je barem mali rast još uvijek moguć ove godine. „Za njemačko gospodarstvo, dugo sušno razdoblje bliži se kraju.“ Ali situacija ostaje izazovna.

Tvrtke reagiraju na promjenjivo okruženje. Poslovni modeli se preispituju, odjeli se smanjuju, ponekad se čak zatvaraju cijele lokacije ili se prodaju podružnice. Takvi duboki procesi promjena ne događaju se bez modrica i ožiljaka.

Za mnoge zaposlenike gorko je iskustvo shvatiti da njihov vlastiti rad i stručnost više nisu traženi unutar tvrtke. Dugogodišnji zaposlenici moraju promatrati kako se zapošljavaju i udvaraju novim kolegama jer donose drugačije kvalifikacije. Sa strateškog gledišta, to mogu biti razumne odluke za tvrtke.

„Nije dovoljno samo trošiti novac, moraju postojati reforme“

Ekonomisti kažu da u takvim dubokim procesima promjena možemo učiti od drugih zemalja. To uključuje, na primjer, hrabrost da se isprobaju nove stvari. „Otvorenost prema tehnologiji također je važna“, kaže Chris-Oliver Schickentanz iz tvrtke za upravljanje imovinom Capitell AG.

„U Njemačkoj uvijek vrlo, vrlo brzo razgovaramo o rizicima novih tehnologija, umjesto da prvo razmotrimo prilike koje nude nove tehnologije poput umjetne inteligencije. Reforme su nužne“, zahtijeva Holger Schmieding iz Berenberg Banke. „Možemo naučiti više ulagati u infrastrukturu. Možemo naučiti, na primjer, biti manje pedantni oko regulacije.“

Druge zemlje su jednostavno brže kada je u pitanju stvaranje boljih okvirnih uvjeta za tvrtke. Ekonomist Commerzbanka Krämer razmišlja, na primjer, o baltičkim državama, „koje su u relativno kratkom roku uspjele razviti pionirsku ulogu u digitalizaciji“.

Njemački potencijal

Svijet postaje sve složeniji i fragmentiraniji, a rivalstva sve očitija. Unatoč tome, Njemačka ima dobre šanse izaći jača iz ovih procesa promjena. To je, između ostalog, zbog činjenice da ima temelj na kojem može graditi. To uključuje obrazovni sustav, kao i dobro obučene stručnjake u zemlji i, kao i uvijek, dobra temeljna istraživanja na sveučilištima.

S fiskalnim paketom savezne vlade i reformom dužničke kočnice, tvrtke bi ponovno trebale imati poticaje za ulaganje. „To će barem pružiti ekonomski poticaj“, smatra ekonomist Martin Lück. A u vezi s carinskim sporovima: „Ako Amerikanci više nisu privlačni za ulaganja, tko će biti? Tu na scenu stupa Europa – a posebno Njemačka. Otuda oprezni optimizam.“

Ono što Njemačku čini tako posebnom jest njezina sposobnost prilagodbe vanjskim izazovima pod velikim pritiskom i teškim uvjetima.

Političari moraju građanima reći istinu, čak i o kontroverznim pitanjima. Nedostatak radne snage, na primjer, tek počinje. Od imigracijske reforme iz 2020. godine, imigranti su postali mlađi, više žena i obrazovaniji. Ali također moramo bolje mobilizirati potencijal radne snage unutar Njemačke. Činjenica da zaposlenik u Njemačkoj radi 249 sati manje godišnje nego u Švicarskoj jednostavno se ne može objasniti. Moramo imati javnu raspravu o tome.

„Ne znam kako će izgledati budući poslovni model u Njemačkoj.“

Neki kažu da bi se Njemačka treba odmaknuti od industrije i okrenuti se budućim tehnologijama. UK ima banke, SAD ima tehnološke tvrtke, Kina preuzima ili se bori za primat u proizvodnji. Teško je stoga predvijeti kako će izgledati budući poslovni model Njemačke. Činjenica je da su njemačke industrijske tvrtke vrlo aktivne u području visoke tehnologije i budućih tehnologija. Pomislite na e-mobilnost u automobilskoj proizvodnji, inženjerstvu materijala ili kemiji polimera u kemijskoj industriji.

To je također posljedica stalne neizvjesnosti, budući da se odabrani put opetovano politički dovodi u pitanje. Ta neizvjesnost neće nestati osim ako političari ne osiguraju bolje upravljanje očekivanjima i konkretne investicijske poticaje. Tvrtke ulažu milijarde u transformaciju. Ne žele da njihovi dugoročni planovi zastare. Stoga se moraju moći osloniti na zakonodavstvo.

Kakvo je stvarno stanje njemačkog gospodarstva?

Broj trenutnih izazova s kojima se suočava njemačko gospodarstvo vjerojatno nikada nije bio veći. Pod Trumpovom politikom „Amerika na prvom mjestu“, Sjedinjene Države prolaze kroz radikalni prelazak s načela slobodne trgovine na protekcionizam. Kako će se to odraziti na njemačko gospodarstvo?

Unatoč svim izazovima, inovativna snaga, održivi poslovni modeli i usmjerenost na važna buduća tržišta ostaju bitni temelji njemačke industrije. Važno je usredotočiti se na te snage i ne govoriti negativno o svemu.

Njemačka ostaje jedna od vodećih zemalja u istraživanju i razvoju. Naravno, druge zemlje je sustižu, ali čak i danas, strojarstvo, automobilska i kemijska industrija predvode inovacije u mnogim područjima. Njemačke tvrtke također su vrlo dobro integrirane u mrežu sveučilišta, istraživačkih instituta i industrije. Upravo se ovdje inovacije kontinuirano promoviraju i dovode do tržišne zrelosti.

Njemačka industrija, kao i cijelo gospodarstvo, prolazi kroz vrlo izazovna vremena. Ipak, često je u osnovi opremljena potrebnim snagama koje joj mogu pomoći u postizanju većeg uspjeha u budućnosti. Po našem mišljenju, sada je ključno suočiti se s izazovima i dosljedno iskoristiti prilike koje se pojavljuju. Veliko povjerenje koje investitori i dalje polažu u budućnost njemačke industrije impresivno je prikazano performansama njemačkog burzovnog indeksa posljednjih tjedana. Uostalom, buduća očekivanja trguju se na burzi i očito se, unatoč svim izazovima, na njih gleda više pozitivno nego negativno.

Više nije međunarodno konkurentna

Njemačko gospodarstvo postaje sve manje konkurentno na globalnoj razini. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. i obustava isporuke ruskog plina bili su odlučujući faktor. Uspješan njemački poslovni model proizvodnje globalno traženih proizvoda s jeftinom energijom i vrhunskim inženjerskim vještinama od tada je postao povijest.

Ekonomski stručnjaci pozivaju saveznu vladu da realno sagleda budućnost. Tvrde da se ne bi trebalo pokušavati sačuvati radna mjesta koja dugoročno nisu održiva. „Ekonomska politika koja se oslanja na zaustavljanje strukturnih promjena subvencijama ne može biti uspješna dugoročno“, rekla je Monika Schnitzer, predsjednica Vijeća ekonomskih stručnjaka. Umjesto toga, treba posebno promovirati prijelaz na nove poslovne modele i profesije.

Višemilijardni financijski paket koji su pokrenule vladajuće stranke CDU/CSU i SPD, uz podršku Zelenih, odmah nakon saveznih izbora, nudi nadu. U sljedećih dvanaest godina uložit će se 500 milijardi eura u oronulu infrastrukturu.

Financijski paket značajno proširuje područje djelovanja, rekao je ekonomist Achim Truger. „Ako se pravilno koriste, sredstva mogu Njemačku pripremiti za budućnost,

Može li se njemačko gospodarstvo oporaviti? prosinac 2025.

sa značajnim pozitivnim učincima rasta u najavi.“ Međutim, to je moguće samo ako se novac stvarno potroši na ulaganja. Stručnjaci u to sumnjaju.

Novi kancelar Friedrich Merz više puta naglašava da ljudi u Njemačkoj moraju više raditi. „Ne možemo održati prosperitet s četverodnevnim radnim tjednom i ravnotežom između poslovnog i privatnog života“, nedavno je rekao na Gospodarskom vijeću CDU-a. Kao konkretne mjere naveo je fleksibilno radno vrijeme i poticaje za dobrovoljni nastavak rada nakon umirovljenja.

Profesorica ekonomije Veronika Grimm rekla je da je istina da su potrebni poticaji za povećanje sudjelovanja na tržištu rada. Ona vidi posebno veliki potencijal u povećanju sudjelovanja žena na tržištu rada, na primjer, kroz poboljšanu brigu o djeci. Ali kako se to može proširiti ako je premalo odgajatelja?

Problem je starenje društva, u kojem se sve više umirovljenika suočava sa sve manjim brojem zaposlenih. Stoga je važno postati produktivniji s manje radnika, tvrdi Grimm. To je moguće digitalizacijom i smanjenjem birokracije.

Smanjenje birokracije dolazi sporo

Unatoč brojnim političkim inicijativama, teret birokratskih troškova za tvrtke još se nije znatno smanjio, žali se Vijeće ekonomskih stručnjaka. Predlaže brzo pokretanje nekoliko mjera istovremeno: ubrzanje postupaka prijave i odobrenja, smanjenje obveza informiranja koje tvrtke imaju prema državi, digitalizaciju javne uprave i uspostavu nacionalnog portala e-uprave. Novi propisi trebali bi biti učinkoviti i jednostavni za korištenje. Inače će samo stvoriti dodatnu i neučinkovitu birokraciju. „Između nade i straha“, tako Vijeće ekonomskih stručnjaka opisuje svoju procjenu situacije. Reakcije poslovne zajednice na izvješće su slične. „Ne može se govoriti o istinskom duhu optimizma“, kaže Njemačka industrijska i trgovinska komora. „Vrijeme pritišće, tvrtke su spremne. Sada političari moraju isporučiti svoj doprinos.“ Zaključak je jasan: Njemačko gospodarstvo može se oporaviti, ali uz pretpostavku da se suoči s vlastitim strukturnim slabostima. Bez reformi, stagnacija je realna prijetnja. Njemačka ima snažne temelje – industrijsku bazu, obrazovanu radnu snagu i jak institucionalni okvir – što joj daje potencijal da se transformira i ponovno pronađe svoje mjesto u globalnom gospodarstvu. Sada sve ovisi o spremnosti da se ti potencijali zaista iskoriste.

TEFLONSKA EKONOMIJA

Iznenađujuća otpornost globalnog gospodarstva

U okruženju ratova, geopolitičkih i energetskih kriza, globalno gospodarstvo nije utonulo u recesiju, već se pokazalo znatno otpornijim nego u ranijim krizama, što potvrđuje i primjer Hrvatske.

TEFLON ECONOMY

Surprising Resilience of the Global Economy

Despite wars, geopolitical tensions, and energy crises, the global economy has not fallen into recession. Instead, it has proven more resilient than in past crises – a trend also visible in Croatia’s economy.

Summary

The article discusses the surprising resilience of the global economy in the face of multiple crises – wars, energy shocks, inflation, pandemics, and trade conflicts. Despite fears of deep recession, both the world economy and Croatia’s economy have continued to grow. Croatia is expected to achieve 3.2% growth in 2023, supported by tourism, EU funding, and eurozone membership, with prospects of joining the OECD by 2026.

1 Autor je znanstveni suradnik, predavač na Visokom učilištu EFFECTUS i predsjednik uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskog društva.

Piše: dr. sc. Darko Horvatin1

This global trend has been labeled the “ Teflon economy ” by The Economist – an economy to which crises “do not stick.” Since 2011, global GDP has grown steadily at around 3% annually, even through major shocks, with only the pandemic causing a temporary decline. Supply chains have proven more flexible than expected, energy dependence has shifted, and improved fiscal and monetary policies have helped maintain stability.

Investor optimism has persisted, with stock markets near record highs and unemployment in developed economies at historic lows. Government interventions, subsidies, and large-scale fiscal policies have further cushioned shocks. Structural changes – such as reduced oil dependence, the growth of the services sector, and shale energy production – also play a role in dampening crises.

For Croatia, while vulnerabilities remain (low productivity, demographic decline, dependence on tourism), integration into the EU and strong fiscal indicators have strengthened its stability. The central question is whether this “Teflon resilience” is lasting, or merely delaying deeper economic corrections in the face of accumulated risks.

Unatoč svim globalnim i regionalnim izazovima, hrvatsko gospodarstvo pokazalo se iznimno žilavim s očekivanim rastom od 3,2 posto ove godine. Otpornost domaće privrede „ovjerila“ je i agencija Standard & Poor’s, koja je sredinom rujna potvrdila dugoročni kreditni rejting Hrvatske „A-“ uz pozitivne izglede, istaknuvši snažan rast gospodarstva, uz pozitivne fiskalne pokazatelje i potporu članstva u eurozoni. Kao glavne pokretače gospodarstva rasta i dalje vide turizam te ulaganja koja se financiraju kreditima i bespovratnom pomoći EU-a. Procjenjuju da će hrvatsko gospodarstvo do 2028. rasti u prosjeku za 2,8 posto godišnje. Nastavi li Hrvatska s provođenjem strukturnih reformi, što je svakako uvjet za članstvo u prestižnom klubu OECD zemalja (čiji bi član trebali postati tijekom 2026.), vrlo je izgledno i povećanje kreditnog rejtinga. Makroekonomskom slikom Hrvatska se sve više svrstava u globalni trend svjetskog gospodarstva, koje unatoč svim izazovima raste brže od očekivanja. Poslovni tjednik The Economist, skovao je poseban izraz za današnje globalno gospodarstvo koje pokazuje iznenađujuću otpornost – teflonska ekonomija. O gospodarstvu na koje se „ništa ne lijepi“, već ostaje otporno na ozbiljne krize (rat u Ukrajini, energetski šok, pandemija, inflacija, trgovinski ratovi) i na očekivanje duboke i dugotrajne recesije, u više je navrata pisao The Economist, čiji se dijelovi prenose u nastavku teksta.

Otpornost na polikrizu

Po ulasku njemačkih trupa u Francusku 1940. bila je razumljiva bojazan urušavanja ne samo Starog kontinenta, već i njegova gospodarstva. Ipak, britanski su investitori

pokazali odvažnost, pa je te godine burza u Londonu zabilježila rast, a do konca rata, tamošnje su kompanije svojim hrabrim dioničarima osigurale zavidne zarade. Premda današnje prijetnje globalnoj sigurnosti nisu usporedive s drugim svjetskim ratom, makar napad Rusije na Ukrajinu, krizu na Bliskom istoku, te sve učestalije prijetnje nuklearnim arsenalom ne nude optimizam, treba ih ozbiljno shvatiti. Sve češće se koristi termin „polikriza“ koja obuhvaća pandemiju covida-19, rata na tlu Europe, preko najgoreg energetskog šoka od 1970-ih, pa do ustrajne inflacije, posrnuća banaka, kraha kineskog nekretninskog tržišta i globalnog trgovinskog rata koji je započeo američki predsjednik Donald Trump. Ankete o potrošačkom povjerenju domaćinstva ukazuju na pesimizam u pogledu stanja ekonomije. Pritom geopolitički konzultanti zgrću bogatstvo, a banke s Wall Streeta plaćaju analitičare da komentiraju događaje u Donbasu ili moguću invaziju Kine na Tajvan.

U svemu tome može se pronaći sličnost sa stanjem u Europi 1940. godine. Usprkos svim neizvjesnostima globalno gospodarstvo i dalje raste. Od 2011. globalna ekonomija raste po stopi od, ugrubo 3% godišnje. Čak i tijekom vrhunca dužničke krize u Europi (2012.), Brexita (2016.), ruske agresije na Ukrajinu (2022.), globalna je ekonomija zadržala putanju rasta od tri posto godišnje. Pandemijske godine (2020. i 2021.) jedina su iznimka kada je zbog globalnog lockdowna došlo do pada gospodarske aktivnosti, nakon čega je uslijedio brzi oporavak. Izgleda da svjetsko gospodarstvo postaje sve otpornije na šokove i krize. Pritom su se izuzetno otpornima pokazali opskrbni lanci, često smatrani uskim grlom globalne ekonomije. Većom diverzifikacijom izvora energije (s naglaskom na obnovljive izvora) smanjena je ovisnost o fosilnim gorivima i utjecaj cijene nafte. Izgleda da se diljem svijeta poboljšala gospodarska politika. Možda razdoblje stabilnog rasta i predvidljive politike, koje je trajalo od kasnih 1980-ih do globalne financijske krize 2007.-09., ipak nije okončano posrnućem američke investicijske banke Lehman Brothers.

Hrabriji investitori

Sukladno procjeni MMF-a, ove je godine samo 5% zemalja u opasnosti ulaska u recesiju, što je najmanje od 2007. U klubu najrazvijenijih zemlja OECD-u, nezaposlenost je pala ispod 5%, blizu povijesno niskih razina. Globalna korporativna dobit u prvom je kvartalu ove godine skočila za 7% (na godišnjoj razini). Istovremeno zemlje u razvoju, tradicionalno sklona bijegu kapitala u kriznim vremenima, sada većinom uspješno izbjegavaju valutne ili dužničke krize. Unatoč stalnoj kuknjavi i potištenosti (pri čemu Hrvati nisu izuzetak, već samo potvrđuju pravilo), potrošači diljem globusa troše nemilice. Uzevši u obzir sve navedeno, izgleda da je globalno gospodarstvo u dobrom stanju. Ne bi se trebalo čuditi da su investitori i dalje puni optimizma. Kroz proteklih 15 godina, dok se valjala „polikriza“, američke su dionice kontinuirano bilježile rast. Većina dioničkih burzi razvijenog svijeta nalazi se

Iznenađujuća otpornost globalnog gospodarstva prosinac 2025.

unutar 5% povijesnih maksimuma. Američki VIX indeks2, poznatiji i kao „barometar straha na Wall Streetu“, ispod je dugoročnog prosjeka. Nakratko su tržišta pala u travnju, objavom „Dana oslobođenja“, kada je Trump objavio svoje carine za uvoz na tržište SAD-a, ali su vrlo brzo nadoknadila gubitke. Investitori sve češće slijede jednostavno pravilo kad tržišta padaju „ buy deep“, što znači kupovati dionice koje su znatno ispod svoje intrinzične vrijednosti, a snažno su pale zbog naglog širenja panike na tržištima. Ili kako kaže Warren Buffett, „Kupuj kad drugi paničare, prodaj kad su svi euforični“3

Možda najviše iznenađuje spremnost investitora na prihvaćanje geopolitičkih rizika kojima su izložene globalne kompanije. Američke kompanije koje su posebno pogođene carinama, poput proizvođača sportske opreme, tek malo zaostaju za tržištem. Čak je i ukrajinska burza, koja se nakon ruskog napada 2022. urušila, od tada nadoknadila dobar dio gubitaka te je lani porasla oko 50%. Najveći jaz između raznih analitičara koji djeluju u medijskom prostoru i investitora vidljiv je u slučaju Tajvana. Investicijska banka Goldman Sachs izrađuje dva indeksa „cross-strait“4 rizika, odnosno rizika u kinesko-tajvanskim odnosima. Prema onom temeljenom na novinskim člancima, rizici nikad nisu bili tako visoki. Nasuprot tome, tržišni indeks, izveden iz cijena dionica, jedva da za to mari. Nameće se pitanje, jesu li investitori doista toliko naivni, ili pak, kao 1940., imaju dobru intuiciju o tome kako bi se sukob Tajvana s Kinom raspleo.

Zatišje pred buru?

Kaotična geopolitika i mirno gospodarstvo podsjećaju na situaciju s početka Drugog svjetskog rata, štoje svakako neuobičajeno. Ekonomski analitičari uglavnom pronalaze vezu između geopolitičkih potresa i pogoršanja gospodarskih prilika. Tako analitičari iz američkog Feda zaključuju kako povećani geopolitički rizik „najavljuje“ pad investicija i zapošljavanja, dok u Međunarodnom monetarnom fondu zaključuju da rast neizvjesnosti uglavnom rezultira padom proizvodnje. Ipak, izgleda kao da se nešto promijenilo jer analitičari MMF-a, Hites Ahir i Davide Furceri, pronalaze sve više pokazatelja da nesigurnost od 1990. manje šteti gospodarskom rastu nego ranije. A nedavni razvoj događaja sugerira daljnji napredak. Pojava novog oblika kapitalizma, koji bi se mogao nazvati „teflonska ekonomija“, možda stoji iza tih promjena. Izraz je skovao ugledni poslovni tjednik The Economist, a opisuje nedavni

2 VIX indeks (Chicago Board Options Exchange Volatility Index) je pokazatelj koji mjeri očekivanu volatilnost (tj. kolebanje cijena) na američkom tržištu dionica, posebno za S&P 500 indeks.

3 “Be greedy when others are fearful, and fearful when others are greedy”

4 Izraz “cross-strait risks” gotovo uvijek se odnosi na odnose između Kine i Tajvana, tj. rizike koji proizlaze iz političkih i sigurnosnih napetosti između dviju strana Tajvanskog tjesnaca (Taiwan Strait).

neobičan fenomen u kojem globalno gospodarstvo pokazuje snažnu otpornost i nastavlja dobro funkcionirati unatoč velikim geopolitičkim sukobima, trgovinskim ratovima i klimatskim promjenama. Tako podsjeća na neljepljivu kvalitetu teflona kao činjenice da se globalna ekonomija čini neokrznuta negativnim vanjskim čimbenicima, uz nisku nezaposlenost i rast korporativnih profita te zadržavanjem globalne stope gospodarskog rasta preko 3 posto. Ovakva neočekivana stabilnost pripisuje se poboljšanim globalnim gospodarskim politikama, fiskalnim poticajima te stabilnim politikama tržišta u razvoju. Pitanje je samo je li ta iznenadna otpornost privremena ili tek odgođena reakcija koju bi s vremenom mogli ugroziti nagomilani rizici.

Fleksibilnija logistika

Dok se s jedne strane, korporativni sektor suočava sa šokovima bolje nego ikad, što znači da tržišta nastavljaju funkcionirati čak i kada se politika raspada, s druge strane, vlade svojim gospodarstvima pružaju neviđene razine zaštite. Krenimo s opskrbnim lancima. Uobičajena tvrdnja da su skloni „pucanju“ uglavnom se pokazala pogrešnom. Tijekom pandemije neke su sirovine znatno poskupjele, što je bio rezultat ogromnog porasta potražnje, a ne pada ponude. Najbolji primjer su poluvodiči. Proizvođači čipova su 2021. isporučili 1,2 bilijuna jedinica, što je oko 15% više nego godinu ranije. Industrija zapravo nije pretrpjela krizu opskrbe, nego je dobro odgovorila na ekstreman rast potražnje. Prema indeksu pritiska opskrbnog lanca (Global Supply Chain Pressue Index)5, uska grla ostala su u skladu s dugoročnim prosjekom, čak i tijekom Trumpova trgovinskog rata. Suvremeni opskrbni lanci otporniji su zbog profesionalnog upravljanja. Današnje logističke kompanije imaju globalni doseg uz vrhunske skladišne i transportne kapacitete, dok moderna komunikacija omogućuje vrlo brzo preusmjeravanje. Sve se više ljudi bavi poslovima koji se svode na traženje i najsitnijih poboljšanja u poslovnom procesu logistike. Tako danas u SAD-u ima čak 95% više menadžera opskrbnih lanaca nego prije dvadeset godina.

Pad potrošnje nafte

Pojedini ulagači smatraju i da strukturne promjene u gospodarstvu imaju značajnu ulogu. Rick Rieder, glavni investicijski direktor za tržišta obveznica u najvećem svjetskom upravitelju imovinom BlackRocku smatra da je sektor usluga iznimno stabilan jer, one zapravo ne ulaze u recesiju osim u slučaju pravog velikog globalno šoka, poput pandemije ili financijske krize. Gledajući od1990. potrošnja robe u

5 Global Supply Chain Pressure Index (SCPI) je pokazatelj koji je razvio i objavljuje ga Federal Reserve Bank of New York kako bi mjerio koliko su globalni opskrbni lanci pod pritiskom.

Iznenađujuća otpornost globalnog gospodarstva prosinac 2025.

Americi pala je u 27 tromjesečja, dok se potrošnja usluga smanjila samo u pet. Znatan rast američke proizvodnje nafte i plina iz škriljevca učinio je svijet i manje ovisnim o Rusiji i o Bliskom istoku, što je postalo posebno razvidno nakon ruske agresije na Ukrajinu, koja nije izazvala dublju recesiju u Europi kakvu su mnogi predviđali. OPEC je lani proizvodio manje od 33 milijuna barela dnevno, samo 12% više nego 1973., kada je taj naftni kartel ograničio proizvodnju i poslao cijene u nebo. Istodobno, ostatak svijeta proizvodio je 64 milijuna barela dnevno, što je više nego dvostruko u odnosu na 1970-e. Štoviše, globalno gospodarstvo sve je manje ovisno o tom energentu, što potvrđuje intenzitet potrošnje nafte po jedinici BDP-a koji je pao oko 60% od 1973. godine Zato događaji poput nedavnog američkoizraelskog bombardiranja Irana jedva da utječu na cijenu nafte.

Državne subvencije

Koliko god agilni opskrbni lanci bili, manje bi značilo ako bi potrošnja svaki put kolabirala kad raspoloženje potone. No to se ne događa, ponajviše zbog vladinih intervencija. Političari u bogatom svijetu postali su ekstremni fiskalni aktivisti. Tijekom pandemije potrošili su više od 10% BDP-a na pakete pomoći. Usred energetske krize 2022., prosječna je europska vlada potrošila još 3% BDP-a. Zbog bankarske panike 2023. koju je prouzročio kolaps Silicon Valley Bank i Signature bank, SAD je jamčio za isplatu svih depozita u tim bankama (ne samo do uobičajenih 250.000 dolara). Kad se pojave loše vijesti, političari brzo posegnu u proračun kako bi nadoknadili štetu. Ali i kada nema loših vijesti, troše puno, valjda za svaki slučaj. Prosječni proračunski deficit bogatih zemalja sada prelazi 4% BDP-a, znatno više nego 1990-ih i 2000-ih. Njihova podrška nadilazi granice jasno vidljivog deficita. Sve više zemalja ima velike uvjetne obveze, koje se vode kao vanbilančne (npr. garancije za kredite) koje ipak predstavljaju potencijalno golemi trošak. Visina takvih potencijalnih obveza SAD-a pet je puta veća od BDP-a! Sve dok god vlade razvijenih zemalja podupiru čitavo gospodarstvo kroz razne vrste subvencija i poticaja, teško je da recesije postanu učestalije.

Globalna otpornost gospodarstva u vremenu „polikrize“ pokazuje da su se ekonomski sustavi prilagodili novim okolnostima. Koncept „teflonske ekonomije“ opisuje sposobnost gospodarstva da održi rast i stabilnost unatoč nizu vanjskih šokova. Hrvatsko gospodarstvo, premda opterećeno strukturnim slabostima poput niske produktivnosti, demografskog pada i visoke ovisnosti o turizmu, do sada je također pokazalo otpornost. Integracija u eurozonu i Schengen, kao i korištenje europskih fondova, pružaju dodatnu sigurnost. Dugoročno, ključno će biti hoće li globalna i domaća „teflonska otpornost“ izdržati u slučaju novih, ozbiljnijih poremećaja te hoće li Hrvatska uspjeti provesti strukturne reforme koje bi ojačale njezinu konkurentnost i smanjile osjetljivost na vanjske šokove.

Društvo dokolice ili društva

neuroze?!

Bez svjesne reorganizacije čovječanstva i najbolja tehnologija neće donijeti podjelu između aktivne elite i pasivne mase

Pripremio: Ante Gavranović

Konzultanti velike američke kompanije McKinsey osmislili su odavno slogan, koji glasi „Grow or go“ (rasti ili odlazi). Bez rasta, naime, nema napretka ni blagostanja. Pitanje je, međutim, kakav rast stvarno želimo. Pragmatičari tvrde da nada nije valjano strateško načelo, ali nada ipak ostaje najvećom kreativnom snagom čovječanstva. Recimo, AGENDA 21 predviđa stogodišnje planiranje odnosa prema planetu Zemlja i time postaje sinonim i simbol jedne stvarne ideje. Ona sadržava globalnu ravnotežu, globalnu odgovornost, globalni dijalog i globalnu suradnju. Već time prerasta iz ideje u akciju u kojoj svi sudionici snose ne samo svoj dio odgovornosti nego se očekuje da dadu i konkretan osobni doprinos. Tvrdnja da će 20 posto svjetskog stanovništva moći proizvesti dovoljno da podmiri potrebe svih – u proizvodnji hrane, energije, tehnologije i drugih resursa – već dugo kruži u futurističkim i tehnološko-utopijskim krugovima. U svijetu koji se nezaustavljivo kreće prema automatizaciji, umjetnoj inteligenciji i hiperprodukciji, pred nama se otvara pitanje koje je do nedavno pripadalo znanstvenoj fantastici: Što kada samo 20% populacije, uz pomoć strojeva, bude moglo proizvesti sve što je potrebno za život svih? Ovaj scenarij ne pokreće samo tehničke i ekonomske rasprave, već i duboka egzistencijalna pitanja – kako organizirati život za preostalih 80%, i što se događa s čovjekom lišenim potrebe za radom? Jesmo li spremni za eru dokolice, ili nas čeka opasnost od dosade koja urušava smisao?

Tehnološki aspekt pokazuje da napredak u automatizaciji, robotici, umjetnoj inteligenciji i biotehnologiji doista omogućava manjim skupinama ljudi (ili čak strojevima) da proizvedu golemu količinu proizvoda i usluga. Primjeri: automatizirane farme i vertikalna poljoprivreda; 3D printanje proizvoda; AI sustavi koji zamjenjuju tisuće administrativnih radnika. U tom smislu, tehnička izvedivost ovakve tvrdnje postaje sve realnija. Futuristička predviđanja već desetljećima ukazuju na svijet u

kojem strojevi, algoritmi i nekolicina visokoobrazovanih ljudi mogu proizvesti sve potrebno za život. Tehnologija danas potvrđuje tu mogućnost – roboti sade, beru i pakiraju hranu, dok umjetna inteligencija piše tekstove, izrađuje glazbu i analizira tržišta. No, tehnička izvedivost ne znači automatski i društvenu održivost. Dok se resursi stvaraju obilno, njihova raspodjela ostaje nejednaka, a društvene uloge sve nejasnije. Što ostaje čovjeku kad ga više nitko ne treba kao radnika?

Dokolica ili nova iluzija slobode

Ekonomski i društveni aspekt ostavlja otvorenim brojna pitanja. Proizvodna sposobnost ne znači i pravednu raspodjelu. Iako manjina može proizvesti za sve, pitanje je tko će imati pristup tim resursima. Danas još uvijek svjedočimo velikim nejednakostima u raspodjeli hrane, lijekova i obrazovanja, što znači da „mogućnost“ nije isto što i „realnost“.

Politički i etički aspekt krije u sebi brojne opasnosti, prije svega ideju da će manjina „nositi“ cijelo čovječanstvo otvara pitanja o pravima i slobodama onih koji nisu dio te proizvodne manjine, potencijalnom rastu društvene kontrole i nadzora, konceptima poput „besposlene većine“ – gdje većina nema posla, ali ovisi o sistemu,.

Gledano iz današnje perspektive svi ti trendovi (o kojima ne promišljaju samo futuristi) upućuju na dvosjekli mač. S jedne strane, tehnologija omogućava neviđenu učinkovitost. S druge, otvara se pitanje smisla rada, distribucije bogatstva i društvene stabilnosti. Tvrdnja futurista je tehnički sve izvedivija, ali izazovi nisu tehnički već društveni i politički. Ključno pitanje nije može li 20% proizvesti za 100%, nego kako će se organizirati društvo koje to omogućava.

Četverodnevni radni tjedan – lijepa obećanja i skrivene opasnosti

Jedna od najzanimljivijih tranzicijskih formi u suvremenom svijetu rada jest četverodnevni radni tjedan. Predstavljen kao pragmatični korak prema ravnoteži između života i posla, ova ideja postaje simbol nadolazećeg doba koje više ne mjeri čovjekovu vrijednost prema satima provedenima na poslu. Iskustva s uvođenjem četverodnevnog radnog tjedna uglavnom su pozitivna, ali nisu bez zamki. Mnoge zemlje i tvrtke koje su provele pilot-programe izvijestile su o većem zadovoljstvu zaposlenika, nižoj stopi bolovanja i povećanju produktivnosti – no, u pozadini se kriju i nove opasnosti koje zahtijevaju pažljivu analizu. Pozitivna iskustva, što pokazuje praksa, odnose se na veću produktivnost. Pilotprojekti u Islandu, Velikoj Britaniji, Japanu i Novom Zelandu pokazali su da ljudi u manje sati obave jednaku količinu posla, jer imaju manje nepotrebnih

sastanaka, bolje planiraju vrijeme i manje „odgađaju“. Povećano je zadovoljstvo zaposlenika: manje stresa, više vremena za obitelj, zdravlje i hobije, manji broj bolovanja. Smanjivanja radnog tjedna utječe na manji ugljični otisak Jedan dan manje putovanja i poslovnih aktivnosti znači manju emisiju CO2, pokazalo se da se povećava lojalnost i zadržavanje kadra. Tvrtke koje nude 4-dnevni tjedan često imaju manje fluktuacije zaposlenika i bolju reputaciju.

No, kao i svaka pojavnost i ova ima dva lica. Skrivene opasnosti i neželjeni efekti su intenziviranje rada. Ako radni tjedan ostane 40 sati raspoređen na 4 dana, radnici su često pod većim pritiskom – umor raste, a produktivnost pada krajem dana. Nejednakost među zanimanjima: takav model često nije primjenjiv na medicinske radnike, učitelje, trgovce, logističke i proizvodne djelatnosti. Time se može produbiti klasna i sektorska nejednakost, gdje samo „uredski“ radnici uživaju benefite. Pojačava se rizik „skrivene dostupnosti“. mnogi zaposlenici i dalje ostaju dostupni pet dana u tjednu, jer klijenti i kolege „zaborave“ na novi raspored. Tako dan odmora postaje dan „tihe“ komunikacije ili stresa zbog zaostatka. Opasnost se krije i u neprilagođenim sustavima plaće i ciljeva. Ako ne postoji jasna promjena u metrikama uspjeha i očekivanjima, radnik može dobiti više posla u manje dana, čime se efekt poništava. Konačno, opasnost se krije i u korporativnom rebrendiranju bez suštine. Naime, neke tvrtke koriste 4-dnevni tjedan kao PR alat, dok u stvarnosti ništa ne mijenjaju osim naziva. Stvara se lažni osjećaj napretka.

Postavlja se, sve određenije, pitanje što je ključno za uspjeh 4-dnevnog radnog tjedna? Stručnjaci koji se bave ovom problematikom smatraju da je potrebno smanjiti broj sati, a ne samo redistribuirati ih (npr. 32 umjesto 40 sati), uključiti sve sektore gdje je moguće, uz fleksibilna rješenja, zaštititi slobodan dan – pravno i kulturološki, uvesti mjerenje uspjeha prema rezultatima, a ne prisutnosti. Važno je, također, da je riječ o kolektivnoj regulaciji, a ne samo ovisna o volji pojedinih poslodavaca.

Četverodnevni radni tjedan otvara vrata društvu koje više cijeni kvalitetu života nego kvantitetu rada. No, ako se uvede površno i bez promjene sustava očekivanja, može prerasti u novi oblik eksploatacije – samo elegantniji. Pravi izazov nije skratiti radni tjedan, već redefinirati zašto radimo, što smatramo učinkom, i što znači živjeti kvalitetno i dostojanstveno.

Ipak, treba ga promatrati kao prijelaznu fazu – most između kulture rada i kulture svrhe. Uspješan četverodnevni tjedan ne bi trebao značiti samo „manje rada“, već više života: više vremena za odnose, učenje, umjetnost, tihu dosadu iz koje se rađa nova ideja. Samo ako se implementira u kontekstu šire društvene transformacije – uz redefiniranje uspjeha, vremena i rada –ova praksa može biti istinski korak prema svijetu u kojem čovjek više nije prvenstveno radnik, već biće koje stvara, povezuje se i uči.

Dosada kao društvena prijetnja

U tim okolnostima opasnost od dosade nije trivijalna pojavnost već ozbiljna društvena tema koja pogađa srž društvenih izazova budućnosti. Ako 20% populacije (ili strojeva pod upravom te manjine) proizvodi sve potrebno, tada se ključni problem za preostalih 80% ne tiče preživljavanja, već smisla – a s time dolazi i opasnost od dosade, gubitka svrhe i društvene stagnacije. Upravo DOSADA, posebno egzistencijalna dosada, u povijesti je bila okidač za radikalizaciju (ideološku, političku, religijsku), ovisnosti, nasilje, samouništenje, depresiju, mentalne poremećaje kao i destruktivne obrasce ponašanja u zajednicama. Bez osjećaja doprinosa čovjek gubi identitet. Moderno društvo još uvijek većinu identiteta temelji na poslu („čime se baviš?“), a ne na biću ili vrijednostima. Rješenje za 80% nije samo u „zabavi“ ili „slobodi“, već u stvaranju novih oblika svrhe. Ako društvo to zanemari, dosada postaje plodno tlo za društvenu regresiju. Ako to prepozna, možemo ući u zlatno doba ljudske kreativnosti i razvoja.

Kada čovjek izgubi radnu svrhu, suočava se s prazninom. Dosada – često podcijenjena kao prolazno stanje – u takvom društvu može postati trajna prijetnja. Povijest pokazuje da praznina često biva ispunjena ekstremizmom, nasiljem ili samouništenjem. Bez osjećaja doprinosa, ljudi se okreću virtualnim identitetima, ovisnostima ili ideološkim iluzijama. Društvo dokolice može, paradoksalno, postati društvo neuroze, mentalnih poremećaja i pasivne rezignacije.

Rješenje nije u pukom „zabavljanju masa“. Potrebno je osmisliti nove oblike društvene uključenosti i samorealizacije. Da bi ovakav svijet bio stabilan i pravedan, potrebno je redefinirati pojmove vrijednosti, uspjeha i identiteta. Uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka, potpora „neproduktivnim“ zanimanjima, decentralizirane zajednice i digitalne demokracije samo su neke od mogućih putanja. Bez svjesne reorganizacije društva, tehnologija neće donijeti oslobođenje, već podjelu – između aktivne elite i pasivne mase.

Epoha u kojoj samo manjina proizvodi za cjelokupno čovječanstvo donosi i obećanje i prijetnju. Ako je oslobodimo od starih koncepata rada, mogli bismo doživjeti kulturnu i duhovnu renesansu bez presedana. No, ako zanemarimo potrebu čovjeka za svrhom, u eri obilja mogli bismo se ugušiti u praznini. Vrijeme dokolice ne smije postati vrijeme zaborava, već početak dublje civilizacijske refleksije – o tome tko smo kad više ništa ne moramo, a sve možemo. „Ne očekujte ništa od 21. stoljeća. Činjenica je da 21. stoljeće svu nadu polaže u vas“ – rekao je svojevremeno čuveni romanopisac i filozof Gabriel Garcia Marquez.

Nove knjige

Globalna plima teniskih nadmetanja

U knjizi The Racket irski pisac Conor Niland iz vlastitog iskustva ukazuje da bijeli sport ima sve više poklonika.

Engleska riječ racket (u hrvatskom reket) označava pomagalo za igranje tenis, ali i niz nepopularnih pojmova. U množini (rackets) znači zidni tenis. Može značiti galama, gungula, zbrka, pijanka, a u slegnu nepošten posao, prevara, trik, ucjena. Time nije iscrpljeno lingvističko obilje ovog pojma, ali u ovom tekstu zadržat ćemo se na reketu kao rekvizitu plemenite igre, iako smo mogli posegnuti za nepopularnim pojmovima. Nije rijetkost da su pojedinci svoje igračko umijeće pokušavali poboljšati nedopuštenim sredstvima, npr. dopingom. Čak je i donedavno prvi tenisač na svjetskoj rang-listi, ovogodišnji pobjednik Wimbledona Jannik Sinner bio kratkotrajno suspendiran zato što je koristio medikament koji sadrži nedopušteni stimulans. Tako je bio definiran u skladu sa značenjem

svoga prezimena, koji na engleskom znači grješnik. Ali on je Talijan pa su jezične dosjetke bez efekta.

Conor Niland, autor knjige The Racket (izdavač Sandycove) i sam se okušao u profesionalnom tenisu te ukazuje koliko je to atraktivno, ali i vrlo zahtjevno zanimanje. On bi to trebao znati jer je od 2005. do 2012. pokušavao izbjeći „čistilište“ manjih turnira i dospjeti u elitnu kategoriju, što je teško dostupno igračima izvan skupine 100 vodećih. Njegov ukupan natjecateljski učinak nije za podcjenjivanje, ali ipak ne jamči lagodnu egzistenciju. U navedenih sedam godina ovaj Irac uspio je samo kratkotrajno zadržati 129. mjesto na međunarodnoj rang-listi.

Motivacija

Što uopće motivira mlade osobe da odluče upustiti se u takvu neizvjesnost?

Novac nije jer su nagrada na manjim turnirima trivijalne. Sve počinje kao „riskantna igra“. Da bi postao profesionalac kandidat mora žrtvovati

djetinjstvo pa su Nilandovi roditelji dječaka uveli u igru u petoj godini života. Ali rani početak nije jamstvo uspjeha. Kao 12-godišnjak, igrajući na europskom prvenstvu za uzrast do 14 godina Niland je pobijedio švicarskoga vršnjaka Rogera Federera. Potonji će polučiti legendarnu karijeru s pobjedama na 20 grand-slamova, a Niland se namučio barem za nastup na jednom, što mu je i uspjelo, ali je ispao u prvom kolu.

Igrajući tenis i studirajući na kalifornijskom sveučilištu Berkeley Niland je stekao diplomu nastavnika literature,

što je vješto iskoristio opisujući u ovoj knjizi svoj trud s primjesom humora, bez samosažaljenja. Većina manjih turnira odigrava se u predgrađima. U jednom razdoblju svoje karijere Niland je putovao iz Granbya u Kanadi do Wiexhama u Walesu, zatim u Buharu u Uzbekistanu tijekom samo nekoliko tjedana.

Neizvjesnost i dosada uzrokuju nezadovoljstvo. Nerijetko igrači više vremena provode u čekanju nego u igri. Ne znaju kad će doživjeti poraz, a nakon ispadanja iz natjecanja iziskuju brzu ili čak brzopletu rezervaciju novog nastupa. Tenis je izrazito usamljenička aktivnost, čak i za šampione.

Na nižoj natjecateljskoj razini igrači si ne mogu priuštiti trenera, kamoli maserku i druge pomoćnike, koji su sastavni dio ekipe vrhunskih natjecatelja. Takvo ozračje ne potiče uspostavljanje prijateljskih odnosa među natjecateljima koji su neskloni učiniti išta što bi išlo u prilog konkurenta. Tako Niland nije ni s kim uspostavio trajno prijateljstvo.

Popularnost bez granica

Tenis je među najpopularnijim sportovima – igra ga više od 90 milijuna igrača, a tko god dospije među 2.000 najboljih može se smatrati vrhunskim talentom. I oni koji nisu na samom vrhu svjetske ljestvice iznimno su vješti. Tenis traži veliku brzinu, usklađenost ruke i oka te mentalnu stabilnost. Možemo samo pretpostaviti koliko su obdareni u spomenutim aktivnostima trojica koja su dominirala proteklih gotovo 20 godina – Roger Federer, Rafael Nadal i

Novak Đoković, kao i njihovi nasljednici Carlos Alcaraz i Jannik Sinner.

U međunarodnoj podjeli teniskih statistika s obzirom na žestoku konkurenciju Hrvatska bi morala biti zadovoljna. Imamo dvojicu pobjednika grand-slam turnira, Gorana Ivaniševića i Marina Čilića, kao i juniorskog osvajača Wimbledona (Mili Poljičak 2022.) uz još barem desetak tenisača koju su osvajali jake turnire ili su bilo visoko plasirani. Donedavno smo imali dvojicu među prvih 100, a trojicu među 200, što je zaista rezultat svjetskog dosega. Uspješni smo i u kategoriji žena, a pogotovo parova.

Zašto niže-rangirani igrači uopće nastupaju? Ne zbog novaca koji je zanemariv na manjim turnirima. Ovogodišnji pobjednici u Wimbledonu (u muškoj i ženskoj konkurenciji) zaradili su po tri milijuna funti. Ne mogu se požaliti ni poraženi finalisti kojima je pripalo po 1,52 milijuna funti. Polufinalistima je pripalo 775 tisuća funti. Uostalom, već i samo pravo natjecanja na tom turniru zajamčilo je 66 tisuća funti, dakle svim onima koji su poraženi u prvom nastupu.

S obzirom na taka financijski scenarij razumljivo je da je san-snova svakog tenisača izboriti pravo na tom i ostala tri turnira u kategoriji grand-slam – u Parizu, Melbournu i New Yorku, iako su na njima nagrade ipak nešto niže, ali su ipak impresivne.

Strast i nada

Na još desetak turnira nagrade su pristojne (iako znatno niže) a na gotovo svim ostalima prilično su skromne.

Primjerice čak i u nešto poznatijem u kineskom gradu Tianjinu lani je prva nagrada iznosila samo 3.500 dolara. Od hrvatski turnira svakako prednjači onaj u Umagu (koji je i najstariji) a ove je godine imao nagradni fond od 596.000 eura što je pristojno.

Sve u svemu, kao što sugerira ova knjiga, mali broj profesionalac može računati da će im tenis osigurati bezbrižnu egzistenciju. Autor Niland u karijeri je ukupno zaradio oko 250.000 dolara. Ali ako se odbiju troškovi prijevoza i drugi izdatci vjerojatno je mogao zaraditi više da je bio trener. U vrijeme kad se kao profesionalac umirovio, globalno tenisko čelništvo procijenilo je da je manje od pet posto profesionalaca bilo u plusu po zaradi. U međuvremenu su nagrade donekle ujednačene, ali čini se da su najbolje prošli oni na vrhu, kao što sugerira ovogodišnji Wimbledon. Niže rangirani igrači drže se kombinacije strasti i nade, kao što je učini Niland. Niz uspješnih nastupa mogu podići rejting, što može imati neujednačen efekt. Više rangirani igrači mogu se domoći jačih turnira, ali pad učinka ili ozljeda mogu imati poražavajuće posljedice, uz strmoglav pad rejtinga. Zbog toga malobrojni imaju dugu karijeru. Prosječni teniski profesionalci odlaze u mirovinu s 27 godina.

S obzirom na taj pokazatelj Nilandova karijera bila je uspješna. Povukao se u dobi od 30 godina, nakon što je ostvario životnu ambiciju: igrao je u Wimbledonu 2011. Izgubio je u prvom kolu, ali njegovo ukupno ostvarenje moglo bi se smatrati životnim grandslamom. (dk)

Mogu li Amerikanci usavršiti ustav?

Trump zasad kormilari po želji i bez zakonskih izmjena.

Donald Trump po vlastitoj je „skromnoj“ ocjeni najuspješniji američki predsjednik u protekla dva i pol stoljeća postojanja SAD-a. Nema problema koji on svojom hvalisavom retorikom ne rješava u trenutku. Tako je uvođenjem drastično visokih carina očitao lekciju ekonomistima, prisilio Putina da prestane bombardirati Ukrajinu, a doći će na red i prisvajanje Grenlanda i Panamskog kanala. Najveći trn u njegovu oku – nabujala administracija je bez oklijevanja reagirala efektno: zatvaranjem useljenika zbog njihova političkog stava i smaknućima bez suđenja navodnih krijumčara droge.

Opće je ljudsko stajalište da je neukusno i neumjesno šaliti se na račun imena i prezimena. Ali uz zrnce cinizma teško je ne iskoristiti podatak da na engleskom trump ima vrlo privlačno značenje. Može to biti adut u kartanju, dakle dobitnička karta, a kolokvijalno sjajan čovjek, dakle sami atributi koje američki predsjednik pripisuje sam sebi, uz obrazloženje: „Imam pravo činiti što god poželim.“ Ipak, dosad još nije pokušao poboljšati američki ustav. Iako se smatra gotovo svemoćnim, vjerojatno shvaća da je to krajnje teško ostvariv pothvat. Od 1789. kada je ustav zamijenio Ugovor o konfederaciji ( Articles of Confederation) podneseno je gotovo 12.000 amandmana, a

prihvaćeno samo 27, dakle manje od 0,25 posto!

U knjizi „Mi narod“ („We the People“) u izdanju kuće Liveright autorica Jill Lepore, profesorica na Harvardu, koja objavljuje članke u časopisu New Yorker, tvrdi da je američki ustav postao anakronističan jer je suprotno željama utemeljitelja postalo vrlo teško izmijeniti ga. Thomas Jefferson zagovarao je odredbu da se dokument obnavlja svakih 19 godina. Nije mu se činilo

logičnim da jedan naraštaj obvezuje sve sljedeće.

James Madison pribojavao se da bi prečesta izmjena odredaba djelovala destabilizirajuće te je ponudio drukčije rješenje: članak V koji obogaćuje ustavne dopune (amandmane) ako ih prihvati tročetvrtinska većina u oba kongresna doma.

„Usnuli div“ članka V budio se u razdobljima ratova i političkih prevrata –naročito pri ukidanju ropstva i širenju prava nakon građanskog rata, ali inače se ništa nije mijenjalo. Niti jedan amandman nije ratificiran od 1804. do 1865. ili od 1870. do 1913. Posljednji značajniji amandman prihvaćen je 1971. kada je dob za pravo glasovanja spuštena na 18 godina.

Profesorica Lepore zaključuje da opstanak filozofije amandmana uzrokuje SAD-u višestruke izborne anomalije pa npr. kandidat može izgubiti predsjedničku utrku iako je dobio najviše glasova birača. Ili daje 68 puta veći utjecaj stanovnicima Wyominga nego onima u Kaliforniji. Također upozorava da su „izgledi za obuzdavanje ili

preusmjeravanje klimatskih promjena neznatni“ bez preoblikovanja ustavnoga člana V. Međutim „Mi narod“ ne računa na jednako opasno prečesto mijenjanje ustava. Primjerice, Vrhovni zakon Brazila od 1988. suočen je s više od 130 amandmana, što je prouzročilo sve rastrošnije državne budžete i gubitak povjerenja javnosti. Slični efekti uočeni su i u Meksiku, gdje je ustav u jednom stoljeću opterećen sa 737 dopuna. Njemački ustav s oko 60 amandmana od 1949. mogao bi biti primjer uravnoteženosti. Sveti Toma Akvinski imao je na umu prethodnih 750 godina kada je napisao da troškovi prijeloma moraju biti uravnoteženi s „potencijalom troškova što ga donosi zakonska promjena“.

Knjiga profesorice Lepore detaljno iznosi razloge zbog kojih bi Amerikanci trebali usavršiti svoj glavni zakonski dokument, ali ne nudi recept kako to učiniti. Ipak, unatoč svim manjkavostima ustava, SAD je sebe pretvorio od zajednice s 13 država na današnjih 50. Od robovlasničkoga u slobodno društvo, od kontinentalne je postao svjetska sila. (dk)

Neprestane dolarske igre

Svi kvalificirani promatrači znali su kako Donald Trump vjeruje da je teret svjetske sigurnosti nerazmjerno i nekorektno natovaren na leđa Amerike, tj. da druge zemlje godinama iskorištavaju takvo stanje u trgovini i obrani. Veće je iznenađenje bilo da ponovno izabrani najbliži predsjednikovi pomoćnici također govore da dominantna globalna uloga američkog dolara ne predstavlja „preuveličanu povlasticu“, kako je to formulirao Valery Giscard d’Estaing kada je 1960-ih bio francuski ministar financija, nego da je to prekomjerno opterećenje.

Sada, jedno od brojnih važnih pitanja o drugom predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa jest hoće li ono što je Kenneth Rogoff, autor knjige „Naš dolar vaš problem“ („Our Dollar, Your Problem“) u izdanju Yale University Press, uobličio kao „Pax Dollar era“ (Primirje dolarske ere) moglo biti na izmaku.

Prije nego je postao profesor na Harvardu, Rogoff je bio dugogodišnji glavni ekonomist Međunarodnoga monetarnog fonda. U mladosti je bio vrhunski šahist i pripadnik tada malobrojne ekipe s titulom velemajstora.

Vještinu proračuna i intuiciju uspješno je primijenio u manje atraktivnim, ali svakako važnim zanimanjima.

Bez obzira na višestruke intelektualne interese, Rogoff je pozornost stručnjaka naročito privukao svojom prethodnom knjigom „Ovo je drukčije vrijeme“ ( „This Time is Different“ ), u kojoj je na zani-

mljiv način opisao financijske uspone i padove tijekom povijesti. Tu je knjigu objavio 2009. u koautorstvu s kolegicom Carmen Reinhart.

Rogoffova nova knjiga također se bavi povijesnim aspektima globalnih financija, ali tijekom 70 godina te sadrži pravovremeno upozorenje. Rasprodaja državnih obveznica, uz Trampovu najavu 2. travnja rekordno visokih carina tijekom jednog stoljeća, potvrdilo je Rogoffovo upozorenje kako recentno rašireno stajalište da će kamatne stope biti rekordno niske predstavlja opasan mit.

On je uočio da će Ahilova peta Amerike i dolara biti federalni dug od 36 bili-

juna dolara uz porast opasnosti da bi rastuće kamatno opterećenje moglo prouzročiti fiskalnu krizu.

Ova kvalitetna knjiga podsjeća nas na dva oblika kontinuiteta. Jedan je da ovo nije prvi put da administracija u Washingtonu uvijek vjeruje „kako nas svi stranci žele nasamariti pa je naš posao da ih preduhitrimo i njih nasamarimo“.

To su bile riječi što ih je izrekao John Connally, ministar financija u vladi predsjednika Richarda Nixona 1971. kada su se njih dvojica pripremala da okončaju sustav određivanja kamata utvrđen u Bretton Woodsu 1944. , koji je povezivao dolar i zlato i kratkotrajno uveli 10 posto carine na uvoz, dok nije postignut novi novčani sporazum.

Connally je također izvor fraze koju je Rogoff iskoristi za naslov svoje nove knjige kojoj u podnaslovu stoji: „Upućenikov pogled na sedam turbulentnih desetljeća globalnih financija i predstojeći put“. Ministar je želio kazati da što god Amerika učini sa svojom valutom, svijet će se morati pomiriti s posljedicama.

Dodatna je realnost da je dolar dominantna svjetska rezerva, trgovačka i investicijska valuta od 1945. Oko 90 posto svih svjetskih deviznih transakcija uključuje dolar na jednoj ili drugoj strani. Čak 60 posto deviznih rezervi čuva se u dolarima.

U više poglavlja knjige autor objašnjava zašto ruska valuta, japanski jen, europski euro ili kineski yuan nikad nisu uspjeli ugroziti dominaciju „zelembaća“.

Tijekom nekoliko proteklih godina povećana američka primjena financijskih sankcija da bi se kaznilo ili onemogućilo protivnike, s naročito dramatičnim odnosom prema Rusiji nakon sveobuhvatne invazije Ukrajine 2022. donekle je smanjila primjenu dolara u međunarodnim financijskim transakcijama. Javljaju se i ideje o novoj dominantnoj valuti, naročito među pripadnicima skupine BRICS. Kina se posebice trudi da smanji ranjivost od američkih učestalih sankcija. Prije svega želi stvoriti vlastiti sustav plaćanja. Ali sva dosadašnja nastojanja nisu uspjela znatnije potisnuti dolar. (dk).

Stari i novi izazovi kapitalizma

U knjizi Kapitalizam i kritičari (Capitalism and its Critics, izdavači Farrar, Straus i Giroux i Allen Lane) autor John Cassidy više se bavi prošlošću nego sadašnjošću.

Za Thomasa Carlylea kapitalizam je bio „jedna od najotrcanijih propovijedi što ih je ikada čuo“, Adam Smith je bio u početku strastveni obožavatelj, ali je istodobno bio sumnjičav prema onima koju su ga provodili. Rosa Luxemburg je mislila da potiče imperijalizam i nasilje. Karl Marx mrzio je sve što se ticalo poretka koji je kapitalizam sugerirao. Čak je i John Maynard Keynes vjerovao da će opstanak toga društvenog sustava ovisiti o njegovu prilagođavanju prilikama i potrebama.

Dva su krupna izazova u pisanju povijesti kapitalizma s kojima se suočio i autor Johan Cassidy u svojoj novoj knjizi „Kapitalizam i njegovi kritičari“. Glavni je da će se svatko suočen s nazivom „povijest kapitalizma“ i 600 stranica opsežnoga štiva, upitati što nudi Netflix. Drugi je izazov pokušati dokučiti što je tema te povijesti. George Orwell je 1946 napisao da „riječ fašizam sada nema značenja osim što ukazuje na nešto nepoželjno“. Danas bi mogao primijetiti nešto slično za riječ „kapitalizam“, rijetko korištenu među političarima ljevice ili desnice, osim ako ukazuje na ekonomski tržišni aspekt koji im se ne dopada.

Kapitalizam je uvijek mijenjao značenje. Pripada li sustav iz 18. stoljeća, teme-

ljen na kolonijalnim monopolima, kao što je onaj što ga je Istočno-indijska kompanija (East India Company) istoj tradiciji kao industrijski, na tvornicama temeljeni kapitalizam 19. stoljeća? Što je s „kapitalizmom plantaža“ koji je uključivao ropstvo Afrikanaca i njihov transport da bi uzgajali šećernu trsku u Karibima? Ništa od toga, čini se, ne nalikuje mnogo na tehnološki usavršeni kapitalizam 2025. Marx je optuživao vlasnike sredstava za proizvodnju, a u današnjoj ekonomiji znanja najvaž-

nija od njih u rukama su obrazovanih radnika, čelnih proizvođača.

Cassidy nije potrošio mnogo teksta da bi detaljnije analizirao značenje kapitalizma. Umjesto toga iznosi priču na mozaičan način, koristeći se opažanjima kritičara tijekom proteklih stoljeća. Rezultat je intrigantan prikaz o tome kako su nastale neke od glavnih ideja ekonomskog razvoja i kako su oblikovale moderni svijet.

Autor navodi i mislioce koji su za prosječnoga čitatelja dosad bili nepoznati. Među njima je William Thompson, suvremenik Johna Stuarta Milla. On je zagovarao „zadruge“ u kojima bi proizvodnju organizirala zajednica, a dohodak bi se dijelio ravnopravno. Našlo se mjesta i za Floru Tristan, koja je 1830-ih putovala Britanijom, napisala žestok iskaz o neimaštini tamošnje radničke klase i poticala je kampanju za osnivanje općeg radničkog saveza.

Bilo je tamo i onih koji su dobro znali kako britanski kapitalizam crpi vrijednost iz svojih kolonija osiromašujući lokalno stanovništvo. Počevši 1929.

J.C. Kumarappa, suradnik Mohandasa Gandhija, opisivao je kako su farmeri u siromašnom indijskom području Matar Taluka bili prisiljeni plaćati zemljišne

poreze koji su iznosili od 70 posto do 215 poto vrijednosti njihova godišnjeg žetvenog prinosa. Eric Villiams, prvi premijer Trinidada, 1930-ih je tvrdio da je ropstvo pomoglo uspostavljanju industrijskoga kapitalizma razvojem novih tržišta za britansku industrijsku robu i dobavu novih sirovina.

Keynesijansko razmišljanje steklo je popularnost nakon Drugog svjetskog rata, a istodobno je sustav bio suočen s desničarskom kritikom. Milton Friedman smatrao je da javnu potrošnju treba drastično ograničiti kako bi se ukrotila inflacija. Augusto Pinochet, čileanski diktator 1970-ih je u praksi primijenio Friedmanovu teoriju „šok terapije“, gušeći rast cijena i izazivajući duboku recesiju i ubijajući tisuće nezadovoljnika kako bi održao poredak.

Friedrich Hayek nagovorio je Margaret Thatcher, britansku premijerku 1980ih, da uvelike skreše snagu sindikata.

Fokus knjige je kritika kapitalizma u prošlosti više nego u sadašnjosti. Autor Cassidy upozorava da su uz jačanje globalizacije od 1980-ih stotine milijuna ljudi izbjegle krajnje siromaštvo. Istodobno je, prvenstveno u Americi, ali i drugdje, osjetno porastao broj milijunaša i milijardera. Ali to je tema za nova literarna ostvarenja. (dk)

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2025

3-4-2024: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2024

1-2-2024: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2024

3-4-2023: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2023

1-2-2023: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2023

3-4-2022: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2022

1-2-2022: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2022

3-4-2021: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2021

1-2-2021: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2021

3-4-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2020

1-2-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2020

3-4-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2019

1-2-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019

3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018

2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018

1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018

3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017

2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017

1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017

4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016

3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016

2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016

1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016

4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015

3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015

2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015

1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015