Brainstorm broj 2

TEME BROJA INTERVJU,ANKETE, LIKOVNI RADOVI, NAŠA STVAR, STARI OBIČAJI NAŠEGA KRAJA, U ŠKOLI, OKO NAS, IZLETI ...

Brainstorm Časopis učenika Srednje strukovne škole

Brainstorm Br. 2.

Godina 2017.

bana Josipa Jelačića Sinj ADRESA UREDNIŠTVA Dinka Šimunovića 14 21 230 Sinj tel.: 021/ 668-585 http://ss-strukovnabanajosipajelacica-sinj.skole.hr/ IZDAVAČ: Srednja strukovna škola bana Josipa Jelačića Sinj ZA IZDAVAČA:

R I J EČ U R E D N I Š T VA

S

aznajte što sve možemo sami uz malo dobre volje i ljubavi prema onome što radimo.

Mi se, kao učenici ove škole, trebamo potruditi svojim dostignućima da (p)ostane mjesto kojim ćemo se ponositi.

Boris Grčić Rako, ravnatelj

GLAVNE UREDNICE: Nikolina Budimir-Bekan , 3.a Smiljana Ćurić, 4.a

GRAFIČKO UREDNIŠTVO:

I Z DVO J E N O I Z S A D R Ž A J A . . .

Željko Cvitković Đone, prof.

Josip Alebić, pedagog Branka Vlastelica, knjižničarka

NASLOVNICA: Mateo Ivan Gutić, 3.m

LEKTORIRALA: Anđela Šuste, prof.

Naša stvar - pjesme, priče, crteži, reportaže, ankete, mišljenja…

NOVINARI: Anamarija Moro, 4.m Patrik Pavić, 4.m Ivan Škalic, 1.b Sara Kamber, 1.b Toni Križanac, 1.b Marija Bitunjac, 1.a Magdalena Poljak, 2.c Nina Čovo, 2.c Karla Munivrana, 1.a Jelena Maleš, 4.m Mateo Ivan Gutić, 3.m Anđela Marović, 2. g Bruno Alebić, 1.b Anna Perković. 1.c Ante Jure Šabić, 3.c Miro Majić, 3.c

SURADNICI: Stjepan Marković, prof., Ines Vučković, prof.

Goran Batarelo, nastavnik kuharstva Ruža Gudelj, prof.

Kaja Točev, prof.

Zdravko Hrgović, prof.

U školi - zbivanja, natjecanja, maturanti, profesori…

Oko nas - u našem kraju, običaji, Alka, Vukovar...

Anketa o velikom odmoru Do 2014. godine, veliki odmor je trajao 20 minuta. Nakon toga, škola ga je odlučila skratiti te sada traje 15 minuta.

Kao urednici školskoga lista, a ujedno i učenici ove škole, odlučili smo napraviti anketu

„Veliki školski odmor bi trebao trajati barem 20 minuta, a zadnji sat skratiti za 5 ili 10 minuta, a u svrhu toga produžiti školski odmor.“

kako bismo ispitali mišljenje drugih učenika i profesora o kraćem odmoru.

Temeljem odgovora iz ankete smo shvatili da ni učenici ni profesori tijekom odmora koji traje 15 minuta, nemaju dovoljno vremena za pojesti marendu/popiti kavu.

Na primjer, neki učenici idu na marendu u park pa nemaju dovoljno vremena ni za kupiti marendu, a kamoli je još i pojesti.

Pitali smo učenike za njihovo mišljenje u rješavanju „problema“ kratkoga odmora.

Istaknut ćemo neke zanimljive odgovore: „Bilo bi super da odmor traje 25 minuta, te da se 5. i 6. sat skrate za 5 minuta.“ „Mislim da bi veliki školski odmor trebao trajati barem 25 minuta, na način da se neki satovi skrate jer pojedini učenici trebaju na autobus.“ „Treba se produžiti 10 minuta jer je ovo kratko, pogotovo nama što se penjemo na 3. kat i uvijek kasnimo s odmora.“ „Veliki školski odmor bi trebao trajati barem 20 minuta, a zadnji sat skratiti za 5 ili 10 minuta, a u svrhu toga produžiti školski odmor.“ „Treba ga produžiti za 5 minuta.“

Na temelju 55 ispitanih učenika i 14 profesora, anketnim pitanjem “Smatrate li da bi se školski odmor trebao produžiti?”, dobili smo ove rezultate:

Nikolina Budimir Bekan, 3.a Smiljana Ćurić, 4.a

Također smo pitali i profesore za mišljenje, neki od njihovih komentara su: „Trebao bi se produžiti na 20 minuta prijedlogom Nastavničkoga vijeća Školskom odboru.“ „Na 20 minuta, skraćivanjem 3. sata.“ „Po starom.“ „Trebalo bi veliki odmor produžiti za 5 minuta kako bi učenicima bilo na raspolaganju

više vremena za marendu, tako da ne moraju jesti tijekom početka 4. sata. Za tih 5 minuta produženoga odmora, može se skratiti nastava 4. ili 5. školskog sata.“

Ovom anketom dokazujemo da ni učenici ni profesori nemaju dovoljno vremena tijekom velikog školskog odmora. Zato, uz dužno poštovanje, gospodine ravnatelju, molimo Vas da razmislite o produženju velikog školskog odmora.

„Trebao bi se produžiti na 20 minuta prijedlogom Nastavničkoga vijeća Školskom odboru.“

ČUDAK IZ ZADNJE KLUPE

D

oći u novu školu i učiniti taj veliki korak, biti grupiran s ljudima ko-

je nisi birao i koje trebaš upoznati i polako im se prilagoditi... Nitko to ne shvaća ozbiljno, ali zapravo je velika stvar. A meni... Meni je bio problem.

Opustiti se i razgovarati s ljudima koje ne znaš, u nepoznatome okruženju?

Strašno. Nisam znala kako se uklopiti i tako sam se našla u periodu izoliranosti koji je trajao pune dvije godine. Strah od neshvaćanja je prevladao i postala sam onaj razredni čudak. Ne mogu reći da nisam bila tužna zbog toga, ali možda jesam previše razmišljala i dopustila da me takve stvari dotiču. Mislim da je 3. razred bio početak novog poglavlja, kada sam napokon shvatila da smo svi samo ljudi i da, ma kakva da bila, ne mogu biti toliko loša te da i ja zaslužujem šansu da se napokon i moj glas čuje. I tako je prestravljena djevojčica nestala. I znate što? Dobila sam sve što sam željela, a to je – pripadati. Možda mislite da je bitno da vas svi prihvaćaju i vole i da vas svi razumiju, ali to je bitno samo dok ne zavolite sami sebe, a nakon toga ćete naći osobe koje će zavoljeti vas. I tako među 20 različitih duša, možete naći jednu ili dvije koje su zapravo tako različite, a tako iste kao i vi. Nije bitno koliko prijatelja imaš, bitno je imati nekoga s kime se osjećate ugodno, nekoga tko vas tjera na smijeh, s kim možete ludovati, a isto tako imati ozbiljne teme. I još najbitnije: komu možete vjerovati. I znati da je uvijek tu. Znam da sve ovo zvuči nemoguće, ali ja sam to dobila. Tu pripadnost, ljubav i oslonac. I jedino što mi je bilo žao je to što nisam vjerovala u sebe od početka. Jer da jesam, imala bih sve bez toga perioda nepripadanja.

Zato razumijem vas, čudake poput mene, i dat ću vam savjet koji će vam sigurno pomoći: samo dišite. Novi život nije ništa strašno i nitko ga se ne treba bojati. Strahom neće nestati, samo ga treba prihvatiti. I ne mijenjati se. Vi znate tko ste vi i te osobe se trebate držati. Jer, sve će biti u redu. Pokušajte primijeniti to na sebi, kao što sam primijenila i ja, čudak iz zadnje klupe.

Autorica: Smiljana Ćurić , 4.a

“Možda mislite da je bitno da vas svi prihvaćaju i vole i da vas svi razumiju, ali to je bitno samo dok ne zavolite sami sebe, a nakon toga ćete naći osobe koje će zavoljeti vas. ”

E Č I R P R O R O H E T I ISTIN

K

ada r azgo var amo o horor -filmovima, i ma mo njihove lju bite lje i njihove mr zitelje . Ali, kada go vor imo o istinit im hor or -pr ičama ko je nisu i zmiš ljene i ko je su se ljudim a događale, tada ne mo že mo o stati r avnoduš ni. Najčeš će su to par anor malne stv ar i i situacije u ko jima čovj ek o sjeti pr isutno st dr ugog bića kr aj sebe ili bioen e r giju ko ju ne vidi, pa čak i hor or -pr iče u kojima je uplet en a r eligioznost ili S otona. U sljedećim istin itim pr iča ma n ećemo im enova ti likove zbog zaš tite identitet a i o so bnih r azloga.

K

ao prvi primjer istinite horor-priče imamo dječaka od 7 godina koji je proživio dosta zastrašujuće iskustvo. U kući se nalazi „Knjiga Postanka" odnosno kršćanska knjiga o nastanku svijeta. Majka je jednu noć začula dubok i čudan glas svog djeteta te se prestrašila i pokušala ga probuditi, ali nije uspjela. Dijete je toliko precizno citiralo stihove i citate iz navedene knjige dubokim glasom kao kod zrelog čovjeka. Dijete je tako citiralo knjigu „tuđim“ glasom tri noći zaredom.

Majci je bilo dosta te ga je odvela u crkvu na misu. U polovici mise dijete se počelo čudno smijati i pogled mu je postao mutan. Nakon mise majka ga je odvela kod svećenika ispričati ovo zastrašujuće iskustvo i pitati ga što napraviti. Svećenik je pričao s dječakom sve dok se dječak nije uznemirio i počeo tresti. Nakon toga je pao u nesvijest, a kada se probudio, nije se uopće sjećao ničega što je govorio niti koje je stihove noću citirao.

U

drugom primjeru imamo mladića od 17 godina koji se poigravao „Sotonom“. S prijateljima se dosjetio ideje da priziva mrtve duše i mislio je kako u tome nema istine i bilo mu je zabavno... Sve dok nije počeo imati noćne more u kojima bi mu se prikazalo crno tijelo koje je mogao vidjeti samo od pete do vrata.

Kada bi pokušao pogledati mu u oči, osjetio je toliko jake glavobolje zbog kojih je morao posjećivati liječnika. Ti snovi nisu prestajali, a glavobolje u snu bile su sve jače i neizdržive. Odlučio je povjeriti se svojim roditeljima. Kada im je rekao što mu se događa, odlučili su posjetiti svećenika. U razgovoru, svećenik mu je rekao da napravi križ od soli ispred vrata prije nego zaspi i ako mu se pojavi „čovjek u crnom“ neka izmoli tri puta molitvu „Oče naš“.

Mladić, sav opet prestrašen dok prepričava iskustvo, govori kako je učinio što mu je svećenik rekao. Kada je zaspao prepričava: „Vrata su počela lupati i prozori su se otvorili i svijetlo se palilo i gasilo, netko mi je stavio prst na

leđa i nisam se mogao pomaknuti..." Kada se probudio, sve je bilo zatvoreno i mirno, ali kaže kako nije prestao osjećati prisutnost nekoga tko mu nanosi toliko straha i boli u snovima te kao da je svjestan da je sve zatvoreno i mirno, ali on osjeti drukčije kada zaspi. Nakon toga, počeo je ići nedjeljom na misu i moliti se prije spavanja te je rekao kako je počeo mirnije spavati i nada se da mu se to više neće događati.

Ova su dva primjera dosta potresna i možemo zaključiti kako ono nadnaravno postoji i uvijek je oko nas, samo uz nekoga više, uz nekoga manje. Paranormalne aktivnosti mogu biti i plod naše mašte i podsvijesti, kao, na primjer, da osjetimo da nas nešto vuče ili da su se vrata sama otvorila, ali kada više od tjedan dana osjećamo paranormalne aktivnosti koje nam se svakodnevno događaju, tada shvaćamo da je to nešto strašnije od obične mašte i da se moramo zapitati jesmo li zaista sami kada nikog nema pored nas…

Autor: Patrik Pavić, 4.m

NIJE DO TEBE

S

vaki dan isto. Opet ulazim u ovu dosadnu građevinu koju zovem školom. Opet hodam ovim dugim hodnicima i opet se, po tko zna koji put, nadam da će danas biti drugačije.

Nikad nisam shvatila ovu glupu podijeljenost: popularni i primijećeni lijevo, a neprimijećeni i podređeni desno. I kako neprimjetni gledaju druge s obožavanjem i nadom da će ih primijetiti i sjajem u očima kada to uspiju, te zaborav na staru grupu. Ne shvaćam kada je sve to krenulo i tko to točno ima pravo rangirati ljude, mislim da je to najveća glupost, ali ne mogu je promijeniti i zato jednostavno igram s njom. I uočim ga.

Već 4 duge godine gledam potajno njegove crne vlasi i crne oči te prekrasan osmijeh. I nadam se da će me napokon primijetiti. Ali izgleda, opet ništa.

- Pazi, Hanice, nemoj da ti oči ispadnu.

- Hej, Tin, nisam te uopće primijetila.

- Naravno da nisi. Prezauzeta si zurenjem u „Gospodina Popularnog“.

- Oprosti, samo sam se nadala...

- Hana, prošle su već 4 godine. Misliš li da je vrijeme da odustaneš? Nije on momak za tebe.

- Da, ja nisam jedna od onih cura što se motaju oko njega. One su sve dugokose mršavice, markirane odjeće i visokih potpetica. Nikada neću biti kao one.

- Naravno da nikad nećeš biti kao one. Ti si izvan njihove lige. Ti si ljepša od njih, zabavnija i uz to si i pametna. One nemaju to što ti imaš.

- A što mi znači pamet, kad me opet on ne primjećuje?

- Vidi, kad naučiš voljeti sebe, shvatit ćeš da postoje važnije stvari od visoke mode i prazne pameti.

Evo, ja prvi mislim da si ti prelijepa.—Hvala, Tin. Ti si stvarno najbolji prijatelj. Ionako je maturalna uskoro. Moglo bi mi to pomoći da skrenem misli s Marka.

- E da, kad smo kod maturalne, htio sam te pitati...

- Hej, oprosti, ali moram se požuriti na sat, zakasnit ću.

Požurila sam u razred. Kad sam ušla, nisam ga mogla ne primijetiti. Sjedio je klupu do moje. Ušetala sam i rekla: - Hej, Marko, kako si?

- Ej, Nina... – rekao je i samo otišao.

- Hana... – pomislila sam. Ali svejedno...

Dani su mi brzo prolazili. Maturalna se približavala, a ja sam bila sva u tome. Haljina, frizura, šminka... Bila sam gotovo spremna. Ali, jedno mi je nedostajalo. Pratnja. Bila sam toliko zauzeta s Markom i pokušajima da me primijeti, da sam na kraju ostala ne samo bez propalog plana, već i bez bilo kakve pratnje. Ležala sam u sobi i tugovala zbog svega što se ticalo same mene, s milijun pitanja zašto nisam jedna od njih i što mi to zapravo tako nedostaje da budem jedna od „primijećenih“, kad sam dobila poruku na mobitel: TIN: Hajdemo na pizzu. Moram te pitati nešto vrlo bitno.

Već peti put da me zove u kratkome vremenu, a ja nemam volje ni za čim što se tiče izlaska iz kuće, a da Marko nije uključen. I svaki put isti odgovor: Oprosti Tin, imam mnogo učit'. Nemam vremena.

NIJE DO TEBE Bilo mi je žao što ga toliko ignoriram. Ipak je jedina osobe koja me prihvaća i trpi sve moje drame, ali nisam mogla ovakva ispred njega. Sutra je bila maturalna pa sam odlučila polako krenuti na spavanje. Tek što me počeo hvatati san, čula sam neko lupkanje na prozoru. Prestrašena, ustala sam i krenula prema vratima terase.

- Tin, zaboga, što radiš ovdje?

Na očima sam mu mogla vidjeti da je nervozan.

Gledao je u pod i kad me pogledao i pomaknuo plavu kosu s očiju, svjetlost s trijema mu je obasjala plave oči i polako je počeo govoriti: - Hana, znam da sam lud što dolazim na ovakav način, ali nisam mogao drukčije do tebe.

Imam ti mnogo toga za reći, pa ću krenuti ovako… Pozorno me slušaj: volim te. Volim te kad si vesela i volim te kad si tužna. Volim kad se smiješ i volim kad se ljutiš. Volim tvoju dugu smeđu kosu i oči boje kestena. Iako znam da ti sebe ne voliš, ja na tebi ne bih ništa mijenjao. Znam da mi ti možda ne možeš uzvratiti osjećaje, ali kada bi mi barem dala šansu, shvatila bi da sam ja ono što ti treba. Za tebe bih napravio sve jer ja sam totalno i bezgranično zaljubljen u tebe. I zato te pitam: želiš li mi biti pratnja?

Ostala sam bez teksta. Nikad nisam doživjela nešto ovako i nitko ovo nikad nije učinio zbog mene. Kako sam samo bila slijepa i nisam shvaćala da sve što sam trebala je zapravo cijelo vrijeme bilo pored mene? Suze su mi polako krenule te sam mu prišla, poljubila ga i rekla: - Hoću!

Idući dan je brzo prošao i, prije nego što sam se okrenula, vidjela sam se u haljini kako polako ulazim u dvoranu držeći Tina za ruku. Počeli smo plesati i svi su pogledi bili uprti u nas. Tin mi je lagano prislonio usne na uho i šapnuo mi: - Prekrasna si.

Večeras si ti za mene kraljica.

Nasmiješila sam se i naslonila mu se na grudi.

Tada sam osjetila da nam netko prilazi. Bio je to Marko. Prišao mi je sa smiješkom i rekao: - Hana, večeras si pravi komad. Hajdemo plesati!

Uhvatio me za ruku i polako me povukao, a ja sam se otrgnula i rekla: - Znaš što, Marko, 4 godine sam te čekala i molila se da me primijetiš i mrzila sebe jer nisam kao sve tvoje cure i mislila da nisam dovoljna. Ali, sada shvaćam da je izgled bitan samo u površnome i lažnom svijetu i mislim da više ne želim biti dio toga svijeta. Oprosti, ali imam negdje biti.

Otišla sam i vratila sam se Tinu. Uhvatila sam ga za ruku i šapnula mu: - Napokon se volim i cijenim. Sve to što oni imaju nije toliko bitno. Bitno je ono što je unutar mene, a to je da ne bih htjela biti nitko drugi nego ja. Volim sebe. I volim tebe.

Nagnuo se i poljubio me.

Ovo sam čekao tako dugo…

Hajdemo nadoknaditi propušteno vrijeme…

Uhvatio me za ruku i opet poljubio te smo nastavili plesati. Večer je bila prelijepa, a ja sam hrabro krenula u nove stranice svoga novog života.

Autorica: Smiljana Ćurić, 4.a

SJEĆANJE - Daj, pojačaj televiziju. Želim čuti! – vikala je Sandra.

- Okej, okej, smiri se, evo – otišla sam i pojačala.

Proust je modernistički pisac. U njegovome djelu „U traganju za izgubljenim vremenom“ priča o tome kako je prošlost za njega bilo vrijeme sreće. Rado se prisjeća svoga djetinjstva iako...

- Ajme ne mogu više – otrčala sam i ugasila TV. – Ne razumijem kako možeš slušati ove gluposti. Koga briga što je on radio i koga briga za prošlost.

- Ti to ne možeš razumjeti. Još si vrlo mlada za takvo razmišljanje. Jednom, kad budeš spremna, razumjet ćeš. Samo ti treba vremena.

Vremena, vremena, vremena...

- Nina! Nina, jesi dobro? – upitala me prijateljica. – Daj, pomozi mi ovo riješiti. Dakle, Proust? Što možemo reći o Proustu? Prošlost je vrijeme sreće? Kao da ja znam što bih mislila o tome. Nina!

Prenula sam se. – Oprosti, malo sam odlutala. Mislim da moram ići doma – rekla sam i izjurila.

Kad sam došla doma, bacila sam stvari i spustila se u boravak. Na kaminu je bilo mnogo poredanih slika iz djetinjstva pa sve do sada. Doslovno, kao neki maleni vremeplov. Krenula sam prema njemu te po tko zna koji put, krenula život ispočetka. Rođenja, rođendani, proslave... Svega se sjećam, ali uvijek je tu bila ona jedna, meni najdraža. Ugledam je te posegnem za njom. Tu smo ja i Sandra. Njen 15. rođendan. Srce mi se zatopli te suza krene polako, onako, sama od sebe. Bila je to topla jesenska večer, 25.

Velika N A S Llistopada.

OV S EK U N DA R N E PR I Č E proslava. Sjedili smo u našoj staroj vikendici i čekali zabavu. Odjednom, Sandra čuje svoju najdražu pjesmu te ustane, zgrabi komad kruha glumeći mikrofon, zbaci cipele s nogu i počne se vrtjeti. I pjevati. I plesati. I tako ona pleše i pleše, dok u pozadini svira „You were always on my mind...“ Još uvijek se sjećam kako je ta glazba djelovala na nju i kako bi je natjerala na plesanje. Još se sjećam kako bi se osjećala. Kao da bi u tih par minuta zaboravila na sve. I samo plesala. Plesala sa suzama u očima. To je bilo njeno najveće vrijeme sreće, pa tako i moje. I u takvim bih se trenutcima počela nadati da će možda ipak imati dobar kraj.

Možda ona čeka nešto tako, da je uzdigne iznad drugih, u neki nepoznati svijet, samo njoj poznat.

Tada bih bila ponosna što je imam i što mi je znala pokazati kako život nije samo živjeti da živimo, pjevati da pjevamo i govoriti samo da nas se čuje. Život je bio veseliti se malim stvarima i radovati se svakom danu kao da je posljednji. I ona me je tako naučila. Voljeti sa srcem, ljubiti s osjećajima, živjeti s dušom. Poštovati svoju sudbinu i kakva nam je suđena. Ona je poštovala. I vjerovala je u sudbinu i da se sve događa s razlogom. To je najljepše razdoblje moga života. Ona je bila najljepše razdoblje moga života. Nažalost, nedugo nakon toga se sudbina i dogodila i otišla u nepovrat. I onda sam razumjela sve što prije nisam. Moja sestra je umrla od tumora 26. listopada te iste godine…

Autorica: Smiljana Ćurić, 4.a

NASILJE U ŠKOLAMA Stručnjaci se često u školi susreću s djecom koja su zlostavljana u školi, odbačeni od vršnjaka, koja su zadirkivana zbog svoje različitosti ili ih tuku. Djeca nerijetko zbog toga imaju posljedice i u odrasloj dobi. Osjećaju se odbačeno, prestrašeno, nevidljivo, ljutito, posramljeno ili pak imaju poteškoće u uspostavljanju bliskih prijateljstava. Ništa manje posljedice ne trpi dijete koje zlostavlja, koje uči da su batine i povrede način da se izbori za sebe. Nasilje među djecom dijelimo na dva oblika: fizičko i verbalno. U školama to počinje verbalnim (vrijeđanjem, zadirkivanjem, izrugivanjem..) nakon

KAKO SE NOSITI SA NASILJEM

čega ponekad dolazi i do fizičkog zlostavljanja. U školskom okruženju moguća je pojava nasilnog ponašanja zbog nedostatka bliskosti i osjećaja prihvaćenosti svih učenika te međusobnog (ne)poštovanja između nastavnika i učenika. Sve navedeno može dovesti do nasilničkog ponašanja.

Prvi znakovi su: loša pažnja i koncentracija, ometanje školskih aktivnosti, loš uspjeh u školi, često upletanje u druge tučnjave, suprotstavljanje odraslim osobama, frustracije, nepoštovanje autoriteta, rješavanje problema nasilnim ponašanjem, uzimanjem alkohola i droge…

Ako imaš problema u školi, net-

osobi koja može s njim razgova-

ko te izaziva, ruga ti se, udara

rati i kazniti ga. Bitno je ne koris-

te, govori ružne riječi, ismijava

titi nasilje nad nasilnikom, ne su-

te… Budi čvrst i jasan te ga gle-

očavati se sam s tim problemom.

daj u oči i reci mu da prestane.

Ako znaš za neki problem, poraz-

Ne misli da to zaslužuješ zbog

govaraj s nastavnikom, razredni-

nekog razloga, ne moraš osjećati

kom,

sram, nasilnici su ti koji imaju

njom… Ne izbjegavaj školu jer s

problem. Ne možeš promijeniti

tim samo odgađaš problem. Ne

nasilnika, ali možeš reći odrasloj

srami se zatražiti pomoć!

pedagogom,

psihologi-

Anđela Marović, 2.g

D

ok se po MTV-u i na većini društvenih mreža pop-zvijezde i pop-kultura sama po sebi iskazuje kao još jedan izum primitivnog ljudskog načina razmišljanja, govorit ću o dobroj strani današnje glazbe.

Dok nam roditelji polude na samu pomisao „današnjih pjevača koji ništa ne valjaju“ i dok su uporni u tvrdnjama da je Mišo Kovač i dalje „najveća legenda na prostoru bivše države te da nikakve rozge niti neke severine ne mogu dorast' jednom Mati Miši Kovaču“ (pozivajući se na njegovu publiku koja napamet zna ama baš sve njegove pjesme), mi smo i dalje uporni u onom što slušamo.

Zar i kod drugih izvođača nije tako? Uzmimo za primjer jedan koncert Bobana Rajovića. Iako je pop/folk pjevač, nedavno, točnije 17.2.2017., napunio je sinjski Piccadilly.

Kako ide vrijeme, idu i trendovi (paralelno ili ne), no kontra toga dvije „prastare“ stvari nikako da iskorijenimo iz društva. Izumrla je klasična glazba, izumro je dance, izumro je i euro-disco te, dok

Reakcija mnogih na ovaj famozni dvojac vjerojatno je nešto tipa: „Ma daj, 'ko to sluša“ ili „Hipiji i

sotonisti, ništa drugo“, no, bilo kako bilo, jedno se mora priznati: imaju OGROMNU publiku. Zbilja, OGROMNU. Dok su koncerti rock i metal bendova vidno različiti od onih Ariane Grande ili Mladena Grdovića, ipak imaju dušu. Od narkomana do pijančina, od doktora do profesora, od kolijevke pa do groba i sva ostala živina koja posjeti jedan takav koncert pričat će kako se ludo provela i 15 godina nakon.

Zaključak? Pa, vrlo jednostavno. S obzirom da je ovo prvi članak, list, redak ili kako već ga nazvati – o glazbi – kao zaključak možemo utvrditi da nije bitno koju glazbu volimo, već dok je volimo – da u njoj uživamo. Bilo da se radi o Mozartu, Sinatri, Beyoncé, Mili Hrniću ili Cannibal Corpseu…

mnogi s čudom čitaju ove retke, sigurno znaju za dva žanra koja su postala supkultura: rock i metal.

Ivan Škalic, 1.b

Droga K

ažu da ovaj list donosi više sreće nego li djetelina s 4 lista, no uza svu tu umjetnu sreću, donosi i nesreću.

Dok je marihuana, odnosno „trava“ i dalje ilegalna, konzumira se, sadi i prodaje kao da je već odavno proglašena zakonitim opijatom. Uz to, dostupna je skoro svima, uz naravno ne baš malen trošak.

Naime, dok mnogi misle kako nema ništa loše u pušenju, odnosno konzumiranju ovakvih i sličnih zabranjenih supstanci, posljedice su fatalne. Toliko fatalne da razaraju obitelj, dovode do siromaštva, odnose živote što zbog dugova, što zbog „napušenosti“ te ono najbitnije: uništava čovjeka kao čovjeka.

Istina, alkohol ima sličan učinak (baš kao i cigarete), ali i dalje su i cigarete i alkohol legalni te su dostupni svim punoljetnim osobama. Zašto je to tako?

Pa, uzmimo za primjer te famozne cigarete. Osim paprene cijene (gdje obična kutija Marlbora s 20 cigareta košta čak 27 kuna), i one uzrokuju rak pluća i tko zna koje ostale bolesti, no ne djeluju na čovjekovu psihu. U najgorem slučaju mogu povisiti krvi tlak i dovesti do nesvijesti, ali ni to ne djeluje na mozak.

Nuspojave cigareta su strašne. Kod već spomenutog raka pluća, cigarete dovode do skorije smrti pušača te uzrokuju starenje kože, impotenciju i drugo.

Ostalo nam je ono treće, svima već poznato sredstvo bez kojeg ludi noćni izlazak nema smisla. Naravno, govorimo o alkoholu koji je postao veliki problem među mladima. Od mamurluka jutro nakon, do povraćanja istu večer, alkohol uništava mozak. Doslovno.

Sužava krvne žile te time blokira kisik na putu do mozga, forsira jetru koja je kod tinejdžera (pa i nekih starijih osoba) nedovoljno razvijena da bi na neki način „obradila“ sav taj uneseni alkohol.

Kraj već spomenutih cigareta, ni alkohol vas neće ostaviti punih džepova. Cijene su dosta visoke te s obzirom na trošak ne dobijamo ništa, a gubimo puno.

Previše.

Što učiniti? Kako se oduprijeti ovom „zlu“?

Uz dobru volju i čvrsto vjerovanje u sebe te upornost može se sve, pa tako i odupiranje jednom problemu kao što je droga ili alkohol. Postavi si cilj, kaži sebi: „I bez ovoga se mogu dobro provesti“ i sigurno ćeš nadvladati žudnju za lošim stvarima poput ovih.

Ivan Škalic, 1.b

STREET WORKOUT CALISTHENICS

C

nego klasična gimnastika.

Street workout je oblik uličnog rada tj. rutine u urbanim područjima. Svaki pojedinac želi postići snagu, tako da bi mogao napredovati i izvesti puno teže pokrete kao što su ruski zgibovi, ljudska zastava, zadnja i prednja vaga.

pediji, Calisthenics je dobio naziv prema grčkom povjesničaru Callisthenesu. Cijela priča o street workoutu krenula je iz Amerike gdje se sličan program nazivao još i Ghetto Workout, Gymbarr, Kalistenika i sl., dok se u Hrvatskoj prvi put pojavio oko 2010. te od tada svaki dan uzima sve većeg maha.

alisthenics/Street workout relativno je nov način vježbanja koji u sebi objedinjuje elemente gimnastike s klasičnom tjelesnom težinom vježbanja, a sve zajedno ukomponirano u jedan freestyle u kojem to postaje atraktivno i puno zabavnije

Calisthenics vježbe često se koriste kao temeljne fizičke procjene za mnoge vojne organizacije, poput Testa spremnosti američke vojske.

Riječ Calisthenics dolazi od grčkih riječi kalos (κάλλος), što znači „ljepota“ i sthenos (σθένος), što znači „snaga“. To je umjetnost korištenja vlastite tjelesne težine i protiv gravitacije. Prema enciklo-

Vježbe se sastoje od različitih motoričkih pokreta: trčanja, povlačenja , guranja itd. Često se izvodi ritmički i općenito bez opreme i aparata. Vježbe kao što su povlačenje ili guranje svoje težine gore, savijanje, skakanje ili njihanje,

Još jedna karakteristika ovih iznimno snažnih vježbi je i savršeno izdefinirano tijelo s minimalnim postotkom masnog tkiva za koje su glavnim dijelom zaslužne funkcionalne vježbe koje uključuju rad cijelog tijela.

Nerijetko se upravo zbog toga za

uz korištenje samo svoje tjelesne težine za otpor, namijenjene su povećanju snage tijela i fleksibilnosti. Kada se vježbe izvode sporo i koncentrirano za određeni dio tijela i mišića, dolazi do poboljšanja vještina poput ravnoteže, agilnosti i koordinacije.

street workout sportaše misli da su gimnastičari ili u najmanju ruku bivši gimnastičari.

Niski postotak masnog tkiva se dobiva tako da potrošimo više kalorija nego što ih unesemo.

Calisthenics ili street workout nam to omogućava jer izvodimo različite pokrete koji aktiviraju više mišića nego podizanje utega na određen način.

Glavni predstavnik ove mlade generacije talenata je Hanibal King koji svojim akrobacijama i zavidnom razinom snage svakog dana iznova iznenađuje. Glavna značajka street workout metode vježbanja je što nema granica, iz svake vježbe može izići još teža vježba, a kad se svemu doda i improvizacija, raznolikosti vježbi nema kraja. Osim toga, be-

splatan je, iznimno učinkovit i atraktivan. Vježbe možete izvoditi bilo kad i bilo gdje, a uglavnom su to lokalni parkovi, dječja igrališta ili obična dvorišta. Njihova filozofija je da je fitness u biti stanje uma, a jednom kada to stanje uma uspijete postići, možete vježbati bilo kad i bilo gdje.

Za svladavanje nekih osnovnih elemenata potrebna

je zavidna razina snage, fleksibilnosti, eksplozivnosti, izdržljivosti i koordinacije, ali korak po korak i svi elementi s vremenom postaju izvedivi. Bazične vježbe street workouta su sklekovi, čučnjevi, zgibovi, propadanja, penjanja i sl. koje se zatim nadograđuju i povezuju dok ne dođemo do pravih akrobacija.

Razlike između street workout tijela i bodybuilder tijela

Adam Raw

Arnold Schwarzenegger Razlika između street workouta i teretane

Calisthenics način vježbanja dovodi do savršenog tijela – nikad nećete izgledati pretjerano veliko ili mršavo, odredit ćete savršenu granicu.

Kod street workouta napredak je sporiji, ali učinkovitiji. Nećete brzo dobivati na masi, ali zato ćete uvijek biti ravnog trbuha, odnosno lean.

Kao što je rečeno, kod street workouta više različitih grupa mišića rade nego kod dizanja utega. Kod utega ćete samo aktivirati dvije mišićne grupe.

Primjer razlike između zgiba i lat pulldowna.

Mišići će brže rasti ako ih hranite i pazite, s dovoljnim unosom vode, proteina i sna.

U svakome slučaju, street workout ili calisthenics je puno bolji i zabavniji nego teretana. Podizati utege cijeli dan? Podizanje utega ograničava vaše pokrete,

tako da nećete moći izvoditi atraktivne pokrete ili uopće nešto slično.

Zapitajte se! Zar je bolje biti u teretani u ograničenom prostoru s ograničenim pokretima i s puno ljudi, nego biti na svježem zraku odnosno u parku. Jedina mana street workouta su žuljevi, no i oni se mogu iz-

bjeći uz rukavice i ostalu zaštitnu opremu. Također, karakteristično za teretanu je to što ćete uvijek čekati za spravu da možete vježbati, dok u parku na šipkama nećete. Danas je novac problem, teretanu morate plaćati dok street workout ne morate jer to možete izvoditi bilo gdje.

BESPLATNO JE! Street workout ili Calisthenics ima više prednosti nego podizanje utega, odnosno teretana. To mogu reći iz osobnog iskustva i iz iskustva mojih prijatelja. Tragično je što vas svatko u teretani, a i izvan nje, gleda kao konkurenciju, i bolest uma (zavist), iako ima izuzetaka. Street workout će vam sigurno pružiti razvitak mišića, snage i uma.

Autor: Mateo Gutić, 3.m

Ljubavni sonet

Rado te vidim, moj predivni raju, to zna u našem malom gradu svatko.

Naša je ljubav trajala baš kratko, ali što je u našem srcu ne znaju.

Ljubav još plamti i nije pri kraju, To svima kažem ushićeno, glatko.

Njen poljubac je kao nešto slatko, i sjećanja mi na njega još traju.

Uvijek kad se sjetim poludim Iako ništa nije kao prije Neprestano za tim usnama žudim.

Možda pogled njen sjetni krivo sudim.

Naći taj topli osmijeh se trudim, da me kao nekad opet grije.

Sjena

Bruno Alebić, 1.b

Pusti joj da te vodi, odvede, U beznađe ponese.

Ne skidaj masku, Ne osjećaj. Ne traži odgovore koje ne smiješ naći, Ne govori, oduzet će ti glas, Ne traži utjehu, Kratkotrajna je, neučinkovita.

Ne tragaj za istinom, na ovom svijetu nije bitna.

Radi što traže od tebe, drugo ne znaš, ne smiješ.

Marija Bitunjac, 1.a

Da su ruže crne, ona bi htjela crvene

Nikad nisam mogla zamisliti takvu ljepotu smeđih očiju, tim bojama jesenskog lišća naježila je moju kožu, zbunila moju dušu i odvukla daleko od onog čemu sam se nadala.

Miris njene kose, tamne, smeđe boje poput kista na mom je vratu ostavljala tragove želje, da ju uhvatim za ruku, da ju gledam i divim se njenim lagano ružičastim usnama NIŠTA NIJE SLUČAJNO koje su savršene i bez ikakvih umjetnih bojila.

Svakim pogledom na njeno nježno lice, s tek pokojim prištićem, ona se sve dublje urezivala u moje tijelo, Kako to mislite, slučajno ste a njene riječi nemilosrdno su se miješale s mojom krvi.

se sreli?

Svaki mali dio nje onakav je kakvim ga je ona zamislila.

Svojim smiješkom otela je onu tišinu u mojim mislima, zdrobila je i posljednji korijen oko mog srca.

Ne možeš reći ne, ne prihvaća.

Za nju trnje nije grubo, za nju je ono najljepše cvijeće jer ona je takva.

Da su ruže crne, ona bi htjela crvene.

Ništa u životu nije slučajno!

Ni cvijetu se ne vidi korijen, Ali to ne znači da nema ništa ispod zemlje.

Sve počinje davno, davno I prije vas…

Marija Bitunjac, 1.a

Nikolina B. Bekan, 3.a SAVRŠENO NESAVRŠENA

Al' ja sam je zavoli' baš takvu Savršeno nesavršenu.

Dovoljno savršena za mene Nedovoljno savršena za svijet.

Drugačija.

Moja.

Onakva kakvu sam sanjao od malena.

Nikolina B.-Bekan, 3.a

Umrijeti s njom ODRASLA

Dođe, zavede te, Pruža ti užitak.

S njom si kao na dnu mora, šarenilo, mašta, boje koralja.

Sreća je bila glavni njen plan.

Neozbiljnost je vrvjela nad našim koracima.

A ne znam kada je odrasla.

Sve na trenutak,

Nespretno hvatanje za ruku

Smirila razigrano srce

a onda te guši i vuče na dno

I srce prevladano ljubavlju.

I shvatila život kao ozbiljnu stvar.

upravo kao more,

Volio sam njenu razigranu mladost.

na trenutak te očara

Rekla je:

potom ispuni tvoje tijelo beznađem.

A ja ne znam kada je odrasla.

Osjećaji nisu stvar,

Grize te, sve do zadnjeg daha

Kada je izgubila onaj iskreni osmijeh.

Ne mogu ih kupiti.

kojeg s oduševljenjem čekaš jer s njim će iščeznuti plesna harmonija njene ohole ljepote, koja poslije sebe ostavlja rupu u koju svakim njenim novim dodirom sve više toneš.

Kad je izgubila krila I postala ovisna o zemlji.

A ona je odrasla.

Noć je bila hladna i duga, A moja duša je čeznula Za laganim topocima kiše I u svjetlu mraka njenim odsjajem.

Marija Bitunjac, 1.a

Smiljana Ćurić, 4.a

ZAŠTO SMO NESRETNI Zašto smo nesretni? U crno-bijelom svijetu kloniranih ljudi? Kopija za kopijom. Svi isto želimo, svi isto volimo. U redu stojimo. Jedan za drugim. Pokušavamo drugoga podbosti zbog naše sreće, ali na nesreći se sreća ne gradi. Svi vole isto, a kad svi vole isto ljubav se gubi. Gubi i postaje samo jedna obična potreba. I dok svi trče za istim, ne shvaćamo da biti poseban i ići drugim putem je bolje. Više smo ispunjene osobe kad znamo da nismo klonovi. I drugačije stvari, one koje drugi ne vide, imaju nešto lijepo. Samo to treba vidjeti. A vidjeti je moć. Vidjeti je različitost.

Nikolina B.-Bekan, 3.a

POSEBNA

Maska ili ja Već sam dugo na ovim prugama, moj sat otkucava brzo, no ima još vremena, ispričat ću ti. Star sam i moj vid je svakim danom sve lošiji, čudno je to, i s vidom i sa životom, na kraju se oboje mogu poistovjetiti s hranom. Imaju rok, nekad je iznenađujuće kratak, a nekad se čini kao vječnost. Pitanje je hoćeš li svako jutro izići s maskom, pokazati ono što žele vidjeti, za svaki slučaj u kaputu ponijeti još dvije maske za kakvu iznenadnu prigodu i tako za sobom vući kaput satkan od čistih laži. Vjeruj mi, postat će ti

Obazirala se na svoje mane, mrzila svoje duge ruke, nos, malene oči.

Ali, nije znala da je posebna. Tugovala što nema nikog kraj sebe.

Nikog da je zagrli i kaže da je njeno sve.

Upadala iz depresije u depresiju.

Tražila izlaz kojeg nema. Tražila svjetlo na kraju tunela.

Nije ni slutila da je ona to svjetlo, da je to ne treba činiti tužnom.

Nije razumjela, kao što ni drugi nisu nju razumjeli.

Plakala.

A nije ni slutila da joj već sutra može popraviti dan.

vruće, poželjet ćeš ga skinuti, ali koža ti to neće do-

Nikolina B. Bekan, 3.a

pustiti, već je pustio korijenje, ubrizgao otrov. Ako i uspiješ, brzo će se vratiti jer si navikao na njega.

Shvatit ćeš ako se usudiš izići bez njega. Ne očekuj tople zagrljaje, pogodit će te najjače strijele vitezova izdajnika, trnovit plač izlazit će iz tvojih usta. Možda se ipak odlučiš na takav život, možda nećeš znati

AKO ME PRONAĐEŠ Mislim da dođe do jednog određenog trenutka, Kada se duša oslobodi Te se vješto skrije u drugo biće.

sve tajne ovog života, ali znat ćeš tko si, na tebi je da

I tako se skriva tiho,

odlučiš, izaberi.

I mudro čeka da je

Marija Bitunjac, 1.a

prepoznamo.

Zato, Ako me slučajno pronađeš u sebi, Nemoj da se plašiš.

Neka to bude naša tajna.

Ti budi ti, Ja ću biti ja.

I tko zna, Možda se jednom i pronađemo.

Smiljana Ćurić, 4.a

ŠKOLSKI UMJETNICI

ANNA PERKOVIĆ, 1. C

MATEO IVAN GUTIĆ, 3.M

ANTE JURE ŠABIĆ, 3.C MATEO IVAN GUTIĆ

ANTE JURE ŠABIĆ, 3.C MATEO IVAN GUTIĆ, 3.M

R

OSTA M U T E L IZ

R

ano ujutro smo krenuli prema Počitelju. Vožnja od Sinja trajala je dva i pol sata. Kada smo stigli tamo, bila sam prije svega oduševljena arhitekturom. Nismo se zadržavali u samom centru grada, ali smo stari dio obišli. Imali smo samo jedan sat za obilazak, tako da smo dosta i žurili.

Grad se nalazi na četiri rijeke, a centar je desetak minuta autom/autobusom udaljen od starog dijela. Na samom ulazu u taj dio grada dolazimo na manji trg, prepun štandova sa starinskim stvarima na prodaju. Ako krenemo desno od trga, dugim stepenicama idemo prema kuli, koja se nalazi u samom vrhu starog grada. Stepenica je mnogo i stvarno se umorite dok dođete do gore, ali odozgo se pruža istinski savršen pogled. Prolazite pored stare Šišman Ibrahim-Pašine džamije koja potječe iz 1563. godine. Sama kula je jako uska i dosta mračna, tako da preporu-

čujem da se pazite i nosite lampu ili uključite svjetlo na mobitelu. Pogled s kule je savršen jer se vidi nestvarna priroda, kao i grad Počitelj.

Ako s trga skrenete desno, tu se nalazi predivan kafić koji ima i kauče na koje se možete smjestiti i predivna je atmosfera.

Konobari su uslužni i brzi tako da je i to još jedan plus.

Pogled s trga je također nevjerojatan – pravo mjesto za umjetničke fotografije.

Nakon kraće vožnje dolazimo u Mostar.

Grad me oduševio, zaista. Nikada nisam bila u mjestu koje je prepuno štandova toliko

da ne možete prolaziti, a ljudi se čine jako pristupačnima. Vodič nas je prvo vodio do muzeja, a nakon toga smo se uskim putićem spustili ispod mosta. Bez daha će vas ostaviti prvi pogled prema rijeci i mostu. Kada smo se spustili, odmah su tražili da platimo jednom dečku koji će skočiti s mosta.

Novac ubacujete u neku malenu košaricu, što je mene ostavilo bez teksta. Most je visok 16 metara, i po laganoj kiši taj dečko je skočio u hladnu rijeku. Iskreno – divim mu se!

f

Nakon toga smo se popeli na most koji je jako klizav pa ima prepreke da vas drži da ne padnete, ali vjerujte – često se dogodi da netko i padne.

Poslije razgledavanja mosta s vodičem, dobili smo slobodno vrijeme.

Kako se već bližilo podne, najprije smo otišle na kavu. Kada smo došli na most, vidjeli smo predivan kafić koji gleda na njega pa smo se tu i vratile. Konobari su malo spori, ali vrijedi sjediti i čekati jer nestvarni pogled na most nikada ne dosadi, pogotovo ako je i društvo dobro.

Imate izravan pogled na most i rijeku, kao i na stari dio Mostara.

Možda kafić nije uređen kao današnji kafići, ali definitivno ima „ono nešto“.

Nakon podužeg sjedenja i ispijanja kave malo smo i ogladnjeli. Ako smo u Mostaru – naravno da idemo na ćevape. Kada smo krenuli, već smo bili obaviješteni koja je ćevabdžinica najbolja – zove se Irma. Nismo je od gužve u gradu odmah uočili jer je jako mala. Ispred se nalazi nekoliko malih klupica, ali, kako je padala kišica, odlučile smo ući unutra. Nismo pogriješile – najljepši interijer koji sam vidjela u životu je upravo tu. Istina, pravi hercegovački, ali i dalje predivan, tako da sam to morala fotografirati više puta. Možda nije od onih interijera koji su „in“ u svijetu, ali je autentičan i svakako očaravajući.

Slika ipak govori više od 1000 riječi.

Autorica: Nikolina Budimir Bekan, 3.a

A ćevapi? Jako ukusni. Možete ih dobiti s lukom ili ajvarom. Cijena im je četiri marke, što nas je iznenadilo jer to je i kod nas prosječna cijena. Ćevapi i usluga su predobri, brzo sve dođe tako da toplo preporučujem svima!

Krenuli smo u obilazak i vidjele da sladoled košta svega jednu marku, tako da smo usput kupile i sladoled i nije nam smetalo što smo ga jele po kiši. Šetnja gradom je neopisiva, kao i arhitektura.

Sve je jako jeftino pa smo svašta nakupovale, od standardnih suvenira do žličica koje izgledaju kao da su za princezice. S druge strane mosta je također predivno. Nema onoliko štandova kao u prvom dijelu grada, ali ih ne manjka. Mene zapanjuje, a malo i nasmijava, to što svi ti ljudi prodaju potpuno isto, a toliko ih ima.

Skoro sa svih strana, ako ste u starom gradu, možete vidjeti most, pa je za fotografiju savršeno, samo vam je potrebno malo mašte.

Krenuli smo na dužu vožnju prema etnoselu Herceg. U sklopu tog sela postoji i mali zoološki vrt, ali je padala kiša pa nismo mogli previše istraživati. Tamošnji restoran je prelijep i ima unutrašnje slapove, kao i veliko jezero ispred. Predivno mjesto za odmor.

Nakon ovog putovanja oduševljena sam sa svim trima mjestima i definitivno se želim vratiti. Želim ponovo nakupovati preslatke sitne suvenire, prošetati klizavim mostom, najesti se ćevapa i naravno – probati burek!

P

Intervju s profesorom Stjepanom Markovićem Je li bilo teško pronalaziti dokaze?

ovod razgovoru sa Stjepanom Markovićem, profesorom povijesti u našoj školi, bio je njegov dugogodišnji rad na proučavanju događaja Drugog svjetskog rata u Cetinskoj krajini.

Osnovnu i srednju školu prof. Marković završio je u Sinju, a zatim 1990. diplomirao povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Kao nastavnik povijesti nekoliko godina radi u tadašnjem Srednjoškolskom centru u Sinju, zatim u postrojbama Hrvatske vojske. Nakon napuštanja HV-a početkom 2001. godine ponovno radi kao nastavnik povijesti u OŠ Kamešnica u Otoku i u našoj školi.

Tada započinje i njegov istraživački rad. Prvi radovi objavljeni su mu u Cetinskim vrilima, časopisu Ogranka Matice hrvatske u Sinju.

Ukupno je do sada objavljeno petnaest radova s tematikom događaja Drugog svjetskog rata. U ožujku 2012. objavljena je njegova knjiga Stradanja podno Kamešnice 25. – 29. ožujka 1944., znanstveni rad napisan na 350 stranica u kojem analizira i pojašnjava zločine njemačke vojske u selima podno Kamešnice. U lipnju 2016. godine objavljena je nova knjiga, Cetinska krajina u NDH, opsežan znanstve-

ni rad (580 stranica) u kojoj prof.

Marković prikazuje sve događaje Drugoga svjetskog rata u Cetinskoj krajini.

Kako ste se odlučili na pisanje knjige?

Istraživanje događaja Drugog svjetskog rata u Cetinskoj krajini započelo je mojim diplomskim radom Cetinska krajina u ratnom vihoru 1941. – 1945. Iako je rad napisan i obranjen, njime nikada nisam bio zadovoljan i to sam naveo u njegovom uvodu. Rad je bio jednostran, uglavnom zasnovan na literaturi partizanskih pisaca, druga strana nije bila zastupljena.

Namjera mi je bila prepraviti taj rad, ali događaji devedesetih godina odvukli su me od istraživanja.

Prijelomni trenutak dogodio se tijekom moga rada u OŠ Kamešnica u Otoku. U razgovorima s kolegama i mještanima zainteresirao sam se za zločine njemačke vojske u ožujku 1944., poglavito u Otoku, a zatim i u ostalim selima.

Da. Određeni dio dokumenata još uvijek nosi zabranu te mi je trebalo posebno odobrenje za korištenje. Pomoć su mi pružili i moji učenici, prikupljao sam informacije i uspoređivao ih s dokumentima koji se nalaze u Muzeju Cetinske krajine i u Državnom arhivu u Splitu. Njima sam pridodao i četrdesetak knjiga zbornika dokumenata, pedesetak stručnih knjiga i znanstvenih članaka i tako je nastala moja prva knjiga. Uglavnom, dao sam pojašnjenje razloga zločina njemačke vojske u kojima je u Cetinskoj krajini i Docu Donjem u četiri dana ubijeno više od 1500 Hrvata.

Koliko ste ljudi intervjuirali?

Više od 100 ljudi. Imena ljudi i vrijeme razgovora obavezno se moraju navesti, a navedeni su i u prvoj i drugoj knjizi. I prvoj i u drugoj knjizi sam imao pomoć učenika. Oni su najčešće intervjuirali neke koji su im bili u obitelji.

Od onih koji su sada u školskim klupama istaknuo bih Mateu Perić, Jelenu Maleš, Klaru Grabić, Petra Šimunovića, Josipu Elek, Martu Vučković, Loranu Katić i druge, ispričavam se onima koje nisam naveo, ali svima zahvaljujem.

Intervju s profesorom Stjepanom Markovićem Koji vam je najzanimljiviji razgovor sa svjedocima rata?

Više ih je. Istaknuo bih Maru Dotur iz Turjaka koja je svojim iskazom dokazala da dokumenti lažu, iako se radilo o visokopozicioniranim osobama.

svjedoci su bili upozoreni na moja istraživanja i od njih su neke skupine tražile da mi ne daju podatke o ratnim događanjima. U dva navrata su me otjerali od kuće, no takvi su bili ipak manjina, najveći dio svje-

temu, morate se suočiti s time da vas to čeka. Morate iznijeti događaj, ukoliko je točan, naravno, i ako se slaže s dokumentima, nebitno o kome se radilo.

U opisu nisu dopušteni pridjevi, iznosite gole činjenica koje govore same za sebe. Na ovaj način danas povijesne događaje opisuju suvremeni i „neobojeni“ hrvatski povjesničari. Nekad je to vrlo teško, ali samo takva djela imaju trajnu vrijednost.

Zaseban sugovornik je Mile Brčić. Mile danas živi u Gali u dobi od 96 godina, služio je u njemačkoj vojsci, ratovao četiri godine, preživio je Bleiburg i križni put, pokopao više stotina mrtvih domobrana u Prečkom kod Zagreba i tako preživio. Nakon rata odslužio je jugoslavensku vojsku, preživio kazneni rad i torture jugoslavenske policije, a onda se Stjepan Marković i Mile Brčić tijekom razgovora u u Domovinskom ratu borio Gali. kao dragovoljac.

Duboko me dirnula sudbina Katice Đipalo-Ban čiju su obitelj Nijemci živu spalili u njihovoj kući. Desetogodišnja Katica morala se brinuti i za mlađeg brata, a prehranjivali su se zrnima kukuruza koje bi pronašli u konjskom izmetu.

Dušan Milanović-Litre opisao je pogibiju sedmero djece i treće supruge svog oca Andrije Milanovića.

Jeste li se susretali s neugodnostima tijekom razgovora sa svjedocima?

Bilo je i toga, ali imena osoba neću spominjati. Neki

doka primio me u svoj dom i iskreno govorio o ratu.

Jeste li u kontaktu s ljudima koji su vam davali izjave?

Da, s većinom živih svjedoka, često ih posjećujem i razgovaram s njima. Najviše s Milom Brčićem, postali smo prijatelji. No, svakim danom tih je ljudi sve manje, većina svjedoka rata s kojima sam razgovarao umrla je.

Koliko se bilo teško suočiti s istinom u prošlosti?

Događaji su potresni, ali kada se odlučite pisati na ovu

Jednom ste spomenuli kako ste izgubili vrlo važne podatke. Što se doista dogodilo?

Imao sam nezgodu s laptopom, a vrlo loš sam informatičar jer podatke nisam spremao na više mjesta.

U ljeto 2013. imao sam napisanih oko dvjesto stranica nove knjige. Dogodilo se da je valjda hard disk u laptopu doslovce puknuo i izgubljeni su apsolutno svi podaci. Tu se nalazilo i više stotina fotografija, preslika dokumenata i u trenu sve je nestalo. Ipak, ostale su zabilješke na papiru na osnovu kojih sam ponovno pisao knjigu, pronašao sam i neke pogreške koje sam ispravio tako da je ta nezgoda ipak donijela neko dobro.

Intervju s profesorom Stjepanom Markovićem Koliko ste sveukupno vremena pisali knjigu?

tiskanja knjige jer se radi o izvornom znanstvenom radu. Tek napomena, znanstveni radovi moraju u sebi sadržavati najmanje 30% neobjavljenog gradiva, u ovoj knjizi više je od 70% neobjavlje-

Nažalost, ostala je gorčina. Ružan je osjećaj kada shvatite kako je većina onog što smo učili u mladosti, kao vi sada, zapravo bila laž. To je neoprostivo, kojekakvim jednostranim izmišljotinama uništene su generacije mladih ljudi.

Mladi ljudi trebaju razvijati kritičnost u prosudbi povijesnih događaja, a neizmjerno je važno poštivanje svih žrtava rata, bilo civilnih ili vojnih. Žrtva traži istinu koja nema alternative.

Rad na tekstu ili pisanje, kako se to uobičajeno naziva, trajao je tri godine. Međutim, prikupljanje dokumenata, literature i razgovori sa svjedocima potrajali su desetak godina. Neke knjige trebalo je nabaviti u inozemstvu, npr. Stjepan Bekavac mi je iz Kanade nabavio knjigu o njemačkoj SS diviziji Prinz Eugen na engleskom jeziku jer kod nas to djelo nije objavljeno. Tko god je pisao dobro zna kako je to mukotrpan posao. Knjiga Predstavljanje knji9e “Cetinska krajina u NDH” Koliko kilometara ste je djelo na koje svi zajedno prešli da bi ste dobili trebamo biti itekako ponosve odgovore? sni. Ponajprije, u Hrvatskoj Dva auta sam promijeninog gradiva. Tako da Cetinjani ne postoji slično djelo u kojem je o. imaju pravu privilegiju. nepristrano opisan Drugi svjetski rat „na dane“, kronološkim slijePostoji li dio knjige koji volite? Planirate li pisati novu knjigu? dom događaja, kao što je to u Ima dijelova knjige na ko- Da, planiram, ali neću otkrivati ovoj knjizi. Na predstavljanju jima sam želio odustati od pisa- detalje. knjige u Zagrebu dr. sc. Davor nja. Neki događaji su bili toliko Koliko ste ponosni/zadovoljni Marijan je kazao kako bi sve polegrozni i emotivni. Dođete kod knjigom? mike o Drugom svjetskom ratu mještana i susretnete se s ljudima Zadovoljan sam objema prestale kada bi imali dvadesetak koji su preživjeli masakr. U više knjigama, zadnjom posebno. Poovakvih knjiga u kojima bi neprisnavrata svjedoci događaja i žrtve nosan jesam, bez lažne skromtrano bili opisani ratni događaji u rata su se rasplakali tijekom raznosti jer sam napravio nešto što je ostalim hrvatskim krajevima. Regovora, a vjerujte mi, posljednje malo tko napravio. Nije baš uobicenziju knjige napravio je i prof. što želite vidjeti su suze na licu čajeno da srednjoškolski profesor dr. Aleksandar Jakir, dekan Filodevedesetogodišnje starice. piše priznata znanstvena djela. Ja zofskog fakulteta u Splitu koji ju sam u tome uspio i moram biti Živjeli ste u vremenu Jugoslaje uz ostale pozitivne kritike nazponosan. vao i „kapitalnim djelom.“ Konač- vije i učili povijest. Možete li usporediti vaša sadašnja sazno, knjigu je u prosincu 2016. priRazgovor vodila: Nikolina nanja o događajima Drugog hvatilo Ministarstvo kulture RH, Budimir –Bekan, 3.a svjetskog rata s onim što ste a zatim i Ministarstvo znanosti i učili kao srednjoškolac? obrazovanja RH koji su izdavaču knjige uplatili cjelokupni iznos

G

astro natjecanje ove godine se održavalo 22. i 23. veljače u hotelu Olympia u Vodicama. Domaćin je bila Turističkougostiteljska škola Šibenik. Natjecanje je koncipirano u osam disciplina podijeljenih u dvije skupine. Prvih pet disciplina sastoji se od pripremanja menija, posluživanja menija, pripremanja slanih i slatkih eksponata i pripremanja barskih mješavina. Iduće tri discipline su poslovanje recepcije, poslovanje putničke agencije i predstavljanje turističke destinacije.

SSŠ bana Josipa Jelačića Sinj imala je pet predstavnika u različitim disciplinama. U prvim dvjema disciplinama, pripremanju i posluživanju menija, okušale su se Petra Tanta iz 3.kh i Jelena Maleš iz 4.m. Osvojile su zavidno četvrto mjesto. Bile su vrlo blizu prolaska dalje jer samo najboljih troje ide na državno natjecanje u Crikvenicu. Njihovi mentori su profesori Goran Batarelo za prvu disciplinu i Mate Vrgoč za drugu disciplinu. Valja spomenuti Ivana Ivančevića iz 3.kh i Anamariju Moro iz 4.m koji su uspješno odradili discipline pripremanja barskih mješavina (mentorica Katarina Sablić) i predstavljanja turističkog odredišta – destinacije

Posebno moramo istaknuti Ivana Bilobrka koji je u disciplini pripremanje hladnog slanog izloška osvojio drugo mjesto i time si osigurao prolazak dalje na državno natjecanje. Njegov mentor je profesor Zdravko Hrgović.

Ovo natjecanje otvorilo nam je nove vidike, pružilo nam nova poznanstva, podarilo dragocjena iskustva koja smo sa stresom proživjeli, a s veseljem ćemo ih se prisjećati.

Izložena jela Petre Tante i ostalih

(mentor Mislav Grčić-Rako).

Ivan Ivančević Hladni izložak Ivana Bilobrka Anamarija Moro & Jelena Maleš, 4.m

C

ilj natjecanja u disciplini Prigotovljavanje hladnog slatkog izloška je provjera i vrednovanje stručno-teorijskih znanja profesionalnih vještina učenika/natjecatelja iz područja gastronomije, utvrđenih nastavnim planom i programom.

me tko je bolji jer smo se svi jednako trudili. Puno sam vježbao i zadovoljan sam svojim uspjehom. Zahvaljujem svom mentoru Zdravku Hrgoviću i profesoru Goranu Batarelu koji su mi pomogli u ovom uspjehu.“

Nadamo se da će i buduće generacije Učenik naše škole, Ivan Bilobrk, na- učenika naše škole ostvarivati izvrsna kon osvojenog 2. mjesta na međužu- dostignuća i iznositi svoja znanja na panijskom natjecanju u Vodicama, pla- ovakvim natjecanjima. sirao se na državno gastro natjecanje koje se održalo od 20. do 23. ožujka 2017. godine u Crikvenici.

Učenik je postigao izvrstan uspjeh na državnom natjecanju te osvojio 5. mjesto. Iznio je svoje znanje i vještine koje je stekao tijekom školovanja i marljivog rada u našoj školi. Za svoj rad i znanje osvojio je Diplomu izvrsnosti koja je dokaz njegove stručnosti.

Pitali smo Ivana kakav je njegov dojam o natjecanju. Rekao nam je: „Bilo mi je odlično iako je bilo mnogo treme i konkurencija je bila velika. Ostali natjecatelji su bili izvrsni, teško je govoriti o to-

Goran Batarelo, prof.

INTERVJU S PROFESORICOM NEDJELJKA ŠOUREK-SEKA

IVAN ŠKALIC & TONI KRIŽANAC, 1.B

Dobro jutro, profesorice Šourek. Možete li nam, za početak, reći kako ste došli u Sinj i kako je izgledao vaš prvi radni dan u našoj školi?

Ja sam 29. listopada 1979. došla u Sinj. Prvi put sam stala ispred ove škole i rekla: „Ma ja ću ovdje samo privremeno raditi.“ Tada nisam uopće imala informaciju da se u srednjim školama predaje ekonomija, odnosno da ju predavaju diplomirani ekonomisti. Tada sam se prvi puta upoznala sa Šuvarovim načinom obrazovanja jer sam ja završila gimnaziju u Splitu. Škola se zvala Centar usmjerenog obrazovanja. Prve dvije godine sam mislila da je to privremeno, nisam poznavala Cetinsku krajinu i nikad do tad u njoj nisam bila. Međutim, kako je vrijeme prolazilo ja sam shvatila da je to zanimanje koje me ispunjava. Škola je bila ista što se tiče infrastrukture, lijepa, stara, kamena zgrada. Tada sam naišla na učiteljski kadar koji se sastojao od 70% Splićana, znači, mogu smatrati da škola uopće ne bi funkcionirala da nije nas bilo tu. Tu sam upoznala krasne kolege, intelektualce, ljude koji su dokazano bili odlični, odlikaši i fakultete su završili s visokim ocjenama.

Prve dvije godine su bile godine usmjerenog obrazovanja, svi učenici su polagali prva dva razreda, tako da to danas smatram jednim dobrim sustavom, ne govoreći politički. Dugogodišnjim sam radom shvatila da se neka djeca izgube u nekim zanimanjima jer nisu ni donijeli odluku o upisu u prvi razred. Ja sam u svom dugogodišnjem zanimanju shvatila da oni uopće nisu za to zanimanje. Predrasude o sustavu su vladale dugo. Tek sada pokušavamo saznati o obrazovanju. Učenici te općenito tinejdžeri smatraju da su trogodišnja zanimanja nikakva, da tu idu loši učenici „ne'š ti kuhara, ne'š ti konobara…“

“Učenici te općenito tinejdžeri smatraju da su trogodišnja zanimanja nikakva, da tu idu loši učenici „ne'š ti kuhara, ne'š ti konobara…“

Kako je izgledala škola kada ste se zaposili?

Već sam bila načela to pitanje. Naime, tek u trećem i četvrtom razredu su se učenici opredjeljivali za određeno zanimanje. Infrastrukturno škola je izgledala isto kao i danas. Učionice su bile iste, što se tiče tehnološke opreme i digitalizacije mislim da nismo daleko odmakli. Danas imamo informatičke kabinete, odmakli smo u tom smislu. Posebno me raduje što sam pokretač i inicijator da prestanemo nastavu diktirati i da barem ja prestanem ispitivati učenike na dosadašnji način. Nije bitno je li on sve naučio iz knjige.

Ja bih željela da on to zna sam praktično obrazložiti i objasniti.

Kako su se učenici ponašali u vrijeme domovinskog rata? Što se tiče učenika, rekla sam vam da je meni ovo zanimanje bilo sudbinski određeno. Ulaskom u učionicu u početku predugo je trajalo 45 minuta, a danas je moj cijeli organizam naviknut na to, kao da imam čip koji radi od početka do kraja: kada ja stanem s predavanjem, kažem da je gotovo, tada i zvoni.

Znači učionica, škola, rad s učenicima je dio mog sveukupnog bića. Smatram da su sinjski učenici, u odnosu na splitske škole i učenike, jako dobri. Shvatila sam da je sinjska sredina patrijarhalna, konzervativna i roditelji poštuju nastavnike te učenici tradicionalno poštuju domaće zadatke. Nikad nisam čula da je učenik odgovorio grubo nastavniku do rata. U ratu sam proživljavala sve skupa s njima, iako sam bila odgojena u malo drugačijem miljeu. Kad su mi govorili „nemoj ići raditi“ (mi smo bili pod ratnom obvezom), „idi na bolovanje“, ja to nisam htjela. Htjela sam biti uz svoje učenike, biti im podrška da vide da su tu nastavnici s njima. Istina je da sam '92. išla na jednu operaciju i bila odsutna, tako da me godinu dana nije bilo. Učenici kao učenici, preživljavali su. Vidjela sam razne sudbine djece koja su imala roditelje branitelje te sam smatrala da moram biti tu s njima, uz njih, da je toj moj poziv, moje radno mjesto. Kad je bila uzbuna ili pri uzbunama, sjećam se, uvijek sam ostajala zadnja. Niti sam bježala niza skale ni kroz prozore, prvo bih sačekala da ta djeca odu, da vidim jesu li svi zbrinuti. Kada danas mislim o tom razdoblju, teško mi je, kao da me uhvatila amnezija za neke godine. U konačnici smatram da su svi profesori obavljali svoju dužnost u redu. Trčali smo, bježali, ali prva sam rekla da nam je bila obveza da vidimo jesu li sva djeca zbrinuta. Nakon rata, što se tiče rada u školi, osjećala sam da tu sada ima traumatizirane djece, zatim, kako su prolazile godine moga iskustva, shvatila sam da su to većinom petnaestogodišnjaci.

Nakon rata su imali nekakva ponašanja za koja sam ja smatrala da je to rezultat toga što su živjeli za vrijeme rata te da su odrasli za vrijeme sirena. Kada je završio rat, sjećam se, došla sam u razred ekonomista i oni su igrali stolni tenis. Spojili su dvije klupe te ig-

rali i ja sam ih pustila. Rekla sam: „Hajdemo igrati, haj'mo se radovati životu i uživati“, te su oni u tišini igrali stolni tenis u učionici. Sjećam se maškara te velikog snijega na stablima tu ispred škole na drveću, učenice su me obukle u maškaru.

Kada i kako je došlo do izražaja tehnološkog napretka u školi?

Počinje se osjećati da se škola uređuje, počinje se uređivati okoliš škole te učionice dobivaju tehnološku opremu. Vi ste isto svjedoci obnavljanja bilo podova, bilo učionica, da u nekim učionicama imamo projektore, neke nemaju, vaš 1. kat nema, ali što se tiče održavanja nastave s Power-Point prezentacijama i projektorima, to je jako dobro te poučno. Informatičku opremu će dobiti i vaš kat, i uvođenje vježbeničke tvrtke, to su počeci Strukovnih vježbi 1 i 2. Možemo reći da će to biti jedan opći uvod, dvije godine prema uvodu u vježbeničke tvrtke (3. i 4. razred u koje uvodimo prvo komercijaliste, a potom ekonomiste), što mi je bio dodatni vjetar u leđa jer mi je nastava počela biti stereotipna. Ovo će biti izazov, konačno nešto što s učenicima praktično radimo, da oni osjete da se to ovako radi u tvrtkama. Pa sam polagala i tečajeve rada na računalu. Voljela sam nastavu gdje učenici uče mene, a ja njih. U tom tehničkom dijelu, oni su brži u pisanju, u izradi slajdova, ali sam ja htjela postati nastavnica da dajem upute kako ćemo raditi i vjetar u leđa mi je bio da sam prva. Danas imamo mlade nove profesore/ice, svijet ostaje na mladima, vidim da znaju što rade, da znaju svoj posao te mi je drago zbog toga. Ali, moramo biti jači pokretači, čvršći, moramo raditi na motivaciji mladih.

Mislim da je petnaestogodišnjak, šesnaestogodišnjak uvijek isti u onom osobnom dijelu jer djeca su uvijek ista, ne mislim da su vas mobiteli i ostala sredstva učinili obrazovanijima. Ja očekujem od današnjih učenika, koji su tehnološki napredniji, da me motiviraju za tako nešto naučiti ili programirati. Na koji način biste vi meni mogli pokazati digitalni sustav učenja, pomaže li vam to zbilja? Dakle, nisam još dobila tu povratnu informaciju i mislim da je za vrijeme svog radnog staža neću ni dobiti. Ljepota je moga zanimanja što mogu promatrati kako djeca rastu i mijenjaju se u intelektualnom i fizičkom smislu. Ako sam i na jednom od njih ostavila jedan mali trag sebe, ili nečega što sam pričala, bit će mi drago. Imala sam se za što roditi, ali imam i motivaciju za živjeti. Što mislite o budućnosti škole, hoće li neka zanimanja biti ukinuta? Što vam se čini od prošlih zanimanja u našoj školi?

Imali smo krojače, poljoprivrednike, tekstilce i kemičare. Bila sam užasno tužna kada sam čula da se to ukida jer ovo je poljoprivredni kraj. Bilo mi je žao što će država ukinuti ta zanimanja. Imamo iz prošle države velik broj učenika upravo tih zanimanja, a sada su veliki profesionalci. Na primjer, doktor Stipe Jadrijević. Drago mi je da učenici koji su kod nas bili odlični, odu na fakultete. Jednom prilikom je profesorica Ramljak rekla: „A vi ste ta profesorica Šourek. Ja sam pitala djecu tko im je predavao, a oni bi skoro uvijek rekli Šourek.” Tako je zapamtila moje prezime. Ima tu još naravno zasluga Ane Samardžić i ostalih kolega. Naši učenici su postali demonstratori, magistri i stručnjaci u svom polju. „Naši učenici su postali demonstratori, magistri i stručnjaci u svom polju.”

Kako gledate na budućnost škole?

Na budućnost gledam optimistično premda su se promjene odvijale sporo. Mislim da lokalna zajednica i krovne institucije obrazovanja nisu ni svjesni koja je kvaliteta u bazi, i da u toj bazi ima divnih profesora koje sam ja upoznala. Postoje ljudi koji više od njih znaju i žao mi je što se u ovih 30 godina nije više slušao glas nastavnika. Učenicima iz podu-

zetništva kažem da sam, čitajući kako se predaje menadžment na Harvardu, izvukla jednu rečenicu: BEZ ZADOVOLJNOG ZAPOSLENIKA NEMA NI PROFITA. Demagoško politiziranje, kao npr. socijalizam, kojim se još uvijek pune glave putem medija, po mom mišljenju su samo kočnica napretka. Ne može se u poduzetništvu osjetiti rezultat otkad smo srušili socijalizam. Mislila sam da je ovo 21. stoljeće i da nam je Europa otvorena, da ćemo brže ulaziti u taj svijet poduzetništva. „Kazat ću za kraj, ovu Također, da ćemo svi sredinu volim, odlični ste zdušno unositi promjene u društvo što se tiče učenici te pokazujete još obrazovanja, ali i ostalo- uvijek poštovanje prema ga te da će se mijenjati profesorima i ostalom pristup informacijama.

Knjižnica je dobro op- osoblju.” remljena što se tiče knjiga, ali i zaposlenog kadra koji je vrlo stručan te zna svoj posao. E sad, kakva bi trebala biti učionica… Ja bih voljela da me učenici ne gledaju samo prekriženih ruku već da daju neke impulse. To samo govorim figurativno. Ako učenici ne znaju postavljati pitanja, znači da slabo čitaju, ne uče. Mislim da bi učenici u budućnosti trebali biti pokretači škole, da kažu što oni žele i hoće. Gledajmo obrazovni sustav Finske te država Unije.

Kazat ću za kraj, ovu sredinu volim, odlični ste učenici te pokazujete još uvijek poštovanje prema profesorima i ostalom osoblju… Moramo se više družiti, ali za to nema baš vremena. Bilo mi je jako lijepo raditi u ovoj školi te sam upoznala divne kolege.

STARI OBIČAJI

SVATI U prabakino vrijeme

P

riča baka, ovako je to bilo u moje vrime: momci i cure su se upoznavali na derneku kod crkve.

šu i gumaše, a momak je nosio: kumparan, suknene

Da bi on pokaza curi da mu se sviđa, umisto cvića poklonio bi joj grotulju koju bi cura držala u ruci dok bi plesala kolo.

Poslje upoznavanja i nekoliko viđanja, na red bi došle i zaruke. Momci nisu imali dinara da kupe prsten pa bi od bogatijih obitelji posuđivali.

U prošnju bi doša momak, njegov ćaća i stric. Momak je odma pita da mu donesen vode. A vodu san morala donit u bukari iz vučije, to je bio znak da pristajen na njihovu prošnju.

Oni su u kući još zero posidili i pregovarali o doti koju su moji tribali spremit. U dotu su dali: troje klašnje, dva sukanca, tri kuverte, vunenih bičava i terluka, zobnica, šugomana, tri lancuna i robu koju san nosila. Jednu za po kući, a drugu za crkvu.

A sad da ti ispričan o samim svatovima: civilno vinčanje je bilo sridon u općini. Išli smo ja, mladoženja, njegova strina i kumovi. Nosila san: šotanu, trave-

gaće še.

i

guma-

Nakon vinčanja išli smo svak svojon kući. Dan iza civilnog vinčanja išle su skrinje s doton.

Po skrinje su došli svekar i stric s dva konja i karom. Malo su sili, popili vina i prigledali dotu.

Možda su oni očekivali da bude više, al šta kad se nije imalo.

Moji su dotu složili u kar, to malo sirotinje šta je imalo, a konje su okitili sa zobnicom i šudarićom, a svekru i stricu su dali košulju i šudarić.

Moj ćaća je materi prigovara da je malo dote spremila pa je oša

u izbu po kravu. Doveo je isprid kuće i zaveza za kar. Cilo selo se skupilo da vidi šta nosin u svekrovu kuću. A svekar je zapiva i uz pismu otra trude moji roditelja.

Dva dana san jade brigala jesu li oni bili sritni s dotom, a momka do nedilje nisan mogla vidit ni pitat.

U nedilju san se spremala za svate. Moje drugarice iz sela su mi došle pomoć.

Obukla san štofani ragadin, priko travešu, na ruke guću i još san imala krožet i šudar i nove postole. Dok su me spremale i tješile me, i one su bile žalosne.

Nije meni bilo lako mater i ćaću ostavit i poć u tuđu kuću, a ko je zna kakva će mi bit svekrva i kako ce me privatit. Dok san se ja o tome grizla, svati su već prid kuću došli.

STARI OBIČAJI

SVATI U prabakino vrijeme

Tri kara njegovih, a tri kara mojih. Cilo selo se skupilo da vide svate. Prid kuću je doša diver, barjaktar, svekar i stari svat, mladoženja i ostali svati.

Vrata kuće su bila zatvorena.

Moj brat je čeka na vratima i tražio da me kupe. Ostali svati su se pripivavali i pili vino iz domijane i kad je diver dao dinare, brat je otvorio vrata i pušta cure iz kuće i tako nije pušta cure dok nije doša red na me.

Kad sam izašla barjaktar je tražio da mu se okiti barjak.

Mater je stavila jabuku za sriću, košulju, vunene bičve, terluke i bilu kokoš. Zatim zapivala skupa sa svatovima. Od tu smo ošli u crkvu na vinčanje.

Poslje obreda smo pošli k njemu, a ja san morala sist u kar uz njega. Moji su otišli kući di su nastavili slavlje s večeron, a ja san otišla u novo misto. Sve mi je bilo novo i neobično.

Na pragu kuće me dočekala svekrva i morala san poljubit nju pa prag. Iza smo izašli pred kuću di je svekrva spremila jabuku kićenicu koju smo ja, kum, mladoženja i diver bacali priko kuće.

S druge strane su dica iz sela čekali jabuke i čalali se oko njih. Isprid kuće san morala igrat kolo sa svekrom i svekrvom, a ostali svati su igrali oko nas.

Iza kola smo ušli u kuću na večeru. Na kominu se u bronzinu kuvao kiseli kupus i bravetina, a u bakri pura. Iza večere kum je mene i mladog odveo u sobu, a meni neugodno, prva večer, a ja jadna tužna i stidna. Cilu noć nisan od muke zaspala, da ne bi ujutro zakasnila. Čin je cikla zora i kroz pendžer se pokazalo svitlo, ja se skočila, brže-bolje obukla i ošla na bunar s vučijom po studenu vodu. Na kru-

ni bunara san ostavila kićene jabuke, ko prvi iz sela dođe da uzme. Kad san donila vodu, otišla san u izbu vidit blago i svoju kravu. Kad san se vratila u kuću čekala san da se čeljad probudi i svekrvu da mi naredi šta dalje da radim. Svekrva mi je kazala da uzmen kudilju i vreteno i opreden jedno klupko pređe, ali ja to nisan imala pa mi je ona dala svoje, a još nisan bila vična u tome pa san se morala snalazit. Kasnije mi je skinila prsten i vratila ga vlasnicima.

I tako ti je to bilo…

Nina Čovo, 2.c

STARI OBIČAJI

POGREB U prabakino vrijeme

Priča ide ovako…

K

ad čovik umre, njegova obitelj, najviše žene, viču i nariču sve pokojnikove vrline. Ako čovik nije ima' obitelj, onda bi se unajmile babe narikače koje bi naricale za pokojnika. Odma' se upali lumin ili šterika, škure na prozorima se zatvaraju, a na njih višaju crnu tkaninu. Tako bi ostalo misec dana, a nekad i duže.

Kad bi dolazio ostatak obitelji, već isprid pokojnikove kuće počeli bi naricat' i tako naricajuć' ušli bi u kuću.

Obitelj bi se okupila i svi bi molili i bdili oko pokojnika. Žene iz obitelji bi obukle pokojnika u njegovu svečanu robu, prikrižile mu ruke i među prste stavile krunicu.

Pokojnika bi se stavilo na banak jer ljudi tada nisu ni

stat' i malo se odmorit'.

Nošenje pokojnika do groblja pratila je zvonjava s crkve i nabrajanje žena koje su bile u sprovodu. Najglasnije su uvik bile majke, žene, sestre i najbliža rodbina. Nabrajale su i znali za kapsele. druge žene iz sela koje su Kad bi sve to napravili, po- izgubile nekoga jer su viročeli bi dolazit' i susjedi iz vali da se tako može poslat' sela žalovat' se, a muškarci poruka njihovom pokojniku. bi izvadili vino i narizali pr- Nakon pogreba, ljudi su išli šut i sir za počastit' ljude. kod pokojnika di je bila priUz jelo i piće ljudi bi pričali premljena gozba. Oko te goo pokojnikovu životu, al' sve zbe ima i puno virovanja, a su pričali kroz šalu. jedno je da umrli na drugom Sutradan, pokojnik se umata u bili lancun i pješice se nosi do groba. Prije nije bilo onih kolica na kojima se pokojnik vozi, stavili bi ga na neku dasku ili drvene skale i tako su ga nosili. Ako je groblje bilo daleko, ljudi koji su nosili pokojnika znali su

svitu ima iste potrebe k'o i na ovome.

Običaj je isto da se pokojnika i dalje žali nošenjem crnine. Žene su nosile crninu dok muškarci nisu. Jedino ako su tili stavili bi crnu traku na rukav jakete.

Magdalena Poljak, 2.c

Od Gale do Bleiburga INTERVJU S MILOM BRČIĆEM Mile Brčić rođen 10. listopada 1921. godine u Gali od oca Petra i majke Ive rođene Bošković. Kršten je u Gali pod imenom Mile, no za vrijeme rata krsni list je izgorio pa su mu svi službeni dokumenti na ime Miljenko. Završio je šest razreda osnovne škole u Gali. Prije rata njegova obitelj bila je jedna od najbogatijih u selu. Ovaj 96-godišnjak najstariji je stanovnik Gale.

VRIJEME ODLASKA U RA T

“U

2. misecu '42. san o'ša' u vojsku na poziv hrvatske države, nisan ja bio dobrovoljac.

Prvo smo došli u Knin, al’ nismo mogli prolazit' od četnika dok se nije osigurala pruga, onda smo iz Knina u Gospić pa u Karlovac. U Karlovcu smo ostali dva miseca. Sva tri miseca smo zanimali[1] u svojoj robi. Đava' odnio i gaće više, ne moš zanimat' iskidanih kolina. Došlo je naređenje i pribacilo nas u Varaždin. U Varaždinu smo zanimali isto dva miseca, rekli su nan da idemo u Zagreb u 9. puk. Na Maksimiru su nas dočekali Njemci i naši oficiri. Odma' su nas odveli u kolonu za sistematski pregled.

Puštalo nas i dalo nan trliš, jaketu, gaće i cipele. Iza toga nas silo u vagone. Gledamo mi koji je ovo đava', kud nas vode. Uj'tra, kad je svanilo, vidimo mi da smo u Beču. Silo nas u aute i iskrcalo u Nikolsburgu. Izašli iz auta, ono piše Ratni zarobljenici, a mi nismo zarobljenici. Onda je prominilo to u inf ers betel Nikolsburg. Otrali nas u menzu.

Srčemo mi juhu, ono nas onaj Švabo po glavi: „Pa nisi švajne.“ Sutradan nan dalo odma' robu.

4 miseca se nismo prisvukli. Sad nan nadavalo svega, a sve k’o ispod čekića, gaće, podgaće, ma svega, 6 uniformi… Litnja, radna, svečana…

Ima i đavla. A dićemo s njon?! Dalo nan ključ da složimo u armar, ne znamo mi ni robu složit'. Bože moj, učilo nas k'o malu dicu.“

Mile Brčić i učenica Karla Munivrana

DIDE MILE, SAD BI TR IBALA NAPISAT DI SI SVE BIO I ŠTA SI PROŠA'?

“A di nisan, dite moje?! Oo jadna majko. Ne bi to opisa' ni'ko.”

“Iz Nikolsburga su nas poslali priko Mađarske za Zagreb.

Tamo je vršena parada vojske, oružja, tenkova, aviona.

Iz Zagreba na bojište. Prva borba bila je u Psunju. Pa u

Veliku Kladušu, Malu Kladušu, Bihač, Grmeč, Sanski most, pa onda Drvar, Jajce, Livno, Malovan, Bugojno, Jablanica, Rama, Zenica, Poljane, Vran planina.

Led, snig, kiša. Tu san i obolio.

Pribačen san u Sarajevo u bolnicu. Fibra 41,5̊ C – trbušni tifus, plaurita. Ostavili me u bolnici pet nedilja.

Iz bolnice san o'ša' u Gacko, pa u Ston, osvojili Pelješac i '44. u Bilom Brigu dočekali Božić, a u Širokom Brigu san i ranjen. Onda deset dana putova' do Zagreba. U Zagrebu u bolnici san osta' misec dana. Iza san o'ša' u Čazmu, pa priko Marije Bistrice, Starjeva, Stubice, Krapine i Celja u Austriju.”

BLEIBURG I KRIŽNI PUT Tako smo od Čazme do Blajburškog polja došli sve pješke. Puton 'odali u koloni kojoj se nije vidio ni početak ni kraj. Sve puno vojnika u različitim odorama, puno civila, obitelji, dice, žena, staro i mlado. Od obećanja da će nas Englezi puštat nije bilo ništa. Čekali smo mukte na austrijskoj granici. Došlo je naređenje da se povlačimo nazad. Neki su pokušali proboj kroz Alpe, al' ja san zna da nema veliki' šansi i skupa sa svojon družinon odlučili smo krenit' prema engleskim tenkovima i pridat se. Nakon pola sata 'odanja, došli smo do mista di su tenkovi bili raspoređeni. Englezi su se tu rasporedili da ni čovik nije moga' proć' između njih.

Nije nan bilo druge nego da se vratimo di smo i bili. Tu smo odlučili čekat', pa šta bude. Neki su već odustali, bacili svo oružje i krenili prema slovenskoj granici. Partizani su pričali da je rat gotov i da se svi možemo vratit' svojin kućama, a Englezi su nas počeli pritiskat' da se moramo vratit' i pridat' partizanima jer je to međunarodni dogovor. Popodne nan je javilo da je potpisana bezuvjetna kapitulacija, da damo svo oružje i da se pridamo partizanima. Velik broj vojnika i civila već se uputio prema slovenskoj granici. Tako smo odlučili i mi da se vraćamo kući. Puton smo naišli na autobus koji je zapeo u blato. Uspili mi njega izgurat' i nas petn'estak je uskočilo

i uputilo se prema Sloveniji. Nimrtve priko mosta bacili u Drasmo se dugo vozili, taman na vu. Uz cestu je sidilo ranjeno ulazu u Sloveniju zaustavila nas dite, nije imalo ni 7 godina ima i je partizanska patrola: „Ajmo viče: „Majko moja!“ Partizani bre, izlazite il' nastavite pešice,“ ga uzeli i bacili za materon u a svaki naoružan do zuba. Mi Dravu. Govorimo mi među soizašli i uputili se dalje prema bon: „Šta će s nama napravit' Dravogradu. Uz kad 'vako ubicestu san primjejaju jadne žetio desetak vojnine i dicu?!“ ka u plavim odoKrenili mi rama zrakoplovtako dalje i ja stva NDH. Uputiizvadi vojnu o san se prema knjižicu iz njima da ih pitan džepa i baci je šta oni jedini side u Dravu da dok svi drugi žuni'ko ne primre prema Dravogjeti, jer kad bi radu. Odgovorili vidili da san su mi da čekaju bio pripadnik Žlica koju je Mile Brčić imao uz sebe gotovo cijeli Drugi svjetski zapovjednika koji 369. legionarrat (od Dravograda pa sve do je isto iz Sinja, ske divizije, danas) točnije iz Donjih ne bi mi bilo Glavica. U toj gužvi spasa. Čim bi san se udaljio od svojih suboraca usporili, vikali bi: „Brže, brže, i više ih nisan moga' nać'. Kad je da vam majku ustašku!“ 'Ko bi zapovjednik doša', odma' mi je se usudio samo jedan metar izać' da' njihovu odoru koju su imali u iz kolone, odma' bi bio ustreljen. pričuvi, jer kad bi me partizani Šta smo više 'odali, sve više je vidili u njemačkoj odori koju bilo mrtvih uz cestu. Jedna žena san do tad ima na sebi, odma' bi sidila je uz cestu s diteton od me ubili. Ponudio meni zapovjenekih 3 do 4 godine, sirota, zagrdnik da nastavin s njima put i ja lila ga i spustila glavu prema bez razmišljanja prihvatio. Kad podu. Odjedanput se začuo rafal smo došli u Dravograd, na mosiz strojnice, a žena i dite su ostatu su nas dočekali partizani koji li ležat' na cesti. Neko povika: su tili odvojit' žene i dicu od mu„Ej bre, ti u plavim! Dolazi ških. Ljudi su se opirali, a parti'vamo! Skidaj bre tu uniformu!“ zani su izvadili strojnice i zapuJa skinio sve i osta' samo u kocali. Kako bi ostali mogli proć' šulji, a on mi da' svoje gaće pune prema Mariboru, sve su te jadne rupa po kolinima.

Najviše mi bilo ža' njemačkih cipela, a umisto njih dobio neke gumenjake. Dok san se provlačio prema čelu kolone, iz vida san izgubio i grupu zrakoplovaca kojima san se priključio prije Dravograda. A uz cestu sve puno mrtvih… Žene, dica, civili, vojnici svih odora... Mislin sam u sebi… Majko Božja, pa zar ni komadića zemlje uz cestu, od Dravograda do Maribora, neće ostat koji nije natopljen hrvatskom krvlju. Uz samu cestu prema Mariboru do Drave bila jedna livada. Udbaš viče: „Druže, vodi na livadu!“ Kazali nan da ćemo malo odmorit' i napit' se vode. Lega' ja odma potrbuške i ugleda mitraljez, 864 metka u minuti. Mislin ja u sebi, pa neće

Karla Munivrana i Mile Brčić

Najbolje mi je čekat' kolonu za Maribor i pridružit' in se. Dok san trča' prema koloni, vidio san još nekol'ko njih ranjeni i umazani krvlju kako trče prema koloni. Od dvi' tisuće, ostalo nas je samo petoro, šestoro živih. Ni kolona nije mogla prolazit' od leševa koje su prostreljali na cesti, jer nisu mogli stat na livadu. Konji su osjetili miris krvi i nisu tili naprid. 'Ko je krenio zaobić' mrtve suborce, odma' bi bio streljan. Partizan je s live strane ceste sa strojnicon u ruci vika': „Gazi bre gubo gubu! Napred ili pucamo! Gazi

gubu!“ Meni sve više dolazi da stanen negdi uz cestu i čekan da me ubiju.

Mislin ja sam sa sobon da je bilo najbolje da su me ubili na onoj livadi. Al’ opet, nešto me vuklo da se borin. Kad je Sunce već počelo padat' za planinu, došli smo u Maribor. Na mostu su nas razvrstali u logore. Mene je zapa' logor broj 8. Opet san zahvalio Bogu jer iz tog logora je postojala kakva-takva šansa da izađen živ. Noć u logoru bila je 'ladna, a spasila me ona jaketa šta mi je da' onaj partizan u zamjenu za zrakoplovnu odoru, mada iskidana,

Čin san progovorio, primijetile su da san iz Dalmacije. Ja san potvrdio i reka' da dolazin iz Sinja. Iznenadile su me i rekle da ima s njima u logoru jedan iz Sinja i odlučile su ga dovest'.

Dok mi je jedna dala vode, druga je otišla u baraku. Nakon kratkog vrimena dovela mi je mog brata Antu.

Izgrlili smo se, a suze nan krenile same od sebe. Sili mi tu da malo popričamo. Dugo smo mi tako pričali i već je pala noć. Bilo je vrime da se odvojimo jedan od drugoga. Ja san oša do grupe zrakoplovaca, a i brzo smo o'šli leć. Negdi oko ponoći, ne

znan ni sam kol'ko je bilo sati jer su partizani oduzeli sve satove i nakit šta smo imali, ušli su nan u sobu partizani s pištoljima. Počeli su ubijat' ko-

ga su stigli. Ja san samo leža' i čeka' šta će se s menon dogodit'. Približila mi se grupa od pet partizana. U tom trenu ja san izvadio rusak koji san ima i pokaza' da u njemu nema ništa osim njemačke kašike koju san zataka' za pojas još u Dravogradu. Tako da su me samo zaobišli. Sutra popodne smo krenili za Zagreb.“

valjda pucat po nami, ima i žena i dice. Okolo sve leži, ka gladno, žedno, ispaćeno. Odjedanput pucnjava, bura. Ja začepio uši, ono padoše dva po meni. Viče udbaš: „Zaustavi paljbu!“ Ljudi viču: „Majko moja!“ Jedan ranjeni viče: „Bože, pomozi mi da umren!“ Bilo je i onih koji su teško ranjeni pa nisu mogli ni vikat', nego su samo ležali i čekali smrt. Ja ležin na podu, a ta dva po meni. Ošli svi, a ja se nekako izvuka' ispod leševa. To okolo sve puno krvi. Nekome fali ruka, nekome noga, criva razbacana... Ku' ću sad?! Sve mrtvo, ja živ.

pomogla mi je. Uspio san čak i odspavat' koji sat. Uj'tra san naiša' na onu grupu zrakoplovne vojske i odma‘su me pripoznali. Primjetio san da ih pola fali, a nije bilo ni zapovjednika iz Glavica. Ovi koji su ostali rekli su mi da sutra iđu za Zagreb. Ponudili su mi da krenen s njima, a ja san prihvatio, ionako nisan ima šta izgubit'. Na kraju logora primijetio san barake i krenio da vidin ima li vode. Tamo san ugleda' dvi' žene, obučene k'o bolničarke i nisu bile partizanke. Upita'

san ih vode.

Simbol njemačkog Reicha otisnut na žlici

ZAGREB – LOGOR U PRE ČKOM – ČEMERNICA (KORDUN)

Čim smo došli u Zagreb, odma' smo upućeni u veliki logor u Prečkom. Uf, ovaj logor je za onog u Mariboru bio 'Amerika'. Uz logor je bila cesta na kojoj su sugrađani skupljali 'ranu za logoraše. Uspio bi' pribavit' sebi nešto 'rane. Nije to bilo bogzna šta, al' nakon ničega to dođe k’o prava gozba. U logoru san naiša' na svog jednog suborca iz 369. legionarske divizije koji je bio bolničar. Odlučio san se s njin javit' dobrovoljno za bolničarski posa'.

Svi koji umru u logoru prevoze se za pokapanje. Partizani su nas logoraše uzeli i za taj posa' kako bi izbjegli sve 'sovke i pogrdne riči od mještana. Puton do Stenjevca, mista di smo ukapali mrtve, istrpili smo sve grdne riči i pljuvanja. Nisu ljudi znali da smo mi iz logora i da će i nas možda tako ne'ko sutra vozit'. Vratili smo se u logor, a ta-

mo su ljudi svakodnevno umirali od gladi, žeđi, od ranjavanja. Kad je bilo vrime za leć', primijetio san piljevinu koju bi moga pokupit' i napravit' bar topli ležaj. Dok san kupio piljevinu, primijetio san i komad neke robe, povuka' ga prema sebi i odjedanput čuo kako neko viče: „Nemoj me vuć'!“ Ja povuka' ruku prema sebi, malo se i pripa. Ono ugleda invalida u domobranskoj uniformi, bez ruku i nogu.

Reka mi da će mu sutra doć' ćaća po njega. Pita' san ga triba li mu išta pomoć, al' on je odbio jer je već ima sve šta mu je tribalo. Tako san i ja o'ša' leć'. Sutradan su došli emisari pozivat' da se prijave svi logoraši koji oće ić' kući. Ja in nisan virova', tako da se nisan ni prijavio. Među prijavljenima san primijetio svog sumještana i da' san mu pismo da ako dođe kući da mo-

jima i reče in da san živ. Malo iza toga dobio san novi raspored za logor Čemernica. Nije bilo tamo nikakvog smještaja, spava' na goloj zemlji, pod vedrin nebon. Nit smo imali šta 'ist, a pit' samo zamućene vode koje bi jedva doteklo za pola nas. Bio je sedmi misec. Danju ja ležin, gladan i žedan, a od gori grije sv. Ilija. Doša' komandant logora i reka' nan da se otpuštaju svi logoraši, osim oficira NDH, i da možemo svojin kućama. Nije ima' ruke, izgubio u ratu valjda. Reka' nan da ne zalazimo u srpska sela, jer su kuće u ratu popaljene, a ljudi pobijeni, pa da nan se ne bi ne'ko osvetio. Reka' nan je da se držimo skupa i da putujemo po danu. Bio je Srbin, al’ dobar čovik, svaka mu čast. “

POVRATAK KUĆI „Pješke smo došli priko Siska do Banove Jaruge, 30 kilometara, di je bila željeznička stanica. A vlak…

Ne bi Bog dragi uša'. Sve je to krcato k’o i šipak. Šta ćemo sad?! Mi pitali jel možemo na vagone, a oni nan rekli da možemo, al' na svoju odgovornost. Propenji se gori pa ako sletiš doli, nema te i gotovo.

Mi gori se smistili. Ne smimo mi zatvorit' oči da ne bi zaspali, pali pod vlak i nema nas više. Došli mi tako vlakon do Metkovića, a tamo san se ukrca' sa još jednin prijateljen iz Sinja u brod. Na brodu izvadio neki čovik dvi ribe i komad kruva. A meni utekoše oči na to, ka' zanimio od gladi. Kad ono čovik primjetio. Dolazi on meni i pita me otklen putujen. A ja njemu govorin: „A šta ćeš me pitat', pogledaj i odma' ćeš znat'.“ On čovik odma' primjetio da san iz logora i kaže on meni da nema ni on ništa, da već nedilju dana čeka i nema ga 'ko pribacit za Split, al' dade on

meni jednu ribu i mrvicu kruva. A uvatili konap, pa okrenili brod premeni suze iz očiju poletile. Al' šta ma Splitu. A ja od sriće viknio: ću, ja podilio sa tin svojin „Hvala ti, Majko Božja!“ Došli mi prijateljen, i on je gladan isto u Split, a ono milicija k'o i ja. Pojili mi to i pitan ja njega otklen je. On čovik pita zašto, a ja mu reka': „Ako ostanen živ, za ovo ću ti kupit' prase.“ Kaže on meni: „Ja san ti, prijatelju, Eterović s Brača.“ Odjedanput bura počela. To pucaju konapi. Bura ljulja brod. Svi povraćaju osim mene. Možda bi i ja, da san ima šta povratit'.

Mornari viču: „Bacajte konope il' ćete svi poginit'!“ Ja uzeo i sam počeo bacat konap.

Ja svon svojon snaProf. Stjepan Marković i Mile Brčić gon bacio i mornari

primjetila našu robu i odvezla nas u zatvor na Katalinića brigu.

Okupali se mi u zatvoru nakon nekoliko miseci, dobili večeru i odma nas uj'tra uputili za Sinj.

Došli mi u Sinj oko deset sati.

Bio je 15. kolovoza '45. Bila je Velika Gospa, misa u Sinju u crk-

vi. Ja sa svojima uša pomolit' se Čudotvornoj Gospi Sinjskoj i zahvalit' Bogu šta mi je pomoga' da pređen kroza sve ovo. Svi gledaju, ka' napola gol, gladan, nečist, krvav... Doša' ja kući. U logor o'ša' sa 80 kila, a kad doša' kući izmirio se, 45 kila. Čeka me

bratovih devetoro dice, a partizani mi digli i kašiku u kući, a ne žito, vino, k'umpire... Mater jadna plače, nevista plače, plačen ja...

Pitaju za brata, ja in sve ispripovidio. A kako je brat završio, to sam Bog zna.“

JUGOSLAVENSKA VOJSKA „Iza toga san bio deset miseci na prisilnome radu. Pa su me digli za jugoslavensku vojsku, dvi' godine. Gonali me k’o Bog maglu. Jugoslavenskoj vojsci san služio na Dorjanskom jezeru. Obolio san od upale bubriga, a jugoslavenski oficiri mi nisu virovali nego su me optužili da sabotiran. Za kaznu san mora' stražarit' po

cile noći. Jedne noći naišla tri auta, a ja po naređenju ne dan nikome proć'. Vičen: „Stoj!“ Oni navrli, a ja vičen: „Stoj, pucat ću!“ Auta nisu stala, a ja 13 metaka u gume. Stadoše oni i ugase svitla. Dođe moj general i kaže: „Odma' tog vojnika razoružaj!“ A ja prav k'o Bog. Razoružali oni mene, pipaju po džepima, svo oštro šta san ima' uzeli. Doša' ja tu u zatvor, ono svi ovi moji Sinjani, da šta san radio, a to beštima, Bože sačuvaj. Doša' taj oficir meni i kaže: „Spremi se, reka' je general da dođeš.“ Ja mu kažen: „Ja san spreman.

On me kaznio i oduzeo mi cipele, šnjure... Takav ću i doć' prida nj.“ Doša' ja njemu, gledaju svi ti oficiri u mene k'o u đavla. Odjedanput general ka-

že: „Drugovi, da nan je 'vakvih više vojnika, osvojili bi Grčku u jedan dan.“ Meni odma' lakše. Kaže on meni: „ Daću ti pet dana da odeš kući.“ Ja mu reka: „Fala.“ Pita on mene: „Zašto?“ Kažen ja njemu: „Ja ne mogu za pet dana doć' ni do Splita, kako ću još do kuće i opet bi zakasnio 'vamo. Fala, al' neću. Kaže on meni: „Onda ti dajen čin desetara i dvi' knjige.“ Ja mu zahvalio i puštali me iz zatvora.

Brzo iza toga završio i rat.“ „ Ni iza rata nisan ima' mira. Ni posla, ni para, ni penzije, ni ničega. Ima 4 krave i odvelo mi ih.

Posijen žita, sve odvede, vino isto tako.

Gojio bratovih šestero dice.“

DOMOVINSKI RAT

„Dobrovoljno san stupio '91. u Tuđmanovu vojsku na deset miseci. Prvu pušku san puca' na kasarnu u Sinju. Iza toga smo čuvali mine od Husine jame do Bilog Briga. Pa iza toga smo išli gori povri Vrdova. Pa Zelovo i Ogorje.“ „Dite moje, sedan godina san ja bio vojnik. Vidio san zla za sto života. Priranio san cilu obitelj sam.

Gonali me sa svi' strana, nigdi mira nisan ima'.

“Dida Milu poznajem osobno već dugi niz godina i jedan je od najplemenitijih osoba koje poznajem, čovjek je bogatog životnog iskustva. Često sam slušala o njegovom životu i nije bilo nimalo lako, no bez obzira na sve, svoj životni križ je nosio strpljivo i hrabro. Iako kaže da je vidio zla za

sto života, to nije uništilo njegov duh i njegovu volju. Svaku svoju pobjedu pripisuje Bogu i svaki put mu iznova zahvaljuje.

To je čovjek skroman i pošten, strpljiv, pun ljubavi i razumijevanja za svakoga. Neizmjerno sam mu zahvalna na svemu.”

Intervju vodila: Karla Munivrana, 1. a

SVEČANA ALKA U VUKOVARU Naša škola je arambašićima počastila Vukovarce i njihove goste povodom Svečane Alke!

S

večana Alka u Vukovaru održala se 6. svibnja, što je četvrti put u dugoj povijesti toga alkarskog natjecanja da se Alka trči izvan Sinja.

Grad Sinj Vukovarcima i njihovim gostima predstavio je bogatu gastronomsku i enološku ponudu Cetinske krajine, te ih počastio specijalitetom sinjske kuhinje: arambašićima koje su s pažnjom i ljubavlju pripremili učenici i profesori Srednje strukovne škole bana Josipa Jelačića –Sinj.

Arambašići se nalaze na listi Ministarstva kulture kao nematerijalno kulturno dobro.

Po svemu sudeći, sinjski arambašići su gastronomska kombinacija orijentalne kuhinje i kuhinja sjevera Europe. Kiseljenje kupusa običaj je koji je stigao sa sjevera Europe, a omatanje mesa u sarmice (odnosno dolme) dolazi s Istoka. Samo ime arambašići vjerojatno je preuzeto iz vojnog rječnika jer su se sarmice slagale u glinene posude kao vojnici (harambaše – vođa čete alkarskih momaka). Ovo je jedan recept za sinjske arambašiće, a postoji bezbroj recepata i malih tajni.

Sinjski arambašići

Priprema:

Potrebne namirnice:

Za ovaj starinski recept bitno je meso sitno isjeckati, a ne samljeti.

            

Sitno nasjeckati slaninu, staviti na jako zagrijanu tavu i malo je popeći tako da se mast počne topiti, pa zatim dodajte fino narezani luk. Dalje peći dok se luk ne zastakli pa maknuti s vatre.



700 g govedine (vrat, plećka) 300 g svinjetine 150 g sušene slanine (panceta) 150 g crvenog luka 30 g bijelog luka malo muškatnog oraščića 2 klinčića naribana korica limuna sol i papar 2 glavice kiselog kupusa 1 žlica masti 50 g kosana peršina 400 g suhog mesa (rebra, kaštradina, sudžuk) šuplja goveđa kost

Ovo dodati u nasjeckano meso pa primiješati usitnjeni češnjak, naribanu koru jednog limuna i naribani muškatni oraščić, zgnječene klinčiće, kosani peršin, sol i papar i ostaviti da odstoji sat vremena.

Masu dobro izmiješati, a da bude sočnije, dodati malo vode.

1. Kupus očistite, listove odvojite. Pripremite i rezani kiseli kupus pa sve dobro isperite pod vodom.

Na svaki list staviti žličicu mesa i savijati arambašiće, a krajeve dobro uviti kako se pri kuhanju ne bi odmotali. Najbolje je koristiti glinenu posudu kojoj dno mastiti mašću, staviti komad goveđe kosti, pokriti sitnim kupusom, a po njima posložiti arambašiće. Između arambašića kuhati komade suhog mesa, prekriti listovima kosana kupusa i naliti vode ili goveđeg temeljca tek da sve pokrije, poklopiti posudu i kuhati na laganoj vatri oko 2 sata.

Prilog : Pire krumpir -slani krumpir Uz jelo serviramo malo kupusa i komad suhog mesa Po osobi serviramo 2-3 arambašića.

Pripremio: Zdravko Hrgović, kuharstva

prof.

Zabavni kutak

Zabavni kutak

INFORMATIČKI RJEČNIK Kratice koje s kojima se svakodnevno susrećete, a možda ne znate što znače.

INFORMATIČKI POJAM

RAM ROM FIREWALL NETWORK HTTP

Miro Majić, 3.c

ZNAČENJE Random Access Memory - Radna memorija računala. Služi za upis i čitanje tekućih podataka i programa i može joj se vrlo lako i brzo mijenjati sadržaj. Sadržaj se gubi (zaboravlja) pri prestanku napajanja računala.

Read Only Memory - Stalna memorija kojoj je sadržaj dostupan samo za čitanje, a u koju je u tijeku proizvodnje 'utisnut' program koji se ima izvršiti ili čitati.

Vatrozid - Osigurava tvrtkinu ili organizacijsku unutrašnju mrežu od neovlaštenih vanjskih pristupa (najčešće Internet 'hackera', zlonamjernih korisnika Interneta). Svi operativni sustavi nemaju implementiran vatrozid ili ako ga imaju često je samo s osnovnim funkcijama.

Dva ili više povezanih računala sposobnih za razmjenu podataka, bez obzira služe li se Internet-om ili ne. Ukratko, računalna mreža.

HyperText Transfer Protocol - Protokol za prijenos HTML dokumenata koji se koristi na Internetu.

Sigurnosna verzija ovog protokola zasnovana na kriptiranju prometa je HTTPS

CPU

WWW ili Web - Datoteke postavljene na poslužiteljima širom svijeta koje objedinjuju multimedijalne, slikovne ili tekstualne sadržaje, a kojima se rad temelji na hipertekstu, u kojem se odabirom neke riječi ili slike automatski prelazi u druge sadržaje.

Central Processing Unit - Centralni procesorski ustroj, ili samo 'procesor' je skup elektroničkih sklopova koji su u stanju izvršiti računalni program.

HDD

Tvrdi disk (engl. Hard Disk, prevodi se i kao kruti disk ili čvrsti disk) sekundarna je jedinica za pohranu podataka u računalima. Tvrdi diskovi su se pojavili na tehnološkoj sceni 1956. godine, kao izum tvrtke IBM, i nakon svog izlaska na tržište postala je dominantna tehnologija za sekundarno

OS

Operativni sistem (OS) je skup računalnih programa koji upravljaju hardverskim i softverskim resursima računala

WWW

BETA

BIOS JPEG BMP GIF VPN

GPU ACCESS POINT FAQ

Nedovršena inačica programa, koja je koncepcijski zaokružena i u kojoj su popravljaju sintaktičke i logičke pogreške pronađene pri ispitivanju 'alpha' verzije. Ova verzija daje se ne testiranje budućim korisnicima s jasnom naznakom da su greške u radu programa moguće te se moli povratna informacija glede uočenog.

Basic Input / Output System - Osnovni ulazno / izlazni sustav, program s malim programskim rutinama za upravljanje elektroničkim sklopovima računala, njihovo međusobno povezivanje i sposobnošću pokretanja operativnog sustava Joint Photographic Experts Group - Standardna kompresija slika ili video zapisa koja je razvijena naročito zbog korištenja na Internetu, a svrha mu je kompresija datoteka sa slikovnim sadržajima s gubitkom u mjeri koliko to želi korisnik Jednostavan format za spremanje slika (Bit Map) koji je osmislio Microsoft. Format je specifičan po tome što za svaki piksel posebno čuvaju podaci i nema komprimiranja sadržaja niti gubljenja podataka o sadržaju slike Graphic Interchange Format - format datoteke za prikazivanje slika, razvijen od firme Compuserve, osobito široko rasprostranjen na Internetu za grafičke prikaze kada je broj boja koje preglednik (browser) bio ograničen do 256 boja od kojih se opet nisu sve bile raspoložive Virtual Private Network - Virtualna privatna mreža, omogućava mrežne veze za korisnike preko javne Internet infrastrukture kako bi se preko privatne mreže omogućio siguran - šifriran sav IP promet iz jedne mreže u drugu koje su članovi određene VPN strukture Graphics Processing Unit - Grafički čip, specijalizirani procesor kojemu je osnovna namjena rasterećenje CPU od 3D grafičkog renderiranja objekata koji se prikazuju na zaslonu monitora, odnosno briga za vjerno fizikalno ponašanje objekata unutar prostora video prikaza, a koje se temelji na skupu programskih alata namijenjenih vizualnoj reprodukciji (video engine), najčešće za potrebe igara Pristupna točka - Ovaj pojam uglavnom se koristi u bežičnim komunikacijama. Bežična pristupna točka je čvorište koje povezuje bežične korisnike na LAN Frequently Asked Questions - Često postavljana pitanja, lista najčešće postavljanih pitanja i odgovora na njih, a pokriva neku temu koja se tiče sadržaja objavljenih na webu, bilo da se radi o općim tema-

MATURALNA ZABAVA GENERACIJE 2016./2017.

MATURALNA ZABAVA GENERACIJE 2016./2017.