Patricia cornwell otok pasa

Patricia Cornwell Otok pasa Uniki Premieri ime je pristajalo kao saliveno, ili je barem njezina majka uvijek tako govorila. Unika je došla prva i bila je unikatna. Nitko nije bio poput nje - što je bilo vraški dobro, citiramo li njezina oca, doktora Ulysessa Premieru, koji nikada nije uspio shvatiti kakva je genska opačina zadesila njegovo jedino dijete.

Unika je bila majušna osamnaestogodišnjakinja duge kose, sjajne i crne poput ebanovine, kože blijede poput mliječnog stakla te punih i ružičastih usana. Vjerovala je da njezine blijedoplave oči mogu hipnotizirati svakoga tko pogleda u njih i da jednim kratkim pogledom svakome može slomiti volju i podrediti ga svom Cilju. Unika ljudima tjednima ne bi izlazila iz glave, gomilajući nepodnošljivu količinu iščekivanja sve do završnog čina, neizbježnog i mahnitog oduška obično praćenog pomračenjem svijesti.

"Hej, probudite se, auto mi se pokvario." Kucala je na prozorsko staklo tegljača marke Peterbilt s osamnaest kotača, parkiranog na osami na zelenoj tržnici na prilazu središtu Richmonda. "Zanima me imate li telefon?"

Bilo je četiri ujutro, još uvijek mračno kao u rogu, a parkiralište je bilo slabo osvijetljeno. Iako je Moses Custer vrlo dobro znao da mu u to doba nije sigurno biti tu, nakon svađe sa ženom zanemario je svoj inače zdrav razum i odjurio u kamion, gdje je, posve sam i kao netragom nestao, kanio provesti noć na otvorenom uz štandove s povrćem. Vidjet će ona, uvijek bi mislio kad bi bračna svakodnevica postala gadna. Budući da se kucanje na staklo nastavilo, otvorio je vrata kabine.

"Bože, pa što tako slatko stvorenjce k'o ti radi ovdje u ovo doba noći?" upita Moses bunovan i pijan, zabuljivši se u glatko, profinjeno lice koje mu se smiješilo poput anđela. "Čeka te unikatan doživljaj", rekla je Unika isto što je uvijek govorila netom prije nego što se baci na ostvarenje svog Cilja. "Šta hoćeš reć?" začudi se Moses. "Kakav unikatan doživljaj?"

Odgovor je stigao u obliku legije demona koji su rukama i nogama udarali Mosesa, čupajući mu kosu i trgajući mu odjeću. Udarci i psovke slijevali su se na njega kao iz pakla, a oganj mu je pržio mišiće i kosti dok su ga podivljale sile tukle i razdirale na komadiće da bi se na kraju, ostavljajući ga da umre, odvezle njegovim kamionom. Moses je neko vrijeme lebdio nad mrtvim sobom promatrajući svoje izmrcvareno, beživotno tijelo na asfaltu. Kiša je pljuštala, a njemu se krv ćurkom slijevala ispod glave; jedna mu je čizma bila izuvena, a lijeva ruka savijena pod nekim neprirodnim kutom. Dok je Moses s visine piljio u sama sebe, jedan je dio njega već bio iscrpljen i spreman za put u vječnost, dok je drugi žalio za životom i tugovao.

"Glava mi je skršena", procvilio je i počeo jecati dok se sve oko njega crnilo. "Ooh, glava mije skršena. Bože, nisam još spreman! Još mi nije vrijeme!"

Potpuna se tama raspršila u neki lelujav zrakoprazan prostor iz kojega je Moses promatrao treperava svjetla Hitne pomoći i užurbane vatrogasce, bolničare i policajce u žutim kišnim kabanicama s reflektivnom trakom koja je bliještala poput bijelog plamena. Plamičci su titrali na mokrom pločniku koji je zalijevala teška hladna kiša, a glasovi su bili uzbuđeni, glasni i besmisleni. Činilo mu se da svi viču na njega, što ga je još više prestravilo i zbog čega se osjećao malenim i posramljenim. Pokušavao je otvoriti oči, ali vjede kao da su mu bile zašivene. "Što se dogodilo s anđelom?" mrmljao je neprekidno. "Rekla je da joj se pokvario auto."

S Unikinim autom nije bilo problema i ona se nekoliko sati vozikala gradom slušajući izvanredne radijske vijesti o razbojstvu i krađi na zelenoj tržnici te nagađanja da je zločin počinila ista banda cestovnih razbojnika koja već mjesecima terorizira Virginiju. No, ovaj se put naslađivala manje nego obično. Bila bi se zaklela da je stari crni kamiondžija mrtav i živciralo ju je što su njezini suučesnici tako žarko željeli pobjeći da su joj uskratili potpuni odušak. Da se nju pitalo, dovršila bi ono što je počela i pobrinula se da kamiondžija nikad više ne progovori.

1

No kružeći naokolo u svojoj bijeloj Miati u taj čudan sat, nije se brinula da će murjaci obratiti bilo kakvu pozornost na nju. Biti Unika dijelom je značilo i to da ne ostavlja dojam o tome kakva uistinu jest. Biti Unika dijelom je značilo i to da uopće ne ostavlja dojam onoga što je činila. Bila je tako uvjerena u svoju nepobjedivost da je stala pred Fredovim Mini Martom ispred kojega je bio parkiran policijski auto.

Unika je znala prepoznati neobilježeni policijski auto i s udaljenosti od jednog bloka, pa je ušavši u dućan odmjerila zgodnog plavokosog mladića koji je na blagajni plaćao litru mlijeka. Nosio je traperice i flanelsku košulju, a ona je, tražeći na njemu neki znak pištolja, primijetila izbočinu u predjelu križa.

"Puno hvala, Frede", reče policajac u civilu muškarcu za blagajnom.

"Nema frke, Andy. Falio si mi. Cijele prošle godine kao da si u zemlju propao."

"Pa, vratio sam se", reče Andy spremajući sitniš u džep. "Budi oprezan. Naokolo vršlja jedna stvarno opasna banda. Upravo su napali još jednog kamiondžiju."

"Da, čovječe, baš sam čuo to na radiju. Jesu li ga gadno udesili? Pretpostavljam da si bio na očevidu."

"Ma kakvi, nisam na dužnosti. Čuo sam otprilike isto što i ti", odgovori Andy s natruhom razočaranja.

"Ja... ovaj, ja se slažem s novinama što vele da je riječ o zločinima iz mržnje", reče Fred. "Koliko čujem, voda je neki bijelac, a sve su žrtve dosad bile crnci, osim one vozačice kamiona prije nekoliko tjedana. No s druge strane, mislim da se i ona ubraja u manjine, ako znaš što želim reći. Nije da sam neki veliki ljubitelj lezbača, ali to je bilo prilično grozno. Čini mi se da sam negdje čitao da su joj zagurali štap i izrezali... Oh!" Fred je zatečeno uskliknuo kad se Unika pojavila niotkuda i stavila paket od šest piva Michelob na pult. "Tako si se tiho uvukla, slatkice, da nisam ni znao da je još netko u dućanu."

Unika se slatko nasmiješi. "Kutiju Maribora^ molim", reče tanušnim, nježnim glasom.

Bila je vrlo lijepa, uredno odjevena, sva u crnom, ali čizme su joj bile izgrebene i uistinu prljave, izgledala je kao da ju je uhvatila kiša. Vraćajući se u svoj neobilježeni Caprice, Andy je primijetio parkiranu Miatu, a tek što se odvezao, ta se fina i ljupka djevojka čudnih očiju vratila u svoj auto. Slijedila ga je gradom sve do četvrti Fan, a onda je, baš kad je usporio da vidi hoće li moći razabrati registraciju, skrenula u Ulicu Strawberry. Andyja je mučila neka čudna, neodređena slutnja, a vraćajući se u svoju kućicu u nizu i pripremajući zdjelicu pahuljica, imao je jezovit osjećaja da ga netko promatra.

Unika je znala kako uhoditi svakoga, čak i policajca, pa je stajala s druge strane ceste u dubokoj sjeni drveća i promatrala kako se Andyjeva sjena premješta iz sobe u sobu grabeći nešto iz zdjelice. Nekoliko je puta rastvorio zastore i pogledao van na pustu, mirnu ulicu. Usmjeravala je pogled prema njemu zamišljajući moć koju ima nad njegovim umom. On se osjeća nelagodno i nešto sluti, pretpostavljala je Unika, koja je na ovom svijetu bila već jako, jako dugo te se sjećala svoje zadnje postaje u jednom nacistu u njemačkom Dachauu. A davno prije toga - otkrilo joj se iz karata za tarot - bila je sam Nečastivi, s očima po cijelom tijelu.

Andy je opet rastvorio zastore, sad već dovoljno nemiran da svuda po kući nosi pištolj. Možda je samo bio zlovoljan jer ga je istinski živciralo kad ne može sudjelovati u istrazi nekog gadnog slučaja, kao što je ovaj s Mosesom Custerom. Potišten i ozlojeđen, slušao je na vijestima da su kamiondžiju iscipelarili, izgazili, premlatili i ostavili misleći da je mrtav, a on nije bio u blizini da to vidi i nešto poduzme. No možda je Andy bio turoban i samo zato što je probdio cijelu noć, uzbuđen i preplašen zbog onoga što se spremalo.

Andy Brazil punu je godinu čekao ovaj dan. Nakon beskonačnih sati mukotrpna rada, napokon je izlazio u javnost s prvim dijelom posebne serije eseja koji će se za nekoliko sati pojaviti na internetskoj stranici koju je

2

nazvao Policajac Istinsky. Projekt je bio i ambiciozan i dvojben, ali on je bio prilično odlučan kad je zbog njega prvi put otišao šefici u njezin impresivni ured u stožeru Policije savezne države Virginije.

"Poslušajte me prije nego što kažete ne", rekao je Andy zatvarajući vrata. "I morate prisegnuti da nikad nikome nećete reći ono što ću vam sad predložiti."

Ustavši od stola bez riječi, načelnica Judy Hammer izgledala je poput kakva promidžbenog portreta moći dok je ruku u džepovima stajala pred zastavama Virginije i Sjedinjenih Država. Pedeset pet joj je godina, dojmljiva je žena živa pogleda koji je mogao prodrijeti kroz oklop ili raspaliti gomilu, a elegantan poslovni kostim nije mogao sakriti figuru u koju Andy nije otvoreno zurio samo zahvaljujući svojoj samokontroli.

"U redu." Judy Hammer je otpočela svoj karakteristični marš po uredu razmišljajući o Andyjevim namjerama.

"Moj je prvi odgovor - nipošto. Mislim da bi bila velika pogreška tako rano prekinuti tvoju karijeru čuvara zakona. A podsjećam te, Andy, bio si murjak u Char-lotteu samo godinu dana, zatim ovdje u Richmondu samo godinu dana, a sada si državni policajac jedva šest mjeseci."

"A za to sam vrijeme napisao stotine članaka o kriminalu u lokalnim novinama", podsjetio ju je. "Nije li to moj najveći uspjeh? Nije li vaš glavni cilj bio da vam poslužim za informiranje javnosti o tome što se događa i što policija u vezi s tim poduzima ili, u nekim slučajevima, ne poduzima? Smisao je oduvijek bio da prosvijetlimo ljude, a ja sad to želim raditi na višoj razini i obraćajući se brojnijoj publici."

Andyjeva je karijera oduvijek bila neobična. Odmah nakon završetka fakulteta ušao je u novinarstvo i volonterski se počeo baviti provođenjem zakona vozeći se s policijom i pišući reportaže iz prve ruke za gradske novine. To je bilo u Charlotteu u Sjevernoj Karolini, gdje je u to doba šefovala Judy Hammer, koja ga je naposljetku i zaposlila kao čuvara reda koji je nastavio pisati članke i uvodnike o kriminalu. Hammerica mu je dala tu jedinstvenu priliku jer je i sama dospjela u neobičan položaj dobivši potporu Nacionalnog instituta za pravosuđe za preuzimanje kritičnih policijskih uprava i uvođenje reda u njih. Ona je oduvijek bila žena širokih pogleda te je postala Andyjeva mentorica, vjerno ga vodeći sa sobom kako je napredovala u karijeri, no dok je sjedio u njezinu uredu i promatrao je kako maršira, osjećao je da ona njegov plan doživljava kao nezahvalnost.

"Cijenim sve što ste učinili za mene", rekao joj je. "Neću vam okrenuti leđa i nestati."

"Nije riječ o tome da se brinem da ćeš nestati", odgovorila mu je tonom zbog kojeg se osjećao kao da joj ne bi ni najmanje nedostajao kad bi netragom nestao na nekoliko mjeseci.

"To će biti dobro i za vas, načelnice Hammer", obećao joj je. "Došlo je vrijeme kada imam reći mnogo više od toga tko je koga opljačkao, koliko je vozača uhvaćeno u prebrzoj vožnji ili koji je posljednji trend zločina. Želim staviti zločinačko ponašanje u kontekst ljudske prirode i povijesti, a vjerujem da je to važno jer ljudi ne postaju ništa bolji. Možete li mi pomoći da dobijem neka sredstva za plaćanje računa dok istražujem, pišem i učim pilotirati?"

"Tko je spomenuo ikakvo pilotiranje?" prekinula ga je.

"Zrakoplovna postrojba ima instruktore i mislim da bih vam bio mnogo korisniji kad bih imao dozvolu za upravljanje helikopterom", objasnio je.

Hammerica mu je popustila, možda i zato što je shvatila da će je ionako napustiti. Dobio je dopuštenje da pokrene internetske stranice kao poseban, tajni projekt i nastavi raditi za nju, rekla je, ali pod uvjetom da ostane anoniman jer guverner Bedford Crimm IV, aristokratski, autokratski i općenito nemoguć starac, Hammerici nije dopuštao širenje informacija u javnost bez svojega odobrenja. Jasno, što god Andy pisao, ne smije biti izravno povezano s policijom države Virginije, ali istodobno mora govoriti njoj u prilog i poticati javnost da je podupire.

3

Dodala je da Andy mora biti na raspolaganju za hitne slučajeve, a ako želi naučiti pilotirati, to će morati ugurati u vlastito slobodno vrijeme.

"Hoću li imati proračun za putovanja?" izazivao je sreću.

"Zašto?" upitala je Hammerica. "Kamo misliš ići?"

"Trebat će mi sredstva za arheološka i povijesna istraživanja."

"Mislila sam da pišeš o ljudskoj prirodi i zločinu." Hammerica mu se ponovno počela opirati. "Sto sad? Upravljat ćeš helikopterom i putovati svijetom?"

"Mislim li razmotriti što ne valja u današnjoj Americi, moram pokazati što nije valjalo kad je stvorena", objasnio je. "A vi trebate više pilota. U posljednja tri mjeseca već su vam dvojica dala otkaz."

Andy je sjeo za stol u blagovaonici koja je postala njegov beznadno zakrčen ured, upisao lozinku u računalo i otvorio datoteku. Nakon dvanaest mjeseci gorljiva istraživanja i pisanja, brojnih sati letenja i obuke na tlu, očajnički je želio izaći, progoniti prekršitelje zakona i istraživati nasilne zločine i sa zemlje i iz zraka. Žudio je da ljudi pročitaju što ima reći i često maštao kako se vozi ili leti s ostalim policajcima, istražuje mjesto zločina i pritom načuje kako ljudi govore o onome što su toga dana pročitali na internetskoj stranici policajca Istinskog.

Nitko ne bi ni slutio da se policajac Istinsky mota medu njima i iz njihovih komentara prikuplja dodatne podatke.

Samo je Hammerica znala istinu o policajcu Istinskom, a i ona i Andy vrlo su pažljivo štitili njegov identitet.

Kada je, primjerice, provodio arheološka istraživanja i prikupljajući podatke putovao sve do Engleske i Argentine, nikada nije odao da je policajac-novinar koji nešto istražuje. Bio je jednostavno dvadesetosmo-godišnjak na poslijediplomskom studiju povijesti, kriminologije i antropologije. Bio je to prvi tajni zadatak na kojem je Andy ikad bio i još mu je uvijek bilo nevjerojatno da se nitko nije ni potrudio provjeriti je li uistinu upisan na neki poslijediplomski sveučilišni program i je li uopće osoba za koju se izdavao.

Iako Andy nije bio od one vrste ljudi koji se u zrcalu promatraju očima drugih, bio je svjestan da mu je velikodušnost prirode išla u prilog. Bio je visok i čvrste građe, a crte su mu lica bile tako savršeno proporcionalne i profinjene da su ga u djetinjstvu zadirkivali da je Ijepuškast. Kosa mu je bila svijetloplava, a plave su mu se oči mijenjale s mislima i raspoloženjima baš poput neba na kojemu se odražava kruženje oblaka i promjene svjetla.

Znao se doimati uzrujanim, mirnim ili krajnje napetim. Njegov je um bio brz i razigran, a riječi, već prema potrebi, slatke poput šećera ili oštre kao britva.

Andyju nikada nije bilo teško od ljudi dobiti ono što želi jer ih je u pravilu privlačio ili ih barem činio svjesnima da njegovu pojavu ne mogu ignorirati. Uz to, jako se trudio ispuniti praznine iz rane mladosti. Oca su mu ubili dok je bio dijete pa je ostao sam s majkom alkoholičarkom, koja nikada nije priznala da joj je sin poseban ili barem pristojan, nego ga je protjerala u samotno carstvo neumornih preokupacija i maštarija.

Da nije odrastao u takvim okolnostima, ne bi ni mogao izdržati izolaciju nužnu za istraživanje i pisanje o onome što je svijet uskoro trebao pročitati. No, sad kad je došao taj trenutak, osjećao se uznemireno i turobno baš poput jutra iza prozora. Teški su se oblaci nadvijali nad gradom, i dok je žila munje parala tamnu zoru, palo mu je na um da bi bio grozan predznak kad bi mu se sada zbog nestanka struje isključilo računalo. Iz tih ga je misli prenula zvonjava telefona.

"Barem si budan", reče Hammerica ne poželjevši mu ni dobro jutro. "Ja sam..."

"Mislio sam da ćete me zvati u hitnim slučajevima", prekine je. "Bilo bi mi drago da ste me obavijestili o onom kamiondžiji na zelenoj tržnici."

"Nisi bio potreban", reče ona.

4

"Isti način djelovanja? Jesu li ga isjekli?"

"Bojim se da jesu. Nekoliko posjekotina nanesenih nečime što sliči žiletu, ali nijedna od njih smrtna", odgovori ona. "Čini se da su napadači otišli u žurbi, a on je bio dovoljno priseban da nazove Hitnu. Nazvala sam te da ti kažem da čekam, policajce Istinsky", dala mu je do znanja. "Mislila sam da si rekao da ćeš podići stranice u šest i trideset. To je bilo prije pet minuta."

Bio je to njezin način da mu poželi sreću.

Kratko objašnjenje piše Policajac Istinsky Bogata rana povijest SAD-a u mnogome se temelji na opažanjima iz prve ruke opisanima u pismima, istinitim pustolovnim pričama, svjedočenjima, zemljovidima i knjigama objavljenim početkom sedamnaestog stoljeća.

Većina je tih izvornih svjedočanstava zauvijek izgubljena ili se potajno čuva u privatnim zbirkama. Ostali su povijesni dokumenti, nažalost, bili pohranjeni u Richmondu te su izgorjeli u Građanskom ratu pa su Sjevernjaci dobili priliku iznova napisati činjenice i uvjeriti učenike diljem svijeta da je naša zemlja potekla iz Plymoutha, što je laž.

Ta i druge laži nikoga ne bi trebale iznenaditi. Mnoštvo toga što u svom životu znamo kao "činjenicu" zapravo nije ništa doli propaganda ili dobronamjeran odraz načina na koji su događaje i ljude vidjeli kratkovidni i pristrani ljudi. Priče kruže od usta do usta, od jedne do druge novinske vijesti, od jedne do druge poruke epošte, od političara do nas, od svjedoka do porotnika i na kraju počinjemo vjerovati u svakojake dobrano iskrivljene, ako ne i naočigled krivotvorene stvari. To je i razlog što ću se - počinjući, evo, ove razgovore s tobom, čitatelju - više I oslanjati na vlastita primarna istraživanja i iskustva te se usredotočiti S na znanost i medicinu koje nemaju ni mašte ni osobnosti ni političke | pripadnosti niti ikome išta zamjeraju. * DNK, na primjer, doista ne zanima jeste li vi počinitelj. DNK ne • zanima ni niste li vi počinitelj. DNK točno zna tko ste vi, vaši roditelji i vaša djeca, ali o tome nema nikakvo mišljenje, niti vam želi biti prija- f telj, niti treba vaš glas. DNK zna da ste vi ostavili sjemenu tekućinu u * nekome, ali se ne ponaša ni moralistički ni voajerski prema tome kako je i zašto ona tamo dospjela. Zbog toga sam skloniji vjerovati toj kiselini nego optuženiku na klupi za svjedoke, i šteta je što je ona prezauzeta > radom na zločinima i raspravama o rodbinskim vezama da bi stigla i rekonstruirati povijest Sjedinjenih Država. Da DNK ima vremena, | pretpostavljam da bismo na većini onoga u što trenutno vjerujemo f otkrili mrlje, i to možda mrlje šokantnih razmjera. : Budući da nam DNK nije na raspolaganju kao pripovjedač u ovoj seriji eseja, dat ću sve od sebe da vam kažem što sam otkrio o počecima engleske Amerike, u nadi da će to poslužiti kao metafora za ono što jesmo i u što se naše društvo pretvorilo. Priča počinje malim, ali bitnim razvojem događaja na dokovima Londona 20. prosinca 1606., kada je trideset šest pomoraca i stotinu osam putnika za Novi svijet reklo bolno zbogom, nedvojbeno se tješeći u pivnicama Otoka pesova, kako je pisalo na zemljovidu Londona iz 1610. godine.

Iseljenici i mornari koji će ploviti do Virginije spustili su se blackwall-skim stubama do dokova gdje su se ti hrabri pustolovi, koji su od života htjeli nešto više, uključujući i zlato i srebro, ukrcali na Susan Constant, Godspeed i Discovery i svoje povijesno putovanje u Novi svijet počeli šestotjednim mirovanjem na ušću Temze. Kao razlog zastoja zapisi navode da vjetra ili nije bilo ili je puhao u krivom smjeru.

Ne znamo ništa o tome je li se koji od iseljenika privremeno zapelih na putu osvrnuo prema pivnicama i predomislio, ali matematika pokazuje da nitko nije skočio s broda. Tijekom plovidbe jedan je iseljenik umro na Karibima, vjerojatno od toplotnog udara, a 14. svibnja 1607., kada su tri broda napokon pristala na otok Jamestown pred sjevernom obalom rijeke James u Virginiji, iskrcalo ih se stotinu sedam. Nedugo potom troje su

5

ih ubili Indijanci, a u srpnju su brodovi otplovili natrag u Englesku po zalihe, ostavljajući za sobom stotinu četiri doseljenika da se pobrinu sami za sebe.

Njihov je broj rapidno opadao dok su mornari kapetana Newporta nastavljali svoju beskonačnu plovidbu do Engleske. Ondje su se, pretpostavljam, oporavljali u pivnicama Otoka pasa i kući sir Waltera Raleigha, kujući planove dok su doseljenici iščekivali zalihe i pokušavali razviti miroljubive odnose s Indijancima - ili domorocima, kako su doseljenici nazivali prastanovnike Amerike - dajući im komadiće bakra i razmjenjujući različite drangulije za duhan i hranu.

Još nitko nije uspio dati konačno objašnjenje zašto je odnos doseljenika i domorodaca bio tako nestabilan, ali pretpostavljam da se odgovor krije u čovjekovoj prirodi, koja ljude nagoni da pokušavaju ostvariti prevlast jedni nad drugima i budu uvredljivi, zadrti, sebični, pohlepni i lažljivi te prebijaju nevine i kradu im kamione. Nitko mi nikad nije mogao reći ni zašto je Otok pasa dobio to ime, pa mogu samo nagađati o očitome: ime možda aludira na morske vukove i pse, budući da je poznato da je mnogo elizabetanskih mornara i gusara redovito svraćalo u tamošnje pivnice odmarajući se od svakojakih putovanja ili čekajući da se opet otisnu kamo god da su plovili.

Vrlo skoro pobliže ću se pozabaviti gusarima jer se njihovo prisustvo u doba kad se stvarala Amerika svakako snažno osjećalo, a i danas imamo problema s njima na autocestama i pučinama, iako su gusarska prijevozna sredstva, oprema i oružje dramatično evoluirali tijekom stoljeća. Nažalost, moram reći i da moderni gusari imaju iste crte ličnosti i način djelovanja kao i gusari iz starog doba. Još uvijek su to okrutni koljači koji svojim motom mrtva usta ne govore opravdavaju otmice brodova i tegljača te umorstva svih koje zateknu. Ako stanovnici Virginije predmnijevaju da je njihova povijest neoskvrnuta takvim prijezira vrijednim likovima, dopustite mi da vas podsjetim da je zaljev Chesapeake nekada vrvio gusarima, a virdžinijski otok Tangier otvoreno trgovao s njima i pružao im gostoprimstvo te ga je, kaže legenda, posjetio i sam Crnobradi.

Počinjući, čitatelju, s tobom dijeliti istinu, nadam se da ćeš se zamisliti nad svojim životom i jako potruditi da barem danas staviš potrebe i osjećaje neke druge osobe ispred svojih. I kao što su predmeti u ogledalu bliži negoli se čine, tako nas i prošlost u stopu slijedi duž autoceste života, a možda je čak i u automobilu s nama. Ono što jesmo jest ono što smo bili i, što se stvari više mijenjaju, to su promjene manje ne pođemo li od vlastitih srca.

Budite na oprezu!

Guverner Bedford Crimm IV. nije znao ništa o internetskim stranicama policajca Istinskog dok njegov tajnik za odnose s javnošću, Major Trader, nije u trinaest sati svratio do njega i na njegov antikni stol prošaran godovima stavio "Kratko objašnjenje". "Znate li za ovo, guverneru?" upita Major Trader.

Guverner Crimm podigao je računalni ispis i zaškiljio. "Sto je to zapravo?"

"Dobro pitanje", turobno će Trader. "Svi smo znali da će se pojaviti, ali nije bilo nikakva načina da provjerimo ili pretpostavimo njegovo gledište jer je policajac Istinsky lažno ime. A čini se i da nema načina da toga odmetnutog policajca pronađemo putem interneta."

"Tako dakle", mozgao je guverner, naprežući se da naslijepo razabere riječ ili dvije. "Trebam li pretpostaviti da je to netko od naših? On", dometne iznenađeno i zadovoljno vidjevši da ga Trader nudi čokoladnim kolačićem na Wedgewoodovu tanjuriću. "Pa, hvala ti."

"Svježe ispečeni jutros, od najbolje belgijske čokolade. Bojim se da sam ih pojeo i previše."

"Ta tvoja žena zbilja zna kuhati", reče guverner progutavši pola kolačića u dva zalogaja. "Kladim se da ne koristi gotove smjese. Ili smo o tome već razgovarali?" Potom, ne mogavši odoljeti ničemu čokoladnom, pojede i ostatak kolača.

6

"Sve radi od nule." "Čudan izraz, uvijek mi se činilo", glasno je razmišljao guverner brišući prste rupčićem. "Što je od nule?"

"Sastojci. To ima veze s..."

"Pst, pst", prošišti guverner na svoj poznati način, što je značilo da ga ne zanima odgovor na to pitanje, već da samo izražava radoznalost. "Vratimo se mi poslu", nestrpljivo dometne.

"Da", reče Trader. "Policajac Istinsky. U državnoj policiji ne postoji nitko s prezimenom Istinsky, a nitko od njih nema ni pojma tko bi policajac Istinsky mogao biti. No, slanju prvog eseja prethodilo je", reče pokazujući na ispis, "intenzivno oglašavanje internetskih stranica policajca Istinskog i najavljivanje datuma njihova pokretanja.

Tko god bila ta osoba, dovoljno je vješta u radu s internetom da bude sigurna da će se njezini marketinški trikovi i oglasi pojaviti gdje god možete zamisliti."

Guverner Crimm dohvati svoje povećalo iz devetnaestog stoljeća, engleskog podrijetla i načinjeno od slonovače.

Zureći kroz leću, razabrao je dovoljno sadržaja eseja da se zainteresira, a pomalo i uvrijedi.

"Već je neko vrijeme jasno da je taj policajac Istinsky pojedinac s prebivalištem u Virginiji ili da barem želi uprijeti prstom u Virginiju", ogorčeno nastavi Trader dok je guverner polako čitao. "Imam arhivu svega što je objavio po različitim forumima i poslao u cirkularnim porukama. Čini se da ima pristup svim adresama e-pošte u državnoj upravi, što je jedan od razloga zbog kojih sam siguran da je riječ o našem čovjeku, smutljivcu i mutikaši."

"Pa, sviđa mi se što kaže da je Amerika rođena u Jamestownu, a ne u Plymouthu", primijeti guverner, čija je obitelj živjela u Virginiji još od američke revolucije. "Već sam i više nego sit toga da druge države prisvajaju zasluge za nešto što smo mi postigli. No ne slažem se s njegovom tezom da povijest nije vjerodostojna. To bi nekome moglo nagaziti na žulj, zar ne? I što je ovo s gusarima?" Smirio je povećalo nad imenom Crnobradoga.

"Vrlo problematično. Sigurno ste čuli jutrošnje vijesti?"

"Da, da", reče guverner odsutno. "Imamo li kakvih novih spoznaja o tome?" "Žrtva, Moses Custer, gadno je isprebijan, ne sjeća se ničega i prvo je trkeljao nešto o unikatnom doživljaju s anđelom čiji se auto pokvario. Ipak, nakon poduljega policijskog ispitivanja došao je k sebi i čini se da se sjeća mladog bijelca s rastafarijanskim pletenicama, koji je psovao na sav glas kad je otvorio vrata prikolice Peterbilta i otkrio tisuće bundeva koje su on i njegova banda nesumnjivo morali brzo i potajno istovariti u rijeku James. Taj tip... ovaaaaaaaj... Custer, imao je iste one čudne posjekotine kao i druge žrtve."

"Mislio sam da činimo sve da utišamo buku oko tih priča o gusarima", kao da se sjetio guverner. "Nisam li naložio načelnici Hammer da ne daje nikakve izjave medijima bez moga odobrenja?"

"Svakako, svakako. I do sada smo uspijevali držati senzacionalne pojedinosti podalje od medija."

"Mislite li da bi policajac Istinsky mogao nastaviti drobiti o tom gusarskom problemu na internetu, ha?"

"Da, gospodine", odgovori Trader kao da to pouzdano zna. "Možemo biti sigurni da će njegove internetske stranice dirnuti u osinjak jer je, po svemu sudeći, riječ o čovjeku iznutra, a bojim se da bi, ako stvari doista pođu po zlu, za to mogla biti okrivljena vaša administracija."

"Možda si u pravu. Mene okrivljuju za većinu stvari", priznao je guverner dok mu je trbuh krulio, a crijeva se vrpoljila poput osa iznenada izloženih dnevnom svjetlu. Poželio je da Trader nije spomenuo osinjak.

7

Crimmovo tjelesno stanje više nije bilo kao nekad i vrlo se često osjećao užasno. Prethodne je večeri izdržao još jednu službenu večeru u rezidenciji, a budući da je bio domaćin nekima od svojih najvećih financijskih donatora, upravitelj rezidencije držao je važnim poslužiti virdžinijsku hranu i vino. Kao i obično, to je značilo šunku iz Smithfielda, zapečene jabuke iz Winchestera, kekse pripremljene prema receptu iz doba prije Građanskog rata i vina iz virdžinijskih vinograda.

Crimmova probava jednostavno nije mogla podnijeti ništa od toga, osobito jabuke, pa je većinu jutra tražio neki prikladan, siguran toalet u Capitolu dok napokon nije digao ruke od sastanaka kabineta i povukao se u svoj ured s debelim zidovima i privatnom kupaonicom koju je mogao koristiti a da pripadnici državne policijske postrojbe za zaštitu vlade ne stoje pred vratima. Kao da sve to nije bilo dovoljno gadno, Crimma je od vina boljela i glava u predjelu sinusa.

"Nema nikakva smisla posluživati, a kamoli piti loše vino", ogorčeno se tužio guverner polako primičući povećalo ispisu.

"Molim?" Trader je izgledao zbunjeno. "Kakvo sad vino?" "Oh, ti valjda sinoć nisi bio tamo", uzdahne Crimm.

"Trebali bismo posluživati francuska vina. Sjeti se samo koliko je Thomas Jefferson volio francuska vina i sve francusko. Pa zašto bi onda služenje francuskih vina u rezidenciji bio tako nečuven prekid tradicije."

"Ah, znate kako su ljudi kritični", podsjeti ga Trader. "No, potpuno se slažem s vama, guverneru. Francuska su vina mnogo bolja i vi ih zaslužujete. Međutim, netko će nešto reći i to će se nedvojbeno naširoko razglasiti i stajati vas ugleda. Što nas vraća na policajca Istinskog. Ovaj je članak tek početak. Imamo tempiranu bombu koju netko mora zaustaviti ili barem nešto reći u vezi s tim."

Guverner je mogao i bez prispodobe o bombi, dok je polako razabirao riječi i jedva slušao svog tajnika za odnose s javnošću, inače nametljivca i gnjavatora. Crimmu nije bilo jasno zašto je uopće zaposlio Majora Tradera, pa čak ni je li to uopće učinio. No Trader mu nipošto nije bio po volji, barem ne više, ako je ikad i bio. Tajnik za odnose s javnošću bio je debela svinja koju su više zanimali veliki obroci, velike priče i velike riječi negoli iskrenost u pogledu bilo čega. Jedino dobro u Crimmovoj slabovidnosti bilo je to što više gotovo da uopće nije mogao vidjeti tipove poput Tradera čak ni kad bi se zatekao u istoj prostoriji s njima — hvala Bogu na malim stvarima, jer je i sam pogled na njega i njegov mesnat podbradak, nepristajuća odijela i duge, masne rezance kose začešljane preko ćele bivao sve odvratniji. "... kao što su predmeti u ogledalu bliži nego što se čine", polako je čitao guverner naglas, piljeći kroz povećalo, "... tako nas i prošlost u stopu slijedi duž autoceste života, a možda je čak i u automobilu s nama..." Podigao je glavu i povećanim okom pogledao Tradera. "Hmm, to je zanimljiva pomisao."

"Nemam pojma što to znači, ako uopće išta znači." Tradera je razdraživala činjenica da guverner uzima u obzir bilo što izvan okvira onoga što mu njegov tajnik za odnose s javnošću preporučuje.

"To je poput zagonetke", nastavi guverner, sa zanimanjem pomičući povećalo nad esejem kao da sriče slova s ploče za prizivanje duhova. "Sjećaš li se onog Riddlera iz Batmana? Svih onih malih zagonetaka u kojima se naznačuje gdje, kad i kako će ponovo udariti, a Batman i Robin ih prvo, dakako, moraju odgonetnuti. Taj policajac Istinsky poručuje nam što će sljedeće učiniti ili možda što bih/a trebao sljedeće učiniti. Nešto o autocestama života."

"Kad smo već kod toga..." ugrabio je Trader prigodu da nastavi s temom koju bi mogao kontrolirati.

"Prekoračenja brzine i dalje su velik problem, guverneru, i čini mi se da bismo, kad bismo biračkom tijelu naglasili problem prebrze vožnje, uspjeli skrenuti pozornost s razbojnika."

"Prekoračenja brzine na autocestama života. Možda na to cilja. Možda je to ta zagonetka", reče guverner, zadivljen vlastitim zaključcima. "No nisam bio svjestan da je prebrza vožnja u porastu."

8

Nije ni bila. No Trader je želio skrenuti guvernerovu pozornost sa zagonetaka. Crimm je bio poznat po suludim, neumjesnim izjavama koje je davao vođen bilo kakvim svojim najnovijim hirom, interesom ili spoznajom, a nikako ne bi valjalo kad bi pokazao da na njegove političke odluke utječe nekakva zagonetka ili Riddler.

"Građani se žale da su prisiljeni kršiti ograničenje brzine čak i u traku za spori promet jer im agresivni vozači jašu na repu i daju svjetlosne signale", izbacio je Trader svoju najnoviju izmišljotinu. "A ne možemo rasporediti policajca s radarom na svaka dva kilometra. Da ne spominjemo da zbog tih kretena koji se žele voziti sto pedeset kilometara na sat i koje nije briga kome će presjeći put, eskaliraju i slučajevi izljeva bijesa na cestama."

"Ljudi se ne boje dovoljno. U tome je problem." Guverner je napola slušao, pokušavajući dešifrirati ono što je policajac Istinsky imao reći o DNK. "Znaš, u pravu je što se tiče povjerenja u tehnologiju umjesto u ljudska bića.

Možda bismo mogli smisliti način na koji bismo uvjerili javnost da posjedujemo neku novu naprednu tehnologiju koja će ih uhvatiti u prekoračenju brzine čak i kad na vidiku nema nijednog policajca."

Guverner je iznenada počeo vjernički čvrsto vjerovati da je to rješenje zagonetke policajaca Istinskog. Već je bilo krajnje vrijeme da se javnost strahom nauči redu, prokletstvo! Detektivi i okružni tužitelji to su činili svakodnevno, prijeteći osumnjičenima DNK-om čak i kada se nikakav DNK ne bi otkrio ili bi se njegova analiza pokazala beskorisnom. Pa zašto onda i guverner ne bi počeo plašiti ljude? Već mu je dosadilo biti uljudan. Kakva korist od toga?

"Imamo sve te nove helikoptere", reče on svom tajniku za odnose s javnošću. "Hajdemo onda nasmrt preplašiti ljude." "Što? Želite da helikopteri pronalaze prebrze vozače i lete im nad glavama?" Traderu se ta zamisao nije ni najmanje sviđala, osobito zato što je se nije on prvi dosjetio.

"Ne, ne, ali ne vidim razlog zašto ih ne bismo mogli koristiti za kontrolu prekoračenja brzine iz zraka i pretvarati se da za to imamo neka moćna računala i da piloti zatim radiovezom javljaju policajcima na zemlji da se daju u potjeru za tim gadovima." Guvernerova su se crijeva ponovno uskomešala kao da im se nekamo žuri. "Moramo samo postaviti znakove upozorenja na ceste i ljude će se bojati uhićenja čak i ako u krugu od petnaest kilometara nema nijednog helikoptera ili policajca."

"Shvaćam. Blef."

"Naravno. A sad se odmah bacite na to." Guverner je smjesta morao završiti raspravu. "Vratite mi se s prijedlogom i izdat ću priopćenje za tisak prije kraja dana."

"Hvatanje prekršitelja brzine s pomoću zrakoplovstva nije dobra zamisao", upozori ga Trader. "To će se odraziti na biračku potporu i stvoriti eksplozivnu situaciju..."

U utrobi guvernera Crimma eksplozivna se situacija već stvorila pa je izletio iz svoga kožnog naslonjača tjerajući Tradera van. Nekoliko trenutaka kasnije sjedio je iza zatvorenih vrata i uz uključen ventilator, pitajući se tko je zapravo taj policajac Istinsky i može li se nekako utjecati na ono što objavljuje na internetu. Kako bi samo bilo korisno kad bi mogao navesti kakvu promišljenu, filozofiji sklonu osobu da širi njegove ideje i uvjerenja. Crimm posegne za bežičnim telefonom na polici pokraj toaletnog papira.

"Tko je to?" upita kad mu se javio neki muškarac.

"Policajac Macovich", sa zadrškom stiže odgovor sa sigurnosnog položaja zaštitne postrojbe u podrumu rezidencije.

Thorlo Macovich odmah je prepoznao guvernerov glas i ponadao se da on nije prepoznao njegov. Ili je možda, ako ima sreće, guverner već zaboravio izgred koji se neku večer dogodio u biljarskoj sobi rezidencije. Bilo je moguće i da ga guverner nije vidio jer u posljednje vrijeme nije vidio gotovo ništa. No najmlađa Crimmova kći

9

sjećat će se Macovicha, to je sigurno. Nikad nije vidio nikoga tko bi digao takvu frku zbog izgubljene partije: psovala gaje i zapovijedala mu da ostane u podrumu i nikada više ne dođe gore, što se ozbiljno kosilo s njegovim dužnostima.

"Policajac Istinsky..." zausti Crimm, ali ga grč uto presavije napola.

"Jeste li dobro, gospodine?" iznenadi se i uzbuni Macovich. "Heeej, kakva je to buka?"

"Imaš li ikakvu ideju tko bi mogao biti taj policajac Istinsky?" jedva prozbori guverner.

"Ne, gospodine. Ali baš svi pričaju o njemu. Što je to? Zvuči kao da netko trga vakuum vrećicu. Jeste li sigurni da ste dobro, gospodine? Heeej, a sad kao da netko puca usred Capitola! U opasnosti ste! Odmah stižem...!"

"Ne! Ne dolazi ovamo", prevali guverner preko usta dok su se plinovi probijali kroz njegove organe tražeći izlaz.

"Saznaj tko je policajac Istinsky... tko je on. Neka ti to bude zadatak, čuješ li me? I reci kuhinjskom osoblju da večeras želim laganu večeru. Za Boga miloga, nipošto jabuke ili šunku. Možda plodove mora."

"Pretpostavljam, iz Virginije, gospodine." Macovichu je laknulo. Očito ga se guverner ne sjeća.

"Samo da ne bude lojkina ikra."

"Ne vjerujem da u ovo doba godine ima lojkine ikre. Mogao bih državnim helikopterom odletjeti do otoka Tangier i uzeti malo svježih plavih račića ako vam to odgovara, gospodine", nevoljko doda Macovich jer je mrzio ići na otok Tangier. "A možda i koju pastrvu."

"To je to!" reče guverner zaprepašten i novom idejom i onim što je Macovichu zvučalo kao ispuhavanje balona s toplim zrakom. "Krenut ćemo od otoka Tangier! Vi policajci mogli biste baš tamo postaviti prvu zamku za prebrze vozače. Jesi li znao da su na tom otoku nekad ugošćivali i Crnobradog? Šačica gusara, eto što su oni. E, pa, pokazat ćemo mi njima."

"Na Tangieru nema znakova za ograničenje brzine", istaknuo je Macovich iako nije bio siguran o kakvim zamkama govori guverner. "Većina Tandžiraca vozika se naokolo u autićima za golf, gospodine. Ili u malim čamcima. A već se ionako ne slažu najbolje s ostatkom Virginije. Smijem li vas upitati o kakvim je zamkama za prebrze vozače riječ?"

"Još nemamo naziv za njih." Guverner Crimm otre znoj s lica, a u utrobi su mu i dalje bubnjale glasne i bolne udaraljke. "Zaboravite plodove mora. Možete ih uzeti nakon što sutra već rano ujutro obojite prve zamke na otoku. A sada me slušaj, policajce: javi se Traderu i on će ti sve reći. Autoceste života ponovo će biti sigurne, baš kao što je policajac Istinsky rekao u onoj zagonetki na svojim internetskim stranicama."

Macovich se nije sjećao da je na internetskim stranicama policajca Istinskog opazio bilo kakvu zagonetku ili išta drugo što bi moglo navesti guvernera da odluči postaviti zamke za prebrze vozače na zabačenu otoku u zaljevu Chesapeake, čije se stanovništvo sastojalo od manje od sedam stotina duša. Macovich se nipošto nije želio uvući ni u što povezano s otokom Tangier, na kojem nije živio nijedan Afroamerikanac. Zapravo, kad je dobio zapovijed da odleti tamo po plodove mora, stekao je čvrst dojam da je on jedini Afroamerikanac kojega su otočani ikad vidjeli, ne računaju li se oni na televiziji ili u katalozima koje su dovozili poštanski čamci.

Macovich je izašao iz zgrade i zapalio Salem Light, hodajući oko Trga Capitol ne pretjerano željan razgovora s tajnikom za odnose s javnošću o ovome ili bilo čemu drugome. Tom se kujinom sinu Majoru Traderu nije moglo vjerovati, i to su znali svi osim guvernera. Heeej, brinuo se Macovich, omotan oblakom dima, ako se državna policija okomi na te Tandžirce, iz toga neće proizaći ništa dobro.

10

"Smijem li vas nešto upitati", reče Macovich ulazeći u Traderov ured. "Jeste li ikad bili na otoku Tangier ili upoznali kojeg Tandžirca?"

"Nije to baš tip mjesta koje bih ja posjećivao." Trader se nadvio nad tipkovnicu jedući hot-dog s čilijem koji mu je jedan od njegovih pomoćnika donio za užinu. "Koliko vam puta moram reći da skinete sunčane naočale kada ulazite u zgradu ili kada padne mrak? Jako sam se namučio mijenjajući imidž državnih policajaca kako vas javnost ne bi doživljavala kao čopor tupavih sirovina." Jednim zalogajem on proguta pola hrenovke i senfom zakapa već zamrljanu staromodnu kravatu. "To što ste pripadnik zaštitne postrojbe u civilu i letite naokolo helikopterima ne znači da možete kršiti protokol i na sve bacati ružno svjetlo."

"Heeej, past će na nas ružno svjetlo, itekako", otpovrne Macovich ne skidajući sunčane naočale. "Kad počnemo brujati našim helikopterima nad tim otokom i pisati kazne za prekoračenje brzine, ti će ljudi nešto poduzeti."

"Mislim da bi to bila pogreška." Trader masnim ubrusom otre svoje mlohave usne brzo razvijajući strategiju.

Guverner ga još nije bio obavijestio o postavljanju prvih zamki za brzinu na otoku Tangier, ali nije želio dopustiti Macovichu da to nanjuši. "Sve ćemo ih potrpati u zatvor", dometne kao da je već dobro porazmislio o posljedicama pobune otočana.

"E, ta vam valja, gospodine tajnice za odnose s javnošću", reče Macovich zajedljivo. "Potrpajmo u zatvor cijeli otok ribara, žena i djece. I ne zaboravimo starce. Naokolo jurcaju cestovni gusari koji ubijaju boga u nevinim kamiondžijama i švercaju drogu u Kanadu, ali mi ćemo se pobrinuti da se nitko od tih Tandžiraca ne vozi prebrzo u svom autiću za golf."

Trader je oblizao prste i otro ih o svoje pozamašne hlače. "Da sam na vašem mjestu, ne bih se previše igrao", obrecne se. "Ne nakon što ste neku večer varali na biljaru. Zloćko, zloćko."

"Nisam varao!" zaurla Macovich tako glasno da su ostali državni službenici promolili glave iz ureda i pogledali niz hodnik.

"Prva obitelj svakako misli da jeste, a smatrajte svojom srećom da guverner ima važnijih stvari na pameti", bahato mu odvrati Trader. "Ne bih volio biti onaj koji će ga podsjetiti da ovih dana baš i niste omiljeni u rezidenciji. Svakako ne biste bili prvi policajac iz zaštitne postrojbe koji je ponovo navukao odoru pa se po cijele dane i noći autom vozika naokolo."

"Ali načelnica Hammer mi to neće učiniti, jer s kim bi onda letjelo guvernerovo staro i ćoravo dupe, ha? S kim bi onda letjele lijene debele guzice prve obitelji, ha?"

"Hoćete li, molim vas, govoriti tiše?" reče Trader još glasnije.

Macovich priđe bliže stolu u lažnom kolonijalnom stilu, zureći svojim naočalama u Tradera. "Ako ste zaboravili," zareži, "spali smo na dva pilota helikoptera jer ih je prva dama Crimm sve otjerala." Već je krenuo prema izlazu, kadli se hitro okrene natrag. "I znate što, Traderu? Život više nije jedna velika prokleta plantaža i jednoga ćete se dana zateći usred scene iz filma Zameo ih vjetarl" Unika Premiera nikad nije gledala Zameo ih vjetar niti pročitala istoimeni roman, ali mogla se pronaći u toj izreci. Oduvijek je znala netragom nestati, a još kao dijete otkrila je da preslagivanjem svojih molekula postaje nevidljiva prilikom ometanja tuđeg posjeda ili provaljivanja u domove svojih susjeda. Slijedeći kamenom popločeni nogostup ulice Shockoe Slip, upala je u Tobacco Company, otmjeni restoran i bar u obnovljenom starom skladištu duhana nedaleko od rijeke. Sjela je pokraj glasovira, naručila pivo i zapalila cigaretu iznova proživljavajući prethodnu noć.

Iskreno, izigravanje mamca za potrebe cestovnih gusara počelo joj je dodijavati. Ti drumski psi, s kojima se nekoliko mjeseci prije počela družiti, bili su tupavi i većinu vremena napušeni. Osobito je njihov voda pržio mozak cugom i travom te je sad već toliko boravio u vlastitom svijetu da se Unika više nije ni trudila spavati s

11

njim. Ona otrese pepeo i da znak konobarici da joj donese još jedno pivo kadli na sebi osjeti pogled žene koja je sjedila sama za šankom.

"Nisi iz grada?" upita je žena, a Unikin seksualni radar jasno očita njezinu snažnu energiju i užarene oči.

"I jesam i nisam", odgovori Unika okolišajući i slatko se smiješeći.

"Aha." Žena je ustala diveći se jedinstvenom načinu izražavanja te lijepe djevojke. "Mogu li ti se pridružiti?"

Stavila je svoje pivo na njezin stol i izvukla stolicu. "Zovem se P. I., što je zbilja smiješno sada kada tog policajca Istinskog ima posvuda. Nećeš mi vjerovati, ali ljudi koji me poznaju, pa čak i potpuni neznanci, odjednom su si uvrtjeli u glavu tu ludu ideju da moji inicijali P. I. znače 'policajac Istinsky' i da sam ja, samo zato što sam pisala za srednjoškolske novine, navodno policajac Istinsky, ali ne želim da to bilo tko zna!"

Unika je nastavi gledati u oči pijuckajući pivo.

"E, pa, nisam", nastavi P. I. "Ali stvarno bih željela da jesam jer je to nova gradska misterija: Tko je policajac Istinsky? Što je prava istina o policajcu Istinskom? On kao da je nekakav Robin Hood. Imaš li ti kakvih pretpostavki? I stvarno imaš divnu kosu. Sigurno je stalno četkaš."

"Ne znam", odgovori Unika dok je P. I. cupkala nogom i nervozno se vrpoljila poput zatelebane školarke. "Auto mi se pokvario. Možda bi me mogla povesti kući?"

"Svakako!" reče P. I. "Hej, nema problema. Čovječe, imaš tako tih glas. Žao mi je zbog tvog auta. Čovječe, stvarno je sranje kad te auto tako zajebe, znaš?"

P. I. je nastavila blebetati lupivši novčanicom od deset dolara o šank i navlačeći kožnu motorističku jaknu.

Obično nije bila tako uspješna kad bi pokušavala pokupiti komada, ali već je bilo vrijeme da se i njezina prokleta sreća promijeni. P. I. je radila za državu pa je u uredu, gdje nitko nije znao istinu o njezinu privatnom životu, morala nositi haljine i ostalu žensku opremu. Zato joj je jedina prilika da utaži svoju samoću bila da se s večeri i vikendom odjene u tu ulogu i visi po barovima. To je bilo skupo i vrlo neučinkovito pa su joj se ruke tresle od uzbuđenja dok je pripuštala Uniku u svoju staru Hondu.

"Kojim putem?" upita P. I. izlazeći na Ulicu Cary.

"Hajdemo dolje do luke, znaš, preko Kanala. Volim gledati rijeku. Prošetat ćemo po otoku Belle", odgovori Unika svojim tananim, prigušenim glasom. Njezin je Cilj, dok je razmišljala o njemu, pulsirao u njoj, a mozak joj je počeo proždirati polagani plamen drevnog bijesa.

Nekoliko minuta kasnije ona i P. I. izašle su iz Honde i stale pokraj vode, a njezina je kosa na prohladnom rujanskom vjetru palucala poput crnog plamena. U blizini nije bilo nikoga, a u njezinu se opčinjenost na neki nejasan način uvlačila pomisao da je nevjerojatno glupo od P. I. što je ovako odlutala s potpunom neznankom te se pitala kako se P. I. samo usudila pomisliti da Unika dijeli njezina opredjeljenja i da bi je mogla zanimati. Kako su nevjerojatno glupi bili i svi drugi. Unika primi P. I. za ruku i njih dvije drvenim pješačkim mostom pređoše na otok Belle, na kojem se u Građanskom ratu nalazio zatvor za vojnike Unije. Otok je bio prekriven gustom šumom i prošaran biciklističkim stazama i puteljcima. Unika povuče P. I. iza jednog drveta i stade je izluđivati poljupcima i dodirima. "Želim ti priuštiti unikatan doživljaj", prošapće ona zarivajući joj jezik u usta i vadeći skalpel iz džepa.

Major Trader bio je dio Crimmove garniture dovoljno dugo da bi spoznao nekoliko stvari. Prvo, guverner je uistinu imao štošta na umu pa ga se lako moglo uvjeriti da podupre politiku ili savjet koji se razlikovao od njegova izvornog koncepta. Drugo, kao da već nije bio zbunjen i gotovo slijep, zaboravljao je i bilo ga je lako

12

smesti, osobito kad bi mu proradila crijeva. A treće, Trader je bio svoj na svome kad bi krao tuđe dobre zamisli i okrivljavao druge ljude za one loše.

Dok je sjedio u svom uredu gledajući kroz prozor kako se Macovichev oblak dima povlači veličanstvenim prostorima Capitola, razmišljao je o guvernerovim stavovima o različitim pitanjima i podsjetio se da je Crimm u više navrata bio napadan zbog prometnih problema u cijeloj državi. Promet je i dalje bio nevjerojatno zagušen, a vozači su u sjevernoj Virginiji sve češće bivali neprijateljski raspoloženi. Ceste i mostovi su se raspadali. Vlakovi su često kasnili, ako su uopće i prometovali, i bili su prekrcani, a više nitko nije volio putovati zrakoplovom.

Guvernera su krivili za sve to i još štošta drugo.

Iako Trader nije namjeravao zahvaliti Macovichu što gaje upozorio na ljude na Tangieru, bio je uvjeren da će guvernerova najnovija zamisao o zamkama za prekoračenje brzine na otoku biti dočekana na nož pa je stoga bilo bolje da se zasluge pripišu nekom drugom. Na brzinu je nažvrljao neke bilješke na komad papira pitajući se kako bi valjalo nazvati tu inicijativu. Pokušao je s Regulatorni avionadzor autocesta, ali RANA nije bila baš ono što je tražio. Ipak, prilično mu se svidjela ZEBNJA, što je mogao biti akronim za Zračnu eliminaciju brzine na javnim autocestama. Da, mislio je, to bi moglo biti jako dobro. ZEBNJA će udovoljiti guvernerovu zahtjevu za utjerivanjem straha u kosti, a eliminacija je javnosti ukazivala na guvernerovo uvjerenje da je obuzdavanje prekršaja brzine na otoku Tangier i drugdje pitanje života i smrti. Što god policajac Istinsky izbrblja o gusarima, javnost neće obraćati pozornost jer će građani biti u strahu od zamki za brzinu. Trader pokuša nazvati guvernera na privatnu liniju.

"Da?" Crimm je zvučao slabašno i izmučeno. "Čini mi se da sam nešto smislio. Kako bi vam odgovarala ZEBNJA?" Trader je olovkom lupkao po bloku za pisanje. "Nesumnjivo šalje željenu poruku. Zamislite samo da na svim znakovima diljem države piše ZEBNJA." Crimmova je stražnjica bridjela. Tresao se obliven hladnim znojem i pokušavao se prisjetiti o čemu su on i Trader mogli razgovarati prije njegove užasne gastrointestinalne provale, ali jedino što mu je padalo na pamet bilo je nešto o zagonetki policajca Istinskog.

"Misliš, da ga preplašimo da otkrije svoj identitet?" Guverner je sjeo na svoj veliki kožni stolac, uzeo povećalo i ogolio novu hrpu dopisa i novinskih isječaka. "Odakle se pak ovo stvorilo?"

"Odakle se što stvorilo? Mislite, znakovi ZEBNJA?" Trader je bio zbunjen, kao što je bilo i uobičajeno kad bi razgovarao s guvernerom.

"Ah, sad vidim." Mislio je, naravno, metaforički. "Pretpostavljam da govoriš o tome da se policajca Istinskoga zaplaši kako bi rekao istinu o sebi. Mislim da bi u pitanju mogla biti i žena. Ne osjećam se dobro i o tome stvarno više ne mogu razgovarati."

"Govorio sam o zamkama za brzinu." Trader je mrzio kad bi ga guverner otpilio. "Moramo smisliti naziv programa pa sam mislio da bi ZEBNJA bila upravo ono čemu ste se nadali..."

"Glupost!" Guverner se iznenada prisjetio sukusa njihova prijašnjeg razgovora. "Ako nešto nazoveš ZEBNJA, svi će na otoku Tangier znati da ih želimo zastrašiti te će posumnjati da je riječ o praznoj prijetnji. Smisli naziv koji zvuči birokratskije i manje-više besmisleno pa će ga otočani shvatiti ozbiljno."

"S tim će otočanima biti teško, kao što sam već rekao." Trader si je pripisivao zasluge što je upozorio guvernera.

"Samo se sjetite da ste to prvo čuli od mene. Zato me ne krivite ako dođe do kakvih okapanja."

"Ako se pokažem u lošem svjetlu, budi uvjeren da ću okriviti tebe."

13

"I trebali biste", reče Trader. "No ne dajte da vas moje upozorenje zaustavi u provođenju zakona, guverneru."

Trader je već odavno svladao umjetnost dvosmislenog govora. "Mislim da bismo mogli odmah poslati helikopter onamo i iskušati program. A vi?"

"Ionako šaljemo helikoptere dolje da pokupe plodove mora za mene pa ne vidim zašto ne bismo i zbog ovoga."

"Upravo sam to htio reći", složi se Trader.

Trader je spustio slušalicu, a zatim sat vremena črčkao po bloku za pisanje iskušavajući sve kombinacije besmislenih riječi koje je mogao smisliti ili pronaći u rječniku. Do kraja poslijepodneva smislio je VASCAR, što je manje-više bio akronim za Vizualnu analizu sumnjive cestovne akcele-racije, a trebalo je značiti da, ako netko naoko prebrzo vozi, objektivan stroj - računalo — odlučuje je li osoba kriva izračunavajući prosječnu brzinu kojom je prešla put od točke A do točke B. Točke A i B bile bi bijele pruge na kolnicima, koje se mogu lako primijetiti iz zraka. Trader je bio uvjeren da će akronim biti primjereno zbunjujuć i da će zvučati dovoljno birokratski da svima utjera strah u kosti. A što je najvažnije, osobno će se pobrinuti da negodovanje javnosti bude usmjereno prema državnoj policiji, a ne prema guverneru ili njemu.

To je sjajno, mislio je, veselo se povezujući s internetom pod lažnim imenom. U glavi mu se brzo razvijao plan, a imao je još mnogo posla. Otišao je na internetsku stranicu policajca Istinskog, a puls mu je galo-pirao. Ništa ga nije tako uzbuđivalo kao vlastita oštroumnost i vještina manipulacije. Pobrinut će se da se vijesti o VASCAR-u smjesta prošire internetskim prostorom i da se ljudi diljem svijeta uzbune saznanjem da Virginija, kao i nikad prije, neće tolerirati prebrze vozače, te da je Država veliki nasilnik koji šalje moćne helikoptere da povedu hajku protiv mirnih otočana medu kojima jedva da pokoji uopće posjeduje automobil. Pobrinut će se da građani pomahnitaju i svoje pritužbe upute izravno načelnici državne policije Judy Hammer, čime će kritike vezane uz promet i probleme s gusarima odvratiti od guvernera, i dakako, od sebe sama.

Hammerica je bila pridošlica, nije bila rodom iz Virginije, što ju je činilo lakom metom. Trader je ionako nije volio. Načelnici su u prošlosti uvijek bili kršni, tvrdi momci iz starih virdžinijskih obitelji, koji su znali hijerarhiju i iskazivali odgovarajuće poštovanje tajniku za odnose s javnošću koji je, u krajnjoj liniji, kontrolirao što će guverner misliti i u što će javnost vjerovati. Hammerica je bila živa sramota. Svadljiva žena bez dlake na jeziku, koja je često nosila hlače, a kad ju je Trader upoznao na dan njezina razgovora za mjesto načelnice, gledala je kroz njega kao da je zrak i nije se smijala njegovim neumjesnim anegdotama i šalama, ako ih je uopće i primijetila.

Traderovi su prsti zastali na tipkovnici, a zatim je počeo sastavljati poruku e-pošte.

Dragi policajce Istinsky, s velikim sam zanimanjem pročitala vaše "Kratko objašnjenje" te se nadam da ćete se moći osvrnuti i na brige starice poput mene, koja se nikada nije udavala, živi sama i boji se voziti zbog svih tih luđaka na cestama, uključujući i one grozne gusare!

No nipošto ne mislim da su odgovor na to zamke za brzinu i helikopteri koji će letjeti nad glavama poštenih građana! VASCAR će dovesti do novoga građanskog rata i nadam se da ćete se na to osvrnuti to u svom sljedećem eseju.

Srdačno, Vaš Frend Trader je greškom stavio zarez iza riječi "srdačno", ali tu pogrešku nije primijetio kada je kliknuo POŠALJI, nego tek kad je nekoliko trenutaka kasnije stigao odgovor: Draga gđice Vaš Frend, hvala vam na iskazanom zanimanju. Žao mije što ste osamljeni i što se bojite voziti. To me rastužuje i slobodno mi pišite u bilo koje doba. Što je VASCAR?

14

Policajac Istinsky Major Trader shvatio je da ne bi bilo loše da odsad bude gospođica Vaš Frend pa je ispalio još jednu poruku: Dragi policajce Istinsky, jako mije drago što ste našli vremena da odgovorite osamljenoj starici. Načelnica Hammer zna što je VASCAR. To je bila njezina zamisao. Iznenađena sam da niste čuli za zamke za prebrzu vožnju koje kani postaviti na otoku Tangier i ne mogu se oteti dojmu da je na tu zamisao došla čitajući vaše "Kratko objašnjenje ". Čestitam vam na tome kako ste utjecali na nju da primjereno kazni ljude koji su nekoć lijegali s gusarima, a sada iskorištavaju turiste.

Srdačno, gđica Vaš Frend Trader se smijuljio šaljući dopis Hammerici. Bila je to kratka i zbunjujuća poruka popraćena priopćenjem za tisak koje je, prema guvernerovu nalogu, valjalo smjesta objaviti. Što je, dovraga, ovo?" upita Judy Hammer kada joj je njezina tajnica Windy Brees dostavila faks iz guvernerova ureda koji ju je obavještavao o novom programu praćenja brzine pod nazivom VASCAR 1.

"Prvi glas", odgovori Windy. "Kako glup naziv! Mislim, ništa ne znači, ako mene pitate, osim što me podsjeća na NASCAR1, a kladim se da guverner nije razmišljao o tome. Još jedan primjer kad kažeš hop prije nego što sročiš."

Hammerica je nekoliko puta pročitala dopis i priopćenje za tisak, bijesna što guverner želi pokrenuti program koji se tiče državne policije prije nego što se posavjetovao s njom.

"Prokletstvo", mrmljala je. "Nikad nisam čula nešto gluplje. Počet ćemo helikopterima nadzirati brzinu vožnje?

Prva je meta otok Tangier, a podaci o tome moraju ostati tajni dok se ne iscrtaju reflektirajuće pruge na onih nekoliko cesta koje tamo imaju? Odmah me spojite s guvernerom", naloži Hammerica svojoj tajnici. "Vjerojatno je u uredu. Tko god da ti se javi, reci da je hitno."

Windy se vratila za svoj stol i nazvala guvernerov ured znajući da od toga neće biti nikakve koristi. Guverner nikad nije uzvraćao Ham-meričine pozive i od njezina se imenovanja još nijedanput nije susreo s njom. Windy je naučila smišljati dobro razrađene izlike za svoju nesposobnost da guvernera privoli da odgovori Hammerici.

"Jedno je sigurno," često je govorila ostalim tajnicama i činovnicima vani na stankama za pušenje, "bolje vrabac na ruci nego golub na vrani", što je na njezinu jeziku trebalo značiti da muljajući šefici poduzima mjere predostrožnosti da spasi dupe kad joj bude morala reći da se guverneru ne da trošiti vrijeme na načelnicu državne policije.

Windyni poznanici i kolege odavno su prestali ispravljati njezine izobličene fraze i sad su već, bez obzira na to koliko izokrenula neku otrcanu izreku, većinom znali što misli te su na kraju i sami citirali one pogrešne varijante.

To je izluđivalo Hammericu, čije je osoblje neumorno nešto otpisivalo u zaborav ili optuživalo nekoga da kreće s kursa.

"Načelnice Hammer", ukazala se Windy na vratima. "Zao mije, ali do guvernera se trenutno ne može doći. Čini se da prometuje."

Hammerica podigne pogled s hrpe izvješća i dokumenata koje je pregledavala. "Kako to mislite, prometuje?"

"Nekamo putuje. Možda se čak i pješice vraća u rezidenciju. Nisam sigurna."

1 Američke automobilističke utrke

15

"U prometu je?"

"Ili na putu tamo, valjda." Windy je sve dublje tonula u svoju laž. "Ali mislim da ga sada nitko ne može dobiti, da se vratimo na stvar. Niste samo vi u pitanju."

"Naravno da sam ja u pitanju!" Hammerica je opet pogledala dopis o VASCAR-u pitajući se kako provesti tu zadnju i možda dosad najštetniju od svih idiotskih odluka administracije. "Ne želi razgovarati sa mnom i možete me prestati tješiti zbog toga."

"Pa, to nije lijepo od njega." Windy je spustila ruke na bokove. "I nadam se da se nećete ljutiti na mene zbog toga kako se on odnosi prema vama. Nije u redu strijeljati glasnika."

Ubiti glasnika, razdraženo pomisli Hammerica. Strijelja se ratni zarobljenik, a glasnik se ubija. Bože moj, ne mogu prestati razmišljati o otrcanim uzrečicama. A mrzim ih!

"Jedan od muškaraca s kojim sam se viđala prošlog mjeseca rekao mi je da je jedini razlog zbog kojeg vas je guverner imenovao taj što ga novine uvijek napadaju zbog svih naših problema na autocestama pa mu treba netko kome će utrapiti žrtveno janje", reče Windy, "i mislim da ne biste trebali kriviti sebe zbog toga ili sve to shvaćati suviše osobno."

Hammerica nije mogla vjerovati da je naslijedila takvu ludaru od tajnice. Kad barem ne bi bilo tako teško otpustiti državne službenike. Nije ni čudo da je prethodni načelnik otišao u prijevremenu mirovinu zbog srca i Parkinsonove bolesti, ali što mu je bilo da zaposli Windy Brees 2? Za početak, kako ne primijetiti njezino ime2? A čim je prvi put otvorila usta, trebalo je biti jasno da je riječ o sramotnoj nesposobnjakovićki, napirlitanoj maloj glupači prelivenoj šminkom, koja se prenemaže naokolo i naginje glavu sad na jednu, sad na drugu stranu u pokušajima da se predstavi pokornom slatkicom kojoj treba zaštita snažnog muškarca.

Već je bilo prošlo šest poslijepodne kada je Hammerica uzela aktovku i krenula kući. Vozila se središtem grada uvjerena da će joj VASCAR uništiti karijeru, a činilo se da ne može učiniti baš ništa da to spriječi. Je li puka slučajnost da je guverner baš na dan kada je Andy pokrenuo internetske stranice koje su trebale popraviti sliku državne policije odlučio pokrenuti program koji će istu tu sliku pokvariti? Je li puka slučajnost da je Andy u dobroj mjeri nagazio otok Tangier, govoreći da je to nekoć bilo gusarsko leglo, a sada se guverner okomio na otočane? Da se i ne spominje da je vapila za pilotima helikoptera, a ono malo policajaca koliko je ostalo u zrakoplovnoj postrojbi trebalo je trošiti svoje vrijeme na potragu za kriminalcima i poljima marihuane, a ne na praćenje prebrzih vozača na nekom sićušnom otoku ili bilo gdje drugdje.

Hammerica se prepustila mračnim mislima o Andyju, dovodeći se sve bliže stanju eksplozivne paranoje. Nije mu smjela dopustiti da piše svoje internetske eseje bez cenzure. No to je bio dio dogovora.

"Neću to raditi ako vi budete uređivali", rekao joj je lani. "Očigledan razlog za moju anonimnost jest taj da nitko ne zna što će policajac Istinsky reći i da nitko nema nadzor nad tim što kaže, inače bi se istina zagubila. Ako pročitate moje eseje prije nego što dospiju na internet, načelnice Hammer, onda i predobro znam što ćete učiniti. Počet ćete se brinuti o kritikama, krivnji i političkim problemima. Nažalost, to je ono što je birokratima najvažnije. Ali time ne pokušavam reći da ste vi birokrat."

"Naravno da pokušavaš", rekla je ona, duboko uvrijeđena.

A možda je bio u pravu, očajnički je razmišljala Hammerica prolazeći Ulicom East Broad prema svojoj obnovljenoj četvrti Church Hill. Možda se stvarno pretvarala u činovnicu koja je previše zaokupljena time što drugi misle o njoj. Sto se dogodilo s njezinim čvrstim, ali diplomatskim načinom ophođenja prema pritužbama i zahtjevima javnosti?

2 U doslovnom prijevodu "vjetroviti povjetarac".

16

Mobitelom je nazvala Andyja. "Imamo potencijalnu krizu", reče. "Guverner želi postaviti zamke za prebrzu vožnju na otoku Tangier i nastat će dar-mar." "Čuo sam za to."

"Kako?" zaprepašteno će ona.

"Volio bih da ste mi nešto rekli o tome", dometne Andy nezadovoljno, sjedeći pred svojim računalom i čitajući stotine poruka koje je toga dana već dobio policajac Istinsky. "Nisam imao pojma dok mi gospođica Frend nije poslala poruku. Možda će mi trebati pomoćnik. Nikad neću stići pregledati svu poštu koju dobivam", objašnjavao je, a računalo ga je u međuvremenu još četiri puta obavijestilo: "Dobili ste poštu!"

"VASCAR nije bila moja zamisao, zaboga!" odgovorila je Hammerica. "I tko je ta gospođica Frend? Sada bi se sve snage trebale usmjeriti na te otmice i napade, a ne na prekoračenje brzine! Andy, za ovo mi treba tvoja pomoć.

Moraš smisliti što učiniti."

"Može se učiniti samo jedno", rekao je tipkajući. "Sam ću otići na otok Tangier, iscrtati zamku za prebrzu vožnju i vidjeti kakva je reakcija. Bolje da to učinim ja nego netko drugi, a policajac Istinsky poslužit će mi kao štit za bilo kakvu negativnu reakciju usmjerenu prema vama i državnoj policiji. Pokazat ću javnosti kako je VASCAR loša zamisao pa će guverner možda odustati od tog prokletog programa i pustiti nas da radimo na pravim zločinima.

Treba mi samo nekoliko kantica reflektirajuće brzosušeće boje, četka, helikopter i malo vremena da valjano prepravim sutrašnji esej o mumijama."

"Kakve vražje veze mumije imaju s bilo čim?" pobuni se Hammerica.

Mumije piše Policajac Istinsky Kao i većina ljudi, odrastao sam gledajući mumije u filmovima strave. No budući da sam u posljednje vrijeme proveo dosta arheoloških istraživanja, mogu ti reći, čitatelju, da ti zastrašujući opisi živih mrtvaca omotanih platnenim vrpcama nisu ni točni ni pravedni.

Mumije nas ne mogu ozlijediti, osim ako ne prenesu kakvu drevnu zaraznu bolest, što baš i nije vjerojatno, iako pretpostavljam da biste mogli oboljeti od akutne reakcije respiratornog trakta nakon udisanja naslaga prašine na nekom jezovitom, hladnom mjestu. Pretpostavljam da se čovjek može i ozlijediti tražeći mumiju ili se izgubiti negdje duboko u piramidi i umrijeti od žeđi ili gladi, a svakako biste mogli i naletjeti na pljačkaša grobova i opasno se porječkati.

U istragama smrtnih slučajeva pojam mumija odnosi se na mrtvu osobu čije je truplo bilo izloženo izrazito hladnim ili suhim uvjetima. Umjesto da se raspadne, truplo se isuši i tako može ostati sačuvano desetljećima ili stoljećima. Takva vrsta mumije, na kakve se obično nailazi u podrumima ili pustinjama, nije prava mumija, ali možete biti sigurni da će i antropolozi i svi drugi ta isušena tijela okarakterizirati kao mumificirana jer je takav pojam uvriježen. Priznajem da vjerojatno bolje zvuči kada sudski vještak kaže da je žrtva mumificirana nego da prizna da se siroti mrtvac smežurao i isušio pa izgleda poput kostura ovijenog kožom za cipele.

Riječ mumija potječe od arapske riječi za bitumen, što je u izvornom perzijskom obliku značilo vosak. Tako je mumija tvar slična bitumenu, što je tip asfalta koji se koristi u Maloj Aziji, a sama mumija osoba ili životinja sačuvana umjetnim sredstvima, iako u moderno doba ne bi bilo točno nazivati balzamirano tijelo mumijom. Razlog je za to jednostavan. Tijela balzamirana formaldehidom ne moraju se nužno dobro očuvati.

Otkopate li za koju stotinu godina balzamirano tijelo, vjerojatno ćete, ovisno o mjestu ukopa, ustanoviti da mrtvac i nije očuvan tako dobro kao tisuću godina stara egipatska mumija.

U našem se društvu trbuh balzamirane osobe ne ispunjava čistom mirtom, kineskim cimetom i drugim aromama, udovi se ne pune bitumenom, a tijelo se ne namače u otopinu natrijeva karbonata na sedamdeset

17

dana prije nego što će se čvrsto omotati lanenim povojima naknadno premazanim kaučukom, koji su Egipćani često rabili umjesto ljepila. Moderno se balzamirano tijelo ne polaže u drveni kovčeg u obliku ljudskog tijela, koji se stavlja uza zid u hladnu, suhu grobnicu.

Ne kažem da ne biste mogli sačuvati svoje najmilije pokojnike na taj drevni način, pod pretpostavkom da uspijete pronaći vještog majstora koji će na tijelu označiti mjesta za balzamatorske rezove, a zatim i praktičara zvanog trbosjek da vam pomogne pri upotrebi oštrog etiopskog kamena prije nego što da petama vjetra, jer su Egipćani, prema grčkom povjesničaru Diodoru, unatoč tome što je trbosjek bio legitimno unajmljen za taj posao, sakaćenje tijela smatrali zločinom. I pod uvjetom da ste to spremni platiti, a luksuzno balzamiranje na egipatski način stoji jedan talenat srebra, što je otprilike četiri stotine američkih dolara, ovisno o inflaciji i tečaju.

Ne tako davno, moje me zanimanje za mumije odvelo u Argentinu, gdje su znanstvenici na njima upravo provodili brojna ispitivanja poput magnetne rezonancije, računalne tomografije i punkcijske biopsije DNK. Želeći vidjeti hoće li mi biti dopušteno obići te mumije, stupio sam u vezu s časopisom National Geographic i dobio odobrenje pod uvjetom da ništa ne govorim o tome dok se ne objavi temat.

Jednoga hladnoga sunčanog jutra stigao sam u Saltu, grad u sjeverozapadnom dijelu Argentine koji je postao središte arheoloških istraživanja Inka i pretkolumbovskih indijanskih kultura. Tamo sam se pridružio arheolozima koji su kretali u ekspediciju na vrh jednog vulkana u Andama na granici Argentine i Čilea, gdje su otkrili tri savršeno očuvane mumije djece iz plemena Inka, stare petsto godina, ritualno žrtvovane i ukopane zajedno sa zlatom, srebrom i posudama hrane. Arheolozi su me džipom provezli prašnom cestom do katoličkog sveučilišta, gdje je jedna omanja zgrada pretvorena u privremeni laboratorij koji su strogo čuvali zaštitari naoružani strojnicama. Poput gusara, pljačkaši grobova ostali su stalna prijetnja našem društvu čak i na zabačenim mjestima.

Promatrajući kako arheolozi iznose prvi smotuljak iz hladnjače i stavljaju ga na papirom obložen radni stol, shvatio sam da se razmota-vanje smrznutih ostataka dviju djevojčica i jednog dječaka iz plemena Inka, ubijenih prije pola tisućljeća, ne razlikuje mnogo od mog posla na prometnim nesrećama i obradama poprišta nasilnih zločina. Glavna je razlika bila u tome što se u arheologiji predmeti i uzroci smrti ne proučavaju uz primisao da nekoga treba privesti pravdi, već da bi se protumačila tajanstvena i teško dohvatljiva prošlost - u ovom slučaju, prošlost naroda koji nije imao pisani jezik, već je svoju povijest otkrivao složenim tkanjem tkanine i umjetnošću.

Priznajem da bolestima, prehrani, kostimima i običajima nisam poklanjao previše pozornosti, već sam bio zaokupljen time jesu li ti mali Inke, dok su ih žive zakapali, bili u nesvijesti zbog visine i ritualnih alkoholnih pića poput chiche (kukuruznog piva).

Pitao sam se što su te dvije djevojčice i dječak mislili kada su ih odjenuli u finu pletenu odjeću, stavili im nakit i perje u kosu i u povorci ih sproveli na okupljanje na 6.700 metara visokoj planini Llullillaco. Nadam se da nisu znali što se događa dok su ih omatali u odjeću i stavljali da sjednu u duboke grobnice, koje su Inke potom zatrpavali kamenjem i zemljom u nadi da će im se bogovi smilovati.

Još uvijek si mogu predočiti lica to troje ubijene djece, osobito dječaka, kojemu je moglo biti oko osam godina kad su mu nazuli krznene mokasine i stavili srebrnu ogrlicu te ga poslali na put u zagrobni život s dva dodatna para sandala i lovačkom praćkom. Iz njegova se držanja čitao očaj i pobuna, a koljena su mu bila privučena u položaj fetusa i gležnjevi čvrsto vezani konopcem. Pretpostavljam da je bio svjestan onoga što se događa i nimalo sretan zbog svoje uloge u vjerskom ritualu, a imam neugodan dojam da se i opirao dok su ga budna zatrpavali zemljom i kamenjem. Djevojčice, moguće u dobi od osam i četrnaest godina, nisu bile vezane i doimale su se prilično spokojnima, ali jednu je od grobnica nevjerojatnim slučajem udario grom pa se, kad je ta mala mumija odmotana u improviziranom laboratoriju u Salti, još uvijek mogao namirisati vonj spaljena ljudskog mesa. Meni se činilo da je Svemogući Inkama pokazao da nije ni najmanje zadovoljan time što ukapaju živu djecu. Žao mi je što moram reći da se stvari nikad previše ne mijenjaju. Nastavljajući istraživanje naše prošlosti, proveo sam neko vrijeme na iskopinama u Jamestownu, a zatim sam hodočastio u Veliku Britaniju kako bih pokušao

18

povezati prve doseljenike s onima koji su zapeli na Temzi. Na Otoku pasa istraživao sam mulj, močvare, barove, parkiralista i Millenium Dome, koji se izdiže uvis kao divovsko posirano jaje načičkano pozlaćenim dizalicama, ali nisam uspio pronaći ni traga od Johna Smitha i njegovih suputnika, kao ni ijednog živog stvora koji bi se ičega sjećao.

Također, nikoga u gostionicama i pivnicama koje sam obišao nije se ni najmanje dojmila slabo poznata činjenica da su otok Tangier i Otok pasa povezani time što je 1608. godine kapetan Smith otkrio Tangier.

Ono na što ciljam svim ovim, dragi moji novi prijatelji čitatelji, jesu loše vijesti.

Otok Tangier ponovo je otkriven, ali to nisu učinili samo turisti željni kolačića od rakova. Nedolični ljudi na vlasti odlučili su iskoristiti te priproste otočane za stjecanje političkih bodova, što nije u redu, bez obzira na njihovu mračnu gusarsku prošlost. Uskoro ću se time pozabaviti bez uljepšavanja.

Budite na oprezu!

Hammerica je nezadovouno i zbunjeno zatvorila datoteku policajca Istinskog. Sto taj Andy radi? Kakve veze mumije i Jamestown imaju s trenutnim problemima i kriminalom u Virginiji?

Sve je to bilo posve neumjesno, a svakako će donijeti samo nevolje, mislila je lupajući ladicom i želeći da netko na ovom mjestu zna skuhati pristojnu kavu. Kako bi se trebala osjećati pročitavši njegov esej o mumijama?

Bilo je nekoliko minuta nakon osam sati i činilo se da svi u stožeru J čitaju policajca Istinskog, a komentari su čujno brujali uredima duž I hodnika. Hammerica se zaprepastila i izgubila živce kad je, vozeći se na § posao, na radiju čula da i Billy Bob ujutro govori o eseju o mumijama.

"Hej! Znate što ćemo! Pokrenut ćemo nagradnu igru ovdje, u emisiji Billy Bob ujutro. Naši nas slušatelji mogu nazvati i pogađati tko je zapravo policajac Istinsky. Super, ha? I tko pogodi, dobiva posebnu nagradu koju ćemo smisliti poslije. O-ho! Ma vidite vi to! Naša centrala već svijetli. Halo? Ovdje Billy Bob ujutro. U eteru ste, koga imamo na liniji?"

"Windy."

Hammerica nije mogla vjerovati svojim ušima kad se iz auto-radija javio kreštavi glas njezine tajnice. Na temelju slabe veze Hammerica je pretpostavila da Windy zove sa svog mobitela, vjerojatno iz automobila vozeći se na posao.

"Pa reci nam, Windy, tko je policajac Istinsky?"

"Mislim da je to guverner, iako vjerojatno ima pseudonim iz sjene."

Hammerica je petljala po papirima na stolu, uha naćuljenog prema susjednom tajničinu uredu. Čim je Windy prohujala kroz vrata i bacila vrećicu s ručkom na stol, Hammerica je skočila sa svoje stolice i okomila se na nju.

"Kako si mogla napraviti takvu kretenariju?" htjela je znati. "I Što je, dovraga, pseudonim iz sjene?"

"Oh!" Windy je bila uzbuđena, ali i pomalo iznenađena Hammeričinim gnjevom. "Čuli ste me na radiju! Bez brige, rekla sam samo da se zovem Windy, nisam dala prezime niti rekla gdje radim. Kakav pseudonim iz sjene?

Oh, da. Znate, kad netko da nekom drugom da tajno piše za njega jer vjerojatno sam nije dobar pisac."

"Mislim da si pomiješala pisca iz sjene i pseudonim", reče Hammerica obuzdavajući bijes dok je marširala pred Windynim stolom, a zatim se sjeti da bi mogla zatvoriti vanjska vrata. "Kao da nemam već dovoljno problema s guvernerom pa ti još moraš nazvati prokletu radijsku postaju i optužiti ga da je on policajac Istinsky."

19

"A kako znate da nije?" Windy je popravljala ruž.

"Nije riječ o tome kako nešto znam ili ne znam, nego o nepromi-šljenosti i lošoj prosudbi, Windy."

"Kladim se da vi znate tko je policajac Istinsky", reče Windy, stidljivo upućujući Hammerici kratki treptaj debelo namazanih trepavica. "Hajde, recite mi. Kladim se na sve u šesnaest da točno znate tko je on. Je li sladak? Koliko mu je godina? Je li samac?"

Sve do tog trenutka Judy Hammer nije mnogo razmišljala o tome kako bi se mogla osjećati ako je ljudi počnu ispitivati zna li tko je policajac Istinsky. Nije joj bilo u prirodi da laže, osim kad je to bilo potrebno radi kakvog uhićenja i iznuđivanja priznanja, ili kad je odlazila na put, skrivala kufere i uvjeravala Popeye da će se odmah vratiti. Zašto se baš u tom trenutku sjetila Popeye, nije baš bilo lako dokučiti, ali slike njezine voljene bostonske terijerice, ukradene još ljetos, dotukle su je i prisilile je da se vrati u privatnost svog ureda gdje je, duboko uzdišući, zatvorila vrata. Navrle su joj suze.

"Hammer", osorno se javila kad joj je zazvonio privatni telefon.

"Ovdje Andy."

Jedva ga je mogla čuti i glasno je šmrcala pokušavajući se smiriti.

"Veza nam je užasna", reče Hammerica. "Jesi li na otoku?"

"Potvrdno. Samo vam javljam da smo sletjeli u osam nula-nula... Nalazim se na cesti Janders. Mislio sam da bi ona mogla biti dobra... nema previše prometa... i... glupi... koga briga...?"

"Nešto prekida, Andy", reče Hammerica. "Moramo razgovarati o jutrošnjem eseju. Ne mogu vjerovati. To ne može tako dalje. Halo? Halo? Jesi li tamo?"

Veza je bila prekinuta. "Prokletstvo", promrmljala je.

Na otoku Tangier nije bilo odašiljača mobilnih mreža, a malo se otočana služilo mobitelima i internetom, kao što ih nimalo nije bilo briga ni za policajca Istinskog. No nijednome otočaninu nije promaklo da je prije samo sat vremena helikopter državne policije doletio iz smjera zaljeva i sletio na poljsku sletnu stazu. Ginny Crockett je, na primjer, od tog trenutka neprekidno gledala kroz prozor. Na trenutak je nahranila svoju mačku Sookie, a kad se vratila u dnevnu sobu svoje uredne, ružičaste kuće, vidjela je kako državni policajac u sivoj uniformi i s velikim šeširom boji široku, blistavobijelu prugu preko ispucanog kolnika ceste Janders. Neobjašnjiva i zlokobna pruga počinjala je tik pred dućanom Svega ima, s druge strane šipražja, i nastavljala se ispucanim kolnikom ravno do obiteljskoga groblja u Ginnynu dvorištu.

Hladna je voda tekla u njezina tri čelična bazena za rakove pred verandom u sjeni stabala divlje jabuke. Nije bila sezona presvlakača, kako nazivaju plave račiće u doba odbacivanja oklopa, pa njihove op-tužujuće teleskopske oči nisu mogle odozdo pogledavati turiste. No to nije spriječilo Ginny da postavi znak i turistima naplati četvrt dolara za pogled na velikog kumašina, odnosno mušku rakovicu, kojega je držala u jednom od bazena. Zapravo, ona je nazvala raka "Kumašin", a on joj je do sada zaradio dvadeset dolara i pedeset centa. Možda se onaj policajac samo pretvara da boji cestu da bi je mogao uhoditi. Činilo se da vlasti stalno njuškaju ne bi li saznale plaćaju li ljudi poput Ginny porez na prihod od svojih poduzetničkih pothvata.

Otočani su tijekom desetljeća naučili da turisti kupuju baš sve. Trebalo je samo čavlima sastaviti kutiju, ispiliti prorez na njoj i postaviti je negdje s oglasom za prodaju i cijenom. Najpopularniji artikli bili su recepti i planovi ulica napisani i iscrtani rukom te umnoženi na šarenom papiru.

Ginny je prišla svojoj žicanoj ogradi ne bi li izbliza promotrila policajca koji se primicao preko ceste sa širokom četkom i kanticom posebne boje koja je, na temelju onoga što je Ginny uspjela razabrati na etiketi, bila

20

vodootporna, brzo se sušila, a i svijetlila je u mraku. Bio je to mlad, zgodan mladić koji se polako kretao postrance poput raka, a u prilog mu je išlo i to što se nije činilo da previše uživa.

"Ne može to tako!" prigovarala je Ginny želeći mu poručiti da ne smije bojiti cestu. "Nije red", dodala je glasno na onaj čudan, melodiozan način na koji se ljudi s Tangiera izražavaju još otkako su se iselili iz Engleske, ostajući svih tih stoljeća izolirani na svojoj mrvici od otoka.

Andy je okrenuo svoje tamne naočale prema njoj i odmah primijetio da ima najgore zubalo koje je ikad vidio.

Kada je ranije svratio u Svega ima da kupi bocu Eviana, unutra je vidio druge dvije otočanke koje su također imale očajno popravljene zube.

"Imate li zubara na otoku?" upita Andy staricu koja ga je sumnjičavo promatrala s druge strane svoje žičane ograde.

"Jednom tjedno silazi s kopna", nevoljko mu odgovori jer je zubar bio bolna tema s kojom su se svi njezini susjedi pokušavali nositi poričući nešto što je bilo očito.

"Isti dolazi već neko vrijeme?" upita Andy iz svoga čučećeg položaja na ulici. Na trenutak je prestao bojiti.

"Nego što. Jedan te isti dolazi na Tangier već tol'ko dugo da se niti ne sjećam otkad", odgovorila je ona sada više samopouzdano nego neljubazno, a usne su joj se nabrale oko velikih, lažnih zuba poput krep-papira.

"Ima mnogo loših zubara", počne Andy oprezno. "Svi koje sam dosad ovdje vidio očito su imali iznenađujuće puno posla sa zubarima, gospođo, pa iako se to mene ne tiče, možda biste mogli razmisliti o tome da dovedete novog zubara ili barem prijavite ovoga sadašnjeg."

Njegova opaska i savršeni svijetli prirodni zubi taknuli su Ginny u živac, što je bio tandžirski način da se kaže kako ih je nešto duboko pogodilo i izazvalo tešku bol. Nije da otočani na okupljanjima nisu potiho ogovarali terenskog zubara, ali da nije bilo njega, ne bi imali nikoga.

"Pretpostavljam da ne čitate policajca Istinskog", reče joj Andy nastavljajući bojiti prugu. "No on ima dosta toga zanimljivog reći o suočavanju s istinom i, zapravo, pravo na istinu. No jedini način da doznate istinu, gospođo, jest da svojim strahovima pogledate ravno u oči, bila to mumija ili kakav nepouzdan i opasan zubar."

Ginny je bila zatečena i nije znala što da misli o tom mladom policajcu i njegovu uljudnom ponašanju koje je bilo u nesuglasju s prijetećom uniformom, ometanjem posjeda i uništavanjem ceste pred njezinom kućom.

"Ma, nemojte mi sad skretat' temu s te pruge k'o da je ne farbate pred mojim očima", reče ona službeno, mijenjajući temu.

"Neću", rekao je Andy. "Po nalogu guvernera moram iscrtati zamku za prebrzu vožnju, gospođo."

Ginny nikad nije čula za takvo što i smjesta se ražestila. Na cijelom je otoku bilo manje od dvadeset kopnenih vozila na motorni pogon, a većinom su to bili zahrđali kamioni koji su služili za prijevoz stvari. Svi su uglavnom pješačili ili se vozili automobilima za golf, skuterima, mopedima ili biciklima. Tangier je bio manje od pet kilometara dug i ni kilometar i pol širok. Tu je živjelo samo šesto pedeset ljudi, pa što bi onda guvernera bilo briga ako se netko od njih malo zaigra u automobilu za golf? Na otoku je život tekao sporo. Ceste jedva da su bile šire od pješačkih staza, a malo je koja bila asfaltirana pa je pogrešan ulazak u zavoj mogao voditi ravno u močvaru. Prebrza vožnja kopnom nikada nije bila problem te zajednice i Ginny zapravo nikad nije ni čula da gradonačelnik ili gradsko vijeće otvaraju to pitanje.

21

"Pa ima dosta cesti i na kopnu, ne morate farbat' naše. Šta ne hvatate njih? Prije ćete uhvatit', momče!"

Andy nije bio baš siguran što mu je otočanka upravo rekla, ali je prepoznao prijetnju.

"Samo radim svoj posao", reče umočivši četku u kantu boje. "Šta se desi kad čovjek ode preko?" Ginny pokaže na obojenu prugu preko ceste.

"Još ništa", objasni Andy zlokobnim glasom u nadi da će time potaknuti ženu da se počne žaliti i osigura mu nekoliko dobrih citata za sljedeći esej policajca Istinskog. "Moram iscrtati još jednu točno četiristo metara od ove. Zatim će, kada naši helikopteri budu nadlijetali otok, piloti moći mjeriti koliko dugo nekom vozilu treba od pruge do pruge. VASCAR će nam točno reći koliko brzo vozite."

"Ajme, Isusa mi! Dovest' će nam NASCAR na Tangier?" zaprepastila se Ginny.

"VASCAR", ponovio je Andy, oduševivši se shvativši da bi stanovnici Virginije mogli pobrkati VASCAR s NASCARom. "To je naziv za računalo koje zna vozite li prebrzo."

"I šta onda?" Ginny još uvijek nije shvaćala, a u mislima su joj brujali trkači automobili i pijani navijači.

"Zatim policajac na tlu kreće za prebrzim vozačem i izriče mu kaznu." "Šta će nam izreć'?" Ginny sije predočila mladog policajca s velikim šeširom i tamnim naočalama kako strogo kori nekog jadnog Tandžirca na biciklu, vjerojatno upire prstom i pokušava ga preplašiti, deklamirajući pritom nešto poput onih prava uhićenika koje uvijek čuje u emisijama koje gleda putem svoje satelitske antene, okružene staklenim kuglama i drugim dvorišnim ukrasima.

"Prijavu", nastavi Andy strogim glasom. "Znate što je prijava?" Četka je došla do ruba asfalta jedva nekoliko centimetara od Ginnyne ograde i svih mrtvih članova njezine obitelji, čiji su se nadgrobni spomenici s vremenom izlizali i nakrivili u različitim smjerovima. "Pišemo vam prijavu, a vi zatim idete na sud i plaćate globu. Gotovinom, čekom ili putem računa."

Vrlo je dobro znao da na otoku Tangier nema banke, kao i da je 'ček' za staricu poziv da nešto pričeka, a 'račun' ono što su turisti dobivali kad bi pojeli kolače od raka i puding od kukuruza u restoranu Chesapeake House Hilde Crockett.

"Kol'ko će nam uzet' kad nas uhapse, ako nas uhapse?" Ginny se sve više uzbunjivala.

Andy je ustao i istegnuo bolna leda, teškom mukom odgonetajući što mu je žena upravo rekla. Zatim se prisjetio kako je tijekom svog posjeta dućanu Svega ima, prije nego što je počeo bojiti prugu, načuo dvije otočanke kako se došaptavaju o njemu i govore nešto o tome da je netko uhapšen i da ne mogu dokučiti tko je što učinio, ali je to vjerojatno bio onaj mali Shores koji živi prekoputa škole. Taj ima jezik duži od krave, a otac mu je ubogk'o crkveni miš. Imaš pravo, Hattie. Boga mi ako mu otac ne ide na vodu i u najgori kijamet dok njegov gospodin Mutavi ne može ništa naučit'. Svo vrijeme čačka po smeću na plaži, eto šta radi. Kažem ti, Lula, taj Mufljuz nije ništa pametniji od raka.

Znači u'apšen, mislio je Andy, zacijelo znači uhićen, a prema Hattie i Luli, na otoku je postojao neki dječak Mufljuz Shores, koji nije baš pomagao kod kuće, pravio se pametan, nije učio i radije je provodio vrijeme gacajući i štapom tražeći različite stvari negoli zarađujući poštenu nadnicu za svoju jadnu obitelj.

"Globe za prebrzu vožnju ovise o tome za koliko kilometara na sat prekoračite ograničenje", obavijesti Andy nesretnu otočanku.

22

Ni na trenutak nije želio odati da i on smatra kako je grozno izricati kazne na temelju brzine kretanja po kopnu uočene iz zraka. Avioni i helikopteri nisu imali radare niti su se iz njih mogle vidjeti registarske pločice i mogao je živo zamisliti kako, na primjer, neki pilot izračunava brzinu bijelog kompaktnog vozila koje juri u smjeru sjevera, a zatim javlja policajcu u označenom vozilu da slijedi prekršitelja. Taj bi policajac izletio iza živice između prometnih trakova, upalio rotacijsko svjetlo i uz zvuk sirene dao se u potjeru za najvjerojatnijim kompaktnim automobilom koji se kreće prema sjeveru, odabirući vozilo iz raštrkane skupine bijelih kompaktnih automobila koji jurcaju međudržavnom cestom. Kakvog li rasipanja mlaznog goriva, novca poreznih obveznika i vremena.

"Dva dolara za svaki kilometar na sat iznad ograničenja plus trideset dolara sudskih troškova", sažeo je Andy.

"Usput, kako se vi zovete?"

"Zašto hoćeš znat'?" Ginny se, osjećajući prijetnju, odmakne korak natrag.

"Služite li se ikad internetom?"

Nijemo je buljila u njega.

"Ne, time se ne lovi riba", reče Andy pomalo nezadovoljno i razočarano. "Ne vjerujem da ovdje imate računala i modeme." Pogledavao je uokolo na male daščare koje su omeđivale propalu cestu te opazio nekoliko automobila za j;olf kako se vuku u daljini. "Zaboravite ono o internetu", nastavi. "Želio bih znati vaše ime pa, ako mi ga date, mogu poslati poruku policajcu Istinskom da bi vas on mogao citirati i reći svijetu što mislite o novoj guvernerovoj inicijativi za postavljanje zamki za prebrzu vožnju."

Ginny je bila smetena.

"To bi vam moglo dovesti više turista na bazene s rakovima." Pokazao je na njih. "Četvrt po četvrt i skupi se dolar?"

"Pa šta ako tu i tamo ka'ne koji", reče Ginny pokušavajući umanjiti značenje svojeg neoporezovanog poduzetništva. "AF u ovo doba godine nema se kom' pokazat' ni za četvrt dolara, a i imam samo kumašina u ovom bazenu. E, sad, on jest krupno čeljade, aF zna bit' spor i uskoro će se gosti odvuć' drugdje, a ovamo više neće dolazit'."

"Nikad se ne zna. Ništa nije bolje od reklame. Možda se stvari malo poprave." Andy ju je pokušavao dići na trik da mu kaže svoje ime. "Ako pročitaju o vašem kumašinu, ljudi će se gurati u redu da ga pogledaju."

Ginny je popustila i rekla policajcu tko je jer je osjetila da nije poreznik, već su mu na pameti bila druga pravna pitanja, a dolar se uistinu skupljao četvrt po četvrt. Primijetila je da mnogi ljudi u posljednje vrijeme ne razmisle dvaput prije nego što bace četvrt dolara, deset centa, pet centa, a naravno i cent. Nije, doduše, da su joj centi bili dragi, ni najmanje. Svi su na otoku pokušavali iskrcati svoje cente susjedima. Ti su smeđi novčići bez prestanka kružili i već je došlo dotle da je Ginny prepoznavala pojedine cente i znala je da je nasanjkana kad bi joj pri kupnji namirnica uzvratili golem broj poznatih centa.

"Neću nijedan cent", stalno je kudila Daisy Eskridge, blagajnicu u jedinom otočnom dućanu. "Čuj, dušo, nije da ti ih pokušavam uvalit, al' nekome ih moram dat'", odgovorila je Daisy posljednji put kad se Ginny žalila. Ako radi ničeg drugog, onda zato šta je Whezy Parks došla kupit' brašna i sapuna pa mi ih je dala čet'ri stotine. Rekla sam da ću joj dat' na veresiju, ali je htjela iskrcat' cente k'o luda, a ja ti Ginny, ne mogu stavit' sve te cente u ladicu."

Ginny je još uvijek bila ljuta na Wheezy, koja nikad nije htjela kupovati stvari uz odgodu plaćanja i koja je bila najveći prekršitelj na otoku kad je u pitanju bilo prosljeđivanje neželjenih centa. Naveliko su kružile sramotne glasine da je kasno noću Wheezy otvarala kašice i zamjenjivala cente za novčiće od četvrt dolara, deset i pet

23

centa. A da stvari budu gore, ta se proračunata žena u svakoj prigodi rješavala preostalih centa. Taje Wheezy vjerojatno imala najviše srebrnog sitniša na otoku, a zacijelo ga je čuvala u čarapama pod krevetom.

"Tako da je prekoračenje od petnaest kilometara na sat, gospodo Crockett, trideset dolara plus troškovi."

Policajac je objašnjavao vrlo složenu pravnu proceduru, a Ginny se odvojila od centa i ponovo usredotočila na njega. "Trideset je nehajna vožnja, a osoba može i završiti u zatvoru."

"Bože moj! Pa vi nas možete i strpat' u zatvor!" pobuni se Ginny.

Bila je u pravu, ali ne sasvim. Nikoga se nije moglo zatvoriti na otoku jer tamo nije bilo ni suda ni zatvora. To je očito značilo da će svatko tko bude uhvaćen u prekršaju brzine biti prepraćen na kopno. Naznaka nečega takvog, diljem je otoka probudila praiskonske strahove čim je Ginny odjurila dolje do ceste Janders i presjekla do Spankyja, gdje je Dipper Pruit grabio sladoled od vanilije za tri tihe amiške turistice u dugim haljama, koje su mrežicama učvrstile kosu.

"Sve će nas dat' u zatvor na kopnu!" povikala je Ginny. "Otok će pretvorit' u trkalište!"

Amišice su se stidljivo nasmiješile brojeći željno iščekivani srebrni sitniš iz svojih malih crnih torbica i nečujno stavljajući novčić po novčić na pult. Ginny nije često viđala turiste iz Pennsylvanije i uvijek se divila njihovu načinu odijevanja i bljedilu kože. Mogli su satima ploviti na trajektima Chesapeake Breeze ili Captain Eulice i pješačiti otokom cijeli sat a da ih ne isprži sunce, propuše vjetar ili uhvati prehlada. Nikada se nisu služili stolicama za ljuljanje na verandi, sjedili na nadgrobnim spomenicima, gledali bazene s rakovima a da ne plate ili komentirali neobičan otočni govor. Ginny nikada nije čula nijednog Amiša da se žali na tandžirsku zabranu alkohola ili rano zatvaranje lokala, što je obeshrabrivalo noćni život i psovanje te jamčilo da će otočani ostati kod kuće s obiteljima i rano poći u krevet. Da su svi stranci bili kao ti ljudi iz Pennsylvanije, Ginny i njezini susjedi možda ih ne bi toliko ni prezirali.

"Bože sveti! 'Ko kaže da ćemo u zatvor?" Dipper je htio znati dok je ispirao hvataljku za sladoled u posudi mlake vode. "I šta vele, šta smo skrivili?"

"Prebrzo vozimo u kolima za golf", odgovori Ginny dok su se amišice tiho vraćale u hladno, vlažno jutro. "Policija farba pruge da nas sve uhapsi s helikopterima. Malo-pomalo sve će nas zauvijek otjerat' da dovedu NASCAR i zgrnu hrpu para!"

Za sat vremena cijela flota bijelih radnih čamaca, koje su otočani nazivali barkama, brzala je natrag iz otočnih kanala i tjesnaca te otvorenog zaljeva Chesapeake. Mali izvanbrodski motori šištali su i kašljucali poput radijatora dok su otočani punim gasom odgovarali na prijeteće novosti o zatvorima. NASCAR-u i policajčevim uvredljivim komentarima lokalnih zubala. Promatrački zrakoplov skrenut je sa svoje potrage za jatima riba za mamce te je stao kružiti nisko nad cestom Janders pazeći da se previše ne približi hrđavoj dizalici što se uzdizala s južnog spruda otoka, blizu pogona za preradu otpada i improviziranog uzletišta napravljenog od morskog mulja.

Srećom za Andyja, boja se osušila gotovo smjesta pa je sve veća svjetina koju su činile nesretne žene i djeca oboružani vrtnim crijevima i vjedrima vode slabo utjecala na njegov posao. Ipak, bivao je sve nervozniji i sve se više dvoumio o poticanju mještana na iskazivanje iskrenih mišljenja za potrebe svoga eseja. Možda nije trebao ostaviti policajca Macovicha da čeka u helikopteru. Možda je ova zadaća bila preopasna da je obavlja sam. Andy je žurio s bojenjem pruge ispred Doma zdravlja Gladstone Memorial, u kojem je doktor Sherman Faux bušio još jedan zub u ustima dječaka Mufljuza.

Guverneru Crimmu jutro nije dobro počelo. Izgubio se putem na doručak pa je ponovo završio u salonu rezidencije, gdje je u naslonjaču Windsor strpljivo čekao da mu komornik Pony ulije kavu iz antiknog vrča u visoku šalicu na gornjoj plohi obližnje visoke Chippendaleove komode s nogarima. Negdje je zametnuo srebrno povećalo koje je brižno čuvao na mramornom kaminu u glavnoj spavaćoj sobi.

24

"Gdje sam?" reče za slučaj da je netko u blizini. "Jutros ne želim šunku i moram popiti kavu. Pony? Odmah dođi ovamo! Zašto je tako hladno? Vuče propuh."

"Oh, Bože!" u salon je dopro glas prve dame Maude Crimm. "Jesi li to ti, Bedforde?"

"A, tko bi drugi, dovraga, bio?" zagrmi guverner. "Tko mi je uzeo povećalo? Mislim da mi ga netko namjerno uzima da ne bih mogao vidjeti što svi smjeraju."

"To uvijek misliš, dragi." Težak parfem gospođe Crimm ispuni sobu, a njezine papuče zašaputaše debelim sagom.

"Nema nikakve urote, zlato", lagala je, a njezina se zamućena prilika nagnula i poljubila ga u ćelavo tjeme.

Urota je postojala, i prva je dama znala za to. Bila je neizlječivo ovisna o kolekcionarstvu, a slabovidnost njezina muža i internet napokon su joj pružili dovoljno prostora za prepuštanje tom poroku. Već se neko vrijeme Maude Crimm nije uspijevala oduprijeti tronošcima pa ih je posljednjih mjeseci - što mjedene, a što od kovana željeza hrpimice nabavljala: okrenutih ručki, s kerubinima, s čipkastim volanima, s tulipanima, s lišćem loze, s viticama, s natpisom "Bože, blagoslovi naš dom". Prčkajući jutros po računalu dok je guverner u krevetu hrkao i skrgutao zubima, naišla je na prekrasan ulašteni tronožac sa zvijezdom i pleterom, o kojemu nije mogla prestati razmišljati.

Njezina filozofija kupnje sastojala se od toga da se na trenutak suspregne i udalji od nečega što želi, bila to nova haljina ili tronožac, a zatim procijeni mami li je još uvijek žudeni artikl. Ako je tako, kupnja je neizbježna i suđena. Njezin muž nije dijelio tu filozofiju pa je naučila svoju nabavu držati podalje od njegova pogleda, a taj je zadatak postajao sve lakši. No s druge je strane njegovo ćoravo bauljanje kućom postajalo sve većim razlogom za brigu. Jednoga će dana, bojala se, zalutati u neki od ormara za posteljinu i zapeti za sve veću hrpu antiknih tronožaca na borovu podu ormara. Prvoj dami nije trebala nova suprugova tirada. Još se nije oporavio ni od posljednje navale kolekcionarske groznice, kad je u vilu dostavljeno trideset osam škarica za stijenj svijeće iz ranog devetnaestog stoljeća, kao i rijetka Monarchova kutija za karamele. Naravno, sve se to događalo u nekoliko dana. Gospoda Crimm bila je dovoljno mudra da ne naruči sve odjednom i da dogovori raspored isporuka s Federal Expressom.

"Jesi li pogledao u salonu Lafayette?" upita gospođa Crimm svoga supruga. "Katkad tvoje povećalo završi tamo, na škrinji Sheraton uz uljnu svjetiljku. Sad kad razmišljam o tome, čini mi se da sam ga neki dan vidjela u blizini dvodijelnog zrcala."

"Kako bi dospjelo u salon Lafayette?" nadureno odgovori guverner. "Tamo smiju spavati samo drugi guverneri i bivši predsjednici. Netko ga skriva od mene. Što je to što ne želite da ja ovdje vidim?" želio je znati ustajući iz visokog starog naslonjača.

"Dragi, ti znaš da ja nikada ne želim da ti nešto ne vidiš", odgovori ona izvodeći ga iz salona. "Jutros sam, međutim, slučajno pročitala esej onog opasnog policajca Istinskog. Vjerojatno nisi vidio što je opet stavio na internetske stranice?" dometne želeći mu odvratiti pozornost. "Što?" guverner se, prateći je, zaletio u sklopivi stolić u dnevnoj sobi i udario u stolnu svjetiljku. "Jesi li ispisala?"

"Naravno da jesam", reče gospođa Crimm važno. "Budući da ne možeš pronaći svoje povećalo, morat ću ti pročitati. No bojim se da će te to opteretiti, Bedforde, i ponovno uznemiriti tvoju podmornicu."

Guverner nije volio da mu supruga otvoreno govori o njegovoj podmornici, što je bio njihov naziv odmila za njegov trbuh.

"Tko je tu?" upitao je žmirkajući naokolo i pokušavajući utvrditi čuje li ih tko.

"Nema nikoga, zlato. Sami smo i skoro smo već došli do blagovaonice. Evo, skreni desno i pazi na litografiju.

'Op'la! Evo, ispravit ću je."

25

Dok je ona postavljala litografiju koju je on upravo srušio svojim velikim nosom, začuo je neko struganje.

"Opet sam udario glavom u tu kretenariju", prijetio je vukući se prema blagovaonici i hvatajući se stolice. "Što je uopće na njoj?"

"Mirovni sporazum Williama Penna i Indijanaca." Gospođa Crimm otresla je platneni ubrus i zataknula ga za ovratnik suprugove košulje, koja je bila pogrešno zakopčana i posvađana s namustranim naramenicama, zelenim baršunastim prslukom i prugastom kravatom.

"Ovo nije Philadelphia i ne vidim zašto bi William Penn visio u ovoj kući", reče guverner. "Koliko dugo to već traje?"

Očito je zaboravio supruginu prolaznu strast za litografijama, ako je uopće i bio upoznat s njom. Guverner je uzdahnuo kad se materijalizirao Pony s loncem kave.

"Dobro jutro, gospodine", reče on natakajući.

"Ne, Pony, nije dobro. Uistinu nije. Svijet ide u vražju mater."

"Jasno da ide, gospodine", složi se Pony suosjećajno kimajući. "Velim vam ja, mislio sam da je svijet već odavno otišao u vražju mater, ali pogriješio sam. Dašta sam. Stvari se samo još pogoršavaju, nego šta. Dosta da čovjek poželi otić' u crkvu i zamolit' Boga glavom i bradom: molim te molim te pomozi nam da se izbavimo jada i otpusti nam grijehe naše i naših neprijatelja i natjeraj ljude da se ponašaju kako priliči. Šta je uopće tim ljudima?

Znate, kad su se nekidan kuharice pojavile na onoj vašoj vel'koj večeri", nastavio je Pony. "Dok sam gled'o svoja posla i pripravlj'o im čaj, načuo sam kako jedna govori: 'Pitam se bi li mogla uzeti koju od ovih malih čajnih šalica s grbom savezne države Virginije. Šta misliš?' A šta ne bi', rekla je druga. 'Porez plaćaš, ne?' 'Itekako', rekla je ponovo prva. A ovdje ionako ništa ne pripada Crimmovima. Sve to pripada nama.' 'E, vrag me odnio ako nije tako. Sve je to naše.'

A onda su", nastavi Pony, sve se više unoseći u priču, "obe kuharice natrpale svoje vel'ke torbe čajnim šalicama, možete li vjerovati?"

"Zašto pobogu...?" prošišta prva dama sa zaprepaštenjem i gađenjem. "Zašto ih nisi zaustavio, za ime Božje!

Nadam se da barem nisu odnijele onaj servis bez ručica, one krasne sedefaste šaličice s cvjetnim uzorkom iz Leedsa."

"Oh, ne, gospođo", uvjeravao ju je Pony. "Uzele su one s ručicama i zlatnim državnim grbom."

"Prije svega, nisi ni trebao služiti čaj kuharicama", ukori gospođa Crimm Ponyja. "A svakako ne u službenim šalicama. Pa kuharice su obične radnice, a ne važni gosti rezidencije, Bože sačuvaj." Pogledom je zatražila guvernerovu potporu koji je baš uto kavom zalio stolnjak, promašivši tanjurić dok je odlagao šalicu. "Stvarno više ne bismo smjeli biti tako velikodušni prema javnosti, Bedforde. Sljedeći će se put valjda neki taksist ili cestar pojaviti na ulazu i zatražiti privatni obilazak koji uključuje čaj u službenom porculanskom servisu!"

"Rezidencija nije naša", podsjeti je guverner dok su se vrata njegove strpljivosti zatvarala, a raspoloženje padalo, gomilajući mračne misli poput neljubaznih ljudi u dizalu. "Ruku na srce, obilazak može zatražiti tko god hoće. No to ne znači da mi na to moramo pristati ili da nas oni na to mogu prisiliti. Javnost ne zna da je to njihovo zakonsko pravo, a ja im to neću reći. A sad mi pročitaj taj prokleti esej, Maude."

26

Očajnički se nadao da će danas čuti novu zagonetku koja će ga provesti kroz guštaru koja ga je, kako se činilo, okruživala sa svih strana.

"Mumije", rekla je vireći iznad naočala za čitanje i pregledavajući ispis. "Znaš, mumija sam se oduvijek dosta bojala. Nisam imala pojma da ih se još netko boji. No što je sve ovo o otoku Tangier? Policajac Istinsky spominje ga već drugi put. Što se tamo događa, Bedforde?"

"Hoćete li uz jaja zobenu kašu ili pržene krumpiriće?" pristojno upita Pony.

"Nisam ni znao da imamo jaja", odgovori guverner.

"Rekla sam mu: poširana jaja", obavijesti gospođa Crimm supruga, gladeći kućni haljetak u predjelu svoga bujnog krila. "Mislila sam da bi to moglo biti lagano. Nema ništa do mekane hrane kad tvoja podmornica podivlja."

Raspoloženje guvernera Crimma poniralo je, baš poput njegove utrobe, bez ikakva jasna smjera. Približavajući se sumnji koja je uskoro prerasla u uvjerenje, jedva da je čuo ijednu riječ koju je njegova supruga pročitala. U onome što je policajac Istinsky napisao o mumijama nalazila se šifrirana poruka i Crimm se iznenada sjeti da je kao dijete svoju mamu zvao Mamija.

Lutilla Crimm svoga je najstarijega sina začela u bogatoj šarlotsvilskoj četvrti Farmington. Crimm se kroz maglu prisjetio svega što je slušao o tom događaju i činilo mu se da bi njegov otac, kad bi se naljutio na svoju ženu, malome Bedfordu nasamo zajedljivo tumačio kako nikad ne smije dopustiti ženi da mu vodi i uništi život.

"Te žene lažu čim zinu", govorio bi Bedfordov otac dok bi njih dvojica nosili cjepanice za peć na drva ili čistili snijeg s ciglenog nogostupa ispred njihove dojmljive ciglene kuće koja se izdizala pred planinskim krajobrazom u pozadini. "Ulagivat će ti se, sine, i mislit ćeš da jedva čekaju na seks s tobom, a onda, kad te zavrte oko malog prsta i natovare ti djecu za vrat, pogodi što?" "Što?" Bedford je već počinjao artikulirati ono što će postati njegovo najčešće pitanje. "Što?" ponovio je otac kao jeka. "Reći ću ti ja što] Iznenada će objaviti da strop treba ponovno ožbukati ili da otpadaju štukature ili da paučina visi s lustera baš kad si usred..."

"Oh", odgovori Bedford odlažući cjepanice u škrinju pokraj peći.

"Recimo to ovako", nastavio je otac dok mu je supruga vezla u salonu na katu. "Polovica tebe izlila se na deku, sine. Zbog toga vjerojatno i jesi slabovidan." "Što je točno Mamija rekla?" Bedford je morao znati istinu. "Je li pitala za strop ili paučinu?"

"Ni zajedno. Ne te noći. Uspravila se u krevetu i rekla: 'Uh, mislim da nisam nahranila mačku.'"

"Pa je lije nahranila?" zanimalo je Bedforda i nikada neće zaboraviti očaj koji ga je obuzeo zbog saznanja da će zauvijek biti slabovidan. nizak i ružan zbog neke mačke. "Zašto bi se Mamija sjetila mačke baš u tom trenutku?"

"Upravo to i ja mislim o ženama, sine. U tom trenutku razmišljaju o koječemu samo da bi ti skrenule pažnju."

Otac ubaci cjepanicu u peć na drva i iskrice prkosno prhnuše. "Kad je spomenula mačku, tvoja je mama točno znala što radi."

Otada Bedford Crimm ne samo da je mrzio mačke nego je u srcu nosio i bol i duboku nesigurnost u sebe jer je njegova majka počinila interruptus tijekom njegova začeća i tako dobar dio njegove vitalnosti prolila na deku.

Zacijelo nije baš suviše voljela svoga upravo začetog sina, razmišljao je Bedford neveselo dok je nabadao

27

poširano jaje koje je jedva vidio i posezao za mlinom za papar, isključujući ton svoje supruge koja je vodila mučan razgovor s Ponyjem o ljudima koje je udario grom. Crimm je vjerovao da je, kada je postao politički moćnik, svoje nesretno djetinjstvo ostavio za sobom, a sada ga je policajac Istinsky ponovo podsjetio na to.

Kužne pare paranoje i bijesa kuljale su Crimmom poput otrovna plina i njegova je podmornica oglasila znak za uzbunu. Policajac Istinsky na neki je način doznao istinu o sramotnom početku života moćnoga guvernera, a Crimmu je ponajmanje trebalo da to i drugi saznaju. Oh, naravno da policajac Istinsky zna! Taj zna sve. Zašto bi inače u svom eseju spominjao mumije?

"To je skandalozno!" On udari šakom o stol i srebrni se svijećnjak prevali u zdjelu s maslacem.

Blagovaonicom zavlada jezovita tišina.

Trenutak kasnije oglasi se zaprepaštena Maude Crimm: "Bože moj! Dobro da svijeća nije bila upaljena, dragi, jer se maslac mogao zapaliti. Pravi se maslac sastoji od životinjskih masti i može planuti baš kao benzin za upaljač."

"Ne baš tako lako, gospođo!" izrazio je Pony svoje mišljenje. "AF ne treba riskirati." Podigao je svijećnjak i obrisao ga ubrusom koji je nosio preko ruke. "Ne želimo valjda požar u rezidenciji. 'Ovako stara, ova bi zgrada planula k'o suvo šiblje."

"I tako mi pričamo o gromovima i kako ljudima izgaraju kuće i odjeća, a onda svijećnjak padne u maslac", reče prva dama prigušenim, zlokobnim glasom. "Nadam se da to nije nikakav znak."

"Kakav znak?" pribrao se sada i guverner i smjesta se sjetio VASCARA i znakova koje je Major Trader planirao postaviti po cijeloj državi. "Daj mi Tradera na telefon", naredi Ponyju. "Reci mu da odmah želim izvješće o tome kako se stvari razvijaju na otoku Tangier. Dosad smo već trebali nacrtati tu zamku za brzinu. I pitaj policajca Macovicha je li već doznao tko je policajac Istinsky. Pronaći ću ja tog nitkova i ušutkati ga prije nego što nam još više našteti! Boli me patka za Prvi amandman!"

Zatim ponovno udari šakom o stol, ali je Pony ovaj put na vrijeme uhvatio svijećnjak.

P. I. ništa nije shvatila na vrijeme i Unika je, kad se prošle noći vraćala pješačkim mostom na kopno, a zatim se odvezla svojom Miatom, bila sigurna da je P. I. i više nego mrtva. No unatoč tome, osjećala je snažan nagon da provjeri stanje. Nepovezano i nejasno sjećala se događaja koji su uslijedili nakon što su ona i P. I. dospjele na otok, ali na temelju količine krvi na svojoj odjeći, što je zamijetila nakon što se vratila u svoj zapušteni stan u središtu grada, mogla je i predobro zamisliti što je učinila toj nametljivoj i ružnoj ženi koja se usudila pomisliti da bi Unika mogla biti zainteresirana za nju ili na bilo koji način slična njoj.

Parkirala je u blizini otoka Belle i izašla u tenisicama, ponijevši sa sobom polaroidski fotoaparat u, kako se činilo, žustru jutarnju šetnju prirodom. Na danjem je svjetlu otok izgledao poprilično drukčije pa joj je trebalo dobrih dvadeset minuta da pronađe ciglene ruševine do kojih je valjda odvukla golo tijelo P. L, iako se nije sjećala ničega što je Ill učinila nakon što je prerezala ženin vrat od uha da uha. Dok je stajala medu ruševnim ciglenim zidovima i piljila u unakaženo, krvavo tijelo licem zagnjureno u blato, bilo joj se ubrzalo te je osjetila navalu moći, ushita i seksualnog uzbuđenja.

Oči žene po imenu P. 1. bile su poluotvorene i mutne, a kosa joj se skorila od krvi i blata. I sama pomisao na to da je ikada dotakla njezine usne ili bilo koji drugi dio, izazivala je u Uniki osjećaj gađenja. Čučnula je snimajući je iz svih mogućih kutova da bi se poslije mogla podsjetiti na taj događaj, a da ne mora riskirati razvijajući film u fotografskom studiju. Pomalo se iznenadila kada je, nagnuvši se da snimi krupni kadar lica, osjetila dašak ženine kolonjske vode, što joj je u sjećanje prizvalo krik i grgljavi zvuk koji je P. I. ispustila držeći se za vrat dok ju je Unika nogom udarala u glavu prije nego što će joj prorezati grudi i na trbuh joj urezati ime policajca Istinskog.

Unika se sama sebe dojmila time što je bila dovoljno pametna da u cijelu priču ubaci i policajca Istinskog. P. I. je željela biti policajac Istinsky, a sad je to i postala.

28

"Dobila si što si tražila", reče tiho tom hladnom, okrvavljenom tijelu vraćajući se prema pješačkom mostu.

Kad su iz ureda u kojem je P. I. radila počeli zvati na kućni broj ne bi li doznali zašto se tog jutra nije pojavila na poslu, Unika se već odavno bila odvezla. Motala se oko kuće u nizu u kojoj je živio onaj plavokosi policajac kada su dvije žene, gurajući kolica sa svojim bebama, otkrile odvratan prizor među ciglenim ruševinama na otoku Belle, baš u trenutku kad se Pony pretvarao da je pronašao guvernerovo zagubljeno povećalo.

Pony je znao kako guverner zna poludjeti ako ne može pronaći neko od svojih ekscentričnih optičkih pomagala pa je, iako mu je prva dama dala stroge upute da njezinu mužu zbog onih tronožaca ne olakšava snalaženje u kući, shvatio da brzo mora nešto poduzeti. Zavukao je ruku u džep svojeg snježnobijelog sakoa i izvukao srebrno povećalo te ga tiho podmetnuo u kositrenu zdjelu za voće.

"Gle, gle!" reče glasno. "Vidite šta sam našao. Eto vašeg povećala, gospodine. Sto ste ga stavili u zdjelu za voće?"

Maude Crimm uputi Ponyju gadan pogled koji je zaslužio oglušiva-njem o njezine zapovijedi. Ugledala je uvećano desno oko guvernera koji je buljio kroz povećalo i pregledavao okolinu.

"Gdje su, pobogu, cure?" upita on shvativši da njegove kćeri ne sjede za stolom.

"Oh, ma rekla sam im da danas mogu malo dulje spavati", odgovori njihova majka. "Dokasna su gledale TV pa su bile jako umorne. Da čovjek ne povjeruje. Tvoje je povećalo bilo u zdjeli za voće. Bedforde, dragi, trebao bi malo bolje paziti na nj."

"Odsad se više ne odvajam od njega", zaprijeti on, zbog čega se njegova supruga ukočila. "Odsad kanim pratiti što se događa pod ovim krovom, čujete li me? Nisam ja od jučer. A, ne, ne. Rođen sam 1929. i nisam budala."

Svoj je debeli prst upro u suprugu. "Skrivaš nešto preda mnom, Maude."

"Nipošto", lagala je zabrinuta zbog onog tronošca koji je jutros pronašla na internetu.

Guverner Crimm odmaknuo je stolac i ustao, ubrusa još zataknuta za ovratnik poput pogrešno navučene pelerine. Prvi put otkako je u braku, počeo je gajiti sumnju da njegova supruga možda ima ljubavnika. Taj bi drugi muškarac mogao i ovog trenutka biti u rezidenciji pa je zato netko namjerno gurnuo njegovo povećalo u zdjelu za voće. Zamislio je sve one muškarce koji bi jedva dočekali prigodu da se zavuku u krevet prve dame, osobito njegove, a podmornica mu se silovito promeškolji.

"U tome je, dakle, stvar!" oglasi se on iz lukom nadsvodenog ulaza dok su teški, umorni koraci njegovih kćeri odzvanjali stubama.

Prozreo ju je. Naravno, znao je što radi i zamišljao ju je kako svojim bujnim, vlažnim čarima zavodi druge muškarce. Dok se Crimm mučio ogavnim erotskim predodžbama, prva je dama paničarila zbog sve veće hrpe tronožaca u ormaru za posteljinu. Njezin je muž nekako saznao za njih. Pony je u međuvremenu odlučio da je vrijeme za kuhanje svježe kave pa je nečujno nestao dok su se oči gospođe Crimm punile suzama, a glasan i polagan korak njezinih kćeri sve više približavao.

"Ah, hoćeš li mi kada oprostiti, Bedforde", preklinjala je gospođa Crimm šmrcajući.

On je, pak, povećalom zahvatio rub ubrusa pa ga je izvukao iz ovratnika i bacio na pod jer su se njegovi najgori strahovi ostvarili.

"Samo mi reci kako", prozborio je dok su mu podmornicu zahvaćali novi grčevi. "Kako si ih pronašla? U telefonskom imeniku? Na svečanim večerama?"

29

"Nikad na večerama." Zaprepastilo ju je što uopće pomišlja da bi mogla otići na večeru i ukrasti tronožac.

"Nikada ne bih učinila nešto tako nisko. Niti mi je to potrebno", dodala je s natruhom gnušanja. "Pronalazim ih na internetu, ako već moraš znati. Na internetu sada možeš pronaći što god hoćeš, a napast je bila prejaka. Oh, Bedforde, jednostavno si ne mogu pomoći. Bez obzira koliko se sramila, znam da će se to opet dogoditi. No valjda ima i gorih mana."

"Nema gorih mana od toga! A i Pony sigurno zna za sve to", reče guverner bez daha dok se podmornica probijala kroz tamnu namreškanu površinu njegova spokoja, špijunirajući periskopom neprijatelja koji je u ovom slučaju bila njegova vlastita supruga. "Ta propalica Pony morao je znati što radiš jer poslušno trčkara oko tebe po cijele dane. A sumnjam i da su se i noću dovlačili u rezidenciju. Samo mi, molim te, nemoj reći da jesu! Bilo bi najodvratnije od svih poniženja da ih dovlačiš noću dok spavamo u istom krevetu! Odmah se vratite gore!" zapovjedi svojim kćerima. "Svađamo se, a znate da to nikad ne činimo pred vama!"

"Nikada noću", klela se gospođa Crimm dok su teški koraci njezinih kćeri lijeno šuštali i bubnjali stubama koje su vodile na kat. "Kad ih pronađem, uvijek stignu sljedećeg jutra, dragi mužiću, a skrivala sam ih u ormaru za posteljinu."

"E, pa, sad budi sigurna da ću danas čim se vratim kući isti čas zaviriti u svaki ormar za posteljinu", zagrmi guverner. Učinio bi to već sada da njegova razoružana podmornica nije plovila ravno prema mini. "I ako ih pronađem ovdje — makar i samo jednoga — to je to. Kažem ti."

"Nećeš", reče ona brišući oči i mozgajući gdje bi mogla sakriti tronošce nakon što ih izvuče iz ormara za posteljinu čim on ode. "Kunem ti se životom. Možeš provjeravati u ormarima za posteljinu koliko želiš, najdraži, i u njima neće biti ničega osim posteljine. Samo naša lijepa, uredno izglačana, smotana i posložena posteljina." Šuplje organe teškim hladnim znojem oblivena guvernera prodrma prva eksplozija i strahoviti prljavi val, hvatajući zalet, svom silinom navre prema otvoru. Podmornica Bedforda Crimma IV. pripremila je svoja torpeda i čvrsto stisnula sfinkter dok je on u velikoj žurbi jurio do najbližeg toaleta.

Jedanput tjedno doktor Faux dolazio je trajektom na otok Tangier, gdje je darivao svoje vrijeme i vještine ljudima koji u mjestu nisu imali ni liječnika ni zubara ni veterinara. Njegovo je životno poslanje, često je govorio, pomagati potrebitim otočanima i njihovim obiteljima, nesvjesnima njegovih neobičnih načina obračunavanja troškova i kreativnog šifriranja kojima je redovito pelješio program medicinske pomoći države Virginije.

Zubaru, prema mišljenju doktora Fauxa, nema druge doli dopunjavati svoje prihode o trošku vlade te je iskreno vjerovao da su u svjetlu njegove velike žrtve nepotrebni, nestručni ili lažni postupci kojima je podvrgavao otočane posve opravdani. Tko bi drugi, na koncu konca, uopće dolazio na taj zaboravljeni otok? E pa, ne bi nitko, podsjećao je sve na kojima je radio ili se pretvarao da radi. On namjesti svjetiljku pomičući ogledalo oko Mufljuzovih kutnjaka. "Čini se da ovdje imamo gadnu frku", komentirao je doktor Faux, smatrajući nužnim novo čišćenje kanala u korijenu zuba koji je upravo ispunio. E pa, Mufljuze, toplo ti preporučujem da smanjiš gazirana pića. Koliko ih dnevno piješ? Budi iskren."

Mufljuz je podigao pet prstiju, a doktor Faux je kroz prozor pogledao sve te žene i djecu koji su prali tajanstvenu obojenu prugu na ulici.

"Previše", korio je Mufljuza, visokog i vitkog četrnaestogodišnjaka vjetrom raskuštrane i suncem izbijeljene kose, koji je svoj nadimak zaradio zbog smiješne navike pabirčenja i prekopavanja, odnosno tumaranja naokolo sa štapom ili mrežom u potrazi za blagom umjesto za rakovima. "Ti si očito podložniji karijesu od većine ljudi", istaknuo je doktor Faux istu stvar koju je isticao svim svojim pacijentima na otoku. "Zato mislim da bi trebao barem prijeći na nezaslađena pića, iako bi najbolja bila voda."

Mufljuz je većinu svog života proveo na vodi i u njoj pa je to za njega bilo kao da seljak jede zemlju.

30

"Ne, ne mogu to pit'", reče, a utrnule usne i jezik činili su mu se deset puta većim nego obično. "Sav sam natek'o, ugušit ću se."

"A što kažeš na flaširanu vodu? Sad postoje zbilja dobre vrste s voćnim okusima i dosta mjehurića." Doktor Faux nastavio je piljiti kroz prozor. "Zašto onaj izvidnički zrakoplov stalno kruži naokolo? I tko je onaj do kože namočeni policajac s kantom boje i bocom Eviana, i zašto ga svi ganjaju niz ulicu? No dobro, kad sam te već sedirao, mogu ti i namjestiti aparatić."

Doktor Faux je zastao da bi zabilježio nekoliko šifri i bilježaka u Mufljuzov debeli zubni karton.

"Ne!" pobuni se Mufljuz. "Od tog me bole usta. Aparatić je dobar, osim što onih nekoliko gumenih traka uvik spadaju bez razloga."

Mufljuz nikada nije ni htio taj aparatić. Niti je baš bio sretan kada je zubar navalio da mu izvadi četiri savršeno zdrava zuba nešto ranije te godine. Mrzio je ići zubaru i često se roditeljima žalio na doktora Fauxa tvrdeći da je riječ o 'ajduku, što je bila tandžirska riječ za gusara.

"Pokaz'o mije sliku svog auta", rekao je prije neki dan. "Ima veFki crni Merk, a i žena mu ima isti takav, samo druge boje. Pa odakle mu onda tako skupo auto ako na nama radi džabe?"

To je bilo dobro pitanje, ali kao i obično, Mufljuza nitko nije shvaćao ozbiljno, a razlog za to dijelom se krio i u njegovu nadimku. Susjedima i učiteljima činio se zabavnim i neobičnim pa su voljeli razmjenjivati priče o njegovu prekapanju smećem obasute obale u potrazi za blagom, kao i o njegovu neobuzdanu nagonu za stvaranjem glazbe.

"Boga mu Božjega", načuo je Mufljuz nedavno komentar svoje tetke Ginny Crockett na nedjeljnoj misi. "Umislio sije da će prevrćuć' obalu pronać' bačvu dolara. Eeeej! Dere se na nj jadna mu mati, aF ne mogu reć' da je krivim. Napravila je za tog momka sve šta je mogla, a kad bi on bar malo prest'o navlačit' te drombulje."

"Bogme! Posvuda larma s tim žicama, a zbilja ga zna svirat'." Ginnyna je prijateljica rekla suprotno od onoga što je mislila jer su svi držali da Mufljuz, kad bi svirao usnu harmoniku — što znači stalno — nije proizvodio ništa drugo doli nesnosnu buku.

"Otac mu je još davno treb'o dat' po tamburi, al' samo se hvali s tim momkom", odgovorila je Ginny, a u tom je trenutku mislila baš to što je i rekla jer je Mufljuzov otac nepokolebljivo vjerovao u to da mu otok zavidi na sinu. "Čim maknemo ovaj aparatić," reče doktor Faux navlačeći novi par kirurških rukavica koje će zaračunati trostruko više od onoga što vrijede, "preporučit ću krunice za tvojih osam prednjih zuba. Jesi li za malo krvavog posla jutros?" dometne jer je otkrio pristojno tržište na kojem sumnjivi medicinski istraživači kupuju krv za svoja genetička ispitivanja zatvorenih populacija.

"Nikako!" poskoči Mufljuz u svojoj stolici, stežući rukohvate tako snažno da su mu članci na prstima pobijeljeli.

"Ne brini se za krunice, Mufljuze. Koristit ću plemenite legure i imat ćeš osmijeh od milijun dolara!"

Uto u ordinaciji zazvoni stari crni telefon. Aparat je datirao iz dana kada su žice bile ovijene platnenom izolacijom pa je, kao i obično, bilo dosta šuma.

"Dom zdravlja, izvolite", javio se doktor Faux.

"Ja bi' treb'o Mufljuza", probio se neki muški glas kroz glasno krčanje i zujanje na liniji. "JeF tu?"

31

"Jeste li to vi, Uragane?" upita zubar Mufljuzova oca koji je nosio taj nadimak zbog svoje ćudi. "Dogovoreni ste za pregled, čišćenje i vađenje krvi."

"Daj mi Mufljuza dok vrag ne uđe u me!" "Za tebe je", reče doktor Faux svom pacijentu.

Mufljuz je ustao sa stolice i uzeo slušalicu zamahnuvši za nekom letargičnom muhom. "Daaa?"

"Slušaj ovamo! Da si zaključ'o vrata čvrsto k'o škuljka!" reče Muf-ljuzov otac žurno. "Ne daj zubaru van! Ponekad valja nešta napravit' i iz inata, Medeni. Jedino to možemo u ovakvim situacijama. Jel' ti zubar već smandrlj'o usta?"

"Nego šta! Ništa mi neće, tata!" reče Mufljuz, što je nalijevo ili naopako značilo, naravno, da je zubar namjeravao gadno udesiti njegova usta.

"Pa, drž' se ti samo", reče otac ohrabrujući sina da ga ne bi uhvatilo malodušje ili kukavičluk. "Da ćemo mu mi malo njegova vlastitog lijeka za primjer drugima, a policiju ćemo potjerat da nam ne dolazi stalno ovamo. Svi smo skupa, Medeni. A sad muči, a mi odraa' stižemo."

"O, fala Bogu!" vikao je Mufljuz trčeći prema vratima i zaključavajući zasun ključem koji je visio iza slike Isusa sa stadom janjadi.

Nije mu baš bilo jasno zašto bi trebao zarobiti doktora Fauxa u Domu zdravlja, ali taj je prokleti zubar i zaslužio sve što mu se sprema, a i Mufljuz je bio uzbuđen zbog toga što se napokon nešto događa. Tangier je za svoju mladež bio dosadan, a on je sanjao o tome da pronađe blago i jednog dana zauvijek ode s otoka. Provirio je kroz prozor i ugledao gomilu otočana kako u vojničkom rasporedu marširaju cestom, neki među njima čak i naoružani drvenim veslima i hvataljkama za kamenice.

"Sjedi tamo na stolicu i pamet uglavu!" zapovjedi Mufljuz zubaru.

"Moram ti izvaditi tampone iz usta", podsjeti doktor Faux svog pacijenta. "Ti moraš sjesti na stolac, a ja ću sjesti kad završimo, ako želiš." Doktor Faux nagađao je da je lidokain razdražio Mufljuza i potaknuo prolazni živčani slom. Čak ni najiskusniji zubar ne može biti siguran kako neki lijekovi mogu djelovati na pacijente pa je doktor Faux uvijek ispitivao pacijente o alergijama i nuspojavama vezanim uz određene medikamente. No izuzme li se alkohol koji zapravo nisu smjeli piti, otočani su tako rijetko bili podvrgavani čak i najblažim anestezijama ili tvarima koje utječu na raspoloženje da su njegovi pacijenti bili prilično djevičanski čisti i savršeno prikladni za slijepa ispitivanja placebom i drugim pripravcima za koje su razne farmaceutske tvrtke tražile odobrenje od Federalne agencije za lijekove i koje su rado donirali doktoru Fauxu u eksperimentalne svrhe. Zubarevi prsti u rukavicama uvukli su se u Mufljuzova usta tražeći tampon.

"Nisi ga valjda opet progutao?" zabrinuo se doktor.

"Nego šta."

"Pa, možda ćeš imati blagi zatvor sljedećih nekoliko dana. Zašto si zaključao vrata i što si učinio s ključem?"

Mufljuz je opipao džepove da bi provjerio je li ključ još uvijek u njegovu posjedu. Nije bio, što sam s njim učinio? zamislio se, a pogled mu je kružio sobom dok su topot koraka i gnjevni glasovi odjekivali s ulice. Uzbuđen, Mufljuz udari zubara po nosu, ne s jako zlom namjerom, ali dovoljno snažno da zubaru poteče krv.

"Jao!" iznenađeno i bolno zajauče doktor Faux. "A zašto si to učinio?" upita dok su otočani vikali Mufljuzu da otvori vrata.

32

"Ne mogu!" derao se on. "Nemam ključa! Ne sjećam se gdje sam ga stavio."

"Zašto si me udario?" Doktor Faux je zaprepašteno i uznemireno maramicom tapkao nos.

Mufljuz nije bio siguran, ali samodokazivanje nasilnim putem činilo mu se važnim. Prilično mu se sviđala pomisao da će otočani vidjeti kako se poslužio silom ne bi li svladao zubara. Njegov bi otac zacijelo bio zadovoljan, ali dok se komešanje pred vratima pojačavalo, Mufljuz se samo želio sjetiti što je učinio s ključem. "'Alo! Morate provalit' vrata!" dovikne gnjevnoj rulji.

Otočani to učiniše i nagrnuše unutra mašući veslima i hvataljkama.

"Doli Virginia! Doli Virginia!" glasio je njihov bijesni bojni poklič. "Da se nisi usudio na kopno, doktore Faux, čuješ ti mene? Ti si ratni zarobljenik!"

"Vidjet ćeš ti svog boga!"

"Tako je! Tako je!" "'Alo, doktore Faux. Kako je sad tebi u toj stolici, a?"

"Dajmo mu po tamburi!"

"Ja već jesam!" reče Mufljuz pun sebe. "Opalio ga posred nosa, k'o kruška je tresn'o!" hvastao se.

"Treba mu počupat' svaki i sve zube! Sjeti se samo kol'ke je nama povadio."

"Treba ga bacit' u more! I dobro zavezat', da na'ranimo rakove!" "I ne može to tako, kažem ja vama!" "Proklet bio, to je i zaslužio! Čuješ li?"

"Ma čekajte malo!" sklupčan u stolici i trljajući nos, pobuni se doktor Faux dovoljno glasno da bi ušutkao otočane. "Čujem ja! Čujem da ste prvo bili ljuti na Virginiju, a sad ste se iznenada okomili na mene! Odlučite se već jednom!"

"Ljuti smo na sve vas s kopna", reče netko. "Nema medu vama ni'ko 'ko nas ne koristi."

"Pa, ako ste me čvrsto odlučili oteti," smišljao je brzo doktor Faux način da ih prevari, "vaš će plan upaliti samo ako o tome obavijestite guvernera. Inače nitko neće ni znati da sam ovdje, a što ćete imati od toga što ste me zaključali? A što se tiče vaših nepoštenih i nezahvalnih optužbi na račun načina na koji se skrbim o vašim zubima, moram istaknuti da već godinama velikodušno dolazim ovamo i da nije bilo mene, vi ne biste imali nikakva zubara."

"Bolje nikakvega neg' takva k'o ti."

"Moja bi žena još uvijek imala sve zube. A mene zaboli zub i ti mi ga odma' iščupa. Zub što si ga ti popravlj'o!"

"Možda bi još mogli porazmislit'." Jedan se od otočana nećkao naslonivši veslo na zid. "Nećemo nikakve probleme."

"Upravo tako", složi se doktor Faux. "Vi, otočani, iskaljujete bijes na krivoj osobi. Bijesni ste na guvernera, a ja ne kažem da to nije opravdano. Očito vas progone i diskriminiraju, kao i obično, i nisam siguran što znače te obojene pruge, ali sigurno nisu tu stavljene radi vaših interesa."

33

"Nikako, radi ničega što bi za nas bilo dobro."

"Ne slušajte njegove priče!" Mufljuz je preuzeo riječ. "On je s kopna i mislite li da je slučajno šta su i on i policajac ovdje u isto vrijeme? Špijun je on, eto šta je."

"Ma hajde! Odakle ti sad to da nas on špijunira, Medeni?" upita Mufljuzov otac sve bješnji i gnjevniji. "Špijunira nas dok kupimo ulov i bacamo mreže, a onda okolo širi laži o račinama, račicama i školjkama. Uskoro će donijet' zakon da ne smijemo ništa radit' na vodi", reče Mufljuz bez i najmanjeg dokaza.

"To ti je ovaj tu rek'o?" upita Mufljuzov otac mahnuvši glavom prema zubaru.

"Nego šta. Neg' šta neg' je rek'o!" "Šta ti je točno rek'o?"

Mufljuz je slijegao ramenima osjetivši kako se njegova izmišljotina raspliće, ali sjeme je već bilo posijano.

"Ne sm'jemo riskirat'", javi se neki drugi ribar.

"Nikako."

"Nikako, ne sm'jemo."

"Guverner nam je već srez'o izlov rakova, a sad kad nam ide sa vađenjen školjaka, šta će bit' ako nam i to zabrane? Onda ćemo bit' praznih džepova, ni centa neće bit'."

"Ne može to tako!"

"Nikako. Jasno da ne može!"

"Ja kažem da mu damo jedan poziv i kažemo šta mi 'oćemo", predloži Mufljuzov otac divljim, bijesnim glasom.

"Kog će zvat'?"

"Nek' zove državnu policiju, eto koga. Oni nam i ofarbaše cestu dolje. A možda zubar špijunira za policiju u ime guvernera."

Doktoru Fauxu dali su stari crni telefon da bi nakon traženja broja na službi informacija i nekoliko prespajanja veze dobio načelnicu Judy Hammer, u sebi se moleći da ona ne provjeri njegov dosje.

"S kim razgovaram?" upita Hammerica, a u pozadini je mogla čuti bijesan žamor.

"Ja sam zubar s kopna", odgovori glas. "Brinem se i za otok Tangier i sad tu imam velikih problema jer je jedan od vaših policajaca iscrtao pruge na cesti Janders i jer guverner preuzima otok da bi ga mogao pretvoriti u trkalište."

"O čemu vi to, zaboga, govorite?" upita Hammerica već gotovo spustivši slušalicu takozvanom zubaru koji je očito bio lud, ali onda ipak odluči saslušati što joj želi reći. "Pruge su zamka za prebrzu vožnju i dio su novog guvernerova programa VASCAR." "Ako smjesta ne uklonite te pruge i ne potpišete sporazum koji državnoj policiji, Obalnoj straži i drugima zabranjuje svako daljnje maltretiranje otočana, oni će me držati kao zatvorenika protivno mojoj volji!"

34

"Tko je to?" upita ponovo Hammerica hvatajući bilješke.

"Zabranili su mi da vam kažem svoje ime", reče glas.

"Dolje Virginia!" čudnim naglaskom poviče netko u pozadini.

"Ovdje, kol'ko se sjećam, ni'ko nije glas'o za guvernera."

"Mi tu samo ribarimo na svojim brodicama i pošteno živimo, a na šta smo spali? Na cesti pruge, a on, zubar, sve nam zube povadi."

"Nisam vam povadio sve zube!" prigovarao je zubar držeći ruku preko slušalice, ali je Hammerica čula i njega i sve ostale.

"Dobro", reče ona autoritativnim glasom. "Sto točno želite od nas? Zbunjena sam."

Na vezi je nakon njezina pitanja uslijedila tišina.

"Halo?" reče ona.

"Dojadilo nam je da se petljaju u naše posle", čula je nekoga. "Javi joj se i reci da guverneru prenese da je nama prije njegovih uplitanja bilo dobro i da 'oćemo nezavisnost od Virginije!"

"Nego šta!"

"Tako je! I da na otok više ne dođe nijedan poreznik ni policajac! Izborit ćemo se za nezavisnost!"

"Ni centa više za porez! Ni centa!"

"I da nam više ni'ko ne govori da manje lovimo!"

"Nego šta!"

"E pa, sad ste ih čuli", reče zubar Hammerici. "Bez ograničenja ribarenja, državnih poreza, policije i smetnji. Otok Tangier želi se odcijepiti od Virginije, a", dodao je urotnički ispod glasa, "otkupnina za moje oslobođenje iznosi pedeset tisuća dolara u neoznačenim novčanicama, koje trebate preporučeno poslati na poštanski sandučić tristo šesnaest u Reedvilleu. Molim vas da smjesta udovoljite ovim uvjetima. Ja sam talac u Domu zdravlja, već sam pretučen, krvarim i život mi je u opasnosti!"

Prije nego što je Hammerica uspjela odgovoriti na ono što je protumačila kao ludost i besramnu iznudu, zubar joj je spustio slušalicu. Pokušala je pronaći Andyja, ali on nije bio dostupan pa mu je ostavila glasovnu poruku u kojoj je objasnila što se dogodilo.

"Tvoj esej o mumijama prouzročio je priličnu štetu," dodala je na kraju, "iako ne mogu potvrditi da gaje bilo tko na tom otoku pročitao. No zacijelo si pripremio teren za to da se stanovnici otoka Tangier osjećaju ugroženi od države Virginije pa bi ti bilo bolje da poduzmeš nešto kako bi popravio situaciju. Javi se."

Andy tu poruku nije dobio do kasno uvečer jer je, doletjevši s Ma-covichem natrag u Richmond, brzo pokrenuo tajnu misiju za koju je bila potrebna krinka i unajmljeni civilni helikopter. Ostatak je dana proveo na otoku Tangier prikupljajući podatke, a kada je napokon stigao kući, bližila se ponoć. Preslušao je poruke i javio se Hammerici koju je probudio.

35

"Oh, Bože", rekao je. "Nisam imao pojma! Da sam bar znao prije!" "Gdje si, dovraga, bio?" čuo se preko veze sanjiv Hammeričin glas.

"Ne mogu vam reći", odgovori Andy. "Ne još. Znam da se to možda čini nepristojnim i nepoštenim, ali istraživao sam i ispitivao neke stvari, a za razgovor o njima sada uistinu nemam vremena. No dovoljno je reći da u skici eseja koji sam mislio napisati za internetske stranice nije bilo ni spomena o otoku Tangier i zubarskim prevarama, pa sam bio zauzet -jako zauzet — pokušavajući doznati što je moguće više o otočanima, ali sada moram prekinuti poziv i početi pisati..."

"Andy!" Hammerica je sada već bila potpuno budna i uvrijeđena. "Ne smiješ imati tajni preda mnom! Gdje si bio cijeli dan? Jesi li slušao vijesti? Očito nisi", dodala je emotivno. "Na otoku Belle sinoć je okrutno ubijena neka žena, a ubojica joj je u tijelo urezao tvoje ime."

"Moje ime? Kako to, dovraga, mislite: moje ime?"

"Hoću reći, 'policajac Istinsky'."

"Netko je u njezino tijelo urezao riječi policajac Istinskyl" Andy je bio zaprepašten i zbunjen. "Što...? Što...?"

"Ne znam što, dovraga, ne znam ništa. Ali mislim da bi bilo vrlo dobro kada bismo se riješili tog sranja s policajcem Istinskim i vratili se uobičajenim policijskim dužnostima prije nego što napravimo još više štete."

"Ne možete kriviti mene zbog nečega što je učinio neki poremećeni ubojica! Koliko god se grozno osjećao zbog te žrtve, ja s njezinom smrću nemam nikakve veze i obećavam da ću vam pomoći na bilo koji način. Slušajte, imamo dogovor i obećali ste mi", podsjetio ju je Andy. "I ne zaboravite što sam rekao prije godinu dana, kad smo razgovarali 0 svemu tome. Ako kažeš istinu, silama zla to se ne sviđa i dođe do sranja. No istina će na kraju pobijediti."

"Oh, za Boga miloga!" odgovori Hammerica neljubazno i nestrpljivo. "Poštedi me, molim te, te svoje naivne filozofije."

"To već boli", reče Andy uvrijeđeno i razočarano, ali odlučniji nego ikad. "Pročitajte ujutro policajca Istinskog, a potom bismo možda mogli razgovarati."

Kratka povijest otoka Tangier piše Policajac htinsky Iako njegovi stanovnici možda trenutno žele da nije tako, otok Tangier dio je savezne države Virginije, a otkrivenje 1608., kada su John Smith, sedmorica vojnika, šestero gospode i jedan liječnik istraživali zaljev Chesapeake na tri tone teškoj otvorenoj barci.

U potrazi za pogodnim lukama i staništima našli su se usred mnoštva otočića kojima su nadjenuli naziv Russellovi otoci. Doplovivši na istočnu obalu zaljeva, susreli su dvojicu mrkih, kršnih domorodaca ili divljaka, kako ih je zvao Smith, koji su u rukama držali duge motke s lubanjama.

"Tko ste vi i što želite?" bez straha su ih upitali divljaci na jeziku powhatan, koji se tako zove jer je tim jezikom govorio Powhatan, veliki poglavica plemena Pocahonta.

Smith im je odgovorio na njihovom jeziku, što se divljaka znatno dojmilo, a ja ću ovdje zastati kako bih se upustio u kratku digresiju o važnosti komunikacije, što je svakako prikladno pitanje u svjetlu onoga što se jučer

36

dogodilo baš na onom otoku (Tangier) koji je otkrio John Smith. Nijedna vlada, pa tako ni vlada države Virginije, ne bi trebala donositi zakone i provoditi mjere koje negativno utječu na ljude koji govore naopako.

- Ako otočanin, primjerice, kaže: "E, baš je lijepo" ili "Bogami ne pada kiša", to, ovisno o intonaciji govora, može značiti upravo suprotno, kao što objašnjava rođeni Tandžirac David L. Shore u svom ključnom djelu Otok Tangier: mjesto, ljudi i govor.

No u starim bi danima otočanin, ako bi mislio suprotno od onoga što govori, to i naznačio dometnuvši: "naopako", što je očito značilo da govori naopako. Rekao bi: "Bogme, naopako ne pada kiša", što bi jedino i bilo pošteno ako je zapravo mislio reći da lije kao iz kabla. No nije više tako. Samo ljudi dobro upućeni u otočne intonacije i izraze lica mogli bi prepoznati što se uistinu podrazumijeva kada, poslužimo se još jednim primjerom, neki ribar kaže: "Uopće mi ne treba ić'" ili "Eto jedne slabe škuljke".

"Pretpostavljam da želiš reći", rekao mi je moj najbliži prijatelj, kojega ću odsad zvati mudri savjetnik, "da su otočani, reagirajući na zamke za prebrzu vožnju VASCAR rečenicom 'E, baš krasno', vjerojatno htjeli reći da zamke za brzinu uopće nisu krasne i da ih stvarno živciraju. Na temelju onoga što si mi ispričao, jasno je da je otočanka Ginny Crockett bila uznemirena iako je s policajcem govorila naopako, je li tako?"

"Upravo tako", složio sam se. "Guverner na tom otoku ne bi ništa smio poduzimati ako temeljito ne prouči govor naopako. A meni je sasvim jasno da je guvernerova administracija prilično vješta u nao-pakom razmišljanju, ali ne i u govoru na isti način. I upravo su učinili nešto sjajno."

"A ti si, kada si rekao I upravo su učinili nešto sjajno, govorio snažnom intonacijom i pretjerano visoko, razvlačeći slogove, trzajući bradom i podižući obrve. Znači li to da si mislio upravo suprotno?"

"Da! Iskušavao sam te da vidim hoćeš li razumjeti", odgovorio sam. "Nije riječ o tome što kažeš, već kako kažeš."

"Pitam seje li John Smith imao sličnih poteškoća kada je imao posla s divljacima", naglas je razmišljao moj mudri savjetnik. "Možda su i divljaci govorili naopako."

"E pa, možeš biti siguran da je način na koji su nešto govorili često bio važniji od onoga što su govorili", odgovorio sam.

Nakon prijateljskog posjeta divljacima, Smith je ponovo razvio jedra slijedeći razvedenu obalu, a onda je iznenada naletio na tako snažan vjetar, kišu, gromove i munje da u velikoj pogibelji umakosmo tom nesmiljenom divljanju gotovo oceanske vode, kako reče sam Smith. Jedva izvukavši žive glave, potražili su sklonište na jednom od mnogih otoka koje je Smith prozvao Russellovim otocima.

Još jedanput razvivši jedra, upali su u novu oluju koja im je potrgala jarbole i snasti te ih gotovo potopila dok su mahnito napuštali barku. Dva su dana čekali da prođe nevera i tražili pitku vodu na nenaseljenom kopnu koje je Smith prozvao otok Limbo. Naposljetku su pokrpali jedra vlastitim košuljama i zaputili se natrag prema Jamestownu.

Većina znanstvenika vjeruje da je Tangier jedan od Russellovih otoka. No nakon proučavanja nekoliko starih zemljovida i jedne ko-ordinatne karte leta, zapitao sam se: je li moguće da je otok Tangier zapravo Limbo i ne bi li se time mogla objasniti sklonost otočana da ne misle ono što govore ili ne govore ono što misle? Ne bih rekao da povjesničari mogu posve odbaciti tu mogućnost išta utemeljenije nego što je ja mogu potkrijepiti. Jer, pogledate li koordinatnu kartu zračnog područja Washington, vidjet ćete da su otoci Tangier i Limbo udaljeni samo nekoliko minuta leta helikopterom.

Da bih to podrobnije istražio, odlučio sam odletjeti helikopterom do Jamestowna i odatle zabilježiti točne koordinate kojima je Smith trebao ploviti od Jamestowna do Tangiera, a zatim se vratiti do Jamestowna i

37

otploviti do Limba. Obratite pozornost na geografske koordinate Jamestowna, Tangiera i Limba, koje ovdje donosim onako kako ih je prikazao moj GPS uređaj dok sam letio iznad tih otoka. Kada proučite grafikon, objasnit ću vam njihovu važnost:

Otok Otok Otok

Jamestown Tangier Limbo Širina 37° 12,47 37° 49,51 37° 55,75 Dužina 76° 46,66 75° 59,87 76° 01,58 Očito je, dakle, da udaljenost između otoka Tangier i Limbo uopće nije velika. Stoga ti, čitatelju, radi svoje hipoteze predlažem da zamisliš Smitha i njegove ljude na otvorenoj barci, oko njih strašna kiša, grmi i sijeva, vidljivost ravna nuli — kako je, dakle, u tim uvjetima Smith mogao biti siguran da, kad je mislio da je pronašao sklonište na otoku Tangier, nije zapravo bio na otoku Limbo? Mogu prilično utemeljeno tvrditi da bih, leteći u takvim uvjetima nakon čašice-dvije burbona Wild Turkey, mogao jednako lako završiti i na otoku Limbo.

Nikada nećemo saznati je li Tangier zapravo Limbo. Dvojim da bi nam i John Smith, da je kojim slučajem još uvijek među nama, to znao reći. No uopće ne dvojim da bi se i on, posjetivši današnji Tangier, osjećao kao da je u Limbu, čak ako to i ne bi bila istina.

Ako je Tangier zapravo Limbo, osobno žalim što se taj naziv nije zadržao. Vjerujem da se otok Limbo mogao razviti u snažno i specijalizirano tržište za turiste koji nisu ni ovdje ni tamo i koji žele otići nekamo usred ničega i neko vrijeme ne raditi baš ništa. Jednako tako ne mislim da bi se guverner Virginije bavio iscrtavanjem zamki za prebrzu vožnju na ulicama mjesta nazvanog Limbo, niti bi stanovnike mjesta Limbo bilo briga za to.

Budite na oprezu!

38

Andy je Hammeričino nestrpljenje mogao mjeriti prema ritmu kojim je prstima lupkala po stolu. Dok ju je izvještavao o otoku Tangier i povezanosti ustanka s prošlošću Tandžiraca — jer u tom trenutku ni po čemu nije mogao znati da su njegovi komentari o lošoj zubarskoj praksi razjarili otočane jednako kao i zamke za prebrzu vožnju - ona je na bloku za pisanje bubnjala glasni staccato.

"Većina tih ljudi vjerojatno ne zna ništa o svojoj prošlosti i nikada nisu ni čuli za Johna Smitha", suprotstavila se Hammerica sjedeći za stolom, što joj je omogućivalo dobar pogled na kružnu cesticu ispred stožera i zastave koje su vijorile na visokim stupovima.

"Ne bih ih podcjenjivao, i samo vam pokušavam malo pojasniti kontekst", odgovori Andy znojeći se pod odorom i pribojavajući se onoga što će Hammerica reći o posljednjem eseju policajca Istinskog. "Želim reći da je otočanima vjerojatno usađena svijest o tome da im 'ajduci žele oteti otok i sve što imaju na njemu i da je to vrlo slično onome što su prastanovnici Amerike osjećali kada su Englezi doplovili u Jamestown i počeli graditi tvrđavu."

"Ajduci?" namršti se Hammerica.

"Tako otočani zovu gusare."

"O, Bože", zastenjala je.

Windy Brees iznenada uleti u Hammeričin ured, uzbuđena izraza na našminkanom licu i jarkocrveno lakiranim noktima stežući UPS-ov paket.

"Bože, sačuvaj", uzviknula je Windy. "Nikad nećete pogoditi što se dogodilo."

Hammerica nikada nije voljela da je njezina tajnica navodi da pogađa. "Samo mi recite", reče nestrpljivim glasom.

"Imamo više problema nego što čačkamo mečku!" reče Windy zadihano. "Nestao je neki zubar koji radi s Tandžircima! Jučer je, po običaju, otišao na otok, a njegova je žena ridvilskoj policiji rekla da se nije vratio trajektom i da joj je, kad je nazvala Dom zdravlja, neki dječak čudnim jezikom rekao da je zubar zadržan kao talac dok guverner ne proglasi otok neovisnom državom. Ili tako nešto."

"Da, već znam što se dogodilo. Čini se da ga otočani drže kao taoca u Domu zdravlja", reče Hammerica.

"Domu zdravlja?" reče Andy dok gaje obuzimao vrlo loš osjećaj.

"Tako mi je rekao zubar kad su mu dali da me nazove", objasni Hammerica. "Ali ne znam mu ime. Rekao je da mi ga ne smije dati."

"Sherman Fox", informirala ju je Windy. "S vrlo čudnim načinom pisanja." Pogledala je u svoj blok. "F-A-U-X." "Čita se Fo", ispravi je Andy.

"Fol? Znači li to da se folira?" Windy se sada zbunila.

"Nema veze", prekine je Hammerica. "Andy, jesi li možda vidio tog zubara kada si jučer iscrtavao prugu?"

"Ne", odgovori on izostavivši činjenicu da zubara nije vidio ni kada se poslije vratio na otok, iako je od njega bio udaljen samo pet-šest metara jer je jedno od mjesta koje je posjetio bio i Dom zdravlja.

39

Znao je da Hammerici mora reći za svoju tajnu misiju, ali mislio je da bi bilo bolje pričekati da se ona malo oraspoloži.

"Velika skupina otočana marširala je cestom Janders," dodao je, "a ja se nimalo ne čudim da ti otočani imaju dugu povijest nezadovoljstva i izolacije. Iako iznimno cijenim Thomasa Jeffersona, nije baš mnogo pomogao zapovjedivši tijekom američke revolucije blokadu svih tan-džirskih brodova i prekid opskrbe otoka. To je naložio svojim ljudima, a prema Tangieru se odnosio kao prema neprijateljskoj državi, kao da otok nije bio dio države kojom je vladao..."

"Mislim da nam gospodin Jefferson ne može baš pomoći!" prekinula gaje neljubazno Hammerica ustajući sa stolca.

"Možda je tako i bolje, uzmemo li u obzir kako se posljednji put ponio prema otoku", primijeti Andy, koji je jedva pobjegao otočanima koji su ga progonili niz cestu Janders pa dalje preko nekoliko pješačkih mostova i bezbrojnih močvarnih polja sve dok se nije nekako domogao helikoptera Bell 407, čije je motore policajac Macovich, srećom, već bio pokrenuo.

"Moramo se vratiti", rekao je izbezumljenom Macovichu nakon što su uzletjeli i brzo se udaljili bez ikakva zastajanja.

"Jesi li ti skroz-naskroz poludio?" Macovichev je glas odzvonio u Andyjevim slušalicama kao da se kamena gromada otkotrljala niz rampu. "Ja se više ne vraćam! Ti nas budalaši gađaju koječime! Nadajmo se samo da neće pogoditi lopaticu elise."

I nisu, jer je 407 bio vrlo moćan stoj pa su uskoro odletjeli dobrano izvan domašaja.

"Stvar je u tome da nisam gotov", pokušao je objasniti Andy, promatrajući kako se gnjevna rulja smanjuje na veličinu mravinjaka. "Čovječe, zar nisi obojio zamku za prebrzu vožnju? Sranje. To je stvarno problem", rekao je Macovich. "Jer ja se tamo ne vraćam osim ako me guverner ne pošalje da mu kupim račiće. Ako ništa ne kupuješ, bolje ti je da se tamo ne vraćaš ne želiš li završiti kao mamac za rakove."

"U redu", pokušavao ga je smiriti Andy. "Mislim da je dolje došlo do ozbiljne zubarske prevare, ali za to ću se sam pobrinuti."

Andy nije završio kao mamac za rakove niti je bio toliko glup da se na otok vrati istim helikopterom na kojem je jasno pisalo DRŽAVNA POLICIJA. Bio je dovoljno lukav da zamoli svog prijatelja iz lokalne čarter-agencije da mu posudi neoznačeni Long Ranger...

"Andy!" Hammerica je prestala hodati uokolo i optužujuće se zapiljila u njega. "Jesi li tu ili si već otišao bez ijedne riječi?"

"Oprostite!" ispričao se. "Samo sam razmišljao o otočanima i o tome kako njihovi istinski osjećaji izlaze na površinu kada ne kupujemo morsku hranu ili suvenire. Dok smo uzlijetali, gađali su helikopter kamenjem."

"Grozno!" reče Windy obuzeta osjećajima. "Mogli ste poginuti. Mislim, bacanje kamenja malo je ozbiljnije od jezika koji nije oštar kao sablja, zar ne?" Svakako bi joj bilo drago da je Andy malo stariji i da je jednog dana pozove da izađu. "Nikad ne želim posjetiti otok na kojem ljudi bacaju kamenje i pričaju iznutra prema van."

"Vidim da si jutros čitala policajca Istinskog", kiselo je prokomentirala Hammerica, a Andy se pretvarao da nema pojma o čemu je riječ.

40

"Ne bih ga propustila ni za sva zlata ovog svijeta", raspekmezila se Windy. "Baš bih voljela kad bi stavio svoju sliku na internet. Umirem od želje da saznam kako izgleda."

"Vjerojatno kao neki štreber." Andy se pretvarao da upućuje kritiku i da je zavidan policajcu Istinskom. "Znaš kakvi su svi ti kompjuteraši. A već mi je dojadilo stalno slušati kako policajac Istinsky ovo, policajac Istinsky ono.

Rekao bi čovjek da je Elvis."

"Ja ne mislim da je Elvis. Ali više ne mislim ni daje guverner koji piše pod imenom pisca iz sjene", reče Windy.

"Ne nakon što samo pročitala ovo jutros. Da je guverner zapravo policajac Istinsky, onda valjda ne bi kritizirao guvernera jer bi to značilo da kritizira sam sebe..." "Što još znamo o otetom zubaru?" prekine ih Hammerica koja se ponovo ushodala, obuzeta željom da svojoj tajnici zaveže jezik u čvor.

"Rođen je u Reedvilleu i već više od deset godina volontira na otoku Tangier iako to nikome ne želi priznati, tako barem u policiji kažu da kaže njegova žena", odgovori Windy. "Jer njegovoj praksi ne bi pomoglo kad bi njegovi pacijenti kod kuće znali da je većinu iskustva stekao radeći na Tandžircima. No barem razumije njihov govor i razmišlja kao jedan od njih."

"Odakle ti znaš što on razumije ili misli?" Hammerica se jako protivila nagađanju s kojim se stalno susretala.

"Znate što kažu za jabuke iz istog gnijezda", podsjetila ju je Windy. "Svi na tom otoku misle slično, a on mora razmišljati kao oni želi li raditi na njihovim zubima. Ridvilska policija spomenula je i da doktor Fox nema adresu nego samo poštanski pretinac, a njegova supruga tvrdi da nema njegovih fotografija jer se on mrzi fotografirati.

Također", verglala je podatke, "nema ni broj zdravstvenog osiguranja na vozačkoj dozvoli ili nekom drugom dokumentu, na sve njegove telefone javlja se automatska sekretarica, a kada odvodi obitelj na odmor u neka egzotična mjesta, nikome ne govori kamo ide."

"Mislim da bismo ga trebali malo provjeriti", predloži Andy kao da mu je to tek sada palo na pamet. "Meni se čini da on nešto skriva. Sto znamo o njegovu životnom stilu? Novcu?"

"Na kile", reče Windy. "U policiji su mi rekli da ima veliku, ogromnu kuću, sve te automobile i privatne škole."

"Odakle policija zna kako mu izgleda kuća ako mu ne znaju ni adresu?" zanimalo je Andyja.

"Oh, Reedville vam je malo mjesto pa svatko zna tko gdje živi. Osim toga, golema kuća na obali strši kao dlan u oko."

"Pa i bilo mi je više nego sumnjivo kad je rekao da otočani traže pedeset tisuća dolara u gotovini koje treba poslati na neki poštanski pretinac u Reedvilleu." Hammerica je nastavila koračati. "Rekao je i da traže ukidanje svih ograničenja."

"Shvaćam", reče Andy. "Znači, pokušavaju od nas iznuditi ukidanje ograničenja na dozvole za izlov rakova."

Hammerica se odsutno dohvatila dopisa sa svog stola, buljeći kroz njih u nadi da će guverner napokon uzvratiti jedan od njezinih poziva. Nijedna poruka nije davala naslutiti da je on pokušavao stupiti u vezu s njom, pa čak ni da je obaviješten o tome da ona već mjesecima pokušava razgovarati s njim.

"I siguran sam da očekuju da uklonimo zamke za prebrzu vožnju i spriječimo dolazak NASCAR-a. Misle da namjeravamo pretvoriti otok u trkalište", izvijestio je Andy Hammericu.

"To sam shvatila. Odakle im, dovraga, ta pomisao?" Hammerica je podigla glas. "Otok ni na koji način ne bi mogao primiti sto pedeset tisuća gledatelja. Ne bi imali gdje ostaviti automobile i ni na koji se način ne bi moglo

41

ni njih ni vozače ni mehaničare prevesti na otok i s otoka. Da ne spominjemo da ni sponzori koji reklamiraju pivo i cigarete ne žele natrpati svoje aute i ljude kao što su Dale Earnhardt mladi ili Rusty Wallace na trkalište na kojem bi se alkohol i duhan smatrali grijesima. A Tangier se gotovo i ne izdiže iznad površine mora, što znači da bi staza bila preplavljena. Andy, zašto si im, pobogu, rekao da će doći NASCAR?" "Nisam. Objašnjavao sam im VASCAR, a ne NASCAR, ali je ta otočanka pobrkala nazive, što se događa i mnogim drugim ljudima."

"E pa, prilično sam uvjerena da će zahtijevati i ukidanje zaštićene zone za rakove." I dalje je bila opsjednuta guvernerom i činjenicom da je on izbjegava. "Nisu nam oprostili niti će nam ikad oprostiti što smo u većem dijelu zaljeva Chesapeake postavili zabranu za ribare." Jedan je dio nje razgovarao, a drugi sve više bjesnio na guvernera. Nije nimalo dvojila da bi je stalno zvao da je mlađa ili muško. "Morat ćemo im prepustiti zaštićenu zonu, ukinuti zaštitu ili što se već u pravnom smislu radi s tim."

"Načelnice Hammer?" Windy se hitro vratila u raspravu poput neugodna propuha. "Čim sam jutros došla u ured, pokušala sam dobiti guvernera, ali on je opet na nekim sastancima i ni s kim ne razgovara."

"Gluposti", reče Hammerica mjerkajući mali paket omotan smeđim papirom koji je Windy držala. "Je li to za mene i od koga je?"

"Da. Na povratnoj je adresi Major Trader. Želite li da ga otvorim?"

"Je li prošlo rendgen?" upita Hammerica.

"Da, da. Znate vi nas. Nikada ne sudimo kutiju po njezinim koricama." Windy je strgnula papir. "Oh, pogledajte!

Domaći čokoladni bomboni s porukom u kojoj stoji..." Podigla je kartu i pročitala: Najljepše želje, guverner Crimm.

Ill "To je već čudno", komentirao je Andy i predobro znajući da Crimm Hammerici nikada nije iskazivao poštovanje, ponajmanje poklonima. "Mislim da bi bilo bolje da ih ja uzmem."

"Zašto?" zbunjeno upita Hammerica.

"Zato što mi je to jako sumnjivo i želim malo bolje izvidjeti stvar", reče Andy.

"Dobro, Windy," odluči Hammerica, "to bi zasad bilo dovoljno." Pokazala je tajnici da ode bez riječi. "Nazovi guvernerov ured i vidi možeš li ga dobiti na taj prokleti telefon."

Windy se doimala razočaranom i nesretnom zbog toga što je tjeraju i zaista je poželjela da sirota šefičina kujica nije nestala. Hammerica više gotovo nikad nije bila dobro raspoložena. Andy joj je na brzinu namignuo kako bi je na odlasku malo razveselio. ' "Otočane nije briga za zaštićenu zonu", reče Andy trpajući čokoladne bombone u svoju aktovku. "To za njih nema nikakva smisla jer ne ribare u tim dijelovima zaljeva."

Hammerica je zapravo znala vrlo malo o ribarenju i zakonodavstvu koje se odnosi na to područje. Ribarstvo nije ulazilo u djelokrug državne policije, nego je bilo u nadležnosti Obalne straže, osim u slučajevima kad bi ribari bili odgovorni za ozbiljne zločine na cestama i autocestama, što se upravo i dogodilo kada su marširali cestom Janders, oteli zubara i zaprijetili secesijom. Isključila je onaj dio sebe koji se živcirao zbog guvernera.

42

"Objasni mi to pitanje zaštićene zone", reče ponovo sjedajući za stol. "I sve drugo što se otočanima ne sviđa u Virginiji."

Andy ju je izvijestio o neprijateljskom raspoloženju koje otočani sve više gaje prema ostatku države još otkako je Opća skupština nedavno donijela nekoliko zakona koji u cijelosti idu na ruku rakovima, a nimalo ribarima koji ih love. Istina je, međutim, da su staništa rakova ozbiljno ugrožena.

"Ribar koji je u siječnju dao iskaz pred zakonodavcima priznao je da se broj vrša potrebnih za izlov sto plavih račića popeo s deset na pedeset", objašnjavao je Andy. "Lani je izlov rakova pao ispod petnaest tisuća tona, a negativan se trend nastavlja."

Buren Sringle, načelnik Ribarske udruge otoka Tangier i jedini otočni policajac, zasut je teškim riječima kao što su "potpuno iscrpljenje", "pretjerana kapitalizacija" i "prevelik izlov". Zakonodavci su smanjili broj vrša za rakove koji ribari smiju baciti u državne vode. Nakon toga je imenovano Savjetodavno povjerenstvo za plave račiće, koje je dodatno pooštrilo ograničenja odredbom o označavanju svih mreža, što pomorskim ophodnjama olakšava prebrojavanje i otkrivanje prevaranata. Zaštićena je zona proširena pa sada pokriva sto sedamdeset kvadratnih kilometara dubine veće od deset metara, a proteže se od granice s Marylandom do ulaza u zaljev Cheasepeake blizu plaže Virginia, što je bio vješt politički potez koji je dodatnom milijunu oplođenih račića trebao osigurati siguran pristup vitalnom tlu za ostavljanje jajašaca.

"U stvarnosti od zaštićene zone nema nikakve koristi", ukratko je Andy razložio Hammerici. "Zaštićeno područje zaljeva slučajno je duboki rasjed koji bi za svaku vršu bačenu u more iziskivao veliku duljinu konopa. Otočani su taj obavještajni podatak sačuvali za sebe, a na kopnu još uvijek nitko osim možda mene ne zna da otok Tangier nije nimalo zainteresiran za tu novu zaštićenu zonu niti joj se imalo protivi. A u međuvremenu su trudne račiće nastavile putovati na svoja uobičajena odredišta za polaganje jajašaca, ravnodušne prema svojoj novoj zaštiti i bez prave svijesti o njezinu postojanju."

"Dobro. Zaboravimo onda tu ideju o zaštićenoj zoni", razočarano odluči Hammerica. "No ne mogu se sjetiti nikakvog stvarnog uporišta koje imamo, Andy. Ako sam te dobro razumjela, Virginiju nije baš briga za ribarske nevolje, a ni ribare njezine brige ne zanimaju baš previše."

"To je korijen svih problema", komentirao je Andy. "Nikoga nije briga."

"Ne moramo biti cinični."

"Treba nam malo staromodnog policijskog rada s građanima", reče on. "A za to se mogu pobrinuti ja putem policajca Istinskog..."

"Oh, ne", upozori ga. "Ne opet..."

"Da!" proturječio je Andy. "Dajte mi barem priliku. Policajac Istin-sky može zamoliti svoje čitatelje da mu pomognu u rješavanju naših slučajeva."

"Uključujući i Popeye!" Windy se iznenada ukazala na vratima. "Oh, zar ne bi bilo krasno kad bismo mogli zamoliti policajca Istinskog da nam pomogne naći Popeye?"

"Molim?" upita šokirano Andy. "Kako to misliš, naći Popeye?" Hammerica osjeti sijevajuću bol u očima.

"Ne ljutite se na mene", reče joj Windy. "Znam da mislite da sam baš pustila duha iz čaše, ali možda bismo mogli pronaći Popeye. Možda još uvijek nije prekasno, unatoč tome što je nestala prije toliko mjeseci kad ste je pustili da se ode popiškiti."

"Ni riječi više, Windy", reče ponovo Hammerica. "Molim te, izađi i zatvori vrata za sobom."

43

"Dobro, ali odmah ću poslati poruku policajcu Istinskom i obavijestiti ga o Popeye."

Izašla je i zatvorila vrata. Hammerica uzdahne.

"Kako ste mogli?" prošapće Andy zgrožen i duboko ožalošćen svime što se dogodilo, kao i činjenicom da mu Hammerica to nije rekla. "Zašto me niste nazvali čim je Popeye nestala?"

"Bio si na svojem studijskom putovanju, Andy", reče Hammerica pokunjeno. "I ne znam zašto još, ali eto, nisam željela razgovarati s tobom o tome. Ništa se tu ne može učiniti. Pričekaj." Podigla je ruku. "Što je opet, Windy?" reče tajnici koja je upravo otvorila vrata.

"Na vezi imamo ričmondskog detektiva Slippera", izvijesti ih Windy.

"Hvala ti." Pričekala je da Windy ponovo zatvori vrata, a zatim, uputivši Andyju zloslutan pogled, podiže slušalicu i reče: "Hammer ovdje."

Andyju se činilo da vrlo dugo sluša i črčka bilješke, a prema izrazu njezina lica mogao je zaključiti da je riječ o nečemu ozbiljnom i neugodnom. Zapravo, doimala se pomalo živčanom.

"Kao što sam vam rekla jučer," napokon se oglasi ona, "čini se da nitko ne zna tko je on. Ali ne bih tako naprečac donosila zaključke da samo zato što se zove policajac Istinsky... Da, dobro. Naravno, morate slijediti sve tragove i naravno da ću vas obavještavati, a obavještavajte i vi mene." Poklopila je slušalicu i uputila uznemiren i živčan pogled Andyju. "Detektiv koji radi na slučaju ubojstva one žene koja je pronađena na otoku Belle. Identificirana je."

"Tko je to?" upita Andy.

"Pish Ish. Dvadesetdvogodišnja bjelkinja poznata pod nadimkom P. I. Izgleda da je radila za državnu upravu, prikrivena lezbijka poznata po tome da traži druge žene po barovima u tom području..."

"Kako to mislite, Pish Ish?" upita Andy zatečen i uznemiren.

Hammerica mu je pojasnila da je Pish Ish bilo žrtvino ime i da gradska policija smatra da je riječ o zločinu iz mržnje koji je počinio neki muškarac, možda onaj koji se skriva pod imenom Policajac Istinsky.

"To je suludo!" provali Andy najvišim mogućim glasom. "Ja sam bio... Mislim, ja ni na koji način..."

"Naravno da nisi ti!" odgovori Hammerica ustajući, a zatim se ponovo brzo ushoda. "Isuse Kriste! Znala sam da je to loša ideja! I da više nisi pisao taj prokleti...!"

"Ne! Ne možete me kazniti zbog nečega što je učinio neki gad." Poskočio je sa stolice i uhvatio je za ruku, ne grubo, ali dovoljno čvrsto da je zaustavi i natjera da ga pogleda. "Slušajte." Snizio je ton. "Molim vas. Ja ću... ja ću to razjasniti i vidjeti kako mogu pomoći. Nikada nisam čuo za Pish Ish i ne vidim na koji bi način to moglo biti povezano sa mnom, policajcem Istinskim ili bilo čim što ima veze s... Mislim, nadajmo se samo da ričmondska policija neće napraviti kakvu glupost, na primjer dati taj podatak o policajcu Istinskome medijima."

Bio je izvan sebe. Ako bude prisiljen otkriti pravi identitet policajca Istinskog, ne samo da će cjelogodišnji posao pasti u vodu nego će se i Hammerica pržiti pred guvernerom zbog toga što je jednome od svojih policajaca dopustila objavljivanje tekstova bez svoje i, što je još gore, bez guvernerove cenzure.

"Možda mogu nekako uvjeriti guvernera da policajac Istinsky nije neki poremećeni ubojica", razmišljao je Andy naglas. "A i svoje ću čitatelje uključiti u rješavanje problema i privođenje zločinaca ruci pravde i u slučaju Ish i drugim slučajevima."

44

"Moramo nekako obavijestiti guvernera da imamo izvanredno stanje na otoku Tangier", odgovori Hammerica ozlojeđeno. "Nemamo što razgovarati s njim o ubojstvu koje čak nije ni u našoj nadležnosti."

"Možda bih ja mogao doći do njega umjesto vas", predloži Andy, a u tom trenutku u ured, načuvši posljednji dio njihova razgovara, ude policajac Macovich.

"Srijedom uvijek večera u restoranu Ruth's Creek Steak House", reče Macovich.

"Vas ga dvojica pronađite", zapovjedi Hammerica i Macovichu doda, "i možda se neće sjećati tebe i incidenta s biljarom. Za ime Božje, što god radio, samo nemoj više igrati biljar."

"Ah, ne", složio se i Macovich odmahujući glavom. "Bez brige. Nema teorije da ću ikada više igrati s tom curom, nema nikakve šanse."

"Nemoj igrati ni s kim iz rezidencije." Hammerica je htjela biti sigurna da ju je Macovich razumio.

On se malo namrštio iza svojih tamnih naočala. "Ali što ako mi to naredi guverner?"

"Pusti ga da te pobijedi."

"Heeej, to neće biti lako. Taj vam ništa ne vidi, načelnice Hammer. Često ne pogodi čak ni bijelu kuglu. Znate, on ugleda neki odsjaj pa krene štapom prema tome. Zadnji put kad sam bio tamo, stavio sam na rub stola plastičnu čašu pa mi je raspalio kavu na drugi kraj sobe za biljar."

"Nisi uopće trebao stavljati svoju kavu na pokućstvo u rezidenciji", ukori ga Hammerica.

"Mislio sam da neće vidjeti da to činim", reče Macovich.

Doktor Faux bio je zavezan, a oči su mu bile povezane maramom koja je smrdjela po boćatoj vodi. Bio je više ljut nego preplašen, a bilo mu je i strašno neudobno. Kako je vrijeme prolazilo, nada da će ga brzo pustiti i da će se dokopati onih pedeset tisuća dolara u gotovini počela je gasnuti. Više nije bio siguran u namjere otočana iako nisu bili na glasu kao nasilni.

Zapravo, koliko je njemu bilo poznato, najveći zločin u povijesti otoka bila je krađa sefa iz kuće Sallie Landon prije nekoliko godina. Ona je tamo čuvala sve što je cijeloga života uspjela uštedjeti pa su svi otočani dali doprinos da ne bi ovisila isključivo o izvornim receptima koje je prodavala u maloj kutiji pribijenoj na telefonski stup blizu pošte. Zločin nikada nije razriješen.

Tamničari su doktora Fauxa premjestili iz ordinacije na neko nepoznato mjesto u Domu zdravlja, s kojega je kroz otvoreni prozor, kroz koji je neprestano dopirao vlažan zrak koji bi prerasporedio muhe i komarce, mogao čuti škripu bicikala. Pozivi u pomoć ne bi imali nikakva smisla jer su u uroti sudjelovali svi stanovnici otoka i činilo se da su se okrenuli baš protiv njega. Prvi put u gotovo pola stoljeća doktor Faux imao je vremena za razmišljanje o životu. Uzdisao je prisjećajući se propuštenih prigoda i svoje nevoljkosti da kao misionar pode u područje tadašnje države Kongo. Bog je nazvao Shermana Fauxa, ali mali je Shermie zapravo spustio slušalicu velikom stvoritelju, a zatim se više nije javljao na telefon. I sada je, posve sigurno, Bog konačno kažnjavao doktora Fauxa.

Jer zubar je, eto, bio zatvoren tu na nekom sićušnom, zabačenom otočiću u vukojebini i, ne smisli li kakav lukav plan, njegovu bi pelješenju zdravstvenih fondova mogao doći kraj. "Žao mi je", reče doktor Faux Bogu. "Sam sam si kriv. Kao kad je Jona rekao da neće u Ninivu, pa si ti rekao: 'Pokušaj ponovo', i nahuškao onu veliku ribu da ga proguta i na koncu ipak ispljune u Ninivi. Molim te, Bože, da se ne probudim negdje u Kongu. Ili Zairu, kako se zvao zadnji put kad sam čuo nešto o njemu. I ovdje gdje se upravo nalazim dovoljno je gadno."

45

Mufljuz je sjedio na podu, naslonjen na zid skladišta medicinske opreme. Bilo mu je vruće, svrbjeli su ga ugrizi kukaca i već mu je bilo dosta čuvarske dužnosti, ali kad je zubar počeo glasno moliti, očito nesvjestan njegove prisutnosti, polako je digao sidro i otrgao se iz svoje omiljene maštarije o tome kako izvlači vršu za rakove i u njoj nalazi škrinju punu zlata i dragulja. Njegova opsjednutost potonulim brodovima bila je vjerojatno jedini razlog koji gaje mogao natjerati da tijekom ljeta, vikenda ili praznika ustane iz kreveta u dva ujutro, kad bi ga otac budio da automobilom za golf krenu prema dokovima. Doručkujući sendvič s prženim kamenicama ili račićima, Mufljuz je zamišljao kako baca vršu za rakove i shvaća da je zapela za potonuli gusarski brod ili da se barem neki od račića drži za zlatni novčić ili dijamant.

Postojalo je nekoliko legendi o otoku objavljenih u vlastitoj nakladi, koje su se prodavale u većini otočnih suvenirnica, a Mufljuz ih je sve pročitao jer ga je zanimala povijest mora i olupina. Najdraža mu je bila priča o događaju iz veljače 1926., kad su neki čudni vjetrovi i oseke spustili plitke vode zaljeva pred kopnom i otkrile olupinu starog natrulog broda — gusarskog, bio je siguran Mufljuz, jer je na njemu pronađena bojna sjekira te dragocjeni porculan i druge rukotvorine koje su ribari na brzinu prodali nekom njujorškom staretinaru koji se tu zatekao u posjetu.

Nažalost, voda se ubrzo podigla i brod više nikad nije viđen. Mufljuz je izračunao. Ako je gusarski brod preživio nekoliko stoljeća u zaljevu, onda ni još koja četvrt stoljeća ili takvo što ne bi trebali predstavljati neki problem.

Još uvijek bi trebao biti tamo negdje, ali se nažalost, nitko se nije točno sjećao gdje su ga ugledali te davne, hladne zime.

Druga nada koju je Mufljuz gajio podrazumijevala je mogućnost da bi mogla biti riječ o španjolskom brodu koji je 1611. pristao na Old Point Comfortu, u današnjem Hamptonu u Virginiji. Španjolski kralj Filip III. možda je poslao taj brod u špijunsku misiju u Jamestown kako bi doznao što smjeraju tamošnji stanovnici. Drugi su povjesničari pretpostavljali da su Španjolci zapravo tražili neki drugi brod koji je potonuo u tom području. Zašto bi se uopće gnjavili time ako na potonulom brodu nije bilo blaga, pitao se Mufljuz. U novom engleskom naselju nije se događalo ništa naročito, osim što su se ljudi skrivali u tvrđavi kako bi izbjegli domoroce koji su, prema onome što je pročitao, bili vrlo ćudljivi — čas bi doseljenicima donosili kukuruz, a čas ih pozdravljali kišom strijela.

Mufljuz je uvijek navijao za domoroce. Pretpostavljao je da su se doseljenici njima činili sličnima strancima, koje otočani većinom toleriraju, iako u njih nemaju baš povjerenja niti ih osobito vole. Zašto stranci uvijek svisoka gledaju domoroce ili starosjedioce? Strance bi trebalo zvati nedomoroci, i žaliti ih zbog toga što su oni ti kojima trebaju taksiji i koji ne znaju gdje se najbolje jede i kako se uzgaja kukuruz te moraju plaćati četvrt dolara da bi bacili pogled na rakove koji presvlače oklop, kao da je riječ o nekim egzotičnim stvorenjima poput pande ili anakonde.

Kad su se točno u šest sa zalaskom sunca u zaljev Chesapeake zatvorili restorani i suvenirnice, doktor Faux je utihnuo. Iako nije mogao vidjeti kroz maramu koja je smrdjela po boćatoj vodi, osjećao je da se temperatura dramatično mijenja s dolaskom tamnog plašta noći i hladne atmosferske fronte. Bilo je jasno da u dogledno vrijeme neće nikamo. Nitko, pa čak ni Obalna straža, ne dolazi nakon zalaska sunca, kad magla zastre potkopane obale i ono što je ostalo od sletne piste. U takvim su se uvjetima slobodno kretale samo brodice otočana, ali to doktoru Fauxu nikako nije moglo koristiti jer je iz iskustva znao da su otočani tvrdoglavi i predomišljanju neskloni ljudi. Nitko ga neće pustiti kući, možda i nikad.

"Ako me budete ovdje držali ovako zavezana," glasno reče doktor Faux jer mu se učinilo da je prije nekoliko minuta čuo neko komešanje u prostoriji, "tko će se brinuti za vaše zube? Jesi li to ti, Mufljuze?"

"Nego šta." Mufljuzov je odgovor popratilo nekoliko zvukova harmonike.

"Volio bih znati kakav vam je plan ako nemate ništa protiv da mi to kažete", reče zubar.

"Ovisi o guverneru", ponovio je Mufljuz ono o čemu su ribari međusobno razgovarali dok su uzimali zubara za taoca. "Ostanu li pruge na cesti, za vas nade nema. Već nam je navr' glave ta Virginia i dosta nam je više tak'og tretmana, a i nećemo u zatvor zbog prebrze vožnje kolima za golf i nećemo da nam NASCAR gradi trkalište da bi

46

mog'o zgrnut' hrpu novca. A tebe mislimo sredit' zbog svega šta si nam napravio sa zubima dok si se pretvar'o da te briga, a nije te bilo."

"NASCAR?" zapanji se doktor Faux. "Jesi li ti ikad bio na nekoj NASCAR-ovoj utrci, Mufljuze?"

"Nego šta!" poviče Mufljuz podižući obrve i stežući vilicu, što je značilo da govori naopako i želi reći ma kak'i.

"Pa, ne znam želiš li time reći da ili ne, ali uvjeravam te da NASCAR nema namjeru dolaziti ovamo i da se na ovom otoku hrpa novca ne može zgrnuti ni na automobilskim utrkama ni na bilo čemu drugome."

"Tako veli policija. A ako guverner ne napravi šta mora i ako nas ne prestane zavlačit', isplovit' ćemo svim čamcima, blokirat' otok, podić' zastavu s kumašinom i zapalit' virdžinijsku zastavu! A ti si zgrn'o hrpu novca ovdje na Tangieru, je 1' nije tako, doktore Faux?"

"Podići ćete zastavu s muškom rakovicom i odcijepiti se?" doktor Faux je zaprepašteno pokušavao zaobići dječakove optužbe na račun svojega zubarskog poštenja. "Mufljuze, pa to bi izazvalo novi građanski rat.

Razumiješ li ti uopće koje su posljedice tog neprijateljskog čina?"

"Znam samo da nam je svega navr' glave", reče prkosno Mufljuz s natruhom hvalisanja u glasu.

"E, pa, slušaj me sad, sinko, dolazim na otok već godinama," ispovijedao se doktor Faux, "a činjenica da ovdje ne živim nije slučajna. Želim reći, Mufljuze, da ako želiš dobiti priliku u životu, moraš biti pametan, a to u ovom slučaju znači da moraš slušati mene." "Šta ja tebe imam slušat'", odgovori Mufljuz držeći nekoliko zuba na harmonici i ne želeći odati da je moguća transakcija neke vrste privukla njegovu pažnju.

"Nije loše mene slušati. Jer napraviš li pravu stvar, mogao bi dobiti i neku priliku. Pred tobom bi mogle biti velike stvari, Mufljuze. No, budeš li slijedio ove ljude, a mene držao pod ključem, svi su izgledi da ćeš zapasti u probleme i ostatak života prodavati rakove i suvenire i svirati usnu harmoniku na ovom malom otoku načetom erozijom. Moraš mi pomoći, a ako to učiniš, možda te povedem sa sobom u Reedville, gdje bi mogao raditi u mom uredu i naučiti voziti pravi automobil."

"Ako te odvedem do obale, šta ćeš ti napravit'? Gađat' me srebrnim dolar'ma?" upita zajedljivo Mufljuz, odsviravši neprepoznatljivu obradu pjesme "Yankee Doodle".

"Znaš li ti što je regrutni agent?" upita doktor Faux blago. "E pa, ja ću ti reći. Mogao bih te zaposliti da šećeš naokolo i tražiš siromašnu djecu kojoj treba popraviti zube, a obitelji im nemaju novca za to. Ti mi ih dovedeš u ordinaciju u Reedville, a ja ti dam deset dolara po djetetu. Kad naučiš voziti, pronaći ću ti automobil. Ne moramo se više nikad ni vratiti na ovaj ubogi otočić."

Mufljuz je morao razmisliti o mnogim stvarima, a bilo je i vrijeme da krene kući na večeru. Izašao je iz skladišta glasno zalupivši vratima da bi zubar čuo da odlazi, ali ga je propustio izvijestiti da će odmah dobiti vodu i pladanj s hranom. Sjedajući na bicikl i udaljavajući se od Doma zdravlja, Mufljuz je s blagim osjećajem krivnje nastavio raditi na "Yankee Doodleu". Možda je trebao biti malo blaži prema doktoru Fauxu i reći mu da stižu hrana i voda.

Možda je trebao poraditi na onome što su ga učili u crkvi, ali uplitanjem u vojničke i pobunjeničke aktivnosti malo je otvrdnuo.

Osjećao se pomalo prpošno i raspoloženo za kakvu nepodopštinu ili gužvu. Glasno je svirao i vozio bicikl brže nego obično, ubrzavajući do krajnjih granica dok je prelazio one dvije obojene pruge na cesti Janders. Mahnito je okretao pedale kroz hladnu i mjesečinom okupanu večer, jedva i pozdravivši tetku Ginny, koja se automobilom za golf zaputila prema Domu zdravlja. '"Eeeej!" zazvala ga je dok su se mimoilazili na cesti. "Nemoj navečer svirat' te drombulje! Izludit ćeš susjede!"

47

Mufljuz otpuhne glasan, prkosan odgovor i požali što je opet progutao tampon. Posljednji put mu je izazvao cjelotjedni zatvor, spuštajući se utrobom i crijevima polako poput glečera da bi se naposljetku probio van baš dok je bio u čamcu s ocem, a nigdje na vidiku ni zahoda ni kopna.

Kada je nekoliko trenutaka kasnije Ginny ušla u skladište noseći pladanj s račjim kroketima, vrućim žemljama i margarinom, doktor Faux se opet molio. "... Amen, milostivi Gospodine. Javit ću ti se malo kasnije. Jesi li to ti, Mufljuze?" upita zubar pun nade. "Bože, smiluj se, ovdje je led ledeni. Odakle sad ta zima tako iznenada?"

"Puše od zaljeva. Donijela sam ti večeru i vodu."

"Trebao bih na zahod." Doktoru Fauxu bilo je neugodno tako razgovarati sa ženom čija je usta godinama raskopavao i iskorištavao.

Ginny je rekla "nego šta" ako joj obeća da će se vratiti na sklopivu stolicu i pustiti je da ga zaveže i ponovo mu poveže oči maramom.

"Ako me zavežete i stavite mi povez, neću moći jesti", žalio se doktor Faux žmirkajući na mutnom svjetlu skladišta dok ga je Ginny razvezivala.

"Ja ću sjedit' ovdje i nema da se ne vratiš nakon što ne obaviš svoj pos'o, a k tome, nisam ovamo ni došla da ti išta govorim." Time je Ginny htjela reći da će ga ostaviti nasamo na zahodu pod uvjetom da ne pokuša izvesti kakvu podlost, na primjer pobjeći, kao i to da mu nema namjeru davati nikakve informacije.

Dok je zubar glavinjao prema toaletu, smjestila se na kutiju besplatnih uzoraka antibakterijskog sapuna i umovala o zamkama za brzinu, NASCAR-ovu preuzimanju otoka i onome što je policajac rekao o kriminalnoj stomatološkoj skrbi za otočane. S još nekoliko žena sastala se kod Spankyja, gdje su odlučili proširiti vijesti svim stanovnicima Tan-giera postavljajući znakove na žičane ograde i sve trgovine i restorane. Izvijestili su čak i kapetane trajekata, koji su obećali prenijeti novosti o NASCAR-u i upozorenja o zubarskim prevarama izletnicima koje su prevozili od Crisfielda do Reedvillea i natrag.

Doktor Faux vratio se u svoju sklopivu stolicu i upitao Ginny kako se drži njezino zubalo.

"Isto", reče ona. "Tu i tamo osjetim malo kljakavo tamo gdje si iščup'o zadnji zub prošloga tjedna. Prekjuče' naveče' čak sam i malo bljuvala."

"Ako vam je zlo i povraćate, zacijelo se radi o nekom mikrobu", prenosio joj je doktor Faux pogrešne informacije.

"A čini mi se i da vam ta nova proteza malo spada."

"Kad se pasta istroši, pada."

"Pa, ako vam treba još koja tuba paste za učvršćivanje, slobodno uzmite jednu kad ste već ovdje." Doktor Faux je proždrljivo gutao račje krokete. "Držim ih u srednjem ormariću u ordinaciji."

Ginny ga je tiho promatrala kako jede i počela se boriti s dubokim gađenjem koje se polako pretvaralo u mržnju.

Ona je bila pobožna žena koja je znala da je mržnja grijeh, ali gledajući kako taj pohlepni, ravnodušni zubar trpa hranu u sebe, nije si mogla pomoći.

"Uvijek sam mislila da ti najbolje znaš sa zubima, doktore Faux", napokon je progovorila. "AT sad vidim kakvi si ti zapravo i sad znam da više nikad neću vjerovat' nijednom. Šta si nam sve radio, da ti pamet stane. Tol'ko sam očajna i baš sam o tom razmišljala dok sam prala sude prije neg' šta san ti donijela večeru. Kad si doš'o ovamo

48

da nam pomogneš, dali smo ti sve šta smo mogli, uglavnom hranu i lijepe riječi, a vidi sad šta si nam ti napravio!

Na kraju si nas se sviju dokop'o i smandrlj'o nam usta da bi mog'o uzet' više novaca od vlade."

"Draga moja Ginny, znate i sami da nije tako", reče doktor Faux umilnim glasom. "Prvo, vladine službe neprestano nadgledaju zubare i provjeravaju događaju li se takve stvari. Nikad se ne bih uspio provući s nečim takvim čak kad bi mi i palo na pamet. Evo, kunem vam se i ljubim Bibliju", izbaci on jedan od omiljenih izraza otočana, "da vam govorim istinu!"

"To je sve to!" reče Ginny želeći mu dati do znanja da se već dovoljno naslušala njegovih priča.

Baš, ogorčeno je mislila Ginny. Vladini će agenti na sveto nigdarjevo sjesti na trajekt i doći ovamo kako bi zavirili otočanima u usta i provjerili je li određeni posao obavljen i je li bio nužan. Molitvom je pokušala odagnati mržnju iz srca, podsjećajući samu sebe da bez doktora Fauxa ne bi imala zubalo, pastu za pričvršćivanje ni besplatne uzorke tekućine za ispiranje usta. Pretpostavljala je da ne bi imala nikakve zube, osim onih za koje je doktor Faux tvrdio da ih mora iščupati zbog apscesa, lomova korijena, slabe cakline, predgriza i čega li već ne.

"Nikog ja ne želim mrzit'" u tišini je molila, ali zbilja ju je pritiskala poput velikog kamena koji nije mogla odgurnuti od sebe.

Istina je, naravno, bila da se prilično zaprepastila saznavši da ima tako teške probleme sa zubima, ali je vjerovala doktoru Fauxu. Istina je bila da su sve do prije nekoliko godina njezini zubi bili dobri i da su ljudi uvijek pričali o njezinu lijepom osmijehu. Zapravo, nije imala karijes od djetinjstva, a onda odjednom više nije imala nijedan zub u ustima. Što je više mozgala o tome nakon što je zaključala Dom zdravlja i krenula niz mračnu ulicu, njezine su misli o doktoru Fauxu postajale sve otrovnije. Koliko joj je puta rekao da se otočani rađaju s lošim zubima i tandžirskom bolešću zbog brakova među srodnicima'? Koliko je samo puta čula priču o tome da je nekome ispala plomba, istrunuo korijenski kanal ili bez ikakva razloga pukla krunica koja je izgledala kao tipka klavira?

Ah, razmišljala je prelazeći one obojene crte na cesti Janders, a duboko u njoj skupljali su se bijes i tuga. Možda bi trebali držati doktora Fauxa kao taoca dok mu ne poispadaju svi zubi. Možda bi i njemu trebalo labavo zubalo koje ne stoji kako valja i zbog kojega bole desni i propuštaju se mnogi obroci. Možda bi i on iz potaje trebao gledati klip kukuruza obuzet nostalgijom i osjećajem gubitka, kao i osjećajem neugode dok razgovarajući na telefon zvuči poput kastanjeta.

"Dušo, izgledaš k'o nered! Places k'o gladna godina!" Ginnyn je suprug primijetio da je plačući ušla u kuću i zalupila vratima. '"Oću svoje zube!" histerično je povikala.

"Je F se sjećaš gdje si ih zadnji put stavila?" upita on i ushoda se po kući tražeći staklenku želea u koju je obično umakala zubalo. "Pa boga mu božjega!" iznenada reče stavljajući naočale. "Ubij me ako ti nisu u ustima, Ginny."

Povjesničarska fusnota piše Policajac Istinsky Na prvi bi se pogled moglo činiti da nisam bio posve iskren kada sam ovu digresiju nazvao fusnotom jer bi čitatelju trebalo biti očito da ovom tekstu ne prethodi broj, niti se on nalazi na dnu stranice.

Fusnota, međutim, ne mora značiti samo referencu označenu brojem, kakve nalazimo u publicističkim djelima, udžbenicima i seminarskim radovima. Pod fusnotom možemo podrazumijevati i nešto manje važno. Moglo bi se, na primjer, reći da je sve do prije nekoliko godina Jamestown bio obična povjesničarska fusnota jer je većina ljudi vjerovala da povijest SAD-a počinje u Plymouthu, zbog čega i slavimo Dan zahvalnosti. Iako školski udžbenici Jamestownu još uvijek posvećuju tek površnu pozornost, to je prvo trajno englesko naselje naše nacije barem prihvaćeno u obrazovnom štivu i više se ni doslovce ne nalazi u fusnoti.

49

Drago mi je što vas mogu izvijestiti da se u srednjoškolskom udžbeniku Američka nacija Jamestown spominje na 85. i 86. stranici. Moje izdanje Enciklopedije Britannice iz 1997., posvećuje mu, nažalost, tek osminu stranice i čitatelj bi na temelju toga mogao steći dojam da od njega nije ostalo ništa osim replika brodova na kojima su doseljenici doplovili s Otoka pasa. Te se replike zapravo nalaze otprilike milju daleko sa zapadne strane izvorne tvrđave i dio su mjesta koje zovemo Naselje Jamestown i koje je, nevoljko napominjem, također replika, ali ga vrijedi posjetiti ako ne smetnete s uma da prvi doseljenici nisu gradili kuće u stilu dvadesetog stoljeća, zahode, restorane, suvenirnice, parkirališta i trajekte, baš kao što nisu ni plovili onim lažnim brodovima usidrenima u rijeci.

Smatram prilično sramotnim da vas prilikom posjeta Jamestownu brojni znakovi vode prema naselju, a samo poneki upućuje na izvornu lokaciju. Stoga možete birati: posjetiti krivotvoreni ili stvarni Jamestown, a mnogi turisti biraju ovo prvo, vjerojatno zbog praktičnosti. Naravno, kad je naselje izgrađeno, pretpostavljalo se da je izvorna lokacija poplavljena rijekom, što objašnjava i zašto je cijela Virginia mislila da je krivotvorina najbolje što država može ponuditi.

"Riječ je o tome", rekoh svom mudrom savjetniku, "da ljudi istinitim smatraju krivotvorene ili barem nedokazive istine", a zatim sam mu to pojasnio na primjeru navodnog imenovanja otoka Tangier.

Legenda kaže da je Johna Smitha nenaseljeni otok koji je otkrio i za koji mi danas držimo da je Tangier, iako bi zapravo mogao biti i Limbo, jako podsjećao na grad Tangier na južnoj obali Gibraltarskog tjesnaca u sjevernoj Africi. To gaje navelo da novi otok imenuje novosvjetskim otokom Tangier, što mi se čini dvojbenom legendom.

"Otok Tangier nimalo ne sliči gradu Tangieru u sjevernoj Africi", objasnio sam svom mudrom savjetniku, "pa se pitam nije li i Smith pomalo govorio naopako, pod pretpostavkom da je uopće ikad izrekao ijednu riječ o bilo kojem mjestu zvanom Tangier." '"Jeste li vidjeli onaj otok dolje?'" ponovih pitanje koje je on mogao postaviti tijekom svoje istraživačke plovidbe.

"Nego šta je nego je ugodan i vrće mi misli na Tangier", rekoh nešto što je mogao dodati uz naglašenu intonaciju i izraz lica jer je zapravo mislio upravo suprotno i samo se šalio.

Postoje i druge teorije prema kojima je otok Tangier nazvan prema Tangieru u Maroku, a temelje se na podatku da su se neki britanski vojnici stacionirani u Tangieru nakon povlačenja garnizona iz Maroka 1684. otisnuli prema Americi sa svojim maurskim suprugama i naselili se na nekom otočiću u zaljevu Chesapeake, koji ljudi smatraju Tangierom. Međutim, godinama poslije ljudi koji su se nazivali "Maurima" i živjeli u okrugu Susse u Virginiji poricali su bilo kakve veze svojih maurskih predaka s otokom Tangier.

Tko zna što je istina? Zapravo, nitko posve pouzdano ne zna ni kada je Tangier naseljen, ali postoje dokumentirani zapisi kojima se potvrđuje pravo vlasništva nad zemljom još 1670., a prema prilično osporavanoj tandžirskoj legendi, 1686. John Crockett naselio se na nekom brežuljku i pokrenuo uzgoj stoke, krumpira, repe, krušaka i smokava te podigao osam sinova. Otok se počeo razvijati pa je tijekom Američke revolucije zapeo za oko zaraćenim stranama, kad su Britanci od otočana zahtijevali opskrbu, a ostatak Virginije odgovorio blokadom otoka i ozbiljnim prijetnjama koje je potpisao guverner Virginije Thomas Jefferson.

U međuvremenu su gusari uzimali što su htjeli, spalivši kuću otoča-nina po imenu George Pruitt dok su plovili tim krajevima i terorizirali stanovnike koji su bili suviše malobrojni i nenaoružani da bi se mogli obraniti. Kao da to nije bilo dovoljno gadno, momka po imenu Joe Parks II. oteli su, unovačili i odveli Britanci pa su svi otočani bili prisiljeni skrivati se. Otočani nisu imali mnogo izbora: otvoreno trgovati s neprijateljem ili pustiti da im on otima urode i vlasništvo te zatvara najmilije, pa su počeli prodavati namirnice Britancima, drugim Amerikancima i gusarima, jednostavno podižući prikladnu zastavu ovisno o tome tko je trenutačno držao to područje. Ta se tehnika preživljavanja pokazala otpornom kroz stoljeća i meni objašnjava razloge zbog kojih otočani i danas podnose turiste na otoku, nude im taksi-prijevoz u automobilima za golf te ih opskrbljuju račjim kroketima, drangulijama, majicama i pogrešnim informacijama.

50

Dragi moji čitatelji, molim vas da mi svojim doprinosom pomognete nametnuti zlatno pravilo. Molim vas! Ako je itko od vas bio podvrgnut ikakvom sumnjivom ili lošem zubarskom poslu koji je izveo doktor Sherman Faux iz Reedvillea, pošaljite mi poruku što je prije moguće. A ako itko zna gdje se nalazi ženka bostonskog terijera koja se odaziva na ime Popeye, smjesta me obavijestite o tome! Baš poput zubara, ta je nevina kujica zarobljena i vjerojatno je netko drži kao taoca. No za razliku od zubara, ona nikada nikog nije ozlijedila niti iskoristila pa stoga nije ni zaslužila to što joj se dogodilo. Ako imate ikakvih podataka o tim ili nekim drugim zločinima, osobito o nedavnom gnusnom ubojstvu Pish Ish, javite mi se.

Budite na oprezu!

Kada se te srijede točno u sedam sati i tri minute ujutro novi esej policajca Istinskog našao na internetu, Major Trader sjedio je pogrbljen nad tipkovnicom poput lešinara.

"Kakva je ovo budalaština?" uzviknuo je glasno sam sebi. "Zločesti, zločesti policajce Istinsky. Vidjet ćemo još hoćeš li se ti tako sprdati sa slavnom prošlošću naše države i tražiti od javnosti cinkarenje za svoj račun!"

Trader je zagrizao krafnu sa želeom i obrisao svoje debele prste o flanelsku pidžamu, a njegova se žena motala po kuhinji lupajući posuđem i prevrćući prenatrpane ormariće u potrazi za tavom.

"Moraš li toliko lupati?" poviče Trader iz svoje radne sobe na drugoj strani kuće koju će on i njegova žena uskoro špekulantski prodati radi lijepe dobiti.

Trader je vrlo pametno ulagao pa je posljednjih godina postao imućan čovjek. Njegov način rada bio je vrlo jednostavan. Kupio bi parcelu u ekskluzivnom naselju koje nije dopuštalo špekulantsku gradnju radi preprodaje.

Sagradio bi kuću, živio u njoj godinu dana, a zatim je prodao, pozivajući se na činjenicu da njegov položaj u guvernerovoj administraciji zahtijeva privatnost i sigurnost koja je na neki način bila ugrožena te je prisiljen na ponovnu selidbu. Iako bi susjedi prozreli njegovu igru, nitko ne bi mogao dokazati da je gradio kuću za daljnju prodaju bez obzira na činjenicu što je svih deset kuća koje je dosad prodao bilo identično i prilično tipske gradnje. Oštra pisma stanarskih udruga nisu imala učinka nego su nailazila na posvemašnje ignoriranje pa se Traderov obrazac ponašanja pretvorio u ovisnost.

Volio je selidbe. One su unosile možda jedino uzbuđenje u njegov inače izvještačen i dosadan život. Nekoliko mjeseci svake godine Trader je naređivao svojoj supruzi, nadgledajući je kako pakira stvari, i pucin ketao bičem nad sluđenom glavom svoga građevinara kojega je cijelo vrijeme tjerao da ubrza ritam gradnje vičući: "Požurite se! Požurite se! Moramo se iseliti za dva tjedna i bolje bi vam bilo da nova kuća dotad bude gotova! Nemojte se zafrkavati sa mnom!"

"Ali još nismo postavili ni električne instalacije", baš ga je prošli tjedan građevinar molio za razumijevanje.

"Pa koliko vam za to može trebati?" ljutito je odgovorio Trader. "I niste još odabrali boje."

"Samo uzmi istu onu mat bijelu kojom si obojio i zadnjih deset kuća, budalo!" urlao je Trader preko telefona. "I isti onaj zagasito bijeli Burburov tepih, idiote. I iste one mjedene Williamsburgyjeve prekidače, kretenu! I iste kvake za vrata iz Home Depotu, tupane!"

Za Tradera je suverena uloga u vlastitom dvorcu bila od vitalne važnosti. Ostatak vremena bio je guvernerov potrčko i tko to nije iskusio na svojoj koži, nije mogao ni shvatiti kako se to teško odražavalo na njegov ego. Daj ovo, daj ono. Daj sad neku drugu riječ. Ponovo napiši taj odlomak. Oh, predomislio sam se. Daj sad novinarima reci ovo! Gdje mi je povećalo? Idi sad iz mog ureda! Ne osjećam se dobro.

No u svojoj je zahtjevnoj i nezahvalnoj karijeri Trader barem spoznao pravu vrijednost manipulacije, osvete i profiterstva. A uspije li njegova najnovija ulagačka shema, zahvaljujući internetu i svom samoprijegornom zalaganju, postat će milijunaš.

51

"Majore? Nisi mi rekao što želiš za doručak. Kobasicu ili slaninu? Tost s grožđicama ili kiflu? Zobenu kašu sa sirom ili bez njega?" dovikivala mu je žena iz kuhinje lupajući posuđem. "Što ti to radiš tamo? Vježbaš bubnjeve za vražji simfonijski koncert?" doviknuo joj je Trader. "Želim sve to."

Bogu hvala da su im djeca bila u internatu i na koledžu pa Trader nije morao slušati još i neprestani topot njihovih koraka i kreštave glasove. Supruga mu je već dovoljno smetala, a u njihovoj je novoj kući akustika bila jednaka kao i u svih ostalih deset. Trader se približavao pedesetoj i, krene li mu sve po planu, uskoro će se u mirovini moći mirno posvetiti internetskim zločinima. Duboko zamišljen, mrštio se iznova čitajući najnoviji esej policajca Istinskog, a zatim je počeo sastavljati provokativnu anonimnu poruku.

Dragi policajce Istinsky, ja sam prapraunuk konfederacijskog špijuna pa mije nesposobnost da se oduprem curenju informacija zapisana u DNK (ha, ha). Kažem ha, ha jer znam da biste cijenili moju oštroumnu opasku o DNKs obzirom na to da ste i sami pisali o tome. Slučajno mislim da bih mogao znati da guverner uopće ne namjerava hvatati prekršitelje ograničenja brzine na otoku Tangier. Za toga je baš briga. Njegova stvarna motivacija za pokretanje VASCAR-a bila je stvaranje zbrke za koju bi se mogao okriviti netko drugi. Siguran sam da ćete to spomenuti u svom sljedećem eseju. Usput, jako su me ražalostile vijesti o Popeye. Zar niste pomislili da je netko ukrao bespomoćnu kujicu zbog nekog razloga? 1 postoji li ikakva nagrada u slučaju da netko ima informacije o doktoru Fauxu ili nekome drugom?

Srdačno Vaš Shpiya Po običaju, Trader nije namjeravao razlomiti pozdrav na dva dijela. Po običaju, također, pritisnuo je tipku POŠALJI prije nego što je unio ispravak. Dok je čekao odgovor policajca Istinskog, špekulantskom se kućom širio miris pržena mesa.

"Doručak je spreman!" povikala je njegova žena iz kuhinje u istom trenutku kad mu je računalo objavilo "Imate poruku!"

Dragi gospodine Vaš Shpiya, građani bi trebali biti spremni reći istinu bez ikakve naknade. A ako znate nešto o Popeyeinu nestanku, bilo bi bolje da mi to kažete jer inače...

Policajac lstinsky "Dobro, dobro", mrmljao je Trader ljigava osmijeha na licu. "Čini se da sam nekog taknuo u živac."

"Jesi li rekao nešto, Majore?" vrištala je njegova supruga, nadglasavajući lupanje po jeftinome metalnom sudoperu.

"Ne tebi!" grmio je Trader sastavljajući novo pismo.

Poštovani policajce lstinsky, čuo sam glasine o vlasnici kujice. Je li to slučajnost? Znate, ne vole baš svi tu ženu, a ona zapravo ne bi ni trebala biti na položaju na kojem jest. Živimo u muškom svijetu, zar ne? Uostalom, nema li ona tajnu adresu? Pitam se kako su otimači kujice pronašli njezinu kuću. I, da, građani bi trebali dobivati pristojne naknade za suradnju s policijom.

S poštovanjem, g. Vaš Shpiya

52

Andy je bjesnio tipkajući odgovor gospodinu Shpyji.

Dragi gospodine Shpiya, uopće ne živimo u muškom svijetu, a ako je Popeye žrtva kakve političke spletke, predlažem vam da mi to odmah kažete. Nemojte da vas još jedanput moram upozoravati. A gdje živi njezina vlasnica, nije vaša briga.

Javit ću vam se u vezi s nagradom.

Policajac Istinsky Poslavši poruku, Andy je čekao odgovor gospodina Shpyje. No, kiša poruka koja je zasula Andyjev virtualni sandučić potjecala je od drugih čitatelja. Gospodin Shpyja odjavio se i ostavio ga da se muči, zaključio je Andy, a bijes je u njemu sve jače kipio.

Nije mogao prestati razmišljati o vremenima kad se igrao s Popeye, kad ga je ona lizala. Gotovo da je mogao osjetiti njezino šminkersko krzno i gotovo dječju nježnost njezina ružičastog trbuha, a kako se samo dobro sjećao utješnog zvuka njezinih šapa što su kvrckale po parketu u onim starim danima dok je još često posjećivao Hammericu.

Andy je posegnuo za fotoalbumom na vrhu hrpe znanstvene literature. Pronaći će tu kujicu pa makar mu to bilo zadnje što će učiniti u životu. Brinula ga je i Hammeričina sigurnost. Zapravo, njezina adresa i nije bila u imeniku i jako je pazila da njezin privatni život ostane u tajnosti. Samo je policiji, njezinim profesionalnim suradnicima i nekolicini susjeda bilo poznato gdje točno živi, a o Popeye nikada nije govorila niti je medijima dopuštala da je snimaju. Pa kako je onda kradljivac pasa pronašao Popeye ako zločin, baš kako je dao naslutiti i Shpyja, nije bio djelo nekoga iznutra?

"Molim te, Popeye, budi živa", šapne Andy pronašavši omiljenu fotografiju kujice — onu na kojoj je odjevena u Crvenkapičin zimski kaput. "Molim te, nemoj zaboraviti načelnicu Hammer i mene. Pronaći ćemo te! Obećavam!

A onda ćeš vidjeti što ću napraviti tom kurvinom sinu koji te je ukrao!"

Skenirao je fotografiju, poslao je u virtualni prostor i Popeyein je lik smjesta ispunio zaslon njegova računala.

Otvorio je program za uređivanje internetskih stranica i upisao naslov: "Nestala. Jeste li vidjeli Popeye? Za informacije nudimo veliku nagradu!" Ako ljudi imaju tako malo karaktera da im treba novac kao poticaj da učine pravu stvar, onda će Andy zaigrati i tu njihovu malu igricu. Uredio je naslov: "Za informacije nudimo BOGATU NAGRADU" i, naravno, odmah su počeli pristizati očekivani lažni odgovori. Neki su tvrdili da su vidjeli Popeye kako luta zaustavnim trakom središnje avenije ili nekom uličicom ili, pak, cvili na stražnjem sjedalu nekog sumnjivog automobila. Za dobru cijenu, pisali su drugi, policajac Istinsky će dobiti informacije o tome gdje je i zašto Popeye dospjela.

Bilo je i izljeva sućuti. Stotine su čitatelja nudile vlastite tužne priče o ljubimcima koje su izgubili još u djetinjstvu. Policajac Istinsky još nije bio dobio toliko pošte pa je Andy cijeli dan iz svoje blagovaonice pokušavao odgovoriti na poruke u nadi da će netko doći i reći: "Hej, ja sam uzeo kujicu jer su moja djeca željela psa, a nisam im ga mogao priuštiti. Stoga ću se sastati s vama na nekom tajnom mjestu i vratiti ga za određenu cijenu."

Ili možda: "Gledajte, to je bila namještaljka. Netko tko mrzi načelnicu Hammer rekao mi je sve o kujici, dao mi je adresu i neki sitan novac. Sad znam da se radilo o zlobnom, bezdušnom činu i rado ću vam vratiti Popeye pod uvjetom da ne upadnem u nevolje i da dobijem nagradu."

Nažalost, nije bilo poruka o ubojstvu Pish Ish, odnosno P. I., osim kratke obavijesti od izvjesne P. J. koja je tvrdila da je igrala softball s P. 1. pa stoga pouzdano zna da ona nikad ne bi svojevoljno otišla na otok Belle s muškarcem.

Jesi li poludio?" telefonom reče Hammerica Andyju točno u šest poslije podne. "Mislila sam da želiš pisati samo eseje o borbi protiv kriminala. Dovoljno je bilo loše već i to što lutaš od mumija do gusara, a sad si počeo glumiti i zaštitnika životinja."

53

"Želite li da skinem Popeyeinu sliku sa stranica?" iskušavao ju je. "To uvijek mogu učiniti, ali mislio sam da pokušaj nikome ne može naškoditi. Možda je još uvijek živa pa bi netko zbog nagrade mogao doći u napast da je vrati."

"Samo ne znam hoću li moći podnijeti pogled na nju u tom crvenom kaputiću svaki put kad se budem prijavljivala na tvoju stranicu", prizna Hammerica žalosno.

"Kad ljudi izbjegavaju gledati neke slike, to znači da se još nisu oporavili. Zato ja nikad ne trgam fotografije bivših djevojaka. Ako ih mogu pogledati, znači da sam u redu. Ako ne, znači da još nisam", reče Andy.

"Dobro, onda ostavi sliku na stranici", reče Hammerica. "Samo se moram priviknuti na nju. I u pravu si, Andy, ako postoje ikakvi izgledi da bismo mogli pronaći Popeye, moramo učiniti sve što je u našoj moći. Mislila sam da ćeš večeras loviti guvernera." Ton njezina glasa ponovo je postao služben. "A nisam sigurna bi li bilo baš mudro da ga ponovo kritiziraš u eseju policajca Istinskog. Usput, tko je taj takozvani mudri savjetnik kojega stalno spominješ?"

"Mudri mi savjetnik omogućuje dijalog i postavljanje retoričkih pitanja", odgovori Andy.

"Pa, ne znam tko je ona, dovraga, ali nitko ne bi smio znati da si ti policajac Istinsky, osobito u svjetlu onoga groznog ubojstva." Hammerica je bila oštra. "Stoga se svakako nadam da nisi otkrio svoj identitet nekoj takozvanoj mudroj savjetnici. A ako i jesi, ja to imam pravo znati unatoč tome što me tvoj osobni život nimalo ne zanima. Ali reci mi, molim te, da to nije Windy."

"Windy?" uvrijeđeni je Andy prebacio slušalicu na drugo uho. "Nadao sam se da moj ukus smatrate malo boljim od toga."

Hammerica je prekinula razgovor koji je ionako predugo trajao i spustila slušalicu bez pozdrava. Andy je poslao zadnju poruku, ali se ovaj put poslužio svojim pravim imenom: Dragi doktore Pond, samo se pitam imate li već one rezultate toksikološke analize? Ne zaboravite da je riječ o krajnje osjetljivom slučaju pa bih cijenio kad biste pojedinosti držali u strogoj tajnosti. I ne, ne mogu vam stornirati ovu posljednju kaznu zbog nepažljive vožnje. Predlažem vam da jedne subote, kad vam bude najbolje odgovaralo, odete u školu sigurne vožnje i bodovi će vam se izbrisati iz dosjea.

Hvala vam i mnogo sreće! Policajac Brazil Odjavio se, odjenuo odoru i za sat je vremena već parkirao pred restoranom Ruth's Chris Steak House na južnoj strani grada, gdje se sastao s policajcem Macovichem, koji je helikopterom dovezao prvu obitelj na večeru. Njih su dvojica sjedila u Andyjevu automobilu i promatrala ulazna vrata restorana čekajući da guverner izađe.

"Kako je biti njihov pilot?" upita Andy piljeći u metalik sivi helikopter Bell 430 s plavim prugama na bokovima i državnim grbom na vratima.

"Heeej, mogu ti reći da nije tako bajno kako ljudi misle", odgovori Macovich. "Dobro je da me guverner nije prepoznao kad sam ih vozio ovamo jer sam zbilja mislio da će ona njegova ružna kći zucnuti nešto o biljaru, a onda bi bilo vraga. Ali previše se zabavljala onim grickalicama iz pretinca iza stražnjeg sjedala, znaš? Zbilja se nadam da neće ništa reći ni na povratku." Macovich zapali Salem Light i okrene svoje tamne naočale prema Andyju. "Sad kad tu razgovaramo kao muškarac s muškarcem, mogao bi mi reći i kako si se uvalio u sve te probleme. Mislim, svi se pitaju zašto te Hammerica držala na ledu godinu dana."

"Tko kaže da sam bio na ledu?" upita Andy pomalo defenzivno.

54

"Svi. Priča se da si se zbog nečega uvalio u gadne probleme ili se možda čak sukobio s Hammericom."

"Učio sam pilotirati i prošao sam još nekoliko specijalizacija." "Znam da nisi cijelu godinu četrdeset sati tjedno učio letjeti. A koliko su ti trajale specijalizacije? Dva, možda tri tjedna svaka? Što si onda radio ostatak godine?

Ganjao ženske i gledao televiziju?"

"Možda."

"Hoćeš li mi reći kako si zaradio suspenziju?" bio je uporan Macovich.

"Ne", reče Andy neraspoloženo, zaključujući da bi možda ipak bilo bolje ne opovrgavati glasinu jer nitko, pa ni Macovich, nije smio znati pravu istinu o policajcu Istinskom.

"Zbilja nitko ne bi rekao da ti imaš problema u životu. Tko god te pogleda, misli da si ti najsretniji kujin sin u gradu."

"Treba nam još pilota", promijeni Andy temu. "Trenutačno smo ostali samo ti i ja."

Macovich je slijedio Andyjev pogled prema helikopteru, a u njemu se počela buditi sumnja.

"Kladim se da hoćeš letjeti s guvernerom", stigla je optužba iz Macovicheva oblaka dima.

"Zašto ne? Čini mi se da bi ti pomoć dobro došla", odgovori nehajno Andy, koji je upravo tog trenutka odlučio približiti se guverneru. "Prva obitelj svakako mora imati više pilota i što, dovraga, radiš kada uvjeti nisu VFR3?" dometne on, podrazumijevajući pod tom kraticom pravila vizualnog leta, što je značilo da su uvjeti dovoljno dobri za letenje bez pripomoći instrumenata.

"Pronađem neku izliku zbog koje ga ne mogu prevesti helikopterom tamo kamo želi", odgovori Macovich.

"Obično mu kažem da imamo problem s održavanjem ili da se pokvario radar."

"Imaš četiristotrideseticu, a letiš samo kad je lijepo vrijeme?" nije mogao vjerovati Andy. "Ovaj je stroj napravljen tako da može letjeti i kroz oblake. Zašto bi, što misliš, inače imao automatski pilot, IIDS i EPHIS? Da ne spominjemo onaj fini sustav rotacije. Dovraga, pa s tom ptičicom možeš raditi lupinge kao i s F-šesnaesticom.

Nije, doduše, da ti to preporučujem", brzo je dodao Andy jer su akrobacije Visual Flight Rules - skup pravila po kojima pilot upravlja zrakoplovom ne oslanjajući se na instrumente. u helikopterima bile zabranjene. "No moram priznati da sam se izvrtio s njim na simulatoru u školi letenja u Fort Worthu. Usporio sam na stotinjak čvorova, spustio nos na sedamdeset metara, povukao ručicu sasvim udesno i okrenuo se."

Macovich je loše reagirao i na samu pomisao lupinga u helikopteru pa je povukao još veći dim da bi smirio živce.

"E, ti si fakat lud", reče. "Nije ni čudo da su te suspendirali. Osim ako", iznenada sine Macovichu, "zapravo nisi bio suspendiran, već nešto smjeraš. Neki tajni projekt. Heeej!"

"Kad smo već kod tajni," vješto je Andy izbjegavao i skretao s teme, "pitam se tko je taj policajac Istinsky."

"E pa, nisi jedini", odgovori Macovich. "Guverner žarko želi nešto doznati o tome pa mije naredio da provalim o čemu se radi. Zato, ako imaš kakvih ideja, bio bih ti zahvalan da mi ih preneseš."

Andy nije odgovarao.

"I ja sam znatiželjan", nastavi Macovich. "Odakle zna za otok Tangier i ono što smo tamo radili, ha? Pročitao sam sve to u jednom njegovom članku na internetu. Kao da je osobno sve gledao."

55

Andy nije ništa govorio jer nije želio lagati. Macovichevim se mislima provukla još jedna sumnja pa je okrenuo svoje tamne naočale prema kolegi.

"Pa nisi valjda ti policajac Istinsky, ha?" pritiskao je Andyja. "Jer, ako jesi, obećavam da ću čuvati tajnu, ali shvati da guverneru moram reći."

"Slušaj, zašto misliš da ne bih sam rekao guverneru kad bih znao tko je policajac Istinsky?" zaobilazio je Andy odgovor.

"Hm, valjda imaš pravo. Da to znaš, već bi mu rekao i pobrao sve zasluge", naglas je razmišljao Macovich.

"A zašto i ne bih?"

"Pa što onda misliš, tko je to? Znam samo da sam mislio da je to maslo Majora Tradera."

"Teško", reče Andy. "Trader nikad ne govori istinu. Kako bi onda mogao biti policajac Istinsky?"

"Vjerojatno si u pravu." Macovich ispuhne oblak dima. "U pravu si i što se tiče manjka pilota."

"Zašto stalno daju otkaz?" želio je znati Andy.

Macovich je zaključio da je već i previše rekao. Ionako je imao i previše problema s prvom obitelji, nije imalo nikakvog smisla pogoršavati situaciju, a bojao se da bi mu Andy na kraju mogao postati i prijetnja.

Taj je bjeljo stvarno bio bistar, mnogo bistriji od Macovicha. Andy čak nije morao ni razmišljati prije komentara, a katkad se i služio riječima koje Macovich nikad nije čuo.

"Kladim se da si u školi bio jedan od onih knjiških moljaca", reče Macovich, a u glas mu se uvukla zavist, prisiljavajući ga da iznađe način na koji bi mogao spustiti Andyju. "Kladim se da si živio u knjižnici i da si samo štrebao."

"Ma kakvi. Nikad nisam štrebao", reče Andy ne dodavši da je fakultet završio za tri godine i da je toliko volio učiti da svoj rad nikad nije smatrao štrebanjem. "Htio sam samo što prije završiti i početi se baviti pravim stvarima."

"Ma nemoj mi reći", kimnuo je oblak dima.

Macovich se cijele jedne godine patio na tehnološkom fakultetu, gdje mu se razvila snažna odbojnost prema očevoj ambiciji da njegov najstariji sin jednog dana pronađe ugledan posao u tvrtki Ethyl Corporation, koja je proizvodila otapala. Nakon toga se odselio od kuće i javio se u vojsku, gdje je naučio upravljati helikopterima, a potom je prešao medu čuvare zakona. A ocu je prije nekoliko mjeseci darovao potpisanu sliku prve obitelji, tek da mu malo utrlja sol na ranu. Gospoda Crimm dodala je i zgodnu osobnu posvetu "Prva dama Maude Crimm".

Jedan je opušak odletio u savršenom luku i završio na pločniku, gdje je tinjao poput bijesnog oka.

"Moram te samo spomenuti guverneru kao svog kopilota i on će se pobrinuti za tebe", hvalio se Macovich bez ikakve namjere da Andyju olakša put do upravljanja helikopterom ili bilo čega drugog — osim, možda, nevolja.

"Naravno, pod uvjetom da me se ne sjeća. Ali ako ta biljarica od njegove kćeri odluči dići frku, možda bi mi bilo najbolje da s njim i ne razgovaram. Heeej, bolje da zapalim još jednu prije nego što izađu."

Na kratak se trenutak dim razišao dovoljno da se Andy prisjeti da je Thorlo Macovich najkrupniji crnac kojega je ikad upoznao.

56

"Gle, pušenje ne smeta guverneru." Macovich zapali još jednu mentol cigaretu. "Al, prvoj dami - uf." Dim odmahne glavom. "Sjećaš li se intervjua koji je prošle nedjelje dala novinama o tercijarnom dimul Mislim, koji je njoj?" verglao je oblak dima bez zaustavljanja. "Sto? Ja udahnem, ispuhnem dim u tvoja usta, a ti onda bržebolje nađeš neku treću stranu i ispuhneš ga u njezina?"

"Bolje bi ti bilo da ga nekamo ispuhneš brzo", reče Andy smišljajući plan. "Upravo dolaze."

NaJZLOĆUDNIJI DIM U ViRGINIJI NIJE POTJECAO IZ CIGARETA SALEM LlGHTS, već od drumskog razbojnika po imenu Dim, koji je bio savršeno zao od samog rođenja. Njegov dug popis maloljetničkih zločina protezao se od markiranja i spaljivanja mačaka do nanošenja teških ozljeda i ubojstava. Iako je prije nekoliko godina napokon priveden pravdi države Virginije, uspio je pobjeći iz najstrože čuvanog zatvora pretvarajući se da se objesio o krevet od nehrđajućeg čelika omčom koju je izradio od posteljine.

Ugledavši Dima skvrčenog na podu i s omčom oko vrata, izbuljenih očiju i isplažena jezika, zatvorski čuvar A. P. Pinn otvorio je vrata ćelije i utrčao unutra kako bi pogledao je li zatvorenik još živ. No Dim je bio živ pa je skočio na noge i opalio ga pladnjem po glavi, a zatim se brzo preodjenuo u Pinnovu odoru, nabio njegove sunčane naočale na oči i neopažen izašao iz kaznionice. O svemu što je proživio Pinn je poslije napisao knjigu i objavio je u vlastitoj nakladi. Pladnjem po glavi nije se prodavao predobro pa je Pinn pokrenuo zabavnu emisiju na lokalnoj kabelskoj televiziji pod nazivom Pinn glavom i bradom.

Dim je gledao Glavonju, kako je nazivao tu emisiju, svakog tjedna kako bi se uvjerio da još uvijek nema nikakvih tragova o njegovu nestanku, kao i da nitko ne sumnja u njega kao kolovođu drumske bande. Na neki je način bio razočaran činjenicom da ga Pinn nikad nije spominjao, osim što se osvrnuo na traumatično iskustvo pladnja ustvrdivši da nitko ne može ni zamisliti kako izgleda dobiti po glavi mesnom štrucom i instant pire-krumpirom dok mu se to barem jedanput ne dogodi.

Pinnova je emisija već bila počela kad su se Dim i njegovi pajdaši okupili u ukradenoj kombi-prikolici Winnebago, parkiranoj iza drvoreda borova na pustoj parceli u sjevernom dijelu grada. Dim je usmjerio daljinski upravljač i uključio zvuk upravo u trenutku kada je Pinn, smiješeći se kameri, razgovarao s velečasnim Pontiusom Justiceom 0 programu Susjedska straža, koji je svećenik netom bio pokrenuo u Shockhoeu Bottomu, blizu zelene tržnice.

"Gledaj ti tog seronju", reče Dim gutajući pivo Old Milwaukee. "Misli da je neka faca."

Pinn je bio odjeven u sjajno dvoredno crno odijelo, crnu košulju i crnu kravatu, a bilo je očito i da je izbijelio zube. Pinn iz zatvorskih dana, kakvoga ga je poznavao Dim, nosio je debele tamne naočale. Sada je zacijelo imao leće zbog kojih je i tako mnogo žmirkao. "Što si je ovaj umislio? Da je na dodjeli Oscaral Još uvijek vidim kvrgu na glavi na mjestu gdje sam ga tresnuo pladnjem", pokaže Dim. "Uvijek je imao tu kvrgu na zatiljku", reče Macan, najstariji među drumskim razbojnicima. "Samo što nekad nije brijao glavu i mazao je voskom kao danas. Zato mu se kvrga i vidi. Čovječe, tikva mu se stvarno sjaji. Trebaju ti sunčane naočale da bi mogao gledati u nju." Macan je žmirkao u oblaku dima cigarete, otresajući pepeo u limenku piva. "Što misliš, koji vosak stavlja?" umiješa se još jedan razbojnik, kojega su zvali Oposum; kržljav tip nezdrava izgleda koji je danju volio ostajati u zamračenoj sobi i gledati televiziju. "Misliš da je pčelinji? Možda stavlja Bed Head. Sjećate li se onog lika od kojeg sam kupio pljucu? Pitao sam ga kako uspijeva tako ulaštiti glavu pa mije rekao da stavlja Bed Head koji je kupio u nekom kozmetičkom centru u New Yorku za dvadesetak dolara. Koristi se u obliku malog stika koji moraš gurnuti odozdo, a onda njime natrljati glavu kao dezodoransom..."

"Taj kreten stavlja dezodorans na glavu?" javio se i treći razbojnik, Kuda, skraćeno od Barakuda. Mutnih je očiju buljio u Pinnovo ulašteno vlasište.

57

"Zavežite!" Dim ponovo pojača ton.

Bio je uzbuđen jer se Pinn zagrijavao za temu koju je Dim cijelo vrijeme čekao. "... u svojoj knjizi Pladnjem po glavi", govorio je velečasni Justice iz svoga debelo podstavljenog naslonjača, postavljenog uza zid od šperploče obojen tako da izgleda kao ormar za knjige uz veseli kamin, "nadugo 1 naširoko ste govorili o tome kako bi susjedi trebali biti susjedi, a ne samo živjeti u susjedstvu. Vjerujem da sam vas ispravno citirao."

"A-ha, to sam rekao."

"Znači, ako volimo svoju braću i sestre te ih gledamo kako dolaze i odlaze od kuće, susjedstvo će se promijeniti."

"A-ha. Možda sam i to rekao."

"Jeste li zastupali te ideje i prije nego što ste dobili po glavi?" "Ne sjećam se. Možda jesam." Pinn se uspravio u svom naslonjaču i zagledao u kameru pipajući satensku kravatu koju je kupio u S&K-u za devet dolara i devedeset pet centa. "Znam da sam se dobrosusjedski ponašao kad sam išao provjeriti je li onaj zatvorenik mrtav, a sljedeće čega se sjećam bilo je kako se budim iz nesvjestice na tvrdom betonskom podu. Uzeo mi je odoru i sve što je bilo ispod nje." Pinna je sve više uzbuđivala ta uspomena i bilo mu je sve teže gledati spokojno i mudro. "Možete to zamisliti? Biste li voljeli", uperio je prst prema gledateljstvu, "da vas neko tresne po glavi i ostavi da ležite goli, što bi zatvorsku populaciju i ostale čuvare moglo navesti na pomisao da ste imali toplog brata koji vam je možda nešto učinio jer ste pronađeni ležeći na trbuhu bez ičega na sebi!"

Problijedjevši, velečasni se počeo znojiti pod vrućim reflektorima. "Upravo zato oproštaj..." pokušao je prekinuti Pinna.

"U guzicu s oproštajem! Neću oprostiti toj bitangi. Nema Boga. Jednog ću ga dana pronaći, a onda ćemo vidjeti tko će koga tresnuti." Bijesno se okrenuo prema kameri i zapiljio ravno u Dima. "I reći ću vam još ovo, netko sigurno zna gdje je ta guja u njedrima. Ako ga vidite, nazovite ovaj besplatni broj telefona u dnu ekrana i poslat ćemo vam nagradu." Nekoliko je puta ponovio broj. "Predstavlja se uličnim nadimkom Dim, a riječ je o neuglednome bijelom mladiću s rastafarijanskim pletenicama i nečim što on zove bradom, a na čemu zapravo ima dlake koliko i na oposumovu repu."

"Hej!" pobuni se Oposum i baci praznu limenku u televizor.

Dim odgurne Oposuma s ležaja i naredi mu da ušuti. "Ako razbiješ taj televizor, ja ću tebi razbiti glavu."

"Ne znam što Dim nosi ovih dana jer sam ga zadnji put vidio u narančastom kombinezonu, ali riječ je o mladom bijelcu u dobi od dvadeset jedne, dvadeset dvije godine koji je opasan kao zmija", nastavio je Pinn. "Jamčim vam da taj ne čini ništa da bi pomogao susjedstvu. Nema teorije! A sad me slušajte." Pogledom je prelazio preko bezlične publike iza kamere. "Želite li da vam neka guja u njedrima plazi susjedstvom?"

"Mi ćemo svakako budnim okom nadzirati susjedstvo", obeća velečasni Justice kimajući i sušeći lice rupčićem.

"Na ulici je nesumnjivo mnogo zla. Pogledajte samo onaj nedavni grozan slučaj premlaćivanja Mosesa Custera i krađe njegova Peterbilta dolje kod štanda s bundevama."

"Je li uzeo i teret ili samo kabinu?" Pinnovu je pažnju na trenutak prigrabila ta grozna priča.

"Nisam uzeo nikakav bermet", igrao se Dim riječima. "Volio bih da jest bila puna bermeta, a ne jebenih bundeva. U što se kladite da je Glavonja zapravo policajac Istinsky? Možda je on taj idiot koji piše sva ta sranja po internetu."

58

"Jest", reče velečasni kimajući. "Veliki kontejner Great Dane", što je bio trgovački naziv za onu vrhunsku prikolicu koja je, puna bundeva, bila prikvačena za tegljač Peterbilt s osamnaest kotača. "Posjetio sam Mosesa u bolnici." Velečasni je tužno odmahivao glavom. "Jadnik izgleda kao da ga je dograbio pit bul."

"Sto kaže, što su mu učinili?" Pinn je postajao nervozan. Nije volio goste informiranije od njega.

"Zašto misliš daje to policajac Istinsky?" upita Oposum, koji je bio računalno pismen, pa samim tim i zadužen da svakoga jutra na internet-skim stranicama policajca Istinskog provjeri ima li kakvih podataka o kojima bi Dim trebao biti obaviješten.

Oposum je bio odgovoran i za sve internetske transakcije, u što su se ubrajale i potrage za teretnjacima koji bi mogli negdje stajati parkirani s istaknutim natpisom ZA PRODAJU, te novinskim vijestima o kamionima, kamionskim utrkama, dodatnoj opremi i rezervnim dijelovima, tržnicama, gusarenju, krijumčarenju, Kanadi te nekim osobnim interesima, kao što su klub obožavatelja TV serije Bonanza i sve s njim povezane konvencije na kojima zacijelo nikad neće sudjelovati. Bila je tu, naravno, i velika količina e-pošte pristigle od Dimovih zločinačkih, većinom anonimnih kontakata.

"Moses je spavao u Peterbiltu," objašnjavao je velečasni Justice, "a onda se iznenada pojavio anđeo koji mu je trebao osigurati unikatan doživljaj. Sljedeće čega se sjeća jesu ti demoni koji su ga bacili na pločnik, izudarali ga rukama i nogama i cijeloga ga isjekli."

"Nije zaključao vrata?" pomalo je kritično natuknuo Pinn jer je imao običaj pronalaziti žrtvinu krivnju gdje god je bilo moguće i već je pripremao teren za prosudbu da Mosesa Custera demoni, razbojnici i svi ostali ne bi napali da se potrudio zaključati vrata.

"Valjda nije, ali ne mislim da bismo ga zbog toga trebali kriviti", velečasni je oštro pogledao Pinna.

"Hej," propišti Kuda, "možda kaže u kojoj je bolnici pa ga možemo otići dovršiti!"

"Ne, mislim da Glavonja nije policajac Istinsky", izrekao je Oposum svoje mišljenje. "Osim ako ne piše mnogo bolje nego što govori. Mislim da je policajac Istinsky neki murjak, baš kao što mu i ime kaže. Osim toga, uvijek govori o gusarima, DNK i tim sranjima pa bi nam bilo bolje da pripazimo da nas ne ulovi jer on sigurno zna otkriti neke stvari, a ti si već bio iza brave." Pogledao je Dima. "A i tvoj opis kruži naokolo pa bi možda bilo najbolje da se okanimo prepada i nađemo poslove u Foot Lockeru, Bojanglesu ili već negdje..."

"Zaveži!" izdere se Dim na njega dok je, noseći plastičnu vreću za smeće, kroz aluminijska vrata u prikolicu ulazila Unika.

"Treba mi nešto love", reče Dimu. "Još uvijek mi duguješ."

"Slušajte me, vi gledatelji koji zabrinuto sjedite pred malim ekranima." Pinn je ponovo uperio prst u kameru i opet se vratio vlastitim mukama. Dovraga i s Mosesom Custerom i svim drugima. "Ako ugledate bezličnog bijelog tipa s pletenicama, smjesta me nazovite."

"Eto, rekao sam ti da ima opis!" uzvikne Oposum.

"Je li išta rekao o lezbači koja je upravo ubijena na otoku Belle?" upita Unika zabuljivši se u TV. "Kojoj lezbači?" zijevnuo je Dim. "Ne, ali policajac Istinsky ju je spomenuo na internetu iako nije rekao da je lezba", dobrovoljno se umiješao Oposum. "Traži informacije od javnosti."

59

Unika je to smatrala vrlo zabavnim. Nema nikakvih informacija. Kad je s P. I. izlazila iz bara, bila je nevidljiva pa je nitko nije mogao vidjeti, baš kao što nitko nije mogao ponuditi bilo kakvu informaciju policajcu Istinskom ili ikome drugome. Naravno, nevidljivost je imala i svojih nedostataka. Unika je napokon shvatila da je preslagivanje molekula, kojem je pribjegavala na putu do svog Cilja, vjerojatno i bio razlog zbog kojega se poslije ničega nije sjećala. A najviše od svega voljela je ponovo proživljavati svoje okrutnosti.

"Odmah nazovite", ponovio je Pinn telefonski broj koji se nalazio u dnu ekrana. "Ako kažete istinu i ako ga uhvatimo, poslat ću vam petsto dolara. Gledali ste A. P. Pinna u emisiji Pinn glavom i bradom. Laku noć", razvukao je osmijeh.

"Možda bismo trebali izaći i pogledati što se događa", predloži Macan, koji se nasmrt dosađivao gledajući emisiju i lokalne vijesti koje su slijedile. "Skinut ću ceradu s auta pa možemo u lov."

"Tako je", progunđa Kuda. "Nestalo nam je piva, a meni je ostala samo jedna pljuga. Čovječe", ustane protežući se i šepireći se. "Mogli bismo pronaći tog kurvinog sina Custera i ubiti ga da nas više ne cinka."

"Ne zna on ništa više o nama", obrecne se Dim na Kudu. "A da si ga ti odmah ubio," okrenuo se Oposumu, "ne bismo ni morali brinuti zbog toga."

Oposum je, neku večer, dok su kružili gradom u potrazi za plijenom, popio previše piva i ciljanje mu, zaključio je s nemalim potajnim olakšanjem, nije išlo baš najbolje pa je, koliko je uspio shvatiti, ispaljeni metak pogodio Mosesa u nogu izuvši mu čizmu. "Još uvijek mislim da bismo ga trebali pronaći", složio se suprotno svojim stvarnim osjećajima. "Ovaj ću ga put pogoditi u glavu." Pretvarajući se da je hladnokrvan i bešćutan kao Dim, izvukao je devetmilimetarski pištolj iz stražnjeg džepa svojih vrećastih traperica i uperio ga u televizor kao da je to bolnički krevet.

"Samo pucaj u televizor, govno jedno, pa ćeš ti biti sljedeći", poskoči Dim, dograbi pištolj, otkoči ga i uperi u Oposumovu glavu.

Oposum proguta knedlu, a oči mu se ispune suzama. "Nemoj, Dime. Molim te! Samo sam se šalio, znaš?" zapomagao je.

"Meni treba moja lova", reče Unika svojim tankim, tihim glasićem dok su joj se oči žarile, a njezin Cilj opet počeo stvarati onu nepodnošljivu napetost duboko u njezinoj Tami.

Ne obazirući se na nju, Dim uz smijeh ispali metak u pod. Izbačena se čahura uz zveket odbije od svjetiljke, a on dobaci pištolj Oposumu. "Ili ću možda ubiti onu prokletu kujicu, s obzirom da je ti tako jako voliš. Zapravo, uvedi je unutra."

"Ne!" poviče Oposum. "Nemoj, Dime, molim te. Ne možeš samo tako ubiti tu kujicu! A ja je uopće ne volim! Ne mogu podnijeti to glupo pseto, ali ona nam treba! Zato nemoj još trošiti metak na nju."

"Ionako ću je na kraju koknuti", reče Dim. "Ili još bolje, zapaliti. Ali ne dok ne sredim onu kučku Hammericu.

Pokazat ću ja njoj koga je strpala u buksu. I njoj i onom kretenu Andyju Brazilu!"

Oposum se nevoljko povukao u svoju spavaću sobu, gdje je na zaslonu svog računala sa zaprepaštenjem ugledao sliku Popeye u crvenom kaputiću. Prava je Popeye spavala na Oposumovu krevetu i, čim ju je on probudio, primijetila je svoju skeniranu fotografiju.

"Sranje!" prošapće Oposum. "Ne smijemo Dimu reći za ovo!" upozori Popeye koja se, budući daju je on uzeo u naručje, počela tresti od uzbuđenja i straha.

Policajac Istinsky nekako je doznao da je Popeye oteta i da je još živa! Sad je traži i moli javnost da mu pomogne.

Naravno, Popeye je vrlo dobro znala da je policajac Istinsky zapravo Andy jer je načula mnogo privatnih

60

razgovora koje su on i njezina vlasnica vodili u fazi pripreme internetske stranice. Potom je Andy iznenada nestao, a malo kasnije nestala je i Popeye.

"Neću ti ništa, curice", šaptao joj je Oposum na uho. "Ali Dim je zao. Znaš i sama kako je zao pa se moramo pobrinuti da ne dozna da policajac Istinsky nudi veliku nagradu za tebe i okuplja veliku potjeru koja će te pronaći, baš kao u Bonanzi" Popeye nije trebalo podsjećati na to koliko je Dim zao i mijenjala bi svoju omiljenu plišanu vjevericu za priliku da mu zarije zub u članak. Zauvijek će joj ostati traume zbog uspomene na onaj trenutak nezaštićenosti kad ju je vlasnica pustila van i vratila se pogledati je li ugasila pećnicu. Sve se dogodilo strašno brzo. Kad je vlasnica otrčala natrag u kuhinju, Popeye je njuškala travu pokraj pločnika, a onda je u ulici iznenada zagrmila crna Toyota Land Cruiser, zaškripale su kočnice i Oposum ju je pozvao držeći u ruci poslasticu.

"Dođi, Popeye, dođi, curice", rekao je Oposum kao da se radi o najboljem ljudskom stvoru na svijetu. "Vidi što sam ti donio!"

Popeye se sjećala samo da su je u sljedećem trenutku dograbili i ubacili na stražnje sjedalo Land Cruisera koji je vozio taj opaki monstrum Dim. Popeye su na brzinu odvezli do Winnebaga, gdje se otada nalazi i svake noći sanja svoju vlasnicu za koju je Dim rekao da je mrtva. Neko mu vrijeme Popeye nije vjerovala, ali sad je već počela dopuštati i mogućnost da je njezina vlasnica otišla s lica zemlje jer da nije, već bi je zacijelo pronašla i poslala Dima u zatvor do kraja njegova pokvarenog života. Čvrsto je držeći, Oposum odvede Popeye natrag u dnevnu sobu. Znao se on pretvarati u mnogo čemu, pa tako i u pogledu svojih osjećaja. Jako se trudio hiniti da mu je briga za psećeg taoca gnjavaža. Nikada nije odavao da se zbližio s Popeye i da je ta kujica možda i jedina svijetla točka ljubavi u njegovu životu, izuzmu li se televizijske reprize koje je gledao dok su ostali članovi bande spavali. Popeye se sklupčala u njegovu krilu ližući mu ruku.

"Rekao sam ti da me ne ližeš", lagao je Oposum Popeye, koja je dosad već naučila prepoznati ružnu facu koju je Oposum navlačio kad bi Dim bio u blizini.

"Možda je vrijeme da javimo Hammerici da smo pronašli njezina psa", reče Dim predajući Uniki gotovinu, nakon čega se ona tiho udaljila. "Onda bismo se mogli negdje sastati, a kad se sastanemo, rascopat ću joj jebenu tintaru, i njezinu i Brazilovu."

"Da", reče Kuda. "To govoriš već mjesecima, Dime. A ja tebi stalno govorim, što ako ona sa sobom povede i druge policajce? I što ako te taj tip Brazil sredi? Sjećam se da si mi rekao da te je, zadnji put kad si se pograbio s njim, strpao u zatvor, što znači da je faca."

"Nije on nikakva faca! Ja sam faca! Možda bismo mogli ubiti sve koji se pojave, uključujući tebe", okrutno je Dim mučio Popeye. "Zaključaj to ružno pseto u svoju sobu, pošalji poruku kapetanu Bonnyju i pitaj ga kad bismo, dovraga, trebali povući potez i s pomoću tog vražjeg pseta srediti te kretene", reče Oposumu. "Dosta mi je više čekanja!" reče svima. "Idi po auto!" naredi Macanu.

Oposum se prijavio na internet, kliknuo mapu s omiljenim stranicama, otvorio egoističnu, samoreklamersku i pozersku stranicu kapetana Bonnyja, na kojoj se nalazio grubi drvorez Crnobradoga. Oposum otvori odjeljak s informacijama za kontakt i utipka sljedeću poruku koja je bila upravo suprotna od onoga što mu je naredio Dim: Poštovani kapetane Bonny, mi gusari još nismo spremni na veliki potez. Obavijestit ću vas.

Vaš gusar Oposum

61

Kada je poruka stigla na odredište, Major Trader baš je jeo banana split u svojoj špekulantskoj kući. Već su mu dozlogrdili i gusar Oposum i svi ti njegovi okrutni prijatelji razbojnici. Trader je razbojnicima odano odavao informacije i mjesecima ih čuvao od naslovnica, a nije dobio još nikakvu nagradu. Bolje bi im bilo da se pobrinu za njega kako valja čim povuku taj svoj takozvani veliki potez, za koji je Trader pretpostavljao da je krijumčarenje velike pošiljke kokaina, heroina i oružja preko kanadske granice.

Napisao je poruku e-pošte.

Poštovani gusaru Oposum, uvijek mi je drago čuti vijesti od vas. Ipak, podsjetit ću vas da smo se, kad sam organizirao otmicu Popeye da biste vi mogli postaviti zasjedu načelnici Hammer, dogovorili o lijepoj nagradi. Već sam mjesecima strpljiv, ali sada su se uvjeti promijenili!

Umjesto 50% sad tražim 60% zarade, i to u gotovini, u nepromočivom kovčegu koji ćete ostaviti na mjestu po mojem izboru. Podsjetit ću vas da ću, ako mi se ne javite, biti prisiljen posegnuti za silom.

S poštovanjem, zloglasni kapetan Bonny Crna ulazna vrata restorana Ruth's Chris Steak House polako su se otvorila i iz nekadašnje plantažerske kuće izadoše guverner Crimm i prva dama, sa svih strana okruženi ozbiljnim pripadnicima zaštitne postrojbe u urednim odijelima. Crimmove četiri kćeri, koje su sve neudane prešle tridesetu, izašle su iza svojih važnih roditelja, a od ostatka populacije odvajao ih je drugi zaštitni kordon policajaca na kraju povorke.

Macovich brzo baci cigaretu i izađe iz automobila rastežući se poput nosila, a Andy je za to vrijeme gladio svoju tamnosivu odoru provjeravajući jesu li kravata na kopčanje, suzavac, lisičine, taktički pendrek, dodatni spremnici streljiva, pištolj i zviždaljka na svome mjestu. Shvatio je da možda ne bi bilo dobro načeti temu otoka Tangier i Hammerice pred toliko pari očiju i ušiju. Hammeričin bi se ugled zacijelo srozao kad bi njezini podređeni doznali da joj guverner ne uzvraća pozive niti se ikad sastaje s njom. A sudeći prema načinu na koji je guverner hodao, Andy baš nije bio siguran ni da je sasvim trijezan.

"Guverner bi te se mogao sjetiti, a i kći koju si uznemirio mogla bi nešto reći", reče Andy sustižući Macovichev korak dok im se približavala istaknuta povorka. "Mislim da bi zato bilo najbolje da ga ja odvedem na stranu.

Mislim da je malo pijan."

Macovich nije imao namjeru pomoći Andyju da ga guverner primi u privatnu audijenciju, osobito ako je guverner malo popio pa je veseliji i velikodušniji nego obično. Sad bi mu još samo trebalo da, uz to što je već Hammeričin, Andy postane i guvernerov ljubimac. Macovich je godinama uzalud pokušavao steći poseban status, pa čak i guvernerovu naklonost, a incident na biljaru nipošto mu nije pomogao u tome.

"Heeej, ja to ne bi' pokušavao", reče Macovich da bi obeshrabrio Andyja. "Posebno ako je pijan. Stvarno zna biti zločest kad je pijan."

Osjećao je izvjesnu krivnju zbog toga što laže i odmaže Andyju, ali nije si mogao pomoći. Činilo mu se da njegov karijerni uspon pomalo stagnira pa se bojao da bi uskoro, ne bude li lukav i sebičan, mogao završiti kao zaštitar u trgovačkom centru ili pilot koji prevozi namrgođene, rasistički raspoložene poslovne ljude čarter-helikopterom.

No na Macovichevo čuđenje i ozlojeđenost, Andy se nije nimalo osvrtao na to, već je krenuo ravno prema guverneru i pružio mu ruku.

"Znači, sad me štiti i vojska." Činilo se daje guverner bio zadovoljan kad je razabrao da se pred njim nalazi visok muškarac u odori, što je zacijelo značilo da je pripadnik vojske ili nacionalne garde. "To mi se sviđa."

Tri najstarije Crimmove kćeri preusmjerile su svoju pozornost na Andyja poput pijavica za puštanje krvi, a četvrta, čija je zakašnjela adolescencija bila bolno očita, pucketala je gumom za žvakanje. Guverner Crimm se

62

smiješio, prstima tražeći povećalo koje je zakvačio za lanac džepnog sata da bi bio siguran da njegovo ljubljeno optičko pomagalo neće opet završiti u zdjeli za voće. Golemo je oko provirilo kroz debelo staklo, želeći vidjeti promatra li tko njegovo velikodušno zbližavanje s mladim vojnikom.

"Uvijek velim: što više zaštite, to bolje", komentirao je guverner. "Kako se zoveš, vojnice?"

"Andy Brazil. Želio bih biti jedan od vaših pilota, guverneru. Ako vi ne biste imali ništa protiv. Možda bismo mogli nakratko porazgovarati o tome."

"Kladim se da želiš biti i u zaštitnoj postrojbi."

Guverner je sve to već bio čuo. Svi državni policajci koje je upoznao htjeli su biti pripadnici zaštitne postrojbe, baš kao što su i svi federalni agenti htjeli raditi u tajnoj službi. Sve je to bilo pitanje moći. Stvar približavanja prijestolju. Iako ne baš sasvim jasno, uspio je razabrati da je Andy zgodan momak, dobro građen, iako ne onako mišićav kao ostali muškarci i žene koji su štitili prvu obitelj. Andyjevo je tijelo moglo poslužiti za elegantno zaobilaženje umjesto probijanja prepreka, a guverneru se činilo i da bijednog dana mogao postati pristojan muž bar jedne od njegovih kćeri. Uto se njegovom preopterećenom i opijenom glavom provuče sumorna pomisao kako baš i ne može vjerovati svojoj supruzi u društvu tako privlačna i šarmantna mladića.

Unatoč tome što je prisegnula da će govoriti istinu i što je čak stavila lijevu ruku na Bibliju obitelji Crimm, prva dama nije svoga supruga uvjerila da u ormarima za posteljinu u njihovoj rezidenciji ne skriva preljubnike. Jučer je Crimm nenajavljeno stigao kući na ručak i otkrio Ponyja kako na koljenima krpom briše pod ormara za posteljinu. "Što radiš?" želio je znati guverner petljajući po satnom lancu i povećalu koje je visjelo na njemu.

"Samo malo laštim drveninu", rekao je Pony nervozno, utrljavajući ulje u ogrebotine koje su tronošci ostavili na podu od borovine. "Već dugo to namjeravam učiniti, gospodine. I sad sam se, eto, bacio na posao. U kuhinji se krčka vrlo ukusna juha od pasiranog graška, ako ste za koji tanjur."

"Ima li u njoj sušene šunke?" guverner je kroz povećalo promatrao izgrebeni pod. "Kako se pod tako izgrebao?

Izgleda kao da se u ormaru skrivao netko u gojzericama ili cipelama za step."

"Mislim da bi moglo biti od usisavača", izvlačio se Pony, pokrivajući ogrebotine što je moguće brže. "Stalno govorim čistačicama da ne stavljaju usisavač u ormare za posteljinu. Bojim se da u juhi od graška nema sušene šunke. Nisam znao da ćete dolaziti kući na ručak jer bih inače uredio da u juhu stave šunku, ili barem kost od šunke, gospodine."

Baš dok je Pony to objašnjavao, guverner je čuo kako netko zveckajući žuri niz stube. I Crimm je požurio, ali nije bio dovoljno brz da uhvati izvor te čudne buke za koju je sumnjao da potječe od muškarca koji je nosio mamuze ili oklop pa je njegova psiha počela vrištati od strahova vezanih uz suprugu. Igra li to ona neke neobične kostimirane igre s nepoznatim muškarcima s kojima se upoznaje putem interneta? Zamišljao je erotske položaje s muževnim mladim udvaračima koji na sebi imaju samo mamuze ili kacigu s perjanicom, ili možda i jedno i drugo. Maude i njezini lascivni ljubavnici vodili bi ljubav uz metalne zvukove, a možda bi koristili i magnete da bi pojačali svoje izopačeno zadovoljstvo sve do trenutka kad bi njena pažnja prešla na ornamente na namještaju ili paučinu te bi internautima počela uskraćivati usluge na isti način na koji ih već godinama uskraćuje i njemu.

Prema svemu što je mogao zaključiti, i Andy Brazil bio je dio urote. Odakle bi guverner mogao znati da Andy nije upoznao Maude na internetu i da ne želi letjeti s prvom obitelji samo zato što zapravo želi letjeti s njom?

"Da bi ušao u zaštitnu postrojbu, trebao bi biti državni policajac", reče guverner Andyju autokratskim, neljubaznim glasom.

"Ja i jesam državni policajac, guverneru. A i nedostaje nam pilota", dometne Andy prvoj dami jer je on po svojoj prirodi bio čovjek koji je želio uključivati ljude u razgovor i žene nije tretirao kao privjeske njihovih supružnika.

63

"Čini mi se da u zadnje vrijeme uvijek leti isti pilot", reče ona, ne-raspoložena zbog tog podsjetnika jer joj Macovich nije bio po volji.

Kamo su nestali svi njezini piloti? Koliko se sjećala, još početkom godine bilo ih je na bacanje pa je smatrala da se problem zacijelo krije u onoj ženturači koju su postavili za novu načelnicu državne policije. Trader je o njoj pričao grozne stvari. Kako li se ono zove? Kao neki alat. Vrlo prikladno. Možda Sledgehammer4? Ne, nije tako.

Gospođa Crimm se s mukom pokušavala prisjetiti. Sledge. To je to. Načelnica Sledge. Možda je došlo vrijeme da joj prva dama pošalje oštru notu i zatraži više pilota, pomisli gospoda Crimm, s dragošću se prisjećajući svoje omiljene izreke: Raznolikost je začin života, koju je potom i naglas izgovorila.

"Molim?" bio je zatečen Andy.

"Samo se pitam slažete li sa mnom", obrati mu se prva dama.

Osjetivši da ga ona iskušava, Andy odgovori: "U većini slučajeva. No ne uvijek. Na primjer, ja na posao ne nosim različitu odjeću. Uvijek nosim odoru. I jako volim odoru državne policije pa sam sretan što je mogu nositi svaki dan i raznolikost mi nije tako važna." "Što?" guverner je provalio tajnu šifru svoje supruge i ostao zaprepašten činjenicom da je tako drska te ju je istog trenutka zamislio kako vodi ljubav s tim Andyjem, a on na sebi nema ništa osim službenog opasača.

"Raznolikost posve sigurno nije začin života, a ni ičega drugog", zagrmi Crimm. "Život se svodi na odanost i služenje gospodaru. I što točno podrazumijevaš pod tim začinom!" Bijesnim je pogledom strijeljao svoju suprugu kroz povećalo.

"Smiri se, dragi", reče prva dama, koja se iznenada prisjetila da je svoju zalihu tronožaea sakrila u ormar za začine pa možda više ne bi trebala spominjati začine. "Rekla sam ti da ne jedeš toliko kiselog vrhnja i maslaca.

Znaš kako to utječe na tvoju podmornicu." Bila je sigurna da će mu time odvratiti pozornost. "Mislim, sve te životinjske masti i mliječni proizvodi samo su gorivo za tvoju podmornicu, a začini nisu nikakav problem jer u tvojoj večeri nije bilo nikakvih začina, izuzme li se sol koju stavljaš na sve. Imamo dobar razlog za izbjegavanje začina, zar ne? I više ih nećemo spominjati jer bi neke tvoje asocijacije mogle uzbuditi podmornicu i navesti je da zaroni u nemirno more, a to bi pak moglo dovesti do preopterećenja spojeva, curenja na brtvama i provale s dna tvog trupa. Dakle, policajce Brazil, egzotična li imena. Jeste li iz Južne Amerike? Jeste li upoznali Constance, Grace i Faith?"

Prva je dama izostavila četvrtu, najmlađu i najneprivlačniju ženu na parkiralištu.

"A vi?" upita Andy zanemarenu kćer, gotovo očekujući da joj, s obzirom na izgled i držanje, ime bude Lijenost ili Proždrljivost. "Šta to tebe briga?" Silovito je žvakala poveću gvalju žvakaće gume, a Andyja je zatekla njezina oštrina i pomanjkanje šarma. "A vidjela sam i da si izašao iz vozila bez policijskih oznaka." Podigla je obrvu. "Kakvog ima smisla voziti vozilo bez policijskih oznaka ako nosiš odoru? Mislim, ima li što gluplje?"

"Ne zvučite kao da dolazite odavde." Andy je prešao preko njezinih loših manira pokušavajući dokučiti odakle potječe njezino glasno otezanje. Nije namjeravao ni otkriti daje Hammerica inzistirala na tome da vozi neoznačeni automobil jer je radio kao novinar na tajnom zadatku pa nije željela da na sebe privlači suviše pozornosti.

"Rođena sam u Grundyju, u ugljenokopima", odgovori nepristojna kći.

"Dakako da nisi." Prva je dama bila zgrožena. "Bila sam trudna tijekom antikorupcijske kampanje na zapadnoj granici Virginije, gdje smo obišli nekoliko rudnika", objašnjavala je Andyju dok je guverner nastavio pregledavati okolinu svojim povećalom u potrazi za helikopterom, a njegova je zaštitna postrojba u mraku okružila i njega i

64

njegovu obitelj čekajući njihove zapovijedi. "Ali rođena je u bolnici baš kao i sve moje druge kćeri", doda gospođa Crimm ogorčeno, upućujući svojoj još uvijek bezimenoj djevojčici pogled upozorenja.

"Valjda pilot više uvijek dobro dođe", reče guverner Crimm malo-dušno, poželjevši da nije tako mnogo pojeo i posramljen javnim spominjanjem njegove podmornice.

Bilo je trenutaka kad bi Bedford Crimm požalio zbog života koji vodi. U Virginiji guverneri nisu mogli imati uzastopne mandate pa je za ponovnu kandidaturu uvijek trebalo čekati četiri godine. Dvadeset se godina reciklirao kroz taj nedokučiv, zastario i smiješan državni sustav kao glavni i odgovorni u jednom mandatu, pa povratnik u privatni sektor u drugom, pa onda opet povratnik u rezidenciju. Bijela se kuća sve više udaljavala na obzoru. Guverneru Crimmu bilo je više od sedamdeset godina, votka mu je udarala ravno u glavu, a njegova loše projektirana podmornica više gotovo nikad nije plovila zacrtanim kursom.

Policajci iz zaštitne postrojbe postajali su sve nemirniji. Okupljala se gomila. Andy nije bio budala. Znao je da je dodatna korist od letenja s guvernerom to što će u njegovoj blizini moći prikupiti više podataka za eseje policajca Istinskog.

"Guverneru," reče Andy, "dopustite mi da još jedanput kažem kako će mi biti čast letjeti s vama i vašom obitelji u novom helikopteru i da ću vas, iako nisam pripadnik zaštitne postrojbe, neprestano štititi. Pretpostavljam da nemate vremena za kratak razgovor u četiri oka?"

Macovich je kipio od bijesa, ali nitko to nije mogao vidjeti jer su policajci bili obučeni da ne pokazuju što se događa u njima. Dok je te svježe rujanske večeri gledao kako ga Andy zasjenjuje, jedina mu je utjeha bila to što je vrlo dobro znao ime one strašne Crimmove najmlađe kćeri. O, itekako gaje znao. Nikada nije razgovarao s njom, čak ni onda kad ju je pobijedio u biljaru, ali uvijek ju je iza svoje tamne maske od sunčanih naočala držao na oku.

Ime joj je bilo Regina, a izgovaralo se s britanskim akcentom u kojem je re zvučalo gotovo kao va, što je, uz pretilost i široko, priprosto lice, bio njezin najveći problem. Policajci su dobro znali da se Reginine sklonosti nisu baš podudarale s neumornim pokušajima prve dame da svojim nepoželjnim kćerima pronađe partiju.

"Policajac Brazil nije baš sjajan pilot", šapne Macovich prvoj dami, zaključujući da će se najbolje zaštititi ako Andyju nasapuna dasku. "Ali nije oženjen i u posljednje je vrijeme prilično neveseo. Mislim da je osamljen."

"Kako tužno!" odgovori mu prva dama šaptom. "Onda ću ga pozvati u rezidenciju!"

"Oh, gospodo, to bi bilo vrlo lijepo", odvrati Macovich kao da u životu nije čuo ništa velikodušnije.

Andy Brazil nema pojma u što se upušta, mislio je Macovich uzbuđen zbog osvete. Tog će mladog bjelju očerupati baš kao što su oni leteći majmuni na zapovijed svoje šefice, zle vještice sa zapada ili kako se već zvala, očerupali Strašilo.

"Mislim da bismo trebali krenuti", zaključi guverner kad mu je podmornica zaronila u mutnu žuč koju je ispljunuo njegov žučni mjehur. "Ne osjećam se najbolje i nikako nisam smio jesti onu belgijsku tortu koju je Major Trader poslao u restoran i za naš stol", dodao je, na što je Andy naćulio uši. "Dobro ti veliš, Maude, morao bih prestati s tim."

Macovich i njegovi kolege policajci ispratili su prvu obitelj do helikoptera pod zaštitnim plastom mraka, a Andy je izvukao svoj mobitel. Smjesta će nazvati restoran i inzistirati da mu spreme sve ostatke tortice u sterilnu plastičnu vrećicu. Iznenada se sjeti daje Hammerici obećao da će guverneru opisati situaciju na otoku Tangier.

Kad je potrčao prema helikopteru, motori su već radili i četiri su se elise počele okretati.

"Ali, guverneru!" poviče Andy. "Načelnica Hammer ima važne vijesti i smjesta mora razgovarati s vama!"

Njegove je riječi raspršio zapuh elise.

65

"Njušim cigarete!" oglasi se prva dama poput protupožarnog alarma, držeći svoju čvrsto lakiranu frizuru kako bi je zaštitila od iznenadnog propuha.

"Nisam ja", graknuše svi policajci uglas.

Dim i njegovi drumski pajdaši promatrali se sve to iza zatamnjenog stakla crne Toyote Land Cruiser koja je, ukradena u New Yorku, nakon niza transakcija završila u Dimovu vlasništvu s novim registarskim oznakama i izbrisanim svim identifikacijskim brojevima vozila. Kružeći okolicom, razbojnici su nabasali na trgovački centar Bellgrade, pokraj kojega se iza starog drvoreda nalazio Ruth's Chris Steak House, pa im nije promakao golemi helikopter prizemljen na travnjaku.

Nijedan od njih nikad prije nije vidio takvo što, a kada je motor zagrmio punom snagom, Dim je sa svojom bandom ostao tupo buljiti u mlataranje elisa i svjetala za slijetanje koja su obasjavala drveće šibano zapusima uraganske snage.

"Sranje", uzvikne Dim. Rijetko je pokazivao osjećaje koji nisu bili bijes ili mržnja. "Ma, gledajte vi ovo, jebem vas ja!"

Kuda, Oposum i Macan sjedili su u tišini i sa strahopoštovanjem u bubnjićima slušali grmljavinu elise, koja im je tjerala krv u glavu poput požude.

"Pitam seje li teško upravljati tim strojevima", reče Dim. "Zamislite što bismo sve mogli učiniti s njima? Jeb'o kamione! Jebote, nitko nas nikad ne bi uhvatio, a robu bismo odavde do Kanade mogli prebaciti za pola vremena i riješiti se posrednika."

Helikopter se podigao obasjavajući divlje uskomešanu travu blještavim svjetlima, a kroz širok putnički prozor Dim je uspio razabrati samo kako jedna od Crimmovih kćeri otvara vrećicu nezdrave hrane, možda čipsa. Potom je primijetio i još nekoga. Andy Brazil grabio je prema svom automobilu bez policijskih oznaka. Dim je, ponovo ugledavši tog kurvinog sina, podivljao kao živa lava. Dok je Andy bio gradski policajac, upravo su on i Hammerica vodili akciju hvatanja i zatvaranja Dima. Nije bilo dana kada Dim u svojoj ćeliji ne bi zabludio u sadističke maštarije o svemu što čeka to dvoje policajaca.

"Gle, gle, gle", reče Dim kad se helikopter podigao iznad krošnji drveća i zagrmio u nebo. "Vidi tko je ovdje.

Možda bih mu već sada mogao prosuti taj jebeni mozak." "Čiji mozak?" otrgnuo je Macan pogled od blještavog svjetla koje je užarilo noć. Pratio je Dimov osvetnički pogled i ugledao plavokosog policajca kako ulazi u svoj neoznačeni automobil.

"Zašto mu već sad želiš prosuti mozak, čovječe?" bunio se Oposum dok je Dim ubacivao terenac u brzinu.

"Nemoj to raditi dok je sva ova policija uokolo! Jesi li ti lud? Ako to želiš napraviti, ja izlazim iz auta."

Oposum se vozio na suvozačkom sjedalu pa gaje Dim, kad je Oposum posegnuo za kvakom, ošamario nadlanicom. Kuda i Macan stisnuli su se u svojim sjedalima, tihi i manji od makova zrna. I oni su prezirali Dima, ali nisu imali kamo poći i dosad su se već bili uvalili u toliko nevolja da im je preostalo samo zadržati svoj trenutni posao. I Kuda i Macan karijeru su počeli u uličnim bandama, kojih je sada bilo kao pljeve. Biti razbojnik bilo je kao biti mafijaš, uvjeravao je samoga sebe Macan, ne mičući se i ne trepćući na stražnjem sjedalu Land Cruisera. S Dimom i njegovim drumskim razbojnicima nije bilo šale, a bavili su se ozbiljnijim poslovima od orobljavanja pješaka, obijanja bankomata i usputne pucnjave iz zabave. Nekidan je Dim poveo svoju bandu u trgovački centar Cloverleaf i svima im kupio nove Nike tenisice i do sita ih nahranio pizzom i pomfritom.

Nije on, dakle, bio tako loš. A Opusum se samo želio malo bolje osjećati. No već je bio umoran od Dimovih udaraca i straha da će ozlijediti ili ubiti sirotu malu Popeye. Oposuma je u djetinjstvu tukao i njegov tata, koji je za stolom znao raditi grozne stvari, zabijati nož u drvo i razbacivati hranu po cijeloj sobi. Njegov je tata volio ubijati zečeve i huškati pse na njih da bi se mogao naslađivati gledajući kako trgaju ta mala, drhtava stvorenja na

66

komade. Oposum se počeo zadržavati u podrumu i prestao je ići u školu da bi u mraku mogao gledati televiziju.

S godinama je prestao rasti, a iz podruma je izlazio samo kasno noću da bi opustošio hladnjak i pokupio boce alkoholnih pića kad bi njegovi roditelji prekinuli svađu i otišli na spavanje.

Sve dok nije razvio dobar vid u mraku i dok ga oči nisu počele boljeti od dnevnog svjetla, Oposum nije radio nikakve probleme. A onda se počeo iskradati iz podruma nakon ponoći i tumarati Avenijom Cham-berlayne u Northsideu, sanjivo promatrajući kako pokraj njega jure automobili i šeću normalni ljudi, ljudi koji su mogli ići kamo ih volja i nisu morali provoditi dane u podrumu slušajući kako tata razvaljuje kuću, mlati mamu i muči životinje.

Dok je jednoga jutra Oposum ljenčario na parkiralištu trgovačkog centra Azalea mjerkajući bankomat u nadi da netko nije izvukao gotovinu iz utora u koji je običavao gurati jednu od tankih provalničkih alatki, pokraj njega se zaustavio Land Cruiser. Oposum se dao u bijeg, ali je Dim bio brži. U sljedećem je trenutku već ležao na pločniku, a neki mu je bijeli momak s rasta-pletenicama uperio pištolj u glavu i zapovjedio da uđe u Land Cruiser. Otad je Oposum bio drumski razbojnik, iako mu je katkad nedostajao njegov podrum, a znao se sjetiti i mame. Jedanput i samo jedanput nazvao ju je s govornice.

"Dobio sam dobar posao u noćnoj smjeni", rekao je mami. "Ali ne mogu ti reći gdje, mama, jer bi tata došao po mene, znaš. Jesi li ti dobro?"

"Oh, medeni, ponekad i nije tako loše", rekla je onim poraženim, zdvojnim glasom koji je Oposum tako dobro poznavao. "Molim te, Jerry, vrati se kući", dodala je, jer je njegovo pravo ime bilo Jeremiah Little. "Nedostaješ mi, zlato."

"Ne brini se ti ništa", Oposum je u grafitima unakaženoj govornici osjećao kako mu se na prsa spušta težak kamen. "Zaradit ću dovoljno novca da te izvučem od tamo pa ćemo otići živjeti u neki lijepi motel gdje nas on nikad neće pronaći."

Oposum je poslije shvatio da je problem s njegovim planom u tome što Dim zadržava sav novac od plijena za sebe. Svojim je kompanjonima gotovinu dijelio po potrebi i nije im dopuštao da skupe veću svotu. Oposum je imao dosta za jelo te alkohola i trave koliko mu srce želi. Imao je fine košarkaške tenisice i velike traperice koje su mu uvijek spadale. Bio je opremljen dojavnikom, mobitelom, ručnim GPS-om i pištoljem, a imao je i vlastitu sobu u prikolici. No nije imao ušteđevine, a izgledi da će je ikada steći nisu bili preveliki. Baš je o tome i razmišljao dok mu je lice bridjelo, a unutarnja strana usnice krvarila. Oposumu je nedostajala njegova mama i upravo je shvatio da je Dim gori i od njegova tate.

"Ne možeš ga sad ubiti", pokuša on još jedanput urazumiti Dima. "Bolje je da pričekamo dok ne napravimo veliki korak. Onda možemo srediti sve te kretene odjednom, uključujući i Popeye."

Dim se vratio na cestu Hugenot i ubrzao. "Bez brige, neću maknuti Brazila večeras pred svim tim ljudima. Ali kad dođe vrijeme, gadno ću ga srediti, baš kao i onu kučku Hammericu. Hej, možda nahranim nekog pit bula njezinim jebenim psetom i ostavim joj strvinu u dvorištu."

"Ako to napraviš, nećeš je više imati čime zajebavati", reče Oposum hineći ravnodušnost. "To je pseto najbolji plijen kojega si se dokopao, Dime. Znaš da će ta pandurka napraviti sve da vrati glupu kujicu, zar ne? Zato moraš igrati na svoje karte i biti strpljiv. Možda bi ti pseto moglo poslužiti da odjednom središ i Hammericu i Brazila. U što se kladiš da Brazil poznaje Popeye i da se ni njemu ne sviđa što je ta kujica nestala, ha?"

"Da. Oboje ću ih dočekati. Tako je, jebote. U isto vrijeme!" Dim je pokušavao slijediti helikopter koji se brzo udaljavao iz vidokruga prema obrisima gradskih nebodera. "Onda ćemo ih odvesti u klupsku kuću", kako je zvao prikolicu, "i jebeno ću ih dugo mrcvariti prije negoli im prospem mozgove i bacim njihova jebena trupla u rijeku."

67

Razbojnici su znali da je Dim u djetinjstvu osobito volio zakapati žive zečeve i vjeverice, skakati na žabe, hvatati ptice u zamke i bacati ih kroz prozor te na druge nečuvene načine mučiti bespomoćna stvorenja. Oposumu nije promakla činjenica daje Dim krstio sve njih životinjskim nadimcima kao da im želi poručiti što ih čeka ako prijeđu granicu.

"Tako je, smjesti im", Oposum se pretvarao da je zloban i tvrd. "A mogao bi ubiti i još neke ljude", dometne. "I reći kapetanu Bonnyju da mu nećemo ništa platiti, a ako nas pokuša zajebati, i njega možemo ubiti i baciti u rijeku."

"Zaveži." Dim ošamari Oposuma po uhu. "Moram saznati gdje parkiraju taj helikopter, a onda ćemo im ga uzeti.

Možda ga upalimo preko žica."

"Ne mora se paliti preko žica", usudio se Oposum ponuditi savjet dok mu je u uhu odzvanjala bol. "Vidio sam nešto o tome na Discovery Channelu. Moraš samo stisnuti gumb i odmah se upali. Nakon toga podigneš neku ručicu i počneš upravljati palicom."

"Upravljanje helikopterom nije isto što i vožnja kamionom", razbio je tišinu Macan. "Ne znam možemo li to izvesti."

"Saznajte gdje je aerodrom državne policije", zapovjedi Dim svojim cestovnim psima. "Potražite ga GPS-om."

Uniki za snalaženje nije trebao GPS, a nije ga ni imala. Dim je nije opskrbio posebnim oružjem i opremom iako je od njega mogla dobiti sve što joj ustreba. No ona je imala posebne tehnike koje su zračile iz njezine Tame, u kojoj je, negdje duboko u njezinoj duši, prebivao onaj nacist. Vozeći se u svojoj Miati Ulicom Strawberry, osjećala se kao da lebdi u bestežinskom stanju. Letjela je kroz noć, duga joj je kosa vijorila iza glave, a vjetar hladio njezino fino i lijepo lice. Parkirala je ulicu dalje od kuće onog plavokosog policajca u civilu nemajući pojma da se radi o Andyju Brazilu, istom policajcu o kojem je upravo govorio Dim. Unika nije poznavala Dima kad su ga Andy i Hammerica uhitili pa, koliko joj je bilo poznato, nikad nije ni susrela nijedno od njih. Da njome nije upravljalo zlo, činjenica da uhodi ne samo Dimova neprijatelja nego i policajca Istinskog, a da o tome nema pojma, mogla bi se činiti nevjerojatnim stjecajem okolnosti. No ništa što se događalo u njezinu životu zapravo nije bilo stjecaj okolnosti ni slučajnost. Nju je vodio njezin Cilj, koji joj je naložio da ostavi vreću za smeće na trijemu tog policajca u civilu i zalijepi mu omotnicu na ulazna vrata.

Na vrhu jednoga od sedam brežuljaka s kojih puca pogled na Richmond nalazila se stara kuća u nizu, koju je Judy Hammer uz velike napore savršeno obnovila i uredila. Sjedeći za svojim antiknim rolo pisaćim stolom, plaćala je račune, a svjetla grada prostirala su se ispod prozora u smirujućim krugovima koji su je podsjećali na njezinu golemu odgovornost prema stanovnicima Virginije i novu ulogu primjerne žene u koju su se ugledale pripadnice cijele nacije.

Bez obzira na to, ženi koja se sve više približava šezdesetoj, a u torbici Ferragamo nosi pištolj, nije bilo lako pronaći odgovarajućeg muškarca. Hammerica se osjećala osamljeno i obeshrabreno, a strašno ju je uznemirila i fotografija Popeye na internetskim stranicama. Uz sve to, vijesti su govorile o još jednom lošem danu. Neka je žena tužila McDonald's zbog navodne opekline izazvane kiselim krastavcem iz neodgovarajuće složenog hamburgera. Zatim su neki slijepac i njegov brat pokušali provaliti u stan, ali su načinili taktičku pogrešku ostavivši slijepog brata na straži. Da se i ne spominju brojni ljudi s ugrušcima nakon letova u ekonomskoj klasi i mjesni policajci koji su orali dno rijeke James jer su mnogi osumnjičenici tvrdili da su nakon zločina bacali oružje s mosta.

Hammerica se pomalo čudila što joj se Andy još nije javio. Bojala se da bi ta šutnja mogla značiti da pokušaj uspostavljanja veze s guvernerom nije uspio. Možda on i Macovich nisu uspjeli doći do njega ili, ako im je to i pošlo za rukom, nisu postigli odgovarajuće rezultate. Upravo kad su joj se glavom počele rojiti takve misli, zazvonio je telefon.

68

"Da", javi se ona neuljudno jer je mrzila ometanja.

"Načelnice Hammer?" doputovao je Andyjev glas s druge strane žice. "Što je, Andy?" upita Hammerica.

Vozio se prema istoku Ulicom Broad, gdje je mrzovoljna mladež pred napuštenim zgradama promatrala auto bez policijskih oznaka pun antena i skrivenih plavih svjetala.

"Nalazim se u blizini Church Hilla", reče Andy i dalje pogledom tražeći osobe podmukla izgleda. "Ako ne smetam," hrabro nastavi, "možda bih mogao svratiti da vam kažem što je novo."

"Dobro", reče Hammerica i poklopi slušalicu bez pozdrava.

Hammerica je bila genetski lišena tolerancije za gubljenje vremena, a kako je starjela, njezino je gađenje prema daljinskim komunikacijama bivalo sve jače. Nije mogla podnijeti buku telefona kad bi netko nepozvan uletio u njezin zračni prostor. Prezirala je glasovne poruke pa ih je uvijek preslušavala na brzinu kako bi ih što brže izbrisala iz svog života, najčešće i mnogo prije nego što bi ih odslušala do kraja. Dvosmjerna radioveza bila joj je velika gnjavaža, a isto je vrijedilo i za elektroničku poštu, posebice za neposredne poruke od njezinih kompića koje nije ni izabrala i koji su bez poziva upadali u njezin internetski prostor. Hammerica je samo željela tišinu. U ovoj etapi njezina životnoga puta ljudi su je počeli zamarati i sve je češće opažala da se komunikacijom vrlo rijetko prenosi nešto uistinu važno.

"Reci mi što je novo", reče Hammerica Andyju koji jedva da je i zatvorio vrata za sobom. "Jesi li spomenuo guverneru da na otoku Tangier drže za taoca nekog zubara i da je otok proglasio neovisnost od Virginije zbog prokletih zamki za brzinu, NASCAR-a i moguće zubarske prevare?"

"Nisam imao prigodu", nevoljko prizna Andy sjedajući na kauč. "A mislim da on vizualno nikoga ne prepoznaje.

Mislio je da sam ja vojnik, a nije imao pojma tko je Macovich. Samo se pitam nije li to možda i srž problema, načelnice Hammer. Možda je on zapravo slijep pa se odbija vidjeti s vama još otkako ste prisegnuli na novu dužnost jer vas nikada zapravo i nije vidio."

Hammerica nikad nije razmišljala o tome. "To je smiješno", zaključila je.

"Uza sve dužno poštovanje..."

Rukom mu je dala znak da zašuti. Kad god bi joj se bilo tko obratio riječima uza sve dužno poštovanje, prokleto je dobro znala da joj laže i da će je napadati ili gnjaviti. "Samo reci što si htio i preskoči sranja s poštovanjem", reče mu Hammerica.

"Netko mu mora reći da mora nešto poduzeti sa svojim vidom", rekao je Andy svoje mišljenje. "Možda biste to trebali učiniti vi."

"Ako ikad budem razgovarala s njim, svašta ću mu ja reći", nestrpljivo se oglasi Hammerica.

U Andyjevu se društvu osjećala starom. Sama njegova prisutnost davala joj je dodatne godine pa je reagirala izbjegavanjem i više nije bila osobito srdačna prema njemu. Bila je zadivljujuće zgodna žena cijeloga svoga života, a onda joj se, kad je navršila pedeset pet godina, učinilo daje iznenada nakupila salo i bore. Gornja joj je usna preko noći počela nestajati, kosa joj se prorijedila, a grudi su joj se u nekoliko dana smežurale. A Andy je u međuvremenu sa svakim njihovim susretom postajao sve zgodniji.

69

To nije pošteno, mislila je.

"Jeste li dobro, načelnice Hammer?" upita Andy. "Iznenada mi se činite ljutitom i pomalo izvan sebe."

"Ma oneraspoloži me i samo spominjanje guvernera", izbjegavala je pravi odgovor.

To je tako prokleto nepošteno, jadala se u sebi. Muškarci njezine dobi izlazili su sa ženama Andyjeve dobi, ženama koje su smatrale da su ćelavo tjeme, smežurana koža, debele naočale, smanjena mišićna masa, prorijeđena kosa, hrkanje i posebne pumpe i tablete za podizanje razine intimnosti nekakav bonus. Oh, kako je tim ženama ispran mozak, bjesnila je Hammerica u sebi. Djevojke su se jedna drugoj hvalile starošću svojih ljubavnika.

Baš je neki dan Windy Brees pušila ispred parkirališta stožera kad ju je Hammerica načula kako jednoj prijateljici priča o gospodinu Clicku. Natovarena dosjeima i aktovkom, žustro je prošla pokraj nje i te prijateljice buljeći u pločnik i pretvarajući se da nije svjesna njihova razgovora. No, Windy je imala zvonak glas pa je cijela državna policija čula svaku riječ.

"Koliko je star taj gospodin Click?" upitala ju je zavidno njezina mlada prijateljica.

"Devedeset jednu", odgovorila je Windy ponosno. "Zatreskana sam do ušiju. Samo čekam pokraj telefona."

Podigla je mobitel i uzdahnula poželjevši da zazvoni.

"Ali nije ti uključen", primijetila je njezina prijateljica. "Moraš pritisnuti tipku za uključivanje jer inače neće zazvoniti ako te nazove." Izvukla je svoj mobitel iz torbice i pokazala joj.

"E, majke mi moje!" uzviknula je Windy s novom nadom. "Pitam se zna li on uključiti svoj? Jer kad ga nazovem na mobitel, uvijek čujem taj glas koji kaže da nije dostupan, a to me deprimira jer se bojim da više uopće nije među nama i da je to razlog zbog kojega se nismo čuli još od kasno sinoć."

"Stvarno bih mogla uzeti stvari u svoje ruke", zaključi Hammerica. "Ne mogu čekati da se nađem s guvernerom dok na otoku koji je Virginiji objavio rat drže zubara kao taoca. Iz toga ne može proizaći ništa dobro, Andy.

Moramo smjesta intervenirati."

"Uza sve dužno poštovanje", počeo je govoriti Andy, ali se prekinuo. "Načelnice Hammer," ponovno počne, "guverner Crimm je ponosan čovjek, ovisan o moći. Ako ga zaobiđete, neće vam oprostiti niti će to ikad zaboraviti. Možda to ne bi priznao, ali duboko bi vam zamjerio kad biste vi pobrali sve zasluge."

"Sto da onda, dovraga, učinimo?"

"Dajte mi četrdeset osam sati", hrabro obeća Andy. "Nekako ću urediti da me primi i obavijestiti ga o svim činjenicama." Zastao je pomislivši na Popeye i na to kako se Hammeričina kuća čini praznom bez te kujice.

"Stavio sam Popeyeinu fotografiju na svoju početnu stranicu..."

"Vidjela sam", odgovori Hammerica. "I trebao si me prvo pitati, kad smo već kod toga."

"Ne mislim odustati od nje", reče Andy.

Hammeričine su se oči napunile suzama koje je brzo otrla jednim treptajem.

"Znam kako vam nedostaje", nastavi Andy ganut njezinom tugom i odlučan privoljeti je na neki način na razgovor o njezinim osjećajima. "I znam koliko mrzite kad nešto radim bez vašeg dopuštenja, ali nisam više početnik, načelnice Hammer. Mislim i vlastitom glavom i prilično dobro znam što radim. Čini mi se da vas uvijek živciram i da nimalo ne cijenite moj trud."

70

Hammerica ga nije ni pogledala ni odgovorila.

"Da budem iskren," nastavi Andy, "čini mi se da ste u posljednje vrijeme pomalo očajni i ljuti na cijeli svijet."

Hammerica je šutjela. Andy je polako ustajao sa stolice.

"No ne želim zadirati u vašu privatnost", reče iako je osjećao daje njegov odlazak zadnje što bi ona sada htjela, "pa ću zato sada krenuti da vam više ne smetam."

"To je dobra ideja", reče Hammerica naglo ustajući. "Već je kasno." Otpratila ga je do vrata kao da ne može dočekati da ode.

Andy baci pogled na sat. "U pravu ste. Moram ići", reče. "Znate, moram završiti svoj esej."

"Mogu li načeti tu temu?" upita Hammerica prateći ga do prednjeg trijema gdje se, šibano oštrim jesenjim povjetarcem, drveće počelo bojiti prvim nijansama žute i crvene boje. "Hoće li biti još upadica tvoje tajne, mudre savjetnice?"

"Nemam ja nikakvu mudru savjetnicu", iznenađujuće oštro reče Andy silazeći niza stube, diskretno obasjane svjetlom plinskih svjetiljki. "Volio bih daje imam", dobaci joj osvrnuvši se dok je otključavao automobil. "No još nisam upoznao nikoga kome bi taj opis pristajao."

Vozeći se kući, bio je zlovoljan, a kada se uspeo na trijem, sa zaprepaštenjem je otkrio vreću za smeće na otiraču i omotnicu zalijepljenu za vrata te se u njega uvukla sumnja. Na običnoj tipskoj bijeloj omotnici, kakva se mogla kupiti u bilo kojoj trgovini, nije pisalo ništa, ali je u crnoj plastičnoj vreći nečega očito bilo. Kao čuvar reda i zakona, Andy je nagonski postao oprezan pa nije dotakao ništa, već je izvadio mobitel.

"Detektiv Slipper", javio se neki glas nakon što je telefon dugo zvonio u prostorijama tima A u odjelu ričmondske policijske uprave koji se bavio nasilnim zločinima.

"Joe," reče Andy, "ja sam, Andy Brazil."

"Je li? Što ne kažeš? Ovdje nam još uvijek fali to tvoje ružno lice. Kako je u državnoj policiji?"

"Slušaj," reče Andy kratko, "možeš li dojuriti do moje kuće? Netko mi je na trijemu ostavio nešto čudno što ne bih želio dirati."

"Sranje! Hoćeš da dovedem ekipu za razminiranje?" "Ne još", odgovori Andy. "Zašto ne bi prvo ti došao ovamo da zajedno pogledamo?"

Sjeo je u mrak na stube pred ulazom jer se njegovo svjetlo na trijemu nije programirano palilo, a svjetla u kući bila su isključena radi štednje energije. Sjedište ričmondske policije bilo je u centru, ali ne predaleko od četvrti Fan, gdje se nalazila Andyjeva sićušna unajmljena kuća u nizu. Detektiv Joe Slipper dovezao se nakon petnaest minuta i tek tada Andy shvati koliko mu nedostaju neki stari prijatelji s kojima je prije radio kao gradski policajac.

"Prokleto je dobro vidjeti te opet", reče Slipperu, onižem zdepastom muškarcu koji je uvijek mirisao po kolonjskoj vodi, a volio je i šminkerska dizajnerska odijela koje je besramno jeftino kupovao u lokalnoj diskontnoj trgovini muške odjeće.

"Sranje", reče Slipper osvijetlivši vreću za smeće i neoznačenu omotnicu ručnom svjetiljkom. "Ovo je doista čudno."

"Imaš li pri ruci kakve rukavice?" upita Andy.

71

"Naravno." Slipper izvuče par kirurških rukavica iz džepa.

Andy ih navuče na ruke i otrgne omotnicu s vrata. Bila je zalijepljena pa ju je otvorio džepnim nožićem. U njoj se nalazila polaroidska fotografija, a svjetiljka je na Andyjevo i Slipperovo zaprepaštenje otkrila sokantnu sliku gologa i okrvavljenog trupla Pish Ish na otoku Belle. Slipper nogom gurne vreću za smeće.

"Sranje", reče. "Čini se da je unutra neka odjeća."

Otvorio je vreću i pažljivo izvukao crnu kožnu motorističku jaknu, traperice, gaćice, grudnjak i majicu s logotipom, kako se dalo naslutiti, ričmondskog ženskog softbolskog kluba. Činilo se da je odjeća izrezana žiletom, a bila je i stvrdnuta od zgrušane krvi.

"Isuse Kriste", reče Andy obliven hladnim znojem i sjeti se onoga što je bilo urezano u truplo ubijene žene.

"Nemam pojma što se ovdje događa, Joe." Slipper se u tišini i turobno vratio u svoj automobil i izvadio vrećice za dokaze i traku. Sve je zatvorio u papirnate vrećice i predložio Andyju da porazgovaraju, a ni jedan ni drugi nisu imali pojma da se Unika krije u sjeni s druge strane ulice i promatra cijelu tu dramu.

"Kako bi bilo da sjednemo u tvoj auto?" predloži Andy jer nije želio da Slipper ude u njegov ured u blagovaonici, zakrčen istraživačkim materijalom o Jamestownu, Otoku pasa, gusarima i mumijama te Popeyeinim fotografijama i svim ostalim.

"Nema problema." Slipper je pomalo začuđeno slegnuo ramenima. "Sto? Skrivaš unutra neku žensku?"

"Da bar", odgovori Andy. "Ma kakvi. Ali kuća mi je u gadnom neredu, a trenutno ne želim da mi išta odvlači pozornost. Naravno, ako bi ti radije ušao, možemo i tako. Možeš i pretražiti kuću ako želiš."

"Bože, Andy, ne to", reče Slipper. "Sranje. Nemam nikakvog valjanog razloga za pretres kuće čak ni unatoč tvojem dopuštenju. Hajde. Sjednimo u ono sranje koje mi je grad dao za vozikanje."

"Kvragu, Joe, ne znam što se događa", stalno je govorio Andy.

"E pa, ja znam", odgovori mu Slipper ulazeći u svoj Ford LTD bez policijskih oznaka i zatvarajući vrata.

"Nesumnjivo, naš ubojica ostavio je to sranje da nas malo povuče za nos. Znaš, radio sam na tom jebenom slučaju i fotografija je očito snimljena prije nego što smo mi izašli na teren. Da ne spominjem da, kad smo stigli, nije bilo ni traga odjeći, a pretražili smo cijeli otok."

Andyja su morile brige. Je li ubojica na neki način saznao da je on policajac Istinsky? Je li zato to i urezao na truplo, a sada ostavio dokaze pred Andyjevom kućom? No kako bi itko osim Hammerice mogao znati pravi identitet policajca Istinskog? Sve to nije imalo nikakva smisla i Andy se pribojavao da bi, bude li otvoreno razgovarao o situaciji sa Slip-perom, detektiv mogao reći ostalim policajcima, što bi moglo okončati njegovu literarnu karijeru, a guverner bi mogao otpustiti Hammericu. A u najgorem bi slučaju Andy mogao postati i glavni osumnjičenik.

"Isuse Kriste", uzdahne nezadovoljno. "Joe, moram ti odmah reći da ja s tim slučajem nisam imao nikakve veze.

Nikad nisam ni čuo za žrtvu dok ti danas nisi nazvao Hammericu. Nikad je nisam vidio i posve sigurno nikada nisam ubio ni nju ni ikoga drugoga ako ti je to makar i na kraju pameti, a mislim, Joe, da bismo trebali biti sasvim iskreni jedan prema drugome."

"U pravu si, dovraga, bit ćemo iskreni", odgovori Slipper piljeći kroz vjetrobran u mračnu, praznu ulicu, a po tome što je izbjegavao njegov pogled, Andy je znao da detektiv ne zna što bi mislio i da je zapravo sumnjičav.

72

"Znaš li išta o policajcu Istinskom?" upita Slipper.

"Znam da je njegovo ime bilo urezano na njezino truplo jer si to rekao Hammerici, a ona je rekla meni", reče Andy. "Znam, naravno, i za njegove internetske stranice, baš kao i svi drugi."

"Jesi li čitao ta sranja?"

"Jesam", reče Andy. "I u sadržaju tih eseja ne vidim ništa što bi na bilo koji način moglo biti povezano s Pish Ish. A ti?"

"Tu se moram složiti s tobom", priznao je Slipper. "Mislim, ne vidim u kakvoj bi vezi bili Jamestown, mumije i sve ostalo s nekim očitim zločinom iz mržnje počinjenim nad lezbijkom. I moram priznati, Andy," reče Slipper napokon ga pogledavši, "daje pola gradske policije oduvijek smatralo da si ti homoseksualac, a nisi se baš ni doimao kao netko kome takve glasine smetaju ili tko ima išta protiv homoseksualaca."

"I nemam", iskreno će Andy. "Nemam ništa protiv bilo koga osim zlih ljudi."

"Pa da, i ja sam oduvijek imao takav dojam." Slipper je zbunjeno odmahivao glavom. "Ali zašto je onda, za ime Božje, ubojica ostavio ta sranja pred tvojim vratima? Pitam se nije li to možda netko koga si prije uhitio ili netko s kim si bio u kakvoj vezi, možda još dok si radio za grad? Je li ti adresa u telefonskom imeniku?"

"Ne, Joe, nije. Mogu li te nešto pitati?" "Samo daj."

"Jesi li možda razmišljao o tome da bi policajac Istinsky u cijelu priču mogao biti upleten ne zbog toga što ga čita ubojica, već zato što ga je čitala žrtva pa je ubojica to nekako doznao?"

"Znaš, pomalo mi je neugodno reći da nikad nisam pomislio na tu mogućnost", reče Slipper sa zanimanjem i iskricom nade. "Prokleto dobra ideja. Odmah se bacam na to i idem natrag još malo porazgovarati s ljudima s kojima je radila."

"Možda i s nekim osobama s kojima je igrala u softbolskom klubu čiju je majicu imala na sebi", predloži Andy.

"Možda se ne bi ni trebao izravno raspitivati o policajcu Istinskom kod njih jer ne želiš da ljudi saznaju pojedinosti o natpisu koji joj je bio urezan na truplo, zar ne?"

"Nipošto. Samo ubojica, mi i patolog znamo za to. Zato to moramo zadržati za sebe za slučaj da uhvatimo sumnjivca i da nam on to prizna, zar ne?"

"Upravo tako, Joe." "No, kako misliš da bih mogao doznati nešto o policajcu Istinskom ako ga izravno ne spomenem?"

"Imam jednu ideju", reče Andy. "Policajac Istinsky dobiva e-poštu." "Je li?"

"Da. Na internetskoj stranici postoji adresa putem koje njemu ili njoj možeš slati poruke. Zašto onda tom policajcu Istinskom ne bi poslao poruku i zamolio ga za pomoć? On bi - recimo da njega ili nju odsad zovemo on — mogao staviti nešto na svoju stranicu i vidjeti hoće li netko tko je poznavao tu Pish Ish odgovoriti."

"A što, na primjer?" grebao je Slipper bradu. "Što bi trebao staviti na stranicu?"

"U redu", reče Andy zamišljeno. "Pokušaj ovako: Policija moli sve koji su poznavali Pish Ish da dojave sve što znaju o njezinim hobijima, strastima, knjigama koje je čitala te osobama i temama koje je u posljednje vrijeme češće spominjala."

73

Slipper je bilježio pa zamoli Andyja da ponovi što je rekao.

"I dodao bih", predloži Andy, "da se doušnici ne moraju predstaviti jer bi se inače neki možda bojali javiti. A ponudio bih i nagradu za svaki savjet koji dovede do uhićenja."

Slipper je upalio motor i uključio farove, a Unika je čučala iza drveta u mraku, preslagujući svoje molekule u nevidljiv oblik i osjećajući kako Cilj pulsira u njoj dok je zamišljala kako će se jedne večeri pojaviti na vratima tog plavokosog policajca.

"Pokvario mi se auto", već je pisao scenarij onaj nacist. "Mogu li se poslužiti vašim telefonom?"

Policajac će je pustiti unutra, a kad joj na trenutak okrene leđa, Unika će po uputama postati nevidljiva i ušuljati se za njim, a zatim mu prerezati grkljan sve do jednjaka da ne bi mogao vrištati i da se uguši u vlastitoj krvi.

Zatim će, govorio je nacist iz svog mračnog svemira, Unika izrezati njegovo lijepo lice, iskopati mu oči, odrezati jezik, kastrirati ga, urezati mu kukasti križ na trbuh i, po običaju, fotografirati plodove svog Cilja. Na kraju će mu svući odjeću i isporučiti je onome koga joj nacist preporuči.

"Znam da si već razmišljao o tome," diplomatski je predlagao Andy, "ali ja bih omotnicu dao u laboratorij na DNK analizu jer pretpostavljam da je ubojica polizao preklop, a onda bih profil provukao kroz bazu DNK podataka da vidimo hoće li nam se posrećiti. Daj na DNK analizu i krv s odjeće. Ponekad se ubojice znaju porezati. Naložio bih i Vanderu da obradi materijal forenzičkim kemikalijama i ljepilom, za slučaj da na vreći za smeće, omotnici i fotografiji ima latentnih otisaka koje će potom moći provući kroz bazu otisaka prstiju.

Naravno, analizom provjerite vlakna, dlake i sve što nađete na odjeći u vrećici, a prije nego što sve to napraviš, ne zaboravi nazvati doktoricu Scarpettu da sve to pregleda."

"Da, da, da", reče Slipper s očitim prezirom jer je obuku prošao davnih dana pa se u suvremenu forenzičku znanost razumio koliko i u svoj videorekorder, kojim još uvijek nije znao rukovati. "Baš sam namjeravao sve to učiniti."

Policajac Macovich prevezao je prvu obitelj do helidroma u centru, a zatim se helikopterom vratio u hangar pa je sada, stojeći na ljestvama, čistio mušice s blindiranog vjetrobranskog stakla 430-ice na svjetlu svjetiljki postavljenih duž asfalta.

Da, posao helikopterskog pilota stvarno je glamurozan, pomisli kiselo Macovich. Nema ništa uzbudljivije od letenja s guvernerom slijepim kao šišmiš i članovima njegove obitelji, koji se ponašaju kao da su kraljevskog roda. Dovraga, Crimmovi mu nikad nisu niti zahvalili niti ga pohvalili, a već neko vrijeme nije dobio ni pristojniju povišicu. Nije bilo pošteno što se Andy nakon cjelogodišnje suspenzije može plešući vratiti na posao kao da se ništa nije dogodilo.

Macovich se nadao da će Andy dobiti što je zaslužio, baš kao i svi drugi. Čeznuo je za nekom čarolijom koja bi se pojavila u njegovu životu, pomogla mu da se izvuče iz dugova i olakšala tu trajnu, iscrpljujuću seksualnu žudnju. Žene i većina muškaraca nisu mogli ni zamisliti kako je imati među nogama pastuha koji se uvijek rita, propinje i puše kroz nosnice da ga se pusti iz staje, i to čak i kad konjić, kako ga je zvao Macovich, spava. Požudna mu je priroda već zarana ušla u život, a njegov se otac sav ponosan smijuljio i zvao dječaka Čistokrvni Thorlo ne uviđajući da mali Thorlo razvija velik problem koji će na kraju zavladati cijelim njegovim tijelom i životom. Morao je imati žene, a to je bilo skupo. Morao je imati žene koje su bile seksualno nezasitne i dovoljno vješte da ostanu u sedlu neovisno o tome koliko jahanje bilo naporno, a takvo žensko društvo nije bilo lako pronaći.

Primijetivši Land Cruiser koji je oštro skrenuo i zaustavio se ispred policijskog hangara, Macovich na trenutak prestane s ribanjem mušica. Bijeli mladić opasna izgleda i s pletenicama izađe iz automobila i krene prema helikopteru kao da ima puno pravo raditi što ga je volja.

"Hej!" poviče Macovich oštro. "Nije dopušten ulazak ovamo."

74

"A ja sam se gadno izgubio", odgovori momak. "Možete li mi reći kako se dođe do pravog aerodroma? Za petnaest minuta imam let za Petersburg i sigurno ću ga propustiti ako ne dođem tamo što prije."

"Nema letova za Petersburg", reče Macovich ribajući tvrdoglavu mrlju krpom. "Petersburg ti je samo pedesetak kilometara odavde, tko bi tako kratko letio? Samo vozi i stići ćeš jednako brzo."

Ostali su banditi otvorili prozore, slušajući i napeto iščekujući sljedeći Dimov potez. Čovječe, pribojavao se Macan, ako Dim ukrade helikopter, nema nikakve šanse da će moći letjeti u tom čudu. Macan je i sa stražnjeg sjedala Land Cruisera mogao vidjeti da pilotska kabina izgleda poput svemirskog broda sa svim tim prekidačima, sklopovima i drugim komponentama koje mu nisu bile poznate. On laktom mune Kudu. "Što ćemo ako ubije tog policajca i mazne helikopter?" upita Macan.

"Možda ukrademo neki Peterbilt i strpamo helikopter u prikolicu."

"Još nisam vidio prikolicu u koju bi stao."

"Pravo kažeš. Trebalo bi odrezati krov let-lampom da se napravi mjesta za propeler. Nikad nisam vidio veći propeler."

"To se zove elisa", ispravi ga Oposum. "Propelere imaju čamci i propelerski avioni. Ne helikopteri."

"Svejedno neće stati!" reče Macan razdražljivo.

"Samo kreni državnom cestom prema jugu i ne možeš ga promašiti", sažeo je Macovich upute za vožnju do Petersburga.

"Kako bi bilo da ti platim da nas odbaciš do tamo u ovoj stvarčici?" kimne Dim prema golemom, lijepom helikopteru. "Koliko bismo brzo mogli stići tamo?"

"Za deset minuta ako ne bismo letjeli protiv vjetra. Ali ne mogu vas povesti. Taj helikopter koriste samo guverner i njegova obitelj."

"A je li? A kako bi on saznao?" Postajući sve agresivni, Dim je stao na korak od ljestava pitajući se bi li ih trebao izmaknuti policajcu.

"U kabini se nalazi mjerač i svaki put kad povučeš ručicu za uzlijetanje, to se pokaže na brojilu", objasni Macovich. "Kada sutra povezem prvu obitelj na njihov sljedeći izlet, sat će pokazati da sam letio helikopterom deset minuta, onda ponovo sletio, a zatim ponovo poletio i vratio ga ovamo u hangar, a sve to nakon što sam ih odbacio iz restorana i ponovo ih pokupio. Kako da im objasnim zašto sam letio državnim helikopterom do Petersburga, osim ako guverner ne misli da sam ih tamo odvezao nakon večere?"

"Možda se neće sjećati?"

I to je bila teoretska mogućnost, osobito nakon one količine votke koju je guverner popio ranije te večeri, i Macovich je zapao u iskušenje. Tjedan je bio loš, noć stresna, a bio je i siguran da sljedećeg mjeseca neće imati čime podmiriti račun od kreditne kartice.

"Možda bi nas na brzinu mogao provozati u toj stvarčici", predloži momak s pletenicama. "Zapravo i ne moramo u Petersburg. Kasno je već."

"Ne." Macovich je sišao i otresao stotine mrtvih mušica s krpe. "Ništa od toga, ne sad."

75

Dim je osjećao tvrdoću pištolja koji je nosio za leđima. Bio je dovoljno pametan da shvati da bi otmica helikoptera mogla biti malo zahtjevnija od krade Peterbilta i da bi možda trebao biti strpljiv i malo bolje razmisliti o tome. Ubije li policajca, postoji mogućnost da neće moći shvatiti kako se upravlja helikopterom prije nego što netko primijeti da on i njegovi pajdaši čitaju priručnik i zagledavaju pod poklopce motora tu pred policijskim hangarom.

"Daješ li satove?" pokuša Dim drugim pristupom. "Da, ja sam instruktor." Macovich otvori odjeljak za prtljagu i ubaci unutra prljavu krpu.

"Evo kako ćemo, obuči jednog od mojih momaka, a ja ću ti to dobro platiti pod uvjetom da nitko, ali stvarno nitko, ne dozna za to."

Dim je već odlučio da bi na obuku trebao Oposum. Tako bi, u slučaju da ga uhvate, samo zaposlio nekog drugog i nastavio s uobičajenim poslovanjem. Oposum je bio njegov najneomiljeniji član bande pa ga je stvarno boljela briga što će se s njim dogoditi, a katkad je znao i žaliti zbog toga što ga je oteo kod onog bankomata. Dao je policajcu broj svog dojavnika i rekao mu da ga nazove ako ga zanima, ali što prije jer je on zaposlen čovjek. K tome, rekao je, ako policajcu dosadi njegov slabo plaćen i glup posao, Dimu bi vjerojatno mogao poslužiti u mehaničarskoj posadi.

"Imaš mehaničarsku posadu?" Macovich je bio tako zadivljen da je na trenutak zastao zaključavajući helikopter i zabuljio se u Dima s neskrivenim divljenjem.

"I to jebenu." "Heeeeej! NASCAR?" "Vozač", pomalo nestrpljivo reče Dim brzo smislivši priču. "Zato i moram biti tako tajnovit. Na sam spomen mog imena okruži me više obožavatelja nego što ima muha koje tebi udare u vjetrobran. Kad si slavan kao ja, to ti je kao da si zatvorenik."

"Heeej! Koji ti je broj auta?" Macovich nije znao nijednog NASCAR--ova vozača s pletenicama, ali mogao je shvatiti da se mladić prerušava kada nije na utrci kako bi pobjegao izbezumljenim navijačima.

"Ne mogu ti to reći, šupčino", zadirkivao ga je Dim. "Ali ako želiš biti u mojoj mehaničarskoj ekipi," dodao je udaljavajući se, "nazovi me. I to jebeno brzo."

Dok je Macovich razmatrao mogućnost koja mu se iznenada ukazala, Andy je pio pivo i bezvoljno sjedio u svojoj sićušnoj kućici u nizu na obodu četvrti Fan, gdje su živjeli marginalci koji si nisu htjeli priznati gdje žive.

Bez obzira na sve što su susjedi ponavljali ljuljajući se na svojim trijemovima na kraju dugog, teškog dana, jedina povijesna vrijednost Andyjeve četvrti bila je njezina starost. Osim toga, cijelo je područje bilo zapušteno, parkirnih mjesta nije bilo, a katkad bi i ljudi, pušteni iz obližnjih štićeničkih domova i klinika, odlučili nepozvani svratiti u živote svojih susjeda. Andyjeva kućica od smedeg kamena s jednom spavaćom sobom nije bila ni klimatizirana niti valjano grijana, a nisu rijetke bile ni naponske oscilacije koje su prijetile njegovu računalu.

Trenutno ga, međutim, ne bi bilo briga ni da ostane sasvim bez struje. Poremećeni je ubojica ostavio dokaze na njegovu trijemu i Andy je samo želio da se Slipper požuri i pošalje poruku policajcu Istinskom. Ustao je i nogom odgurnuo stolicu nasred blagovaonice. Ljutito je izvukao još jedno pivo iz hladnjaka i vratio se računalu.

Riječi su mu krenule niz prste pa je napisao koncizan esej i stavio ga na internetske stranice. Slipper je poslao poruku policajcu Istinskom i Andy mu je odgovorio, a zatim je zaspao za tipkovnicom. Kada ga je probudio telefon, sjedio je pogrbljen, glave položene na stol blagovaonice.

"Oh, sranje", zastenje i, bunovan i ukočen, pogledom potraži telefon koji je i dalje zvonio.

"Halo?" odgovori nadajući se da je to Hammerica koja ga sad zove jer joj se sviđa njegov novi esej.

76

"Živi li tu netko po imenu Andy Brazil?" raspitivao se neodređeno poznat ženski glas.

"Tko želi znati?" "Prva dama Crimm."

"Da, prva damo!" reče Andy zatečeno. "Malo ste me iznenadili..." "U šest trebate doći u vilu na piće i laku večeru. Večeras u šest." "Četvrtak?" upita Andy ne znajući koji je dan.

"Pa, da, mislim daje četvrtak. Ne znam više kamo odlaze ti tjedni. Mi smo u velikoj blijedožutoj kući nasred Trga Capitol kod Devete ulice, malo prije skretanja za Broad. Znam da ste razmjerno novi u gradu i da ste bili suspendirani cijele godine pa sam mislila da se možda ne snalazite najbolje."

Prva dama Crimm vrati telefon Ponyju i zadovoljno se nasmiješi kćerima koje su je gledale dok su doručkovale za stolom iz razdoblja prije Građanskog rata.

"I dalje mislim da si to prvo trebala dogovoriti s tatom." Grace je kimanjem zamolila Ponyja da joj doda još malo maslaca u zobenu kašu, a u međuvremenu je, nošena snažnim naletima sjeverca, počela padati jaka kiša.

"Mladić mu se svidio. Znam ja", odgovori gospoda Crimm. "Vaš otac ima mnogo briga. Bože moj! U jednom trenutku grane sunce, a već u sljedećem lije kiša!"

"On primjećuje više nego što misliš. I ako odjednom počne letjeti s nekim plavokosom bivšim gradskim policajcem koji je sad donedavno suspendirani državni policajac, tata bi se mogao sjetiti da on s tim nije imao nikakve veze", reče Faith dok je kiša tukla po starom crijepu.

"Veze s čim?" upita prva dama.

"S tim što taj odjednom leti s nama."

"Glupost. Treba nam više pilota. Ne znam što im se svima dogodilo, osim ako nisu zauzeti zamkama za brzinu pa više nemaju vremena za nas. A čule ste i što je mladić rekao. Mora o nečemu važnom razgovarati s vašim tatom, a ja u najmanju ruku želim saznati o čemu je riječ."

Pony je tražio bazu bežičnog telefona. Otkako Crimmovi tu žive, nikada u toj vili i gostinskim kućama ništa nije mogao pronaći pa za osobito teških dana više nije bio siguran jesu li mu zatvorski socijalni radnici učinili uslugu kad su ga rasporedili u kućansko osoblje. Ostali zatvorenici koji su radili za prvu obitelj vani su obavljali različite popravke, održavali vrt, grabili lišće i laštili državne automobile.

"Ne bih se želio miješati", reče Pony ne gledajući nikoga u oči. "No čini se da ne mogu pronaći bazu telefona."

Constance, Grace, Faith i prva dama na trenutak su se smele, baš kao i uvijek kad netko nešto ne bi mogao pronaći. Regina je bila jedina članica prve obitelji koja je radije jela bez posluge. Kad bi je Pony služio, to bi predugo trajalo. Sama je uzela tost, zobenu kašu, jaja na oko, još jednu bananu i ceceljev med, koji je guverner Sjeverne Karoline poslao za lanjski Božić da bi podmuklo podsjetio Crimmove na to daje "država pete od katrana5" superiornija od savezne države Virginije.

"Bila je tu prije minutu." Faith je postajala razdražljiva, a njezino je konjoliko lice bilo blijedo i jedva vidljivo jer ga još uvijek nije obojila debelim premazom šminke.

Prva je obitelj ovladala umijećem pretraživanja kuće iz svojih stolica. Pony nikada nije uspio razumjeti kako im to uspijeva, ali daje bio tako poseban i pametan, ne bi ni nosio bijeli sako i dočekivao Crimmove ujutro, u podne i uvečer.

77

"Oprostite, gospođice Faith, ali gdje je bilo to tul" upita je Pony uljudno. "Mislim, kad ste je posljednji put vidjeli."

"Samo nazovi broj", reče Regina punih usta. "Kad zazvoni, čut ćeš gdje je."

"To radi samo ako izgubiš slušalicu, a ne i ako izgubiš bazu", obrecne se Constance, živčana zbog činjenice da telefoni, baze i druge stvari ne ostaju na svojim mjestima.

"Zapravo, upravo baza zvoni, kako ste i sami jučer mudro naglasili", podsjeti Pony prvu damu iako mu ona ni u jednom od mandata tijekom kojih je dvorio obitelj Crimm ništa nije izravno naglasila.

Rješenje je bilo na dohvat ruke, ali je problem ostao: zatvorenici nisu smjeli imati broj telefona prve obitelji.

Stoga je, kad bi trebalo pronaći bazu, broj morao osobno nazvati neki član prve obitelji, što se izravno protivilo protokolu. Taj je zadatak ulazio u opis posla posluge, administrativnih pomoćnika ili pučkoškolaca, ali u taj rani sat pučko-školci još nisu bili pri ruci.

Stol za doručak pretvorio se u prizor žena iz prve obitelji zamrznutih u neodlučnosti, osim Regine, koja je još uvijek trpala hranu na tanjur ne hajući za protokole.

"Evo." Pružila je ruku. "Daj mi to, Pony."

On je došao do nje i oprezno spustio telefon do njezina podmetača ostavljajući joj mnogo prostora za pokrete tijela kao da poslužuje flambirani desert. Prstima umrljanim medom utipkala je tajni broj i pod njezinim se podstavljenim kućnim haljetkom, prebačenim preko mahagonijske police, oglasila baza.

Tar Heel State, popularni naziv za Sjevernu Karolinu, možda po katranu koji je nekoć bio glavni proizvod te države.

"Halo?" reče Regina u telefon provjeravajući ne zove li ih tko drugi. "Halo?" pokuša ponovo, prekriživši pidžamom prekrivene noge koje su Ponyja podsjećale na tkaninom obložene trupce nasađene u prljave krznene papuče. "Možda bih se trebala prijaviti u zaštitnu postrojbu." Vratila je telefon Ponyju. "Ove službene dužnosti nasmrt su dosadne."

"Ne bi te mogli dodijeliti nama." Prva se dama protivila tom naumu pa je pokušavala obeshrabriti svoju kćer.

"Osim ako ne bi postavili nekog drugog policajca iz zaštitne postrojbe da čuva tebe dok ti čuvaš svoje sestre, tatu i mene."

"Pokaži mi to u Statutu Virginije", svadljivo će Regina. "Kladim se da to tamo ne piše."

"Ako ja smijem reći nešto", javi se Pony brišući telefon i vraćajući ga na bazu. "Nema toga — ni u jednom odjeljku Statuta ne piše ništa o tome da prva obitelj mora štititi samu sebe i da istovremeno mora biti štićena."

"Ako želiš o tome porazgovarati s onim zgodnim policajcem Brazilom, ja ću njemu prepustiti da te odgovori od toga", reče prva dama Regini. "Posao državnog policajca vrlo je opasan i nezahvalan, a kad smo već kod njih, je li itko jutros čitao policajca Istinskog?"

"Pa tek smo ustali", podsjeti Constance majku.

"E pa, ispričao je najzanimljiviju i najtajanstveniju priču o tome tko je ubio J. R.-a."

"Zašto sad piše o Dallasu?" zbuni se Faith. "To se ne emitira već stoljećima."

78

"Ovo je jedan drugi J. R.", izvijesti prva dama svoje kćeri. "No, stvarno je sramota daje Dallas skinut s programa.

Vaš se tata nikad nije pomirio s tim, a bio je nevjerojatno bijesan kad je čuo da se više neće emitirati. Znate, na toj se televiziji više i nema što pogledati osim TV prodaje."

Riječ-dvije o jedenju orlova piše Policajac Istinsky Posve je moguće da je mladić kojemu su jamestownski arheolozi na-djenuli nadimak J. R. prva žrtva međubjelačkog ubojstva u Americi - u širem smislu definicije, dakako, s obzirom na to da se u doba osnutka Jamestowna Amerika nije tako zvala.

No posjetite li iskopine i pogledate li stakloplastični odljevak J. R.-ova kostura, zacijelo će vas ganuti zlosretna sudbina mladića koji je umro tako daleko od kuće te je položen u tvrdu glinu države Virginije četiri stoljeća prije nego što će lopata otkriti trag njegova neoznačena groba. Usput, J. R. je akronim za jamestownski rekvizit, a taj se prefiks daje svim artefaktima i sitnicama pronađenima na lokalitetu, što obuhvaća i grobove i mrtvace koje kriju. Ne znamo tko je ustrijelio J. R.-a. Dok ovo pišem, ne znamo ni tko je uopće bio J. R. Ipak, zahvaljujući znanosti, J. R. nam je uspio otkriti neke podatke. Metodom ispitivanja raspada ugljikova izotopa utvrđeno je daje umro 1607., možda čak i samo nekoliko mjeseci nakon što su prvi naseljenici stigli u Jamestown, pa možemo pretpostaviti da je riječ o jednom od onih 108 engleskih muškaraca i mladića koji su se otisnuli s Otoka pasa i zaglavili u Temzi. Antropološka znanost tvrdi da je to bio sto šezdeset pet centimetara visok, robustan muškarac okrugle brade i male čeljusti, u dobi od sedamnaest do dvadeset pet godina. Na njemu nisu pronađeni znakovi artritisa, a imao je i razmjerno zdrave zube, što znači da u prehranu nije uključivao šećer. Testovi na olovo, stroncij i izotope kisika pokazuju da je odrastao u Ujedinjenom Kraljevstvu, možda u jugozapadnom Londonu ili Walesu.

J. R. je smrtno ranjen u nogu iz muškete kalibra petnaest milimetara, zrnom teškim dvadeset dva grama, što se u to doba smatralo smrtonosnim borbenim nabojem. Forenzički su testovi pokazali daje taj ubojiti hitac iz fitiljače ispaljen iz prevelike udaljenosti da bi se slučaj mogao smatrati samoranjavanjem. Brzo je iskrvario, pokopan je bez ponjava u šesterokutnom lijesu, a noge su mu, u skladu s pravom kršćanskom tradicijom, bile okrenute prema istoku.

Ako je J. R.-a zapravo ubio neki drugi doseljenik, što smatram točnom pretpostavkom, to nas vodi do teorija o motivu koji bi se lako mogao iščitati iz povijesnih dokumenata. Šetnja stoljećima starim tekstovima i naknadno miješanje riječi s iskopanim artefaktima i kostima mogli bi uroditi sljedećim razlozima zbog kojih je J. R. mogao biti ubijen.

Možda je bio upleten u političku spletku ili obiteljske razmirice, ili se jednostavno nije slagao s ostalima; možda je bio lopov ili je uzeo hranu koja mu nije pripadala. Možda je bio kanibal, kao jedan kasniji naseljenik koji je smaknut nakon što je uhvaćen dok je usoljavao svoju mrtvu ženu. Ili se naš J. R. možda porječkao s nekim urođenikom koji se nekako dokopao njegove puške i shvatio kako se njome koristi. Ili se, stoje vjerojatnije, pograbio s nekim drugim naoružanim doseljenikom koji je shvatio da mu mora pucati u nogu jer je u to doba J. R. možda nosio kacigu i oklop za trup. Možda ga je taj doseljenik ustrijelio jer je otkrio da J. R. špijunira za Španjolce ili gusare.

Pretpostavljam da je bio špijun, gusar ili možda čak oboje. Što god bilo, njegova smrt nije bila baš laka jer je vrlo vjerojatno ostao pri svijesti dovoljno dugo da bi znao da umire. Predočavam si ga kako leži unutar utvrde i pada u šok gledajući kako krvari iz arterije presječene iza koljena te mogu zamisliti metež koji je zavladao u utvrdi kad su se doseljenici ustrčali s krpama, riječnom vodom i svim medicinskim pomagalima koja su mogli prikupiti.

Možda su ga pokušavali utješiti, a možda su se međusobno tukli, vikali ili ispitivali ubojicu.

Tko bi znao? No dok zamišljaš tu tragičnu dramu, dragi čitatelju, vjerojatno ti se nameće isto očigledno pitanje kao i meni: zašto u tekstovima Johna Smitha nema ni spomena o smrti J. R.-a? Zašto ni u jednoj bilješki još nije pronađen zapis o prvom nehotičnom ili namjernom ubojstvu doseljenika?

79

Dovoljno je reći da se povijest sastoji samo od onoga što ljudi smatraju potrebnim priopćiti budućim naraštajima. Pretpostavljam da je John Smith, pišući izvještaje i pričajući priče za kralja Jamesa i svoj narod koji je ostao u postojbini, nije bio tako neupućen i naivan da ne bi shvatio kako bi financijere i buduće doseljenike mogla odbiti spoznaja da se stanovnici Jamestowna bune i međusobno ubijaju, da ih od nečiste vode hvata ludilo, da ih domoroci drže pod stalnom opsadom te da ih glad prisiljava da jedu zmije, kornjače i, prema ostacima koje su ostavili za sobom, barem u jednom slučaju i orlove.

Počeci Amerike nisu bili uzbudljivi, zabavni, časni pa čak ni domoljubni, ali bi svakako mogli poslužiti kao model za televizijski reality show prema kojima bi se Opstanak doimao poput Otoka iz snova. A otada se, nažalost, nije mnogo toga promijenilo. Pogledajte samo nedavno sadističko umorstvo Pish Ish! Ni za nju ne znamo tko ju je ubio, ali vas molim, dragi moji čitatelji kojima je dobrobit zajednice na prvom mjestu, da mi se javite porukom ako ste kojim slučajem poznavali Pish ili znali bilo što o njezinu životu, hobijima, interesima, čitateljskim i internetskim navikama, kao i novim osobama ili stvarima koje je možda nedavno spominjala.

Budite na oprezu!

Guverner Crimm sat je vremena proučavao ispis najnovijeg teksta policajca Istinskog, eseja koji je u njemu izazivao čuđenje, zgražanje i gađenje. Neprestano se povećalom vraćao na svaku riječ, a Major Trader ga je izvješćivao o državnim poslovima i nudio domaćim griottama.

"Sjednica skupštine počet će prije nego što mislimo", govorio je Trader. "A mi jednostavno nismo još spremni."

"Uvijek to kažeš", odgovori guverner odsutno žvačući slatkiš. "A tko je uopće ubio tog J. R.-a? Je li itko malo stisnuo arheologe da to otkriju? A ako nije, zašto nije? Što misliš, kako ljudima izgleda to što ne možemo riješiti zločin počinjen prije četiristo godina, a svjedoci su zacijelo postojali? Hoću da nazoveš Jamestown i zapovjediš im da smjesta riješe slučaj J. R.-a, a mi ćemo izdati priopćenje za tisak i pokazati građanima Virginije da ja neću tolerirati kriminal."

"Malolj etnički kriminal", doda Trader koristan savjet.

"Da, da", složi se guverner.

"I mislim da komotno možemo reći da ga je ustrijelio neki gusar, a u svakom bi slučaju za nas bilo najbolje da to kažemo", dometne Trader. "Možemo reći daje to bio bilo koji gusar, nije važno, nije li tako? I tada i sada svi su gusari bili zli pa nećemo pogriješiti ako kažemo da je J. R., izašavši iz tvrđave da donese kantu vode, iznenada primijetio španjolski brod pod gusarskom zastavom, a u sljedećem je trenutku ustrijeljen."

"Mislio sam da ne namjeravamo privlačiti pozornost na vlastite probleme s gusarima."

"Drumski su razbojnici druga stvar", odgovori Trader naslađujući se nad svojim tajnim gusarskim aktivnostima i bogatim plijenom koji ga uskoro očekuje.

Crimm je zaustavio povećalo iznad riječi kanibal. "Zamisli, neki je doseljenik usolio i jeo svoju mrtvu ženu", reče, gadljivo zamišljajući sebe kako, već gotovo skapajući od gladi, otkriva da je njegova razbludna supruga preminula.

Zamišljao je njezino nago, tusto tijelo pitajući se kako bi itko mogao pojesti svoju suprugu a da je prije toga barem ne ispeče, ali je pretpostavljao da bi, ako bi on počeo peći Maude, drugi doseljenici vidjeli dim i osjetili vonj pečena ljudskog mesa pa bi ga objesili o drvo. Oh, odvratna li scenarija, pomisli guverner, čija je podmornica poskočila i udarila u nešto, a bolan mu je grč zahvatio šuplje organe.

"To je u to doba bio zločin za najtežu kaznu", primijeti Trader kao da čita Crimmove misli. "Na turističkom obilasku Jamestowna rekli bi vam da su doseljenici smjesta odvodili i vješali svakoga koga bi zatekli da jede

80

suprugu ili bilo koga drugoga. Onda bi ga na brzinu pokopali na tajnom mjestu da neki drugi doseljenik ne bi usolio i pojeo njega."

"Pitam se je li kanibalizam još uvijek zločin za najtežu kaznu, jer ako nije, trebao bi biti." Crimmova podmornica poskoči još snažnije.

"Ovisi o okolnostima", odgovori Trader zamišljajući svoju zdepastu i dosadnu suprugu i pitajući se bi li ikad bio tako izgladnio da čak i na trenutak razmisli o tome da je pojede, pod pretpostavkom njezine neočekivane i nezamijećene smrti. "Prema državnom statutu, na primjer, to bi trebalo biti popraćeno još nekim ozbiljnim zločinom", objasni Trader. "Ako je čovjek prvo ubije, prethodno možda siluje ili orobi, a tek potom pojede — e, to bi već bio prijestup za najstrožu kaznu i sigurno bi dobio smrtonosnu injekciju ako vi ne biste zaustavili njegovo pogubljenje ili ga pomilovali."

"Nikada ne zaustavljam pogubljenja niti dajem pomilovanja", nestrpljivo je odgovorio guverner dok je njegova leća ponovno lebdjela nad ispisanim esejem, a utrobom mu se širio novi udarni val. "Zapravo, hoću da pošalješ izvješće za tisak i objaviš da će svi koji se upletu u kanibalizam, pod pretpostavkom da počine i one ostale zločine, biti najstrože kažnjeni. Ne sjećam se da smo se ikad bavili kanibalizmom i već je krajnje vrijeme da se bacimo na to. Hajdemo, zapravo, sastaviti zakon i predložiti ga na sljedećem zasjedanju skupštine."

Trader je, po običaju, hvatao bilješke olovkom jer je vrlo često morao brisati ono što bi napisao.

"Možda bismo mogli reći da je J. R. uhvaćen u trenutku počinjenja zločina kanibalizma i da ga je pogubio streljački vod. Što kažeš na to?" Guverner je pogledao Tradera svojim povećanim, suznim, mutnim, krvlju podlivenim i sve staklastijim okom.

"Nisam baš znao da je pucanje u nogu najbolji način pogubljenja", istakne Trader. "Mislim da građani ne bi povjerovali u to."

"Naravno da bi. Pa svi znaju da su puške u ono doba bile vrlo nepouzdane. Dobro, prijeđimo sad na nešto drugo."

"Da, na druge teme", reče Trader okrenuvši stranicu svog bloka. "Sto želite poduzeti u vezi sa zubarom kojega na otoku Tangier drže kao taoca? Siguran sam da ste već vidjeli jutrošnje novine ili čuli vijesti, zar ne?"

"Nisam još", proštenje guverner stežući napuhanu utrobu.

"Pa, izgleda daje ridvilska policija razgovarala s nekim reporterom i nažalost proširila vijest da bi zubarov život mogao biti ugrožen jer su Tandžirci uznemireni zbog VASCAR-a. Predlažem da smjesta obustavimo tu inicijativu dok se situacija mirno ne riješi. Mogu vam reći da sam upozorio načelnicu Hammer o posljedicama do kojih bi moglo doći ako državna policija bude crtala zamke za brzinu. Naravno, ona po svom običaju nije slušala."

"To je bila njezina zamisao?" Guverner je bio zbunjen i vrtjelo mu se u glavi.

"Naravno da je bila njezina zamisao, guverneru. Zar se ne sjećate da sam vam nekidan u razgovoru rekao daje riječ o njezinoj najnovijoj prosudbi, a vi ste rekli: 'Pa dobro. Ako zagusti, pobrini se da okrive nju, a ne mene.' A ja sam rekao: 'Vrlo dobro, tako će i biti.'"

"Je li ona pronašla svog psa?" upita guverner čisteći povećalo posebnom krpom i moleći Boga da najnoviji podmornički napad počne jenjavati.

"Postoji teorija da joj ga je ukrao neki politički suparnik", ozbiljno odgovori Trader.

81

"Prava je šteta što je toliko ljudi tako jako mrzi", reče Crimm, sjedeći ukočeno i blijed kao krpa. "Kad sam je imenovao, nisam imao pojma da će se pretvoriti u tako vruć krumpir. Zašto je ne nazoveš da ja i ona malo porazgovaramo? Ali ne sad."

"Toplo vam preporučujem, guverneru, da to ne činite ni sad ni poslije", brzo predloži Trader. "Ne želite valjda da ljaga prijeđe i na vas. Ona je politička sramota, i što se više distancirate od nje, bit će bolje."

"Pa, uistinu mi je žao zbog njezina psa. Nadam se da je dobila moj brzojav sućuti."

"Pobrinuo sam se za to", lagao je Trader sjetivši se tog brzojava i brojnih drugih njoj upućenih poruka koje je presreo ili zaustavio.

Patricia Cornwell "Znaš, da se nešto dogodi Friskyju," zamišljeno uzdahne guverner, "ja više nikada ne bih bio isti, baš kao ni Maude i djevojke. Kako li je samo drag i odan prijatelj taj moj Frisky, i hvala dragom Bogu što imam zaštitnu postrojbu koja se brine da ga tko ne bi oteo radi otkupnine ili iz osvete zbog neke moje nepopularne odluke."

"Vaše odluke nikada nisu nepopularne", suosjećajno reče Trader. "Barem ne one za koje ste vi odgovorni."

"Pa siguran sam da će me kriviti zbog onog nedavnog zločina iz mržnje", pretpostavljao je Crimm, a njegova je podmornica zaranjala u mutne vode.

"Predložio bih da natuknemo da bi ubojstvo Ishice moglo biti povezano sa slučajem Mosesa Custera i time odgovornost za to što ti slučajevi još nisu riješeni prebacimo na Hammericu", samouvjereno i samozadovoljno predloži Trader. "Možda bismo, kad smo već kod toga, mogli podvaliti i da je J. R. pao od ruke nekog gusara i tako navesti javno mnijenje da na Hammericu svali i odgovornost za nerješavanje tog slučaja."

Guverner iskoči iz stolice i gotovo se sruši na pod jer je njegova podmornica neoprezno naletjela na neke podvodne objekte.

"Odlazi!" naredi Traderu poskakujući i uzdišući. "Ne mogu sad razmišljati o gusarima!"

Opusum je, međutim, mogao, pa je to i činio. Razmišljao je o gusarima još otkako je rano jutros pročitao tekst policajca Istinskog. Gledao je televiziju i razmišljao o vrlo ozbiljnom propustu drumskih razbojnika koji bi mu, kako je vjerovao, mogao poslužiti da zavara Dima i, nadao se, spasi Popeye.

Svaki gusar koji je proteklih stoljeća držao do sebe uviđao je važnost vješanja zastava na jarbolima kao načina komunikacije s onima koje je pljačkao. Podizanjem mrtvačke lubanje i prekriženih kostiju, zastave poznate pod nazivom Jolly Roger, brod koji će uskoro biti napadnut pozivao se na predaju. Ako je ignorirao vijorenje crnobijele iscerene mrtvačke glave, dizanjem crvene zastave naznačivalo se da slijede posljedice. Ako bi brod nastavio ploviti svojim poslom, uslijedila bi topnička paljba i drugi nasilni oblici. Činilo se da su moderni gusari zaboravili na konvencije zastava. Kad bi gusarska posada brzim gliserom pristala uz brod ili jahtu koju želi preuzeti, prije bacanja bombi i otvaranja mitraljeske vatre nije se davalo nikakvo upozorenje. Gusari su postali vrlo okrutna, krvava i sramotna vrsta pomorskih razbojnika koji nikome nisu bili voljni dati šansu, a većinom ih je zanimala konzervirana roba, elektronika, sagovi, dizajnerska odjeća, duhan i, ponajviše, droga za koju se uvijek nadaju da se krijumčari na palubi otetog plovila. Ako je i droga dio plijena, preživjeli mornari neće prijaviti incident vlastima.

Cestovni bi se razbojnici trebali vratiti konvencijama zastava, mislio je uz ugašeno svjetlo Oposum, sjedeći na krevetu u svojoj maloj sobi u prikolici iz koje bi, da nije navukao i čvrsto zalijepio zastore, pucao pogled na kržljave borove iza napuštene parcele. Nikada nije propuštao reprizu Bonanze i neprestano je maštao o tome da

82

ima oca sličnog Benu Cartwrightu i braću sličnu Malom Joeu i Hossu. Zamišljao je kako jaši dobrog konja gorućom kartom Ponderose, a kroz glavu mu galopira ona uzbudljiva tema s gitarama i bubnjevima.

Baš jučer poslije podne gledao je svoju omiljenu epizodu - onu u kojoj cirkusanti otimaju djevojku Malog Joea i vezuje u ormaru debele dame, tek nekoliko svlačionica dalje od prekrasnih djeva egipatskih i bradate žene. Mali Joe uspije nagovoriti Herkula da mu pomogne pa oni prebiju te zločince, izbiju nož iz ruke jednoga od njih prije negoli taj uspije probosti debelu damu, a na kraju Maloga Joea njegova djevojka poljubi. Oh, kako li je samo volio gledati Maloga Joea kako se šepiri u svom kaubojskom šeširu, a niz bokove mu o opasaču visi revolver s bjelokosnim drškom.

Oh, što sve Oposum ne bi dao da izjaši iz ove jeftine, ustajale sobe i shvati da ga pred njom čekaju Ben, Mali Joe i Hoss, a ne Dim, ostali članovi bande i ona bizarna djevojka Unika, naravno, kad je put nanese u prikolicu, što je bivalo sve rjeđe. Katkad bi niz Oposumovo lice kliznula suza, a kad bi došlo vrijeme da isključi televizor i izađe iz dječjeg svijeta u kojem je živio danju, dok su ostali pokušavali prespavati mamurluk i ostale kasnonoćne gadosti, morao je na sebe navući sloj leda. Prije nego što ga je Dim oteo pred onim bankomatom, Opusum nikoga nije ozlijedio, a vidi u što se sad uvalio.

Nastrijelio je onog jadnog kamiondžiju koji je samo gledao svoja posla u kamionu, čekajući da se ujutro otvori zelena tržnica kako bi prodao zalihu bundeva. Oposum se bojao zaspati jer je bio posve siguran da će imati noćne more zbog svega što je učinio Mosesu Custeru i svih onih bundeva koje su odvezli do luke i bacili u rijeku James.

Danima su novine objavljivale vijesti o tisućama bundeva koje plutaju rijekom i razbijaju se o stijene. Naravno, policiji nije trebalo previše da zbroji dva i dva i zaključi kako su plutajuće bundeve povezane s tovarom Peterbilta. Opusum se toplo nadao da gospodin Custer neće umrijeti ili ostati invalid. Nekako je uviđao da ga je Dim natjerao da povuče okidač samo zato da nikad ne bi mogao napustiti cestovnu bandu a da ga ne sustigne robija ili čak smrtna kazna. Oposum je želio poslati poruku policajcu Istinskom i zamoliti ga da spasi i njega i Popeye, ali što ako bi ga taj Istinsky predao policiji? Popeye bi mogla završiti u živodernici, a on sam zacijelo bi skončao u maloljetničkom popravilištu s ljudima koji nisu ništa bolji od Dima.

Bilo je mračno i tiho, a Oposum je sjedio na krevetu, mazio Popeye i pokušavao smisliti način na koji bi mogao uvjeriti Dima da na prikolicu i Land Cruiser izvjesi zastavu. Zašto Dim ne bi pristao ako ga Oposum na neki način uvjeri da je to njegova vlastita i još k tome dobra ideja? Mrtvačka bi glava možda bila previše očita, razmišljao je u mraku, a ni Dim vjerojatno ne bi znao što ona predstavlja. Oposum se vratio računalu, namjeravajući na internetskoj stranici kapetana Bonnyja provjeriti ima li taj gusar vlastite oznake i, ako ih ima, koje su i kako ih prikazuje?

No Oposumovu je pozornost privukao policajac Istinsky, čiju je stranicu, kliknuvši na omiljene stranice, zabunom odabrao umjesto stranice kapetana Bonnyja. Začudilo ga je da je policajac Istinsky objavio još jedan esej.

"A što ti kažeš na ovo?" uzbuđeno šapne Popeye koja je hrkala na njegovu krevetu. "Dva istoga jutra! Čovječe, taj policajac Istinsky doista nešto smjera."

Kratka digresija piše Policajac Istinsky Stanovnici otoka Tangier tajnoviti su i osjetljivi ljudi koji znaju malo podataka o svom podrijetlu jer, kada se počnu raspredati legende i davati pogrešne informacije, naposljetku se — što i nije čudno — zaboravlja što se dogodilo te se počne vjerovati u vlastite deformacije istine.

Stoljećima su stanovnici Tangiera skrivali istinu o svojoj gusarskoj prošlosti jer su radije vjerovali u vlastite legende. Jednoga sam poslije-podneva prerušen u reportera posjetio otok i razgovarao s mještankom koja je navratila do Spankyja jer u suvenirnici nije bilo previše posla.

83

"Pretpostavljam da su vam svi ovi turisti koji su nahrupili na otok već navrh glave", rekoh toj ženi čije je ime bilo, a valjda još uvijek i jest, Thelma Parks.

"Nisu mi velika muka kad nas ostave na miru", odgovorila je mjer-kajući me sumnjičavo.

"Pa, valjda i nisu."

"Ma kakvi, nisu. Neki dan su me u mom dućanu snimali kamerom, a ja nisam ništa tražila."

"Zar im niste rekli da vas prestanu snimati?" upitao sam hvatajući bilješke.

"Ma nisam."

Thelma je nadalje rekla da sada, radeći za blagajnom, svaku prigodu za fotografiranje zaračunava četvrt dolara, a uz taj se dodatni prihod ponešto lakše nosi s hrpom stranaca koji njezinu tandžirsku suvenirnicu smatraju egzotičnom i jedinstvenom, što, i sama je priznala, ne može nikako objasniti. Ništa od svih tih drangulija, plastičnih svjetionika, rakova, mreža, jastoga, riba, čamaca i koječega drugog, nije izrađeno ni ručno ni u Americi. Zapravo, dodala je, u zaljevu Chesapeake jastog baš i nije čest, a većina ga otočana poznaje samo s televizije ili iz oglasa ribljih restorana koji se redovito pojavljuju u novinama The Virginian-Pilot.

Nakon posjeta Spankyju nastavio sam lutati pa sam nabasao i na Dom zdravlja. Ušao sam, ali zubarima, liječnicima i bolničarkama nije bilo ni traga ni glasa - zatekao sam tek nekog mršavog mladića plavih očiju i raščupane plave kose. Odsutna je pogleda sjedio u zubarskoj stolici, izgubljen u svojim maštarijama i posve nesvjestan moje prisutnosti. Pretpostavio sam da je to pacijent i da će se zubar za koji trenutak vratiti jer nisam imao pojma da ga zapravo drže kao taoca, budući da ni njegova otmica ni prijetnja građanskim ratom u to doba nisu još bile objavljene.

"Zdravo!" uljudno sam se najavio.

Momkove su oči bile staklene i nije odgovarao.

"Jesi li tu?" upitao sam.

Nije baš bio.

"Pitam se mogu li pronaći nekog pripadnika medicinskog osoblja koji bi mogao odvojiti koju minutu za razgovor sa mnom", rekao sam. "Radim na povijesti početaka i sadašnjeg stanja naše nacije, a vjerujem da je otok Tangier ključ za to."

"Ključ je u mom džepu." Iznenada je trepnuo i dlanom pokrio džep. Iznenađen što me nije prepoznao, poskočio je sa stolice. "Šta vi tu radite? Mislio sam da sam zaključ'o vrata!" Potrčao je do vrata i povukao zasun.

Iz stražnje sam prostorije začuo prigušene zvukove i škripu pomicanja stolice po podu.

"Tamo je pas." Mladić je pokazao prema prostoru iz kojega je dopirao zvuk.

"Zašto škripi stolicom?" smeo sam se. "Je li zavezan za nju?"

"Nego šta."

Stolica je još neko vrijeme škripala.

84

"Zacijelo je osamljen tako zavezan u tom zagušljivom prostoru", zabrinuo sam se jer mi se ni sama pomisao na psa zavezanog u Domu zdravlja nije nimalo svidjela. "Zašto ga ne bismo pustili van da udahne malo svježeg zraka i da se netko poigra s njime?"

"To je to!" Mladić je stao navrata koja su vodila u dotičnu prostoriju, a stolica je ponovno zaškripala. "Grize. Zato je i vezan. To je zubarov pas."

"A gdje je zubar?"

"I njem' su ruke vezane."

"Oh, znači ima posla. Dobro, možda bih mogao porazgovarati s njim neki drugi put", odgovorio sam. "A što je s tvojim zubima? Vidim da imaš aparatić, a čini se da ti je nekoliko zuba i izvađeno. A primijetio sam i da ti gumice spadaju kad govoriš."

"To je to!" Mufljuz je dlanom pokrio usta i činilo se da mu je neugodno. "Tom bi zubaru bolje bilo da pazi šta radi!"

"Dok razgovaramo," rekoh približavajući se stolu na kojem se jasno mogao vidjeti zubarski karton, "bih li mogao pogledati zubarski karton da vidim što su ti sve radili? Pretpostavljam daje ovo tvoj karton? Jesi li ti Darren Shores?"

"Na Tangieru me svi zovu Mufljuz."

Tako sam se upustio u razgovor s Mufljuzom, koji je bio vrlo dobro potkovan znanjem o otoku zbog svoje fascinacije poviješću moreplovstva, osobito onog dijela koji se ticao njegova zaljeva. Kad smo se bolje upoznali i kad se među nama razvila izvjesna razina nekog neodređenog povjerenja, Mufljuz je postao konkretniji i počeo razgovarati o gusarima, odnosno 'ajducima, kako ih je on zvao. Bilo ih je posvuda, rekao mi je. U jednom je trenutku pred obalama Marylanda, Virginije i obiju Karolina bilo toliko gusarskih brodova da su gradovi poput Charlestona bili paralizirani. Nitko se nije usuđivao otisnuti iz luke zbog straha da bi ga mogli napasti gusari koji bi bez predomišljanja ubijali ljude na vrlo neugodne načine.

Mufljuz se osobito raspričao o Crnobradom, kojega su, dok je još plovio kao pošten mornar, u njegovoj matičnoj luci, Bristolu u Engleskoj, poznavali pod krsnim imenom Edward Drummon. Kad je odlučio postati gusar, promijenio je ime u Edward Teach, što se u različitim zapisima često pogrešno pisalo kao Thatch, Tache i Tatch.

Nakon rata za španjolsko naslijede, Crnobradi je otplovio na Jamajku da bi presretao francuske brodove i tada se počela razvijati ta najopakija i najstrašnija legenda stvorena kako bi se druga plovila potaknula na bezuvjetnu predaju pod pretpostavkom da zastave upozorenja nisu dovoljne. Svoju je dugu bradu pleo u male pletenice i palio ih sporogorećim šibicama, rekao je Mufljuz, za pojasom je nosio pištolje, bodeže i veliku sablju, a ostalo oružje na redeniku preko prsa.

Uskoro su Crnobradi i njegova flotila počeli opsjedati obalu Sjeverne Karoline i zaljev Chesapeake. Narod Tangiera podigao bi zastavu s mrtvačkom glavom svaki put kad bi netko u blizini opazio njegov brod, a s vremena na vrijeme taj bi bezdušni, zli gusar osobno posjećivao otok i utapao svoje mračno srce u rumu. Nitko ga nije želio na otoku, a nitko se tijekom njegovih posjeta ne bi ni naspavao. Žene i djeca krili su se u kućama pa je Crnobradi mislio da je Tangier otok na kojem žive samo muškarci. S vremenom su zbog toga njegovi posjeti postajali sve kraći i rjeđi. Prema Mufijuzu i gotovo nepostojećim povijesnim zapisima, Crnobradoga je jako zanimalo kako se život desetljećima održao na posve muškom otoku.

Odgovor koji je dobio bio je izgubljen sve dok nije otkriven tristo godina star dnevnik. Taj je izvanredni pronalazak, prema legendi, nekako dospio s njegova broda Adventure na tavan jednog potomka Alexandera Spotswooda, guvernera Virginije u doba krvavih pohoda Crnobradog. Dnevnik se uglavnom bavio raspodjelom otetog plijena i donosio pojedinosti o sadističkoj okrutnosti i požudnoj gladi s kojom je Crnobradi sjekao ljude u komadiće, podizao prazan pehar ruma prema nebesima i izazivao Boga. Njegovi rukom pisani zapisi spominju

85

sto četrdeset bačvi kakaa i sanduk šećera koje je ukrao i zakopao pod sijenom u nekom štaglju u Sjevernoj Karolini. Tu se nalazila i šifrirana referenca na zakopano blago za čiju su lokaciju znali samo Crnobradi i đavo, blago koje ni do dana današnjeg nije pronađeno.

Shvatio sam da Tangier nikako nije mogao ostati naseljen bez žena pa sam uporno ispitivao Mufljuza za objašnjenje koje je dobio Crnobradi. Mufljuz je ponovio ono što se prenosilo s koljena na koljeno. "'Prokleta ti duša ako mi lažeš!" grmio je Crnobradi na lukavog, ali neiskrenog otočanina po imenu Job Wheeler, udovca bez djece koji je, prema legendi, pozvao gusara u svoj dom u dijelu otoka danas poznatog pod nazivom Job's Cove.

"Ne mogu ti sakriti istinu", rekao je Job Crnobradome, koji je pio pehar za peharom ruma i palio bradu. "Iako smo davno krenuli iz Engleske, na ovaj smo otok došli preko Sjeverne Karoline."

Job je izrekao tu očitu laž jer je bio uvjeren da će Crnobradome tako skrenuti pozornost, budući da se dobro znalo kako je gusar u dosluhu s Charlesom Edenom, guvernerom Sjeverne Karoline. Većim dijelom svoje zloglasne karijere Crnobradi je bez straha plovio plitkim zatonima i tjesnacima Sjeverne Karoline. Zapravo, svi planovi smišljeni na drugim područjima radi pobjede nad Crnobradim i njegovim morskim vukovima uvijek bi bili osujećeni pismom iz Sjeverne Karoline, što je jako ljutilo guvernera Virginije Spottswooda, koji nikada nije bio u prijateljskim odnosima s Crnobradim niti je želio sačuvati gusarov posao ili život.

"Kako je to moguće?" urlao je Crnobradi kroz oblake dima i uz prijeteće škiljenje na jedno oko, što je Jobu trebalo poručiti da mu je bolje "da kaže Božju istinu, inače ću te isjeći na mnogo komada i poslati te natrag odakle si došao, što znači u pakao, zlikovce!"

"Nisam ja zlikovac", kleo se Job. "A nisam ni došao iz pakla nego iz Sjeverne Karoline, gdje ti imaš puno prijatelja i poznanika. No ne smije se znati da smo na ovaj pošten otok isprva došli iz Sjeverne Karoline, odakle smo jedva izvukli žive glave zbog grozne suše koja nam je uništila žito, spalila jezike i ostavila nas bez hrane, pa smo se ukrcali u čamce i stigli ovamo bez ijedne riječi, izuzme li se Crotoan, što smo uklesali na stup ograde, i Cro, što smo izrezbarili u neko drvo da bismo pobudili sumnju da smo otišli živjeti s plemenom Crotan."

Crnobradi je podsjetio Joba da se naziv indijanskog plemena Crotan piše C-R-O-T-A-N, a ne C-R-O T-O-A-N, na što je Job odgovorio: "Nego šta, to je istina živa. Ali nisam ja rezbario to drvo, već neko tko nije bio učen kao ja." "Želiš li reći", ispitivao sam Mufljuza, "da otočani potječu od izgubljenih kolonizatora koji su nestali nakon što ih je sir Walter Raleigh ostavio na otoku Roanoke? Dobro," sad sam već razgovarao sam sa sobom, "činjenica je da se Walter Raleigh otisnuo u novi svijet 8. svibnja 1587. s namjerom da pronađe zaljev Chesapeake, ali su ga uragani prisilili da pristane južnije na otoku Roanoke. Stoga ti izgubljeni kolonisti uopće nisu željeli stići u Sjevernu Karolinu. Pretpostavljam da su, ako su se mislili preseliti, svakako u obzir uzeli i izvorno odredište, a otok Tangier bio je opisan kao lijep, izuzme li se nedostatak pitke vode.

Međutim," zaključio sam, "u kronološkom slijedu događaja Jobova priča koju je ispričao Crnobradom nije moguća jer su izgubljeni kolonizatori već nestali kada se 1608. godine Smith zaputio u Virginiju i navodno otkrio vaš otok. Stoga sam prisiljen potpuno odbaciti tvoju teoriju. Nadalje, ne možemo dokazati, barem ne na način koji bi mene zadovoljio, ni to da Smith pristavši na otok Tangier nije zapravo pristao na otok Limbo, u kojem bi slučaju svi otočani zapravo bili iz Limba."

Izvalivši se u zubarsku stolicu, Mufljuz se ponovo odsutno zapiljio u daljinu pomalo se grčeći. U stražnjoj prostoriji ordinacije ona je stolica ponovno zaškripala, a zatim s treskom pala na pod jer ju je očito prevrnuo zubarov sapeti pas koji je, kako sam u tom trenutku pretpostavljao, možda nešto sanjao.

"E pa, moram se požuriti", rekao sam Mufljuzu. "Vidjet ću mogu li još štogod doznati o vašim ljudima i zašto su samo Job Wheeler i Crnobradi znali istine ili laži o prošlosti Tangiera, kao i zašto su te i druge tajne ostale

86

skrivene u dnevniku na tavanu obitelji Spottsvvood nakon Jobove smrti i konačnog, više nego zasluženog nasilnog kraja koji je stigao Crnobradog."

Mufljuzova se REM faza ubrzavala, a on je zurio u transu stežući rukohvate zubareve stolice kao da gleda neki uzbudljiv pustolovni film. Daljnja komunikacija s njim nije imala nikakva smisla pa sam otišao iz Doma zdravlja.

Rukom sam dozvao taksi u obliku automobila za golf i zaputio se natrag prema pisti, a teorije i spekulacije sudarale su se u mojoj glavi bez ikakva smisla jer ja nisam ni povjesničar ni pisac povijesnih romana, iako poznajem neke osobe koje to jesu. Uzletio sam i krenuo helikopterom kući držeći se visine od tisuću metara da bih izbjegao zabranjeno područje R 4006, a onda sam, skrećući prema jugu radi izbjegavanja zabranjenog područja R 6609, zaključio da bi jedino pošteno i odgovorno od mene bilo nastaviti svoja povijesna istraživanja početaka ove zemlje i svega što se otada dogodilo.

"Pazi na onu pticu tamo", pokazao je moj kopilot na galeba koji nas, kako se činilo, nije opazio do zadnjeg trenutka.

"Opa, ovo je bilo blizu", primijetio sam kad je ptica zaronila pod nas mlatnuvši repom u manevru. "Nadam se da je dobro." Okrenuo sam helikopter nekoliko stupnjeva prema zapadu kako bih bacio pogled na galeba koji je odletio unatrag, kako nam se činilo jer smo mi, naravno, letjeli mnogo brže od njega.

P. S. Tko god da drži Popeye kao taoca, neka mi se javi prije nego što bude prekasno! I mnogo vam hvala na savjetima, vjerni moji čitatelji, koje ste mi poslali u vezi sa slučajem Pish Ish. Budite na oprezu! Čim je Windy Brees uletjela u njezin ured, Hammerica je znala da su u nevolji.

"Blagi Bože! Jeste li vidjeli što je policajac Istinsky upravo objavio na svojoj stranici?" uzvikne Windy.

"Da", odgovori Hammerica. "Vidjela sam što je jutros stavio." "Ne! Stavio je još nešto i nećete vjerovati što kaže!" "Još nešto?" Hammerica se zbuni, ali nije namjeravala odati da ima ikakvih predznanja o policajcu Istinskom i njegovu rasporedu objavljivanja članaka. "To je zanimljivo", reče. "Mislila sam da će objavljivati samo jedan esej na dan."

"E, pa, nije tako", reče Windy. "Tko god bio, vrlo je plodonosan pisac. Pitam se kako izgleda i koliko mu je godina. Zacijelo je star kad toliko toga zna. Svu tu povijest i ostalo..."

"Zašto misliš da je policajac Istinsky muškarac?" upita Hammerica prijavljujući se na internetske stranice.

"Pa, kao prvo, pametan je."

Kad je počela čitati esej, Hammerica je zapovjedila Windy da izađe iz njezina ureda i zatvori vrata. Nazvala je Andyja.

"To je to!?" bijesno prošapće. "Čest tandžirski izraz", primijeti Andy. "To je to! Znači da osoba koja to govori zapravo želi veći gledaj svoja posla.

Ako vas ja, primjerice, upitam jeste li ljuti na mene zbog toga što vam nisam rekao ništa o svojoj nedavnoj tajnoj misiji ili hoćete li se ljutiti na mene ako vam kažem da je pred mojom kućom sinoć ostavljeno nešto grozno, a vi kažete To je to!, podrazumijevali biste..."

"Nađimo se u...!" prekine ga ona smišljajući neko mjesto.

87

U Richmondu uistinu nije bilo nijednog mjesta gdje bi ijedno od njih moglo doći nezamijećeno, osobito ako bi dolazili zajedno.

"Nađimo se na Ukropovu parkiralištu za petnaest minuta!" ljutito odluči.

"A kojem?" upita Andy s druge strane žice. "I mogu vam sve objasniti."

"E, ne možeš telefonom. Pred Ukropom na Stonypointu. Razgovarat ćemo u autu."

I Major Trader je upravo pročitao esej pa je sav zadihan dotjerao svoju oveću mješinu u ured guvernera Crimma.

"Guverneru!" poviče upadajući bez kucanja. "Policajac Istinsky bio je na Tangieru i tvrdi da zubara kao taoca drži neki otočki mladić po imenu Mufljuz! On je prerušeni novinar!"

"Sto?" slabašnim glasom upita guverner dok je, izlazeći iz privatne kupaonice, gladio karirani prsluk kako bi provjerio je li željezničarski sat, koji se tako dugo prenosio s koljena na koljeno, sigurno zataknut u džepić za uru.

"Otočki je mladić novinar? Koji mladić? I što, dovraga, govoriš, kao da ne znaš da ne možeš samo tako upadati."

"Ime mu je Mufljuz. Neki otočki mladić po imenu Mufljuz, a dobili smo i opis", uzbuđeno reče Trader. "Ali ne, policajac Istinsky se prerušio u novinara, a ne Mufljuz."

"Prerušen je u novinara, a ne u Mufljuza?" izvlačio je Crimm svoje uredsko povećalo iz hrpe papira. "Ti bi trebao biti nekakav vražji tajnik za odnose s javnošću, a masakriraš standardni jezik, jednostavno ga ma-sakriraš. Stalno i neprestano. I za ime Božje, zar nikad ne nosiš ta svoja odijela u kemijsku čistionicu? Zar ti se žena ne žali na njih?" Guverner je bacio svoj povećani pogled na Traderovu zapuštenu mješinu. "Imaš čilija na košulji, a kravata ti je prekratka. Izgledaš kao neki mamurni starkelja i vrlo ozbiljno razmišljam o tome da ti uskoro dam otkaz."

"Molim vas, guverneru!" procvili Trader. "Ne pucajte u glasnika. Nisam ja taj koji na internet stavlja sve te tajne i neugodne informacije."

"To znam." Guverner s mukom sjedne za stol i rukom pokaže Traderu da uzme stolicu i utiša se. "Tko god bio taj policajac Istinsky, barem zna pisati."

"E, to ću shvatiti vrlo osobno", reče Trader. "Ovime ste me vrlo ružno uvrijedili. Mislim da biste se trebali ispričati jer ste povrijedili moj kreativni senzibilitet."

"Tvoja se kreativnost svodi samo na tumačenje istine", odbrusi guverner. "I da nisam tako zaokupljen važnim pitanjima, uključujući i vlastito zdravlje, češće bih te hvatao u laži i nešto bih već poduzeo zbog toga."

"Kako zdravlje, usput?" upita Trader umilno.

"Jesi li mi donio taj najnoviji esej?"

Trader razmota ispisani papir i izravna ga na podmetaču. Prolazile su duge minute, a guverner je i dalje šutio, pomičući povećalo s riječi na riječ policajca Istinskog, povremeno gunđajući i ispuštajući neartikulirane zvukove neodobravanja, iznenađenja i tjelesne neugode.

"Preostaje nam samo jedno", napokon zaključi suverenim tonom. "Moramo pronaći posebnog operativca koji će raskrinkati tu varalicu od policajca Istinskog i privesti ga pravdi."

"A zbog čega bismo ga priveli pravdi, guverneru? Ne vjerujem da je počinio ikakav zločin."

88

"Ne znam za tebe, ali ja mislim da bi mogao biti okrivljen za izdaju. Zar ne vidiš da gura nos u državne poslove, a moju politiku naziva idiotskom? Uostalom, ne cijenim njegovu neumornu opsesiju gusarima baš sad kad se toliko trudimo zataškati taj problem. Sad je uveo u igru još i Crnobradog i svi misle samo o njemu."

"Znam, znam." Trader se potpuno slagao s njim, naslađujući se pomišlju na internetske stranice kapetana Bonnyja. "Nipošto ne želimo da javnost misli da je Crnobradi bio dobrodošao u Virginiji, pa čak ni da je ikad bio u Virginiji. Moramo naglasiti da su Crnobradi i Sjeverna Karolina bili kao prsta dva jedne ruke, upravo je naš guverner Spottswood bio taj koji je..."

"Znaš dobro što mislim o Spottswoodu!" procijedi guverner, a u podmornici mu se oglasi znak za uzbunu. "Ne želim da on pokupi još više zasluga nego što ih već ima, čuješ li me? Ja moram živjeti s njegovim navodnim potomcima, a već su mi dozlogrdili pozivi na njihovu plantažu, gdje jedem svinjsko pečenje i lojkin kavijar i slušam beskonačne dvojbene legende o guverneru Spottswoodu koji je vjerojatno bio samo reumatični hvalisavac koji je bolovao od tripera." Guverner je ponovo izvukao svoj željezničarski sat. "Kasno je. Zašto ne navratiš u rezidenciju na večeru pa ćemo još malo porazgovarati o tome i smisliti nekakav plan?"

Andy je već imao plan, ali se, gledajući je kako munjevito izlazi iz automobila i grabi Ukropovim parkiralištem prema njemu, bojao da je Hammerica toliko ljuta da ga neće htjeti ni saslušati.

"Smjesta isključi te internetske stranice", reče ona, snažno povukavši vrata njegova Capricea bez policijskih oznaka. "To je to! Posve si izmakao nadzoru. Ja bih trebala povjerovati da si bio u civilu na otoku Tangier, ali mi nisi imao prigode to priopćiti? I što se to grozno sinoć pojavilo pred tvojom kućom?" "Žao mi je. Pogriješio sam što vam nisam rekao za svoju tajnu misiju. Ali bojao sam se da ćete me pokušati spriječiti", odgovori on mirno. "A stranice se ne mogu isključiti. Mogu se skinuti s Mreže, ali vjerujte mi da ni vi ne biste željeli da to učinim. Previše je toga na kocki." "Čini mi se da su trenutno na kocki samo moja karijera i ugled te život onog zubara", odbrusi ona.

"Onog prevaranta od zubara. Trebali ste vidjeti karton koji sam pogledao! A što ćemo s Popeye?" upita Andy.

Tuga koja joj se vratila ušutkala je Hammericu.

"Pretpostavljam da je njezina otmica počinjena s predumišljajem i da je vjerojatno riječ o nedjelu nekoga tko ima nešto osobno protiv vas", reče joj Andy.

"To bi moglo biti pola svemira", zdvojno će ona.

"Nije riječ o novcu, ne izravno", reče on. "Da je stvar u otkupnini, već bi vas odavno nazvali. Mislim da netko ima nešto prilično opako u rukavu. A zahvaljujući policajcu Istinskom, došao sam do nekih tragova, nekih sumnjivih poruka. Vjerujem da ćemo, nastavim li objavljivati eseje i budem li pratio sve moguće tragove, uspjeti provaliti i to i mnoge druge stvari. A kunem vam se Bogom da ću pronaći Popeye ako je živa."

"Ne želim se nadati", stoički reče ona. "Misliš li uistinu da je još živa?"

"To je samo predosjećaj, ali, da. Prije svega, bostonski terijeri nisu baš uobičajena meta kradljivaca pasa. Imaju šiljaste uši, izbuljene oči, a onaj mali visuljak od repa ne pokriva baš bogzna što, ako znate na što mislim. Da ne spominjemo njihova plosnata lica, sklonost mjestimičnom opadanju dlake i inteligenciju koja nadmašuje inteligenciju većine njihovih vlasnika — pritom, dakako, ne mislim na vas. Pretpostavljam da su prvi izbor kradljivcima pasa labradori, mali škotski ovčari, koker španijeli i možda jazavčari."

"Onda je Popeye možda oteta kao dio neke veće spletke o kojoj još ništa ne znamo", zaključi Hammerica.

89

"Upravo tako." Andy je kimnuo, a stakla su se već zamaglila od njihova razgovora.

"To što si se pod krinkom novinara zaputio na otok Tangier bilo je vrlo riskantno i vjerojatno budalasto i neodgovorno", nastavi Hammerica.

"Gledajte," odgovori on, "na temelju pošte koju dobiva policajac Istinsky, znao sam i prije nego što sam otišao tamo iscrtati zamku za prebrzu vožnju daje državna policija žrtva namještaljke s ciljem odvlačenja pozornosti s guvernera kojega zbog onog gada, Majora Tradera, sve više ljudi smatra autokratom koji je izgubio kompas. Pravi je zločin kako ta gadna hulja od tajnika za odnose s javnošću tako očito njime manipulira, ali jadni starčić to ne može vidjeti jer ne vidi ništa, i točka. Ne biste vjerovali kakve sam sve priče čuo dok sam proteklih godinu dana čačkao naokolo."

"Na primjer?" počela se zanimati Hammerica. "Čini se, na primjer, da svaki put kad Trader Crimmu donese kolače ili slatkiše, guverner dobije gastrointestinalni napad koji ga posve onesposobi. A, ako smijem dodati, te su poslastice uvijek čokolade ili je čokolada jedan od sastojaka."

"Neee... pa ne misliš valjda...?"

"Naravno da mislim i namjeravam to dokazati čim dobijem rezultate laboratorijske analize čokolade koju vam je guverner navodno poslao i čokoladnih kolača koje je Trader poslao u Ruth's Chris."

"Poslao si ih u laboratorij?" bila je zaprepaštena.

"Naravno da jesam. Čuo sam glasine o tome da vas guverner nikad ne zove pa zašto bi vam onda poslao čokoladice, i to preko pogodite koga? Mislim da taj gad, ta ništarija Trader, dodaje laksativ u guvernerove slatkiše i da to čini već godinama. Koji bi bio bolji način manipuliranja nekim nego da se ta osoba presamiti od grčeva i neugode svaki put kad dođe vrijeme za donošenje ključnih odluka, što je u guvernerovu slučaju svaki dan?"

"To je zločin!" reče Hammerica s gađenjem, kroz maglu se prisjećajući razgovora za položaj načelnice na kojem ju je Trader ponudio srebrnom zdjelom kikirikija s preljevom od čokolade, što je ona odbila jer nikad ne jede slatkiše ni išta drugo što deblja.

"Ima toga još", zlokobno dometne Andy. "Prilično sam temeljito provjerio tog Tradera. Za početak, djevojačko je prezime njegove majke Bonny."

"Ne vidim kakve to ima veze."

"Uskoro ćete vidjeti." Andyjev se pogled susreo s njezinim, a vani je sunce već počelo zalaziti i kupci su se žurili prema automobilima ili dućanu, nesvjesni vrlo važnog razgovora koji se vodio u njihovoj blizini. "Bonnyjevi potječu s otoka Tangier. Traderova se majka udala za ribara koji se preživao Trader, a mali je Major rođen na otoku jedanaestog kolovoza 1951. Porodila ga je babica koja se, čini se, dosta namučila s porođajem jer je izašao na zadak, kako i priliči nekome tko izvrće istinu i okreće leda svemu moralnom i pristojnom."

"Znači, ti želiš reći da je pokretanje VASCAR-a na otoku Tangier bila namjerna Traderova namještaljka", pretpostavi Hammerica.

"On, da. A jedno je sigurno, Trader zna, dobro zna, kakvi su otočani i vjerojatno još uvijek osobno poznaje neke ljude. Nije se potrudio intervenirati iz jednog očitog razloga."

90

"A taj je?"

"Obitelj Bonny potječe od gusara", odgovori Andy. "A bojim se da imam i još loših vijesti", dometne, a zatim joj ispriča sve o vreći za smeće i omotnici koju je sinoć pronašao pred kućom.

Hammerica je slušala cijelu tu priču ne prekidajući ga, što je bilo vrlo neobično za nju, no očito je bila zaprepaštena i zabrinuta.

"Prema nekim od savjeta koje poštom dobiva policajac Istinsky," nastavljao je Andy, "Pish Ish se predstavljala inicijalima P. I., a u posljednje su je vrijeme neki zadirkivali da je ona policajac Istinsky. Zbog inicijala, velim. A nju je to jako srdilo i često je govorila kako žali što nije policajac Istinsky jer je željela biti novinarka, ali je završila kao činovnica."

Ušutio je, duboko rastužen pomišlju da ta jadna žena nikada nije ostvarila svoj san pa je poželjela biti policajac Istinsky, a sada je, eto, mrtva.

"Misliš li, dakle, daje upoznala ubojicu i razgovarala s njim?" upita Hammerica. "Možda je priču o tome kako je ljudi zadirkuju daje policajac Istinsky i kako žali što nije on ispričala nekom neznancu kojemu je dovoljno vjerovala da na kraju nekamo krene s njim?"

"Mislim upravo to, ali nisam baš siguran u vezi sa spolom. Prema drugim indicijama koje sam dobio, nije baš vjerojatno da bi P. I. otišla s nekim muškarcem i nipošto ne bi ušla u njegov auto, osim ako se ne bi radilo o nekome s posla, gdje je živjela u laži jer se bojala posljedica koje bi mogla snositi zbog zadrtog šefa. Stoga se voljela oblačiti prilično opasno i noću i vikendom visjeti po barovima u potrazi za društvom istog spola. Čini se da je one večeri kad je ubijena nazvala prijateljicu i rekla da ide u Tobacco Company, što je jedan vrlo lijep lokal u kojem ne bih očekivao manijake. Stoga pretpostavljam da, ma tko bila osoba koju je P. I. upoznala, nije riječ o nekome koga bi ljudi primijetili ili kome ne bi vjerovali. Ne kažem da je nužno morala upoznati nekoga u Tobacco Companyju. Ne znamo gdje je upoznala ubojicu, ne još. Usput, ja sam putem policajca Istinskog proslijedio sve te podatke detektivu Slipperu. Stoga se nadam da je on krenuo tim tragom."

"No ništa od toga ne objašnjava zašto je ubojica ostavio dokaze pred tvojom kućom, Andy", reče Hammerica, a lice joj je bilo napeto od straha. "Za ime Božje, brinem se za tvoju sigurnost! To je neki opaki psihopat koji te sada počeo uhoditi!"

"Iskreno," reče Andy, "nisam uvjeren da je ubojica muškarac niti da radi sam. Podsjetit ću vas da je i Moses Custer izrezan oružjem nalik na britvu."

"Cestovna razbojnica koja čini zločine iz mržnje?" upita Hammerica sumnjičavo.

"Stvarno je smiješno pogrešna ta pretpostavka da žene nisu nasilne i spremne na iste grozne stvari kao i muškarci", otpovrne Andy. "Mržnja je mržnja. A mislim da bi bilo dobro kad bih se uskoro i na to osvrnuo u policajcu Istinskom."

Dok je kilometrima daleko na drugoj strani rijeke James trajao burni razgovor, Macan je razvijao vlastiti plan.

Cestovni je razbojnik posudio Land Cruiser i upravo ga parkirao pred hangarom državne policije, neupadljivo ga uguravši između dva civilna automobila. Nakon sati čekanja Macan je napokon došao na svoje kad se na nebu pojavio Macovich i prizemljio 430-icu kojom se upravo vraćao s otoka Tangier, kamo je išao po plodove mora.

Macovich je morao priznati da su ti Tandžirci bili najčudniji ljudi na kugli zemaljskoj. Iako su objavili rat Virginiji i podigli svoju zastavu s rakom, čim su shvatili da se Macovich pojavio samo s ciljem da nešto kupi, spustili su svoju i opet podigli zastavu Virginije. A zatim su udvostručili cijenu za guvernerovu večeru.

"Pretpostavljam da ne znate ništa o zubaru kojega skrivate tu negdje na otoku." Macovich je barem pokušao istražiti otmicu dok mu je gospođa za blagajnom vraćala ostatak u centima.

91

"Zubaru? Nismo ga viđali zadnjih dana", odgovori žena. Macovich joj nije vjerovao, a nisu mu promakle ni najgore krunice koje je ikada vidio.

"Je li vam on stavljao navlake na zube?" upita Macovich.

"Nego šta." Tandžirka po imenu Mattie Diže zabljesne ga snježnobijelim, kredastim osmijehom dok je trpao u džep devedeset dva centa.

"Heeej", odgovori Macovich odmahujući glavom. "Drago mi je da nije moj zubar. A sad me slušajte: mislim da bi bilo pametno da se vi ovdje malo smirite i pustite zubara da se vrati kući svojoj obitelji. Što imate od toga što ga držite ovdje negdje? Ostatak Virginije ne želi narušavati odnose s Tandžircima."

Mattie je, lupajući ladicom blagajne, raširila oči i ugrizla se za donju usnicu.

"Ni guverner se ne želi natezati s vama", nastavio je Macovich dok su se na dnu plastične kante plavi račići meškoljili, a jedna morska pastrva mlatila repom. "Mislim, mogao bih krenuti od vrata do vrata dok ne pronađem zubara, a zatim vas sve do zadnjega pohapsiti, ali bit ću blag. A osim toga, moram i donijeti ove plodove mora prije nego što uginu jer prva dama ne voli svježe uginule plodove mora."

Barem je pokušao posredovati, mislio je Macovich zatvarajući helikopter u hangar kadli mu pogled zastane na mladiću opasna izgleda koji je, odjeven poput člana tima u NASCAR-u, razgovarao telefonom.

"Tu je", govorio je Macan Dimu.

"A tko to? Bolje ti je da si me probudio usred dana zbog nečega važnog."

"Ona crna mrcina od murjaka. Upravo je sletio helikopterom."

"Sereš." Dim se smjesta prene. "Onda odvuci to svoje dupe do njega i odi na sat, a prije toga mi reci zašto Oposum nije tu umjesto tebe?"

"Radi na nečemu u svojoj sobi", reče Macan.

"Razbit ću ga", reče Dim sneno, a zatim se ispruži i ponovo utone u san.

Macan je nehajno grabio prema helikopteru u koji je Macovich dolijevao gorivo iz velikog crijeva prikvačenog za Exxonov kamion s velikim natpisom JET-A. Zakopčao je svoju NASCAR jaknu i nabio NASCAR kapu preko očiju zahvaljujući Bogu što je, mnogo prije nego što će mu ti artikli postati važni za posao, odlazio na sve utrke na međunarodnom trkalištu Richmond i tamo se dobro opskrbio NASCAR-ovim suvenirima kao što su odjeća, upaljači, plakati, šalice, olovke i osvježivači zraka koji se vješaju o retrovizor.

Macovich je s uzbuđenjem promatrao čovjeka iz NASCAR-a koji mu se približavao. Što bi sve dao da postane član posade neke momčadi! Taj mu je tip izgledao kao prava faca: frajerski hod, grub, jak ali dovoljno sitan da stane u trkaći automobil. Pušio je Winston, nosio tamne naočale, a kod kuće ga je vjerojatno čekala prekrasna seksepilna plavuša.

"Ovamo me poslao moj vozač čije ime još uvijek ne smiješ znati", reče Macan otvarajući šareni upaljač s natpisom Winston Cup i s potpisom Jeffa Burtona. "Počnimo."

"S čim da počnemo?" Macovich je zavidno mjerkao upaljač pitajući se bi li onaj bijeli vozač s pletenicama kojega je sinoć upoznao mogao biti prerušeni Jeff Burton.

"Sa satovima letenja." Macan je gladio upaljač polako ga paleći iako mu je cigareta bila zataknuta za uho.

92

Macovich se osvrnuo da bi provjerio gleda li ih tko. Iz džepa s patentnim zatvaračem na rukavu jakne Macan izvuče novčanicu od sto dolara. Macovich se zabulji u nju pokušavajući se prisjetiti kad ju je posljednji put vidio.

"Evo što ćemo", reče Macanu. "Daj da prvo odbacim ove svježe plodove mora. Vidimo se ovdje za sat ili dva."

"Stani malo, jebiga", reče Macan uznemireno. "Neću učiti letjeti po mraku!"

"Jesi li ti lud, čovječe?" Macovich mu se obrati osorno. "Misliš li da je ovako velikom helikopteru važno je li dan ili noć? Ova curica ima instrumente, autopilot, senzor za promet, senzor za oluju i različite vrste svjetala za slijetanje, a u putničkom dijelu i DVD kako bi prva obitelj mogla gledati filmove dok ih vozam naokolo."

Macan je shvatio samo dio koji se odnosio na DVD. Već je počeo misliti da je zagrizao pretvrd orah, ali nije htio da to pomisli i taj vražji murjak.

"A je li?" reče Macan. "Vidio sam ja i boljih i većih helikoptera od ovoga. Što misliš, čime svi oni vozači dolaze na trkališta?"

"Uglavnom Jet Rangersima i možda pokojom 407-icom", odgovori Macovich, koji je iz prve ruke znao što slijeće na trkališta jer je prva obitelj bila prilično sklona trkaćim automobilima koji po cijele noći jure u krug. "A sad moram isporučiti ove plodove mora prije nego što pocrkaju", reče Macovich. "Odmah se vraćam pa ću ti izaći ususret i pustiti ti da mi platiš tih sto dolara za prvu lekciju. Ali poslije će to koštati više. Skup je ovo stroj."

"Koliko vrijedi u slobodnoj prodaji?" upita Macan pohlepno.

"Oko šest milja", reče Macovich zaključavajući vrata helikoptera i odjeljka za prtljagu.

Oposum nije smio imati bravu na vratima svoje sobe, iako bi mu baš dobro došla, razmišljao je, pribojavajući se da bi se Dim mogao razljutiti kad sazna da se nekako izvukao s pilotske obuke. U svojoj zamračenoj sobi živčano je žvakao sendvič s maslacem od kikirikija i pekmezom od grožđa, skicirajući ideje za gusarsku zastavu, gledajući Bonanza i mazeći Popeye.

"Volio bih da i ja to mogu", šapne Popeye gledajući kako Hoss pred nekom stajom savija potkove golim rukama.

Mali Joe uvježbavao je Hossa za borbu sa zloglasnim Medom Samp-sonom u cirkusu Tweedy, koji je upravo stigao u grad. Hoss je morao samo srušiti dotad neporaženoga cirkuskog hrvača za pet minuta pa će on i Mali Joe zaraditi sto dolara. To je tada vjerojatno bilo mnogo novca, mislio je Oposum. Sada sa sto dolara više ne bi mogao kupiti ni pristojan par košarkaških tenisica.

Oposum je u mapu nacrtao savijenu potkovu, ali ju je pošarao. Zatim je pokušao nacrtati Hossa kako podiže kočiju punu teških zobenica. Zatim je Mali Joe udarao daskom u Hossov veliki trbuh, a Hoss to nije ni osjećao. Ni te teme, međutim, nisu dobro izgledale na papiru. Zato Oposum pokuša sa zapaljenom kartom Ponderose i učini mu se da je napokon na pravom putu.

Uto se otvore vrata i na njima se ukaže Dim. Oposum je žmirkao zbog iznenadnog svjetla koje je prodrlo u njegovu sobu.

"Koji kurac radiš?" reče Dim gnjevno kao da bi svaki čas mogao izvući Oposuma i Popeye iz kreveta i oboje ih ozlijediti. "Ništa."

"Zašto nisi htio ići u hangar? Dok si ti tu odmarao svoje lijeno dupe uz televiziju, zvao me Macan! Ti si trebao ići na satove letenja, a ne on!"

"Macan će bolje letjeti od mene", krotko odgovori Oposum. "Spavao si, Dime, pa te nismo htjeli gnjaviti time."

93

"E pa, diži to svoje ružno dupe. Idemo u Wal-Mart nabaviti malo NASCAR-ove robice. Od sada su to naše uniforme i nemoj da te ikad više uhvatim u tom sranju koje nosi Michael Jordan. Idemo na utrku", nastavi Dim. "Jedna je u gradu u subotu navečer, Winstonov kup."

"Ali nemamo karte!" poviče Oposum. "Kako ćemo ući kad još nemamo karte? A nećemo imati gdje ni parkirati."

"Ne trebaju nam ni karte ni parking", reče Dim, a zatim izađe iz sobe i zalupi vratima.

Hoss je ušao u ring i naivno primio nekoliko udaraca prije nego što će uhvatiti Medu u kravatu i polomiti mu rebra.

"Pusti ga, pusti ga!" šaptao je Oposum iako je već toliko puta gledao tu reprizu da je dobro znao kako Hoss neće pustiti Medu prije isteka vremena, zbog čega će on i Mali Joe izgubiti sto dolara te će morati putovati s cirkusom dok se Medo ne zaliječi za nove borbe. "Pusti ga, Hoss!"

Ben Cartwright i Mali Joe navijali su s tribina, a Oposum je ponovo počeo crtati. NASCAR mu je dao ideju. Baš kao u gusara, u NASCAR--ovim su se utrkama za različita upozorenja i kazne koristile svakojake zastavice.

Oposum je nacrtao zastavu sa šahovskim poljima i pretvorio je u gusarsku, obojivši lubanju i kosti crvenom bojom.

"Sranje", prošapće. "Ni ovo neće biti dobro, Popeye."

Pretvorio je zastavu sa šahovskim poljima u igru križića-kružića, ali još uvijek nije bio zadovoljan pa je nacrtao crnu zastavicu koja označava vrijeme za ulazak u boks i osjetio uzbuđenje u korijenima kose. Sad mu je krenulo.

Izbrisao je neka crna područja oblikujući bijele oči i iscerena usta, što je ostavljalo morbidan dojam nasmiješene lubanje. Lubanju je podbočio s dva oposumska repa umjesto kostiju, a medu zube je ubacio pripaljenu cigaretu iz koje su se dizali oblačići dima. Lubanja koja puši, mislio je sve uzbuđenije, a cirkusu Tweedy ponestalo je novca pa su Hossa i Malog Joea morali isplatiti slonom kojega su oni zatim zatvorili u staju na rancu Ponderosa.

Ben Cartwright nije bio zadovoljan kad je otvorio vrata i otkrio novu životinju.

Oposum se s tugom prisjeti crnog Chevroleta s brojem tri i sponzor-skim oznakama GM Goodwrench Services, koji je vozio pokojni Dale Earnhardt, te odluči odati počast preminulom junaku trkališta. Jolly Goodwrench, napiše Oposum velikim slovima ispod zastave s lubanjom koja puši.

"Hej, vidi!" uzvikne, trkom ulazeći i u Dimovu sobu s otvorenom crtaćom mapom.

"Još jedanput uđi u ovu sobu bez pitanja i odrezat ću ti taj sićušni pimpek!" zagrmi Dim pridižući se na krevetu i paleći cigaretu.

"Imamo gusarsku zastavu, Dime", objasni Oposum. "Mogu napraviti jednu koja će izgledati baš ovako, a onda je možemo podići na utrci i ljudi će misliti da je to naša oznaka za NASCAR. Možemo povesti i Popeye i srediti da dođe ono dvoje murjaka, zar ne? Neće posumnjati da posada nosi oružje i da će im izrešetati guzice. A onda se Macan može spustiti helikopterom i odvesti nas nekamo gdje nas nitko neće uhvatiti. Zatim bismo možda mogli pobjeći na otok Tangerin jer je tamo već frka pa se možemo skrivati dok se stvari ne smire, znaš."

Dim je povukao dim protresavši nekoliko limenki piva koje su stajale u blizini. Sve su bile prazne.

"Odi mi po pivo", reče Oposumu. "I svakako dovrši tu jebenu zastavu do subote. 1 nazovi Macana na mobitel i reci mu da se pobrine da do subote nabavimo helikopter. Reci mu da kaže onoj crnoj mrcini da će poznatom vozaču i njegovoj posadi u subotu trebati za prijevoz na utrku, a poslije i za prijevoz na veliki tulum na nekom otoku. Kad stignemo tamo, upucat ćemo i tog murjaka i biti na sigurnom, a helikopter će biti naš."

Crna su se vrata od kovanog željeza otvorila i strogi je policijski službenik kroz prozor svoje stražarnice gledao kako se Andy kreće prema guvernerovoj vili.

94

"Gdje da parkiram?" upita Andy jer je kružni, kamenom popločeni kolni prilaz bio zakrčen guvernerovim voznim parkom koji se sastojao od Chevroletovih terenaca Suburban i limuzina.

"Samo se zaveži na travu", odgovori službenik.

"Ne mogu to učiniti", pobuni se Andy gledajući svježe podšišan travnjak i oblikovano grmlje.

"Nema problema", uvjeravao ga je službenik. "Zatvorenici će to sutra srediti. Dobro je da se imaju čime baviti."

Pony je sve to promatrao kroz stoljećima staro staklo. Komornik nije bio dobro raspoložen. U posljednjih ga je sat vremena posluga iz rezidencijalne kuhinje nekoliko puta napala jer su se Crimmove kćeri, ponajviše Regina, bunile protiv ideje lagane večere koja se obično sastojala od svježe morske pastrve i plavih račića zračnim putem dopremljenih s otoka Tangier. Regina je imala ružnu naviku špijuniranja po kuhinji i zagledavanja pod poklopce lonaca pa je, otkrivši u sudoperu pastrvu i nekoliko desetaka plavih račića u agoniji, dobila napadaj bijesa.

"Mrzim ribetinu!" ljutito je objavila. "Svi ovdje znaju da mrzim ribetinu!"

"Vaša nam je mama odredila jelovnik", reče glavni kuhar Figgie. "Samo slijedimo njezine naputke, gospođice Reginia."

"Ja se ne zovem Reginia!"

Chef Figgie odolio je nagonu da joj kaže da bi joj možda bilo bolje da se zove Reginia, a ne ovako kako se zove.

Buljio je u pastrvu u sudoperu želeći da se požuri i ugine. U ustima joj je bila udica i nikako nije mogao razumjeti zašto se još uvijek neumorno batrga. Plavi su račići stalno pokušavali ispuzati pa su udarali o stijenke golemog sudopera od nehrdajućeg čelika, podižući buku i gledajući ga svojim izbuljenim očima neprijateljski i sa strahom.

C/ie/Figgie protivio se svakom ubijanju te je na neki religiozan način odbijao uzeti život bilo kome manjem i manje inteligentnom od sebe samo zato da bi ga mogao skuhati. Više je volio da mu se isporučuje mrtva i pakirana hrana. Što je još gore, snažno se protivio uzgoju stoke, a Regina je obožavala svinjetinu. "Što se dogodilo sa šunkom?" upita ga ona svojim nepristojnim, bučnim glasom. "Zašto nemamo prutiće sa šunkom? To je lagana večera i ti to znaš, Figgie. To radiš samo zato što ti se ne sviđam. Gledaj kako ti rakovi bulje u mene. Samo ih bacimo van kroz stražnja vrata i već će nekamo odlutati."

"Prvoj se dami ne bi svidjelo da ih pustimo."

"Koga briga za to?"

Rakovi su se, čuvši sve to, popeli jedan drugome na leda pa je onaj na vrhu bio dovoljno blizu da kliještima zgrabi slavinu. Zatim su se ukočili pretvarajući se da su mrtvi jer je Major Trader ušao u komercijalno opremljenu kuhinju u podrumu, gdje su pri posljednjoj restauraciji rezidencije arheolozi otkrili na tisuće predmeta medu kojima i riblje kosti, primitivne udice, brojne vrške strijela i tanad mušketa.

"Zašto su rakovi ovako posloženi?" zurio je Trader u sudoper. "Čini mi se da su već mrtvi, a prvoj se dami gade mrtvi plodovi mora, Figo." Trader je Figgieja uvijek kraće zvao Figa. "Voli ih kad se živi kuhaju i komešaju lupajući o stjenke lonca kako bi bili posve svježi kad ih ona jede. Evo." Odložio je malu limenu posudu. "Moja je žena spremila čokoladne bananice za guvernera. Ne daj nijednu nikome drugom."

Chefu Figgieju smučilo se i od same pomisli da bi trebao skuhati nešto živo.

Rakovi su suspregnuli dah, a oči su im se paralizirale od straha dok su buljili u Tradera. Plavi su račići tijekom stoljeća razvili vrlo dobar vid da bi primijetili i izbjegli svoje prirodne neprijatelje, u koje se ubrajaju i ribari s

95

otoka Tangier. Otočani su bili užasni ljudi koji su sve svoje vrijeme provodili u zaljevu, na čamčićima nakrcanim vršama za rakove koje su punili mamcima od mrtve ribe i potapali u vodu i predobro znajući da plavi račići vole trulu ribu i da nemaju što drugo jesti kad zavlada nestašica mrtve ribe i drugih morskih životinja.

I onda uvijek isto: nevini se rak provlači kroz kakvu pukotinu gledajući svoja posla, a onda se taj veliki žičani kavez poput dizala spusti na muljevito tlo. Rak nanjuši trulu ribu i primijeti njezine komade kako plutaju unutar vrše. Pozove nekoliko svojih prijatelja i srodnika pa kaže: "E, pa, đavo me odnio. Šta velite?"

"To ti je vrša", kaže jedan od njih. "Pazi šta radiš."

"Bože dragi! AF zbilja sam gladan", žali se račić.

"Muči! Je 1' te nisam učio o mrežama? Nadrapat' ćeš u toj."

"Vidi," reče Major Trader glasno, "ovi su rakovi već mrtvi, a prvoj se dami ne bi nimalo svidjelo da to sazna kad joj već budu na tanjuru. Otpustit će te, a onda će sva ta tvoja crnčad ostati bez oca."

Trader, kao gnusni rasist kakav je već bio, mislio je da je to sjajna šala pa mu se još i otvoreno iscerio u lice. Još sedamnaestero crne djece bez očinske figure. Svi će postati raspačivači droge, visjeti u dugim redovima pred ordinacijama u kojima se dijeli metadon, a na kraju završiti karijeru u kaznionici baš kao i njihov tatica. Jednoga će dana raditi u kuhinji rezidencije pokušavajući proniknuti jesu li rakovi mrtvi i hoće li ih prva dama otpustiti — njih, crnčad, a ne rakove, dakako, u sebi je pojasnio Trader dok mu se sve to slijevalo u um poput kanalizacije.

Andy je već triput pozvonio na vrata, a Pony ga je promatrao kroz izvitopereno staro staklo. Bilo je silno važno ostaviti dojam da je ko-mornik jako zaposlen i da je rezidencija tako velika da mu je za put do predvorja kroz prostrane sobe i duge kolonade potrebno dosta vremena.

"Stižem", reče Pony pridigavši dlanove oko usta kako bi se činilo da zvuk dopire iz velike udaljenosti.

Andy ponovo pokuca, snažno drmajući teškim mjedenim zvekirom u obliku ananasa, koji je bio simbol gostoljubivosti države Virginije. Pony je nekoliko trenutaka oštro koračao u mjestu da bi se preznojio i zadihao.

"Stižem", reče ponovo, ovaj put ne približavajući dlanove ustima, kako bi se činilo da zvuk dopire iz blizine.

Nabrojivši do deset, otvori vrata.

"Došao sam u posjet Crimmovima", reče Andy rukujući se s Ponyjem, što je Ponyja uvelike iznenadilo.

"Oh", odgovori Pony ostavši na trenutak bez riječi. Taj je mladić bio vrlo pristojan i ljubazan. Pokušavao je gledati Ponyja u oči, ali Pony na to jednostavno nije bio naviknut, a morao se i nekako sabrati i odigrati svoju ulogu. "A koga mogu najaviti?"

Andy mu reče svoje ime, smjesta se sažalivši nad njim. Taj je jadnik bio iscrpljen od posla, a nitko to nije znao cijeniti.

"Sviđa mi se vaš sako", reče Andy. "Zacijelo ga stalno glačate. Izgleda kao da bi stajao i da vi niste u njemu." To je zamislio kao kompliment.

"Moja supruga radi u podrumskom vešeraju blizu kuhinje. Ona ga glača za mene, a prilično je rastrošna kad je štirka u pitanju", ponosno odgovori Pony. "Uspijevamo se vidjeti samo na poslu jer ja ostatak vremena provodim u zatvoru."

"To je zacijelo vrlo teško."

96

"Nije pošteno", priznao je Pony. "Guverneri mi već posljednjih šest mandata, od kojih je tri odslužio gospodin Crimm, uvijek obećavaju skraćenje kazne, ali toliko su zaposleni da se toga više nikad ne sjete. Ako mene pitate, razlog tome je ograničenje broja mandata. Ljudi se samo brinu za ono što dolazi poslije."

Andy je ušao u predvorje, a Pony je zatvorio vrata.

"Upravo tako", složi se Andy. "Čim ih izaberu, već počinju razmišljati o tome što će poslije jer imaju samo četiri godine, a pola od toga provedu u novoj kampanji ili na razgovorima za novi posao."

Pony kimne ohrabren činjenicom da je netko napokon shvatio kako je raditi u rezidenciji. "Jeste li u posjetu Crimmovim djevojkama? Mislim, nikako mi ne izgledate kao njihov tip."

"Koliko ja znam, nisam", reče Andy iznenada posumnjavši u stvarne motive koji su nagnali prvu damu da ga pozove u vilu.

I Regina je bila sumnjičava.

"Ovi rakovi nisu mrtvi!" galamila je. "Jedan me upravo pogledao. Vidjela sam kako mu se oči pomiču. Kako bih uopće mogla jesti stvorenje s tako izbuljenim očima? Oči me bole kad ih samo pogledam. Čovjek ne može a da ne pomisli kako im sigurno nešto stalno upada u njih kad tako bulje, a nemaju ni očne kapke."

"To je zato da bi mogli gledati skriveni u pijesku", objasni joj Trader. "Postoji razlog zbog kojeg im oči sliče periskopima podmornice."

Namjerno je aludirao na podmornice kako bi se narugao guverne-rovim tegobama iza njegovih leđa. Trader je prema svome uvaženom šefu iskazivao poštovanje samo kad ne bi imao drugog izbora, a već mu je prešlo u naviku zlostavljati poslugu u rezidenciji i govoriti im sve što poželi kada Crimm ne bi bio prisutan ili ne bi bio svjestan njegovih postupaka.

"Odnesi ih do rijeke i pusti", naredi Regina chefu Figgieju. "I ribu isto. I ona me gleda. Ali prvo joj izvadi tu prokletu udicu iz usta. Ako je ostaviš ovdje s tom udicom, zakvačit će se za nešto i udaviti. Želim prutiće od šunke s maslacem i žele od mente, čuješ li me? Što se dogodilo s ostacima pite koje nismo pojeli? Pite s maslacem od kikirikija?"

Izdajući zapovijedi osoblju, pustila je vodu iz slavine po rakovima i ribi, što ih je malo razbudilo.

"U kutu je kanta", reče. "Ona u kojoj su ih donijeli. Odmah ih stavi u nju. I da više nikada niste donijeli rakove i ribu u ovu vilu. A zlo mi je i od srnetine. Kako znate da Indijanci prethodno ne truju te srne ne bi li nam se osvetili? Vuku tu strvinu uza stube misleći da smo užasno sretni zbog njihovih darova."

"Ne bismo ih smjeli zvati Indijancima, gospođice Reginia. To su američki domoroci i vrlo je lijepo od njih što nam donose srnetinu." C/ze/Figgie bio je uvrijeđen i nije je se ni najmanje bojao.

"Američki domoroci, je li?" Reginino je lice potamnjelo od bijesa. "Tako znači? To je kao da i vas zovemo domoroci."

"To nipošto nije isto." C/ze/'Figgie pogledao je Reginu ravno u njezine sićušne, bezizražajne oči koje su ga podsjećale na grožđice umiješene u dizano tijesto. "I ako bilo koga od posluge u rezidenciji nazovete domorocem, prijavit ću vas udruzi za zaštitu prava rasnih manjina. Baš me briga jeste li guvernerova kći."

"Da si iz ovih stopa odnio te rakove!" vrištala je Regina. "Ili će crknuti i početi smrdjeti."

97

Rakovi su u znak slavlja podigli kliješta, a chef Figgie ih zajedno s pastrvom nježno izvuče iz dubokog sudopera i spusti u kantu. Uzeo je kliješta za žicu, prerezao udicu i izvukao je iz bolnih ribljih usta.

Pony nije bio te sreće. Njega nitko ni zbog čega nije puštao na slobodu. Oh, kako bi volio da chef Figgie i njega odnese do rijeke James i pusti ga. Gledao je kako se kuhar kroz blagovaonicu zaputio prema bočnim vratima, a voda se prelijevala iz kante dok su rakovi i riba razgovarali i kovali planove. Regina, koja ga je slijedila u stopu, zastala je vidjevši Andyja.

"Ipak nećemo imati laganu večeru", reče mu.

"Kako bilo", odgovori Andy pristojno. "Nešto je isplivalo na površinu, trebao bih razgovarati s vašim ocem što je prije moguće."

"Je li to neukusna opaska vezana uz ribu?" Srdito ga je pogledala.

Nije ju poznavao tako dobro da bi se šalio s njom, a Regina nije nimalo dvojila u to da taj zgodan muškarac neće biti dobar prema njoj. Nijedan nikad nije bio niti će ikad biti.

Andy je primijetio da u natrpanoj kanti pliva riba pa je shvatio da se pogrešno izrazio. "Žao mi je. Tek sam sad vidio pastrvu. Inače u njezinoj prisutnosti nikada ne bi rekao daje nešto isplivalo na površinu. Nisam mislio zvučati bezobzirno. Samo se iskreno nadam da ću večeras imati prigode razgovarati s guvernerom."

"Možete me zvati Regina."

Ne, nije mogao. Andy nikada ne bi mogao izgovoriti to ime a da se pritom ne osjeća neugodno i posramljeno.

"Imate li kakav nadimak?" upita. "Što kažete na Reggie?"

"Nitko me nikad nije zvao Reggie."

Njegovo ju je uljudno zanimanje izbacilo iz ravnoteže pa se morala osloniti o ulašteni rukohvat od mahagonija koji je zavijao izvan vidokruga, vodeći na kat u privatne odaje prve obitelji gdje je upravo u tom trenutku Maude Crimm lakirala kosu nezadovoljna raščupanim odrazom u zrcalu.

Nekoć je bila lijepa. Kada su Maude i Bedford prvi put ugledali jedno drugo kod Fabergeova jajeta, ona je bila putena ali dražesna sa svojim oblim crvenim usnama i izražajnim ljubičastim očima. Maude se baš bila zagledala u izlog s jajetom optočenim draguljima koje je dovelo do boljševičke revolucije i misterije vezane uz Anastaziju, kadli se Bedford Crimm IV, novopečeni državni senator, galantno ukazao uz nju i kroz staro se povećalo zabuljio u njezine ljupke obline jedva prekrivene haljinom duboka izreza.

"Ma možete li vi to zamisliti?" rekao je. "Uvijek sam se pitao zašto baš jaje. Zašto ne nešto drugo ako već misliš izraditi predmet od plemenitih metala i neprocjenjivih dragulja?"

"Sto biste vi izabrali za motiv?" čedno je upitala Maude.

Brzo je pala na Crimma i njegov radoznali um i shvatila da je Fabergeovu zbirku oduvijek uzimala zdravo za gotovo. Svih se tih godina nikada nije zapitala zašto.

"Nikako ne bih odabrao jaje", odgovorio je Crimm zvonkim, važnim glasom koji je pjevao u ritmu starog Juga.

"Možda neki motiv iz Građanskog rata." Malo je razmislio. "Možda topove od crvenog zlata ili konfederacijsku zastavu od platine, rubina, dijamanata i safira, istih dragulja i metala koje biste vi trebali nositi oko svoga ljupkoga, uskog vrata." Svojim debelim prstom prošao je preko njezina grla. "Duga ogrlica s velikim dijamantom koji nestaje u vašim njedrima." Pokazao joj je. "I ostaje izvan vida da vas poškaklja kad najmanje očekujete."

98

"Oduvijek sam željela veliki dijamant", rekla je Maude ogledajući se usplahireno oko sebe u nadi da nitko ne obraća pozornost na njih. "Vi izgledate kao da imate velik dijamant", dodala je zureći u prednju stranu hlača njegova smokinga.

"Dijamant nade." Zasmijuljio se.

"Zato što se uvijek nadate. Shvaćam", rekla je. "Znate, i ja sam kolekcionarka, senatore Crimm."

"Ma što ne kažete?"

"Oh, da. Znam mnogo o povećalima." Nastavila ga je impresionirati. "Potječu još iz kretskih spilja, a neki je kineski car svojedobno promatrao zvijezde s pomoću topaza. Možete li zamisliti da je to bilo tisuću godina prije rođenja malog Isusa? A kladim se da ne znate da je i sam Neron kroz smaragd promatrao kako se gladijatori međusobno ubijaju. Pretpostavljam da nije htio da mu sunce naškodi očima. Stoga smatram vrlo prikladnim da i vi, kao jedan tako važan i moćan čovjek, imate posebna optička stakla."

"Zašto ne bismo prešli u muški zahod i službeno se predstavili jedno drugome", predložio je Crimm.

"Ne bih to nikada mogla!" Kad bi Maude rekla ne, to bi zapravo značilo da, ali Crimm će ubrzo nakon vjenčanja saznati da i da može značiti ne ako je zaokupljena ornamentima i paučinom.

"Onda u ženski", pokušao je ponovo Crimm.

Prije nego što se počeo baviti politikom, lijepe su ga žene uvijek ignorirale. Sada mu je išlo nevjerojatno lako i osjećao je da mu je pružena druga prilika. To što je rođen nizak, neugledan i slabovidan više nije bilo važno. Čak ni veličina njegova dijamanta nije igrala nikakvu ulogu. Ovo više nije bilo slično starim danima na bazenu u Commonwealth Clubu, kada su svi mladići koji obećavaju obnaženi donosili političke odluke i raspravljali o neprijateljskim preuzimanjima tvrtki.

"Ni pola karata", sjetio se Crimm primjedbe jednoga od njih. Naravno, voda je dobar vodič zvuka pa je Crimm, koji je sjedio na dasci za skakanje, čuo neukusnu opasku.

"Bitna je kvaliteta, a ne veličina", otpovrnuo je. "I koliko je tvrd."

"Svi su dijamanti tvrdi", rekao je neki drugi muškarac, vlasnik jedne od tvrtki s popisa Fortune 500 koja se poslije preselila u Charlotte.

Crimm je u ženskom zahodu otkrio da nisu svi dijamanti tvrdi. Madež koji je imala Maude uzrokovao je neuspjeh. Stražnjica joj je izgledala kao da je zasjela u lokvu tinte. Bila je odvratno pigmentirana i Crimm se bojao dodirnuti je.

"Sto ti se dogodilo?" upitao je povukavši se i zadjenuvši svoj dijamant natrag u hlače.

"Ništa mi se nije dogodilo", rekla je ona, naslonjena na hladne zidne pločice. "Da su svjetla ugašena, ne bi ni vidio. Nekim je ljudima privlačan."

Maude je ugasila svjetlo i požudno ga poljubila. Rukom je prekopavala dok nije ponovo pronašla njegov dijamant. "Budi prost", šapnula mu je u mraku zahoda. "Nikada nitko nije bio prost prema meni, a ja sam uvijek htjela čuti sve gadosti koje bi mi ljudi, osobito muškarci, htjeli napraviti. Budi pažljiv, zid je tvrd kad me tako bacaš na njega. Ne, ne moraš me zbog toga spuštati na taj tvrdi prljavi pod. Možda to ne bismo trebali raditi ovdje. Dobit ću modrice."

99

"Mogli bismo ući u neku kabinu", jedva je govorio Crimm. "Tako nas nitko neće vidjeti ako ude. Ako budemo glasni, možemo zatomiti buku puštanjem vode."

Ti su dani ljubovanja završili nakon vjenčanja. Bedfordov je vid sve više slabio, a od Reginina začeća nije ni dotakao Maude, unatoč neprestanim naporima koje je prva dama ulagala u svoj poželjan izgled, a sve zato da bi ga mogla zadirkivati, frustrirati i prikrivati mu pravu namjeru da zapravo kaže ne. Maude već dugo nije maštala o da, ali sjetivši se Andyja Brazila, pomislila je da bi možda ponovno mogla pokušati s da, ovaj put bez ikakvih primisli. Na koncu konca, suprug je bio vrlo nepravedan prema njoj zbog tronožaca pa ih je posljednjih dana neprestano morala premještati po cijeloj vili.

Možda bi mogla dati guverneru neke važnije razloge za zabrinutost i zadržati tog krasnog dečka Brazila za sebe, ogorčeno je mislila. Kvragu i kćeri. Ako zavede Andyja, možda bi se osjećala bolje i malo smetnula s uma kupnju.

Nanijela je još jedan debeli premaz maškare da bi naglasila svoje jarkoljubičaste oči. Oko usta je razmazala jarki ruž, nabacila još malo rumenila, a zatim se nasmiješila da vidi kako joj se drži botoks.

"O, Bože", reče zrcalu kad je primijetila naznaku pokreta na čelu.

I kolagen joj se sve više trošio, a ona se strašno bojala ponovnog susreta s estetskim kirurgom. Došlo je do toga da više jednostavno nije mogla izdržati nijednu iglu bezjake doze Demerola, a zbog čega? Nikome nije bilo stalo.

Nitko je više nije cijenio. Maude je otkopčala grudnjak i izvukla se iz njega ne skidajući bluzu, što je bio trik koji je naučila još na koledžu Sweet Briar.

"E, to je bio uzaludan trud", nestrpljivo šapne sama sebi dok su joj se dojke spuštale prema struku.

S uzdahom je opet stavila grudnjak i presvukla se u atraktivan džemper od čistog kašmira koji joj je, čak i kad je bila mnogo mršavija, bio nekoliko brojeva premalen.

"Eto", okrene se prvom psu Friskyju, koji je spavao na krevetu u susjednoj glavnoj spavaćoj sobi. "Moraš priznati da izgledam prilično dobro za svojih sedamdeset godina, zar ne?"

Frisky se nije ni pomaknuo. Bio je to vrlo star labrador boje čokolade, umoran od neprestanog razgovora s prvom damom. To je trajalo već devet godina, a po njegovu je mišljenju prva dama još od prvog dana djelovala prilično ocvalo. Sada je izgledala osobito loše, ukočena lica i nabreklih usana, pa nije želio otvarati oči i prekidati svoju omiljenu maštariju o skupljanju loptica u Wimbledonu. U tišini je molio da ga prva dama barem jedanput ne probudi.

"Dođi, Frisky", pozove ona svog usnulog psa neuspješno pokušavajući pucnuti prstima.

Gospoda Crimm presijavala se od losiona za tijelo, a prsti su joj bili skliski. "Dođi!" Više je kucnula nego pucnula prstima. "Hajdemo dolje dočekati goste."

Onim plavim račićima i pastrvi sreća je opet okretala leđa.

Major Trader ponudio se da će ih osobno baciti u rijeku iz vlastitih, sebičnih i tajnih interesa. Sjetio se da bi mogao pronaći nekog ribolovca i jednostavno mu prodati plodove mora za lijepu svotu, a potom potražiti dobro mjesto za odlaganje vodootporne torbe pune gotovine, koju je uskoro očekivao od gusara.

I tako je upravo vozio državni automobil u čijem se prtljažniku voda prelijevala iz kante. U tom potpunom mraku ni račići ni pastrva nisu mogli vidjeti baš ništa, ali su imali neki zlokoban predosjećaj vezan uz taj put jer je Trader jurio, oštro ulazio u zavoje i iznenada kočio pred semaforima.

"Ajme meni, sigurno nema GPS", reče jedan račić sudarivši se s drugim na dnu kante. "Izgubio se, vidim ja."

100

"Kako?" reče pastrva plutajući iznad račića koji su se sudarali u svakom polukružnom zavoju i pri svakom naglom kretanju i kočenju. "Meni se čini da bi mog'o imat' probleme s motorom."

"Jesi kad bila u kolima?"

"Ne mogu reć' da jesam", odgovori pastrva. "Al' viđala sam ih onako iz daljine, kako staju na dokovima kad su ribari išli u ribe. Svi ti njihovi kamioni i kola za golf poskakuju i vrludaju baš k'o ovaj."

Račići se prevrnu na jednu stranu i natisnu se na hrpu.

"Au!" požali se jedan. "To boli! Vadi mi ta kliješta iz oka il' ćeš vidjet' svoje."

"Gladan san!"

"Nema trule ribe dok ne dođemo u vodu. Čekaj!" Trader se popeo na rubnik i parkirao na pločnik, gdje je Caesar Fender neuspješno udičario.

"Ej! Upravo si mi pregazio ribičku kutiju, idiote!" Caesar se derao na državni automobil. "Što misliš, tko si ti? Ne radim ništa loše. Nemam čak ni auto pa nemaš pravo stati ovdje s upaljenim farovima i gaziti mi ribičku kutiju kao da prebrzo vozim ili nešto."

"Imam plodove mora koje bi guverner u slast pojeo", reče Trader. "Prodam ti ih za pedeset dolara. Kladim se da doma imaš hrpu gladnih crnpatuljaka. Kladim se da nikad prije nisu jeli plave račiće i svježu pastrvu."

Caesara Fendera zaprepastio je taj debeli bijelac otegnuta govora. "Ako su neki crnci niski, to ne znači da su crnpatuljci", otpovrne. "A ti mi duguješ dva dolara za ribičku kutiju i još sedamdeset centa za sve udice koje si svinuo i plovke koje si zgnječio. Pridi još korak dalje i prevrnut ćeš mi limenku s crvima u vodu, a onda ću te razvaliti!"

"Samo me takni i sredit ću da te uhite i pošalju na robiju!" zaprijeti Trader.

"Plati mi za svu ribičku opremu koju si mi uništio!"

"Skrati jezik. Razgovaraš s vrlo važnim vladinim dužnosnikom", grmio je Trader.

"Boli mene kurac tko si ti!"

Dok su se njih dvojica svadila i podbadala, rakovi su brzo smislili plan spasa za sebe i pastrve. "Prav'te se da ste mrtvi", reče jedan.

Trader je otvorio prtljažnik, Caesar je, iako bijesan, znatiželjno zavirio unutra da vidi svježe plodove mora.

Pastrva je plutala prevrnuta i zatvorenih očiju, a i rakovi su zatvorili oči, ne dajući nikakve znakove života.

"Prevarante jebeni!" izdere se Caesar na Tradera. "Ti su plodovi mora mrtvi k'o zemlja. Kol'ko ih dugo već držiš u gepeku? Mjesec dana? Je-bi se." Odmahnuo je rukom i izvadio kantu. "Lažljivo bijelo smeće. Evo što mislim o tvojim jebenim svježim plodovima mora."

Rakovi i pastrva iznenada izletješe iz kante kao da bježe iz vatre. Zaplovili su zrakom i pljusnuli u rijeku James, a potom su rakovi potonuli i zasjeli na dno zaprepašteno se ogledajući oko sebe, dok je pastrva lijeno plivala oko njih.

"Gle! Eno pastrve, pliva dolje!" Trader je pokazao na sjenu pastrve duboko ispod površine vode koja se ljeskala.

"Nisu mrtvi! Bacio si moje svježe plodove mora! Pedeset dolara na sunce!" zahtijevao je.

101

"Nikako." Caesar prikupi svoju uništenu ribičku opremu.

Uto u Traderu proradiše gusarski geni i on udari Caesara u oko, a Caesar uhvati ribički štap kao bič i osine Tradera po licu flaksom nosivosti petnaest kilograma za koji je, kad se nekoliko sati prije dovezao svojim biciklom, zubima prikvačio nekoliko olovnih kuglica. Dvojica muškaraca žestoko su se uhvatili u koštac prevrćući se po podu, psujući na sav glas i izmjenjujući udarce. Mahnit i krvav, Trader je pojurio prema svom automobilu koji je Caesar stao udarati nogama prije nego što će razbiti vjetrobransko staklo zgnječenom metalnom ribičkom kutijom.

Izvan sebe i bez daha, Trader se sagnuo i petljavo izvukao signalni pištolj koji je uvijek čuvao pod prednjim sjedalom. Prstima koje je porezao krhotinama stakla uložio je dvanaestmilimetarski naboj u široku cijev starog pištolja koji se u njegovoj gusarskoj obitelji prenosio s koljena na koljeno još od 1870. Otkotrljao se iz automobila i uperio oružje prema Caesaru koji je pomahnitalo bacao olovne kuglice prema njemu, pogodivši ga jedanput u nos, zbog čega je Trader refleksno stegnuo kažiprst.

Naboj je eksplodirao i zrak je rasparao maleni vatreni projektil koji je suknuo ravno prema Caesaru i pogodio ga u prsa. Rakovi i pastrva prestravljeno su promatrali kako ribič, pretvorivši se u buktinju, trči nekoliko koraka i zatim se strovaljuje na pod. Trader je pobjegao do svoga razbijenoga državnog automobila na kojem je prtljažnik još bio otvoren i čiji se vjetrobran pretvorio u paučinu satkanu od krhotina stakla. Malo potom, krvav, blijed i razderana odijela i kravate, došepesao je u guvernerovu rezidenciju. Bio je uznemiren, paranoičan i zbunjen.

I Regina je bila zbunjena. Nikada nije vidjela svoju majku tako našminkanu i namirisanu. Da ju je susrela u mrtvačnici, pretpostavila bi da je gospoda Crimm nadjevena formaldehidom, premazana smolom i da je zabunom zamijenila odjeću s nekom drugom mrtvom gospođom koja je mnogo manja stasom i obožava boju breskve. "Što se to, dovraga, dogodilo s tobom, mama?" upita Regina zabavljena debelom ploškom medom glazirane šunke umetnutom u poveći kruščić iz kojeg su se cijedili maslac i zgrudani žele od mente.

Gospođa Crimm, koja je malo kasnila, sjela je na kraj stola i podigla vilicu, što je bio signal da svi mogu početi jesti.

"Kako to misliš, što se dogodilo sa mnom?" Gospođa Crimm uputi Regini prijeteći pogled. "I nisi smjela početi jesti prije svih ostalih. Kao da te nisam bolje odgojila."

Baš dok je Andy rezao jedini komadić krte šunke koji je uspio pronaći u hrpici na svom tanjuru, u blagovaonicu uđe Major Trader. Andy je odmah primijetio da je tajnik za odnose s javnošću krvav i u šoku te da smrdi po izgorjelim kemikalijama i barutu.

"Volio bih znati što se vama dogodilo", reče Andy Traderu.

Gospođa Crimm iz toga je zaključila da njezin zgodni mladi gost ni na trenutak nije pomislio da se nešto dogodilo s njom. Uvijek je izgledala zavodljivo i pomno uređeno. Viktorijanske su žene posve nerazumno skrivale svoja tijela debelim slojevima široke, duge odjeće. Andyjeva pozornost u svakom bi trenutku mogla skrenuti prema dnu stola, a onda će se tamo i zadržati potpuno zaokupljena njome. Njih će se dvoje nakon večere iskrasti do glavne spavaće sobe, a ona će zaključati vrata za njima i nedvosmisleno reći da. Ako se guverner i vrati, sve dok budu tihi, neće ih vidjeti.

"Jesu li vas to uhvatili ulični nemiri ili uragan?" Andyjeva je pozornost i dalje bila na Traderu koji je, bez daha, počeo naširoko objašnjavati, govoreći tako brzo da su mu se riječi plele jedna o drugu i sudarale se u zraku. "Što je, dovraga, rekao?" pitala je prva dama Crimm Andyja svakih nekoliko sekunda. "Bojim se da gaje udarila kap!"

102

Traderova se priča lako mogla sažeti, premda je njemu trebalo mnogo vremena da je ispriča i premda su se činjenice okretale poput suncokreta. Sukus je bio sljedeći: U devetnaest nula nula stigao je na rijeku gdje je, sjedeći uz svoj bicikl, pecao neki Afroamerikanac. Trader gaje pozdravio, a zatim je, bacajući rakove i pastrvu u rijeku, razmijenio s njim nekoliko riječi o vremenu.

"Oh, Bože", prekine ga gospođa Crimm. "Nije valjda bacio račiće u rijeku James, ha? Ako ne uspiju pronaći put do zaljeva, uginut će dok pucneš prstom."

Trader je požurio dalje sa svojom pričom.

"Kad smo već kod toga, i spominjao je neku pucnjavu", prevodio je Andy. "Pokraj njih je stao Lincoln s njujorškim registarskim oznakama i neki Hispanoamerikanac u dobi između dvadeset i trideset godina psujući je zapucao iz devetmilimetarskog pištolja Sig-Sauer kroz prozor. Iz velike je blizine nastrijelio ribiča, vjerojatno u prsa, a ribič se potom zapalio, možda od baruta koji je planuo u dodiru s upaljačem koji je, pak, možda bio u džepu ribičeve košulje."

"Kako to da ništa ne zna pouzdano?" upita Regina posežući za još jednim prutićem. "Zar nije provjerio je li taj jadnik još živ i gori li stvarno? Zašto nije pokušao ugasiti vatru ili pozvati pomoć?" Jela je pogleda prikovana za Tradera. "Samo ste zbrisali i ne pokušavajući pomoći ili štogod drugo? Kakav ste vi to čovjek?"

"On je tucao na mene!" podigao je Trader glas ne shvaćajući da su njegovi iznenadni problemi s izražavanjem bili izazvani posttraumatskim stresom zbog kojega su u njemu proradili geni koji su ga naveli da govori kao gusar.

"Tako se kod nas ne govori za stolom!" obrecne se gospoda Crimm na njega.

"Stalno je tucao! Bojao sam mu se približiti!"

"Ja ovo ne mogu podnijeti." Regina je pokrila uši. "Neka netko priča umjesto njega. Andy, reci nam što kaže. I podrazumijeva li pod time da je taj Hispanac nekoga silovao?" Namrštila se. "Što hoće reći time da je taj naoružani čovjek tucao?"

"Regina!" grdila ju je majka. "Za stolom ne razgovaramo o takvim navikama."

Trader je pokušavao reći daje pod tim zapravo podrazumijevao daje napadač pucao, ali gaje Andy upozorio da više ne izgovara riječi pucati, pucanj, pucnjava i pucanje, već da ih jednostavno oponaša tako da uperi prst i tržne ga kao da puca iz pištolja. To je djelovalo pa se prva obitelj primirila i vratila jelu dok je Trader posredovanjem Andyja tvrdio daje bio siguran kako je upravo taj Hispanac odgovoran za one zločine iz mržnje pa se, pretpostavivši da je sljedeća na redu prva obitelj, žurno vratio u rezidenciju kako bi se uvjerio da su svi na sigurnom i pod zaštitom.

"Rekao je da mrzi Crimma", izvali Trader. "I da misli da sve Crim-move treba pobiti."

"Siguran si da umjesto Crimmovi nije zapravo rekao kriminalci?" razmišljala je Regina žvačući. "Tata je poznat kao veliki pristalica smrtne kazne za kriminalce."

"Dušo, to ne bi imalo nikakvog smisla", odgovori gospođa Crimm. "Taj je Hispanac i sam kriminalac pa zašto bi onda bio u zločinačkom pohodu na ljude slične sebi?"

"Prokleta mi bila duša ako zlikovac nije mislio na vas\" Trader pokaže svakog Crimma posebno na neki zlokoban, morbidan način. "Crimmovi. Ne kriminalci."

Faith je bila prestravljena. "Više nikad nećemo moći izaći iz rezidencije, mama."

103

"Sto ako je on već tu negdje?" Constance je razrogačila oči od straha, a nervoznim je rukama stalno dotakala čašu vina.

"Nikad nisam čuo da se itko zapalio pogođen metkom." Andy je pritiskao Tradera u pogledu toga. "Jeste li uistinu vidjeli dim, plamen i zapaljenu odjeću? Znam da ste rekli da se niste predugo zadržavali i da ste bili zabrinuti za Crimmove pa i da ste možda doživjeli lakši udar, ali vrlo mi je teško pohvatati pojedinosti vaše priče."

Trader prilično oholo odgovori da je činjenica da se ljudi od pamtivijeka bez najave zapaljuju i kremiraju dobro poznata i znanstveno utvrđena.

"To se zove spontano samozapaljenje", reče. "Potražite u enciklopediji."

Andy to nije morao tražiti. Bio je prilično dobro upućen u spontano samozapaljenje ljudi i priče o osobama koje bi bez ikakva valjana razloga počele gorjeti.

"Dobro," reče on Traderu, "vidjet ćemo što kaže patolog."

"Ne mislite valjda da će taj luđak doći ovamo i sve nas zapaliti, ha?" Constance je glasno paničarila.

"Zašto bi nas uopće mrzio?" Grace nije mogla shvatiti. "Sto smo mi to skrivili njemu ili bilo kojem drugom Hispancu? A i nismo nikakva manjina, izuzme li se činjenica da smo praktično pripadnici kraljevske obitelji, što sigurno nije česta pojava."

"Mi čak i ne poznajemo nikakve Hispance", podsjeti Faith obitelj, kružeći pogledom oko stola dok joj je drhtavo i slabo svjetlo svijeće obasjavalo konjoliko lice. "A u tatinoj administraciji ne radi niti je ikad radio ijedan Hispanac.

Zašto bi nas onda ti Hispanci mrzili?"

"Možda upravo zbog toga što ste rekli", odgovori Andy.

"Zbog čega točno?" upita Regina žvačući.

"Primijetio sam da bi u guvernerovoj administraciji dobro došlo malo različitosti." Andy je pokušavao biti diplomatičan. "Kada se cijela jedna skupina ljudi osjeća isključenom, pobuđuju se snažni osjećaji, što često dovodi do nasilja."

"Ali Bedford uopće ne govori španjolski", objasni gospođa Crimm. "Ne vidi razlog za to."

"On zapravo ne vidi razloge za mnogo toga, gospodo Crimm." Andy je bio iskren pa je gotovo dodao uza sve dužno poštovanje, ali Hamme-ričin je duh lebdio nad njim cijeli dan. "Siguran sam da bi mu se život uvelike poboljšao kad bi poduzeo nešto u vezi sa svojim vidom."

"Njegova je vizija oduvijek bila takva kakva jest", odgovori prva dama. "On vidi državu koja ni po čemu nije obična nego predana blagostanju i dobrobiti svakoga posebno i svih zajedno, te i danas, kao i ubuduće, drži daje cilj... Oh, Bože, bojim se da se ne mogu sjetiti sljedeće rečenice. Sto ono kaže?" Pogledom je kružila po licima svojih kćeri na kojima se vidjela dosada.

"Isto što govori na svakoj inauguraciji", odgovori s gađenjem Regina. "Nakon svake pobjede na izborima držao je isti govor koji je bio jednako glup i prvi put i sad." Pogledala je Andyja. "Misli da bi Virginiju trebalo preimenovati u Dobrodržeća Država Virginija jer mrzi Sjevernu Karolinu i već su mu dozlogrdile sve one tvrtke iz kluba Fortune 500, banke i filmovi koji odlaze onamo umjesto da dođu ovamo."

104

Posegnula je za maslacem, ali je srebrni nož skliznuo iz njezinih masnih i debelih prstiju i odletio na pod od borovine. Podigao ga je Pony, koji se pojavio niotkuda. Zamijenio gaje čistim nožem iz škrinje za srebrninu.

"Mogu li vam još štogod donijeti, gospođice Reginia?" upita pristojno.

"To nije tako loše ime", reče iznenađeno Andy. "Zašto vas svi ne bismo zvali Reginia umjesto ovako kako vas zovemo?"

"Ne želim da me se drukčije zove i već mije muka od toga što se svi brinu o tome kako će me zvati! A još mi je više muka od toga što me nitko zapravo i ne zove." Suze su joj navrle na oči. "Telefon zvoni samo kad netko pokušava pronaći bazu. Nemam prijatelja. Nijednoga." Regina je, ojađena, plakala punih usta. "Rođena sam u ugljenokopu..."

"Nisi", odlučno je prekine majka.

"Začeta sam tamo." Regina je postala indiskretna. "Točno znam što se dogodilo kad ste ti i tata s onim kacigama s lampicama sišli u tu duboku, tamnu jamu. Zamisli kako se ja osjećam, znajući da se njegov spermij sav prekriven crnom prašinom zavukao u tvoje jajašce i da sam ja ishod toga!"

Posegnula je za vinom, ali joj je boca ispala iz ruke, otkotrljala se preko stola i pala na pod. Pony je strpljivo otpuzao pod stol da bi dohvatio butelju virdžinijskog Chardonnaya.

"Već mi je jebeno muka od svega!" tulila je Regina.

"Da više nikad nisi izgovorila tu riječ", oštro joj reče prva dama. "Zbog čega je, zaboga, ta tvoja jezičina postala tako pogana? Kad si se rodila, nisi tako govorila. A mislim daje ta riječ koja počinje slovom J prosta i neopisivo sramotna i nedolična za mladu damu, osobito za guvernerovu kćer."

"Tako se govori u ugljenokopima", reče Regina samozadovoljno Andyju, i sada se više nitko nije ni sjećao da je Trader došao za stol, pa čak niti da on uopće postoji.

Uto on pogriješi razmišljajući kao tajnik za odnose s javnošću i govoreći kao gusar. "Nego šta. Bolje se služit' eufetizmima k'o što su proklestvo, vrag da ga nosi, trice i kučine, budalaštine, šupljoglavije nešto čuo nisam, tucani ja na to..."

"Dosta!" zapovjedi mu Andy. "Rekao sam vam da više ne govorite o pucanju ni u kojem obliku."

"Zašto tako govorite?" Regina više nije mogla izdržati pa je skinula ruke s ušiju i pogledala Tradera.

"Rođen sam na otoku k'o i svi prije mene", reče tapkajući krvavo lice lanenim ubrusom. "Bojim se daje šok koji sam doživio svjedočeć' umorstvu ostavio posljedice na moj mozak."

"E pa, mene nije briga jeste li vi rođeni na otoku. Jednostavno zaboravite tu glupu ideju da je jezik kojim govorite staroengleski ili elizabetanski engleski, kao i to daje John Smith govorio tucati umjesto pucati. Možda je govorio puckati, ali sigurno ne tucati. Zar svi ti otočani govore kao vi ili to samo vi imate neki svoj tajni jezik ili tako nešto?" Regina je bila brutalna, ali i iskreno znatiželjna. "Zašto, dovraga, nakon svih ovih stoljeća ne govorite tako da vas ljudi razumiju?

Mama, inzistiram na tome da tata otpusti ovog čovjeka. Ne mogu ga više ni dana podnijeti u rezidenciji. Znam da će mi stalno odzvanjati u ušima i da će me to izluđivati. A ludilo si ne mogu dopustiti jer su svi već ionako ludi, a meni je već nasmrt dojadilo da me svuda vozi zaštitna postrojba! Hoću auto i vozačku dozvolu da mogu obilaziti različita mjesta bez nadzora!"

105

"Pst!" naredi joj prva dama jer je Pony začuo korake pred kućom i požurio se prema ulazu.

Istoga trena u predvorju su se glasno zalupila vrata i prema intonaciji šaptavih glasova moglo se naslutiti da Bedford Crimm nije baš jako uživao u svom danu.

"Njušim šunku!" malodušno se oglasi. "Mislio sam da večeras imamo plodove mora. Nipošto nisam raspoložen za šunku. Što se dogodilo s račićima koje sam dao dopremiti?"

"Je li to sve, gospodine?" upita neki državni policajac.

"Ne!" dovikne mu Maude Crimm iz blagovaonice. "Ne daj mu da ode, zlato! Svi pripadnici zaštitne postrojbe moraju ostati ovdje!"

To nije bilo nimalo slično prvoj dami, koja je bila poznata po tome što joj je sveprisutna sigurnost išla na živce.

Isprva se osjećala važnom i cijenjenom kad bi je vodovi snažno građenih državnih policajaca iz zaštitne postrojbe odjevenih u besprijekorne odore okruživali kamo god da je išla, nastojeći zadovoljavati sve njezine potrebe.

Poslije se zasitila toga. Maude Crimm žudjela je da sjedi u vrtu, leži u kadi, gleda televiziju, kupuje putem interneta ili odlazi na kozmetičke zahvate a da je ne snimaju kamere i ne gledaju drugi ljudi. Bila je sve paranoičnija u pogledu svoje privatnosti i u njoj je počela rasti sumnja da državni policajci vide sve što radi, uključujući i pokušaje skrivanja predmeta koje je skupljala. "Što sve ovo znači?" upita guverner ulazeći u blagovaonicu i žmirkajući pod svjetlom svijeće kako bi razabrao što je na tanjurima. "Šunka", promrmlja s neodobravanjem. "Ne podnosim šunku. Sto se dogodilo s račićima?"

Prikovao je svoj nesretan, tup pogled za Reginu.

"Pustili smo ih." Bila je iskrena prema ocu.

"Ja ih dam dopremiti državnim helikopterom, a ti ih pustiš?"

"I pastrvu", odgovori ona grabeći žele od mente.

"Gospodine." Andy je odlučio prijeći na srž problema prve obitelji. "Postoji nešto što biste, držim, trebali znati.

Jedan je crnac upravo ubijen dok je pecao na rijeci, a Major Trader tvrdi da biste vi, vaša supruga i vaše kćeri mogli biti u opasnosti. On je, navodno, svjedočio zločinu i tvrdi daje osumnjičeni isti onaj koji je napao Mosesa Custera i ubio Pish Ish." Crimm je dohvatio svoje viseće povećalo i vidno se zaprepastio kad mu je u žarište ušao njegov tajnik za odnose s javnošću.

"Bože sveti!" poviče guverner. "Zar ti ne bi trebao u bolnicu?" Bojeći se išta reći, Trader samo odmahne glavom. "Što se dogodilo?" želio je znati guverner. "Ne želim zvučati bezosjećajno, ali mislim da nije higijenski tako krvariti za večerom."

Trader ustane držeći ubrus na čelu. Nijemo je stajao na antiknom orijentalnom sagu, a pogledom je zvjerao oko sebe kao da pokušava razmrsiti zamršene misli i skovati neki plan. Za početak, odlučio je, njegova prolazna govorna mana nije bila ni tako loša jer je u tim okolnostima bilo pametnije govoriti tako da drugi što manje shvate. Njegovo je stanje olakšavalo laganje, a ljudi su ga bili manje skloni dodatno ispitivati. Da se ne spominje da bi, bude li potrebno da u njegovo ime govori netko drugi, njegov iskaz bio rekla-kazala pa ne bi vrijedio na sudu.

"Jednostavno grozno", opisivala je Faith to što se dogodilo. "To čudovište zapali ljude, a onda odjuri dalje. Iz New Yorka je, govori španjolski i želi to isto učiniti svima nama."

106

"Koliko god mi to bilo mrsko," reče gospoda Crimm, "mislim da treba rasporediti cijelu državnu policiju oko kuće dok ta grozna osoba ne bude uhvaćena. Možda bi nam mogla pomoći i nacionalna garda, dragi."

Guverner je izvukao stolicu i sjeo, ne znajući što da radi i zatečen činjenicom da ga sve dosad nitko nije izvijestio o toj izvanrednoj situaciji. Vrlo često bi loše vijesti čuo tek kad bi došao kući, a to zacijelo nije ni najmanje pogodovalo njegovoj podmornici.

"Neka me netko informira", zahtijevao je.

Trader je želio ubaciti još mnogo lažnih pojedinosti, ali znao je da bi guverner reagirao na iznenadnu jezičnu barijeru koja se ispriječila medu njima. Tajnik za odnose s javnošću jezikom je znakova stoga pokazao Andyju da bi on trebao prenijeti Crimmu što se danas dogodilo pa je Andy to i učinio. "Što predlažeš?" upita guverner Andyja nakon što je morao otrpjeti priču koja mu se činila nedorečenom u smislu vjerodostojnosti i logike.

"Slažem se da se ništa ne smije prepustiti slučaju", odgovori Andy. "Pojačajte sigurnosne mjere, gospodine, ali ovaj slučaj treba temeljito istražiti. Da budem iskren, mislim da postoje neke važne činjenice s kojima nismo upoznati, unatoč iskazu navodnog svjedoka gospodina Tradera. Bez uvrede," okrene se Traderu, "ali to što se uistinu dogodilo ne mora se baš podudarati s onim što vi mislite da ste vidjeli. Nameću mi se, primjerice, dva pitanja: Što se dogodilo s kantom? I je li itko drugi vidio pucnjavu?"

Trader je rukama odgovorio da je kanta ostala vani i da su jedini svjedoci mogli biti račići i pastrva. Bio je siguran da će time spustiti loptu na zemlju.

"Ako je kanta ostala vani," zaključi Andy, "to bi moglo značiti da ste vi pustili račiće i pastrvu prije nego što je došlo do sukoba. Jer vi zacijelo ne biste svjedočili nečijem izgaranju, a zatim se sjetili da morate baciti račiće i pastrvu u rijeku, je li tako?"

Trader je niječno odmahivao glavom prisjećajući se kako su račići i pastrva plovili zrakom na vodopadu vode iz kante. Pljusnuli su u vodu, a potom su se on i ribolovac počeli svađati i vrijeđati. Trader je zacijelo spustio kantu na tlo ili je to možda učinio ribič. Dosad je policija već zacijelo pronašla kantu i uzela je kao dokaz. Nije bio siguran zašto, ali imao je neki ružan predosjećaj da će ga ta kanta uvaliti u nevolje.

Guverner pripali kubansku cigaru. "Reci mi", reče Andyju. "Bi li nam što značilo kad bismo uspjeli pronaći račiće i pastrvu?"

"Nešto tako glupo još nikada nisam čula", odbrusi Regina. "Kako bi nam oni pomogli i kako bi uopće znao da su to oni isti koje smo pustili?"

"Prema DNK", odgovori Andy. "Ako je u kanti ostalo staničnog materijala, pa makar i u tragovima, mogli bismo ga usporediti s njima. Ljudi, na primjer, uopće ne znaju koliko stanica ispuštaju iz očiju. Protrljate li oči, na prstima će vam ostati očne stanice koje ćete zatim ostaviti na predmetu koji dotaknete. Svaki živi stvor ima jedinstven DNK, izuzmu li se jednojajčani blizanci."

"Znači, možda su stanice iscurile iz račjih očiju u kantu?" Guverner je bio zadivljen. "Odakle sve to znaš?"

"Oduvijek sam se zanimao za forenziku i istraživanje zločina, guverneru. Moj je otac bio policajac u Charlotteu."

"Gdje je sada?"

"Poginuo je na dužnosti, gospodine."

107

To je duboko ganulo guvernera. Uvijek je htio sina, a njegove ga kćeri nisu nimalo impresionirale i rijetko je uživao u njihovu društvu. Bedford Crimm zapravo je bio gladan razgovora s nekom suvislom osobom muškog spola pa je i zaboravio da se prije bojao da bi Andy i njegova žena mogli postati ljubavnici.

"Natočimo si konjačić i zapalimo", reče okrećući svoje vlažno povećano oko prema Andyju. "Igraš li biljar?"

"Ne baš često, gospodine", odgovori Andy.

"A što je s onim groznim čovjekom koji je još uvijek na slobodi?" zabrine se gospoda Crimm.

"Ispričaj nekom državnom policajcu cijelu priču", zapovjedi guverner Andyju da prenese Traderu. "Reci mu da prebaci ostatak zaštitne postrojbe na slučaj i neka nacionalna garda pokrene zračnu potragu za tim autom s njujorškom registracijom, a ne bi bilo loše ni da izađe na ulice u centru grada."

"Možda bismo mogli porazmisliti i o postavljanju kontrolnih punktova pred naplatne postaje", predloži Andy. "Za slučaj da taj navodni hispanski serijski ubojica pokuša napustiti grad", dometne uz natruhu prijezira, gledajući Tradera ravno u oči. Tajnik za odnose s javnošću skrene pogled.

"Izvrsna zamisao", složi se guverner, sve impresioniraniji tim mladićem. "Moramo pronaći račiće i pastrvu. Reci Traderu da krene u potragu jer ih je on zadnji vidio."

"Gospodine, možete mu to reći i sami", reče Andy uljudno. "On čuje, samo ne može govoriti ili barem želi da mislimo da ne može. A predložio bih i da neka objektivnija osoba potraži moguće svjedoke."

Andy nije nimalo dvojio da će se Trader, bude li ih on tražio, pobrinuti da nitko više ne vidi te račiće i pastrvu. Taj bi ih debeli, podmukli tajnik za odnose s javnošću gusarske ćudi zacijelo žive skuhao i pojeo, zgadeno je mislio Andy, pitajući se koja će biti guvernerova reakcija na esej koji je namjeravao staviti na internet čim pronađe prvo računalo. Traderu je uputio oštar, prijeteći pogled.

"Klonite se račića i pastrve", upozori ga Andy.

Pričekao je da Trader odšepesa van, a onda je pozvao prvu damu da nasamo porazgovaraju.

"Slušajte", reče Andy. "Mrzim se nametati ili na bilo koji način narušavati vašu privatnost, gospođo Crimm, ali čini mi se da bi ovo mogla biti duga noć pa sam se pitao biste li mi na trenutak mogli posuditi računalo da nešto provjerim."

"Oh, naravno", odgovori ona ne mogavši dočekati da ga odvede na kat u svoj privatni salon, gdje je potajno provodila mnoge slasne sate sjedeći za kineskim radnim stolom i kupujući putem interneta.

"Trebam li vam pokazati kako radi?" upita naginjući se nad njega i češući se svojim velikim utegnutim grudima o njegov zatiljak.

"Ne treba, hvala", reče Andy i počne kihati jer je njezin parfem u njemu izazvao alergijsku reakciju. "Ako biste me samo mogli ostaviti nasamo na trenutak. Bojim se da je riječ o tajnom policijskom poslu koji smiju vidjeti samo moje oči, gospođo." Kihnuo je još tri puta. "Što li rade gore?" ljubomorno upita guverner gledajući prema katu. "Kog li vraga smjeraju? Tko to kiše?" pitao se dok se njegova supruga vraćala u prizemlje malo razmazujući ruž na usnama i raskuštravajući lakiranu kosu.

Andy je objavio svoj sljedeći esej, koji je završio rano toga jutra. Trenutak nije mogao biti bolji i upravo je ustajao od stola kada se u salon dovukla Regina i pitala ga što radi.

108

"Mama je sva razdrljena kao da ste se natezali ovdje", oprezno reče. "Dobro je samo da tata ne može vidjeti na što liči!"

"Prije koju minutu nije bila razdrljena", odgovori Andy. "Samo mi je pokazala gdje je računalo i otišla. A izgledala je točno onako kako je izgledala i dok smo svi sjedili u blagovaonici."

"Sto radiš ovdje?" Reginine sićušne oči sjajile su se od sumnje. "Kladim se da si ti policajac Istinsky, je li tako?"

"Svašta vam pada na pamet", reče Andy.

"Dokaži da nisi!"

"Vrlo je teško dokazati negacijsku tvrdnju", odgovori Andy dok se Regina tiskala pokraj njega kako bi sjela za tipkovnicu.

Prijavila se na stranicu policajca Istinskog i ispustila uzvik zaprepaštenja otkrivši da se tamo nalazi potpuno nov esej. Smjesta ga je kliknula.

"Eto vidite", reče Andy. "Recite sad, je li moguće da bi policajac Istinsky mogao negdje pisati novi esej i istovremeno biti ovdje na laganoj večeri s prvom obitelji?"

"Pa, čini se da si u pravu", odgovorila je Regina, nestrpljivo se bacivši na čitanje.

Priča o Anne Bonny Najzloglasnijoj gusarici u povijesti (Napomena: Mnogi stručnjaci za gusare različito ocjenjuju lik i djelo Anne Bonny.) piše Policajac Istinsky Priča o toj nezakonitoj kćeri uspješnoga irskog odvjetnika po imenu William Cormac i sluškinje njegove supruge, čije ime nikada nije zapisano, počinje njezinim rođenjem u okrugu Cork u Irskoj 8. ožujka 1700. godine. Kad je ta skandalozna ljubavna veza otkrivena, Williamu nije preostalo ništa drugo nego da sa svojom novom obitelji pobjegne iz Irske i naseli se u Charlestonu u Južnoj Karolini, gdje se, u to nitko ne dvoji, sprijateljio s Crnobradim i korumpiranim političarima. Uskoro je postao vrlo imućan trgovac, a živio je na plantaži nedaleko od grada.

O Anninu se djetinjstvu ne zna mnogo, ali se zna da je bila lijepa crvenokosa djevojka prijeke ćudi, što ju je i potaknulo da nožem za pečenje ubije jednu sluškinju s kojom se porječkala. Kad je dovoljno odrasla da sama može birati odjeću, počela se odijevati kao muškarac, a počeli su je salijetati i mnogi muški poštovatelji. No neželjene, njoj upućene seksualne ponude nailazile su na tako nasilan odgovor da je jedan prosac završio tjednima prikovan za postelju.

(Napomena: Ovdje ću zastati jer ti, čitatelju, želim napomenuti da bi se Annino ponašanje od samog početka moglo okarakterizirati kao ponašanje sociopata s lošim genetičkim ustrojem koji će se, nažalost, prenijeti na buduća pokoljenja sve do današnjih dana i Virginije u kojoj je jedan od njezinih izravnih potomaka trenutno na vrlo utjecajnom i moćnom položaju.)

U dobi od šesnaest godina Anne je nastavila kročiti svojim krivim putem tako što se povezala s nekim jadnim, bezvrijednim mornarom po imenu James (Jim) Bonny, koji je čvrsto odlučio preuzeti plantažu njezine obitelji.

Zaključio je da će mu to najlakše poći za rukom ako se oženi Annom, čiju odjeću nije primjećivao ili mu nije

109

smetala. No budući da Annin otac nije odobravao vezu s Jimom Bonnyjem, novopečeni supružnici nisu dobili plantažu, pa čak ni pristojnu ložnicu za slučaj da požele ostati s njezinom obitelji.

Mladi je par uvrijeđeno napustio Charleston i otisnuo se u New Providence na Bahamima, gdje je Anne uskoro postala privržena mjesnoj ustanovi pod nazivom Gusarsko leglo, a koja je bila upravo ono što joj je i samo ime govorilo. Jim je bio slab, žaljenja vrijedan primjer muževnosti i hrabrosti pa je počeo prokazivati mornare koje nije volio, optužujući ih da su gusari čak i kad to nisu bili, a njegova je nezadovoljna psihopatska supruga sve više vremena provodila u Leglu.

Mnogi grubi mornari s kojima je pila bili su bivši gusari koji su se sada dosađivali. Jednoga je dana Anne, koju su bivši gusari smatrali muškarcem, udarila po rumu tužeći se na odvratnu, zlu šurjakinju jamaičkog guvernera Lawesa koja joj je rekla da nije ni za što. Iz zapisa nije jasno je li ta žena izrekla taj neuljudni komentar kad je Anne bila prerušena u muškarca ili kad je bila normalno odjevena, no dobro je dokumentirano da joj je Anne odgovorila izbivši joj dva zuba, što je u osamnaestom stoljeću bilo mnogo ozbiljnije nego danas, uzme li se u obzir da nije bilo zubara i protetičkih tehničara pa je krezub osmijeh bio nepovratno stanje.

"Treb'o sam joj izbit' sve zube", hvalisala se Anne bivšim gusarima dok su pili u Leglu. "Onda je zavezat' za drvo, ostavit' je bez kruha i bez vode i pustit' da joj bezbroj otrovnih mrava plazi po golom tijelu."

"Baš si treb'o." Gusarski kapetan Calico Jack kimnuo je s odobravanjem. "Bi li je ostavio cijelu golu, mislim i dolje?"

"Golu k'o od majke rođenu", odgovorila je Anne. "Bolje bi bilo ne pokrit' ono dolje jer bi je ujedi mrava jače pekli."

"Nego šta, bolje."

Anne i Calico su se sprijateljili, a ona mu je napokon dokazala daje žena raskopčavši jednoga dana svoju mušku košulju. Calico je ponudio da će je otkupiti od Jima, njezina supruga beskičmenjaka, koji ih je smjesta oboje prokazao guverneru Južne Karoline Rogersu. Anne je dobila nalog da dođe na bičevanje, a zatim se vrati zakonitom suprugu pa se, odjevena kao muškarac, s Calicom uvukla u luku i ukrala jednu šalupu, nakon čega je otpočeo zajednički život toga gusarskog para.

Sljedećih nekoliko mjeseci Anne i Calico Jack orobili su mnogo brodova i obalnih objekata. Njezin je spol ostao tajnom svima osim njemu sve dok nisu zarobili neki nizozemski trgovački brod i među članovima njegove posade unovačili nekoliko mornara, među kojima i jednoga iznimno zgodnoga, plavookoga i plavokosog momka. Anne se on svidio pa je raskopčala košulju kako bi mu otkrila pravi identitet. On je zatim raskopčao svoju košulju i pokazalo se da se zapravo radi o Mary Read. Nije poznato jesu li obje žene bile razočarane otkrićem da nijedna od njih nije muškarac, ali vješte s rapirima i pištoljima, tvorile su gusarski par koji se hrabro borio kad god bi njihova posada napala neoprezne trgovačke brodove.

Anne i Mary zavoljele su gusarstvo pa su ih mnogi poštovali kao krvožedne gusarice koje su mnogo hrabrije od bilo kojeg muškarca ukrštale mačeve i zaposjedale brodove. Istodobno su i zatrudnjele, a 1720. doživjele su težak poraz kada ih je zaskočio neki gusar koji se pretvorio u lovca na gusare pa su, budući da se pijana posada sakrila u potpalublje, ostale same žestoko se boreći s gustom kišom topovske paljbe.

"Ako među vama ima koji muškarac, neka izađe da se bori kao muško!" derala se Anne mahnito mlatarajući palošom i pucajući iz pištolja.

Muškarci iz potpalublja nisu odgovarali i cijela je posada uhvaćena i obješena, osim dviju trudnih gusarica koje su završile u zatvoru. Mary je umrla od groznice u svojoj tijesnoj, vlažnoj ćeliji, a za Anne se pretpostavlja daje pomilovana. Nestala je s mora i iz povijesnih zapisa.

110

Svoju teoriju o tome što se dogodilo s Anne Bonny utemeljio sam na pregledanim zapisima o njezinu životu, došavši do zaključka u granicama mogućega. Možemo biti sigurni da Anne više nije bila dobrodošla na Karibima, a nije vjerojatno ni da se vratila svom suprugu ili životu aktivne gusarice. Pretpostavljam da je rodila dijete i odlučila se za kompromis između kršenja zakona i izbjegavanja tradicionalnog života jedne žene pa se naselila na nekom mjestu koje je smatrala sigurnom lukom i pogodnim za svoje pustolovne prohtjeve. Zacijelo je znala da Crnobradi i ostali gusari često navraćaju na Tangier i redovito trguju s otočanima, kao i to da bi, nastavi li se odijevati kao muškarac, mogla postati ribar, ploviti barem u čamcu i podučavati svoje dijete o vremenu, zaljevu i ribarenju.

To je dijete, pretpostavljam, bio sin i vjerujem da upravo iz te koljačke loze potječe jedan od vladinih dužnosnika. A ako guverner čita ovaj esej, zamolio bih ga da se prisjeti koliko su puta njegovi eksplozivni gastroenterološki napadaji slijedili nedugo nakon što bi mu izvjesni neodan i prijezira vrijedan pojedinac ponudio slatkiš.

Prava je sramota da taj prevarant, čije ime zasad nećemo otkriti, nije spomenuo ništa od ovoga tijekom uobičajene sigurnosne provjere kojoj je bio podvrgnut prilikom kandidature za svoju visoku dužnost. No u posljednje su vrijeme sigurnosne provjere prilično neučinkovite. One ne otkrivaju motive, koji su u slučaju ove osobe, baš kao i u slučaju njegove rodonačelnice Anne Bonny, kontrola, pustolovina, pristup vojnim i policijskim snagama te poznavanje pravila u onoj mjeri koliko je potrebno da bi ih se moglo kršiti kad god se toj osobi prohtije.

Budite na oprezu!

Hitna služba nije ni pokušavala oživjeti Caesara Fendera koji je, i dalje neidentificiran, tinjao i dimio se u blizini svoje zgnječene ribičke kutije. Tijelo je pougljenjelo na vrlo čudan način. Izgorjela su mu samo prsa, a u blizini nije bilo nikakvih tragova vatre koja bi se mogla smatrati uzrokom njegove strašne smrti.

"Kao da mu se srce zapalilo", reče detektiv Slipper. "Ili možda pluća. Može li se to dogoditi od pušenja?"

"Mislite, da vam se pluća nekako zapale ako pušite?" reče Treata Bibb, koja je vozila kola Hitne pomoći petnaest godina, a još nikada nije vidjela takvo što. "Ne", odgovorila je na vlastito pitanje nakon kraćeg razmišljanja.

"Nikako. Mislim da pušenje nema ama baš nikakve veze s pogibijom ovog nesretnog čovjeka." Čučnula je da ga bolje pogleda. "Kao da gaje netko skroz progorio od prsa do leda. Gledajte, kroz ovu veliku rupu možete vidjeti pločnik. Vidite ovo?" Prstom na koji je bila navučena rukavica dotakla je pougljenjeno meso. "Čak su mu i kosti u srednjem predjelu prsa izgorjele. No, ostatak je tijela u redu." Bila je zbunjena i uznemirena pitajući se tko bi, kako i zašto to mogao učiniti.

Automobili su pristajali uz cestu i ljudi su se poredali kao da očekuju paradu. Policija je s mukom obuzdavala okupljenu gomilu promatrača i reportera jer se proširila vijest da se neki ribolovac pretvorio u buktinju nedaleko od Ulice Canal, vrlo blizu otoka Belle na kojem je pronađeno osakaćeno tijelo Pish Ish. "Što se događa?" upita kroz prozor svog mini kombija kućanica po imenu Barbie Fogg.

"To ćete morati pročitati u novinama." Neki joj je policajac svjetiljkom pokazivao da nastavi svojim putem.

"Ne dobivam novine."

Rukama je zaštitila oči od blještave svjetiljke pitajući se zašto svi ti veliki helikopteri lete naokolo i upaljenim reflektorima šaraju gradom i susjednim okruzima. "Zacijelo je neki nasilni serijski ubojica pobjegao iz zatvora ili nešto slično", zaključi prestravljeno, a jeza joj se provuče korijenima izbijeljene kose. "Možda isti onaj koji je ubio onu jadnu ženu neki dan! A sada neću znati dovoljno da zaštitim sebe i svoju obitelj jer ne dobivam novine, a vi mi nećete reći ni najmanju pojedinost. I onda se pitate zašto ljudi ne vole policiju."

111

Odjurila je, a na njezino je mjesto stao neki drugi automobil i u njemu neka starica čiji vid noću više nije bio što je nekad bio.

"Oprostite, pokušavam pronaći brzu cestu za centar", reče starica po imenu Lamonia policajcu sa svjetiljkom.

"Kasnim na probu zbora. Kakva je to grmljavina?"

Lamonia je gledala prema helikopterima Black Hawk koje nije mogla vidjeti. No s njezinim je sluhom bilo sve u redu.

"Zvuči kao da je počeo rat", reče.

"Samo jedan mali problem, ali sve imamo pod kontrolom, gospođo", uvjeravao ju je policajac. "Brza je cesta za centar tamo." Pokazao je svjetiljkom. "Skrenite lijevo u Osmoj ulici i ne možete je promašiti."

"Već je jednom nisam promašila", reče Lamonia s nekim bolnim, posramljenim prizvukom u glasu. "Lani sam udarila u branik uz cestu. Da vam budem iskrena, gospodine, vjerojatno ne bih ni trebala voziti noću. Ne vidim po mraku. Ali ako ne budem dolazila na probe zbora, izbacit će me, a to je stvarno sve što mi je preostalo u životu. Znate, moj je suprug umro prije dvije godine, a mačak je poginuo kad sam ga slučajno pregazila vozeći u rikverc."

"Možda bi bilo bolje da parkirate ovdje." Ćorava je Lamonia pogledala ulijevo pa udesno i učinilo joj se da je uočila neku mrlju svjetla koja ju je podsjećala na one preglede očiju na kojima je morala okrenuti lice ravno prema stroju i pritisnuti tipku svaki put kad bi perifernim vidom uočila neko svjetlo. Prošloga je tjedna nasumce pritiskala tipku nadajući se da će ponovo prevariti okulista.

"Znam što radite", rekao je okulist kapajući joj zjenice. "Nemojte misliti da ste prva koja je to pokušala", dodao je.

"A što kažete na još jednu lasersku operaciju?"

Prema okulistovu mišljenju, za Lamonijino kokošje slijepilo nije bilo nade. Uspijevala je živjeti sama samo zato što je imala vrlo dobro pamćenje pa se sjećala koliko stuba vodi do verande i gdje točno stoji pokućstvo.

Opipom je znala razabrati koju suknju ili haljinu oblači u mraku, ali vožnja noću bila je posve drugi par rukava.

Gradske se ulice nisu mijenjale, ali pamćenje Lamoniji nije moglo pomoći kad bi se pred njom prestrojavali ili zaustavljali automobili ili kad bi pješaci odlučili prijeći ulicu. Sve je to objašnjavala policajcu kojega tu više nije bilo.

"Ako biste samo mogli zasvijetliti, ja ću vas slijediti i parkirati", reče Lamonia dok je još jedan helikopter grmio u niskom letu reflektorima obasjavajući mjesto zločina.

Uočila je neko svjetlo pa je krenula prema njemu, popevši se na rubnik i pregazivši nešto što je zakrckalo pod gumom. "Što je sad?" mumljala je dok je udarala u nosila i gurala ih u rijeku netom prije nego što će stražnjim krajem udariti u kola Hitne pomoći.

"Stoj! Stoj!" čuli su se vrisci posvuda oko njezina Dodge Darta.

Lamonia je nagazila kočnicu iako je već bila stala. Smetena i preplašena, ubacila je u stražnji hod i krenula unatrag kroz polukružno razvučenu traku koja je ograničavala mjesto zločina, a onda je pod desnom gumom osjetila još jedan udarac.

112

"STOJ!" derali su se glasovi još paničnije. "STOJ!" Hooter Shook osjetila je da se događa nešto važno kada se policajac Macovich pojavio s prtljažnikom punim prometnih čunjeva i signalnih baklji.

"Hej! Zašto zatvarate sve ove trakove?" dovikne mu Hooter dok je on raspoređivao jarkonarančaste čunjeve koji su nju uvijek podsjećali na Čovječe, ne ljuti se, što je voljela igrati kao dijete.

"Postavljam kontrolni punkt", obavijesti je Macovich raspoređujući šuštave upaljene baklje sjevernim prilazom 150, prometnom četvero-tračnom državnom cestom koja je vodila u grad i iz grada.

Hooter je sa zanimanjem i bojazni promatrala kako Macovich zaprje-čava sve trakove zidom od jarkonarančaste plastike i baklji, ostavljajući otvoren samo trak predviđen za vozače kojima ne treba vraćati ostatak cestarine, zbog čega će svi vozači koji putuju prema sjeveru morati stati pokraj njezina prozora i tutnuti joj novac u rukavicu. Ona je bila viša gradska operaterka naplatne postaje i pamtila je vremena kada nije morala nositi kirurške rukavice koje bi uvijek probijala svojim umjetnim noktima. No u posljednje se vrijeme činilo da se operateri brinu samo o tome hoće li dotaknuti prste vozača iako su zapravo novčanice i kovanice bile prljavije od prstiju nekog stranca.

Novac dotiču milijuni ljudi, znala je Hooter. Podiže ga se s tla i stavlja s drugim novcem u tamne novčanike i džepove za kovanice. Kovanice zveckaju u džepovima koji možda nisu oprani od pamtivijeka. Novčanice se izrađuju od poroznog papira koji upija bakterije poput spužve, a u lokalnim topless barovima muškarci guraju dolare u oskudnu odjeću gdje novac dolazi u neposredan dodir s oboljelim dijelovima tijela.

Hooter je tjednima mogla pričati o mjestima koja novac posjećuje i o tome kako je prljav. Stoga je, otkako je napokon shvatila da grad nije briga hoće li prijeći na pamučne rukavice koje svojim noktima nije mogla poderati, bila sretna što ih nosi. No, svejedno se osjećala loše kad bi iz kućice gurnula ruku u rukavici kao da je vozač tifusar. U svakoj bi smjeni povrijedila na tisuće osjećaja, a nikada ne bi imala dovoljno vremena da vozaču objasni kako rukavice nisu tu zbog nje ili njega, već zbog nezdravog stanja ekonomije.

"Klice", reče Macovich dok je pušio čekajući sljedeći automobil pred Hooterinom kućicom i čavrljajući s njom kroz prozor. "Sve je u klicama. Heeej. Sjećam se tečaja oživljavanja na onim gumenim lutkama u prirodnoj veličini i kako sam bio sretan kad bi obrisali ta gumena usta prije nego što bih začepio gumeni nos i stavio usta na gumene usne da upušem zrak. Sad kad dođeš na mjesto nezgode i vidiš da netko gadno krvari i da nije pri svijesti, moraš navući dvoje rukavice, a lice prekriti plastičnom folijom s rupom u sredini, nešto slično onim jednokratnim papirima za zahodsku dasku koji se mogu vidjeti u javnim zahodima. Samo se nadaš da dotični neće početi kihati, bljuvati ili se micati i moliš Boga da nema AIDS." "Kladim se da AIDS možeš dobiti i preko novca", reče Hooter kimanjem potvrđujući vlastita uvjerenja. "Kako znaš da se neki homosen-zualac nije našao u parku i poseksao s nekim drugim homosenzualcem, a zatim, prije nego što je uspio oprati ruke, kupio sendvič i platio novčanicom od pet dolara. Ta ista novčanica od pet dolara završi u blagajni sa stotinama nehigijenskih novčanica, a onda dospije u banku kad neka druga osoba koja umire od AIDS-a unovčuje ček. Zatim je taj baci na prljavi šank, a konobar je gurne u svoj neoprani džep i odluči krenuti prema gradu pa stane pokraj mog prozora."

"To će biti sljedeće", glasno je razmišljao Macovich, a zbog tog se razgovora osjećao sve nelagodnije te se pitao hoće li ikad više moći dotaknuti novac. "Još ćemo morati nositi rukavice po cijele dane da bismo mogli plaćati račune. Bogu hvala da mi ne uzimamo novac nego samo pišemo kazne."

"Da, stvarno ste sretni u toj svojoj službi", reče Hooter.

Macovich iskorači na trak i uperi svjetiljku prema Pontiac Grand Prixu koji se približavao. Bio je to neki stariji model s mnogo prometnih ožiljakai srce mu je počelo brže kucati kad je primijetio njujorške registarske oznake i

113

naljepnicu tehničkog pregleda kojoj je istekao rok. Prišao je vozačevim vratima spremno držeći ruku na kopči futrole pištolja.

"Vozačku i prometnu, molim", reče kad se prozor spustio, a zatim svjetiljkom obasja preplašeno lice nekog meksičkog dječaka koji nije izgledao dovoljno star da bi uopće imao vozačku dozvolu i koji je očito bio ilegalni useljenik. "Govorite li engleski, gospodine?"

"Si." Meksikanac nijednim pokretom nije pokazivao da namjerava izvaditi vozačku i prometnu dozvolu.

"Zašto ga ne pitaš razumije li engleski", glasno predloži Hooter iz svoje naplatne kućice u kojoj nije bilo ničega osim stolca, protupožarnog aparata i njezine plastične torbice.

Macovich ponovi njezino pitanje dok je Meksikanac skretao pogled od svjetiljke koja ga je ispitivački zaslijepila.

"Ne", reče Meksikanac svakom sekundom sve preplašeniji.

"Ne?" namršti se Macovich. "Tako znači? E pa, ako ne razumiješ engleski, kako si onda znao da te pitam razumiješ li?"

"Creo que no." "Što reče?" Macovich se okrene prema Hooterici koja je sada već visjela iz svoje kućice.

"Mislim da mogu i izaći sad kad ste ti i taj veliki Pontiac blokirali trak", reče Macovichu, a zatim otvori vrata i izađe.

"To je rekao?" zbunio se Macovich. "Rekao je da izlazi van? Jer meni ne izgleda da namjerava izaći iz auta ili na bilo koji način surađivati."

Zakopčavajući ogrtač i vadeći ruž iz džepa, Hooter je čula samo djeliće onoga što je Macovich govorio. Dogegala se na asfalt u svojim crvenim plastičnim čizmama s potpeticama visokim petnaest centimetara. Naplata cestarina podrazumijevala je između ostalog i stalnu izloženost oku javnosti. Hooter je bila vrlo pedantna što se tiče mode i šminke i jako je pazila da joj je svaka pletenica na svome mjestu i isprepletena jarkim, šarenim perlama.

"Nije ti dobro odbijati suradnju, srce", provirila je Hooter kroz Meksikančev otvoreni prozor. "Surađuj s ovim visokim policajcem. Nitko ne želi probleme jer oni ovdje upravo traže jednog sumnjivca koji bi vrlo lako mogao biti i ti. Zato ti je bolje da surađuješ i da si ne kompliciraš situaciju još više..."

"Hooter, nemoj mu sve to odavati", glasno joj došapne Macovich na uho, a njezin mu parfem zapuhne nosnice i raširi mu se mozgom. "Što to imaš na sebi?"

"Poison." Bila je zadovoljna što je primijetio. "Kupila sam ga u Targetu."

"Kako znaš da tražimo osumnjičenoga?" ponovo šapne u njezin parfem.

"Zašto biste inače blokirali sve trakove osim ove za točan iznos, ha?" odgovori ona. "Misliš li ti da sam ja jučer rođena? E, imam ja iskustva, kažem ti, a na ovim sam naplatnim kućicama viša operaterka."

"Heeej, nisam ti mislio spuštati ili tako nešto, viša operaterko." Macovich ju je malo zadirkivao.

"Nemoj ti meni pametovati!"

114

"Heeej, nikome ja ne pametujem, a najmanje zgodnoj dami kao što si ti. Kako bi bilo da ti i ja odemo na piće poslije smjene?" Zadovoljno se prisjetio one novčanice od sto dolara koju mu je Macan predao nakon brze lekcije letenja helikopterom.

Meksikanac se ukočio na sjedalu rukom štiteći raširene zjenice. Drhtao je i tako grčevito stezao upravljač da su mu članci na prstima pobijeljeli.

"Que pasa" Pogledao je i Macovicha i Hooter. 'Wo buena armonia." Cruz Morales razumio je pokoju riječ engleskoga i već je navikao da u New Yorku većina ljudi odmah razumije najjednostavnije španjolske fraze koje je dobacivao. No između njega sjedne i policajca i operaterke naplatne postaje s druge strane prostiralo se more nerazumijevanja, a Cruz si nije mogao dopustiti daljnju istragu. Bilo mu je dvanaest godina i imao je lažne isprave, a u Richmond je došao pokupiti neki paket za svoju stariju braću. Iako nije ni pogledao što se nalazi u tom čvrsto oblijepljenom smotuljku skrivenom u spremniku za pričuvnu gumu, prema njegovoj je težini mogao zaključiti da je vjerojatno riječ o još jednoj pošiljci pištolja.

"Mislim da se taj jadničak boji pasa", prevede Hooter Macovichu. "Izgleda premalen i premlad da bi nekoga ozlijedio." Iz oblaka njezina parfema počeli su isparavati majčinski instinkti. "Možda mu treba soda ili kava. Svi ti Meksikanci počinju piti kavu još u pelenama."

Trenutno je u životu Cruza Moralesa jedina svijetla točka bio zlatan prednji zub u ustima žene iz naplatne postaje. Pogledi su im se sreli pa joj se malo nasmiješio cvokoćući zubima.

"Vidiš", Hooter laktom pogurne Macovicha očešavši se o njegov pištolj. "Sad surađuje. Uspostavili smo komunikaciju."

Bacila je pogled na kilometrima dugačku kolonu automobila u svojem traku. E, to je bila beskonačna rijeka nestrpljivih farova. Hooter se rascvala od same pomisli da su svi krenuli prema njoj. Odmah se počela osjećati kao filmska zvijezda i sad ju je prožimalo suosjećanje za toga maloga meksičkog dječaka koji je očito umirao od straha tako daleko od doma. Zacijelo je promrzao, umoran i gladan.

Hooter gurne ruku u džep ogrtača i prekopavajući medu tubama ruža, izvadi rupčić koji joj je lani poklonio simpatični bijeli državni policajac kad je neki čovjek s papirnatom vrećicom na glavi u pokušaju pljačke udario u naplatnu postaju. Hooter je izvadila i otvorila nalivpero, a zatim je na rupčić napisala svoj broj telefona i dala ga meksičkom dječaku.

"Srce, nazovi me kad god ti nešto bude trebalo", velikodušno reče. "Točno znam kako ti je kad si pripadnik manjine i kad ljudi o tebi uvijek misle najgore iako ne radiš ništa drugo osim što skupljaš njihov nehigijenski novac ili voziš nekamo, vjerojatno i ne znajući da ti je istekla registracija."

"Van iz auta!" naredi Macovich ilegalnom useljeniku. "Polako izađi i pokaži mi ruke!"

Cruz Morales naglo pritisne papučicu gasa do poda i zaškripi gumama pojurivši pokraj naplatne postaje, a oko njega su treptala svjetla i zvonili alarmi jer nije stigao u kutiju ubaciti sedamdeset pet centa.

"Sranje!" poviče Macovich hvatajući se za službeni opasač i tražeći ključeve, a zatim pojuri prema svom automobilu bez policijskih oznaka i uskoči unutra.

Upalio je svjetla i sirene i pojurio državnom cestom podsjetivši Hooter na vrišteće, blještavo božično drvce. Ona se vratila u svoju po mjeri izrađenu naplatnu kućicu opremljenu protuprovalnom kutijom za kovanice od nehrđajućeg čelika i zalupila pomičnim vratima. Prema njoj se počela lijeno slijevati ona beskonačna rijeka farova i mogla se samo nadati da ljudi neće biti mrzovoljni zbog zastoja. "Što se to, dovraga, događa?" upita je prvi vozač s visokog sjedala svog kamioneta. "Da sam još malo sjedio ovdje, pretvorio bih se u kostur."

115

"Onda ona lijepa prijateljica koja te sigurno čeka kod kuće ne bi imala koga voljeti", zadirkivala ga je Hooter razvukavši svoj blistavi osmijeh. "Stvarno mi se sviđa ova tvoja naljepnica s dugom." Kimnula je prema vjetrobranskom staklu. "Znaš, u zadnje ih vrijeme viđam sve više, kao da ljudi žive s više optimizma i nade.

Možda i sama nabavim jednu dugu i nalijepim je na svoju naplatnu kućicu."

Vozač se nagnuo i otvorio pretinac za rukavice. "Izvolite." Uručio joj je hrpu naljepnica s motivom duge. "Samo naprijed, curo."

"Vidite," reče Hooter sljedećem vozaču dok se kamionet s dugom udaljavao, "kad ste ljubazni prema ljudima, to je zarazno kao i klice, samo što od ljubaznosti još nitko nije obolio." Pružila je ruku u rukavici i uzela dolar od Barbie Fogg.

"Znam zašto su zaustavili sve ove aute", reče Barbie. "Jeste li čuli za čovjeka koji je izgorio pokraj rijeke? Radio bruji o tome na sva zvona."

"Oh, Bože!" Hooter joj vrati četvrt dolara i ubaci sedamdeset pet centa u kutiju za cestarinu. "Nemam radio u svojoj kućici jer ga nemam kada slušati. Što se dogodilo, dušo?"

Automobili su počeli trubiti pretvarajući državnu cestu u beskonačno jato kanadskih gusaka selica.

"Policija ne želi otkriti. No bit će sutra u novinama", odgovori Barbie. "Jedini je problem što ja ne dobivam novine pa nikad neću ni saznati što se dogodilo."

"Samo se provezi pokraj moje kućice sutra", važno će Hooter. "Ja prije posla uvijek pročitam novine. Sve ću ti ispričati. Kako se zoveš, dušo?"

Razmijenile su imena, a Hooter joj je dala naljepnicu s motivom duge.

"Stavi to na svoj kombi pa ćeš svima pokraj kojih prođeš donijeti osmijeh i nadu", obeća Hooter.

"Hvala ti puno!" Barbie je bila ganuta i oduševljena. "Nalijepit ću je čim dođem kući."

Guverner Crimm kiksom je truao vrh svoga sretnoga biljarskog štapa, a oko glave mu je lebdjela magličasta aureola cigarskog dima dok je pokušavao razabrati šarene kugle na crvenom čohom presvučenom stolu koji je Thomas Jefferson dovukao iz Francuske, ili je barem tako tvrdila Maude kad ga je otkrila na eBayu. Svakih nekoliko minuta u sobu za biljar ušao bi neki državni policajac kako bi guverneru prenio najnovije podatke.

Vijesti nisu obećavale.

Provjerom vozila koja su prolazila kroz naplatne postaje otkrivenje samo jedan automobil s njujorškim registarskim oznakama, ali je vozač, očito Hispanac, pobjegao. Dosad nije uhvaćen, a opće je mišljenje bilo da je on taj odvratni serijski ubojica i da je otišao iz grada i zaputio se prema sjeveru. Drugi uznemirujući razvoj događaja svodio se na najnoviji esej policajca Istinskog, koji je optužio Majora Tradera kao neiskrena i sebična gusara koji pokušava otrovati guvernera. Kao da stvari nisu bile dovoljno sumorne, Regina je sjela na Chippendaleovu stolicu glasno ližući sladoled u koji je umiješala domaće čokoladne bananice kojima se poslužila u kuhinji. Zvakala je otvorenih usta i neprestano govorila, odvlačeći pozornost guvernera koji je povećalom tražio biljarske kugle.

"Dobar udarac", reče Andy nakon što je crvena šarena kugla pala sa stola na pod. Brzo ju je uhvatio i neprimjetno ugurao u rupu u kutu.

"Ne puštaš mi, zar ne?" reče guverner ponovo kiksom trljajući vrh biljarskog štapa.

116

"Svi ti uvijek puštaju", reče Regina ocu. "Osim mene, ja ti ne puštam." Regina je bila nadarena igračica biljara i u razdoblju između očevih guvernerskih mandata, dok je slobodno mogla ići kamo je poželjela, u lokalnim je barovima bila poznata po svojim trik-udarcima i nemilosrdnosti. Jedina osoba koja ju je ikad pobijedila bez varanja bio je onaj sirovi seronja, policajac Macovich.

"Evo." Andy ponudi Regini svoj biljarski štap. "Nisam u tome večeras. Vi me zamijenite. Smijem li vas upitati", okrene se guverneru dok je Regina slagala kugle, "kako je Trader počeo raditi za vas?"

"Dobro pitanje", odgovori guverner. "To je bilo tijekom mog prvog guvernerskog mandata i, koliko se sjećam, u to je doba bio običan potrčko, ali ja sam ga upoznao jer je znao stati pokraj rezidencije i pomoći oko nekih stvari, na primjer, oko nadzora zatvorenika, što baš i nije najpoželjniji posao."

Regina je razbila i četiri su se pune kugle otkotrljale svaka u svoju rupu. "Sranje", tužila se. "Ni meni večeras ne ide."

Pony je upravo ušao da bi provjerio treba li još kome doliti konjak pa je načuo što je guverner rekao o zatvorenicima. Bio je povrijeđen. Uvijek bi ga zaboljelo kad bi prva obitelj poručivala da se nekoj osobi ne može više vjerovati ni u čemu samo zato što je osuđena.

"Mogu li vam donijeti još jednu cigaru?" upita Pony guvernera Crimma sumornim glasom baš kad je Regina zavukla štap iza leda i jednom kuglom pogodila još dvije da bi zatim sve tri pod nevjerojatnim kutovima uletjele u rupe.

"Moram priznati da sam s razočaranjem doznao kako me možda pokušava otrovati", doda guverner. "Mislim da bih trebao unajmiti degustatore. Ili još bolje, promaknuti tog prevaranta u degustatora."

"Ako ga uspijete pronaći", odgovori Andy. "Pretpostavljam da će nestati, a vjerojatno je to već i učinio. Šteta je samo što nemamo čvrstih dokaza protiv njega jer bismo ga tako mogli uhititi još i prije nego što izađe iz rezidencije."

"Meni se čini da policajac Istinsky ima gomilu čvrstih dokaza", komentirao je Crimm, a u glasu mu se čuo prizvuk insinuacije. "A to znači da bi taj odmetnuti kolumnist mogao biti Traderov suučesnik. Kako bi inače znao da me truje, reci ti meni, ako nije i sam upleten u to?"

Andy nije očekivao taj zaokret u guvernerovu razmišljanju pa se malo zabrinuo. Ako Hammericu pozovu na sud i nalože joj da pod zakletvom odgovori poznaje li policajca Istinskog, morat će reći istinu, a tada će se Andy naći u gadnoj nevolji.

Kao da mu čita misli, guverner reče: "Moram porazgovarati s načelnicom Hammer i vidjeti što ona zna o tome."

"Siguran sam da bi ona sa zadovoljstvom razgovarala s vama, guverneru", reče Andy. "Svim silama pokušava doći do vas, ali nikako da vas čuje."

"Nikako da me čuje?" guverner je odmjerio Andyja svojim povećanim okom. "Napisao sam joj nekoliko poruka, ne samo o njezinu jadnom psiću, već i službenih poziva."

"Nikada ih nije dobila, gospodine."

"Znači da se taj vražji Trader u sve miješao!" jako se žestio.

"Meni se čini da je on vama lagao od samog početka", složi se Andy.

"Ta nova cigara i nije tako loša ideja", reče guverner Ponyju, koji je još uvijek strpljivo čekao na vratima.

117

Crimm ugasi svoju dopola popušenu cigaru u Regininoj posudi za sladoled, zamijenivši je za pepeljaru. Postajao je sve nestrpljiviji jer je njegova neumoljiva kći spremala kugle u rupe jednu za drugom.

"Zato i ne volim igrati s tobom", reče joj. "Nikad ne dođem na red. Ne moram ni biti u sobi. Reći ću ti što ćemo, sinko." Ovo potonje Crimm je uputio Andyju. "Tebe ću postaviti na dužnost posebnog tajnog istražitelja. Želim da što je moguće brže saznaš tko je policajac Istinsky i vidiš na koji je način povezan s Traderom. A kad si već na tome, trebalo bi izvući onog zubara i pobrinuti se da tim Tandžircima ne padne na pamet kakva druga nepodopština."

"Zašto s Andyjem u specijalnu misiju ne pošalješ / mene da mu pomognem riješiti zločine i maknuti zlikovce s ulica?" predloži Regina kad se i posljednja puna kugla zavrtjela čohom, udarila o mantinele nekoliko puta, a zatim nestala iz vida. "Možda bi me mogao i naučiti pilotirati."

"Možda bi gospođica Regina i gospodin Andy mogli pomoći oko onog ribolovca koji je upravo izgorio", reče Pony s vrata. "Čujem da se stvari ne razvijaju najbolje. Neka je starica pregazila i tijelo i bicikl i ribičku kutiju. Policajci pričaju o tome. Kažu da je neki opaki Hispanac na slobodi i da će vjerojatno opet ubiti nekog jadnog crnca na isti način."

"A koji bi to mogao biti način?" upita guverner. "Spontonskim samozadovoljenjem."

"Pa, pretpostavljam da to tek treba utvrditi doktor Sawamatsu", bio je Crimmov odgovor.

Beskrajno je vjerovao u nepogrešivost doktora Sawamatsua, novog patologa kojega je osobno zaposlio unatoč tome što je patolog isprva došao u Virginiju isključivo da bi proučavao rane od metaka. Namjeravao je sve što nauči odnijeti natrag u Japan, ali tamo je stanje u prometu bilo jako teško, a i stanovanje u prenapučenoj kući s ljudima koje i ne poznaje već mu je bilo do te mjere dozlogrdilo da se odlučio zadržati u Virginiji dobrano nakon okončanja studijske godine. Onda je guverner, koji je oduvijek pokušavao privući japanske poslovne partnere i turiste u svoju državu, jednoga dana pozvao doktora Sawamatsua.

"Doktore Sawamatsu," počeo je guverner, a ono što je slijedilo doktor Sawamatsu nikada neće zaboraviti, "želio bih čuti vaš iskren sud o nečemu. Kao što znate, glavna je patologinja žena kojom ja nisam baš oduševljen.

Njezino je osoblje sastavljeno od samih Amerikanaca pa se pitam bi li što značilo ako bih u Virginiji imao japanskog patologa?"

"Kome?"

"Za početak, onim japanskim tvrtkama iz kluba Fortune 500 koje se stalno sele, ali se nikad ne dosele ovamo, a zatim i općenito japanskim građanima koji još nisu otkrili kolonijalni Williamsburg, Jamestown, naše mnogobrojne zabavne parkove, plantaže, odmarališta i tako dalje. Pod uvjetom da govore engleski, a svi ga govore."

Doktor Sawamatsu grozničavo je razmišljao. Više od svega želio je raditi kao patolog u Americi, ali bio je i bolno svjestan činjenice da njegovi pacijenti nisu bili važni igrači za turističku ili poslovnu zajednicu i da zapravo nisu imali većeg utjecaja ni prije nego što bi dospjeli u mrtvačnicu ni nakon što bi otišli iz nje.

"Kad imate osobito senzacionalne slučajeve, svakako", bio je odgovor doktora Sawamatsua. "Zbog publiciteta i poruke koju biste poslali ako bi patolog bio Azijac. U tom bi se slučaju moj narod odužio i poslao svoje tvrtke i turiste ovamo pod uvjetom da im date porezne olakšice."

"Porezne olakšice?"

"Velike."

118

"Neobične li ideje", reče guverner, a zatim je, čim je spustio slušalicu, objavio svom kabinetu da planira izuzeti sve japanske tvrtke i građane od obveze plaćanja državnog poreza. Rezultat je bio nevjerojatan. U samo godinu dana turizam je procvjetao. Željeznički i autobusni prijevoznici morali su udvostručiti kapacitete, a fotografske su radnje počeli nicati na svakom uglu. Mladi doktor Sawamatsu postao je pomoćnik glavne patologinje, a dobio je i osobnu zahvalnicu koju je uokvirio i objesio u dnevnoj sobi tik do vitrine sa suvenirima prikupljenim s mrtvih pacijenata kojima više nisu trebali umjetni dijelovi tijela, samoubilačke ili prijeteće poruke, olupine u kojima su poginuli ili oružje kojim su ubijeni. Moramo maknuti ovo tijelo odavde", govorio je doktor Sawamatsu policajcima dok je, klečeći u mraku, navlačio kirurške rukavice. "I molim vas, nemojte da ga još netko pregazi."

"Gdje je šefica?" upita detektiv Slipper, koji nije dijelio guvernerovo visoko mišljenje o doktoru Sawamatsuu.

"Zašto nije došla doktorica Scarpetta? Ona gotovo uvijek osobno izlazi na mjesta složenih i senzacionalnih zločina."

"Otišla je na sud u Halifax i vratit će se jako kasno", odgovori doktor Sawamatsu prilično jetko. "Dakle, ovo tijelo moramo otpremit u mrtvačnicu što prije."

"Mislim da nećemo moći izvući nosila iz rijeke", protiv svoje volje morao mu je reći detektiv Slipper. "Moramo dovesti ronioce."

"Nema vremena. Zamotajte ga u plahte i odnesite u kola Hitne pomoći", naredi doktor Sawamatsu. "Pogledat ću ga ujutro. Ovdje ništa ne vidim."

"Drago mi je da nisam jedina", zlovoljno se složi Lamonia.

Ruku vezanih lisičinama, stajala je pokraj svog ulupljenog Dodgea Darta ne znajući čime ih je sve tako iživcirala.

Tradera, naravno, Lamonia nije nimalo živcirala. Promatrao je aktivnosti kroz smrskani vjetrobran nakon što je sat vremena uzaludno stajao na mostu obasjavajući vodu snažnim reflektorom i pokušavajući pronaći račiće i pastrvu. Trader je Lamoniji bio duboko zahvalan što je uništila mjesto zločina. Gledao je kako patolog i bolničari plahtama pokrivaju i odnose mrtvog ribolovca, a zatim i kako ga spremaju u kola Hitne pomoći koja su imala razbijen stražnji kraj. Kako se Traderova sreća tako dramatično promijenila u samo jedan dan?

Njegova karijera i cijeli njegov život bili su u ruševinama, a da bude iskren prema sebi, oduvijek su i bili takvi.

Pogledao se u retrovizoru i ugledao odraz koji je isto tako mogao biti i odraz njegova djeda po majci, koji se također zvao Major. Svi muški potomci u lozi njegove majke zvali su se Major još otkako je Anne Bonny spavala s nekim gusarom pa rodila sina kojega je nazvala Major jer je major po činu viši od kapetana, što je bio najviši čin gusara koje je ona upoznala.

Svi su Majori sličili jedan drugome. Bili su to zdepasti, rumeni, sala-sti, blijedi ljudi rijetke kose i lukavih očiju.

Trader je kao dijete uživao u piromanskim pohodima i nikada ga nisu uhvatili. Do dana današnjega nitko na otoku Tangier nije saznao da je platformu na stupovima, za koju se poslije pokazalo da je plantaža golih rakova, potpalio baš mali Major. Tako su tisuće rakova ubijene usred presvlačenja oklopa, uništen je cjelogodišnji izlov, a ekonomija je upropaštena. Da stvari budu gore, vatra nije lokalizirana pa se proširila na nekoliko uvalica gdje je zapalila desetke čamaca prije nego što je zaustavljena i ugašena kada je već zaprijetila restoranu Chesapeake House u vlasništvu Hilde Crockett, poznatom po svojim dugim obiteljskim stolovima, tortama od rakova, prženim školjkama, domaćem kruhu, šunki i mnogim drugim jelima.

Mladi Major Trader vješto je znao i kradom izvući obiteljski signalni pištolj iz ribičkih čizama u kojima je otac skrivao alkohol. Eksperimentirajući s plinom za upaljač, benzinom i viskijem, Major je shvatio da požar može podmetnuti i iz daljine tako da vrč za mlijeko napuni zapaljivom tekućinom, a onda, kada nitko ne gleda, ispali naboj u nju i izazove malu eksploziju, vrlo slično onome što je učinio i ribiču.

I Pony je u mladosti živio onkraj zakona, ali se, za razliku od Tradera, kajao mučen osjećajem stida i žaljenja.

Umorivši se gledajući kako Regina igra biljar dok njezin otac besposleno stoji sa strane otresajući pepeo cigare u sve za što bi pomislio da je pepeljara, on i Andy izašli su u vrt. Sjedili su na hladnoći na granitnoj klupi i razgovarali. "Mogu li vam što donijeti, gospodine Andy?"

119

"Ne. Vrlo je lijepo od vas što me stalno pitate, ali radije se malo opustite i recite mi nešto o sebi. Zašto se zovete Pony?"

"Nisam se sam tako prozvao", odgovori Pony dok mu je dah isparavao iz usta, što ga je podsjetilo da mu treba cigareta. "Slobodno?" Izvukao je kutiju iz bijelog sakoa. "Tata me nazvao Pony jer je moja starija sestra oduvijek htjela ponija. Nismo si ga mogli priuštiti pa me je tata, kad sam se nekoliko godina kasnije rodio, nazvao Pony i rekao sestri: 'Eto, sad imaš ponija.'"

Andy nije komentirao jer se nije mogao odlučiti djeluje li mu to kao topla ili jednostavno depresivna priča.

"To mi ime baš i nije mnogo pomoglo, ako želite znati istinu", nastavi Pony. "Ostali su zatvorenici to stalno komentirali dok nisu shvatili da će vidjeti svog boga ako samo na trenutak pomisle da će me jahati pod tušem, ako znate što želim reći." Odmahnuo je glavom i nacerio se, a u mraku je bljesnulo nekoliko zlatnih krunica. "Često sam se tukao, ali jači sam nego što se čini. Kad sam bio mlađi, tukao sam se i za novac, a prilično sam dobar i u karateu."

"Koliko još imate?" upita Andy.

"Još dvije godine ako me guverner ne pusti prije. A mogao bi, ali neće. Stvar je u tome da dobro obavljam svoj posao pa nitko od Crimmovih ne želi da odem. Navikli su se na mene. A da radim loše, jednostavno bi me poslali natrag iza brave. Tako da sam na neki način zaglavio ovdje." Otresao je pepeo. "Nikada nisam trebao ukrasti tu kutiju cigareta." Ponovno je odmahnuo glavom i uzdahnuo.

"U zatvoru ste zbog krade kutije cigareta?" nije mogao vjerovati Andy.

Pony kimne. "Time sam prekršio uvjetnu. Prije toga je bila litra rakije od marelice u dućanu ABC. Tako da sam si poprilično uništio život radi stvari koje mi ionako ne bi donijele ništa dobra. To nam je u obitelji."

"Krađa?" upita Andy.

"Autodestruktivnost. A vi?"

Andyjev je život rijetko kad nekoga zanimao, a on je ujedno uvijek pazio što govori.

"Pričajte mi o sebi, gospodine Andy", poticao ga je Pony. "Imate li kakvu djevojku? Neku posebnu?"

Andy je zabio ruke u džepove sakoa svoje zimske odore i pogrbio se u ramenima braneći se od, za to doba godine, neuobičajene hladnoće, a helikopteri su za to vrijeme parali noćno nebo. Oblaci su plovili, a tanki mjesečev srp podsjećao je Ponyja na zlatan osmijeh.

"Trenutno nemam", reče Andy. "U nekoliko sam navrata bio s jednom starijom ženom koju sam upoznao u Charlotteu. Ali sad je među nama gotovo."

"Pretpostavljam da je još uvijek u Charlotteu?"

"Ne znam gdje je. Htio sam da ostanemo prijatelji, ali ona nije takva. Ne razumijem žene", priznao je Andy.

"Uvijek govore da muškarci ne znaju biti prijatelji, ali kad god im ja pokušam biti prijatelj, ponašaju se čudno."

"To je istina." Pony je sporo kimao glavom. "Upravo tako, brate. Žene nikada ne govore što žele niti misle ono što govore, a nikada i ne priznaju da išta žele, osim ako to nije nešto što ne žele ili ako žele da vi mislite da to žele ili ne žele. Zato se mogu igrati vama, ako znate što hoću reći. Moja je žena slatka kad nije umorna od pranja rublja prve obitelji i kad nije ljuta na mene što se tijekom odmora i blagdana vraćam iza brave. Ali ako stvari pogledam s njezine strane, ni ja nisam uvijek otvoren prema njoj.

120

Katkad bih samo trebao biti iskren i reći: 'Naravno da te volim, zlato.' Ili 'Danas mi zbilja izgledaš sjajno, zlato.' Ili 'Duša me boli, zlato, jer znam da sam većinu naših najboljih godina proveo iza rešetaka, a to nije pošteno prema tebi i ne možeš ni zamisliti koliko se brinem za tebe kad me nema.' A mislim, gospodine Andy, da ni njoj ni sebi ne želim priznati da sam vjerojatno zauvijek sjebao svoj život, ako znate što hoću reći." Povukao je dim. "Znate, sad je vjerojatno prekasno i vjerojatno nikad neću izaći iz zatvora jer će guverner zaboraviti ili će zaboraviti njegov nasljednik ili njegov nasljednik.

A valjda nisam dovoljno mudar da napravim kakvu frku u rezidenciji, dobijem otkaz pa tužim državu zbog diskriminacije i dobijem odvjetnike koji bi se pobrinuli za mene zbog plemenitih ciljeva, pogledali moj zatvorski dosje i otkrili daje došlo do neke zbrke u računalu ministarstva pravosuđa pa bih bio slobodan čovjek. Kao što kažem, nemam novca za odvjetnika, a sada nemam ni neki cilj. Hoću reći, da sam učinio nešto loše, vjerojatno bi za mene sve ispalo dobro."

"Točno znam kako se osjećate", složio se Andy. "Ali još uvijek morate napraviti pravu stvar, Pony. Pogledajte policajca Istinskog. On je dobro postupio kada je rekao istinu o Majoru Traderu, a sada guverner sumnja da je i on nešto zgriješio."

"Upravo to. Volio bih upoznati tog policajca Istinskog", reče Pony s uzdahom. "Zvuči kao dobra osoba, a već je bilo i vrijeme da netko raskrinka tog Tradera. Oduvijek sam znao da je pokvarenjak koji ne smjera ništa dobro.

Da, gospodine, baš bih volio upoznati policajca Istinskog. Možda bi on mogao ispraviti nepravdu koja mi je nanesena u ministarstvu pravosuđa."

"Zašto sami ne nazovete ministarstvo da vidite može li tko od njih ispitati slučaj?" upita Andy.

"Zato što iz rezidencije ne smijem privatno razgovarati. A oni ionako ne slušaju zatvorenike. Svi koji upadnu u nevolje kažu da je došlo do pogreške, pa zašto bih onda ja bio drukčiji?"

Regina se skrivala iza starog sviba i čula je svaku riječ. Biljar ju je prestao zanimati, a sad je već požalila što se nije sjetila obući kaput kad se odlučila iskrasti u vrt i prisluškivati ih. Imala je poseban dar za uhođenje pa se nadala da će prikupiti štogod obavještajnih podataka koji bi joj mogli koristiti. No, slušajući Andyja kako razgovara s Ponyjem, osjetila je da mekša iznutra i zaboravila je svoj izvorni motiv. I nju su frustrirali povremeni pokušaji da se S nekim sprijatelji baš kao što se i sama često nalazila u položaju nepravedno optužene.

Regina nije mogla obuzdati drhtavicu, a dah joj je lebdio u zamrznutim oblacima. Osjećala je i nešto čudno u trbuhu, a crijeva su joj se grčila sad na jednu, sad na drugu stranu, puneći se zlokobnim vjetrom koji kao da Je puhao iz kanalizacije.

"Da sam na vašemu mjestu," govorio je Andy Ponyju, "poslao bih policajcu Istinskom poruku i pitao ga može li on saznati zašto ste još u zatvoru?"

"Mislite da bi on to učinio za mene?" Pony je primijetio da se svib trese i da se iz njega diže para. "Nije naodmet pitati."

"AH nemam ni pristup internetu." Pony je sve opreznije promatrao drhtavi svib iz kojega je kuljao dim. "Mislim da će ovaj svib tamo eksplodirati!" poviče na sav glas upravo u trenutku kad je odnekle iza grmlja provalila glasna, potmula detonacija.

Andy poskoči s kamene klupe i pojuri prema zadimljenom, smradnom grmlju, a Regina izađe iz zaklona i podigne se kao planina. "Što radite?" želio je znati Andy.

"Uvježbavam istražne postupke", odgovori ona držeći se za svoju veliku, drhtavu mješinu.

121

"Gospođice Reginia, zašto se skrivate i izgledate kao da ćete eksplodirati?" upita Pony glasom slabašnim od olakšanja. "Bože, stvarno ste me zabrinuli na trenutak, mislio sam da je onaj luđak postavio bombu u vrt i da ćemo svi odletjeti u zrak." "Vrijeme je da krenem", reče Andy.

"Dođi po mene čim ustaneš da se zajedno bacimo na posao", reče Regina. Čak i kad se nije osjećala dobro, imala je običaj zapovijedati kao da rukovodi zračnim napadom. "Čekat ću te od ranog jutra."

"To nije moguće", odgovori Andy. "Prvo moram ići u mrtvačnicu da vidim što je patolog otkrio u slučaju onog čovjeka koji je ubijen pokraj rijeke. Zacijelo ne želite vidjeti tako nešto. Vrlo je neugodno."

"Naravno da želim vidjeti", reče Regina s neukusnim entuzijazmom. "To je vrlo, vrlo neugodno i uznemirujuće", pokušavao ju je Andy odgovoriti od toga. "Jeste li ikad pomirisali mrtvu životinju oko koje su se skupile muhe? E pa, ovo vam je još mnogo gore od toga, a taj vam se zadah na neki način uvuče duboko u nosnice pa se smrad probudi svaki put kad se približite hrani i od toga vam bude prilično zlo. Da i ne govorimo o tome što se sve može vidjeti i čuti u mrtvačnici." "Idem!" Regina nije prihvaćala negativne odgovore.

Dok se vozio kući, Andy je bio vrlo sumorno raspoložen. Već je požalio što je ikad upoznao Crimmove u onom restoranu prethodne večeri. Nikoga ne bi izbjegavao s više žara od Regine, a sad se činilo da će ona neprestano biti uz njega. Da se i ne spominje još i to da guverner, povrh toga što je neki luđak u mrtvo tijelo urezao Policajac Istinsky, a zatim mu ostavio dokaze pred kućom, misli kako je isti taj policajac Istinsky Traderov suučesnik u trovanju.

"Uvalio sam se u gadne nevolje", reče preko automobilskog telefona načelnici Hammer.

"Andy, znaš li ti uopće koliko je sati?" reče Hammerica koja je već bila u dubokom snu kad ju je zvonjava telefona vratila u stvarni svijet. "Zvučiš vrlo obeshrabreno. Sto se dogodilo?"

Andy se slučajno opet nalazio u blizini Hammeričine četvrti Church Hill pa mu je predložila da svrati do nje upravo u trenutku kada je Mufljuz odlučio svratiti do Doma zdravlja i provjeriti što radi doktor Sherman Faux, koji je slijepo drhtao na sklopivoj stolici.

"Bože, molim te za čudo. Ne neko veliko čudo. Samo jedno malo, majušno čudo", molio je doktor Faux. "Možda bi neki rezervni anđeo mogao navratiti i izvući me odavde. Obećavam da ću brzo krenuti i da neće nepotrebno trošiti vrijeme na mene jer znam da mnogo ljudi i životinja treba tvoju pomoć mnogo više nego ja. Ali nikome ne mogu nikako pomoći sve dok sam svezan ovdje na ovom otoku. A i sav sam se ukočio i sve me boli na ovoj metalnoj stolici. Zato te molim za samo jednog anđela. Na sat-dva, koliko mu već bude trebalo da me vrati na kopno."

Mufljuz je pažljivo slušao, neopažen jer su ga od rođenja učili da ne radi nagle pokrete koji bi mogli preplašiti ribe i rakove koje treba uhvatiti. Osobito su rakovi bili vrlo prepredeni i imali su odličan vid. Ako žičana vrša ne bi bila savršeno čista, rak ne bi mogao vidjeti kroz nju pa bi mu postalo sumnjivo da se komad trule ribe nalazi unutar morske trave ispletene u obliku kutije. Mufljuz je stoga obiteljske vrše održavao besprijekorno čistima, a kada je to bilo potrebno, znao je biti tih kao leptir.

Pobrinut će se da zubar pomisli da Bog intervenira i odgovara mu na molitvu, a zapravo je samo želio prihvatiti radno mjesto na kopnu koje mu je ponudio doktor Faux. Mufljuz je ustao i nečujno se iskrao iz spremišta, a zatim se okrenuo, ponovno ušao unutra i zalupio vratima kako bi zubar mogao čuti da je ušao.

"Jesi li to ti, Mufliuze?" Tko je? reče doktor Faux pun nade "Jesam."

"Oh, hvala ti, Bože. Hladno mije i trebao bih poći kući, Mufljuze. Kako ti je zub? Je li lidokain prestao djelovati.

122

"Jest."

Dok se sa zubarom spuštao škripavim drvenim stubama koje su vodile do čamaca, Mufljuz nije prestajao paničanti. Prem.sljao se i oklijevao spustiti se niz zadnju stubu znajući da ga ona vodi u neki posve nov i strašan svijet. Zubar ga je pokušavao utješiti govoreći mu da se osjeća isto onako kako su se oni muškarci i dječaci osjećali u prosincu 1606. godine, dok su se spuštali blackwallskim stubama na Otoku pasa i ukrcavali na brodove. I mali Richard Mutton iz St. Bridea u Londonu, kojemu je baš kao i Mufljuzu bilo samo četrnaest godina, zacijelo se smrznuo od straha na najdonjoj stubi.

"Je P njegova obitelj bila uza nj?" šaptom upita Mufljuz.

"Mali je Richard, prema onome što znamo, bio jedini Mutton na popisu doseljenika."

"Pa šta je onda iš'o?" šaptao je Mufljuz, zamišljajući Richarda Muttona kako se samotno trese od straha gledajući tri brodice koje su se spremale otisnuti preko Atlantskog oceana u nepoznat i opasan svijet.

"Radi zlata", odgovori doktor Faux. "Mali je Mutton, poput većine najranijih doseljenika u našu zemlju, bio siguran da će pronaći zlato ili barem srebro, baš kao Španjolci u Karibima. I naravno, da će dobiti velike komade zemlje na kojima će se moći baviti poljoprivredom." '"Ko te sve to nauči?" zadivljeno upita Mufljuz.

"Nešto je o tome pisao policajac Istinsky onoga jutra prije nego što ste me oteli. A i oduvijek sam bio zaljubljenik u povijest Virginije."

Na prozorima malih kuća diljem otoka počela su se paliti svjetla pa je Mufljuz uskočio u očev čamac i uskoro je već, ploveći velikom brzinom preko mračnog zaljeva, zamišljao sve to zlato i srebro. Doduše, ne bi bilo loše da je prethodno provjerio koliko mu je preostalo goriva i da je na putovanje koje je trebalo trajati sat i pol ponio koji dodatni spremnik. Ovako je, nakon što su odmakli tek pet milja i zaplovili u vode zabranjenog područja R 6609, izvanbrodski motor počeo kašljucati i štucati, a onda je i utihnuo.

"Oh, ne", reče doktor Faux uplašivši se da Bog možda ipak nije odgovorio na njegovu molitvu, nego ga jednostavno uvalio u još goru nevolju da bi ga kaznio za prevarantski život koji je vodio. "Sto ćemo sad, Mufljuze?"

Svaki je ribar u čamcu držao signalni pištolj, ali se Mufljuz nije mogao poslužiti njime jer se, u slučaju da ga spase njegovi sumještani, nije želio suočiti s nezamislivom kaznom koja ga je čekala zbog toga što je pobjegao sa zubarom. Imao je na umu i zabranjena vojna područja oko otoka pa nije bio siguran bi li baš bilo dobro ispaliti nešto u zrak. Sto ako vojska uzvrati vatru?

-Misliš li da bi nas struja na kraju mogla odnijeti do Reedvillea'?" upita doktor Faux dok se hladan zrak probijao kroz njegovu neodeo varajuću odjeću.

"Nikako", odgovori Mufljuz.

123

Počeo je prekopavati po različitim pretincima u čamcu, premetnuvši uže, hrđav. džepni nozic, nekohko boca vode i sprej protiv komaraca koji je zubar nestedirn.ee konstio iako je bilo prehladno za najezdu kukaca. Pretinac pod kormilarevim sjedalom bio je zaključan šifrom na se Mufljuz pokušavao prisjetiti kombinacije. Sve što je uistinu vrijedilo uključujući i signalm pištolj, zacijelo se nalazilo u tom pretincu pa se' iako baš nije bio siguran, nadao da otac prijenosnu radiostanicu nije odnio kući, nego ju je ostavio tu.

Presjekavši kroz niz sporednih uličica, Cruz Morales izbjegao je državne policajce te je parkirao pokraj kontejnera u uličici iza restorana Freckles na Aveniji Patterson. Sjedio je u mraku, teško disao i osluškivao, a pogledom je nervozno kružio svuda oko sebe. Iz Frecklesa, za koji je Cruz držao da je neki mali lokalni bar, dopirala je country glazba i žamor glasova. Iznenada je više od svega poželio pivo. Živci su mu bili nategnuti, a bojao se kao nikada u životu.

Bio je siguran da svi ti golemi helikopteri koji u niskom letu šaraju reflektorima zapravo traže njega. Nije imao pojma što je učinio da bi potaknuo takvu potjeru, osim ako nije riječ o onom paketu u pretincu za gumu. No kako su vlasti saznale za to? Kad su ga oni bijelci odveli u stražnju prostoriju autosalona i dali mu paket u zamjenu za neki drugi paket, Cruz je znao da sudjeluje u nečemu što bi ga moglo uvaliti u nevolje, ali ti ga tipovi zacijelo ne bi otkucali. Kakve bi koristi imali od toga? A primopredaju nitko nije vidio i, koliko ga je pamćenje služilo, činilo mu se da su helikopteri letjeli i prije nego što je parkirao pred autosalonom. Jesu li ga onda vlasti tražile i prije nego što je nešto učinio? Kako bi to moglo biti?

Izašao je iz automobila, otvorio prtljažnik i izvukao paket iz pretinca za gumu, koji baš i nije bio neko mjesto za skrivanje s obzirom na to da u njemu nije bilo ni pričuvne gume ni tepiha i da je prvo mjesto na kojem policajac traži ilegalnu robu upravo pod vrlo upadljivim poklopcem tog pretinca. Cruz se spremao baciti paket u kontejner kad su se stražnja vrata bara otvorila i u prljavu uličicu propustila svjetlo i glasne glasove.

Pijani Major Trader osjećao se kao prava muškarčina pa je odlučio mokriti vani iako su u Frecklesu postojali savršeno primjereni zahodi. No olakšavanje na otvorenom vraćalo ga je korijenima, a gusari i ribari prilično su se snalažljivo prilagođavali nepraktičnim okolnostima.

Na čamcima, na primjer, nije bilo zahoda, a dok je Trader živio na otoku njegova je obitelj imala poljski zahod pred kućom, koji je on rijetko koristio osim za obavljanje ozbiljnijih poslova od mokrenja Boreći se s rasporkom, Trader je malo zateturao, a jedan tvrdoglavi zubac smička zagrizao je u tkaninu njegovih hlača koje su mu zaista loše pristajale i držao se tamo kao da mu život ovisi o tome.

"Sranje!" psovao je Trader popust gusara i snažno ga navlačeći "Prokleta mi duša bila!" Što je jače potezao, zubac se dublje zabijao. Sada je zaista bio u gabuli jer se smičak zaglavio točno na pola puta i što se više borio s njim, njegov je mjehur bio bliže predaji. Zaguravši ruku medu noge plesao je i skakutao uokolo proklinjući smičak i pokušavajući razdvojiti njegove metalne zupce.

Cruz je vrebao u dubokoj sjeni iza kontejnera, vireći i začuđeno promatrajući sve to. Nikada nije vidio takav prizor i nije mu bilo jasno kakav to vražji rječnik izlazi iz debeljkovih usta i zašto skakuće sad na jednoj, sad na drugoj nozi držeći se za intimne dijelove? Na tom slabom svjetlu činilo se kao da se poteže za prepone pokušavajući se osloboditi sile teže i odletjeti. Sada je zadihano psovao poput gusara, a njegovo je skakutanje postajalo sve snažnije i tjeralo ea oko kontejnera baš prema Cruzu.

Cruz je odložio paket na tlo i izmaknuo se u prostor ispred kontejnera bas kad je podivljali čovjek doskakutao iza njega, a zatim je dao petama vjetra. Uskočio je u auto, upalio motor i odjurio a Trader se Za to vrijeme stiskao i skakutao jer je njegova nužda postala neizdrživa Isprva samo tvrdoglav, smičak je sada čvrsto stisnuo svoju čeljust Ti metalni zupci više nisu popuštali i stezali su takvom snagom da je cijeli zatvarač bio vruć na dodir.

Trader je natezao rasporak i stenjao od mučne nelagode, osjećajući se kao damu je netko na mjehur priključio pumpu za bicikl da bi vidio koliki je tlak moguće postići unutra prije nego što se rasprsne i ispuše ostavljajući za sobom osjećaj olakšanja i stida. Gusari nisu mokrili u gaće čak ni kao novorođenčad. Jedna je stvar pomokriti se na neki predmet i druge ljude, ali unerediti se nisi mogao, čak ni usred napada na brod ili podmetanja požara na

124

plantaži rakova. Iscrpljeni je Trader već bio bez daha od tog skakutanja kad je primijetio neki smotuljak na tlu i sjeo na njega čvrsto prekriženih nogu.

"Prokletstvo", šaptom je ponavljao, a onda su se stražnja vrata frecklesa otvorila obasjavši ga svjetlom zbog kojega je bio prisiljen zaškiljiti Hooter Shook upravo je bila završila svoju smjenu u naplatnoj postaji pa je svratila do Frecklesa na kratko druženje i osvježenje. Tako se dobro zabavljala s onim velikim policajcem Macovichem, da joj se već zavrtjelo u glavi, ali onda su se, nažalost, počeli razilaziti u stavovima.

"Ne vjerujem u brak", rekao joj je Macovich vraćajući četvrtu bocu piva na stol. "Zato što ne želim razbacivati novac na čopor dječurlije koja počnu skakati po meni čim se pojavim na vratima. Stedim za Corvettu."

"Molim?" Hooter je i sama bila malo nacvrckana, a pivo baš nije dobro išlo uz njezin karakter. "Isti si kao i svi drugi", optužila ga je kvrckajući svojim zadivljujuće dugim akrilnim noktima po plastičnoj plohi stola. "Ohoho. Ja da radim kao manijak, a onda dođem kući i vidim tebe kako glancaš svoju Corvettu dok se bebe gladne i usranih pelena dernjaju u kući. A onda ti natežeš pivo i čekaš seks, a mene čak i ne pitaš kako mi je prošao dan!"

"Heeej! Premotala si na kraj filma, zlato. Još se nismo ni primili za ruke, a već smo u braku i imamo djecu. Zašto ne bismo samo popili pivo i opustili se, ha?"

Nokti su joj kvrckali tako glasno i u nepravilnom ritmu da su zvučali poput klizaljki na hokejaškoj utakmici.

"Nikada nisam razumio zašto vama ženama trebaju nokti od sedam--osam centimetara", priznao je. "Kako uopće možete uzeti novčić ili poštansku marku?"

"Ja ne uzimam novčiće bez rukavica", rekla je ona s gađenjem. "Znaš već što mislim o nečistoći i nehigijenskim predmetima."

To ga je jako zabrinulo. Ako je imala takav stav prema novcu, kakvim se uopće transakcijama mogao nadati od nje? Prema svemu što je znao o njoj, u krevetu je vjerojatno nosila odijelo za zaštitu od biološke opasnosti, a ti su mu nokti mogli i oštetiti osjetljive predjele. Heeej, mislio je. Što ako ih zarije u njegova konjića? I zašto nosi parfem koji se zove Poison6! Tako mu i treba kad skuplja ženske na naplatnim postajama. Kad je posljednji put bio s nekom ženom o kojoj nije znao ništa, situacija je bila slična. Letitia Sweet radila je u Shell Quik Martu nedaleko od stožera, a Macovich je, gledajući svoja posla, svratio na kavu i kokice. Letitia je bila građena poput starog Cadillaca, vjerojatno sa sličnim brojem kilometara i slojeva laka na sebi, ali Macovich je bio mrzovoljan zbog one Crimmove biljaristice. "Što imaš na sebi?" upitao je Letitiu kad je prišao šanku i impresionirao je novčanicom od dvadeset dolara.

"Kako to misliš, što imam na sebi?" Osmjehnula mu se nagnuvši se nad blagajnu i izloživši svoje farove u obliku metka.

Morao joj je odati priznanje: tu se ženu imalo za što primiti, bez obzira na to što je njihov prvi izlazak ujedno bio i posljednji.

"Sto misliš tko si ti?" vikala je na njega u automobilu. "Misliš da me možeš samo tako hvatati? Misliš da ispod ovog mesa nema nikakvih živaca? Kako bi bilo da ja tebe uhvatim i izmičem kao krpu koju cijedim kad čistim onu posudu za tortilje na kraju radnog dana?"

Pokazala mu je taj postupak i Macovich je morao priznati da mu se nimalo ne sviđa. Pa zašto je onda nakon nje izašao s Hooter? Zbog vlastite disfunkcije i loših iskustava sav se pogubio pa je zaključio da je bolje ne buniti se kada je Hooter rekla da joj treba malo zraka i da će, ako bude imao sreće, porazgovarati malo s njim kad sljedeći put prođe pokraj naplatne kućice na kojoj se ne vraća ostatak. I kao i obično, njezin je izlazak završio na nekom mjestu Bogu iza nogu i bez prijevoza kući pa je sva jadna izašla u stražnju uličicu, a onda je ugledala debelog bijelca koji je sjedio na nekom smotuljku pokraj kontejnera. Na trenutak je zaboravila svoje probleme.

125

"Dušo, izgledaš kao da se ne osjećaš baš najbolje", reče Hooter gegajući se prema njemu na svojim nestabilnim petama. "Što uopće radiš tu na ulici na ovoj hladnoći? Želiš li da pozovem Hitnu?"

"Zaglavio mi se smičak", reče joj Trader stišćući se i neuspješno natežući rasporak. "Prokletstvo!"

"I meni se to katkad dogodi", pokazala je Hooter razumijevanje za njega, približavajući se da ga bolje pogleda kako bi se uvjerila da nije riječ o kakvom luđaku. "Mogu ti samo reći da je još gore kad je na leđima." Pokazala je poleđinu imaginarne duge večernje haljine. "Meni se to jednom dogodilo kad sam bila u Holiday Innu na otmjenom novogodišnjem balu i nisam mogla zakopčati haljinu, a bojala sam se prejako navlačiti jer bih je sigurno bila poderala."

Nastavila je podrobno opisivati kako je onda čekala u predvorju motela dok pokraj nje nije prošao neki ljubazni Arapin i pomogao joj raskopčati haljinu kako bi mogla početi od početka i zakopčati je a da zupci ne uhvate sifon.

No Arapin nije htio da ona zakopča haljinu, nego je zapravo inzistirao da je svuče zajedno sa svim što je nosila ispod pa joj nije preostalo ništa drugo negoli da ga prebije. Zanesena sjećanjima, Hooter je palila cigaretu, a Trader se još uvijek stiskao i molio patentni zatvarač da ga oslobodi iz zatočeništva.

"Dajbog da upali. Dajbog da upali", molio je na rubu suza dijalektom koji Hooter nije poznavala.

"Pa naravno, zlato." Nagnula se nad njega i zapalila mu cigaretu. "Puši koliko hoćeš, neću ti naplatiti jer ja ionako ne diram kovanice. Mislim da je grijeh nekome naplatiti cigaretu koju te moli, ti ne? Na čemu to sjediš, zlato?"

Trader iznenada postade svjestan tvrdoga, čvornatog smotuljka na koji se nasadio iza kontejnera. Opipao gaje slobodnom rukom i počeo derati papirnati omot bacivši tek upaljenu cigaretu u blato.

"Na pištoljima", reče, a onda mu padne na um da bi jednim od njih mogao propucati zaglavljeni smičak pod uvjetom da pazi što radi.

"O, Bože!" uzvikne Hooter. "Zašto sjediš na pištoljima? To je jako opasno, a i zašto ih uopće nosiš tako umotane u UPS-ov papir?"

Trader izvuče pištolj kalibra devet milimetara i izvadi šaržer sretan što vidi da je potpuno pun, iako nije znao ništa o vatrenom oružju, izuzmu li se signalni pištolji. Navlačio je i petljao po kliznom mehanizmu dok nije shvatio da bi jedan metak mogao biti i u cijevi. Raširio je koljena i pažljivo opalio.

"Bogtemazo!" poviče kad je metak skliznuo s mjedenog smička i uz glasan se udarac odbio u kontejner.

"Jesi li poludio!" Hooter se vrišteći odmaknula nekoliko koraka unatrag i gotovo pala. "Zašto si želiš propucati međunožje?"

Trader ponovo nacilja smičak i povuče okidač pobjesnjevši kad je vidio da se metak odbio od rasporka ravno uvis i razbio uličnu svjetiljku. Taj je smičak bio neuništiv i mrtvačkim je stiskom stezao zube pa je Trader pucao i pucao, čahure su frcale i zveckale u blatu, a Hooter je trčala kroz uličicu tražeći policiju i mašući rukama prema helikopterima koji su im letjeli nad glavama.

"Upomoć! Upomoć!" vikala je prema tim Black Hawkovima. "Spustite se i zaustavite ovog luđaka! Hoće si propucati međunožje, ali stalno promašuje! Ali uskoro će sigurno nešto pogoditi! Upomoć! Upomoć!"

Andy je upravo bio parkirao pred kućom Judy Hammer kada je putem radija začuo poziv.

"Nasumična pucnjava u bloku 5000 na Aveniji Patterson. Ima li policajaca u blizini? Javljeno je da se puca u stražnjoj uličici."

126

Hammerica se pojavila na prednjoj verandi pitajući se zašto Andy ne izlazi iz automobila. Sišla je vidjeti o čemu se radi. "Što radiš?" upita Andyja koji je spustio prozor.

"Došlo je do neke pucnjave, a nitko ne reagira", reče uzbuđeno. "Izgleda da su sve gradske ophodnje zauzete drugim pucnjavama i potjerom za onom Hispancem."

"Hajdemo", reče ona ulazeći bez oklijevanja.

Pojurili su upalivši plava rotacijska svjetla i odvrnuvši sirenu do kraja, dok je dispečerica gradske policije nastavljala upućivati pozive policajcima da interveniraju u Aveniji Patterson.

"Tri trideset", reče Andy preko radiostanice posluživši se svojim bivšim brojem ophodnje iz dana kad je radio u ričmondskoj policijskoj upravi.

"Tri trideset", odgovori dispečerica pomalo zbunjeno jer se sjećala Andyjeva ugodna glasa, a znala je da on više ne radi za grad.

"Javljam se za Aveniju Patterson", reče Andy.

"Deset četiri, bivši tri trideset."

"Znate li u kojoj točno uličici?" upita putem mikrofona.

"Deset deset, tri trideset", što je bila šifra gradske policije koja je značila: "Ne, kolega Brazil ili tko god bio taj koji se vozi okolo pretvarajući se da je kolega Brazil."

Dispečerica Betty Freakley okrenula se operaterima telefona Hitne službe koji su sliježući ramenima sjedili iza nje.

"Mislila sam da je prešao u državnu policiju. Zašto se opet vozika po gradu?" upita.

No svi su operateri telefona hitne službe bili zauzeti. Te je noći Richmond vrvio događajima. Pripiti je bijelac pao u dvorištu dok je izvodio psa u šetnju. Neka je crnkinja ležala nasred ulice ispred trgovine živežnih namirnica Eggleston. Novorođenče je progutalo sve kuglice iz ljubičastog medvjedića Beanie Baby Millenium Y2K. Došlo je i do nekoliko prometnih nezgoda, a većina je policajaca bila zauzeta potragom za hispanskim sumnjivcem koji je jurio kao na trkama, u automobilu njujorških registarskih oznaka. No hitan slučaj koji je privukao Hammeričinu pozornost bila je dojava o muškarcu koji je s vrećicom na glavi pokušao opljačkati restoran Popeye's Chicken & Biscuits u Aveniji Chamberlayne.

"Pitam se nije li to isti onaj koji je prošle godine pokušao opljačkati naplatne postaje", reče Hammerica. "Kako se ono zvao? Zabio se u kućicu jer su mu rupe na vrećici bile izrezane na pogrešnim mjestima pa nije mogao vidjeti."

"U podzemlju ga znaju pod nadimkom Toljaga", reče Andy. "Ima beskonačan dosje, a tu fintu s vrećicom pokušava izvesti već godinama." "Čovjek bi mislio da će već jednom shvatiti daje taj način djelovanja preočit i da ne djeluje", odgovori Hammerica, koja se nikako nije mogla načuditi gluposti većine zločinaca.

127

"Napao je i Popeye's u Ulici Broad prije nekoliko mjeseci", prisjetio se Andy, ubrzavajući da bi uspio proći kroz žuto svjetlo u Ulici Carry. "Ušao je s vrećicom na glavi, zapeo za ogradu iza koje ljudi čekaju na red, a onda maznuo pečeno pile, zabio se u staklena vrata i slomio nos. S papirnate smo vrećice izdvojili njegov DNK." "Ima li pištolj?"

"U tome i jest problem. Nikada nije naoružan, već samo ulazi s vrećicom na glavi i traži što ga je volja. Stoga ne možemo podići održivu optužnicu pa uvijek brzo izađe iz zatvora. On kaže da samo traži od ljudi da mu nešto poklone i oni mu to daju bez pogovora pa to zapravo nije zločin jer zakonima države Virginije nigdje nije zabranjeno hodati naokolo s vrećicom na glavi. I tako sudac uvijek pusti Toljagu kad se pojavi na saslušanju."

"Ima li policajaca u području?" dispečerica se probijala kroz eter. "Na parkiralištu restorana Popeye's u Aveniji Chamberlayne leži bijelac s vrećicom na glavi. Hitna pomoć je na putu." "Čini se da se opet spotaknuo", reče Andy.

Toljaga nije bio jedini koji se te noći spotaknuo. Kada je Barbie Fogg izašla iz svoga kamioneta pod nadstrešnicom, nagazila je barbiku jedne od svojih blizanki. Kao i obično, dijete ju je tu ostavilo nakon igre.

"Oh, Bože!" usklikne pridižući se s betonskog poda i provjeravajući je li se ozlijedila.

Barbie, koja je snažno vjerovala u znakove iz Svemira, taj je potencijalno ozbiljan incident protumačila kao signal daje napravila pogrešan korak i previdjela nešto važno. Oh, pa naravno! pomisli, prisjećajući se onog posebnog događaja koji se odigrao malo prije nego što je zastala pokraj staračkog doma u kojem je posjetila nemoćne i zaboravne starice koje nije poznavala. Barbie je vjerovala da ju je Svemir odabrao da liječi i napokon joj se smiješila nagrada, zbog čega joj je Hooter i dala onaj poseban poklon.

Nekoliko minuta poslije, sestre Clot, njezine susjede, gledale su kako Barbie lijepi naljepnicu s motivom duge na stražnje staklo kombija obitelji Fogg. Uva Clot zaprepašteno je virila iza kuhinjskog zastora.

"Dođi vidjeti nešto!" dovikne Uva svojoj usidjeloj sestri Imi, koja je u dnevnoj sobi uz pojačan ton gledala televiziju. "Bože, smiluj se, prvo je pala pijana, a sad stavlja to na auto dok su joj djeca u kući. Što će biti od te dječice kad cijeli svijet vidi što im je mamica metnula na kamionet? Uvijek mije bila sumnjiva, zar tebi nije, Ima? Da si smjesta došla ovamo i pogledala!"

Ima se dovuče uz pomoć štapa i zaškilji kroz otvor među zastorima. Ukočila se ugledavši Barbi Fogg pod osvijetljenom nadstrešnicom na ulici. Ima baš nije mogla razabrati što Barbie radi, ali činilo se da hoda oko kamioneta, nogom šutira nekakvu lutku po betonu i neprestano gladi nešto na stražnjem staklu, diveći se tome, što god daje bilo. Ima je jedva uspjela razabrati nekoliko jarkih boja. "Što radi?" upita sestru.

"Zar ne vidiš, Ima, što meće na staklo? Ima jednu od onih naljepnica s dugom! Sjećaš li se onih zastava i naljepnica s dugom dok smo još živjele u francuskoj četvrti?"

Ima je uzdahnula tako snažno daje zateturala i srušila se u zavjese. Uhvatila se za njih da se uspravi, ali one su se strovalile na pod. Barbie Fogg pogleda sestre Clot koje su je promatrale kroz odjednom proziran kuhinjski prozor i mahne im, ali one se hitro sakriju od nje.

"Lennie", zvala je Barbie ulazeći kroz hodnik u kuhinju u kojoj je njezin suprug prekopavao po hladnjaku. "Nikad nećeš pogoditi što se večeras dogodilo."

"Sigurno si u pravu", zadirkivao ju je Lennie otvarajući Budweiser. "A i ne mislim pogađati."

128

"To se samo tako kaže." Rekla je ono što je i uvijek govorila. "Što te toliko zadržalo? Mislio sam da ćeš doći kući mnogo ranije."

"Promet i oni jadničci u staračkom domu", reče. "Oh, Lennie, večeras sam našla novu prijateljicu i stavila sam dugu na kamionet!" "Što si radila, vozila kroz oluju pa sad misliš da ćeš pronaći ćup sa zlatom kao u onoj priči?" Lennie proguta pivo i nadlanicom obriše usta.

"Curice spavaju?" upita Barbie, koja je sada također gledala u hladnjak odlučivši proslaviti dugu koktelom od limuna. "Zar ćup sa zlatom ne bi bio divan?"

"Da, da. Slušaj," prekine je Lennie, "jedan od mojih klijenata ima nekoliko karata viška za subotnju večernju utrku, a kao što znaš, ja moram u Charlotte na onu konferenciju o nekretninama. Trebaju li ti te karte ili da ih dam nekom drugom?"

"Uzet ću dadilju, a možda povedem i tu prijateljicu", odgovori Barbie, propustivši dodati da tu utrku ne bi propustila ni za što na svijetu i da joj je baš drago što njezin suprug ne može ići.

Barbie je potajno obožavala vozača Rickyja Rudda, koji je imao besprijekorno glatku kožu i slatku plavu kosu. Kad god bi ga vidjela s onom velikom Texaco zvijezdom na prsima vozačkog odijela ili gledala kako njegov crveni Monte Carlo s brojem 28 juri na televiziji, tijelom bi joj prošli trnci pa bi mu poslala novo pismo. Pisala mu je već nekoliko godina, šaljući mu tjedne poslanice dok je živio u Sjevernoj Karolini, a sad je već razmišljala i o tome da se domogne njegova telefonskog broja jer se preselio opet u rodnu Virginiju. Nikada joj, naravno, nije odgovorio, ali ona je vjerovala da bi joj pisao da ona nije koristila pseudonim i daje navodila svoju adresu.

Osim Rickyjem, Barbie je bila opsjednuta i Boom Mannom, kojega je primijetila kada je vozio Monte Carlo kao zec na prošlogodišnjoj utrci 2000 Chevrolet Monte Carlo 400. Nakon što se o njemu temeljito raspitala u boksu, preklinjući ga da se fotografira s njom, na prevaru gaje uspjela navesti da joj da svoju adresu.

"Ako vam pošaljem fotografiju u omotnici s plaćenom povratnom poštarinom, hoćete li je potpisati?" upitala je Boa dok su zajedno pozirali pred automobilom nakon utrke.

"Fotografiju ili omotnicu?" upitao ju je on, a ona je uistinu voljela muškarce sa smislom za humor. "Čujem da je večeras neki čovjek eksplodirao pokraj rijeke", reče Lennie. "To znači da je još jedan luđak pušten na slobodu. Hajdemo u krevet ševiti se."

Koktel je Barbie udario ravno u glavu.

"Oh, Bože", uzdahne. "Mislim da večeras nisam za to, Lennie. Duge su mi u glavi i samo bih se malo opustila i uživala u svemu, ako nemaš ništa protiv."

Lennie je imao nešto protiv. Nezadovoljno je ispio pivo i uzeo još jedno. Otvarajući čep, mjerkao je suprugin vitak stas. Toliko je vremena trošila na brigu o svom tijelu, a nikada nije dopuštala da joj strgne odjeću i pogleda na čemu to tako naporno radi. To nije imalo nikakva smisla. Zašto žene žele dobro izgledati ako ne žele seks?

"Mislim da ću obići curice, a onda u krevet", reče Barbie. "Oh, Bože! Od ovog mi se koktela zbilja vrti."

"Barem od nečega", promrmlja on, razmišljajući o tome kako se zapravo isuviše rijetko tužio na suprugine grozničave obilaske trgovina i svote koje je trošila na estetsku kirurgiju, injekcije i bogzna što drugo što je jedanput mjesečno radila kod onog svog doktora. Lennie joj je znao donijeti cvijeće čak i kad nije bilo neke

129

osobite prigode i nikad se nije tužio na to što mora čuvati blizanke Mandie i Missie, kojima je bilo već gotovo pet godina. Samo je želio da ga supruga pusti da je dira i da se pretvara da joj se to sviđa ili barem da joj ne smeta.

Lennie joj je donio još jedan koktel, a sam se poslužio pivom. Nekada je piće djelovalo, ali sada bi od njega bila samo pospana i odsutna.

"Ne mogu više ovako", reče on. "Radim kao crnac prodajući nekretnine, a svako malo još moram čuvati djecu kad se vratim kući jer ti posjećuješ neke starce ili prijateljice naokolo. A onda si umorna za mene, jebiga, ili si možda samo umorna od mene."

"Curama trebaju prijateljice, znaš", izgovorila je Barbie s mukom. "Mislim da muškarci ne razumiju našu potrebu za prijateljicama. Koliko karata viška imaš?

"Da, da, možda bi i meni trebala neka prijateljica", reče on oštrijim glasom.

Barbie počne plakati. Jednostavno više nije mogla podnijeti njegovu ćud i ružnoću pa se slomila pod naletom njegova raspaljena bijesa. "Žao mi je, Lennie. Jako se trudim da ti udovoljim, srce. Ali otkako sam prešla četrdesetu, jednostavno mi se to ne da, znaš, one stvari.

Nisi ti kriv. Sigurna sam da nisi ti kriv. Možda bih trebala s nekim razgovarati o tome.

"O Bože." Lennie je preokretao očima. "Znači, sad ću još morati plaćati i psihijatra! A kakvog to ima smisla? Pa ti volontiraš kao psihološka savjetnica. Zašto ne porazgovaraš sama sa sobom?"

Sve jače je plakala i osjećala se grozno. Lennie ju je, grleći, molio da bude sretna.

"Ako moraš s nekim razgovarati, slatkice, samo daj", nježno ju je uvjeravao. "Imam dvije karte, a vjerojatno bih ih mogao nabaviti i više od one velike face iz General Motorsa, koji se doselio u veliku kuću na rijeci kad je otišao u mirovinu."

Andy i Hammerica skrenuli su u uličicu iza Frecklesa i primijetili da je ulična rasvjeta ugašena. Sav prljav, Trader je sjedio na nekom paketu pokraj kontejnera iz kojega se prosipalo smeće opora mirisa. Ponestalo mu je streljiva ali se, već gotovo histeričan i osjećajući očajničku potrebu za mokrenjem, još uvijek borio sa smičkom.

"Za Boga miloga", reče Hammerica svom najomraženijem vladinom dužnosniku. "Sto, dovraga, radite ovdje sjedeći na tom paketu i pucajući iz pištolja? I zašto vam je odijelo tako prljavo?"

"Ciferšlus mi se zaglavi!" provalio je bijes iz Tradera. Hammerica se nadvila nad njega da pogleda u čemu je problem, a Andy je primijetio da neka žena viri iz sjene na sigurnoj udaljenosti.

"To je zato što ste nekako uspjeli zakvačiti gaće", reče Hammerica. "Kako se taj rasporak tako iskrivio?"

"Htjedo' ga tucnuti!"

"Smirite se sad malo", naredi mu Hammerica. "Dajte da vidim mogu li što učiniti."

Dotakla je Traderov smičak pazeći da ne dotakne i nešto drugo. Za nekoliko je sekundi izvukla Traderove gaće i smičak se nasmiješio širokim osmijehom. Trader potrči iza kontejnera i stade mokriti kao konj.

"Isuse Kriste", s gađenjem procijedi Andy.

130

Pogledao je paket i, odmahujući glavom, nabrojio pet pištolja velike razorne moći i nekoliko kutija streljiva. "Čini se meni da ovaj vodi svakojake posliće sa strane", reče Andy. "Tja", primijeti Hammerica bijesno. "Stvarno sramota."

"Hej!" pozove Andy onu ženu koja se skrivala u sjeni i od koje je uspio razabrati samo priliku s pletenicama i visoke potpetice. "Dođite ovamo!"

Hooter se dogegala kroz blato, pribojavajući se da bi i ona mogla zapasti u probleme, iako nije znala zašto.

"Oh, pa ja znam vas dvoje", reče iznenađeno. "Vi ste ona šefica gradske policije, ali više niste jer ste preuzeli državnu policiju. A vi ste onaj dragi policajac koji mi je pokušao pomoći kada me onaj čovjek s vrećicom na glavi lani pokušao napasti u naplatnoj kućici", obrati se Andyju. "Što znate o ovome?" kimne Andy prema Traderu, koji se još uvijek olakšavao.

"Znam samo da sam izašla iz bara i vidjela ga kako skakuće po ulici, a zatim sjeda na neki paket. O, Bože, vidi ti te pištolje! Zašto je sjedio tu vani pokraj kontejnera na tim pištoljima, pojma nemam. Rekla sam mu da je to opasno, ali on nije htio ustati s paketa i neprestano se stiskao. Tako da ne znam ništa više osim da je iznenada počeo pucati na sve strane, a ja sam potrčala da se sklonim i vikanjem dozovem pomoć.' "Što ste vi radili ovdje na ulici?" upita Andy.

"Izašla sam malo na zrak."

"Ako ste izlazili na zrak, onda znači da ste bili negdje gdje niie bilo zraka. Gdje ste bih prije nego što ste došli ovamo?" ispitivao u je Andy.

"Bila sam na pićencu." Glavom je pokazala Freckles "Unutra ie bilo sve puno dima, osobito zato što onaj veliki državni policajac nali jednu za drugom." * J ***" Andy odmah pomisli na Macovicha. Hammerica također.

"Pogledaj je li još unutra", reče Andyju.

Krenuo je oko zgrade prema ulazu u taj mali kvartovski bar a kad se pojavio na vratima, prema njemu su se okrenuli deseci mutnih očiju. Sjedeći sam u odjeljku, Macovich je pio i pušio. Andy mu sjedne nasuprot.

"Upravo smo tu u uličici našli Majora Tradera", reče. "Zar nisi čuo pucnjavu?"

-Mislio sam da to puca iz auspuha", trtljao je Macovich kroz oblak dima. "A i nisam na dužnosti", zajedljivo dometne. "No znam &i se Trader motao ovuda. Dugo je sjedio za šankom i sam pio pivo za pivom Ali nisam mu se javio niti privlačio pozornost na sebe."

-jesi li primijetio da se druži s nekim ili razgovara mobitelom? Bilo što na temelju čega bi mogao pomisliti da se treba s nekim sastati ili kupiti paket oružja?

-Heeej! Ovih dana samo problem,", reče Macovich pomičući bocu piva po stolu. Koliko god da ne volim tog tipa, ne mogu reći da sam išta vidio."

-Onda ne možemo dokazati da ima ikakve veze s tim pištoljima" reče razočarano Andy. "Barem ne trenutno. A i nije u našoj nadležnosti da dižemo optužnicu za nasumičnu pucnjavu. To će morati obaviti gradska policija ako bude htjela. Jesi li bio ovdje s Hooter?"

131

"Heeej, to je bila greška. Ne zna piti pa je podivljala od piva Tako i i treba kad ženske tražim na naplatnim kućicama." Macovich se pretvarao da mu nije nimalo stalo do Hooter Ona je bila manje vrijedna, obična operaterka naplatnih postaja. Pa što ako ie nolu djela i izjurila van? Može on pronaći žensku kad god hoće, a operaterka s naplatnih postaja zaista mu ne treba, makar bila i viša operaterka "Mislim da će biti bolje daje odvezem kući", reče Macovich. "Nema auto."

"Mislim da bi bilo bolje da i tebi i njoj pozovem taksi", odgovori Andy. "No ona će možda morati još ponešto objasniti policiji."

Baš kad je Andy to rekao, Hammerica je upitala Hooter za policiju. "Jeste li ih vi pozvali?" zanimalo ju je. "Jer netko ih je morao pozvati."

"Vikala sam ovima u helikopterima." Hooter je pogledala Black Hawk koji im je grmio nad glavama. "Valjda je netko od njih radiovezom pozvao pomoć."

"Nemoguće je da su u helikopteru čuli vaše povike", zaključi Hammerica dok je Trader nastavio oplahivati uličicu iza kontejnera.

"Ja znam samo da sam se derala i mahala im rukama pa su valjda oni i pozvali policiju jer ja nikoga nisam zvala.

Nikada nisam čula da netko ovako dugo piša." Pogledala je u smjeru iz kojega je dopiralo žuborenje. "Čudan čovjek. Mislim da bi vam bilo bolje da njega provjerite. Kladim se da je još nešto skrivio, ako mene pitate. Možda je i homosenzualac jer sije pokušao propucati međunožje kao da mrzi svoju muškost. To vjerojatno znači i da ima sidu i tko zna koliko prljavog novca po džepovima. Ako hoćete moj savjet, ja ga ne bih dirala golim rukama.

Imam par rukavica u torbi ako ih hoćete posuditi", ponudila je Hammerici. "Mislim da ćete ga morati strpati iza brave", dometne baš kad je Andy izlazio kroz stražnji izlaz Frecklesa.

"Trader je pio unutra", reče Hammerici. "Macovich ga je vidio. Jeste li ga i vi vidjeli?" okrene se prema Hooter.

"Ako je i bio unutra, ja ga nisam vidjela", odgovori Hooter. "Bilo je previše dima iznad stola."

"Pozvat ću gradsku policiju i vidjeti što namjeravaju", reče Andy Hammerici. "Ali mislim da to trenutno nije naš slučaj. A vama moramo pozvati taksi", okrenuo se prema Hooter.

"Slušajte ovamo", reče ona ogorčeno. "Nisam pijana."

"Nisam ni rekao da jeste. Ali nemate auto."

"On ima auto i zbog toga sam i završila ovdje." Bradom je trznula prema Frecklesu očito aludirajući na Macovicha.

"On nije u stanju voziti", reče Andy. "Večeras je popio malo previše piva, a i loše je volje. Mislim da je povrijeđen."

"Tja", reče Hooter, a oči joj zasvijetle od zanimanja. "Previše je on neosjetljiv da bi mu neko povrijedio osjećaje."

"To jednostavno nije istina", odgovori Andy. "Nekad su najveći i najčvršći muškarci najosjetljiviji, samo što sve drže u sebi. Možda biste ga vi mogli povesti kući njegovim autom?"

"A što ću onda?" poviče ona. "Pa neću valjda prespavati kod muškarca koji još živi sa svojom mamicom!"

Jureći naokolo pola noći, Cruz Morales bio bi dao sve za svoju majku. U tri sata ujutro oprezno se ogledao oko sebe zatvarajući vrata telefonske govornice i izvlačeći posivjeli rupčić koji mu je dala žena na naplatnim

132

postajama. Činila mu se dovoljno dobrom osobom, a njemu je trebala pomoć. Nikada se neće izvući iz grada u Pontiacu s njujorškim registarskim oznakama, barem ne dok su posvuda murjaci i helikopteri. Sada je napokon razumio čemu sva ta zbrka.

Jureći što dalje od onog bara pred kojim je onaj luđak skakutao oko kontejnera, Cruz je na radiju čuo da je netko spaljen pokraj rijeke i ja svi traže hispanskog sumnjivca iz New Yorka, mogućega serijskog ubojicu odgovornog za zločine iz mržnje koji, prema guvernerovu mišljenju, sežu sve do neke pucnjave u Jamestownu nerazriješene zbog neke nesavjesne policajke. Cruz nije imao pojma o čemu je riječ, ali bio je Hispanac i nije mu bilo jasno kako je iznenada postao bjegunac zbog zločina s kojima nije imao nikakve veze. Zato je skrenuo pred jedan 7Eleven da bi obavio hitan telefonski razgovor. Cruz je škiljio u rupčić i primijetio da su na njemu zapisana dva telefonska broja. Bio bi se zakleo daje ona žena na naplatnim postajama zapisala samo jedan, pa odakle onda ovaj drugi i koji je broj bio pravi? Cruz ubaci novčić u aparat i nazove prvi broj. Nakon što je telefon triput zazvonio, netko se javio.

"Halo?" upita muški glas.

"Treba ženu iz kućice za naplatu", reče Cruz pretpostavljajući da ona zacijelo ima dečka.

"Tko je to?"

"Ne mogu reći, ali mora razgovarati s njom. Rekla mi da nazovem", reče Cruz.

Andy je, sjedeći za računalom, radio na novom eseju policajca Istinskog i imao je neki predosjećaj da bi dotična gospođa iz naplatne kućice mogla biti Hooter. No zašto bi je itko tražio kod njega?

"Trenutno je nema", reče Andy, što je bila istina, iako je navodilo na krivi zaključak.

Hooter je povezla Macovicha kući, a što se poslije dogodilo, nitko nije znao. Andy je zatim nazvao gradske policajce koji su došli pokupiti paket pištolja, ali su zaključili da s tako malo dokaza ne bi trebali uhititi Tradera s obzirom na to da je riječ o važnom vladinom dužnosniku.

"Ali ako utvrdimo da imate kakve veze s tim pištoljima," rekao je Traderu jedan od murjaka, "bit ćete u velikom sranju. Nije me briga za koga radite. Stoga vam preporučujem da krenete kući, da ne napuštate grad i da ne činite ništa ovako glupo."

"Naravno da neću napustiti grad", lagao je Trader. Za divno čudo, u glavi su mu se ponovno spojile žice i počeo je normalno govoriti. "Sutra ću biti na poslu s guvernerom, kao i obično."

"Mislim da bi bilo bolje da za to pitate guvernera", rekao je Andy Traderu. "Trenutno baš i nije jako zadovoljan vama."

"Glupost", otpovrnuo je Trader. "Uvijek smo bili u dobrim odnosima i on me zapravo smatra svojim najboljim prijateljem."

"Možda više neće biti tako ako se nalazi Reginine krvi pokažu nepovoljnima za vas, Traderu", odgovorio je Andy.

"Na vijestima je javljeno da je upravo odvezena na Hitnu zbog teškoga gastroentero-loškog napada koji je, kao što obojica dobro znamo, izazvan slatkišima koje ste, prema iskazima svjedoka, vi donijeli u kuhinju vile i stavili na radnu površinu. Čuli su vas kako govorite da su oni namijenjeni isključivo guverneru, ali ih se Regina unatoč tome domogla kada nitko nije gledao."

"Nitko se nikada nije razbolio od kolača moje supruge", rekao je Trader.

"Kad vraća?" sada je pitala Andyja nepoznata osoba s jakim španjolskim naglaskom.

133

"Nisam siguran, ali mogu li vam ja nekako pomoći?" Andy je pokušao navesti tog opreznoga i sumnjičavog pozivatelja na razgovor.

"Samo sam jako zabrinuo, znate? Vele daje neki Spanac ubio nekoga kod rijeke, a ja nikoga nisam ubio i policija mene tražiti", izlanuo je Cruz sklupčan u govornici, primijetivši crni Land Cruiser parkiran na benzinskoj crpki.

"Zašto mislite da vas policija traži?" reče čovjek s druge strane žice.

"Jer me zaustavili na kućicama i progonili bez razloga. Morao se sakriti i strah sam za živu glavu! Žena iz kućice mi dala broj i rekla pomoći."

Andy se s mukom pokušavao domisliti zašto bi Hooter dala telefonski broj mogućem bjeguncu, a zatim se prisjetio prošlogodišnjeg slučaja čovjeka s vrećicom.

"Možda bismo se trebali sastati i porazgovarati o tome", predloži odsutno klikajući mišem i mijenjajući jednu riječ u eseju koji će uskoro objaviti. "Nema smisla bježati od policije čak i ako ste nevini jer si tako možete navući na vrat nove probleme sa zakonom. Zašto se ne bismo našli na nekom sigurnom mjestu i porazgovarali o tome?

Imam neke veze pa bih vam možda mogao pomoći."

Cruz je pao u iskušenje i vjerojatno bi bio napravio pametan korak i sastao se s osobom s kojom je razgovarao, ali uto mu se pred očima počeo odigravati jedan nepredviđen događaj. Kroz široko staklo 7-Elevena vidio je bjelkinju kako ulazi u trgovinu i naizgled traži pomoć od blagajnice. Zatim se unutra dogegao bijelac s pletenicama koji je izgledao omamljen, izvukao pištolj iz jakne i uperio ga u blagajnicu koja je stajala podalje od pulta i tipke za alarm koja je u posljednje vrijeme postojala u svim trgovinama. Cruz nije mogao čuti što je taj bijelac govorio, ali izgledao je vrlo opako i nasilno i činilo se da vrijeđa prestravljenu blagajnicu odjevenu u kariranu narančastu odoru lanca 7-Eleven. Ona je počela plakati i preklinjati, a bijelac je opljačkao blagajnu.

Zatim je, prestra-vivši Cruza, ona žena s dugom crnom kosom uzela pištolj od tog tipa, prislonila ga uz blagajničino čelo i ispalila nekoliko hitaca. Eksplozije su prodrmale telefonsku govornicu i Cruz je jauknuo. "Što je to bilo?" upita Andy zatečen bukom koja mu je zvučala poput pucnjave.

"Aaaj! Bijelac s pletenicama! Upravo ubili blagajnicu!" poviče His-panac preko telefona i spusti slušalicu.

Dim? Andy se pitao prisjećajući se Dimova opisa koji je onaj zatvorski čuvar Pinn dao nakon njegova bijega.

Prema broju telefona pozivatelja, Hispanac je zvao iz 7-Elevena u Ulici Huli južno od rijeke pa je Andy smjesta pozvao Hitnu pomoć i policiju, a Cruz je uskočio u auto i odjurio.

Ni punu minutu kasnije, Cruz je prestravljeno primijetio da je onaj crni Land Cruiser krenuo za njim. Budući da je naučio voziti u New Yorku, vješto je skrenuo s glavne ceste i provezao se kroz neke prolaze između zgrada, pa velikom brzinom prošao kroz jednu, a zatim drugu pokrajnju ulicu, da bi zatim preletio preko jednog i oprezno se provukao oko još nekoliko rubnika i naposljetku stao na parkiralištu na cesti Three Chopt, ispred neke velike vile s teniskim terenima.

Kratka povijest smičaka piše Policajac Istinsky Smičak se, za one medu vama koji o toj temi nikada nisu previše razmišljali, naziva i ciferšlusom, a riječ je o zapravo jednostavnoj napravi za povezivanje rubova nekog otvora, primjerice rasporka, poleđine haljine ili vrećice za zamrzavanje, iako se ovo potonje zapravo zatvara plastičnim patentnim zatvaračem koji više nalikuje na stisnute desni, a manje na zube. Smičak koji nas zanima sastoji se od dviju traka od tkanine s po jednim nizom metalnih ili plastičnih zubaca koji se, kad se povuče klizač, sklapaju u uzorak nalik na željezničku prugu.

Kad se klizač povuče nadolje, željeznička se pruga rastvara, osim ako smičak ne skrene s puta ili je tvrdoglav, a upravo se to sinoć dogodilo onom otrovnom i lažljivom Majoru Traderu.

134

Prvi smičak u povijesti predstavio je 1893. godine Whitcom L. Judson na Svjetskoj izložbi u Chicagu. Gospodin je svoj neobičan raspored kopči i alki zvao spojnica. Nekoliko je godina poslije švedski useljenik i elektroinženjer Gideon Sundback poboljšao napravu zamijenivši kopče i alke elastičnim zupcima, a 1913. proizveo je Hookless #2, kojemu je njegov engleski naziv zipper tvrtka BF Goodrich nadjenula tek 1923., kada je proizvela galoše na zakopčavanje.

Ne treba ni reći da bismo, u slučaju da naletimo na smičak u pretpostavljenom kolonijalnom grobu u Jamestownu, s izvjesnom sigurnošću mogli zaključiti da ljudski ostaci datiraju iz razdoblja nakon 1913.

Pozabavimo se još koji trenutak tim scenarijem i pretpostavimo da sam, iskapajući neki grob na arheološkom nalazištu, uistinu pronašao smičak na zdjeličnom predjelu ostataka kostura. Odmah bih o tome izvijestio nekog arheologa, najbolje doktora Billa Kelsoa, koji je glavni jamestownovski arheolog i stručnjak za artefakte iz kolonijalnog razdoblja, među koje ubrajamo i kopče.

"Doktore Kelso," vjerojatno bih rekao, "gledajte, zelenkasta mrlja u zemlji oblikovana baš poput smička. Moje je mišljenje da zelena boja ukazuje na mjedeni smičak koji je s vremenom erodirao."

Taj bi se uvaženi arheolog gotovo sigurno složio sa mnom i istaknuo da mjedene i bakrene kopče erodiraju, da ostavljaju zelene mrlje, ali da ostavljaju mrlju u obliku kopče, koja se lako može razlikovati od oblika smička.

Zatim bi mi rekao daje srednjovjekovna kopča mogla biti izrađena od željeza s prikovanom kositrenom glavom, u koju se ponekad utiskivalo staklo ili poludragi kamen. No većina kopči pronađenih na povijesnim nalazištima izrađena je od kovane bakrene žice sa stožastom glavom izrađenom od drugog komada žice tri ili pet puta zavijene oko svoje osi, a zatim spljoštene udarcem. Taj način proizvodnje kopči zadržao se do 1824., kada je Lemuel W. Wright patentirao kopču s čvrstom glavom, koja se izrađivala u jedinstvenom procesu.

Ako pronađemo kopču dugačku barem deset centimetara, zacijelo bismo posumnjali da u rukama imamo kopču za kosu i da je osoba u grobu zacijelo bila žena. Ako pronađemo sigurnosnu kopču, grob zacijelo datira iz razdoblja nakon 1857. godine. Ako pronađemo kopču za ponjave, osoba u grobu zacijelo je dostojanstveno ukopana u ponjavama. Ako pronađemo kopče za plašt izrađene od mjedene žice, onda bi grob mogao potjecati i iz sedamnaestog stoljeća. Što se igala tiče, kako bi i doktor Kelso vjerojatno napomenuo, njih rijetko pronalazimo jer hrđaju ako nisu izrađene od kosti, a u tom bismo slučaju mogli pretpostaviti da imamo posla s ostacima tkalca.

"A što je s napršnjacima?" mogao bih upitati doktora Kelsa, oprezno četkicom čisteći prašinu s mrlje smička u grobu.

"Ovisi", vrlo lako bi mogao odgovoriti. "Ovisi o njihovoj upotrebi."

Napršnjaci iz šesnaestog i ranog sedamnaestog stoljeća u pravilu su bili debeli i teški, a rijetko su bili ukrašeni.

Kad bih otkrio vrlo dugačak napršnjak, grob bi najvjerojatnije datirao iz sredine sedamnaestog stoljeća, a ako bi na njemu bila rupa, vrlo bi vjerojatno bila riječ o predmetu razmijenjenom s Indijancima sa zaravni, koji su ga vješali na remen kao zvončić kojim su ukrašavali odjeću i nabojnjače. Rani američki starosjedioci imali su izuzetan smisao za stil i rado su nosili ogrlice, komadiće bakra, kućanske sitnice i glave ili dijelove tijela drvenih lutaka.

Većina dijelova lutaka koje su starosjedioci imali na raspolaganju bila je izlivena od gline u dvodijelnim kalupima.

Kolonijalni su dječaci izuzetno cijenili dječje pištolje i topove izlivene od kositra ili mjedi s potpuno šupljim cijevima, što je značilo da su ti dječačići, ako bi im se prohtjelo, mogli ubiti Jamesa Forta, a starosjedilac koji bi se dokopao takve igračke i stavio je za pojas mogao se slučajno raniti u nogu ili štogod gore.

Nažalost, tijekom svojih istraživanja s jamestownovskim arheolozima nisam pronašao nikakve igračke ni njihove dijelove, a nisam ni imao sreće da naletim na koju kovanicu ili gumb, iako sam pronašao nekoliko zrna muškete, vršak strijele te ostatke kostura neke žene, kronične pušačice lule koja kosu nije šišala četiri do sedam godina.

Da bih bio vjerodostojan pripovjedač, moram reći da na iskopinama u Jamestownu nisam pronašao smičak. No, da jesam, zacijelo bih ga odmah prepoznao i prikupio obilje podataka iz njega.

135

Vratimo se mi, međutim, onom prevarantu Majoru Traderu koji je još na slobodi i nimalo se ne kaje. Posljednji je put viđen kako puca iz pištolja iza Frecklesa i vrlo je vjerojatno da je još uvijek u gradu te po običaju provodi svoje zločinačke naume u djelo. Ako kliknete na malu ikonu zatvora u gornjem desnom kutu zaslona, možete vidjeti jednu njegovu nedavnu fotografiju s guvernerom Crimmom, gospodinom s lijeve strane koji u ruci drži povećalo. Molim vas, nemojte ih zamijeniti. Guverner je čovjek koji poštuje zakon pa bih želio iskoristiti ovu prigodu i poručiti mu sljedeće: Znam, gospodine, da je riječ o osjetljivoj temi, ali uistinu morate poduzeti nešto za svoj vid, a ja bih vam predložio psa ili konja-vodiča za slijepe osobe. Zapravo mislim da je ovo posljednje bolja opcija jer se na malog konja ne treba toliko čekati, dugovječniji je od psa, a vi već imate psa koji bi mogao imati nekih primjedaba na još jednoga. Bio sam toliko slobodan i raspitao se o tome kako biste mogli nabaviti konjića pa sam saznao da je jedan dostupan već ovog trenutka. Navikao je na kuću i zna hodati u tenisicama pa se neće klizati na glatkim površinama. Obožava se voziti u stražnjem dijelu automobila ili kombija, voli druge ljubimce i djecu, a ime mu je Trip jer voli putovati. Bio sam toliko slobodan da sam pisao njegovim uzgajivačima da vam ga pričuvaju i jave vam dodatne informacije u ured, što su i obećali učiniti.

Sto se ostaloga tiče, gospodine, netko bi se u Ministarstvu pravosuđa trebao raspitati za situaciju vašega komornika. Skrenuta mi je pozornost na moguću računalnu pogrešku, a već je krajnje vrijeme da komornik izađe iz zatvorskog sustava i zaposli se kod vas kao građanin, a ne kao zatvorenik. A da sam ja na vašem mjestu, provjerio bih kako je Moses Custer i je li zaštićen i na sigurnome kako ga napadači ne bi opet ozlijedili ili mu učinili nešto još gore. Moguće je da su isti ti nasilnici ponovo udarili rano jutros, kada je ubijena blagajnica u trgovini živežnih namirnica, a mogli bi biti povezani i s brutalnim umorstvom Pish Ish. Guverneru Crimm, vrijeme je da građanima Virginije pokažete da vam je osobno stalo do njih i da vam je na srcu samo ono što je najbolje za državu.

Budite na oprezu!

Oposum je nekoliko puta pročitao posljednji esej policajca Istinskog i bio je siguran da taj anonimni internetski križar smatra da su Dim i njegovi cestovni razbojnici napadači koje je spomenuo.

"Kako i ne bi shvatio?" šapne Oposum Popeye, koja je drijemala na krevetu. "Svi znaju da je Dim pobjegao iz zatvora i da ne smjera ništa dobro jer i nije sposoban ni za što drugo. O, Bože, što ako policija nekako dozna za našu prikolicu i uhvati nas, Popeye. ili ako Dim zapuca na njih pa svi završimo mrtvi?"

Popeye se smjesta probudila.

"Nije pošteno!" nastavio je Oposum sve bješnji. "Sto im je trebalo da ubiju onu gospodu u 7-Elevenul Sada je u vijestima Dimov opis jer je netko vidio pucnjavu!"

Oposum je duboko udahnuo i nekoliko puta bacio pogled na stražnja vrata.

"E pa, vrijeme je da nešto poduzmem", šapne Popeye. "I učinit ću to u nadi da Dim neće ništa saznati!"

Oposum je napisao poruku.

Dragi policajce Isitnsky, taj Trader o kojemu ste upravo pisali internetski je gusar koji je sebe prozvao kapetan Bonny. Shvatio sam to iz onoga što ste neki dan napisali na intemetu o vezi Tradera i one gusarice koja je sada zacijelo već mrtva.

Mislim da biste ga mogli uhvatiti ako mu pošaljete poruku i postavite klopku. Samo recite da ćete mu ostaviti vodootporni kufer pun onoga što očekuje, a zatim ga uhvatite kad se pojavi! Potpišite se mojim nadimkom tako da misli da sam mu ja poslao poruku.

136

P.S. Planira se smicalica koja ima veze s Popeye! Trader je bio taj koji je naručio njezinu otmicu!

Oposum je kliknuo POŠALJI i s olakšanjem pogledao prema zatvorenim vratima. Hvala Bogu, ni Dim ni neki drugi član bande nije vidio što je upravo učinio. Dim bi ga sigurno ubio da ga uhvati dok šalje poruku policajcu Istinskom i odaje izvor. Izgazio bi ga i prebio rukama i nogama, a onda bi ga ostavio da leži mrtav, baš kao i onog nevinog čovjeka Mosesa Custera, koji je, upravo dok je Oposum o svemu tome razmišljao, u svojoj bolničkoj sobi u ruku uzimao telefonsku slušalicu.

"Treba vas guverner", reče bolničarka Carless hrapavim glasom, zahva-tivši manšetom bolničarske odore čašu na Mosesovu pladnju i prolivsi sok od naranče po prednjici njegove bolničke pidžame.

"Jeste li sigurni?" Moses nije mogao vjerovati, a nakanio je i snažno pritisnuti tipku za uzbunu ako bolničarka izazove još jedan incident. "Mislim, što ako je to neki od onih gusara koji me pokušava pronaći?"

Bolničarka Carless uze mu slušalicu iz ruke udarivši ga u bradu. "Bojim se da nije ovdje", reče preko telefona brišući sok od naranče i zahvativši Mosesa laktom po Adamovoj jabučici.

"Ne!" istrgne joj Moses slušalicu. "Što ako je to st\>arno guverner? Ne mogu mu poklopiti slušalicu! Tko je to, oprostite što pitam?" reče u slušalicu. "Prije nego što počnemo tražiti Mosesa po sobama, pod pretpostavkom da je još uvijek u bolnici i živ, moramo biti sigurni tko je to."

"Ovdje guverner Crimm."

"Koji guverner Crimm?" upita Moses koji još uvijek nije vjerovao.

"Guverner Bedford Crimm Četvrti. Nema nijednoga drugoga guvernera Crimma jer su svi guverneri Crimm bili ja. Već sam triput bio guverner Virginije. Ili možda čak i četiri puta?"

"Još uvijek tražimo osobu pod imenom Moses", reče Moses jer još uvijek nije bio spreman povjerovati tom poznatom glasu. "No kad ste već na vezi, imate li što protiv da vas upitam za imena vaše majke, žene, djece i eventualnih ljubimaca te za njihovu starost i broj cipela?"

"Svakako da imam nešto protiv toga i drugih osobnih pitanja", odgovori guverner duboko uvrijeđen.

"Dobro, dobro. Pričekajte koji trenutak."

Moses stavi ruku preko slušalice, a srce mu počne jače kucati. To je sigurno bio guverner jer nijedan guverner ne bi odgovarao na tako osobna pitanja, a gusar koji bi preko telefona pokušavao navesti Mosesa da misli da je na telefonu guverner zacijelo bi izmislio odgovore.

"Halo?" reče Moses malo višim glasom. "Na telefonu Moses Custer."

"Da, da", Crimm je već pomalo nestrpljivo sjedio u svom uredu na katu rezidencije, gdje je tupo zurio kroz prozor s kojeg se pružao pogled na kružni kolni prilaz i stražarnicu. "Čini se da je organizacija u bolnici vrlo slaba, a tko god da je odgovorio na telefon, bio je vrlo neuljudan."

"Ovdje je ludnica, kažem vam", stigao je s druge strane nekakav čudan, škripav glas. "Auh!" obratio se nekome.

"Zapeli ste mi za cijev katetera! Nemojte mi ga opet slučajno izvući! Boli kao sam vrag kad ga ponovo stavljate!"

Uslijedila je prigušena svađa iz koje je guverner razabrao da se Moses zapetljao o svoj kateter i da ne dopušta bolničarki da mu ga skine i prebaci ga na gusku.

137

"Neću koristiti gusku!" bio je jasan Moses. "Poznavajući vas, izvrnut će se i zaliti i mene i krevet! Jednostavno mi ostavite kateter i odnesite taj pladanj prije nego što još nešto prolijete ili me ubodete vilicom! U redu, guverneru. Žao mije zbog ovoga. Ali nešto nije u redu s tom bolničarkom. Kažem vam, ima neki poremećaj, neki Parkerson ili mišićnu dizenteriju, pa me svaki put kad mi se približi, izudara kao i oni gusari koji su me prebili i ukrali mi kamion pun bundeva."

"E pa, onda ja neću nikad ići u tu bolnicu", reče guverner proučavajući kroz povećalo najnoviji esej policajca Istinskog.

"Nemojte, gospodine. Ne biste se trebali ni provesti blizu nje, a kamoli ući. A toplo se nadam, guverneru, da vam bolnica i neće trebati. Svaki se dan molim za vaše zdravlje i blagostanje." "Što?" Guverner se vratio savjetu koji mu je policajac Istinskom izravno uputio. "Kakvo sad stanje?" "Šta ja znam", zbunio se Moses, zbog čega je Crimm pretpostavio da je jadničak vjerojatno na teškim sedativima.

"Slušajte me sad." Crimm je prelazio na stvar. "Čuo sam za taj užasni napad na vas pa sam želio čuti kako ste i poručiti da me osobno zanima vaše stanje i da ću učiniti sve da nakon izlaska iz bolnice dobijete zaštitu."

"Hoćete?" Mosesov se glas povisio za još nekoliko tonova upravo u trenutku kad se na pod srušilo nešto za što bi se prema zvuku reklo da je pladanj s hranom.

"Naravno da hoću! Vi ste građanin Virginije, a ja sam prisegao da ću se brinuti za svakog građanina ove naše neobično veličanstvene države. Dakle, kada izlazite?"

Guverner je promatrao kako dobro odgojeni državni policajac Brazil prolazi kroz glavna vrata i parkira svoj automobil bez policijskih oznaka pred rezidencijom. Crimm se nije mogao sjetiti postoji li neki razlog zbog kojega je mladić jutros došao, ali činilo mu se da to ima neke veze s Reginom, što je prihvatio s olakšanjem. Regini je trebalo nešto što bi je zaokupilo, a guverneru je bio potreban netko tko bi štitio Mosesa Custera.

"Mislim da su rekli da ću danas moći kući pod uvjetom da mi ona bolničarka ne razbije glavu ili ne da krivi lijek", govorio je Moses. "Svakako cijenim ovo. Ne mogu vjerovati da razgovaram s guvernerom bradom i glavom! U jednom trenutku ležim ovdje razbijen i bez bundeva, a već u drugom me zove guverner bradom i glavom i kaže mi da ću dobiti zaštitu. I guverner bradom i glavom čak kaže da mu je žao zbog toga što se dogodilo, iako to nije njegova krivnja, i da neću imati nikakvih problema zbog toga što su sve te bundeve završile u rijeci."

"Naravno da nećete imati problema", reče guverner promatrajući kako Andy izlazi iz automobila, a Regina se spušta niz ulazne stube odjevena u lovački kostim.

"Usput", reče guverner pokušavajući završiti razgovor i pripremiti teren za pokazivanje dobre volje pred medijima. "U subotu uvečer letite sa mnom u helikopteru i sjedite u mojoj loži na utrci Winston kupa. A državni policajac Andy Brazil doći će u bolnicu da vas sigurno preprati kući."

"Bože sveti na nebesima!" Moses je bio iznenađen i oduševljen. "Nikada nisam bio na pravoj NASCAR-ovoj utrci, nijednom u životu. Znate li vi uopće kako je teško nabaviti karte ili pronaći mjesto na parkiralištu? Sigurno sam se probudio u Ozu!" Crimm je izašao iz ureda zaokupljen pitanjima o konjićima i o tome kako bi bilo da ga netko sve vrijeme vodi. Činilo mu se da bi mogao i prihvatiti taj prijedlog. Vid mu se svakim danom sve više pogoršavao. Kada se ranije tog jutra spuštao niz zavojito stubište rezidencije, morao se objema rukama držati za rukohvat. Potom je sjeo u naslonjač Windsor u ženskoj kupaonici i naručio dva jaja na oko i plošku pržene slanine. Kada mu nitko nije odgovorio, ustao je i preko hodnika odlutao u mušku kupaonicu, gdje je pokušao isto. Naposljetku je završio u dizalu gdje ga je nekoliko trenutaka kasnije pronašao Pony, koji je nosio čistu posteljinu na drugi kat.

138

"Gdje sam?" zbunjeno se pitao guverner dok ga je Pony uvodio u obiteljsku blagovaonicu.

"Sjednite, guverneru", rekao mu je Pony izvlačeći stolicu i prostirući mu ubrus u krilo. "Jeste li dobro spavali, gospodine?"

"Ja nisam", odgovorila je Regina stavljajući maslac na brdašce kukuruznih pahuljica. "Stalno sanjam jedan te isti ružan san."

Budući da se činilo kako nikoga za stolom njezin san ni najmanje ne zanima, odlučila ga je ispričati Andyju čim je ušla u njegov automobil bez policijskih oznaka.

"Bilo je baš kao i prošli put", počela je. "Ne znam što je to s gumama. Što misliš, zašto stalno sanjam gume? Iz sna u san sve se te gume kotrljaju autocestom bez ikakvih automobila, same od sebe."

"Gdje ste vi dok se sve to događa?" upita je Andy zatežući sigurnosni pojas i pokazujući joj da i ona to učini.

"U svom krevetu, iako te se to zapravo ne tiče."

"U odnosu prema gumama", preoblikovao je Andy pitanje.

"Sklanjam im se s puta. Što misliš?" otpovrne ona.

"Znači da ste pješakinja."

"Naravno da jesam! Nitko od nas ne smije voziti dok je tata guverner. Uvijek nas vozaju naokolo, a menije toga već navrh glave."

"Mislim daje prilično jasno zašto sanjate gume", reče Andy. "Osjećate se kao da nikamo ne napredujete. Vi ste kao automobil bez guma ili gume bez automobila, zapeli ste na autocesti života, bespomoćni, ugroženi i frustrirani i osjećate da svijet prolazi pokraj vas."

Guverner i prva dama promatrali su Reginu i Andyja kroz prozor. "Čini mi se da se svađaju", primijeti prva dama.

"Ne možemo uzeti još jednog psa", zaključi guverner.

"Tko je uopće spominjao psa, najdraži?"

"Ne mogu uzeti psa vodiča", reče guverner. "Policajac Istinsky ima pravo. Ne bi bilo pošteno prema Friskyju da u vilu dovedemo još jednog psa. Mačku možda, ali mislim da ne postoje mačke vodiči, a ja i mrzim mačke."

"Sigurna sam, najdraži, da ne mogu obučiti mačke za to", reče gospoda Crimm. "Mislim da bi one samo skakale po stvarima i podvlačile se pod druge stvari i da jednostavno ne bi ništa radile, a bilo bi prilično nezgodno da mačka za koju si zavezan sve to radi."

"Pa ne vežu te za životinju", reče Faith koja ih je zatekla u razgovoru i ljubomorno gledala kako njezina grozna mlada sestra odlazi s tim zgodnim policajcem. "Držiš se za ručicu. A baš sam u eseju policajca Istinskog pročitala da imaju i konje vodiče i da ti preporučuje da si smjesta nabaviš jednog od njih. Mislim da Friskyju ne bi smetao konj, tata."

"E, pa, u vili nikako ne možemo držati konja", bunila se gospoda Crimm.

139

"Ali ja želim jednoga", zaključi guverner. "Još danas."

"Nisam baš sigurna da bi Regina trebala ići u mrtvačnicu", brinula se gospođa Crimm dok su se Andy i Regina gubili iz vida.

"Možda će joj to koristiti", naglas je razmišljao guverner. "Možda će je natjerati da uvidi koliko je sretna i prestane se stalno tužiti na nešto." "Slažem se", reče Faith. "Trebala bi biti sretna što je živa."

Guverner je napravio korak-dva i tresnuo u portret gospođe Astor u prirodnoj veličini.

"Ispričavam se", prošapće.

I Barbie Fogg jutros je zapinjala za različite predmete. Mutilo joj se pred očima od previše koktela od limuna pa je zapela za oštar kut kreveta, vrškom lakta udarila o toster, a baš prije nekoliko sekundi gotovo se zaletjela u automobil jer je u mislima lutala cijelom državnom cestom. Dok bi se inače u svom kombiju vozila prema Sveučilišnom bratstvu baptista, gdje je volontirala kao psihološka savjetnica, nitko nije obraćao previše pozornosti na nju. No ovoga su jutra ostali vozači itekako zurili, a mamurnoj kakva je bila, njihovi su joj pogledi prilično smetali.

Uvijek je bila privlačna žena, odjevena u elegantnu i ukusnu odjeću, a svakako je duboko vjerovala u njegu kože.

Koža je bila Božji dar ženama, često je govorila svojim kolegicama studenticama koje su tražile njezine savjete i upute. Odjeća i pribor ne znače ništa ako ti je koža u lošem stanju i svi bi trebali redovito posjećivati dermatologa, koristiti sredstva za čišćenje i vlaženje kože te se čuvati sunca.

Istini za volju, njezina je koža toga jutra izgledala osobito lijepo nakon one glikolne maske koju je, nejasno se sjećala, stavila sinoć nakon što je previše popila. No zašto svi ti vozači zure u nju? Neki joj čak i trube, a koji trenutak ranije muškarac s naušnicom koji ju je pretekao svojim Porscheom pokazao joj je podignuti palac.

Usporila je pokraj naplatne postaje u kojoj je radila Hooter i sa zadovoljstvom opazila naljepnicu s motivom duge ponosno nalijepljenu na staklo kliznog prozorčića.

"Pa ti radiš dvadeset četiri sata dnevno", Barbie je pozdravila Hooter, koja je izgledala pomalo utučeno. "Obje imamo dugu. Zar to nije zabavno?"

"Kažem ti, sinoć se dogodilo nešto vrlo čudno", reče Hooter dok se iza kombija stvarao red automobila.

Ispričala je Barbie sve o onom divljem čovjeku u uličici koji je sjedio na pištoljima pokraj kontejnera i pokušavao si propucati medunožje.

"Onda je, znaš onog visokog policajca s kojim sam sinoć išla van...? Pa..." prekine Hooter svoju priču. "Ne znam zašto bi ga uopće poznavala. No, morala sam ga odvesti kući mami, a on je htio i malo ljubavi, ah nisam mu dala jer je njegova mama bila u susjednoj sobi i vjerojatno naslonila čašu na zid i prisluškivala što radimo.

I kažem mu ja: 'Zašto još uvijek živiš s mamom? I što bi bilo da nas vidi da radimo ono što bi ti htio?' Možeš li to zamisliti?" upita Hooter Barbie. "Možeš li zamisliti da jašeš konjića tog velikog policajca i baš usred toga, evo ti njegove mame u spavaćici pokraj kauča. Mislim da je to bolesno. Kažem ti, taj je čovjek čudan."

"Kakvog konjića?" Barbie je bila zgrožena i zbunjena.

"Tako on od milja zove najveći..." trube su zaglušile komentar, "koji sam ikad vidjela, prijateljice! Samo što ga još nisam vidjela uživo. Kažem to na temelju zbrke koju je napravio kad je pokušao izaći iz svoje štale, ako znaš što hoću reći? Ha? To ti je zbilja jedan veliki..." Trube se ponovno oglase.

140

"Pa, pomislila bi da i ja izazivam veliku zbrku", priznala je Barbie. "Svi ti ljudi zure u mene i trube, umalo su me već odgurali s ceste", dodala je dok je veliki kamion sa štitnicima za blato skretao u drugi trak, a Bubba Loving otvorio leptir-staklo i dobacivao nešto prema njezinu kombiju. "Odakle taj zna moje ime?" Barbie dovikne Hooter. "Ja ga u životu nisam vidjela, a on me zazvao imenom. Znam ja čitati s usana." "Što ne kažeš", primijeti Hooter zagledavši se za kamionom. "Zbilja mrzim kad zataknu konfederacijske zastave na vjetrobrane i stave posebne registarske pločice na kojima piše Bubba. Dobro daje prešao u trak za smart kartice jer ne volim konfederacijski novac, nosila rukavice ili ne! Ako mogu birati, ne želim ga ni dirati, uh! Ipak, mislim da nije rekao tvoje ime."

"Gotovo sam sigurna da je rekao Barbie."

"Ma nije. Rekao je nešto drugo što nije bilo nimalo lijepo, prijateljice. Mislim da te ta seljačina nazvala babom."

"E pa, stvarno je pretjerao." Barbie je bila zatečena. "Jesi li sigurna da nije rekao Barbie?"

"Neću ga pitati. To je zla seljačina, a u ormaru vjerojatno ima kapuljaču, ako znaš što hoću reći?"

Barbie nije znala što je Hooter htjela reći.

"Ma znaš, bijela plahta", objasni Hooter. "Vjerojatno je riječ o nekom zlikovcu koji pali križeve za Ku Klak Klan!"

"Tko god zapali križ, ići će ravno u pakao", reče Barbie s pobožnim ogorčenjem.

"Briga me kamo takvi idu poslije smrti. Samo ne želim da stanu pokraj moje naplatne kućice i možda pokušaju saznati gdje živim da bi mi mogli razbiti prozore i zapaliti mi križ u dvorištu. Iako i nemam dvorište. Ali valjda mogu zapaliti križ i na parkiralištu."

"Toliko je tih luđaka." Barbie je bila obeshrabrena. "Svijet je svakim danom sve gori."

"Otkako smo ušli u novi milimenij, sve je krenulo po zlu. Ne znam može li uopće gore." Hooter je potpuno dijelila mišljenje Barbie Fogg.

Ni Andy nije znao može li uopće gore dok je skretao u 9. ulicu prema mrtvačnici, vozeći Reginu koja je na suvozačkom mjestu pucketala žvakaćom gumom i igrala se radarskim uređajem.

"Kako se ovdje pale svjetla i sirene?" upita ga. "Nećemo paliti ni svjetla ni sirene", odgovori on.

"Zašto ne? Radiš na ubojstvu, zar ne? Čini mi da bi ih mogao uključiti ako želiš."

"Ne, ne bih. Nikoga ne slijedimo i nikamo se ne žurimo." Teškom je mukom pokušavao zadržati ogorčenje u sebi.

"Nismo li malo razdražljivi danas?" komentirala je Regina promatrajući kroz prozor kako ljudi besciljno traže mjesta za parkiranje i na hladnoći čekaju da prijeđu ulicu.

Nije se morala podvrgnuti uobičajenim neugodnostima pa je prvi put u posljednjih nekoliko godina bila sretna.

Nije mogla vjerovati da je napokon pobjegla zaštitnoj postrojbi i da se potpuno novim automobilom državne policije vozi prema mrtvačnici s Andyjem.

"Bit ću ti vrlo dobra partnerica", nastavila je. "Znam mnogo toga što ti ne znaš i vjerojatno više nego što zna ona patologinja, kad smo već kod toga. Kladim se da ne znaš što trebaš učiniti ako zaglaviš u živom pijesku, je li?"

141

"Ne namjeravam zaglaviti u živom pijesku", odgovori Andy. "Izbjegao bih ga."

"Ha. Lako je to reći. Kad bi živi pijesak bilo lako izbjeći, ljudi nikad ne bi zaglavili unutra i utopili se. Dakle, moraš raširiti ruke i noge i pokušati plutati." Pokazala mu je. "Potom staviš štap za pješačenje pod leda kako ti kukovi ne bi utonuli, izvučeš noge i pobjegneš. A ako želiš razbiti vrata, udariš po bravi. A bravu na vratima automobila možeš otvoriti imbus-ključem i ukosnicom. Znam i kako preživjeti napad udava, aligatora i pčela-ubojica", hvalila se. "Znam poroditi bebu u taksiju ili se izbaviti ako mi se padobran ne otvori."

"Samo zato što ste očito čitali Priručnik za preživljavanje na putovanju', odgovori Andy iznenadivši je i razljutivši.

"A samo zato što ste čitali o nekoj teškoj situaciji sjedeći na sigurnom u rezidenciji, ne znači da biste se uistinu i mogli spasiti ako stvarno dođe do najgorega."

"Tata mi ju je darovao za rođendan", reče Regina samozadovoljno. "A tu knjigu nikad nije darovao mojim sestrama jer te kukavice nikad nisu zanimale pustolovine. Mogu si misliti kako bi Faith prizemljila zrakoplov kad bi pilot doživio srčani udar, a Constance bi umrla od straha da se izgubi u pustinji ili otpluta na otvoreno more."

Prekopavši naprtnjaču, izvukla je svijetložutu knjižicu.

"I, što bi // učinio da ti se ne otvori padobran?" Ispitivala gaje gladeći stranicu svinutih kutova koja je bila umrljana nečim sličnim čokoladi.

"Prije skoka bih provjerio padobran", odgovori Andy dok mu se strpljenje napinjalo poput gitarske žice koja će uskoro puknuti. "Što ako udari grom?"

"Izbjegao bih ga."

"Bi li stajao pod visokim drvetom?" Regina je bila odlučna u nakani da iz njega izvuče pogrešan odgovor.

"Naravno da ne bih."

"A što bi da ti, dok roniš na dubini od trideset metara, ponestane zraka?" pitala je Regina svađalački. "To mi se ne bi dogodilo." Regina glasno zatvori knjigu i gurne je natrag u ruksak.

"Sto misliš, kad ću dobiti odoru?" upita dok je u njoj sve jače kipio bijes.

"Kada diplomirate na Akademiji. To traje gotovo godinu dana, pod uvjetom da vas prime na Akademiju."

"Moraju me primiti."

"Ne znači da vas svatko mora primiti samo zato što vam je otac guverner", odgovori Andy pomalo oštro.

"Nikome ne mislim reći tko ste, reći ću samo da ste pripravnica koja radi sa mnom."

"Onda ću im ja reći", proturječila je otvarajući prozor i bacajući žvakaću gumu.

"To ne bi bilo nimalo mudro. Zar nije došlo vrijeme da pustite ljudima da vas vole zbog toga što ste, a ne tko ste?

I ne bacajte ništa kroz prozor."

"A što ako nije?" Raspoloženje joj je splašnjavalo. "A i sam znaš da me neće voljeti. Nitko me nikada ne voli, čak ni ako zna tko mi je tata. Zašto bi me onda voljeli ako i ne znaju tko je on?"

"Mislim da ćete morati vidjeti što će se dogoditi i napokon se suočiti s realnošću", reče Andy skrećući u Ulicu Clay. "A ako vas ljudi ne vole, za to možete kriviti samo sebe."

142

"Glupost. Ni za što ja nisam kriva." Reginin je glas bio sve glasniji i oštriji. "Nisam kriva što sam se takva rodila."

"Sami birate hoćete li biti neuljudni i sebični", reče Andy. "A i sluh me služi - zasad. Stišajte stoga ^las. Možda biste konačno mogli misliti i na druge, a ne samo na sebe. Sto kažete na onu jadnu osobu koja će stati na tu žvaku koju ste upravo bacili? Kako bi vama bilo da stanete na nečiju žvaku kada se u odijelu žurite na posao, a ne možete si priuštiti nove cipele jer kod kuće imate bolesno dijete?"

Regina nikad nije razmišljala o tome.

"Jedini razlog zbog kojeg vas nitko ne voli jest taj što ni vi nikoga ne volite. Ljudi to osjećaju", nastavi Andy skrećući iza moderne zgrade od cigle zvane Biotech II, gdje su se nalazili ured glavne patologinje i forenzični laboratoriji.

"Ne znam kako", priznala je Regina. "Ne možeš znati kako se nešto radi dok ti drugi to ne pokažu. A prema meni se ljudi cijeloga života odnose na poseban način zbog toga tko sam pa nikada nisam imala priliku razmišljati o bilo kome drugome."

"Eto, sad ste dobili priliku." Andy je parkirao na mjesto za posjetitelje i izašao iz automobila. "Jer i ja ću se, ako se vi budete odnosili prema meni kao prema govnu, prema vama odnositi isto tako. Možda je dobro da ste u mrtvačnici. Možete vježbati dobrotu na mrtvim ljudima, a njima će biti svejedno polazi li vam to za rukom."

"Odlična ideja!" Regina je entuzijastično slijedila Andyja duž pločnika, a zatim su ušli u predvorje. "Ali kako se možeš brinuti za nečije osjećaje ako ta osoba više ne osjeća ništa?"

"To se zove suosjećanje, to se zove imati srca. To su vama nedvojbeno strane riječi." Andy je zastao na recepciji i upisao se. "Pokušajte razmisliti o tome što su sve proživjeli ovi jadni ljudi i kako su tužni njihovi prijatelji i najbliži i barem jedanput nemojte misliti samo na sebe. A ako budete naporni, to će biti kraj pripravničkog staža jer ja to neću tolerirati, a znam da neće ni moja šefica. Dat će vam nogom u guzicu istog trena."

"Tata je može otpustiti", istakne Regina.

"Ona bi pojela vašeg tatu za doručak", reče Andy.

Predao je Regini blokić i olovku, a uto su se elektroničke brave otvorile i ušli su u ured glavne patologinje.

"Bilježite", naložio joj je. "Zapišite sve što liječnici kažu i držite jezik za zubima."

Regina nije bila naviknuta na zapovijedi, ali čim je na stolovima u uredu primijetila fotografije obdukcije, razmetljivost i sebičnost počele su je napuštati. Službenice su, kako se činilo, dobro poznavale Andyja i vrlo su ljubazno očijukale s njim.

Regina je bila iznenađena i oduševljena kad ju je Andy predstavio kao svoju pripravnicu.

"Sretnice", reče jedna lukavo namignuvši Regini.

"Zašto ja ne mogu biti tvoja pripravnica?" upita ga druga vragolasto.

"Hej, srce. Bila bih sretna da me naučiš koju stvar."

"Tu smo zbog slučaja onog ribolovca." Andy je bio služben. "Radi li na slučaju doktor Sawamatsu?"

"Ne. Još nije stigao."

143

"A šefica?" Andyju je laknulo kad je čuo da doktor Sawamatsu nije tu, a nadao se da se neće ni pojaviti.

Prije svega, doktor Sawamatsu slabo je govorio engleski pa ga je Andy teško razumio, osobito kad bi se počeo razbacivati medicinskim pojmovima. K tome, doktor Sawamatsu bio je klinički tip i odavao je dojam hladnokrvna cinika, a Andy je zamjerao svima koji nisu suosjećali sa žrtvama, živima ili mrtvima. Što je najgore, Sawamatsu se nekoliko puta pred njim hvalio tajnom zbirkom suvenira koja je obuhvaćala umjetne zglobove, implantate za grudi i penise, staklene oči, krhotine i dijelove s poprišta zrakoplovnih i drugih katastrofa, a Andy je sumnjao da Sawamatsuova šefica zna za taj sramotan hobi svog pomoćnika jer svoju zbirku nije čuvao u uredu nego kod kuće.

"Možda bih joj jednostavno trebao reći", glasno je razmišljao Andy dok je dugim hodnikom pokrivenim tapisonom prilazio uredu doktorice Scarpetta.

"Kome reći?" Regina se ogledala u čudu, zastajući da bi mogla baciti pogled na mikroskope na radnim stolovima u uredima i rendgenske snimke pričvršćene za neonske panoe.

"Ne postavljajte pitanja i, kao što kažemo na očevidu podmetnute bombe, ne dirajte i nepomičite ništa", upozori je Andy. "I ništa što čujete i vidite ne smijete otkriti nikome, čak ni obitelji."

"Pokušat ću", odgovorila je. "Ali do sada još nisam uspjela sačuvati ni jednu tajnu."

Barbie Fogg rutinski je slušala tajne, a imala je i nekoliko svojih. Za-brinuvši se da bi i Lennie mogao imati poneku, odlučila se okrenuti na sljedećoj petlji i vratiti se na naplatnu postaju na kojoj se nije vraćao ostatak kako bi s Hooter podijelila zabrinutost svojim brakom.

"Lennie odlazi iz grada, a priznao je da želi prijateljicu! Ne misliš valjda da ima ljubavnicu na putu jer ja više ne želim seks, ha?" olakšala je Barbie dušu pred Hooter. "Mislim, Lennie ionako prodaje nekretnine, što znači da se često dosađuje kod kuće pa najčešće pazi na blizanke i sigurno ima puno vremena za ljubavnice. A da stvari budu još gore, ide u Charlotte na neki važan sastanak pa ću ja po cijele dane morati biti kod kuće. To znači da je moguće da se nećemo vidjeti cijeli tjedan."

I Barbie i Hooter bile su razočarane. Činilo im se da prijateljuju oduvijek.

"Oh, dušo, nisam bila ni svjesna koliko ćeš mi nedostajati", priznala je Barbie.

"Bože, Bože, ako ti ne budeš dolazila na moju naplatnu kućicu, dobit ću tjeskobu zbog razdvajanja. Pa s kim ću uopće razgovarati? Zašto mora u Charlotte? Znaš, već mi je muka od svih tih ljudi koji idu u Sjevernu Karolinu.

Kao daje to neka obećana zemlja. Znaš, nikada nisam ni bila u Sjevernoj Karolini. Zašto je uopće tako posebna, ha?"

"Daje li ti grad godišnji odmor?" upita Barbie, a iz automobila koji su se skupili iza njih začule su se prve trube.

"Zašto sutra navečer ne bi pošla sa mnom na utrku NASCAR-a? Meni bi to bilo jako drago, a ti bi mogla vidjeti sve te zgodne vozače. No morala bi uzeti slobodno poslijepodne jer ja volim doći tamo ranije pa se motati po boksovima i čekati da se vozači pojave i sjednu u aute. Katkad ti daju da se slikaš s njima. Oh, kad bi barem znala kako je to! Stajati ruku pod ruku s nekim zgodnim vozačem u njegovu uskom, šarenom vatrootpornom kostimu!"

"Ja stvarno nikad nisam bila na NASCAR-ovoj utrci, a nisam vidjela ni nekog afroameričkog vozača. Tako da baš i ne znam." Hooter se nije obazirala na beskonačan red nestrpljivih vozača. "Možda bih mogla uzeti cijeli slobodan dan! Nisam imala odmor otkako mi se sestra udavala pa sam išla na vjenčanje. Pitanje časti." Hooter se rascvala prisjećajući se kako je sređeno izgledala u onoj dugoj ružičastoj haljini s prozirnim rukavima, perlama i masnicama. "E, to su bila vremena, kažem ti ja, prijateljice."

144

"Da! Kako bi bilo da se sastajete sa svojim jebenim prijateljicama neki drugi put, lizulje jedne, požurite se!"

Bubba Loving bio je iza u svom kamionu sa štitnicima za blato.

I "Što su, dovraga, lizulje?" upita Barbie zapisujući svoj telefonski broj na samoljepivi blokić. "Neka čudna riba? I zašto isti onaj prostak tako viče o ribarenju?"

"Gle tko se javlja!" doviknula je Hooter Bubbi.

"Evo, srce," reče joj Barbie, "nazovi me za koji sat. Bit ću u Sveučilišnom bratstvu baptista pa mi samo javi možeš li na utrku da ne bih ! dala tvoju kartu nekom drugom srećkoviću. Molim te, dođi! Oh, draga, ja stvarno obožavam razgovarati sa svojim prijateljicama!"

"Možda i dođem. "Zapravo, hoću, hoću. Naravno da hoću." Ta je pomisao sve više uzbuđivala Hooter. "Možeš računati na mene, osim ako ne budem mogla naći nikoga da me zamijeni u kućici. Kako bi bilo da me pokupiš ovdje u... da vidimo... U koliko?" i "Točno u dva."

"Skočit ću kući, presvući se i čekati te ovdje ako štogod ne iskrsne. Onda ćemo imati dosta vremena za razgovor o tvom jadnom seksualnom životu."

I "Zar to ne bi bilo krasno?" Barbie je veselo mahnula na pozdrav i krenula zaboravivši na sedamdeset pet centa cestarine zbog čega su se oglasili alarmi. "Duga radi! Čarolija, posvuda čarolija!"

"Umiljavaj se svojoj curi neki drugi put kad mi ne budemo morali ovdje čekati smak svijeta da bismo konačno prošli naplatne kućice!" derala se Lamonia iz svog Dodge Darta.

Lamonia je, razumljivo, bila loše volje. Prvo su joj stavili lisičine jer slabo vidi po mraku, a sada je zapela u prometu jer rasno miješani lezbijski par očijuka na naplatnoj postaji dok neka rasistička seljačina pokazuje znakove vozačkog bijesa. Kamo ide taj svijet? Gospode Bože, smiluj se, mislila je Lamonia. Cijeli je planet samoga sebe uništavao i sad je bilo samo pitanje vremena kad će Isusu dozlogrditi i kad će se vratiti, a Lamonia nije bila spremna za Uznesenje. Ne, gospodine. Svake je nedjelje govorila Isusu da se malo strpi jer je Lamonia imala tako mnogo prijatelja i susjeda koji će ostati dolje ako se on spusti na oblaku, a Uznesenje podigne sve vjernike.

"Poklonite svoj život Isusu", rekla je Lamonia Hooter dok joj je stavljala novčanicu od jednog dolara u ruku na koju je bila navučena rukavica.

"Baš tako, curo", reče Hooter ubacujući tri četvrtine dolara u kutiju i vraćajući četvrt ostatka.

"Nisam ja ni vaša ni ičija cura!" Lamonia nije bila nimalo suptilna. "Zatražite oprost svojih grijeha i molite se Isusu. Zamolite Ga da uzme vaš život i učini nešto s njim, čujete li me? Jer On će uskoro doći, a vi ne želite sjediti u toj svojoj kućici i prepuštati se opačinama da biste iznenada shvatili kako u pola automobila koji prolaze nema vozača jer su uzneseni u Raj!" "Baš tako", Hooter je poticala propovjednicu. "Baš tako, stara."

Lamoniji poticaji nisu trebali. "Dva čovjeka rade u polju i jednog iznenada nesta. Dvije žene peru rublje u automatskoj praonici ijedne iznenada nesta. Vi ćete naplaćivati cestarinu i iznenada će nestati pola vozača, a vi se samo nadajte da nećete i dalje sjediti u svojoj kućici, jer ako bude tako, znači da ste ostavljeni!"

145

"Spremna sam za Uznesenje, stara", uvjeravala je Hooter Lamoniju dok su razmjenjivale brojeve telefona. "Oh, da, spremna sam i veselim mu se. Uvijek sara mu se veselila! Isus se vraća. Oduvijek sam znala da će se vratiti."

Hooter podiže pogled prema stropu svoje postaje. "Siđi sada, Isuse. Samo sidi. Čekat ću te i čak ti neću ni naplatiti cestarinu kada sletiš na svom oblaku!"

"Ne!" bunila se Lamonia. "Ne molite ga da odmah siđe! Ima još previše posla, šašava ženo! Pogledajte oko sebe sve te grešnike! U kilometrima dugom redu! Prvo se molite za njih, dijete!"

Hooter je pogledala na kilometrima dugačak red automobila koji su trubili.

"Imaš ti pravo, stara. Većina ovog naroda nije spremna za Isusa. Pogledaj kako su uznemireni i gadni. Hmmm, hmmm." Hooter tužno odmahne glavom. "Molimo onda Isusa da se još malo strpi. Daj nam, Isuse, još malo vremena", glasno se molila, a Lamonia je naglo krenula i zabila se u stražnji kraj nekog drugog automobila.

"Molim te, Bože na nebesima, daj mi samo slobodno poslijepodne u subotu, čuješ li me? Samo jedan kratki odmor", molila je Hooter. "To je sve što tražim, Isuse."

"Dragi Bože na nebesima", molio je doktor Faux dok je s Mufljuzom plutao u čamcu. "Ovdje smo već cijelu noć i pola jutra, i tako sam pro-mrzao i izgladnio da mislim da neću preživjeti još sat vremena. Molim te, pomozi nam!"

Mufljuz je odustao od pokušaja provale u zaključani pretinac pa je puhao tužne zvuke na svojoj usnoj harmonici i iskušavao različite efekte s rukama i tehnike disanja. Već je gotovo poželio da njega i zubara uhvate i vrate ih u skladište te je požalio što se nije potrudio na put ponijeti osvježavajuće napitke i hranu. No bio je pretpostavljao da će stići na kopno mnogo prije negoli zalihe postanu problem.

"Fala Bogu, čini se da nas struja nosi ravno natrag na otok", reče on doktoru Fauxu.

"Uopće ne vidim kopno. Nigdje, Mufljuze. A da smo blizu otoka, već bi nas otkrili i možda nam svezali oči i natjerali nas na dasku. Mislim da smo vjerojatno skliznuli u zabranjenu zonu, a ako je tako, tu nećemo naići ni na kakve ribare pa ćemo svisnuti i umrijeti ovdje."

"Nećemo", odgovori Mufljuz. "Vidi se struja." Pokazao je blago mreškanje pokrenute vode. "Jasno k'o dan, shvatit će da smo se otisnuli čamcen pa će nas, ak' se ne požurimo, zaskočit' i pokazat' nam Boga našega."

"Ako ne pomisle da smo već na kopnu, a znaš da nas tamo neće tražiti. Jesi li siguran da se ne možeš prisjetiti te vražje kombinacije? Možda je u pretincu signalni pištolj ili ogledalo za slanje signala?"

Mufljuz je nekoć znao kombinaciju pa je, naprežući se da se prisjeti, osjećao strašnu frustraciju. Pokušao je sa svim rođendanima u obitelji, poštanskim brojem Tangiera, nekoliko telefonskih brojeva, ali sve je bilo uzalud.

Kuckao je harmonikom po boku broda kako bi izlio iz nje višak sline, a zatim je pokušao bez efekata zasvirati melodiju u C-duru počevši, kao i obično, od četvrte rupe.

"Razmisli dobro, Mufljuze", pokušavao gaje ohrabriti doktor Faux. "Ljudi se obično služe trikovima da bi se prisjetili različitih stvari pa pretpostavljam daje i tvoj tata koristio neku asocijaciju kako bi smislio kombinaciju koju neće zaboraviti. Ima li još kakvih brojeva koji bi tvome ocu mogli biti važni? Možda godišnjica braka tvojih roditelja?"

Mufljuz se ni toga nije mogao prisjetiti. Puhao je u dio harmonike za dublje tonove pokušavajući proizvesti kakvu blues improvizaciju po uzoru na svog junaka Dana Aykroyda.

"Dakle, znam da se neki ribari služe kompasima", i dalje je pokušavao zubar. "Možda postoje neke koordinate koje tvoj otac uvijek koristi kada ide provjeriti vrše za rakove?"

146

Riječi vrše za rakove odlebdjele su iz čamca koji je gotovo nepomično plutao, a zatim sletjele na površinu vode i potonule na dno, gdje je velika skupina vrste Callinectus (grčki "lijep plivač") sapidus (latinski "ukusan") uživala u miru i sigurnosti zaštićene zone za rakove. Zajedno su na okupu bili izbjeglice iz one kante, a jedan od njih, osobito lijep kumašin s velikim plavim kliještima i ticalima, odlučio je istražiti odakle dopiru ljudski glasovi i slabašni zvuči harmonike. Isplivavši iz kala i ostavivši prijatelje u oblaku mulja, špijunirao je dno čamca s kojih sedam metara ispod površine zaljeva kada je ponovo začuo glasove.

"Ne. Ne služi se on kompason. Ne treba mu u zadnje vrijeme", reče neki mladić, a rak je prepoznao glas mršavog plavokosog otočanina koji je uvijek govorio o gusarskom blagu kad bi rano ujutro po mraku vadio vrše.

"Hmmm. A što je s poštanskim pretincem?" upita neki drugi glas kojega kumašin nije prepoznao, ali mu je zvučao kao da potječe s kopna.

Mufljuz je pokušao i taj zadnji broj, ali brava nije pokazala nikakvo zanimanje.

"Možda neki sretan broj? Ima li tvoj tata sretan broj?"

Jedini sretan broj kojega se Mufljuz mogao prisjetiti bio je trinaest, ali brava nije popuštala. Pokušao je bez efekata zasvirati "Oh, Susannah" i gotovo da je bilo moguće razabrati melodiju.

"A da nije kakva omiljena hrana ili piće koje u nazivu ima neki broj?" Doktor Faux nije mislio odustati. "Na primjer umak Heinz 57, 7-Up ili čili 2-Alarm?"

"Tata voli 7-Up", reče Mufljuz s tračkom nade. "Posebno ga voli sa Spankyjevim sladoledom i pije ga više neg' i'ko na svijetu. AF za kombinaciju trebaju četiri broja, a sedam je samo jedan."

"A što ako dodaš upi" Mufljuz je odlučio ostati pri svojoj harmonici i držati se nota.

"Postoji li koji broj koji bi mogao značiti up, Mufljuze? Hajde, sjeti se!"

"Na kompasu neima up. Samo sjever, jug, istok i zapad", odgovori Mufljuz.

"Up na engleskom znači gore pa bi to mogao biti sjever, zar ne?" bio je uporan doktor Faux. "Znaš da ljudi znaju reći da idu gore u New York ili dolje na Floridu. Pokušaj tristo šezdeset. To su tri broja i sjeverni kurs. Možda mu sedam i tristo šezdeset zapravo znače 7-Up." Kumašin se svojim izduljenim tijelom brzo otisnuo natrag prema dnu, gdje je upozorio svoje preplašene prijatelje.

"Gore ih je sedmorica!" poviče. "Krše zakon loveći u zaštićenoj zoni i mislim da ih treba prijavit'!"

Kumašin je pretpostavljao da sedmorica ribara u čamcu čine potjeru koja traži one račiće i pastrvu, premda rakovi već neko vrijeme pastrvu nisu ni vidjeli. Ili tu 7-Up bandu, kako ju je prozvao kumašin, čine gusari kojima je guverner obećao imunitet ako pronađu račiće i pastrvu i u kanti ih vrate u rezidenciju. Plavi su račići prilično dobro poznavali gusare, koji ih se baš nisu dojmili niti ih plašili. Gusari su bili previše bijesni i pijani da bi im se dalo goniti račiće i tako je bilo već stotinama godina. S druge strane, rakovima stari topovi, kovanice i dragulji preko kojih su stalno morali trčkarati na dnu zaljeva nisu nimalo poboljšali život. Rakovi zapravo nisu nimalo marili za blago.

147

No taj plavokosi otočanin po imenu Mufljuz svakako mari, razmišljao je kumašin mileći kroz uzburkani mulj prema grebenu na dnu zaljeva, gdje se u tami ocrtavala sjena olupine šalupe. Tu je staru olupinu raznijela topovska paljba pa je potonula u pličinu, a struja je stoljećima valjala uništeno plovilo dnom zaljeva dok ga nije dogurala na trenutnu lokaciju. Kumašin je počeo kopati oko hrđavog sidra, a zatim je kli-ještima zgrabio mali komad metala. Potom je, brzo zaveslavši svojim nožicama, izronio do dna čamca, popeo se na mali vanjski motor i bacio taj komad metala u zrak. Komad je završio u Mufljuzovu krilu baš dok je vježbao riblje lice, uvukavši obraze kako bi odsvirao nekoliko čišćih pojedinačnih tonova na harmonici.

"Boga mu Božjega!" poviče Mufljuz iznenađeno. "Vidi!"

Proučivši komad metala, shvatio je da je riječ o krajnje starom predmetu koji vrlo vjerojatno potječe s potonula broda.

"Jasno je k'o dan da blago pada s neba, šta će reć' da je dolje 'ajdučka lađa!" poviče ne mogavši obuzdati uzbuđenje jer je napokon nakon tako teškog života pronašao svoju sudbinu. "Moramo obilježit' mjesto il' ćemo ga izgubit'."

Lokaciju su mogli obilježiti samo tako da u vodu bace vršu za račiće pa su nekoliko minuta kasnije odbjegli rakovi gledali kako se žičani kavez spušta u dubinu i ostaje visjeti dobrano iznad dna jer je uže bilo prekratko.

Kumašin je razvukao svoja neobična usta u osmijeh znajući što će se dogoditi jer su otočani bili tako predvidljivi.

Taj će mladić zbog pohlepe krivo procijeniti i uskoro će 7-Up banda završiti u zatvoru.

I Oposumu je sve išlo po planu dok je razrezivao nekoliko majica različitih boja, a komade šivao i lijepio u uzorak koji je počeo sličiti zastavi.

"Vidiš li što radim, curo?" šapne Popeye.

Izravnao je zastavu na krevetu i Popeye je zaprepastila iscerena lubanja sa zapaljenom cigaretom.

"Napravili smo si zastavu za utrke NASCAR-a", ponosno šapne Oposum. "Vidiš, izvjesit ćemo je u boksu i pretvarati se da smo ekipa, a ja ću se pobrinuti da netko pogleda tu zastavu i dođe nas spasiti. j A ako to ne upali, možda će se zastava tako svidjeti Dimu da će biti { bolji prema nama, a kad pobjegnemo na otok Tangier, pronaći ću neki način da se iskradem pa ćemo pobjeći u najbližu ribarsku kuću."

Oposum je uvlačio i izvlačio iglu iz zastave prišivajući slova koja su tvorila natpis Jolly Goodwrench.

"Onda ću te vratiti načelnici Hammer, a policija će zaboraviti da sam pucao na Mosesa Custera. Možda te tu i tamo dođem posjetiti. Možda će mi načelnica Hammer dati da te čuvam. Što misliš?"

Popeye je mislila da je to sjajna ideja. Oposum je nastavio sastavljati zastavu od ostataka majica s pomoću igle, konca i superljepila. Rezultat nije bio baš onakav kakav je želio jer je shvatio da će zastava biti jednostrana i da će je trebati privezati za nešto, a ne razviti je s koplja, antene ili štapa. Izuzme li se to, bio je zadovoljan ishodom koji nije bio ni čisti NASCAR ni gusarska zastava, već njihov hibrid.

Oposum je objesio gotov uradak na zid i sjeo na krevet zamišljajući Dimovu reakciju i pitajući se, zabrinut zbog subotnjeg odlaska na utrku, mogu li se njegovi planovi i nade izjaloviti. Nipošto nije želio zapasti u nove nevolje.

Kad bi se barem opet mogao vratiti u podrum svoje obiteljske kuće i lutati ulicama kad padne mrak, bez straha da će ga netko uhititi. Na vijestima je vidio da je Moses još uvijek u bolnici iako je njegovo stanje, hvala Bogu, bilo stabilno. Srce mu je zadrhtalo dok se prisjećao kako je uperio pištolj u tog jadnog čovjeka na pločniku i povukao okidač.

Još uvijek nije razumio što ga je bilo obuzelo, osim što je znao da se bojao Dima. Oposum je znao i da bi, da se ponašao drukčije od ostalih razbojnika ili da je pokazivao savjest, vrlo brzo završio s metkom u čelu. O, kako bi

148

njegova mama vrištala i plakala kad bi na vijestima čula da je ubijen i da mu je tijelo bačeno nekamo zajedno s tijelom te crno-bijele kujice. Kad bi mu barem Ben Cartwright, Mali Joe ili Hoss mogli pomoći. No u svim epizodama Bonanze koje je ikad gledao nikad na Ponderosi nije vidio crnog frajera.

"Možda ne voli crnce", razgovarao je Oposum sa samim sobom, zamišljajući Bena Cartwrighta u kožnom prsluku i snježnobijele kose. "Crnci su bili robovi. Zašto se onda zavaravam da bi bilo tko na konju dojahao da me spasi?

No Cartwrightovi barem ne mašu konfederacijskim zastavama." Oposum je piljio u svoju zastavu Jolly Goodwrench razvučenu iza televizora. "Na Ponderosi nikad nisam vidio ni konfederacijsku zastavu, samo Hopa Singa, a on je bio Kinez i mogao je ići kamo hoće dok god je kuhao i čistio."

Oposum se pitao bi li se čime mogao iskupiti pred Cartwrighto-vima, koje je zacijelo grdno razočarao svojim nedavnim kriminalnim ponašanjem. "Žao mi je zbog Mosesa", Oposum se sada obraćao Hossu.

"E, pa, mladiću, to što si učinio nije bilo dobro", odgovori mu Hoss.

"Vjeruj mi, Hoss, znam. Ali bojao sam se, a Dim bi me ubio ili istukao, a Popeye bi možda i utopio da nisam povukao okidač. Volio bih da mogu početi ispočetka i pobjeći prije nego što bi bilo prekasno. Ali sad je već prekasno, tu u ovoj klupskoj kući."

"Moraš to popraviti, mališa", reče Hoss ispod svog šešira s visokim cilindrom. "Sto je učinjeno, učinjeno je, ali još nije kasno da se popravi."

"Kako?" Oposum je to upitao Bena.

Ben je sjedio na konju spreman odjahati u Carson City nekim poslom. Pogledao je Oposuma svisoka i malo se nasmiješio.

"Zašto za početak ne bi nazvao Mosesa i ispričao mu se?" predložio je potegavši uzde. "A nakon toga ćeš se vjerojatno morati predati šerifu", reče odgalopiravši.

Oposum je sjedio u mraku, sporo otvarajući poklopac mobitela. Srce mu je divlje kucalo i napregnuo se da osluhne miče li se tko u prikolici. Ne čuvši ništa, nazvao je centralu i za pedeset centa prespojili su ga u bolnicu u kojoj je, kako je čuo na vijestima, ležao Moses.

"Ja bih trebao Mosesa Custera", reče Oposum tiho.

"Kako se zovete? On prima pozive samo od osoba sa svojega popisa."

Oposum je tražio način da zavara gospođu. "Ja sam broj tri na njegovu popisu, gospođo."

Slušao ju je kako provjerava u nadi da će se broj Dalea Earnhardta pokazati sretnim. Na neki način i jest.

"Tu piše gospodin Brutus Custer i njegova supruga — koji ste vi?"

Oposumov visok i tanak glas lako je mogao proći i kao ženski. Pomalo ga je i povrijedila činjenica da nije zvučao kao Brutus.

"Ovdje gospoda Custer", reče. "Jako sam zabrinuta za svog punca. Ne mogu ni spavati ni jesti. Recite mu da ću pokušati neki drugi put ako mu nije do razgovora."

149

Oposum je pokušao okončati razgovor s gospodom s recepcije jer su mu se ponovo zatresle gaće. No Ben Cartwright se okrene u sedlu i pogleda ga strogo.

"Pričekajte", reče gospođa.

"Halo", na vezi se začuo muški glas. "Jes' to ti, Jessie? Kako ide, zlato? Zašto me još nisi došla vidit'? Danas idem kući."

"Gospodine Custer, ovo nije Jessie, ali jednostavno moram razgovarati s vama. Zato vas molim da ne spustite slušalicu." Oposumovo je srce tuklo tako jako da mu se činilo da bi mu moglo slomiti rebra. '"Ko je to?" Moses smjesta postade sumnjičav.

"Mogu vam reći samo da mi je žao zbog svega što vam se dogodilo. To je bilo pogrešno, pogrešno, pogrešno i nisam to htio. Ali bio sam prisiljen." '"Ko je to?" pitao je Moses uznemirenim glasom. "Zašto se šalite sa mnom? Vi ste jedan od onih gusara, je li?"

"Da. Ali ne želim to biti", priznao je Oposum.

"Vraga ne želiš biti. Odma' sam s'vatio da to nije Jessie jer ona ima drukčiji glas."

Oposum duboko udahne. "Ne mogu dugo razgovarati. Samo sam vam htio reći da mi je žao zbog toga što sam učinio i obećati da ću vam se odužiti ako ikako budem mogao, gospodine Custer. I svakako uredite da oko vas bude puno policije jer ti razbojnici već pričaju o tome kako će vas pronaći i dokrajčiti. Njihov se voda zove Dim, njegova cura Unika ubila je sinoć onu jadnu ženu u 7-Elevenu, a kad smo vam ukrali kamion s prikolicom na štandu s bundevama, Dim je rekao da će me ubiti ako ne budem pucao."

"Kurvini sinovi! Nek' samo pomole guzice pa će vidit' šta će ih snaći!"

"Dat ću sve od sebe da ih odgovorim od toga."

"Ti? 'Koje to, dovraga...?"

Moses je vikao pa je Oposum, obuzet panikom, prekinuo vezu.

"Koji se kurac ovdje događa?" iznenada upadne Dim u Oposumovu sobu. "S kim si razgovarao?"

Oposum je na vrijeme gurnuo mobitel pod pokrivač. "Samo sam razgovarao s Popeye o našoj novoj zastavi."

Brzo se domisli. "Što misliš, Dime?"

Pijući pivo za doručak, Dim je ušao, a onda se netremice i dugo zagledao u zastavu obješenu na zid.

"Kakvo je to sranje?" upita oštrim, zlim glasom.

"Nemaš zastavu, a čini mi se da svi gusari imaju zastave baš kao što NASCAR-ovi vozači imaju boje. Zato sam sastavio ovo za tebe, Dime, baš kao što sam i obećao. Mislio sam da bi je mogao staviti u boks kad sutra navečer odemo na onu utrku. A onda je, kad pobjegnemo na onaj otok, možeš tamo izvjesiti kako bi svi znali da s tobom nema šale."

"Ako misliš razgovarati sam sa sobom, budi malo tiši, jebiga. Probudio si me", reče Dim. "Sad ću cijeli dan biti umoran."

150

Dim se umirio zamišljeno proučavajući zastavu iz različitih kutova. Sinula mu je jedna zamisao pa ju je strgnuo sa zida.

"Možda bih mogao ubiti to prokleto pseto i zamotati je u ovo. Ostavit ćemo mali poklon pred Hammeričinim vratima", reče okrutno.

Popeye, koja je znala izigravati oposuma baš poput samog Oposuma, ponovo se pretvarala da spava, a Oposum se pretvarao da mu nije stalo do toga što će biti s kujicom.

"No bilo bi bolje da sredimo Hammericu i tog policajca Brazila", podsjeti ga Oposum jer je Dim u posljednje vrijeme većinu stvari zaboravljao. "A pseto nam treba da ih namamimo na utrku da bismo ih mogli rasturiti.

Onda će nas Macan odvesti helikopterom pa ćemo na otoku živjeti kao bubrezi u loju."

"A na koji jebeni način misliš sve to srediti?" reče Dim bacivši zastavu preko Popeye, koja nije ni mrdnula.

"To je bar lako", odgovori Oposum. "Poslat ću poruku kapetanu Bonnyju i reći mu da on to sredi. Znamo da ima veze, je li tako? E, onda može pokazati plan Hammerici i navesti je da misli da si ti neka faca od NASCAR-ovog vozača, da je Unika tvoja djevojka, a da smo mi ostali ekipa iz boksa koja je slučajno pronašla Popeye na cesti.

Stoga smo je pokupili i nećemo je nikome dati dok je Hammerica i policajac Brazil ne prepoznaju. Onda će se oni pojaviti na utrci i potražiti nas, a čim ona počne vrištati od sreće što opet vidi Popeye, mi ćemo izvući pištolje, sve ih poubijati, otrčati do helikoptera i odletjeti."

"Sredi to", naredi Dim iskapivši pivo i bacivši limenku na pod.

Kada je Andy zakucao na njezina vrata, glavna patologinja, doktorica Kay Scarpetta, nalazila se u svom uredu.

"Doktorice Scarpetta? Dobar dan", reče on uljudno i pomalo nervozno. "Ako niste u gužvi, volio bih s vama porazgovarati o onom neidentificiranom čovjeku koji je sinoć izgorio u Ulici Canal."

"Uđite", doktorica Scarpetta podigne pogled s hrpe primljenih smrtovnica. "Poznajemo li se mi već?"

"Ne, gospođo. Ali već sam radio s doktorom Sawamatsuom."

Andy se predstavi, a zatim, ne spominjući njezino ime, objasni daje Regina pripravnica u državnoj policiji.

"A vi se zovete?" upita je Scarpetta.

Regina je širom otvorenih očiju i zavezana jezika buljila u nju. Nikada prije nije upoznala tako moćnu ženu pa je bila preneražena. Doktorica Scarpetta bila je vrlo zgodna plavuša u srednjim četrdesetim godinama, odjevena u elegantan prugasti kostim. Zašto bi netko tko ima sve želio zarađivati kruh radeći na mrtvim pacijentima? Sto bi Regina trebala reći o sebi a da ne oda svoj identitet i ne podigne prašinu?

"Reggie", procijedi Regina.

"Policajka Reggie", kimne doktorica Scarpetta sjedeći na svojoj sudačkoj stolici za velikim radnim stolom. "A vi jamčite za nju?" reče pomalo upozoravajuće Andyju. "Ovamo mi obično ne dolaze pripravnici."

"Preuzimam potpunu odgovornost", reče Andy i oštro pogleda Reginu.

"Oh, bez brige", umiješa se Regina revno. "Nikome ništa neću reći o tome što vidim i čujem i neću ništa ni na koji način dirati niti pomicati."

151

"To je vrlo dobra ideja", odgovori doktorica Scarpetta i preusmjeri svoju pozornost na Andyja. "Čovjek je identificiran prema otiscima prstiju. Zove se Caesar Fender, četrdesetjednogodišnji crnac iz Richmon-da. A danas smo, nažalost, prepuni. Jeste li ikad gledali obdukciju?" upita Reginu.

"Ne, ali ne zato što nisam htjela." Regina je očajnički htjela impresionirati tu legendarnu doktoricu.

"Shvaćam."

"U srednjoj školi na satu biologije ja sam bila jedina u razredu kojoj nije smetalo seciranje žabe", hvalila se Regina. "Crijeva mi nikad nisu smetala. Ne mislim da bi me uznemirilo ni kad bih gledala kako netko umire, na primjer osuđenik na smrt."

"Pa, ja u srednjoj školi nisam voljela secirati", iznenadi doktorica Scarpetta svojim odgovorom Reginu. "Bilo mi je jako žao žabe."

"I meni", odgovori Andy. "Moja je bila živa i nije mi se činilo u redu to što je ubijam. To me još uvijek muči."

"I itekako me uznemiruje kad gledam kako ljudi umiru, bili to osuđenici ili netko drugi. Pretpostavljam da nikad niste bili na mjestima zločina ili u hitnoj službi", reče doktorica Scarpetta kojoj se, dok je prebirala po papirima na stolu i izvlačila neko izvješće, Andyjevo ime činilo sve poznatijim.

Pa naravno, Andy Brazil bio je policajac koji je u laboratorij predao otrovane čokoladice.

"Moram nešto raspraviti s vama", reče mu. "Mislim da bismo to trebali nasamo."

Bio je to uljudan način da pošalje Reginu iz sobe.

"Molim vas, izađite na trenutak", reče joj Andy. "Odmah ćemo doći."

"Kakva sam ja to pripravnica kad me stalno tjerate van?" reče Regina, a u glasu joj se osjećala natruha njezine općenito naporne osobnosti.

"Ne tjeram vas stalno van", odgovori Andy vodeći je i gotovo gurajući prema vratima. "Budite tu", reče kao da se obraća Friskyju.

Zatvorio je vrata i opet prišao radnom stolu doktorice Scarpette, gdje je povukao stolicu i sjeo.

"Upravo sam dobila nalaz laboratorijske analize čokoladica", počne šefica. "To je tako ozbiljno da mi je doktor Pond odmah želio skrenuti pozornost na to jer sam prilično dobro upoznata s trovanjem laksativima. Prije nekoliko godina imala sam slučaj žene kojoj su djeca dodavala laksativ u čokoladu, navodno iz obijesti. U žene je došlo do zatajenja više organa, edema pluća, a na kraju je pala u komu i umrla."

Predala je Andyju izvješće i nastavila.

"Testovi su provedeni visokoučinkovitom tekućom kromatografijom i predmetne su čokoladice uistinu bile pozitivne na fenolftalein, ili Ft, u različitim koncentracijama. Normalni laksativ, ako se uzima u pravilnim dozama, sadrži otprilike devedeset miligrama Ft-a. No u samo jednoj čokoladici koju ste predali pronađeno je više od dvije stotine miligrama, a konzumacija te količine dovela bi u najmanju ruku do gubitka tekućine i elektrolita, što je vrlo opasno, osobito ako je žrtva starija i slabijeg zdravlja."

152

"Pa, to bi se i moglo reći za guvernera", reče Andy sve zabrinutiji. "Što je s otiscima prstiju? Jesu li laboranti išta pronašli na papiru u koji je kutija bila umotana? I je li rukopis na poruci uistinu guvernerov?"

Doktorica Scarpetta pogleda još nekoliko izvješća.

"Otkrili su jedan latentni otisak s pomoću ultraljubičastog svjetla i fluorescentnih boja pa smo ga provukli kroz bazu podataka", obavijesti ga. "Tamo je pronađen, a ovdje vam je identifikacijski broj koji možete i sami provjeriti u računalu državne policije." Napisala mu ga je. "Sto se tiče pregleda dokumenata, uzorak guvernerova rukopisa nije se podudarao s porukom koja je poslana uz čokoladice."

"Znači, poruka je krivotvorena", nije se iznenadio Andy.

"Ne možemo potvrditi jer nam treba službeni uzorak. Koristili smo preliminarni, iz dopisa koji je doktor Sawamatsu navodno dobio od guvernera."

"Dobro. A ne bismo smjeli pretpostaviti da je taj dopis autentičan", Andy se složio s njom. "Ili da ga je guverner osobno potpisao."

"S pravne točke gledišta, to ne možemo pretpostaviti." "Sto me podsjetilo", reče Andy. "I nadam se da nije neprimjereno što to spominjem, doktorice Scarpetta, ali zabrinjava me činjenica da doktor Sawamatsu prikuplja suvenire, vrlo neprimjerene suvenire, ili se barem time hvali pred mnogima od nas. Jeste li ikad bili u njegovoj kući?"

"Ne", reče ona, a izraz lica postao joj je strog.

Nešto što nikako nije mogla tolerirati bilo je nepoštovanje prema mrtvima. Nikome od svojih podređenih nije dopuštala da makar i pomisli na skupljanje uspomena, novca, osobnih predmeta, oružja, droge ili alkohola s tijela ili poprišta zločina.

"Možda biste kojiput trebali nenajavljeno banuti", predloži Andy. "U njegovu kuću."

"Bez brige", odgovori ona. "Hoću."

"Smjesta ću prijeći na slučaj otrovanih čokoladica", obeća Andy. "A pretpostavljam da bi vještaku za dokumente trebao i uzorak osumnjičen ikova rukopisa."

"Nisam znala da imate osumnjičenika", reče. "Ali, da, svakako. Ako biste mogli nabaviti njegov ili njezin rukopis, to bi bilo vrlo dobro. A predlažem vam da nabavite i uzorak od potencijalne žrtve."

"Od načelnice Hammer?" zbuni se Andy. "Zašto?"

"Da bismo isključili Miinchausenov sindrom", bezizražajno reče doktorica Scarpetta. "Do trovanja laksativima najčešće dolazi kada ga neka osoba kronično uzima kako bi skrenula pozornost na sebe, primjerice, da bi pobudila suosjećanje u roditelju ili bračnom drugu."

"Mislite da je moguće da je načelnica Hammer htjela da mi mislimo da joj je guverner ili netko tko se izdaje za njega poslao otrovane cokoladice samo zato što je željela da joj poklonimo pozornost? Ne mogu vjerovati! Vi nju ne poznajete", Andy je uljudno zauzeo zaštitnički stav.

"Ne. Ne poznajem je uopće", odgovori doktorica Scarpetta. "Ali nova je na vrlo zahtjevnom položaju i, ako je njezino iskustvo imalo slično mome, guverner joj nikad ne uzvraća pozive niti je poziva u svoju rezidenciju.

Možda je zato pokušala namjestiti situaciju kako bi se činilo daje guverner pokušava otrovati. Kad bi se guverner

153

iznenada zatekao u položaju osumnjičenika za pokušaj ubojstva, čini mi se da bi to zacijelo privuklo njegovu pozornost."

"Mogu li vas samo ukratko upitati za slučaj Pish Ish?" prijeđe Andy brzo na drugu temu. "Znam da to nije moj slučaj, ali jako mije stalo do njega, kao što možda znate, jer je ubojica iz nepoznatih razloga ostavio dokaze na mom pragu."

"Oh? To je, znači, bio vaš prag?" Scarpetta se malo namršti, a Andyju je bilo očito da ju je slučaj uznemirio. "Vrlo opako i brutalno ubojstvo", dodala je. "No bilo je vrlo mudro od vas što ste pozvali detektiva Slippera i što niste ništa sami dirali. Otkrili smo latentne otiske, ali ih zasad nismo pronašli u bazi podataka, a STR analizom otkrili smo DNK na omotnici, ali ni za njega nemamo podataka u bazi. Što se tiče tragova, pronašli smo nekoliko vrlo dugih crnih dlaka zalijepljenih žrtvinom krvlju za njezinu odjeću." "Ženskih?"

"Ne znam", odgovori Scarpetta. "Ali mogle bi biti."

"I nema podataka u bazi? Zanimljivo", zamislio se. "Pitam se je li razlog tome što je ta osoba mlada pa ima samo maloljetnički dosje, koji je, dakako, zapečaćen. A sve donedavno, nismo smjeli unositi maloljetničke otiske prstiju ili DNK profile u baze podataka. Možda, dakle, tražimo okorjeloga mladog zločinca duge crne kose, moguće i žensku osobu, koja ubija iz zabave, a mogla bi čak biti povezana i s Dimovim drumskim razbojnicima koji su, pak, možda napali Mosesa Custera i sinoć ubili blagajnicu u 7-Elevenu."

"Ne znam."

Scarpetta ustane od stola i otvori vrata, a Regina se žurno vrati u ured držeći blok za pisanje i olovku.

"Ne želim vas zadržavati, doktorice Scarpetta, ali jako smo zabrinuti zbog slučaja tog ribolovca", prijeđe Andy na sljedeću stavku dnevnog reda. "Osobito zato što je to proglašeno zločinom iz mržnje pa sam mislio da ne bilo loše da vam dođem osobno dati podatke kojima raspolažemo i vidjeti što je pokazala obdukcija. Izvjesna sumnjiva osoba koja je svjedočila smrti tvrdi daje ribič umro od spontanog samozapaljenja do kojega je moglo doći tako što su vrelo olovo i barut iz metka izazvali zapaljenje sintetičkih vlakana žrtvine košulje, što bi, navodno, trebalo objasniti zašto se zapalio. No dopustite mi da samo dodam kako je ta ista sumnjiva osoba glavni osumnjičeni u slučaju o kojem smo upravo razgovarali."

"Kako to da ste izostavili činjenicu da sam i ja bila otrovana?" izvali Regina. Očito je prisluškivala kroz vrata pa je čula barem dio privatnog razgovora.

"Nećemo sad o tome", upozori je Andy, znajući vrlo dobro da će, ako otkrije previše, postati jasno da ona nije pripravnica, nego razmažena guvernerova najmlađa kći.

"Bilo je grozno!" reče Regina doktorici Scarpetti. "Jela sam te kolačiće i iznenada se presamitila od najgore boli koju sam ikad osjetila u životu. Zapravo, nije bilo baš iznenada. Nije mi bilo tako loše prije nego što sam se sakrila iza sviba u vrtu, a onda su me obuzeli grčevi i vjetrovi.

Sljedeće čega se sjećam bio je neki policajac iz zaštitne postrojbe koji me hitno prevozio u bolnicu, gdje sam bila podvrgnuta strašno ponižavajućim postupcima poput piškenja u šalicu i gledanja kako bolničarka u nju stavlja neki štapić. Htjeli su da obavim i veliku nuždu, ali nakon tog strašnog napada u meni više nije bilo ničega.

Mokraća mi je postala ružičasta i to me nasmrt preplašilo! Mislila sam da piškim krv, ali je bolničarka rekla da je riječ o kemijskom testu zbog kojeg je nastala ružičasta boja, čime se pokazalo ono najgore. Netko mi je u kolače stavio laksative i pokušao me hladnokrvno ubiti!

154

Ili je netko pokušao ubiti nekog drugog, ali sam ja, ništa ne sumnjajući, pojela te kolače", nastavila je očito uživajući u vlastitoj priči. "Bolničarka je rekla daje pH vrijednost mokraće obično četiri ili pet, a da zbog laksativa postane ružičasta ako pH prijeđe sedam."

Regina nije imala pojma što sve to znači, ali je mislila da P u skraćenici PH predstavlja piškenje, a H nešto na što laksativi imaju razorne posljedice. Bila je posve sigurna da joj je H faktor još uvijek povišen jer je i jutros kad se izvlačila iz kreveta bila slaba i blijeda.

"Zapravo sam sretna što jutros nisam završila kao jedan od vaših slučajeva!" reče Regina dramatično.

"Doista jeste", složi se doktorica Scarpetta. "Svi smo mi sretni što nismo slučajevi ovog ili bilo kojeg drugog jutra.

Kolega Brazil, rendgenski smo već snimili ribolovčevo tijelo, ali metak nismo pronašli."

"Pa što bi drugo moglo izazvati zapaljenje?"

"Naravno, napravit ćemo testove na akceleratore gorenja i druge kemikalije", reče skidajući sako i vješajući ga iza vrata. "To je jedan od onih slučajeva u kojima eksterni pregled može prilično mnogo pokazati." Odjenula je laboratorijsku kutu. "Na primjer, ima mnogo pougljenjena tkiva, izraženije u posteriornim predjelima, što ukazuje da je, što god bilo to stoje izazvalo zapaljenje, u tijelo ušlo otprilike u središtu prsnog koša. Ili točnije, u predjelu srca, malo lijevo od središta."

Andy i Regina slijedili su doktoricu Scarpettu hodnikom.

"Onda znači da se nije samo tako zapalio bez ikakva razloga - barem ne ako mu je nešto ušlo u prsa", reče Andy dok je Regina predano hvatala bilješke.

"Na mjestu zločina nije pronađeno nikakvo oružje?" upita šefica.

"Nije, gospođo."

"Kako se piše akcelerator?" mučila se Regina, a šefica još nije ni došla do uistinu dugih riječi.

"A ta sumnjiva osoba koja je svjedočila smrti, je li spomenula išta o boji i intenzitetu plamena?" upita doktorica Scarpetta. "Je li, na primjer, bio intenzivno bijel, plav ili crven?"

"Je li pougljenjeno jedna ili dvije riječi?" Reginin je glas postajao sve napetiji i razdražljiviji.

"Ne. A i ne bih ga uzimao kao pouzdana svjedoka", odgovori Andy šefici.

"Jedna riječ", reče ona Regini. "Kako se pišeposteriomimP." "O tome ćemo kasnije", reče Andy tonom koji je Regini govorio da više ne bi smjela dragovoljno odavati tajne ili postavljati pravopisna pitanja.

"Najznakovitiji je bjelkasto-sivi kvrgavi ostatak u prsnoj šupljini, koji odgovara nekom zapaljivom uređaju ili drugom zapaljenom materijalu koji je dospio u tijelo." Doktorica Scarpetta zastala je pred ženskom garderobom.

"Vi ćete morati proći kroz mušku garderobu", uputi Andyja. "Kolegica Reggie i ja čekat ćemo vas ispred svlačionice pa možemo početi."

"Napaljivom?" počela je Regina paničariti, a njezina reakcija na nesigurnost i strah nikada nije bila sretna. "Kakav uređaj? Sto je, dovraga, napaljivi uređaj?" Raspoloženje joj je postajalo sve gore. "Ne mogu tako brzo pisati, a ovo nije pošteno! Zašto bih trebala znati kako se pišu takve riječi? Nisam navikla na njih. Nije da ih svaki dan čujem u rezidenciji!"

155

Doktorica Scarpetta upitno pogleda Reginu. "Možda ovo nije baš najbolji trenutak da prvi put gledate obdukciju", zaključi šefica.

Andy izvadi prijenosnu radiostanicu i u eter dozove policajca Ma-covicha. "Možeš li vratiti paket na polazište?" upita šifriranim jezikom zaštitne postrojbe. "I trebao bi mi provjeriti jedan identifikacijski broj u bazi otisaka."

"Deset-čet'ri", stigao je Macovichev odgovor u kojem je vidno nedostajalo revnosti.

"Deset-dvadeset pet, mi smo u mrtvačnici." "Deset-čet'ri. Stižem za petnaest."

"E, sad ste ga zbilja zabrljali", požalio se Andy Regini nekoliko minuta kasnije, dok su čekali u ledenoj mrtvačnici sjedeći na plastičnim stolicama pokraj automata za Coca-Colu.

Dvoje nosača iz Swiftyjeva pogrebnog poduzeća na nosilima su odvozili tijelo u vreći, sporo odmičući i teško se spuštajući niz kosinu. Činilo se da to dvoje, muškarac i žena odjeveni u tamna odijela, imaju poteškoća sa sklapanjem podvozja.

"Ništa nisam učinila", uzvrati Regina. "Nisi dobar prema meni!"

"Rekao sam vam da budete tiho i da gledate svoja posla, a vi to niste učinili", reče Andy.

Nosači su zapeli. Nisu mogli rasklopiti podvozje nosila, stoje značilo da ne mogu spustiti tijelo mrtve osobe koja je očito bila krupna te stoga nemaju slobodnu ruku kojom bi otvorili stražnja vrata kombija.

"Vidi ono", reče Regina uprijevši prst u njih. "Zašto ne odeš pomoći tim jadnim ljudima umjesto da sjediš ovdje i gnjaviš me?"

"I hoću, pod uvjetom da vi ostanete na toj stolici i budete dobri", reče Andy, koji Regini nije mogao vjerovati ni trenutka.

Brzim je korakom stigao do kombija "Dajte da vam pomognem", reče pomoćnici.

"To je vrlo lijepo od vas", odgovori ona i prepusti mu svoj kraj nosila. "Mislila sam da si to popravio, Sammy", reče razdražljivo svom partneru povlačeći podvozje.

"Samo ga je trebalo nauljiti, Maybeline."

"Zašto onda ne radi? Ovi su nogari zaglavljeni, a i jedan se kotač neki dan blokirao. Kladim se da ni to nisi popravio."

Sammy je šutio, a Andy je, pridržavajući nosila jednom rukom, drugom pokušavao otvoriti vrata kombija.

"Koliko ti puta moram reći da mi ne govoriš da si nešto popravio ako ja vidim da nisi." Maybeline se žestila.

"Leda mi odoše na ovom smrdljivom poslu, a ti samo sjediš i gledaš TV." "Mislim da su vrata zaključana", reče Andy dok su se nosila opasno batrgala i koprcala. "Najbolje bi bilo da zaboravimo na noge i otključamo kombi. Potom ćemo samo uvući tijelo unutra. Neće ga trebati okretati."

"I ne možemo ga okretati, ne s tim blokiranim kotačem koji je Sammy zaboravio popraviti. Što si napravio s ključevima?" Maybeline je potezala podvozje.

"U džepu su mi. Ne mogu ih odmah izvaditi. Nemam slobodne ruke." I Sammy je bio na rubu živaca. "Prestani povlačiti te nogare da nam prokleti leš ne padne na pod!"

156

Regina je, osjećajući daje situacija hitna, krenula prema nosilima u istom trenutku u kojem se oglasilo zujalo i vrata mrtvačnice se otvorila uz škripu.

"Ja ću vam dohvatiti ključeve", reče Sammyju počevši ga pretraživati odozgo prema dolje onako kako je vidjela da policija pretražuje ljude na televiziji.

Regina nikako nije mogla znati da je Sammy izuzetno škakljiv. Kad mu je počela prekapati po prednjem desnom džepu hlača, stresao se i poskočio dvadeset centimetara uvis. Macovich je parkirajući pred mrtvačnicom vidio kako neki ludi bijelac u tamnom odijelu vrišti od smijeha i preklinje onu ružnu Crimmovu kćer: "Prestanite!" U sljedećem se trenutku muškarac sklupčao, a onaj kraj nosila koji je on držao strovalio se na pod i velika je crna vreća s tijelom tresnula o beton. Andy je u međuvremenu vikao na Reginu, dok se nosačica, urlajući od bolova jer su je nosila uštipnula za ruku i udarila u lice, tako krvava držala za nos i prst.

Macovich je smatrao da bi bilo najmudrije ostati u neobilježenom automobilu i promatrati svađu koja je brzo postajala sve žučnija. Vidjet ćemo što će lijepi bjeljo poduzeti u vezi s tim, mislio je zločesto. Tako ti i treba kad si štreber pa dadiljaš guvernerovu gadnu kćer. Ha, ha. Ej, kol'ko već nisam vidio dobru šoru. Samo čekaj da doktor'ca Scar-petta vidi što radite. Ha! Razvalit će te pa se ti onda žali načelnici Hammer.

"Glupačo!" derao se Andy na Reginu.

"Ti si glupan!" uzvrati ona paljbu punim plućima.

"Pogledajte što ste učinili!" urlao je i Sammy na nju. "Možete se samo nadati da obitelj ove gospođe neće vidjeti njezino izudarano tijelo! Vidjet ćete vi svoje kad je izlože u mrtvačnici s modricama i slomljenih kostiju!"

"Na mrtvim tijelima nema modrica", reče mu Andy. "A i sumnjam daje pukla neka kost."

Ražestivši se od samog pogleda na raskrvavljenu Maybeline, Sammy gurne Reginu na kombi i istrgne joj ključeve iz ruke. Ona mu uzvrati guranjem i nogom ga udari u gležanj, a zatim ga šakom pogodi u oko i ugrize za dlan kojim ju je uhvatio za ruku. Andy je stao između njih i uhvatio Sammyja u kravatu baš kad su se vrata zgrade otvorila i kad se na njima, odjevena u kiruršku kutu i s rukavicama na rukama, pojavila doktorica Scarpetta, koja je došla vidjeti kakva je to gužva.

"Dosta je bilo", javi se ona glasom koji je privlačio svu pozornost. "Smjesta prekinite."

Do podneva je mufljuz napokon shvatio koliko bi okretaja ulijevo i udesno moglo otvoriti bravu ako se posluži kombinacijom 7360, što je u nautičkom žargonu, smatrao je, predstavljalo 7-Up. Baš kao što je i očekivao, tajni je pretinac skrivao pola litre votke Bowman, kutiju cigareta i, hvala nebesima, plastični signalni pištolj Orion, dometa od trideset četiri kilometra. Uza nj je našao tri naboja, svaki jakosti svjetla od 15.000 kandela, koje je jedan za drugim ispalio u zrak. Zadržavši na trenutak dah, on i doktor Faux plutali su u čamcu još uvijek Bogu iza nogu, a vrša za rakove uporno ih je pratila.

"Nisi ih trebao ispaliti sve odjednom", reče doktor Faux obeshrabreno i razdraženo. "Zašto si to učinio, Mufljuze? Bilo bi mnogo mudrije ispaliti jedan, malo pričekati, a zatim pokušati s drugim, pa onda s trećim nabojem. Sada smo opet gdje smo i bili, izgubljeni na moru, nemamo ni hrane ni vode. Vrati tu bocu votke. Od toga ćeš samo poblesaviti i dehidrirati."

No, u tom trenutku ni on ni Mufljuz nikako nisu mogli znati da su tri pilota Obalne straže i jedan tehničar bili gore u narančastom helikopteru Jayhawk u sklopu redovite vježbe. Upravo su letjeli na visini od sto pedeset metara kad su pokraj njihova vjetrobrana prohujala tri vatrena projektila, nemalo ih iznenadivši.

"Isuse Kriste? Što je to bilo?" usklikne glavni pilot u mikrofon.

157

"Neko puca na nas!" izvali tehničar preko svog komunikacijskog uređaja sjedeći na stražnjoj klupi.

"Ne, ne, mislim da je riječ o pozivu u pomoć. Signalne rakete", umirivao je kopilot svoje kolege. "Jeste li vidjeli kako svijetle, kao da su fosforne?"

"Nismo u zabranjenom području, je li?"

"Nema šanse."

"Onda su sigurno signalne rakete."

Signalne su rakete brzo izgorjele, ali su na nebu za sobom ostavile bijele pruge koje je bilo lako slijediti do izvora, pod uvjetom da se čovjek brzo kreće jer su rapidno iščezavale. Veliki je helikopter skrenuo prema istoku i za nekoliko je minuta posada opazila čamac u kojem se nalazilo dvoje ljudi koji su stali mahnito mahati rukama.

Piloti i posada Obalne straže primijetili su i plutaču, koja je vrlo vjerojatno bila zavezana za vršu za rakove.

"Sranje. Tandžirci", reče kopilot.

"Aha. I pogodi što? Nalaze se u zaštićenoj zoni za račiće", odgovori tehničar. "Pogledaj onu svijetložutu plutaču.

Vrša za račiće."

Upravo kad su oni primijetili plutaču, Mufljuz i zubar začuli su nešto stoje moglo biti samo grmljavina helikopterskih propelera. Mufljuz je oduvijek prezirao Obalnu stražu jer je smatrao da ona služi samo za progon ribara, no zbog onoga hrđavog komada željeza u džepu osjećao se neobično optimistično. Nije li i njegova majka govorila da za sve postoji razlog? Da nije pomogao zubaru da pobjegne, ostao bez goriva i da ga nije spasila Obalna straža, nikad ne bi otkrio potonulu lađu neupadljivo obilježenu vršom za račiće koja je, iako Mufljuz i zubar to nisu mogli znati, plutala sa strujom jer je konop bio prekratak.

"Hvala Bogu", reče zubar piljeći uJayhawk koji se brzo približavao. "Pronašli su nas! A to je dobro jer se meni čini da se uopće ne pomičemo. Vrša za rakove je tik do čamca, a da se krećemo, već bi bila daleko."

"Ne mogu vjerovati da tako otvoreno love u zaštićenoj zoni", reče tehničar Obalne straže odmahujući glavom.

Pilot je umirio helikopter nisko nad njima, stoje izazvalo vrtloženje oko čamca. Dva izgubljena čovjeka pognula su glave i prekrila oči, a dok se košara za spašavanje spuštala prema njima, odjeća im je vijorila poput strašila na uraganu.

Spasiti je trebalo i Cruza Moralesa, koji je već postajao očajan. Možda se trebao predati policiji. Barem bi se sklonio s jutarnje hladnoće i dobio topli obrok. Iscrpilo ga je tumaranje zapadnim dijelom Richmonda nakon što je mudro odlučio ostaviti auto s obzirom na to da je u potrazi za njim bila, kako se činilo, cijela virdžinijska policija i vojska. Povrh svega, brinuo se da bi ga mogli okriviti i za pljačku i ubojstvo u 7-Elevenu, kojima je sinoć svjedočio.

Cruz nikada nije počinio nasilan zločin, ali dok je lunjao ričmond-skim sveučilišnim kompleksom pretvarajući se da je student, počeo je smišljati i kovati planove koji su ga uznemiravali. Trebao je samo pronaći nekoga koga bi mogao nadjačati — neku ženu, osobito neku koja nije izgledala snažna ili odlučna - i zastrašiti je koliko je potrebno da mu preda novac i ključeve automobila. Onda bi Cruz pobjegao, riješio se auta (što je prije moguće), a zatim ukrao još jedan kako bi se mogao vratiti u New York. Ili bi, možda još i bolje, razmišljao je približavajući se niskoj širokoj ciglenoj zgradi u pošumljenom području blizu jezera u srcu sveučilišnog kompleksa, mogao ostaviti automobil na Amtrakovoj postaji pa kući krenuti vlakom.

Na znaku pred ciglenom zgradom pisalo je SVEUČILIŠNO BRATSTVO BAPTISTA. Budući da je Cruz znao čitati engleski na razini drugog razreda osnovne škole, pogriješio je pretpostavivši daje BAPTISTA prezime, što ga je navelo na pomisao da netko unutra možda govori španjolski. Prstima je prošao kroz kosu i rukavom kaputa

158

oribao zube pokušavajući se malo urediti, a srce mu je kucalo sve brže. Otvorio je ulazna vrata baš kad je Barbie Fogg pratila neku studenticu u čekaonicu u kojoj se nalazio klupski stolić prepun časopisa i obilje umjetnog bilja koje je Barbie za sitan novac pokupovala na rasprodaji rabljenog pokućstva u susjedstvu.

"Mogu si misliti", suosjećala je Barbie sa studenticom koja je patila od akni. "Ja sam uvijek imala suhu kožu pa mi pristići nikad nisu bili problem, ali svakako razumijem kako se osjećaš. Pokušaj s mojim liječnikom, sigurna sam da ti može pomoći."

"I ja se toplo nadam, gospodo Fogg. Kao što rekoh, samo o tome razmišljam i zaista sam očajna."

Nijedna od dviju žena nije se obazirala na Cruza, koji je brzo sjeo na kauč i udubio se u časopis koji nije mogao razumjeti.

"Moja je majka uvijek govorila da sapun čini čuda. Staviš sapun Ivory na problematična mjesta i on će ih posušiti", nastavi Barbie tapšući mladu ženu po ramenu. "Nikada nisam pokušavala jer u mom slučaju to ne bi bilo korisno. Možda bi piling pomogao."

"Piling?"

"Moj liječnik obavlja kemijski piling. Pitaj ga za to."

"Svakako hoću. Hvala vam puno, gospođo Fogg. Znate, mnogo mi znači već i to što mogu s nekim porazgovarati."

"Ja najviše na svijetu vjerujem u razgovore s prijateljicama", složi se i Barbie s tim osjećajem. "I ne brini se zbog toga što te nitko od studenata ne želi izvesti na spoj. Jednoga ćeš dana pronaći svog princa i živjet ćeš sretno do kraja života - s prekrasnom kožom!"

Izgovarajući te riječi koje su šuplje odzvanjale u njezinoj duši, Barbie osjeti da je pritišće neka težina. Ta djevojka nikad neće imati prekrasnu kožu. Već je bila hrapava i izrovana od tih upaljenih crvenih i ljubičastih ožiljaka i jedina nada da se isprave godine i godine štete krila se u laserskoj kirurgiji. A što se tiče sretnog života, Barbie nije poznavala nikoga tko bi za sebe to mogao iskreno reći. Život s Lenniejem bio je jednoličan i bez dublje povezanosti pa Barbie toga jutra nije mogla dočekati trenutak da na miru napiše još jedno pismo svom ljubavniku iz NASCAR-a.

"Vidimo se uskoro", obećala mu je ispod glasa.

"Vidimo se uskoro", reče aknama izmučena studentica izlazeći kroz vrata.

Tek tada Barbie primijeti neuredna meksičkog dječaka koji je sjedio na kauču. Malo se namrgodi osjećajući daje obuzima tjeskoba. Nipošto nije izgledao kao student, ali mladi su u posljednje vrijeme znali izgledati vrlo zapušteno. Doimao joj se, k tome, i malo premladim za fakultet, ali kako je starjela, ljudi su joj izgledali sve mlade.

"Mogu li vam kako pomoći?" reče službenim glasom koji je naučila na poslu i kojim nikada nije smjela govoriti kod kuće jer je Lennieju išao na živce.

"Si", odgovori on skrušeno, jedva i podigavši pogled s časopisa.

"Nažalost, govorim samo engleski", prizna ona. "Zacijelo govoriš engleski, zar ne?"

Njezina se tjeskoba pojačavala. Ako ne govori engleski, kako može studirati na ričmondskom sveučilištu? A ako nije student, što onda, zaboga, radi u Sveučilišnom bratstvu baptista? Poželjela je da je danas tu velečasni

159

Justice. Nije javio gdje je i kada će doći, a tajnica je zbog prehlade ostala kod kuće pa je u toj maloj zgradi Barbie ostala prepuštena samoj sebi.

"Si", odgovori Cruz. "Govori malo engleski, ali ne baš dobro."

"Imaš li sastanak?"

"Ne. Ne sastanak. Trebam jako pomoć."

Barbie je sjela na drugi kraj kauča držeći se podalje i shvaćajući da ne bi baš trebala odvesti tog jadno odjevenoga meksičkog dječaka u svoj privatni ured i zatvoriti vrata.

"Reci mi nešto o sebi", poslužila se Barbie frazom kojom je uvijek počinjala sastanke, a u sebi je poželjela da se velečasni Justice smjesta pojavi na vratima.

No velečasni je bio zauzet posjetom onome jadnom pretučenom kamiondžiji u bolnici, a ima i mnogo poziva za izlaganja i nastupe u lokalnim televizijskim i radijskim emisijama, podsjeti samu sebe Barbie. Ne bi trebala biti tako sebična i željeti ga odvojiti od uistinu potrebitih ljudi samo zato što je njoj pomalo nelagodno.

"Nemam ništa novca", reče Cruz dok su njegove kriminalne nakane počele slabjeti. "Ja ne odavde i nemam novac za kući. Ja u gradu na poslu, znate? I sve se to dogodi. Mene strah."

"Pa, ne trebaš se bojati ničega u sveučilišnom bratstvu", reče Barbie uvjereno i pomalo ponosno. "Mi smo ovdje da pomažemo ljudima pa nisi mogao doći na sigurnije mjesto."

"Si, to dobro. Ne osjećam sigurno i vrlo gladan." Cruz je treptajem skrivao suze.

Trebalo mu je i obrijati to crno paperje iznad gornje usne i podšišati kosu, nije mogla ne primijetiti Barbie, a nokti su mu bili prljavi i na desnoj je nadlanici imao tetovažu. To je dijete mnogo propatilo u životu. Siroto stvorenje.

"Kako si nas pronašao?" pitala se naglas.

"Vidio znak pa mislio da vi možda obitelj Gustava, Sabine i Carle."

Barbie ništa nije razumjela.

"Pa onda uđem." Cruz je slegnuo ramenima. "Znate kako mogu kući?"

"To ovisi o tome kako si uopće dospio ovamo", reče Barbie zbunjeno. "A gdje bi ta kuća bila?"

Cruz nije bio jako bistar, ali je znao da su na automobilu koji je ostavio bile njujorške registarske oznake i da murjaci traže Hispanca iz New Yorka. Možda bi mu onda bilo bolje da trenutno ne spominje New York.

"Kladim se da si s Floride", reče Barbie. "Tamo živi mnogo Španjolaca. Muž me na drugu godišnjicu vodio u Everglades. Znaš, oduvijek se želio provozati u jednom od onih glisera pa smo odsjeli dvije noći u Miami Beachu u jednom od onih nekoliko hotela koji tada nisu bili zatvoreni jer ja jednostavno obožavam Jackieja Gleasona.

Jesi li ikad gledao Zaljubljene?"

Cruz se namršti i počeše po glavi.

"Pa, baš sam mislila, možda bi mogao autobusom do Floride. Sveučilišno bratstvo ima mali diskrecijski fond iz kojega možemo uzeti sredstva ako neki student treba ići kući, a ne može si to priuštiti."

160

Cruz je pao u depresiju. Na Floridi nije poznavao nikoga.

"Možda idem u New York i tražim posao", reče u nadi da ona neće pretpostaviti da je on iz New Yorka pa samim tim i hispanski serijski ubojica koji se vrti naokolo i ubija iz mržnje.

"To je vrlo velik grad", istakne Barbie. "I vrlo je teško pronaći posao. No, reći ću ti što ću učiniti. Kako bi bilo da ti dam malo novca da si kupiš autobusnu kartu i nešto za jelo?"

Neki unutarnji glas šaptao joj je da možda nije mudro govoriti o novcu ili davati naslutiti da u sveučilišnom bratstvu postoji diskrecijski fond. No kad je bila riječ o jadnim ljudima, bila je pomalo lakovjerna, a iako je dečko imao savršenu kožu, očito je bio očajan i nesretan. Možda joj onda Bog poručuje da mu podari malo čudo, mislila je, a sjetivši se duge, osjeti u sebi neku sreću.

"Oh, gracias, gracias, hvala vam", reče Cruz s velikim olakšanjem. "Bog vas blagoslovi. Vi fina dama. Spasite mi život i nikad ne zaboravim."

Njegova ju je zahvalnost učvrstila u odluci i osjećala se bolje zbog svega. Ustala je s kauča.

'Ali to prvo moram riješiti s velečasnim Justiceom ako ga uopće uspijem pronaći", dodala je. "Možda si čuo za njega. U posljednje je vrijeme postao slavan. Samo se nadam da ću ga uspjeti dobiti. Čini se da je nestao s lica zemlje. Čekaj me ovdje."

"Budem ovdje", obeća Cruz.

Barbie ode straga u ured i zaključa vrata. Nazvala je tajnicu koja, kad joj se javila na telefon, i nije zvučala bolesno.

"Znaš li možda gdje bi mogao biti velečasni Justice?" upita Barbie, a u njoj su se, bez obzira na dugu, opet počele rojiti zle slutnje i bojazni.

Odakle bi mogla znati daje taj hispanski dječak dobar? Što ako nije? "Jesi li pokušala kod kuće?" upita tajnica neljubaznim glasom, kao da joj Barbie smeta.

"Nitko se ne javlja", reče Barbie nezadovoljno baš kad joj je netko zakucao na vrata.

Poželjela je razgovarati s Hooter i čuti njezino mišljenje o davanju novca tom hispanskom dječaku, ali, koliko je Barbie znala, u naplatnim kućicama nije bilo telefona.

"Ima li koga?" zazove neka glasna žena pokucavši jače. Barbie hitro krene vidjeti tko je to. "Žao mi je" nervozno dovikne kroz zatvorena vrata. "Tko je to i imate li sastanak?"

"Primate li bez najave? Moram s nekim razgovarati ili se mogu slobodno otići utopiti u ono jezero. Nisam baptistica, ali to neće biti važno ako si oduzmem život pa ljudi, osobito oni koji mrze baptiste, saznaju da niste htjeli razgovarati sa mnom", reče osoba kroz suze.

Reginu Crimm put Je doveo do Barbie Fogg i Cruza Moralesa na najneobičniji način, a trenutak nije mogao biti bolji.

Policajac Macovich vozio je kroz središte grada nesuđenu kolegicu Reggie natrag u rezidenciju kad je putem radiostanice dobio dojavu da je na parkiralištu Ladanjskog kluba Virginije pronađen stari Grand Prix njujorških registarskih oznaka. Pretpostavljalo se da je taj automobil ostavljen tamo netom prije jer bi staro i izubijano vozilo bez virdžinijskih oznaka svakako smjesta privuklo pozornost u klubu, što se zapravo i dogodilo. Neka žena

161

koja je krenula na tenis u dvorani, parkirajući svoj Volvo, primijetila je Grand Prix pa je bez oklijevanja nazvala policiju. "Žao mi je" reče Macovich Regini uključujući sirenu i rotacijska svjetla. "Moramo nešto provjeriti. Možda je to taj Hispanac kojega svi traže."

"Dobro Obećavam da neću reći", reče Regina, oraspoložena trep-tavim svjetlima i zavijajućom sirenom i uzbuđena jer je znala da je tijekom zaštite prve obitelji pripadnicima zaštitne postrojbe zabranjeno odgovarati na dojave o opasnosti. "Što se mene tiče, trenutno ste još uvijek pripravnica", reče Macovich jureći Ulicom Broad prema zapadu i vozeći slalom kroz gust promet. "Znači ako vam padne na pamet da biste me mogli cinkati, kao što već jeste kad sam vas pošteno i pravedno dobio na biljaru, sve ću poreći i reći da ste bili sa mnom u službenom svojstvu."

"Tata se naljutio na tebe, a ne ja", reče Regina.

"Ha! Zato što vi ne znate podnijeti poraz pa ste me oklevetali!" Macovich je projurio kroz žuto svjetlo.

Vozači su skretali u zaustavni trak sigurni da će ih globiti zbog nečega Promet je usporio na petnaest kilometara na sat jer su drugi vozači vidjevši da ih goni državna policija, ustuknuli od straha moleći se da nisu prešli preko kakve pruge na cesti i da im helikopter nije izmjerio brzinu.

"Guverner nije vidio da sam vas pobijedio", nastavi Macovich razdražljivo, dajući sve od sebe da se probije između automobila koji gotovo da se i nisu kretali. "Pa ste me vi morali cinkati i sad mi odjednom preostaje samo nada da me se on ne sjeća."

"Ne sjeća te se", podsjeti ga Regina. "Kaže da svi vi izgledate isto, ali time ne misli ništa loše. No tata više ne može prepoznati većinu ljudi, a katkada Constance zna zvati Faith ili obratno, osobito ako ne stave šminku i ne presvuku ogrtače."

"Mičite mi se s puta!" urlao je Macovich na automobile koje je pokušavao preteći.

Za nekoliko je minuta skretao s Ceste Three Chopt u dugi kolni prilaz koji je vodio do velebnog ladanjskog kluba s elegantnom klupskom kućom, teniskim i pedlbolskim igralištima i velikim terenom za golf. LKV, kako se zvao Ladanjski klub Virginije, nalazio se u bogatoj četvrti gdje su mnoge kuće bile velike poput guvernerove.

Usporavajući pred ležećim policajcima, Macovich se znojio od tjeskobe. I ti su ljudi mislili da su svi crnci isti, a slabovidnost nije imala nikakve veze s tim.

"Kažem vam, najviše mrzim dolaziti ovamo", promrmlja.

"Zašto? Tata je član od svoga prvoga guvernerskog mandata. Praktično sam odrasla u ovom klubu." Regina je tražila Grand Piix, nadajući se da će ga prva uočiti.

"Da. Vi ste članice dok god je učlanjena obitelj, ali doći će dan kad vaš tatica više neće biti guverner pa ćete vidjeti što će se dogoditi kad pokušate ući sami", reče Macovich ugledavši automobil u blizini dvorane za tenis.

"Ako još niste i sami shvatili, ljude kao što ste vi i ja ne primaju na ovakva mjesta. A većina drugih guvernera odbija članstvo čak i ako je besplatno jer se to protivi njihovoj savjesti."

To je za Reginu bila novost. "Zašto ja ne bih mogla ući sama? Bjelkinja sam i potječem iz stare virdžinijske obitelji."

"Svejedno ste pripadnica manjine."

162

Macovich je putem radiostanice dojavio da je pronašao automobil i, paleći cigaretu, zatražio pomoć. Izašao je promotriti predmet potrage te je primijetio daje ključ još u kontaktnoj bravi, a kad je pokušao upaliti motor, shvatio je da je spremnik prazan. Njegovu oku nije promaklo ni da u vozilu i prtljažniku nema nikakvih osobnih predmeta. Vratio se radiostanici. "Čini se daje bjegunac ostavio vozilo", izvijestio je drugog policajca koji je bio udaljen nekoliko minuta vožnje.

"Provjerit ću područje, a tebi ću prepustiti da smisliš kako ćeš prebaciti vozilo na gradsko odlagalište."

"Deset-četiri."

"Kako to misliš, pripadnica manjine?" nastavi Regina raspravu s Macovichom. "Kako se usuđuješ tako me vrijeđati?"

"Oh, shvaćam", bjesnio je Macovich u oblaku dima. "Mene ne vrijeđa da sam manjina, ali vas vrijeđa. E pa, reći ću vam nešto, gospođice Većina. Poznato je da visite u Babeu na biljaru svaki put kad vaš tatica nije u uredu i nemate zaštitnu jedinicu uza se."

"Ne svaki put. Samo zadnja dva puta. Prije sam bila premlada. I što onda?"

"A kad ste zadnji put vidjeli nekog muškarca u toj prčvarnici, ha? Svi znamo zašto tamo idete. Možda izađete s nekom hokejašicom obrijane glave i u motorističkim čizmama, a možda se i odvezete na Harleyju s nekom drugom slatkicom koju tamo upoznate. Ili pokupite neku doktoricu ili pravnicu koja se skriva do večernjeg izlaska pa se onda zavuče u separe u nekom lijepom, mračnom lokalu gdje može susresti druge Većine. Heeej!

Zbilja živite zaštićenim životom, glumite kao da sve zadnji doznajete."

Regina je bila slomljena. Oduvijek je pretpostavljala da, kad njezin otac nije na dužnosti i u vijestima, može živjeti životom kakvim želi. Cijelo to vrijeme dok je svraćala u ženski bar u trgovačkom centru Carytown, nikad nije ni pomislila da je ljudi promatraju i ogovaraju. Osobito joj je spominjanje hokejašice prizvalo strašno bolne uspomene na još jednu neuspješnu srcedrapateljnu romansu. Regina je bila očajnički zaljubljena u D. D., perkusionisticu gradskog Simfonijskog orkestra, koja joj je za rođendan priopćila da se spetljala sa sviračicom tube i da je više nikad ne želi vidjeti niti razgovarati s njom.

"Mrzim svoj život", reče Macovichu, koji je skretao u krug obližnjeg ričmondskog sveučilišta kako bi kod sveučilišnog osiguranja provjerio je li na tom području primijećena kakva neobična osoba.

"Ne mogu to više podnijeti." Macovich nikada nije vidio Reginu tako uznemirenu. "Ti si zloban. Svi su zlobni prema meni. Nijedna osoba ne može izdržati toliko okrutnosti i poniženja."

Macovich skrene na omaleno parkiralište pokraj jezera kako bi se mogao okrenuti i vratiti.

"Tako sam nesretna da bih se mogla rasprsnuti! Mislim da ću jednog dana eksplodirati pa ćete na podu pronaći samo malu nagorjelu točku!" prijetila je Regina istodobno opažajući bijeli kombi s naljepnicom s motivom duge ispred male ciglene zgrade pred kojom je pisalo SVEUČILIŠNO BRATSTVO BAPTISTA. "Zaustavi auto!" zahtijevala je. "Zaustavi smjesta ili ću zadržati dah dok ne umrem pa ćeš ti morati mnogo toga objasniti. Neće moći utvrditi što me ubilo pa će okriviti tebe."

Macovich nagazi na kočnicu i stane pokraj kombija, a Regina zamisli svoje zanemareno, nevoljeno tijelo u vreći u mrtvačnici. Doktorica Scarpetta provela bi neuobičajeno mnogo vremena na Regini, ali bi na kraju zaključila da nema očitog uzroka smrti.

"Možda je umrla od slomljena srca", rekla bi glasovita patologinja Regininim važnim roditeljima.

Ili još bolje, mogla bi smisliti način da se zapali baš kao onaj ribič, a onda bi Andy proveo ostatak života istražujući njezinu tajanstvenu, tragičnu i prijevremenu smrt. Bijesan, frustriran i gonjen krivnjom pokušavao bi

163

dokučiti što joj se točno dogodilo. Mislio bi na nju ujutro, u podne i uvečer, žaleći što nije bio bolji prema njoj i što ju je izbacio iz iste one mrtvačnice u kojoj će je posjećivati kad već bude prekasno.

Regina prođe pokraj kombija s naljepnicom s motivom duge prema klinici za koju je pretpostavljala da je specijalizirana za savjetovanje homoseksualaca baptističke vjeroispovijesti. Kako je nepošteno roditi se kao homoseksualac-baptist, mislila je, čudeći se da ih na ričmondskom sveučilištu ima toliko da su im odlučili namijeniti i kliniku. Uspela se ulaznim stubama i ušla u predvorje u kojem je na kauču sjedio neki, kako je pretpostavljala, meksički homoseksualac-baptist. Sramežljivo okrenuvši svoje bucmasto, suzama obliveno lice od njegovih znatiželjnih očiju, ona ponovo obriše nos i još joj jedan val žalosti zapljusne golemo tijelo. Andyju bi bilo žao, oh, da, bilo bi mu. Sav skršen uletio bi u mrtvačnicu preklinjući da ga puste da se oprosti od svoje bivše partnerice, policijske službenice Reggie.

"Dajte mi, molim vas, samo trenutak nasamo s njom u prostoriji za pregled", molio bi doktoricu Scarpettu. "Za sve sam ja kriv. Bojao sam se pokazati joj koliko mi je stalo do nje, koliko mi je potrebna, a sad je došlo do ovoga! Njezin težak život i moja neljubaznost prema njoj bile su previše i rasprsnula se u plamenu!"

Možda je Regina bila pomalo vidovita jer upravo dok je ona maštala o spontanom samozapaljenju, Andy je jurio natrag u stožer da bi poslao esej policajca Istinskog baš o toj temi.

Istina o spontanom samozapaljenju ljudi piše Policajac Istinsky Iako ne postoje dokazi da ljudi doslovno eksplodiraju bez nekog oblika mehaničke ili kemijske pomoći, činjenica je da živa ljudska bića mogu izgorjeti i kada nema otvorenog plamena. Tu distinkciju uvodim jer mnogi među vama, dragi moji čitatelji, vjeruju daje zapaljenje isto što i eksplozija, no to uopće nije istina. Iako je istina da zapaljenje može podrazumijevati i određeno stanje psihičkog nemira, pod izrazima zapaliti, zapaljenje i paljenje, podrazumijevat ću samo izgaranje nekoga ili nečega.

O spontanom se samozapaljenju ljudi (SSLJ) pisalo stoljećima, ali ne uvijek i uvjerljivo. Romanopisci poput Melvillea i Dickensa, na primjer, željeli su s pomoću samozapaljenja prenijeti poruku da se sve vraća i sve plaća pa je, ako ste zli ili nepošteni prema drugima, poetska pravda da jednoga dana izgorite dok gledate svoja sebična posla u svome dvorcu ili kući.

Možda će čitatelja iznenaditi činjenica da postoji i znanstveno objašnjenje za spontano samozapaljenje ljudi.

Pokusi provedeni na truplima i dijelovima tijela doniranih forenzičkom prihvatilištu u Knoxvilleu u Tennesseeju pokazala su da pod određenim uvjetima tijelo, ako se zapali, može gorjeti dok se gotovo potpuno ne kremira.

Inače je za redukciju tijela na djeliće kostiju i pepeo potrebno između jednoga i tri i pol sata, a i to se događa samo u požarima u kojima se razvijaju krajnje visoke temperature ili u krematorijskoj peći.

Stoga moram priznati da sam mislio da se doktor Bill Bass šali kad mi je prvi put spomenuo magistarsku radnju jedne svoje studentice s temom spontanog samozapaljenja ljudi.

"Ljudi se jednostavno ne rasplamsaju sami od sebe", pobunio sam se dok smo jeli roštilj u Calhounsu u Knoxvilleu. "Ne mogu vjerovati svojim ušima."

"Nije da se doslovce rasplamsaju", rekao je on pijući ledeni čaj iz staklenke za pekmez dok je sunce zalazilo za rijeku Tennessee. "Ali gore prilično dugo."

Taj čudan razgovor uz teleća rebrica vodio sam prošlog proljeća, kad sam slučajno posjetio Farmu leševa da vidim provode li znanstvenici kakve pokuse s mumificiranjem. Upravo sam se bio vratio iz Argentine i još uvijek su me zanimale mumije pa sam se nadao da bi doktor Bass možda želio pokušati staromodno egipatsko balzamiranje na jednom od tijela doniranih prihvatilištu. Nije vidio nikakve svrhe u tome te mi je objasnio da

164

bismo teško pronašli ljekarnu koja bi prodavala sve što nam je potrebno, a i da bismo time vjerojatno premašili proračun.

Međutim, rekao mi je doktor Bass, a ja sam osjetio da mu ne bi bilo drago kad bih otišao razočaran jer je on vrlo dobar i skroman čovjek, prihvatilište provodi neka prilično neobična istraživanja spontanog samozapaljenja ljudi, ako me to zanima.

Odgovorio sam da me svakako zanima pa sam u nekoliko tjedana više puta posjetio Farmu. Nije to ugodno mjesto, a čitateljima koji o njemu ništa ne znaju, ukratko ću ga opisati.

Laboratorij za istraživanje raspadanja pri Sveučilištu Tennessee ili Farma leševa, kao ga većina nas zove, prostire se na nekoliko jutara šume okruženih visokom drvenom ogradom nad kojom je razvučena bodljikava žica. Tu se neki antropolozi i forenzičari već dvadeset pet godina posvećuju proučavanju raspadanja iz razloga koji bi trebali biti prilično očiti. Bez saznanja o tome kako se ljudsko tijelo mijenja pod različitim uvjetima u različitim razdobljima, ne bismo imali podatke na temelju kojih bismo mogli utvrditi vrijeme nečije smrti.

Koliko znam, Farma leševa jedina je ustanova koja istražiteljima smrti i znanstvenicima omogućuje provođenje važnih pokusa koji u mrtvačnicama i na medicinskim fakultetima nisu dopušteni. No kada se tijela doniraju Farmi leševa, unaprijed je poznato da će se ostaci uz odobrenje koristiti za istraživanja, stoje u ovom slučaju značilo paljenje amputirane noge da bi se vidjelo može li ona potpuno izgorjeti bez ikakva vanjskog goriva.

Sjajan uradak doktorice Angi Christensen mogao bi se sažeti u zaključak da je tkivo zapaljeno pamučnim stijenjem nastavilo gorjeti četrdeset pet minuta, a vatru je održavalo rastopljeno salo koje je stijenj upijao (što je poznato i pod nazivom efekt stijenja). Daljnji su pokusi s paljenjem kostiju pokazali da osteoporozne ili prorijeđene kosti gore mnogo bolje i potpunije od gustih, zdravih kostiju. Nakon mnogo pomno provedenih testova i matematičkih izračuna, Christensen je zaključila da u pojedinim slučajevima ljudsko tijelo uistinu može uz vrlo nisku razinu topline okoline izgorjeti samo od sebe uz pomoć pamučne odjeće koja bi poslužila kao stijenj.

Pretile starice prorijeđenih kostiju, odjevene u pamučne kućne ha-ljetke, najvjerojatnije su žrtve takve rijetke, ali sablasne pojave, a ovdje prilazem tužan slučaj Ivy čije ću prezime zadržati za sebe iz poštovanja prema njezinoj privatnosti.

Ivy je bila sedamdesetčetverogodišnja bjelkinja koja je na svojih metar i pedeset centimetara težila gotovo stotinu kilograma, ako je suditi prema njezinoj vozačkoj dozvoli i opisima ljudi koji su je posljednji vidjeli u susjedstvu. Do dvije godine prije svoje čudnovate, vatrene smrti, radila je kao dadilja u Miamiju kako bi dopunila svoje skromne prihode od socijalne pomoći i malog iznosa gotovine koji joj je ostao nakon iznenadne smrti njezina supruga Wallyja. Ivy nikad nije radila u istoj obitelji dulje od šest mjeseci jer bije roditelji nakon niza sumnjivih situacija gledali sve sumnjičavije te bi obitelj napokon otpustila tu neobičnu ženu iako joj ne bi mogla dokazati nikakvo nedjelo.

Ivy je imala neutaživu potrebu da nekome bude potrebna, a mislila je da nitko nije potrebitiji od bolesna i uplašena djeteta. Pazila je da nikada ne preuzima poslove s djecom koja su bila dovoljno stara za razumno i vjerodostojno izražavanje pa roditelji stoga nikada nisu čuli istinu o njezinim nedjelima iako bi posve sigurno bili zabrinuti kad bi se vratila s izlaska i zatekli malog Johnnyja ili malu Mary u trbušnim grčevima, s proljevom, neobičnim oteklinama i opeklinama ili u napadu histerije.

Nekoliko bivših klijenata iza leda ju je zvalo Otrovna Ivy, tvrdeći da je njihovoj djeci u hranu dodavala laksative i druge lijekove te previše začina. Jedan je par bio siguran da je žena namjerno opekla njihovo dvogodišnje dijete cigaretom iako je Ivy tvrdila da je dijete izvadilo cigaretu iz pepeljare i stalo skakati po njoj, stoje trebalo objasniti osam opeklina na tabanu malog stopala. Priče i skandali širili su se oko Ivy pa je naposljetku odlučila da joj je najbolje povući se u mirovinu, nakon čega su počele njezine prave nevolje.

Uglavnom sama u svojoj kućici od gipsanih ploča, Ivy je provodila dane pijući jeftini porto, pušeći i jedući grickalice pred televizorom. Ramena su joj bila vrlo pogrbljena i spuštena od osteoporoze, a činilo se da je sve

165

češće muči i artritis. Nitko je više nije zvao niti je ikome bila potrebna. Počela je mrziti svoj život i sve koji su ikad bili njegov dio, a nije ni pomislila kako je već na putu da postane studija slučaja spontanog samozapaljenja ljudi.

Sudbina je htjela da Ivy bude osobito zlovoljna na Božić 1987., kada je navukla pamučni kućni haljetak dugih rukava jer je bilo malo prohladno. Otvorivši kutiju luksuzne čokolade Whitman koju je dobila na poklon od sina koji je živio u blizini iako joj nije dolazio u posjete, a rijetko je i zvao, pripremila si je jak koktel od votke i soka od naranče. Smjestila se na plastičnom kauču ispred televizora i provela cijelo jutro pušeći i pijući. Upravo je na tom istom kauču njezino jako nagoreno tijelo otkriveno dva dana poslije, kada se neka Kubanka koja je živjela u kući do njezine zabrinula zbog toga što Ivy nije pokupila svoje novine.

Možda bi, čitatelju, želio znati daje na slučaju radila glavna pato-loginja Virginije, doktorica Kay Scarpetta. Bila je na početku svoje karijere kao patologinja pripravnica u mrtvačnici okruga Dade te je bila pozvana na mjesto zbunjujućeg događaja. Stručnjaci za požar i policajci nikada nisu naletjeli na takvo što, što i nije čudno s obzirom na to da je od sedamnaestog stoljeća prijavljeno samo dvjesto slučajeva spontanog samozapaljenja ljudi. Ivyn je trup bio gotovo potpuno izgorio, uključujući i kosti, a nigdje u blizini kuće nije bilo ni traga vatri. Iako se u doba njezine smrti nije mnogo znalo o spontanom samozapaljenju ljudi, iz ove je perspektive prilično lako rekonstruirati taj događaj.

Ivy je pijana zaspala, a zapaljena joj je cigareta ispala iz usta i zapalila pamučni kućni haljetak. Kako joj je tijelo počelo gorjeti, salo se topilo i natapalo pamuk koji je poslužio kao stijenj. Moguće je da je Ivy mnogo sati izgarala uz malu emisiju topline prije nego što se vatra ugasila, dugo nakon što je ona već bila mrtva. Prava je sreća što sam istraživao tu pojavu jer znam dovoljno da bih o tajanstvenoj smrti ribolovca Caesara Fendera, čije je nagorjelo tijelo nedavno pronađeno u Ulici Canal, zaključio dvije stvari.

Spontano ljudsko samozapaljenje nije paranormalna pojava, ali Caesarova smrt ne udovoljava nijednom kriteriju da bismo joj pripisali taj uzrok.

Prije svega, sivkasto-bijeli ostatak u prsnom košu očito upućuje na vanjski izvor goriva. Također, Caesar nije bio ni star ni pretio niti je baš vjerojatno da su njegove kosti bile rijetke. Sto je još znakovitije, nije nosio pamučnu odjeću pa nije moglo doći ni do efekta stijenja. Također nema nikakvih dokaza daje u trenutku smrti pušio, iako svjedok, koji je sada glavni osumnjičeni, tvrdi daje u njegovu džepu bio upaljač. Ni taj navodni upaljač ni njegovi dijelovi nisu pronađeni na mjestu zločina ni u mrtvačnici.

To me navodi na sumnju da je za počinjenje toga očitog ubojstva upotrijebljen signalni pištolj, a imam osjećaj da i doktorica Scarpetta misli isto. Prema tome je Caesarova smrt različita od onoga što se dogodilo Otrovnoj Ivy, koja je žudjela za pozornošću, makar i na račun drugih. Njezino je stanje poznato pod nazivom Munchausenov sindrom perprocura, što jednostavno znači da netko ozljeđuje drugu osoba koja se ne može braniti ili opisati što se točno dogodilo. Žrtve su vrlo često mala djeca ili nemoćni. Motivacija počinitelja sastoji se od želje za suosjećanjem, pozornošću ili osjećajem da je potreban zbog toga što žrtvu vodi liječniku ili u bolnicu.

"Oh, ne znam što je mom djetešcetu", jeca opaki počinitelj pred liječnikom. "Opet ima užasan proljev, dehidriralo je i ne može iz kreveta.

Tako sam izvan sebe da ne znam što da radim. Jako volim svoje djetešce, a već sam ih izgubio dvoje, ne znam zašto bih živio ako izgubim i ovo."

Poznato je i da takozvani njegovatelj, nakon što ozljedi nekoga pod svojom skrbi, zna uzeti žrtvu u naručje, tješiti je i plakati.

"Jadno malo djetešce," plače lažljivi i okrutni počinitelj, "oh, jadno moje djetešce! Kako si opeklo nožicu? Oh, ne brini se, ja ću te čuvati. Ne plači, molim te, ne plači i ne ljuti se na mene. Ja ti nisam ništa učinio, jadno moje zlato."

166

Dijete urla i trese se te se od bola i straha privija uz vrat mamice, tatice ili njegovatelja, a onda ga žurno odvode liječniku gdje roditelj ili njegovatelj dobiva pozornost i suosjećanje za kojima je žudio.

Mislim da je posve moguće da Major Trader uz svoje gusarske sklonosti pati i od Munchausenova sindroma per procura. Truje druge da bi manipulirao i osjećao se potrebnim. Ako bilo tko od vas, dragi moji čitatelji, naiđe na njega ili zna gdje se nalazi, smjesta nazovite policiju. Posljednji je put viđen danas, kako sa sendvičem u ruci izlazi automobilom unatrag sa svoga kolnog prilaza. Izbjegao je uhićenje i sada se smatra opasnim bjeguncem.

Ako ga primijetite, molim vas da mu ne prilazite jer je nasilan i nema sućuti. A ne biste trebali ni prihvaćati bilo kakvu hranu od njega, osobito ne slatkiše.

Budite na oprezu!

"I ja razmišljam o tome." glas doktorice scarpette začuo se iz zvučnika u Hammeričinu uredu nedugo nakon što je policajac Istin-sky ispalio svoj esej u internetski prostor. "No bilo bi mi draže da se informacije o signalnom pištolju ili bilo čemu drugome što se odnosi na moj slučaj ne objavljuju na internetu."

"Nitko nema nikakav nadzor nad onim što policajac Istinsky piše", odgovori Hammerica uputivši Andyju prijekoran pogled. "On je anoniman, pod uvjetom da je on, a ne ona."

"Odakle je doznao za moj slučaj u Miamiju?" zanimalo je doktoricu Scarpettu.

"Možda je na internetu istraživao spontano samozapaljenje ljudi?" odgovorio je Andy. "Pretpostavljam da je bilo dosta vijesti, s obzirom na to da se zacijelo radilo o senzacionalnom slučaju."

"Kao i obično, bilo je." "Što sad?" upita Hammerica u hodu.

"Sivkasti ostatak predala sam u laboratorij za analizu elemenata u tragovima pa ćemo vidjeti hoće li se pokazati da je riječ o stronciju, kalij-perkloratu, fosforu ili sličnim kemikalijama", obavijesti ih doktorica Scarpetta preko zvučnika. "U međuvremenu, uzrok smrti su opekline na četrdeset posto tijela, a ostalo ću morati ostaviti nerazjašnjeno, ali mislim da biste ga trebali tretirati kao ubojstvo, osim ako na njemu ne pronađemo tragove nekog signalnog naboja koji se slučajno zapalio."

"Trader je lagao. Čudna li čuda", reče Andy Hammerici koja je prekinula vezu. "Toliko o Hispancu s njujorškim tablicama."

Nažalost, policajac Macovich ni na koji način nije mogao znati o čemu razgovaraju Hammerica i Andy. Dok je u svom automobilu čekao da Regina završi razgovor s Barbie u klinici, Cruz Morales izašao je zapaliti cigaretu i primijetio njegov neobilježeni Caprice. Srce mu je poskočilo i počelo snažnije tući. Ta drolja od savjetnice pozvala je policiju. Bacio je cigaretu i počeo bježati, stoje smjesta privuklo Macovichevu pozornost, koji gaje prepoznao kao Meksikanca kojega je zaustavio na Hooterinoj naplatnoj postaji. I on je bacio cigaretu i izjurio iz automobila dajući se u potjeru.

"Stani ili pucam!" vikao je Macovich izvlačeći pištolj.

Da, razmišljala sam o tome da se ubijem", istresala je Regina dušu pred Barbie Fogg, a nijedna od njih nije bila svjesna potjere na parkiralištu. "Ali nemam pištolj."

"Svakako sam zahvalna Bogu na tome!" reče Barbie s olakšanjem.

"Ne znam što mi je", nastavi Regina jecati iza zatvorenih vrata Barbiena ureda namještenog radnim stolom od lažnoga plavog furnira, ružičastim kaučem i gomilom svilenih cvjetnih aranžmana u umirujućim pastelnim

167

tonovima. "Kao da sam s drugog planeta. Mislim da govorim što treba, a onda sve razbjesnim. Nemam nijednog prijatelja, a čak ako sam i imala jednoga..." Pogledala je na sat. "Pa, mislim da sam prije tri sata imala jednoga, ali više nemam. Mislim daje to bio moj najdulji razgovor u životu. Ako ništa drugo, nitko me nije tako dugo slušao", doda Regina ojađeno.

"Tko je bio taj prijatelj kojega si imala do prije tri sata?" Barbie je pozorno slušala sa svoje stolice boje lavande.

"Andy. Pustio me je da budem njegova partnerica, a onda me iznenada zamrzio."

"Njegova partnerica? On ti je dečko ili je to nakratko bio?" Barbie je bila pomalo iznenađena.

Ako je ikad upoznala ženu koja muškarcima nije bila privlačna, onda je to zacijelo bilo ovo jadno stvorenje. Toj je mladoj ženi bila prijeko potrebna promjena izgleda. Kad bi je zapao taj gotovo beznadan zadatak, Barbie bi prvo poradila na Regininim bojama, koje je bilo teško sa sigurnošću utvrditi. Reginin blijed i zanemaren ten i tamna kosa zacijelo bi se naglasili jakim bojama kao što su crna i crvena, ali Barbie je vjerovala da samo najženstvenije žene mogu proći sa stilskim obilježjima koje naglašavaju snagu i odlučnost.

Agresivan je izgled bio zadnje što bi Regini trebalo. Možda bi s četrdeset kilograma manje, šminkom, dobrom frizurom i depilacijom, njezina vanjština postala malo ugodnija, nadala se Barbie.

"Ne, nije mi bio dečko", reče Regina s gađenjem koje je rasplamsalo njezine povrijeđene osjećaje i učvrstilo loše mišljenje o samoj sebi.

"Patiš li od glavobolja?" upita Barbie.

Regina glasno ispuše nos. "Naravno da patim. Kako bi bilo tko na mome mjestu izbjegao svakodnevne grozne glavobolje?"

Oh, Bože, pomisli Barbie. Što se tiče ove djevojke, morat će poraditi na svemu, uključujući i tiho brisanje umjesto glasnog ispuhivanja nosa.

"Jako se mrštiš pa su ti mišići lica vrlo jaki", primijeti Barbie. "Mislim da bi bilo vrlo mudro početi s botoksom.

Mogu te povezati s mojim doktorom. No porazgovarajmo prvo o tvom dečku i svemu što se dogodilo."

"Andy nije moj dečko!" Regina poče jače plakati, a lice joj je bilo puno mrlja i podbuhlo. "Jutros me pustio da budem njegova pripravnica pa smo otišli u mrtvačnicu, a onda je on poživčanio."

"Andy radi u mrtvačnici?" zgrozila se Barbie.

Sve gore od gorega. Mrtvačnica je bila zadnje mjesto na kojemu bi se trebao zateći netko kao Regina, a pomisao na zimske boje bila je još neukusnija i neprikladnija. Nitko tko provodi vrijeme u mrtvačnici ne bi smio nositi jarko crvenu i crnu.

"On je državni policajac", objasni sve nestrpljivija Regina. "No, ni žena koja vodi mrtvačnicu nije me voljela i nije mi dala gledati obdukciju jer ne znam pravopis."

Barbie je slušala tiho i zbunjeno. "Znate," nastavi Regina, "ona šefica."

"O, da. Čitala sam o njoj i gledala je na televiziji", reče Barbie. "Uz tu plavu kosu i vitku figuru dobro pristaju zimske boje. No sve više uviđam da bismo s tobom trebali pokušati nešto drugo. Možda ljetne nijanse. Jesi li ikad nosila suknju?"

168

"Zimske boje? Suknja? Sto je ovo, kozmetička klinika?" upita Regina uvrijeđeno i gadljivo. "Došla sam ovamo razgovarati o svojim problemima! Nisam tu da me pretvorite u moju majku!"

"Neki drugi dan ćemo razgovarati o tvojoj majci", usmjeravala je Barbie svoju klijenticu. "Jedno po jedno. Trebat će nam mnogo posjeta, dušo. No mislim da bismo se trebali vratiti Andyju jer je on očito povrijedio tvoje osjećaje."

"Nikada mi nitko nije poklanjao toliko pažnje kao on, a ja sam morala pasti na to kao jebena glupača." Ponovo su joj potekle suze. "Rekao mi je da nemam prijatelja zato što sam sebična i nemam poštovanja za osjećaje drugih ljudi, a zatim me potjerao u čekaonicu i vikao na mene kada sam pokušala pronaći ključeve pa je truplo palo na pod."

"O, Bože!"

To je bilo mnogo više negoli je Barbie mogla probaviti, a slike koje su joj prolazile glavom bile su više nego stoje mogla podnijeti i zacijelo će te noći poremetiti njezin dobar san, koji joj je tako prijeko potreban.

"Prokockala sam priliku", jecala je Regina. "Svjesna sam da jesam i ne znam što da radim. Želim da me on poštuje i cijeni zbog nečega, ali ne znam zbog čega."

"Mi žene moramo se jako potruditi da zaslužimo pohvale i divljenje." Barbie je napokon nešto razumjela. "Oh, da, to je vrlo važno. Stoga ti treba jedan mali projekt. Koji bi mali projekt mogla pokrenuti da bi se vratila na pravi put? Nešto što radiš sama, što bi zadivilo druge i zbog čega bi stekli bolji dojam o tebi?"

Regina je na trenutak grozničavo razmišljala šmrcajući i brišući nos.

"Sto kad bismo počeli s depilacijom i kompletnim tretmanom kože?" predloži joj Barbie. "Onda bismo mogli porazgovarati o dijeti i jogi."

Kad bi se Regina barem jedanput mogla dokazati.

"Tati treba sljepački konj", reče osjećajući val nade. "Možda bih mogla dobiti zaduženje da se brinem za njega.

Netko će ga morati hraniti, timariti i učiti ga naredbama."

"Zar je konj vašeg oca oslijepio?" namršti se Barbie ne mijenjajući izraz lica jer su joj oni paralizirani mišići na čelu ostali glatki i neko-munikativni.

"Ne. Tata ne vidi pa mu treba konjić jer već imamo Friskyja."

"Oh. Pa, nije li to simpatična ideja?" pokušavala ju je ohrabriti Barbie. "Zašto onda ne bi počela s tim? Poradimo onda na brizi za konja vodiča za tvog oca."

"Sutra navečer može ga povesti na utrke, a ja ću se pobrinuti da me vidi kako pazim na njega", reče Regina, a raspoloženje joj se malo razvedrilo. "To će zadiviti sve, čak i Andyja!"

"Koje li slučajnosti", začudi se Barbie sjetivši se svoje čarobne duge koja joj je pomogla pri uspostavljanju odnosa s ljudima u njezinu inače ispraznom životu. "Znaš, slučajno i ja idem na utrke. Zašto ti ne bih promijenila stil prije polaska pa ćeš možda upoznati nekog zgodnog vozača trkaćih auta."

"Oh, molim vas, sjednite s nama u tatinu ložu!" oduševi se Regina pokazavši čak i malo poštovanja. "To bi bilo savršeno. No ne želim nositi suknju. Odbijam je nositi, osim ako uistinu ne mislite da bih time zadivila ljude.

Možda bismo se konj i ja mogli voziti u vašem kombiju. Ti konji vodiči nisu ništa veći od Friskyja."

169

"Ne vidim zašto ne biste", razmisli Barbie, pretpostavljajući da je Frisky mačka, stoje značilo da bi mogao lako stati u kutiju za ljubimce u stražnjem dijelu kombija. "Samo mi javi gdje da se sastanemo."

"Nadimo se sutra u podne u rezidenciji", reče Regina sretno. "Pa ću vam dati da me uredite."

Sjedeći u svom sumornom stanu koji je plaćao njezin imućan i važan otac liječnik, od kojega je primala pomoć iako ga je mrzila, i Unika je razmišljala o promjeni izgleda. Gola i raspuštene kose prebi rala je po polaroidskim fotografijama različitih osoba koje je tijekom godina mučki ubila. Ponovno proživljavanje zločina nije ju probudilo i seksualno uzbuđivalo kao obično jer je bila pomalo nervozna.

Kada su prošle večeri ona i Dim pobjegli iz 7-Elevena, primijetili su nekog meksičkog dječaka koji je sjedio u slupanom Grand Prixu pa je naložila Dimu da ga slijedi. Dok je ulazila u tu trgovinu živežnih namirnica, nije joj se dalo preslagivati molekule jer je bilo vrlo kasno, a iako je primijetila taj Grand Prix, nije bila svjesna daje vozač u blizini jer su u telefonskoj govornici svjetla bila ugašena. Tako Unika nije bila nevidljiva kad je blagajnici prosula mozak i istrčala iz trgovine u istom trenutku kad je taj Meksikanac izletio iz govornice i odjurio automobilom.

Dim nije uspio uhvatiti Grand Prix i sada je Unika morala razmotriti i mogućnost da negdje vani postoji netko tko bije mogao opisati policiji. Piljila je u odvratnu fotografiju P. I. i prisjećala se kako je objahala tijelo i skalpelom ga masakrirala dok je njezin Cilj proždirao toplo meso i krv, pretvarajući ih u dio njezine nezasitne tame. Sve su njezine žrtve postajale dio njezina bića. Onaj nacist u njoj davno joj je rekao da je ta nasilna seksualna transsupstancijacija, odnosno Cilj, ključan ako želi da nacist pozivi, a ako on ikad umre, umrijet će i Unika.

Zastrašujućim je pogledom kružila sobom, upijajući jeftino crno pokućstvo, crne svijeće, tamjan i nacističku memorabiliju koju je počela nabavljati putem interneta kad se zarekla da će uništiti i proždrijeti ljude koji, prema Cilju, ne zaslužuju ljudsku egzistenciju. Podigla je još jednu fotografiju maštajući o onom plavokosom policajcu u civilu čiji identitet još nije znala. No, njezin će ga Cilj uskoro ujediniti s njim pa, iako je bila nevidljiva kad ga je prvi put vidjela u trgovini živežnih namirnica i slijedila kući, nije smjela riskirati mogućnost daje on nekako prepozna. Što ako mu je onaj meksički dječak dao njezin opis?

Unika ustane s kreveta i pogleda se u velikom zrcalu. Dok joj se gola koža presijavala, otresla je kosu i počela je rezati skalpelom. Vlasi su padale posvuda oko njezinih nogu, a onaj joj je nacist zapovjedio da ono malo preostale kose oboji u blijedoplavu, gotovo bijelu boju i promijeni već donesenu odluku da će odbiti Dimov poziv na utrke sutra navečer. Namjeravala je ostvariti svoj Cilj s plavokosim policajcem dok se ostali članovi bande budu pretvarali da su posada na utrkama, ali sada su se stvari promijenile. Kad bi samo mogla pronaći onoga meksičkog dječaka i zaklati ga tako da vječno umukne. No, možda je već prekasno. Možda je već dao njezin opis policiji.

"Pokaži mi", reče tiho svojoj tami. "Pokaži mi Cilj."

"Pronaći ćeš svoj Cilj", odgovori sama sebi nekim drugim, dubokim i zagrobnim, glasom.

"Da." Smiješila se svom odrazu u zrcalu, a žudnja je bila sve jača. "Uskoro. Uskoro", reče plavokosom murjaku.

"Uskoro ćeš iskusiti unikatan doživljaj."

"Baš mi je muka", reče Mufljuz pilotima putem mikrofona dok su on i doktor Faux drhturili u stražnjem dijelu Jayhawka osjećajući mučninu zbog leta. "Baš k'o kad san vozio svoj 'ciki, smandrlj'o se i pao u svoju bljuvotinu."

Ta tužna priča iz djetinjstva, koja je govorila o tome kako je Mufljuz vozio svoj tricikl, pao i povratio po sebi, nije doprla do pripadnika posade Obalne straže, koji su bili dovoljno pametni da radijskom vezom od nacionalnog centra za kriminal zatraže provjeru dosjea pa su doznali daje zubar kojega su upravo spasili tražen zbog pronevjere sredstava zdravstvenog fonda, pranja novca i rcketarenja. Sto se tiče tandžirskog momka koji je čudno govorio, on je očito zatečen u kršenju pomorskog zakona, a tražilo ga se i zbog otmice.

170

Naravno, Andy se pobrinuo da se izda nalog za njihovo uhićenje nakon što je prerušen u novinara posjetio otok, pregledao Mufljuzov dosje i potom shvatio da je Mufljuz, rekavši da su zubaru vezane ruke, to mislio doslovce.

Shvativši da državna policija traži dvojicu ljudi koju je Obalna straža upravo spasila, pilot je prešao na frekvenciju za hitne slučajeve i radiostanicom poslao dojavu svim letjelicama državne policije koje su trenutačno bile u zraku.

Kada je stigao poziv putem radioveze, Macovich je, odbacivši Reginu kući jedan sat ranije, upravo Macanu držao sat letenja.

"Helikopter četiri-tri-nula-Sierra-Papa", napeto odgovori Macovich dok je Macan trzao dvomotorski helikopter u lebdećem položaju. "Nisam rekao da pustiš lijevu papučicu, nego da je držiš pritisnutu", upozoravao ga je Macovich preko mikrofona, ali se zabunio i pritisnuo tipku za emitiranje na upravljačkoj ploči, pa su taj naputak čule stotine pilota u tom području, uključujući i one iz Obalne straže. "Ako pustiš lijevu papučicu, to je isto kao da nagaziš desnu, koliko ti to puta moram reći? I vidiš sad što se događa? Nos helikoptera skreće udesno puštajući lijevu papučicu zapravo stisnuo desnu. Zar se ne sjećaš što sam ti rekao o okretnom momentu?"

Macan se znojio, a aerodinamika ga nije nimalo zanimala. Samo je želio naučiti najnužnije da bi sam mogao upravljati helikopterom. Nije ga bila briga za dozvolu ili propise federalne uprave za zrakoplovstvo jer je bio prilično siguran da će on i ostali članovi bande, kada pobjegnu na otok Tangier, prodati Bell 430 gusarima iz Kanade i da više neće imati briga. Šest milijuna dolara, mislio je prejako zakrećući, zbog čega se helikopter opasno zaljuljao nad asfaltom.

"Helikopter nula-Sierra-Papa", začuo je Macovich neki glas. "Upravo ste na jedan-dvadeset-četiri-točka-pet", što se odnosilo na frekvenciju za hitne slučajeve. "Prijeđite na jedan-dvadeset-pet-nula."

Macovich prijeđe na novu frekvenciju boreći se s upravljačem, a zatim se, ponovo nepromišljeno pritisnuvši tipku, izdere na Macana. "Vrati. Polako, polako! Nemoj vući dolje. Samo pusti da sjedne. Isuse Kriste, ne povlači upravljač gore u zadnjoj sekundi!"

Helikopter se propeo u zrak, a zatim opet snažno udario o tlo. odskakujući na kotačima tako da je repni deblenjak u svom zamahu umalo dohvatio agregat. Macovich se izdere na Macana da makne ruke i noge s komandi.

"To je moja letjelica!" Macovich je s mukom umirivao helikopter. "To je moja letjelica! Pusti jebene komande, kurvin sine! Sad je dosta! Više ti nikad neću dati nijednu lekciju! Nije vrijedno.'"

Macan gurne ručicu za horizontalni manevar naprijed i pritisne desnu papučicu, zbog čega se helikopter počeo polako kretati asfaltom oštro okrećući udesno, ravno prema hangaru, a lopatice elisa vrtjele su se punom brzinom. Macovich nije imao izbora nego povući u suprotan smjer i udarcem u sljepoočnicu onesvijestiti svog učenika iz NASCAR-a. Pritisnuo je obje papučice i zaustavio helikopter tik prije negoli se zabio u stražnji kraj jedne Cessne Citation. Smanjio je gas natrag na stanje pripravnosti za let, a onda sav napet izdahnuo puna pluća ustajalog zraka koji je smrdio po duhanu. "Čovječe", proštenje Macan polako dolazeći k sebi. "Čovječe, pa zašto si me udario, jebemti?"

"Reci svom jebenom vozaču da ću ja pilotirati ako treba nekamo ići, a ti to svoje jebeno dupe možeš posjesti otraga", reče Macovich bijesno. Osim jutrošnjih za dlaku izbjegnutih katastrofa, mučili su ga i mamurluk koji mu je tutnjao u glavi i loše uspomene na Hooter, koja ga je otpilila u Frecklesu, a zatim odbila spavati s njim na kauču nakon što ga je dovezla do skučene, dvosobne kuće njegove majke. "Čovječe, sutra moramo na utrku", reče Macan trljajući glavu.

"E pa, i guverner sutra mora tamo", odgovori Macovich isključujući motore. "Zato ću vas morati prebaciti u dva preleta jer nemam izbora. Ne mogu reći guverneru da mora ići autom."

171

"Ma o čemu ti to pričaš?" žestio se Macan. "Pa vidi sve ove helikoptere."

Pogledom je prelazio preko flote sjajnih novih helikoptera u hangaru.

"Briga nas u kojem nas voziš dok god košta kao ovaj", reče Macan.

Macovich je mislio kako NASCAR-ova posada mora odavati dojam važnosti i moći pa nije znao što da učini.

Valjda bi mogao angažirati Andyja da preveze prvu obitelj u nekoj manjoj, ali jednako luksuznoj 407-ici pa bi on mogao na odgovarajući način prevesti još uvijek anonimnog vozača NASCAR-a i njegovu posadu za lijepu svotu koja bi mu omogućila da pronađe vlastiti stan u kojem bi ženama koje pokupi bilo lakše spavati s njim.

Jednostavno će lagati guverneru i reći mu da je 430-ica na servisu, ako guverner išta uopće i primijeti.

"Ovaaj... helikopter Sierra-Papa? Imate li društvo?" ponovo je pokušao pilot Obalne straže leteći brzinom od sedamdeset čvorova prema obrisima Richmonda.

"Sierra-Papa. Tko želi znati?" odgovorio je zadihani glas pa su se piloti Obalne straže pogledali kimajući glavama, čime su htjeli reći da nije ni čudo da piloti stalno napuštaju državnu policiju.

U krugovima zrakoplovaca kružile su različite priče, a prema općeprihvaćenoj verziji nitko nije želio letjeti za državnu policiju jer je prva dama stalno pokušavala spariti svoje ružne kćeri s pilotima koji su prvu obitelj vozili na večeru ili u kupnju. No možda i nije bilo tako. Najvjerojatnije je razlog bio to što je cijela državna policija pošizila nakon što ju je preuzela načelnica s kojom su pripadnici Obalne straže morali stupiti u vezu zbog dvoje bjegunaca.

"Ovdje Obalna straža HH-šezdeset", odgovori pilot radiovezom. "U helikopteru imamo dva pojedinca i moramo stupiti vezu s državnom policijom. Situacija je osjetljiva. Imate li frekvenciju načelnice?"

Pa to je kao u filmu!" uzvikne Windy Brees ulijećući minutu kasnije kroz Hammeričina vrata i uzbuđeno informirajući nju i Andyja da je helikopter Obalne straže upravo pokupio otetog zubara i njegova otimača harmonikaša. "U helikopteru su, a morali su ih podići dok su valovi udarali posvuda i dok je bjesnio olujni vjetar, baš kao u Vijavici svih vijavical Jeste li gledali taj film s Keanuom Clooneyjem? Oh, kad bi barem on bio malo stariji!"

"Dobro, dobro", reče Hammerica. "Pogledajte možete li ponovo uspostaviti vezu s Obalnom stražom da porazgovaramo s njima."

Hammerica se zavrtjela u stolici prema radiostanici na stoliću iza radnog stola, a Andy je prebacio na 125.0, prilično općenitu frekvenciju koju dijele male zračne luke, a često nije suviše zauzeta.

"Recite im da smo na jedan-dvadeset-pet-nula", reče Andy tajnici.

Uskoro su na vezi imali Obalnu stražu.

"Ovdje državna policija", reče Andy u mikrofon. "Jeste li u načinu rada samo za posadu?"

"Potvrdno", stigao je odgovor.

"Potvrdno", reče Andy. "Možete li nam prenijeti okolnosti?" "Potvrdno. Uočili smo dvije osobe u čamcu i izvukli ih u letjelicu. Čini se da su ribarili u zaštićenoj zoni za rakove kad im je ponestalo goriva. Ispalili su signalne rakete prema našoj letjelici, a nakon akcije spašavanja pretragom je utvrđeno da su kršili propise. Nisu imali protupožarni aparat ni prsluke za spašavanje."

"Trebaju nam ovdje", priđe načelnica Hammer radiostanici. "Gdje se trenutno nalazite?"

172

"Osamnaest-točka-dva kilometra istočno od zračne luke Richmond."

Hammerica je upitala posadu Obalne straže može li prepratiti zatvorenike do stožera državne policije na ispitivanje upravo u trenutku kada je doktor Faux u svoj mikrofon rekao da bi bilo najbolje kad bi njega i Mufljuza piloti ostavili u Reedvilleu, ne shvaćajući daje radio postavljen u način rada samo za posadu i da ga nitko u kabini ne čuje.

"Sad mi ne treba da se vraćam na Tangier", reče doktor Faux u mikrofon dok je helikopter grmio preko onoga što bi pilot nazvao kristalno čistim nebom. "I želim biti siguran da razumijete da mi je Mufljuz vrlo ljubazno svirao harmoniku i pokazivao zaljev kad je došlo do problema s motorom čamca. A što se tiče vrše za rakove, nemamo pojma odakle se ona našla tamo."

"Je li to istina?" upita tehničar koji je sjedio straga s njima pa je mogao čuti što govori zubar, ali ne i ono što se govori u kabini.

"Nikako", pogriješio je Mufljuz upustivši se u naopaki govor dok je helikopter grabio u smjeru zapada prema stožeru državne policije.

"Aha, znači nije istina?" upita tehničar strogo. "I mislio sam da je tako. Znači, lovili ste rakove!"

"Nazvat ću suprugu da dođe po nas", nastavi doktor Faux nervozno brbljati. "I svakako mi je žao za sve ove probleme, ali vi ste nam sigurno spasili živote. Ako vam ikad bude potrebno popraviti koji zub, slobodno me nazovite. Ovo je moja posjetnica."

Izvukao je posjetnicu koju je uhvatio propuh iz otvorenih vrata helikoptera. Kartončić je odletio u vedro poslijepodne, a zatim ga je sasjekla stražnja elisa.

"Oh, Bože. To mi je bila zadnja. A ovo mi ne sliči na Reedville", reče uznemireno doktor Faux dok se Jayhawk približavao sletnoj pisti za helikoptere u gradu koji je nalikovao na Richmond.

Morat ćete mnogo toga objasniti", reče Andy Mufljuzu i zubaru kada su ih s lisičinama na rukama prepratili u prostoriju za ispitivanje.

"Sve je ovo pogreška", reče doktor Faux, odlučivši zanijekati i otmicu i sve drugo što bi moglo podići još veću prašinu. "Jednostavno sam produljio svoj boravak na otoku, a Mufljuz je krenuo prevesti me kući, ali nam je ponestalo goriva."

Mufljuzova je pozornost skrenula na hrdavi komad željeza u njegovu džepu. Kako god bilo, mora se vratiti do vrše za rakove i slijediti uže do potonulog broda koji je, sada je već bio uvjeren u to, prepun blaga. Nije bio posve siguran zašto je plutača ostala na samo pola metra od krme čamca dok su oni plutali sa strujom, ali pretpostavio je da se dezorijentirao i da se čamac uopće nije pomicao. Nije se mogao suočiti s mogućnošću da se njegovo sudbonosno odredište zagubilo i da ga čeka samo povratak na otok Tangier ili možda neko vrijeme iza rešetaka.

"Jesu li na otoku još koga uzeli za taoca?" ispitivala je Hammerica zubara dok je Windy hvatala bilješke.

"Ne znam ništa ni o kakvim taocima", reče doktor Faux. "I skandalozno je da me držite ovdje s lisičinama na rukama kao običnog kriminalca. Ja sam zubar koji pomaže siromašnima!"

"Da, baš im pomažete", reče agresivno Andy, izigravajući zločestog policajca. "Tako što im uništavate zube nepotrebnim, lošim i nepostojećim zubarskim zahvatima, na primjer ugradnjom jeftinijih materijala umjesto skupih kruna i plombi i zaračunavanjem lažnog upravljanja ponašanjem pedijatrijskih bolesnika koji na kraju imaju više metalnih kruna od mliječnih zuba. Samo prošle godine trideset dvoje vaših bolesnika podvrgnuto je zahvatima vađenja ukupno sto devedeset dva zuba, a barem u sto slučajeva zaračunali ste dolazak anesteziologa iako ste bolesnicima sami davali anesteziju.

173

Mogao bih i nastaviti", oštro reče Andy, strogo se zagledavši u doktora Fauxa koji je osjećao slabost. "Tek toliko da znate, pokrenuo sam zajedničku istragu odjela za nadzor virdžinijskog zdravstvenog fonda pri uredu državnog tužitelja, FBI-a i porezne uprave. Šerif vam već dva dana ne može uručiti nalog za privođenje jer vas ne može pronaći, a znate li zašto?"

"Ne znam", skvičao je doktor Faux, a Mufljuz je dotle jezikom prelazio preko slabo pristajućeg aparatića pa je gumena traka preletjela preko konferencijskog stola.

"Vaša je jedina adresa poštanski pretinac, a na telefone kod kuće i u uredu odgovara automatska sekretarica", grdio gaje Andy. "Obitelji i prijateljima nikada niste dopustili da vas slikaju kako šerif ne bi imao pojma kako izgledate, a ionako ste bili talac na otoku Tangier gdje vas nijedan šerif ne bi mogao pronaći jer otočani nisu skloni suradnji ni s kim u odori, osobito ne s nekim tko pokušava uručiti nalog."

"To je vaše mišljenje", reče doktor Faux ponovno pokazavši svoju pravu ćud. "Sve što govorite morat ćete i dokazati, kao i sve motive. Mnogi ljudi koriste poštanske pretince i zbog stida se ne vole slikati. A nisam bio talac i nikakvih talaca nije bilo."

"Slušajte, doktore Faux, trebamo vašu pomoć", reče Hammerica izigravajući dobrog murjaka. "Sada bi nam najmanje trebao još jedan građanski rat. Otočani su građani ove savezne države baš kao i vi ili ja, a borba protiv nas ujedno je i borba protiv njih. To vam je kao da od bijesa sami sebi pucate u nogu. Svaki građanski neposluh otočana pokazat će se kao autodestruktivan, a u Obalnoj su straži uvjerenja da tri rakete koje ste ispalili iz čamca nisu bili signali opasnosti, već otvoren pokušaj rušenja helikoptera." : "Molim?!" uzvikne doktor Faux.

"Znate što", odgovori Hammerica preuzevši ulogu lošeg murjaka.

"Kad jedan otok objavi rat svojoj vladi, skine državnu zastavu i počini otmicu, što bi drugo ljudi trebali pretpostaviti nego daje netko od njih otvorio i vatru na letjelicu snaga reda i sigurnosti? Da ne spominjemo da su, s obzirom na VASCAR, upravo letjelice dio onoga zbog čega su se otočani uznemirili."

"Mufljuz je ispalio rakete, a ne ja, ja nisam otočanin", brzo je upro prstom doktor Faux. "Rekao sam mu da to ne čini. A on je bio taj koji je bacio vršu za rakove u zaštićenoj zoni kako bi mogao pronaći gusarski brod."

"Gusarski brod?" upita Andy.

Mufljuz se na to okrene i uputi doktoru Fauxu prijeteći pogled.

"To nisi smio učinit'! Da nisi više ni zucn'o o mojoj 'ajdučkoj lađi!" pobuni se Mufljuz. "Znao sam ja odma' da se na te ne može računat'!"

"Može se na mene prilično računati", reče zubar ljutito. "A ti nisi ni pronašao brod. Zapravo je komadić metala pronašao tebe." "Što ste vi, magnet?" upita Andy Mufljuza zajedljivo. "Mislim da je već vrijeme da netko ovdje kaže prokletu istinu. Dajte da vidim taj komad metala."

"Baš!" reče Mufljuz naopako, zagrebavši lisičinama površinu stola i zaštitnički spustivši ruke prema džepu.

"Nemoj da te moram pretražiti!" pripomogne Hammerica Andyju, koji se okomio na Mufljuza.

"To je moje!" Mufljuz je odbijao surađivati. "Palo je s neba na moju nogu dok sam svir'o drombulje."

174

"Molim vas, dopustite nam da vidimo taj komad metala", reče Andy preuzevši ulogu dobrog murjaka i ustajući sa stolca. "Obećavam da ga neću zadržati ako nije povezano s nekim zločinom ili istragom slučaja, u redu?"

"To je to!" Mufljuz je bio nepopustljiv, držeći se desnog predjela svoje vjetrovke i napipavajući neočekivano tvrdu kvrgu pokraj potrganog smička.

Andy radoznalo zavuče ruku u taj džep, prstima se probije kroz rupu pa u podstavi pronađe ključ klinike.

"Aha!" izvali zubar. "Ključ koji je uzeo kada me zaključao u klinici nakon što me bez ikakva razloga udario u nos!"

"Zar vi niste rekli da niste bili oteti?" uhvati ga Hammerica u laži.

"Ja sam nevina žrtva", reče doktor Faux. "Zahtijevam da me smjesta oslobodite i namjeravam podići tužbu! Oni nasilni, prevrtljivi otočani zadržali su me protiv moje volje, a vjerojatno su oni ujedno ti koji su mi namjestili prijevaru!"

"Vidio sam kakvi su im zubi", reče Andy. "A treba samo pogledati kakvi su Mufljuzovi. Koliko vam je plombi i kruna ugradio, koliko kanala očistio, a koliko zuba izvadio, Mufljuze?"

Mufljuz se nije mogao prisjetiti, a nije znao ni brojiti tako mnogo. Stisnuo je džep hlača i pronašao onaj komad metala. Shvaćajući da je u velikoj nevolji jer ga je zubar upravo otkucao, pomislio je da bi mu bilo bolje dati policajcu ono što traži. Taj metal vjerojatno i nije previše vrijedan, a bilo mu je samo važno što prije izaći kako bi se mogao vratiti do vrše za rakove i pronaći potonuli brod i blago.

Andy s poštovanjem podigne stari, hrdavi komad željeza nepravilna oblika, proučavajući ga s divljenjem kao da je riječ o neprocjenjivoj starini.

"Morat ćemo ovo datirati s pomoću ugljika", reče Hammerici. "Moglo bi biti vrlo važno."

Andyju je dan već polako istjecao, a imao je još mnogo posla.

Sljedeće što je po planu morao obaviti bilo je otići u bolnicu po Mosesa Custera i pobrinuti se da sigurno dođe kući. Zatim je morao odnijeti onaj vodootporni kovčeg u Ulicu Canal, na mjesto na kojemu se kapetan Bonny, poznatiji pod imenom Major Trader, pristao pojaviti kako bi dobio ono što zaslužuje.

Dobit ćeš što zaslužuješ, zaista ćeš to dobiti, mislio je Andy dok je u stari, pohabani, aluminijski kovčeg trpao utege iz pretrpane vježbaonice u podrumu svoje kuće u nizu. Sto misliš o uhićenju zbog ubojstva, pokušaja ubojstva, planiranja ubojstva, ometanja pravde i još koječega drugoga što mi padne na pamet, kurvin sine?

Andy ubaci kovčeg, krinku i ribolovnu opremu u prtljažnik automobila, a zatim žurno krene prema bolnici. "Žao mi je što sam se zadržao", ispriča se ulazeći u sobu Mosesa Custera, veliku privatnu prostoriju u koju je Moses premješten na guvernerov nalog, iako je trebao biti otpušten.

"Spreman je za pokret, a već je bilo i krajnje vrijeme da se pojavite jer nam treba ova soba", reče bolničarka na čijoj se pločici s imenom kočio natpis A. CARLESS. "Izgovara li se vaše prezime kao Careless ili Carless7?" upita Andy uljudno ženu koja je bila građena poput hrvača, a očima je istodobno gledala u dva smjera.

"Ljudi ga izgovaraju na oba načina", odgovori ona počevši pomagati Custeru da izađe iz kreveta i da sjedne na invalidska kolica.

175

"Ne trebaju mi invalidska kolica", reče Custer nervozno. "Auh! Upravo ste me laktom ud'rili u usta! Stanite.

Ogrtač mi se rastvorio na leđima! Bože, pomognite mi, gospodine policajac! Molim vas, maknite tu ženu od mene! Sad sam izudaran i više neg' kad sam doš'o ovamo!"

Moses Custer izgledao je jadno. Glava mu je bila crna i plava, jedno oko otečeno i zatvoreno, a zuba nije imao, iako nije bilo posve jasno koliko je od toga imao zahvaliti napadu. Rukom koja mu je bila u gipsu bolničarka Carless uspjela je udariti u noćni ormarić, pokušavajući ga silom izvući ispod plahte i ugurati na invalidska kolica koja je zaboravila zakočiti. Prije nego što se Andy uspio umiješati, podigla je Custera s kreveta i grubo ga posjela u kolica koja su se pokrenula i udarila u ormarić s ladicama. Custer je vrisnuo, a kolica su se odbila i udarila u krevet, pri čemu je njegovo zavijeno desno stopalo zapelo za ručicu noćne posude na podu i podiglo je u zrak.

Kolica se stadoše nekontrolirano vrtjeti i Moses ispade iz njih.

"Ne dirajte me!" vrištao je dok ga je bolničarka povlačila za prednji dio ogrtača i tako pogledima izlagala njegovu stražnjicu i druge dijelove koji su se ticali samo njega.

"Opla!" reče Andy nježno pridržavši Custera za lakat, popravljajući mu ogrtač i onemogućujući bolničarki Carless da bolesniku nanese dodatne ozljede. "Gdje vam je odjeća, da vas obučem?"

"Sin mije nešto donio. U onoj ladici tamo", reče Moses. "Daje niste takli!" obrecne se na bolničarku. "Pustite policajca daje uzme!"

Andy je pomogao Mosesu da se odjene, unatoč prosvjedima i pokušajima miješanja bolničarke Carless, a zatim mu je pomogao i sjesti u invalidska kolica.

"Odgurat ću vas do automobila", reče. "Ne treba nam vaša pomoć", upozori bolničarku koja je izgubila živce i postala agresivna.

"Pravila ove bolnice nalažu da bolničarka mora izvesti bolesnika van", bunila se.

"A pravila državne policije nalažu da štićenika prevozi policijski službenik", odgovori Andy. "Stoga vam savjetujem da se ne miješate, bolničarko Careless."

"Carless!" ustvrdi ona prkosno, stavivši ruke na svoje velike bokove. Dok je Andy brzo gurao Mosesa kroz predvorje, cipele velike bolničarke bubnjale su iza njih. j "Prijavit ću vas svome nadređenome!" poviče bolničarka Carless odgurnuvši nekog pripravnika s puta i natjeravši drugu bolničarku da se izmakne i umalo slomi stalak za infuziju koji se nesigurno otkotrljao u sadnicu kukuruza u loncu. !

Major Trader nije bio čovjek koji bi se vozio autobusom ako nije očajan. No nakon stoje pročitao posljednji esej policajca Istinskog, smatrao je da ne bi bilo loše zastati pokraj autobusne postaje i kupiti jednosmjernu kartu za Key West, gdje je imao rođake s kojima je dijelio gusarske gene i koji ga nikad ne bi predali vlastima. Očito se vodila intenzivna istraga u kojoj će se otkriti mnoge činjenice nepovoljne za Tradera.

Guverner Crimm neće mu više biti prijatelj kad sazna da ga je Trader godinama trovao. Neće biti sretan niti kad sazna da je Trader između ostaloga redovito lagao, zadržavao i blokirao informacije, po potrebi krivotvorio obavijesti, ljenčario, smještao kolegama, manipulirao izvješćima za medije kako bi ostvario svoje egoistične i financijske probitke, koristio lažno internetsko ime za vođenje nezakonitih poslova s gusarima te da zapravo i sam potječe iz gusarskog legla i da je u djetinjstvu bio palikuća, kao i da je ubio onog ribolovca u Ulici Canal.

Izašao je iz autobusne postaje s kartom koja je glasila na lažno ime, zaustavio taksi i krenuo prema Ulici Canal.

Shvaćajući da je vremena sve manje, Andy je upitao Mosesa bi li mu smetalo da se odveze s njim na jedan zadatak.

176

"Ona nas je bolničarka zadržala", objasni Andy. "A trebao bih se sastati s osumnjičenikom u dva i trideset, što je za samo petnaest minuta."

"Bit će mi drago poć' s vama", odgovori Moses. "Čini mi se k'o da sam bio zatvoren u kokošinjcu mjesec dana.

Koristilo bi mi malo svježeg zraka i aktivnosti. Mogu li vam kako pomoć'?"

"Možete li se sjetiti još nečega vezanog uz napad?" "Ne. Sjećam se samo anđela što je rek'o da mu se pokvario automobil i obeć'o mi nešto unikatno."

"Unikatno?" zbuni se Andy.

"Tako je rekla."

"Znate li pecati?" upita zatim Andy.

"K'o što znam da su dva i dva čet'ri'", odgovori Moses.

Andy je parkirao nekoliko ulica dalje od dogovorene lokacije, što je bilo baš ono mjesto na kojem je Trader ubio Caesara Fendera. Dok je razmjenjivao poruke s takozvanim kapetanom Bonnyjem, Andy je, prijavljen pod Oposumovim internetskim imenom iako još uvijek nije znao njegov pravi identitet, predložio mjesto primopredaje. Mislio je da bi Traderu mogao utrljati malo soli na ranu ako ga namami natrag na mjesto zločina, a onda njegova zlodjela nagradi kovčegom punim željeza i besplatnom vožnjom u gradski pritvor. Otvorio je prtljažnik i izvukao kovčeg. Stavio je istu onu lažnu bradu, vlasulju s konjskim repom i demodiranu odjeću koje je prerušen nosio i na otoku Tangier, a zatim je Mosesu predao štap za pecanje.

"Vi morate samo pecati", reče Mosesu dok su se približavali zidanom nasipu na obali rijeke. "Samo pecajte i ne obraćajte pozornost na mene. Tu će se pojaviti neki čovjek i pokušati podići kovčeg kao da mu pripada. Mučit će se, ali ga neće moći pomaknuti ni centimetra. Ja ću se ponuditi da mu pomognem i neće se ni okrenuti, a već će s lisičinama na rukama biti na putu prema zatvoru."

"A-ha. Zvuči dobro", reče Moses. "Potom ću vas na miru i sigurno prepratiti kući." "Može", Moses je šepao uz njega. "To zvuči dobro." Ostaci žute trake za omeđivanje mjesta zločina vijorili su se na oštrom, hladnom vjetru, a Moses je s ponešto nelagode kružio pogledom oko sebe, zastavši tek kod traga plamena na betonu i prevrnute plastične kante.

"Ma vidi ti to", gnjevno će Andy podižući kantu. "Nema što, sjajna policija. Ne mogu vjerovati da su ovo samo tako ostavili tu."

Stavio je kantu na zidić, a teški kovčeg odložio nekoliko koraka dalje. Moses je zakvačio plastičnog crva na najlonski konac i stavio plovak.

"Nije to valjda mjesto gdje je eksplodir'o onaj ribič?" zabrinuo se. "Zapravo jest", odgovori Andy pripremajući svoju ribičku opremu.

"Nadam se da se ovdje ne sastajete s kak'im ubojicom", reče Moses. "Meni je za neko vrijeme dosta zlikovaca."

"Ne bojte se", ohrabrivao ga je Andy. "Samo gledajte svoja posla i pecajte. Osoba koja se pojavi neće ništa učiniti. On samo želi uzeti kovčeg i pobjeći."

"Moram priznat' da vas ni'ko ne bi prepozn'o u toj robi", reče Moses vješto zabacujući udicu u sporu, stjenovitu rijeku. "Izgledate k'o kaki hipi zarobljen u vremenu, jedan od onih što voze stare bube s vel'kim cvjetovima."

"Odlično. I samo pazite da me ne oslovite s Andy' ili 'policajce' kad se taj tip pojavi."

177

"Ja neću", reče Moses. "Ne mislim vas cinkarit' nikakvom ubojici. Zašto je uopće raznio tog jadnog crnog ribiča i kako možete bit' tako sigurni da neće to isto napravit' i meni čim me vidi? Morat ćete stavit' plovak, inače će crv potonut' ravno na dno i zapet' za kamen."

"Taj tip želi samo uzeti novac i nestati bestraga", reče Andy pričvrš-ćujući plovak na konac i zabacujući udicu u rijeku. "Osim toga, i ja sam ovdje pa će imati velikih problema ako nešto pokuša."

"Imate pljucu?"

"Prijatelj mije tu za pojasom", reče Andy osjetivši lagano povlačenje flaksa.

Major Trader dovezao se taksijem Blue Bird i rekao vozaču da ga pričeka jer inače neće dobiti novac. Promotrio je dvojicu skitnica koji su ribarili na zidiću i pohabani aluminijski kovčeg koji je ležao na osami. Noseći u džepu sakoa nabijen signalni pištolj za slučaj da ga netko pokuša gnjaviti, zaputio se ravno prema kovčegu.

"Pripada li ovo nekome od vas, momci?" upita Trader.

"Prvi put ga vidim", odgovori Andy jer je laž bila savršeno prihvatljiva stvar kad čovjek djeluje pod krinkom.

"I ja", oglasi se Moses. "Leži tu tako otkad smo došli pecat'." "Netko mi je ukrao auto i kovčeg koji je bio unutra pa sam zato i morao uzeti taksi", lagao je Trader. "Imao sam neki osjećaj da će, ma tko bio, vjerojatno negdje baciti kovčeg jer u njemu nema ničega osim krpica i nekoliko knjiga."

"Samo ga vi uzmite", reče Andy.

Trader dobro promotri dvojicu ribolovaca kako bi se uvjerio da uopće ne obraćaju pozornost na njega i da ga poslije neće moći prepoznati ako ih netko bude ispitivao. Očito je da su obojica bili ološ i da u životu vjerojatno nikad nisu imali pravi posao. Zašto bi inače pecali u petak poslije podne, kad sav pristojan svijet radi? Trader zgrabi kovčeg za ručku, a kada ga je povukao, rame mu je zamalo ispalo iz zgloba.

"Sranje!" promrmlja iznenađeno.

Ta vražja stvar sigurno ima sto kila! Zamišljao je stotine srebrnih dolara i snopove novčanica, a možda i zlato.

Gusari su dosta toga nakupili. Ponovo pokuša podići kovčeg, ali ga nije mogao odići od tla ni centimetar. Potom ga je pokušao otvoriti, ali bila je postavljena zaštitna kombinacija i brave nisu popuštale. Dok je, počevši se znojiti, razmišljao što da učini i kradomice zvjerao uokolo, onaj stari crni ribič koji je izgledao kao da je imao prometnu nezgodu povukao je štap i stao snažno namatati nit.

"Ulovih jednu", dao je Moses svima do znanja. "To te ja pitam, ribice, nećeš još dugo plivat'."

"Kako ti to uvijek uspijeva?" igrao je Andy svoju ulogu. "Svaki put kad dođem tu s tobom, ti uloviš punu kantu ribe, a ja se vraćam kući praznih ruku."

Upravo u tom trenutku Traderu je adrenalin pojurio žilama i oglasilo mu se interno zvono za uzbunu jer je primijetio poznatu bijelu plastičnu kantu.

"Je li to vaša kanta?" upita Trader iskušavajući različite kombinacije za bravu.

"Naravno daje", odgovori Moses.

"Zašto onda na njoj piše Parksoviplodovi mora, a to je ribarnica na otoku Tangier?" Trader je postao sumnjičav i već je napipao signalni pištolj. "Taje kanta iz guvernerove rezidencije i zato mi nemojte lagati da je vaša."

178

"Ne bi znao. Nikad nisam bio u guvernerovoj rez'denciji, al' sutra idem jer me guverner vodi na utrku NASCAR-a.

Ne'ko je tu ostavio kantu", reče Moses povlačeći ribu. "Činilo se da nikom ne treba. A ja je mogu i vratit' u rez'denciju kad odem tamo."

"Pa, ako je sad vaša," reče Trader prišavši da ga bolje pogleda, "zašto onda u njoj nemate vode? Meni se čini da biste je napunili vodom da ste u nju namjeravali staviti ribu koju ulovite. A pouzdano znam da ne idete na utrke s guvernerom!"

Boreći se za život, riba razbije površinu vode, a Andyju se učini poznatom.

"Pastrva?" upita Mosesa dok se Trader ponovo mahnito upinjao da podigne kovčeg, stenjući od napora.

"Nego šta", reče Moses. "I to baš lijepa."

Sve očajniji i već pomalo umoran od dvojice odrpanih ribiča, Trader je, psujući, pokušavao odvući kovčeg.

Pastrva se batrgala u Mosesovim rukama, a Andy primijeti staru ranu od udice u njezinoj donjoj usnici. Pastrva pogleda Tradera i stade se pretvarati da je mrtva.

"Pusti je", reče Andy Mosesu. "Ne trebaju nam ni riba, ni račići ni išta drugo da bismo identificirali ovo debelo, masno, lažljivo govno." Strgnuvši lažnu bradu i vlasulju s konjskim repom, izvukao je pištolj.

"Ruke uvis, Traderu", strogo naredi Andy dok je Moses izvlačio udicu iz pastrvinih usta i bacao je natrag u rijeku.

"Konačno slobodna", reče Moses pastrvi koja je otplivala. "Uhićen si!" poviče Andy.

I Regina je zapovijedala i vikala, ali rezultati nisu bili dobri. Konjić Trip isporučen je u rezidenciju nekoliko sati prije, ali Regina nije obraćala pozornost na dreserove upute niti se potrudila pogledati videokasetu za obuku.

Koliko bi uopće moglo biti teško naložiti sićušnom konjiću da skrene udesno ili ulijevo, sjedne, priđe ili legne? No iako je neprestano izvikivala zapovijedi životinji-vodiču, Trip je samo stajao usred plesnog salona i piljio u nju.

"Miči se", reče Regina pucnuvši prstima i lupnuvši nogom. Trip trepne, ali se ne pomakne.

"Da si smjesta došao ovamo", ponovo pokuša Regina oštrim glasom upravo u trenutku dok se prva dama žurno spuštala zavojitim stubama, noseći kutiju tronožaca koje je namjeravala spremiti u komornikovu ostavu.

"Glupi poni!" urlala je Regina.

"Regina!" zastane gospoda Crimm zadihana od napora. "Znaš da se ne smiješ tako ophoditi prema posluzi!"

"Oh, ne govori ona to meni", reče Pony, koji se ukazao u svom uštirkanom bijelom sakou. "Mogu li vam pomoći oko kutije?"

"Kakva je to zbrka?" upita guverner, koji je, očito zbunjen, izašao iz primaće sobe vireći kroz povećalo. "Gdje sam? Ušao sam u svoj ured, ali nisam mogao pronaći pisaći stol. Je li netko premjestio moj pisaći stol? Što to nosiš, Maude?"

"Samo neke stvarčice koje treba baciti", brzo je smislila priču. "Čistila sam garderobne ormare pa sam naišla na rotirajući stalak za cipele koji sam kupila putem televizijske prodaje. Ne vjerujem da znaš na koji mislim, ali nikad nije služio nikakvoj svrsi, a većina cipela na njemu ionako je izašla iz mode."

"Vaš je pisaći stol na svom mjestu", reče Pony guverneru. "Mogu li vam pomoći uza stube, gospodine?"

179

"Stoje ovo?" Guverner je opazio konjića i smjesta se smekšao. "Oh, kako si ti lijepo stvorenjce! A imaš tako zgodne uzde s tom majušnom kožnom ručicom i - o, Bože dragi - nosiš čak i cipelice!"

"Mora imati cipelice, inače bi se odsklizao po parketu", nestrpljivo objasni Regina dok se prva dama žurila u prizemlje kako bi sakrila tronošce. "Ali nije ni za što. Ne radi ništa što mu kažem pa nikako ne mogu shvatiti što će nam, tata. Dođi ovamo!" Regina je pljesnula rukama prema ravnodušnom konjiću. "Idiote jedan, da si smjesta došao ovamo ili ću te poslati natrag pa možeš otići nekoj drugoj slijepoj osobi koja vjerojatno živi u nekoj rupi, nema sluge, limuzine ni kuhare i ne posjećuju je važni ljudi!"

"Možda mu ne govoriš prave riječi", razmišljao je guverner primičući se Tripu i tapšući ga po gustoj, crvenoj grivi.

"Sjedni", reče. Trip ne učini ništa.

"Donesi." Guverner baci imaginarni štap na orijentalni sag. "Dobro, onda ga pusti tamo."

Trip ga posluša.

"Gospodine", reče Pony. "Što biste htjeli za poslijepodnevnu užinu?"

"Mislim da bi dva jaja i kriška tosta bili sasvim u redu", odgovori guverner pregledavajući svojim zamagljenim, povećanim okom svog novoga konja vodiča.

"Ispod ili iznad?" upita Pony uljudno.

"Ispod", odluči se guverner, a Trip iznenada potpuže pod kartaški stol s mahagonijskom pločom s prijelaza osamnaestoga u devetnaesto stoljeće.

"E, nije li to čudno", komentirao je guverner spuštajući se na koljena i pokušavajući dovabiti Tripa van. "Mislim da nešto ne valja s ovim konjem. Ili si ga ti možda zbunila i zaplašila svojim neuljudnim glasom", reče Regini.

"Samo naprijed", reče ona zajedljivo, a Trip se izvukao ispod stola, okrenuo i u svojim tenisicama na čičak počeo hodati plesnim salonom. "Uvijek sam ja kriva za sve što pođe po zlu. Ja sam odličan nadzornik, a taj retardirani konj zajebava mene, a ne ja...!"

"Stani", obrecne se guverner na svoju kćer jer je već čuo i previše. Trip zastane.

"Gospodine?" Pony se vratio. "Želite li holandski umak, maslac, sol, papar ili nešto drugo na jaja?"

Crimm zastane kako bi provjerio stanje svoje podmornice, koja je sretno mirovala otkako je prestao jesti slatkiše Majora Tradera. Pa, možda mu više uopće i ne treba tako bezlična dijeta. Bože dragi, ne bi li to bio pravi blagoslov?

"Možda bih čak mogao pokušati sa šunkom", pomisli naglas.

"Mogu staviti šunku i na jaja", predloži Pony dok je Trip nastavio koračati plesnim salonom, a za njim su se vukle uze koje nitko nije držao.

"Pa, zašto da ne?" sretno reče guverner. "Samo krcaj!"

"Pogledajte vi ovo", čudio se Pony. "Taj je konj krenuo prema... kamo to ide? Ide prema..."

"Liftu! Gore!" prekine guverner oduševljeno dovršavajući Ponyjevu rečenicu i koristeći englesku riječ za dizalo umjesto američke jer je oduvijek preferirao sve englesko.

180

Trip zastane i podigne kopito.

"Vjerujem da postoji izvjestan obrazac", zaključi guverner prilazeći Tripu i tapšući ga po glavi. "Možeš spustiti nogu, dečko."

Trip se nije micao.

"Meni se čini da on sluša samo nekoliko riječi", primijeti Pony. "Ukrcaj", reče Tripu.

Konj spusti kopito i ponovo se zaputi prema dizalu. Znatiželjan i suočen s izazovom, Pony krene za njim i pritiskom na tipku pozove dizalo. Otvore se vrata i Trip se ukrca.

"Hajdemo za njim i pogledajmo što će učiniti", reče guverner uživajući kako već dugo nije.

On i Pony ušli su u dizalo za Tripom, a kad su se vrata otvorila u prizemlju rezidencije pred kuhinjom, konjić se ukipio i čekao.

"Da vidimo", mozgao je guverner. "Suprotno od ukrcaj vjerojatno bi bilo iskrcaj. Iskrcaj", reče Tripu.

Trip stupajući izađe iz dizala.

"Samo naprijed!" začuđeno uzvikne Pony, nadajući se daje guverner shvatio obrazac zapovijedi.

Pony krene i prođe kroz otvorena vrata u prostoriju u kojoj je prva dama s mukom postavljala tešku kutiju tronožaca na policu. Kad je čula konjićeve tenisice, pogledala je oko sebe pa se, vidjevši supruga, trgla, a kutija se strovalila na pod. Zveckajući i lupajući, tronošci su se rasuli po stoljećima staroj borovini.

"Stani!" pokuša gospoda Crimm objasniti dok su joj se misli i strahovi besmisleno sudarali u glavi.

Trip stane. "Što je sve ovo?" upita guverner smeteno dok je kroz povećalo mjerkao tronošce. "Dobro", reče.

Dobivši otpust, Trip je, okružen tronošcima, stajao u ostavi i osluškivao sljedeću zapovijed.

"Znači, o tome se radi!" strogo će guverner. "Kupnja, ha? Opet si skrivala tronošce, a ja sam cijelo vrijeme mislio da u rezidenciji ugošćuješ nemoralne muškarce."

"Kako si uopće mogao pomisliti takvo što?" uzvikne prva dama pognuvši se da prikupi svoje ljubljene tronošce ili barem one iz najnovije pošiljke koju je bila naručila putem interneta. "Dakle, Bedforde! Pa ja te nikad ne bih prevarila!"

"Pusti sad to", zapovjedi joj guverner da prestane podizati tronošce, a Trip je poslušao zapovijed tako što se nije potrudio bilo što učiniti, a trenutno ionako i nije baš bogzna što radio.

"Kako to misliš, opetl" upita gospoda Crimm začuđeno. "Znaš da sam skrivala tronošce?"

Ponyju je uputila optužujući pogled, ali on je samo slegnuo ramenima kao da želi reći: Od mene to nije čuo.

"Ma naletio bih tu i tamo na neki tronožac", objasni guverner. "Da budem iskren, mislio sam da je riječ o smeću koje je možda ostalo od mojih prethodnika iz prošlog stoljeća."

181

"To uopće nije smeće", reče gospoda Crimm s gađenjem. "I vrlo su skupi", doda nepromišljeno.

"Vrati ih natrag", naredi guverner.

"Natrag? Natrag!" ljutito podigne glas prva dama, a Trip otkorači korak unatrag u ostavu, zveknuvši tronošcem u obliku potkove o tronožac s čipkastim uzorkom u obliku psa.

"Oh, Bože moj!" zaprepasti se Pony. "Mislite li da je prepoznao potkovu pa je zato odlučio stati na nju? Jako je pametan taj konjić! Možda je prepoznao i psa. Možda vam tako želi poručiti da želi izbaciti Friskyja i biti vaš jedini ljubimac."

"Moramo ih držati podalje jednog od drugog", reče gospođa Crimm, očajna zbog još jedne zadaće o kojoj će se morati brinuti. "Oh, siroti Frisky. Srce će mu prepući ako ovom poniju budemo poklanjali više pažnje nego njemu."

To što je usadila tu pomisao u suprugovu glavu nije bilo baš sretno rješenje jer je otada konjića počeo zvati/?ora stoje zbunjivalo komornika Ponyja.

"Dođi ovamo, poni", pokušavao je guverner navabiti Tripa iz ostave, a Pony je odgovorio tako što je ušao u ostavu pa su se on, Trip, prva dama i guverner natisnuli unutra i počeli gaziti po tronošcima. "Budi dobar, poni, i izađi odavde", reče guverner kao da je Trip Frisky, pa bi mogao očekivati kolačić.

Pony izađe iz ostave, a Trip se nije ni pomaknuo.

"Vrlo si tvrdoglav, poni", reče guverner prilično oštro. "Žao mi je, gospodine", reče Pony koji se sad već posve zbunio. "Nisam vas htio uznemiriti. Znači, želite jaja ispod. I, da vidimo... ukrcati? Jeste li rekli tako nešto?"

"Samo naprijed", odsutno odgovori guverner buljeći kroz povećalo dok je konjić izlazio iz ostave, provukao se ispod rustikalnog stola, krenuo prema dizalu pa skrenuo u kuhinju.

"Nikad nisam vidio čudnijeg konja!" čudio se Pony. "Pogledajte to, gospodine. Mislim da vam ide pripremiti jaja.

Slušaj me sad", reče Tripu. "Ispod. I ukrcaj. Takva jaja želi tvoj gospodar."

Trip se podvuče pod stol za rezanje mesa i krene natrag prema dizalu.

"Samo sam se malo našalio", reče Pony skrušeno prvom paru. "Znam ja da na ovom planetu nema konja koji zna kuhati. Kad bi bilo takvih, mogli biste dovesti sve te konjiće u rezidenciju pa vam više ne bi trebali zatvorenici."

"Ja prva nikad ne bih pojela nešto stoje skuhao konj", reče gospoda Crimm s neodobravanjem. "Zamisli kako bi samo nehigijenski to bilo."

"To me podsjetilo", reče guverner slijedeći Tripa. "Moramo srediti tvoj slučaj u Ministarstvu pravosuđa. Nazvat ću ih."

"Zacijelo ste čitali one lijepe riječi koje je napisao policajac Istinsky o tome kako mi treba pomoći", primijeti Pony radosno i udivljeno. "Stvarno bih volio znati tko je on da mu mogu iskazati svoju zahvalnost."

"Hej! Začepi više, jebote!" začuo se neprijateljski glas iz skučene, smrdljive, tamne ćelije. Bila je kasna večer i u gradskom su se zatvoru ugasila sva svjetla.

182

"Ti začepi!" režao je Major Trader na tog sitničavog bandita koji se zvao Toljaga, a završio je u zatvoru nakon stoje navodno udario glavu prekrivenu vrećicom i zatim hinio nesvjesticu pretpostavljajući da će se tako besplatno dovesti u bolnicu i nestati. Nije upalilo.

"Začepite!" zaurla neki drugi zatvorenik, a iako nije bio siguran, Major Trader je pretpostavljao daje riječ o Zgoljavom Jimu, višestrukom prijestupniku specijaliziranom za provale u automobile i kradu novca za cestarinu i sunčanih naočala.

"77 začepi!" odgovori Trader. Bio je i previše zlovoljan da bi se nekoga bojao.

"Ne! Ti začepi, jeb'o ti ja mater!" Sada se probudio i iznervirao Cinker.

"Si", piskao je meksički dječak. "Svi začepi, por favor."

"Ne miješaj se u ovo, Cigo", upozori ga Trader.

"Ha!" otpovrne meksički dječak uvrijeđeno. "Tebe vidio kako skakuće oko onog kontejnera."

"Oho", reče Toljaga. "Znao sam da je taj tip lud k'o kupus. Zašto je skakutao oko kontejnera?"

"Mislim da drkao", reče meksički dječak koji još nije otkrio svoje ime cimerima iz ćelije niti je policiji priznao da je maloljetan. "Znaš, skrivam se od policije iza taj bar, znaš? I vidim kako skače po uličici, drži se za pimpek i skače i stenje. Zato i pobjegnem jer je loco."

"E, sreća te stvarno posrala kad si završio u istoj ćeliji s njim", zajedljivo reče Cinker gurajući tanak jastuk pod glavu. "Nismo li svi sretni što smo u ćeliji s tim masnim, smrdljivim, ludim guzičarom?"

"Da, zašto si skakao, ha?" provocirao je Toljaga Tradera. "Što te briga. Ali imam razlog za sve i ništa ne radim bez motiva."

"Opla. Loco-motiva", reče posprdno Žgoljavi Jim. "Imamo lokomotivu na susjednom krevetu."

"Molim vas. Nemojmo se svađati. Dovoljno je loše što smo uopće ovdje. Za Boga miloga, pokažite malo obzira i molite se u miru", reče velečasni Pontius Justice, koji je sinoć odnio nekoliko videokaseta Barbie Fogg, a zatim pogriješio cjenkajući se za oralac na izlasku iz njezine četvrti jer se pokazalo da žena s kojom se odlučio pogađati nije kurva nego neka usidjelica kojoj se pokvario auto i ispraznila baterija mobitela.

"Zašto bih htjela dvadeset dolara?" upitala je usidjelica čudnim naglaskom dok joj je velečasni Justice pokazivao da pride bliže njegovu Cadillacu. "Ako mi nudiš novac za taksi, dušo, to je vrlo lijepo, ali ja ne uzimam novac od neznanaca."

"Nije me briga na što ćeš ga potrošiti", odgovorio je velečasni Justice koji je bio pod utjecajem alkohola, iscrpljen i nezadovoljan promidžbom svog novog programa nadzora četvrti, u sklopu kojega dosad nije spriječen nijedan zločin. "Udi i pobrini se za mene, a onda možeš raditi što god hoćeš s ovom novčanicom od dvadeset dolara koju držim u ruci. Vidiš je?"

Usidjelica, koja se poslije predstavila kao Uva Clot, a bila je beskonačno starija nego što je on mislio kad ju je ugledao iz daljine i u mraku, prišla je njegovu Cadillacu, zapisala registarske oznake i zaurlala dozivajući pomoć.

Kad se velečasni Justice počeo brzo udaljavati, policija mu se već nabila na stražnji kraj automobila, a sirene su zavijale i svjetla treptala baš kao što je zavijalo i treptalo u njegovoj glavi.

183

"A zašto ste vi ovdje?" uputi velečasni svoje pitanje prema mračnom dijelu ćelije u kojem je Trader ležao na svom krevetu kao golema vreća krumpira.

"Ja sam gusar", reče Trader ružnim glasom.

"Bože, pomozi!" uzvikne velečasni zgrožen. "Nadam se samo da niste jedan od onih gusara koji su prebili onoga jadnoga kamiondžiju i ukrali mu sve bundeve?"

"Ne tiče vas se."

"Bože, pomozi!"

"I uživam u nanošenju boli malim životinjama", doda Trader jer je dovoljno znao o psihopatima da bi bio svjestan kako svi oni počinju svoje čudovišne živote prepune nasilnih zločina mučeći bespomoćna stvorenja.

On, na primjer, nikada nije osjećao ni trunku kajanja što je zapalio plantažu rakova i ubio majke, mladunčad i druge rakove koji su svlačili oklop i tako privremeno ostali bez zaštitnih ljuski. Nimalo ga nije bilo briga ni za čamce koje je spalio, a ne bi se bio zabrinjavao ni da je požar progutao Hildin restoran Chesapeake House ili čak većinu otoka Tangier. Spokoj njegove duše nije se narušio ni kad je od Dima i njegovih bezdušnih cestovnih pasa naručio otmicu Hammeričine bostonske terijerke. Trader se nadao da je Popeye već odavno okrutno usmrćena.

To je ona kučka načelnica i zaslužila.

"Uf", odzvonio je mračnom ćelijom Toljagin prijekoran glas. "To je nešto što nikad nisam učinio i nikad ne bih.

Mislim da bismo ga trebali utopiti u zahodskoj školjci", reče ostalima. "Dvojica ćemo ga držati, a tko bude imao slobodne ruke, neka mu gura glavu unutra."

"Netko je pregazio mog psića dok sam još bio u osmom razredu", tužno i uzrujano zvučao je Zgoljavi Jim. "Nikad ga nisam prebolio, a šupčina koja je to učinila nije čak ni stala."

"Kako to misliš, još bio u osmom razredni" Cinker se radoznalo uspravi u krevetu i nasloni jastuk na zid od betonskog bloka da podupre bolna leda.

"Znaš, nikako nisam mogao izaći", odgovori Zgoljavi Jim. "Pomalo kao da si ovdje, znaš? Svake godine su mi govorili da moram ponavljati osmi razred, a sve zbog one gospode Kuc, moje razrednice."

"Kladim se da su u osmom razredu stalno kružile one kuc-kuc šale", primijeti Toljaga.

"Aha. To je bila jedna od stvari koje su je izbacivale iz takta", odgovori Zgoljavi Jim u mislima se vraćajući u to frustrirano doba svog promašenog života. "Kuc-kuc?"

Pričekao je odgovor svojih cimera iz ćelije. Na kraju je udicu zagrizao velečasni.

"Tko je?" upita.

"Zaveži!" s gađenjem ispali Trader.

"Zaveži koga?" upita velečasni koji je odahnuo zbog te digresije.

"Zaveži tog jebenog gusara za zahodsku školjku i otplavi mu mozak!"

"Da, kako da znam da mi baš ti nisi pregazio psića?" optuži Zgoljavi Jim Traderov krevet.

184

"U prvom redu, zato", odgovori Trader hladnim glasom, "što je gotovo nevjerojatno da bih ja posjećivao tvoju odrpanu četvrt. Nema sumnje da si živio u subvencioniranim kućama savezne vlade, a sve si vrijeme visio na ulici, jeo besplatan sir i nosio ukradene tenisice."

"Još jedanput mi odbrusi," prijetio je Žgoljavi Jim, "i doći ću tamo, razbiti ti glavu, a onda ću te zagurati u zahodsku školjku, povući vodu i otplaviti tu tvoju dušu ravno u kanalizaciju, gdje i pripada!"

"Molim vas!" prosvjedovao je velečasni. "Ovo je vrijeme da molimo za oproštaj, tražimo spokoj i ljubimo bližnjega svoga kao same sebe!"

"Ja samog sebe nikad nisam ljubio", priznao je Cinker dok ga je obuzimao čemer.

"Ni ja sebe", tužno reče Žgoljavi Jim. "Kad sam na svoje oči vidio svog psića pregažena na cesti, prestao sam se voljeti. Odlučio sam da nikad više nikoga neću voljeti jer, kada voliš nekoga, eto što ti se dogodi."

"Baš tako", priklopi Toljaga.

Oposum je bio sam u prikolici jer su Dim i ostali članovi bande otišli kružiti ulicama, a on se, pod izlikom da mora dovršiti zastavu Jolly Goodwrench, izvukao kako bi mogao ostati s Popeye.

"Imate poruku!" iznenada se oglasi računalo.

Oposuma od uzbuđenja obuzme nalet adrenalina. Većina ljudi s kojima se dopisivao bili su drugi razbojnici koji su u ovaj kasni sat obično bili pijani, drogirani i daleko od računala. Oposum ustane i sjedne na drveni sanduk, a zatim klikne mišem kako bi vidio što se nalazi u poštanskom sandučiću. Kad je vidio daje pošiljatelj policajac Istinsky, obuzeli su ga uzbuđenje i nervoza: Dragi Bezimeni, zacijelo ste dobra osoba kada ste mi poslali sve te važne podatke. Čekao sam vaš odgovor, ali kako nije pristigao, odlučio sam vam se obratiti. Siguran sam da će vam biti drago čuti da je kapetan Bonny (poznat i pod imenom Major Trader) danas uhićen i prepraćen u zatvor. Ja sam se pobrinuo da se to dogodi, a sada vas moram zamoliti da se držite svoje strane pogodbe.

Koji je to veliki plan s Popeye? I kako mogu znati da migovorite istinu? Volio bih vjerovati da nikome ne namjeravate nauditi. Gdje bismo se mogli naći da to riješimo i kako bismo mogli spasiti Popeye?

Policajac Istinsky Uzbuđen, Oposum je na trenutak samo sjedio, ali istodobno se i bojao za vlastiti život. Ako se Dim i ostali izvuku iz zamke koju im postavi, i on i Popeye će umrijeti. Oposum je pomilovao Popeye koja mu je skočila u krilo i činilo se da čita poruku policajca Istinskog, iako je znao da to nije moguće. Nijedan pas ne zna čitati. Većina ljudi koje je Oposum poznavao, uključujući i drumske razbojnike, nije znala čitati. Čak su i Dim i njegova poremećena, zla djevojka s mukom čitali i obično su potrebne podatke dobivali od Oposuma ili iz televizijskih vijesti. "Što da radim, Popeye?" šaptao je Oposum.

Popeye zubima zgrabi olovku i stade njome kuckati po tipkovnici. Oposum je u nevjerici gledao kako se na zaslonu podebljanim slovima pojavljuju tri riječi: SAMO TO UČINI. "Zašto mi nisi rekla da znaš čitati i pisati? Čak znaš i Nikeov slogan!" šapne Oposum grleći Popeye.

Ona mu lizne vrat. Oh, molim te, spasi me, tiho je preklinjala.

185

"Što želiš da učinim?" upita opet Oposum, kojemu se činilo da one tri riječi na zaslonu titraju poput svjetala kola Hitne pomoći koja hitaju nekoga spasiti.

Popeye skoči iz njegova krila na krevet i šapama počne gladiti zastavu Jolly Goodwrench.

"Misliš li stvarno da će to upaliti?" upita je Oposum. "Mislim, to je bila i moja ideja. Kako znaš zašto sam izradio tu zastavu? No što ako ne upali, Popeye? Što ako nas Dim na kraju sve pobije?"

Popeye se sklupčala na zastavi i usnula kao da mu želi poručiti da ona nije ni najmanje zabrinuta zbog toga.

Znala je ono što Oposum nije znao. Policajac Istinsky zapravo je bio Andy Brazil, a Andy je neustrašiv i uvijek pobjeđuje zlo. Kao i Popeyeina vlasnica. Jedino nije bila sigurna što će se dogoditi s Oposumom. Nije htjela da ga zatvore ili kazne na bilo koji način. Probudila se i skočila s kreveta. Šapama je gladila vrata sobe pokazujući Oposumu da ih otvori, što je on i učinio. Popeye je istrčala u dnevnu sobu u kojoj je, kopajući kroz špil zgužvanih karata, na podu pronašla pikovog asa i odnijela ga Oposumu.

"Nisam siguran da razumijem", šapne joj Oposum. "Oh, čekaj malo. Možda mi želiš reći da moram imati asa u rukavu?"

Popeye je gledala u njega na način iz kojega se moglo naslutiti da je blizu, ali da to nije to.

"Ili bih možda trebao odigrati igru?" Popeye nije reagirala.

"Trebao bih blefirati?"

Popeye je postajala nestrpljiva. Zašto ljudi tako teško razumiju životinju? Životinje su izravne, ne lažu i ne prikrivaju istinu. Ako nisu bolesne i ako se prema njima ne ophodi okrutno, one žele samo preživjeti i biti poštovane i voljene. Popeye istrgne kartu iz Oposumove ruke i više je puta baci na tipkovnicu kao da dijeli.

"Dijeliti?" Oposum se češkao po glavi, a Popeye mu je polizala golo stopalo izričući tako svoje odobrenje. "Što želiš reći? Da podijelim uloge s policajcem Istinskim?"

Popeye ponovno skoči u Oposumovo krilo i entuzijastično mu poliže lice. Oposum duboko i napeto uzdahne, a zatim počne pisati baš na vrijeme jer je Andy počeo dizati ruke od iščekivanja odgovora.

Dragi policajce Istinsky, kunem se da mi možete vjerovati. No problem je: hoću li upasti u nevolje ako vam pomognem? Vidite, na neki me način Dim i njegovi pajdaši drže zatočena, a ako im smjestim i ako sve upali, bojim se da ću završiti u zatvoru.

Vidite, ja sam pucao Mosesu Custeru u nogu i skinuo mu čizmu jer nisam imao izbora inače bi me Dim gadno udesio, a možda i ubio. A Dim uvijek govori da će nauditi Popeye ako ne učinim ono što kaže.

Ne znam što da radim.

Pročitavši poruku, Andy je prvi put shvatio da iza Popeyeine otmice stoji onaj kurvin sin Dim. Znao je da se njega ne smije shvaćati olako. No s olakšanjem je shvatio da je u savršenom položaju u kojem može ponuditi poštenu zamjenu tom bezimenom cestovnom psu, ma tko on bio, pa mu je napisao poruku.

Dragi Bezimeni, metak koji ste, kako kažete, ispalili u Mosesa, promašio je. On je bio u bolnici jer su ga razbojnici gadno istukli i isjekli. Jeste li ga i vi tukli? Ili sjekli?

186

Policajac Istinsky Dragi policajce Istinsky, ne! Nakon što sam pucao u njega, ja sam samo pomogao baciti bundeve u rijeku. A što se tiče posjekotina, to je Unikatno djelo. Svakako mije drago da je taj metak promašio! Možda ću si sada moći oprostiti, a ni Hoss više neće biti ljut na mene.

Andyju baš nije bilo jasno tko je taj Hoss, a nije ni shvatio što je s tim posjekotinama tako unikatno, ali je odlučio riskirati.

Dragi Bezimeni, zacijelo ste svjesni da bi i Hoss htio da uhitimo cestovne razbojnike kako više nitko, pa ni Popeye, ne bi stradao.

Sumnjam da je Hoss bio ljut na vas jer on zasigurno zna da je metak promašio Mosesa. Hoss zna sve. Možda je samo razočaran u vas jer niste Dima i razbojnike predali pravdi. Sada je vrijeme da to ispravite, a za početak biste mi trebali reći kako da pronađem Dima i ostale razbojnike a da oni to ne shvate. Time ćete steći imunitet kao nagradu za pomoć pruženu policiji. A mislim da ste dosad već shvatili da ja uvijek govorim istinu.

Policajac Istinsky Nekoliko trenutaka kasnije u poštanski je sandučić stigao odgovor.

Dragi policajce Istinsky, idite na utrke i pronađite posadu sa zastavom Jolly Goodwrench. To smo mi, gusari. Popeye će biti sa mnom, a ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da se maknem s puta, no trebali biste znati da je Macan bio na satovima letenja helikopterom u državnoj policiji i da nas namjerava sve prebaciti na otok Tandžerina kada Dim pobije mnogo ljudi.

"Isuse", promrmlja Andy piljeći u poruku. Znao je samo jednu osobu u državnoj policiji koja je mogla davati satove letenja, budući da je u službi trenutno nedostajalo pilota. "Macovichu. Glupi kurvin sine!" Andy reče naglas. "Koji ti je bio vrag?"

Macovich nije bio svetac, ali nije bio ni pretjerano pametan, a Andy je nastojao prozreti njegove motive.

Prekopao je po aktovki i pronašao zapise o slučaju čovjeka s vrećicom na kojemu je radio prošle godine. Nazvao je Hooter Shook na kućni telefon.

Nakon dosta lupanja, tapkanja i dolaženja k sebi, Hooter se bunovno javi: "Halo?"

Pretpostavljala je da se radi o Macovichu, koji ju je često zvao i navraćao pred njezinu naplatnu postaju iako to nije bilo potrebno. Taj je čovjek ovisan o seksu, Ijutito pomisli. Nikada nije vidjela ništa slično. Većina bi joj muškaraca na prvom sastanku dala barem sat ili dva da razmisli zanima li je imalo držanje za ruku i zarivanje jezika do pola grla. No Macovich ju je stalno hvatao pod stolom dok su pili u onom separeu u Frecklesu. To je stvarno bila šteta. Prilično joj se svidio kad su čavrljali kod stupica za blokadu prometa.

"Rekla sam ti da me prestaneš zvati!" obrecne se Hooter prije nego što je Andy uspio i doći do riječi.

"Nisam vas zvao u posljednje vrijeme", odgovori Andy. "Dajte da pogodim, mislite da je ovdje policajac Macovich."

"Pa, ne zvučite baš kao on", reče Hooter smirivši se. "Ovdje policajac Istinsky", odlučno reče Andy.

"Ne... zafrkavate me", odgovori Hooter sumnjičavo. Nije prepoznala Andyjev glas jer su joj svi bijelci zvučali isto.

"Nema šanse da policajac Istinsky zove baš mene."

187

"Eto, zovem", reče Andy samouvjereno. "A razlog je taj što mi treba vaša pomoć. Doznao sam da ste neku večer popili nekoliko pića s Macovichem u Frecklesu."

"Da. To je bila gadna noć, velim vam." "Je li on platio račun?"

"Nisam vidjela račun", odgovori Hooter. "Zato što sam izašla u uličicu da udahnem malo zraka, a onda si je onaj luđak počeo pucati u prepone..."

"Da, znam to", Andy je uljudno prekine. "No pitam se jeste li u bilo kojem trenutku vidjeli daje Macovich izvukao svoj novčanik..."

"A-ha. Platio je svaku rundu jer smo bili jedini Afroamerikanci tamo pa nam valjda nisu vjerovali dovoljno da bismo platili na kraju."

"Dvojim daje to bio razlog", uvjeravao ju je Andy. "Osoblje Freck-lesa vam je takvo, a vrlo je lako pretpostaviti ono najgore ako ste ikad doživjeli ružan tretman. Možda Macovich nije ni tražio da plati kasnije jer voli pokazivati svoj novac, osobito ako vas je pokušavao zadiviti."

Na vezi je nastala tišina jer je Hooter razmišljala o tome.

"Pa", napokon pristane. "Možda ste i u pravu jer je zbilja mahao novcem, a meni se to nimalo ne sviđa jer je novac pun klica i on je znao što mislim o tome, ali me svejedno stalno hvatao za noge pod stolom dok smo pili u separeu. No kad bolje razmislim, ne sjećam se da je tražio da plati kasnije pa ste možda u pravu, možda sam ja naprečac zaključivala. Znate, u naplatnoj kućici susrećem ljude koji nikada ne kažu 'Hvala' ili 'Želim vam ugodan dan' čak ni kad ja to njima prva kažem. Stoga uvijek pretpostavim da je to zbog mog nebjelačkog statusa."

"Mnogi su ljudi jednostavno nepristojni i zaokupljeni sami sobom", istakne Andy.

"Da, valjda ste u pravu", reče Hooter. Dosta se smekšala i sada se činila potpuno budnom. "No stvarno je mahao novcem", dodala je vraćajući se na temu Macovicha. "Sad, morate razumjeti da je unutra bilo jako zadimljeno, ali vidjela sam puno dvadesetica, a zaklela bih se da sam u jednom trenutku vidjela i stoticu koju nikada ne viđam u svojem traku za točan iznos i koju nikad u životu nisam držala u ruci."

Znači, Macovich je uistinu davao Macanu satove letenja, a za svaki je vjerojatno dobivao po sto dolara u gotovini. Vjerojatno je to radio noću ili kad ne bi bio na dužnosti jer je znao da u policijskom hangaru neće biti nikoga drugoga. Andy ude u kuhinju i pogleda koliko je sati. Bilo je prošlo jedan ujutro. Odjene se u civilnu odjeću, uzme pištolj i prijenosnu radiostanicu pa krene prema automobilu.

Kad je stigao u zračnu luku, ugledao je upravo ono stoje očekivao. Bell 430 nije bio u hangaru, a činilo mu se da posvuda po asfaltu, čak i blizu spremnika s gorivom, leže nedavno bačeni opušci cigareta Salem Light. Andy prebaci radiostanicu na frekvenciju policijskog zrakoplovstva. "Ćetiri-tri-nula-Sierra-Papa", reče Andy u eter.

Macovich je zaprepašteno i nervozno slušao Andyjev glas u slušalicama, a Macan je odjeven u NASCAR-ovu odoru pokušavao održavati visinu helikoptera i jednolično kružiti oko obližnje zračne luke Chesterfield.

"Trideset-Sierra-Papa", odgovori Macovich pokušavajući zvučati nevino i zaposleno.

"Tko nas to zove?" želio je znati Macan.

"Pričekajte", odaslao je Macovich Andyju. "Toranj", reče Macanu preko interne veze jer nije želio ponoviti istu pogrešku i emitirati privatni razgovor.

188

"Daj mi da porazgovaram s njima", reče Macan promašivši sletnu pistu. "Moram vježbati komunikaciju putem radiostanice."

"Ne sad", reče Macovich u mikrofon. "Morat ćeš obletjeti ponovo jer si previsoko za ovu sletnu pistu, a imam osjećaj da se toranj žali na tvoj način letenja pa će biti najbolje da meni prepustiš razgovor s njima i samo skineš slušalice na trenutak jer što god da žele reći, neće baš biti ugodno, u to budi siguran! Ne približavaj se toliko toj prokletoj ogradi! Digni na dvjesto pedeset metara i leti dok ja ovo ne riješim!"

Macan skine slušalice i zaškilji kroz sunčane naočale marke Oakley, pokušavajući razabrati tamne sjene stabala što su se izvijale pred njima.

"Trideset-Sierra-Papa", prenese Macovich Andyju. "Trenutno sam zauzet."

"Potvrdno. Vrlo dobro znam", vrati se Andyjev glas, a prema intonaciji se moglo zaključiti da točno zna što Macovich radi. "Tvoj je učenik u prijestupu", reče Andy avijacijskim žargonom.

"Kako to misliš?" Macovicha je sve više obuzimao strah dok je povlačio vertikalnu komandu kako bi se izdigao iznad stabala, što je bila refleksna radnja koju više nije ni primjećivao jer se, dajući lekcije tom srolji iz NASCAR-a, redovito morao hrvati s komandama.

"Samo izvijesti svog učenika da ti toranj nalaže što brže slijetanje", naredi Andy Macovichu.

"Potvrdno", odgovori Macovich nevoljko i potapše Macanove slušalice pokazujući mu da ih stavi na glavu.

"Imamo problem", reče mu. "Ovo je moja letjelica. Nemoj da ti još jedanput moram reći da makneš ruke i noge od komandi! Uvalili smo se u gadne nevolje s federalnom zrakoplovnom agencijom pa ću to morati riješiti da ti ne nastradaš i da nam ne zabrane letjeti."

"Sranje!" poviče Macan. "Utrka! Bolje ti je da ne bude nikakvih problema! Svjetski poznati vozač za kojega radim neće imati razumijevanja ni za kakve probleme jer su mu guverner i predsjednik Sjedinjenih Država prijatelji pa ćeš dobiti nogu u dupe!"

"Bez brige", reče Macovich žureći natrag prema zračnoj luci Richmond. "Sredit ću ja to."

No sredili su samo Macana, koji je za sat vremena već bio u gradskom zatvoru, u prenapučenoj tamnoj ćeliji punoj zatvorenika koji su jedni drugima stalno govorili da zavežu, ali bi svejedno i dalje lupetali o nekom psiću smoždenom pod kotačima vozača koji je pobjegao. Čim se vratio kući, Andy je nazvao Hammericu. Obavijestio ju je o svemu što se dogodilo, uključujući i ohrabrujuće vijesti da bi Popeye mogla biti živa i da bi je mogli spasiti na utrci Winston kupa.

"Ta pokvarena zmija", rekla je za Macovicha. "Čim se vrati u stožer, može vratiti pištolj i značku. Nazovi ga i reci mu da mi se javi na prijavak u ured točno u osam."

"Uza sve poštovanje, ne slažem se s vama", reče Andy. "Dim i ostali razbojnici ne znaju da smo razotkrili Macana i strpali ga u zatvor."

"Ali što se njih tiče, on je nestao", podsjeti ga Hammerica. "Misliš li da neće ništa posumnjati kad se ne pojavi da ih preveze na utrku?"

"Mislim da sam pronašao način da riješim taj problem."

"Nadajmo se."

189

"Ja ću prevesti guvernera u četiristosedmici i pobrinuti se da on, Moses Custer i svi drugi sretno stignu u njegovu ložu", izloži Andy plan. "A strateški ćemo rasporediti bar dvadeset državnih policajaca u civilu. Macovich mora prevesti Dima i njegove cestovne pse kao što oni i očekuju. Ne brinite se, sve ću srediti."

"Gluposti, Andy!" Hammerica nije bila uvjerena. "Na toj će prokletoj utrci vjerojatno biti sto pedeset tisuća navijača. Dvadeset policajaca ne može štititi guvernera i njegove goste i brinuti se za takvu gomilu ako što pode po zlu. Prvi ispaljeni hitac i masa će se uzbuniti pa će ljudi stradati u stampedu. Automobili će izlijetati sa staze i razbijati se. To će biti užasna katastrofa, a ja mislim da mi nemamo dovoljno ljudi da to nadziremo.

A što ako i otok Tangier odluči raditi probleme? Mislim da im ništa neće izbiti iz glave tu smiješnu ideju da NASCAR planira preuzeti njihov otok pa bi savršeno vrijeme za izvođenje nekog neprijateljskog poteza s njihove strane bilo upravo tijekom ove utrke", nastavila je smišljati negativan razvoj događaja. "Moramo postaviti državnu policiju i na otok. Da budem iskrena, voljela bih kad bi u nekom eseju napisao nešto što bi uvjerilo te ljude da se urazume i primire, ali sumnjam da itko na Tangieru uopće ima računalo."

"Nitko mi s otoka nije pisao", obavijesti je Andy. "Znači da ste vjerojatno u pravu. Tamo me nitko ne čita. No ako je suditi prema tanjurima satelitskih antena koje sam primijetio, zacijelo gledaju televiziju. Zašto onda ne bismo stvorili pomutnju na otoku? Mogu u svoj sljedeći esej staviti nešto što će se emitirati na vijestima baš prije utrke."

Sjetio se Mufljuza i onog hrđavog komada željeza pa je zaključio da ništa ne može toliko zaokupiti pozornost otočana kao strah da će im stranci oteti njihove vrijedne predmete. Andy je počeo pažljivo sastavljati poruku u kojoj je nalagao onom svom bezimenom prijatelju razbojniku da ostane prijavljen na stranici policajca Istinskog i pričeka sljedeći esej. K tome, Bezimeni je trebao informirati Dima daje Macan zauzet vježbom lebdenja i sređivanjem probne vožnje te će se sastati s njima na otoku Tangier nakon utrke kako bi imao dovoljno vremena za visinski prelet područja i osnivanje novog stožera.

"Recite Dimu i ostalima da je Macan saznao za hrpetinu blaga pa će ga njegov instruktor ranije odvesti na otok, a zatim će prevesti Dima i pse na utrku prema planu da bi ih potom prebacio na otok Tangier, gdje će Macan već biti u čamcu i osiguravati blago prije negoli ga itko drugi pronađe", pisao je Andy u poruci bezimenom gusaru.

"Ako Macan nema računalo ili se ne zna služiti njime, recite da je poruka kojom ih se obavještava o svemu tome stigla od helikopterskog instruktora, policajca Macovicha, koji se odlučio u zamjenu za skroman dio blaga pridružiti razbojnicima, biti vaš pilot, dobaviti vam oružje i opremu za ronjenje, srediti pranje novca i prevesti vas u Kanadu ili kamo već bude trebalo."

Oposum je bio pomalo zbunjen i preplašen kad je dobio zadnju poruku policajca Istinskog, ali odlučio je slijediti upute, ostaviti računalo prijavljeno na internetske stranice i prenijeti podatke Dimu. No imao je i još jedno, posljednje pitanje.

Dragi policajce Istinsky, više vam neću pisati, ali sam se pitao biste li mogli skinuti sliku Popeye u crvenom kaputu s vaše početne stranice? Vidite, ako Dim vidi sliku, to će biti Popeyein kraj jer on misli da nju ne traži nitko osim one načelnice kojoj je i oteta.

P.S. Moje je ime Oposum, ali bio sam Jeremiah Little prije nego što me Dim prisilio da se pridružim njegovoj bandi jer bi me inače ubio, kako je rekao. Možete, li nazvati moju mamu i reći joj da sam ja dobro i da nisam ni u kakvoj nevolji, te saznati živi li ona još uvijek s laticom jer ako je tako, onda se ne mogu vratiti u podrum pa neću imati kamo poći kad se riješim Dima i preselim iz prikolice?

P.S.P.S. Ne zaboravite svoje obećanje!

190

Andy je odgovorio neposrednom porukom u kojoj je Oposuma uvjeravao da se Popeyeina fotografija već uklanja s interneta i da će policajac Istinsky, naravno, nazvati Oposumovu mamu i držati se svoga obećanja. Napisao je i ovo: Kad budete odlazili s trkališta, vi budite prvi koji će se popeti u onaj veliki helikopter kojim će pilotirati policajac Macovich. Zatim se s Popeye prebacite preko sjedala, brzo izađite na druga vrata i što brže otrčite prema kampprikolici na kojoj se vijori zastava Virginije i pred kojom stoji šest čunjeva za blokadu prometa. Ta kamp-prikolica lako će se moći vidjeti s druge strane ograde koja okružuje sletnu stazu za helikoptere, a ja ću sjediti na ležaljci pred njom prerušen u pijanog ljubitelja NASCAR-a. Molim vas, ne primičite se elisi na repu!

Sretno! Policajac Istinsky Samo nekoliko sati do otkrića lojalističkog blaga! piše Policajac htinsky Nedavno uhićenje doktora Shermana Fauxa (lažljivog zubara kojega bi svi trebali izbjegavati) dovelo je do senzacionalnog otkrića koje je uzbudilo povjesničare, arheologe i lovce na blago diljem svijeta.

Ako se, dragi moji vjerni čitatelji, pitate zašto nikada niste čuli za glasovito lojalističko blago, sad ću vam dati prilično očito objašnjenje. Zloglasni i nepouzdani Major Trader poznat je po manipuliranju službenim novostima koje kruže cijelom državom, a odašilju se i u druge države i zemlje. Očito je, dakle, da je predstojeće otkriće olupina brodova u zaljevu Chesapeake, koje će nedvojbeno dovesti do otkrića iznimno vrijedna lojalističkog blaga, podatak koji Trader i ostali nisu željeli podijeliti s javnošću, a osobito ne s otočanima.

Najozloglašeniji i najopasniji lojalistički pljačkaš tijekom Američke revolucije bio je Joseph Wheland mlađi, koji je svoju nasilnu i pohlepnu karijeru započeo 1776. napadima i pljačkama u ime britanske krune. Uskoro je Wheland pod svojim zapovjedništvom okupio malu flotu koja je napadala sve što mu se prohtjelo, palila plantaže na obalama zaljeva Chesapeake i otimala stoku, robove, pokućstvo, obiteljsku srebrninu, nakit i druge dragocjenosti koje su on i njegovi ljudi mogli pronaći, a njihovi pravi motivi nisu imali mnogo veze s vojničkim pobjedama i odanošću kruni. Ukratko, Wheland je postao pravi gusar, a za svoj je zimski stožer odabrao otok Tangier.

Iz svoga gusarskog legla na Tangieru Wheland bi se sa svojom sve većom flotilom topovnjača otiskivao u napade na druge brodove s ciljem otimačine, klanja i ubijanja. Nije dokumentirano koliko je točno plijena prikupio, koliko je plovila potopio ni koliko je njegovih lađa potonulo uz obale Tangiera i drugih otoka, ali možemo reći da je bogatstvo u vidu neotkrivena lojalističkog blaga dva stoljeća ležalo u potaji na muljevitu dnu zaljeva. Takav se zaključak da izvesti posve logično.

Gusari, očajni i bezdušni poput Whelanda, nisu pljačkali samo nevine, već su se bez razmišljanja napadali i klali međusobno ako bi se mogli izvući nekažnjeno. Stoga je, dakle, ako bi neka druga gusarska lađa plovila tuda natovarena plijenom s plantaža, Wheland zacijelo kretao i za njom kada se nije bojao da bi mogao biti nadjačan.

U tom smislu Wheland i njegova gusarska posada nisu bili nimalo drukčiji od današnjih raspačivača droge. Kada raspačivači droge putem od Miamija prema New Yorku stanu u Virginiji, događa se da nakon razmjene oružja i heroina potegnu oružje jedni na druge. Stvar je u tome da pobjednik ne dobiva samo plijen, već zadržava i novac ili krijumčarenu robu kojom je namjeravao platiti. U dodatni bonus ulaze gotovina i droga iz džepova žrtava, zlatni lanci, satovi optočeni dijamantima, prstenje i vozila.

Raspačivači droge, baš poput modernih drumskih razbojnika, jednostavno su kopneni gusari. Ako na trenutak zamislite bandu raspačivača droge kako se vraća u osamnaesto stoljeće i budi na topovnjači nadomak obale otoka Tangier, možete si prilično vjerno predočiti kako bi izgledao njihov susret s nekim drugim brodom. Budite uvjereni da se bitka koja bi uslijedila medu pomorskim raspačivačima droge ne bi nimalo razlikovala od Whelandovih napada na neku drugu gusarsku lađu u tim davnim vremenima. Krenimo i korak dalje pa zamislimo samog Whelanda u ulozi putnika kroz vrijeme koji gusari i krijumčari drogu. Priča bi izgledala otprilike ovako:

191

Jedne hladne listopadske večeri Joseph Wheland otisnuo se u svom crnom Mercedesu opremljenom spojlerima, ljubičastim staklima i visećim osvježivačima zraka. Fino skršen od trave i s cigaretom u ustima, krenuo je iz New Yorka prema Richmondu u pratnji još nekoliko vozila s naoružanom posadom koja su mu služila kao konvoj.

Wheland je na ulici bio poznat kao Šofer Suhi jer nije izlazio iz automobila, nije igrao košarku niti dizao utege, a bio je sama kost i koža te tjelesno neugledan. No njegova vanjština nije mogla ublažiti strah koji se širio kostima žrtava i drugih kopnenih gusara kad bi doznali da je Šofer Suhi u susjedstvu.

Stigavši u Richmond u ranim jutarnjim satima, Šofer Suhi i njegovi pajdaši parkirali su uz smećem prekrivenu ulicu u Glipin Courtu, socijalnom naselju koje je izgradila savezna vlada, a zatim krenuli prema stanu koji je bio leglo lokalnog raspačivača droge kojega su drugi kopneni gusari zvali Čvrga. Pogledavši kroz prozor i primijetivši Šofera Suhog odjevenog u dugi crni kaput, crne tenisice marke Nike i crnu trenirku s motivom lubanje i kostiju, Čvrga se malo uzvrpoljio.

"Sranje, nisam znao", rekao je jednom od svojih pobočnika. "Čovječe, izgleda da je lud. Izgleda da bi pod tim svojim crnim kaputom mogao skrivati uzi jer vidim da mu viri cijev."

"Jesi li siguran da to nije rupa za gumb?"

"Mislim da ne bismo trebali riskirati."

"Jebiga, nećemo riskirati", složi se i Čvrga. "Predlažem da zapucamo na njih kroz vrata."

Zaponci pištolja škljocali su po cijelom brlogu, a onda se dogodilo nešto neobjašnjivo. Sofer Suhi i njegova posada upravo su se spremali zakucati na vrata kada su iznenada nestali uz čudno pucketanje elek-trostatskog napona i bljesak jakoga bijelog svjetla. To je preplašilo Čvrgu i njegove gusare, koji su odgovorili salvom paljbe iz pištolja koja je izbušila vrata i smrskala svjetiljke i boce piva. Pucali su dok nisu ispraznili šaržere, a kad se dim razišao, zaprepašteno su provirili na mračnu, praznu ulicu. Šofer Suhi i njegova posada zavrtjeli su se kroz treću dimenziju, prošli kroz pukotinu u vremenu i meko sletjeli na topovnjaču Lutalica prepunu starina, dragulja, vreća zlatne prašine i srebrnjaka iz osamnaestog stoljeća.

"Jebote, gdje smo mi to završili?" upitao je Sofer Suhi blenuvši u mirne vode zaljeva Chesapeake i sjenovite udaljene obrise otoka Tangier. "Čovječe, nikad nisam vidio ovako star brod. Nema čak ni motor ili reflektor."

"Sranje, vidi te topove!" poviče jedan od njegovih pajdaša pregledavajući veliki top. "Baš bih volio raspaliti iz jednoga od ovih na policijski auto!" Šofer Suhi i njegova posada nasmijali su se zamislivši tu sliku, a zatim su se pozabavili opremom kako bi naučili sigurno rukovati topovima, improviziranim granatama i jedrima. Kako su prolazili dani i tjedni, neselektivno su se upuštali u napade na druge brodove, što bi potom slavili do dugo u noć opijajući se Madeirom i rumom jer im je brzo ponestalo trave i kreka, a nigdje nisu mogli pronaći nikoga tko je uopće čuo za to. Šofer Suhi i njegovi ljudi postali su stručnjaci za napade na druge gusarske brodove koje bi, nakon što bi ih opljačkali, palili, a njihovu posadu pobili, izrezali na komade i bacili s palube da je pojedu rakovi.

Godine su prolazile i Američka je revolucija završila, ali Šofer Suhi postao je još moćniji i nezasitniji. Terorizirao je zaljev i obale Marylanda i Virginije, a bojali su ga se i više negoli Crnobradog u njegovo doba, iako nema zapisa o tome da je on ikad imao bradu, a kamoli da ju je palio. Njegov način rada, koji je nedvojbeno naučio iz priča o Crno-bradome koje se medu gusarima prenose s koljena na koljeno, bio je iznenada s boka raspaliti iz topova po nepažljivom plovilu, a zatim ga u stilu Crnobradoga zasuti granatama koje su se izrađivale od boca napunjenih barutom, malom sačmom, puščanim zrnjem i komadima olova i željeza, vrlo slično modernim cijevnim bombama, osim što su se te granate aktivirale malom šibicom koja bi brzo sagorjela, a gusari su je palili netom prije nego što bi bacili to razorno oružje na neprijateljski brod. Šofer Suhi i njegovi pajdaši potom bi se iskrcali na oslabljeni brod, pregazili mrtve, dokrajčili ranjene, a zatim nastavili pljačkati do mile volje.

192

Wheland ili Šofer Suhi (kako god ga želite zvati) iščeznuo je iz povijesnih dokumenata potkraj osamnaestog stoljeća, a do 1806. gusarstvo je u zaljevu uglavnom ugušeno, izuzme li se činjenica da su se te inače mirne vode i susjedne obale ponovno uzburkale i osilile šest godina poslije, tijekom rata 1812. Zapravo, Chesapeake i obližnja rijeka Patuxent do današnjega su dana ostali žarišna točka vojnih aktivnosti, što objašnjava i ona nepraktična zabranjena područja koja sam spomenuo u jednom prijašnjem eseju, a koja toliko otežavaju let do otoka Tangier. Čovjek može samo zamisliti broj sablasnih olupina brodova i škrinja plijena koje su onečistile dno zaljeva otkako je John Smith osnovao Jamestown. Zakon o zaštiti baštine jasno određuje da pronađeno gusarsko blago pripada mjestu na kojem je pronađeno, stoje u slučaju lojalističkog blaga-Virginia. Naravno, kad bi se moglo ući u trag plovilu s kojega je blago izvorno oteto, onda bi luka iz koje je taj brod isplovio najvjerojatnije neopravdano tražila povratak blaga, što bi dovelo do duge pravne bitke. Prilično sam uvjeren da će Sjeverna Karolina zatražiti Whelandov nevjerojatan plijen. No sve je to samo hipoteza u slučaju da pojedinci blago pronađu prije i brzo ga proslijede prekupcima po visokim cijenama. Spominjem tu očitu mogućnost kako bih istaknuo da nitko nije sposobniji brzo pronaći i uzeti lojalističko blago od potomaka gusara koji danas žive na otoku Tangier i poznaju taj zaljev bolje od svih drugih ljudi.

Moje je uvjerenje da blago pripada tim ribarima i da bismo im trebali dopustiti da ga uzmu. Gospodarstvo otoka Tangier je u krizi. Broj plavih račića koje smiju izloviti strogo je ograničen, a populacija tih rakova smanjuje se već godinama. Molim sve vas, uključujući i guvernera, da se drže podalje od one vrše za rakove označene žutom plutačom na otprilike sedamnaest kilometara ispred zapadne obale Tangiera. Pustimo da pohlepa ustupi mjesto pristojnosti i sjetimo se da većina nas ne živi tako teškim, a vrlo često i nezahvalnim životom kao ti ribari. Budući da su njihovi preci toliko propatili kada je prije mnogo vremena Joseph Wheland postavio svoj zimski stožer na njihov otok, bilo bi jedino pošteno i ispravno da se današnji Tandžirci okoriste od bezdušnosti toga zlog gusara.

To bi moglo izvrsno poslužiti kao primjer poetske pravde.

Anne Bonny i Wheland nikada nisu dobili zasluženu kaznu. Čak ni Crnobradi nije dobio ono što je zaslužio. To što je završio nasmrt sasječen i što mu je glava nabodena na kolac na ogradi palube, bila je mala kazna u usporedbi s onim što se događalo gusarima u drugim dijelovima svijeta. Iako je gusarstvo u moderno doba ušlo u romantičnu legendu, a zatim je svedeno na prozaičnu oružanu pljačku, toj se temi u proteklim stoljećima pristupalo s velikom ozbiljnošću. Treba samo prelistati dvosveščano izdanje Registra užasa ili zapisa o zločinima, presudama, providnostima i nesrećama iz 1825. i čitatelj će ostati zaprepašten i zgađen kada vidi na što mislim.

Oprimjerit ću to uobičajenom sudbinom ruskih gusara na Volgi, kojima je u prošlim stoljećima ta rijeka tako vrvjela da su trgovci odbijali prevoziti pošiljke njome ako brodovi nisu imali pratnju naoružanog konvoja. Iako nisu bili ni približno onako krvožedni kao Bonny, Wheland ili Crnobradi, ti bi se ruski gusari koje bi uhvatili žive zacijelo prilično uznemirili kad bi vidjeli da vojnici grade splav i na njoj podižu vješala opremljena golemim željeznim kukama.

Uhvaćeni bi gusari zatim bili svučeni do gola i obješeni za rebra na te kuke, a splav bi se pustila da polako pluta rijekom kako bi baš svatko mogao vidjeti taj sablastan prizor i čuti bolne vapaje. Ako bi itko iz okolnih sela i gradova kroz koji bi plutajuća splav prolazila pokazao imalo samilosti i ponudio jadnicima vode, alkoholnog pića ili samilosnu smrt od puščanog metka, tog bi dobrog samaritanca za kaznu dočekala ista ta spora i mučna smrt koja je dočekala i gusare. Ta je prijetnja bila dovoljna da se javnost odvrati od intervencije, a kada je jedan gusar, koji je uspio pobjeći s kuke, onako gol i drhtureći od bola i gubitka krvi, naišao na običnog pastira, taj mu je bez imalo milosti razbio glavu kamenom.

Siguran sam da se taj pastir svojim okrutnim činom spremno pohvalio cijelom selu jer inače priča ne bi ni dospjela u povijesne zapise. Time ne želim reći da vjerujem u uzimanje pravde u svoje ruke i mučenje osuđenika na smrt. Ne biste trebali ni misliti da odobravam način na koji su se Rusi obračunavali s gusarstvom. Želim samo istaknuti da su Bonny, Crnobradi, Wheland i njihovi krvožedni morski psi jednostavno imali sreće što nisu uhvaćeni u Rusiji.

Vrlo je vjerojatno da je jedan komad željeza iz neke od Wheland-ovih granata doveo do otkrića barem jednoga od potonulih brodova, a možemo samo zamisliti tajne i blaga koja stoljećima počivaju na dnu zaljeva u području

193

oko već spomenute žute plutače. Razumijem da povjesničari pomorstva kategorički tvrde da nema nikakvih dokaza o postojanju lojalističkog blaga, ali moram podsjetiti svoje čitatelje i guvernera Crimma da Wheland "Šofer Suhi" nije za sobom ostavio popis brodova i plantaža koje je poharao te da ne možemo biti sigurni koje je sve brodove, uključujući i vlastite, potopio, ni što se na njima nalazilo.

Budite na oprezu!

Budući da još nije bilo prošlo ni sat vremena otkako su se Dim i njegovi pajdaši vratili u prikolicu, Oposum nije primijetio esej čim je bio objavljen na internetskoj stranici jer ga je strah čvrsto zgrabio za gušu.

"Baš bih htio da si ovdje", molio se Oposum Hossu. "Znam da nisam uvijek radio ono što valja, ali sada se trudim. Svakako to reci Malom Joeu, gospodinu Cartwrightu, a i Adamu ako još nije napustio seriju. U redu? I, ako me čuješ, okupi potjeru, molim te, i nađi se sa mnom na utrkama. Zbilja me strah, u životu me nije bilo tako strah. Ne znam, ali imam neki loš predosjećaj da se neće sve dogoditi onako kako policajac Istinsky očekuje.

A ne mogu se ni odvojiti od Popeye. Ona je jedino toplo i živo biće kojem mogu vjerovati, Hoss. Zamisli kako bi tebi bilo da se moraš odreći svoga konja ili da se bojiš da će te skupina odmetnika dočekati u zasjedi kad ih najmanje očekuješ i ubiti ti konja! Znam da Popeye ne pripada meni i da nije pošteno što je zaključana ovdje u prikolici. Znam da moram učiniti pravu stvar. Ali treba mi pomoć, Hoss."

"Slušaj me sad, druže mali", reče Hoss sjedeći visoko na svom voljenom konju. "Odmetnici su odmetnici, bez obzira na to je li riječ o konjokradicama ili kradljivcima kamiona, a ti moraš učiniti pravu stvar. Ja, Tata i Mali Joe nismo ljuti na tebe, moraš nam vjerovati. No, jako smo ljuti na Dima i njegovu bandu revolveraških odmetnika.

Sve do jednoga trebalo bi ih objesiti na dugom konopu. A sad učini točno ono što ti je policajac Istinsky rekao i ne boj se jer ćemo te mi spasiti."

Hoss je iščeznuo iz Oposumovih misli te je on sada obrisao suze zastavom Jolly Goodwrench i pridigao se, primijetivši da internetska stranica policajca Istinskog svjetluca na njegovu zaslonu. Sjeo je na sanduk, kliknuo najnoviji esej i pročitao ga s velikim zanimanjem, pretpostavljajući, iako nije mogao biti siguran, što policajac Istinsky namjerava. Nakon što je duboko udahnuo i rekao Popeye da sjedne i bude dobra cura, Oposum je istrčao iz sobe i pokucao na Dimova vrata.

"Dime!" vikao je. "Dime, ustani i pogledaj ovo! Nećeš vjerovati!"

Dim je sjedio na svom krevetu prekriženih nogu, puneći brizgaljku otrovnom mješavinom otapala i otrova za štakore koji je ukrao u odjeljku za alat trgovine Wal-Mart, kamo je odveo članove bande da pronađu NASCARove odore.

"Koji kurac hoćeš?" izdere se Dim na Oposuma. Bio je opijen pivom, krekom i zloćom nakon što je orobio još jednu trgovinu živežnim namirnicama i u blagajni otkrio samo osamdeset dva dolara. "Jesi li vidio Macana? Gdje je taj Macan, dovraga?" ponovo se prodere Dim utiskujući narančasti, plastični čep natrag na brizgaljku.

Dok mu je srce bubnjalo, Oposum malo otvori vrata i proviri kroz pukotinu.

"Dime, nisam ti htio smetati, ali moraš nešto vidjeti na stranici policajca Istinskog!" reče tankim, zaplašenim glasom. "Radi se o hrpi blaga kojega bismo se mogli dokopati ako budemo brzi. Što to radiš s tom iglom?"

Dim, čija su gola prsa bila prekrivena tetovažama i graškama znoja, poskoči s kreveta. Oči su mu bile staklaste, a od Dima je gori bio samo ušlagirani Dim koji se želio naspavati.

"Po-pe-ye", reče Dim okrutno se smijući i simulirajući davanje injekcije Popeye.

"Zaboravi na trenutak na to jebeno pseto", reče Oposum hineći opasnog momka, u čemu je već postao prilično dobar.

194

"Nemoj mi govoriti što da zaboravim, idiote mali", reče Dim uperivši iglu u Oposuma kao da bi mogao dati injekciju njemu umjesto Popeye. "Vidi, ovako Dim šupčinama naplaćuje njihove grijehe. Kad ona kučka Hammerica i onaj njezin jebeni potrčko Brazil potrče u boks spasiti to glupo pseto, izvadit ću ovu injekciju i dati je Popeye pred njima. Dok se budu zabavljali spašavanjem psa koji će se odmah početi grčiti od užasnih bolova, pucat ćemo im u glave i pobjeći helikopterom."

Taj je scenarij bio neizrecivo strašan, ali Oposum, u skladu sa svojim imenom, nije pokazivao nikakvu reakciju.

Zapravo, izgledao je pomalo lijeno i nezainteresirano za bilo što osim prigode da se dokopa lojali-stičkog blaga prije nego što ga dograbi netko drugi.

"Ili ako neki od tih ribara uzme blago prije nego što mi dođemo nakon utrka," reče Oposum, "pričekat ćemo ga na otoku, prosuti mu mozak, baciti njegovu tjelesinu u zaljev i uzeti nagradu. Macan će već biti tamo i sve pripremiti, zbog čega sada i nije ovdje, a sad imamo i državnog policajca koji radi za nas. Dime, čovječe, sve je mrak", razmetao se Oposum.

Spuštajući se kasnije tog jutra na doručak i Regina je osjećala da je sve mrak, ali ne na dobar način. Za njom je bila još jedna noć strašnih snova o gumama i napokon se počela suočavati s istinom: Andyjevo je tumačenje bilo točno. Život je prolazio pokraj nje. Bila je odurno debela, a osobnost joj je bila gadna. Prvi put u njezinu životu Regini je proradila savjest i sada je osjećala bockanje stida i žaljenja.

"Dobro jutro", reče joj Pony dok je nadureno izvlačila stolicu i izvaljivala se na nju.

"Obavještavaš li me da je uistinu dobro, želiš li da bude dobro ili samo trabunjaš besmislice?" promrmlja Regina mjerkajući još vrelu hranu koju je Pony postavljao na stol.

"Meni se čini da je jutro dobro", odgovori Pony veselo. "Uskoro ću biti slobodan čovjek, gospođice Reginia!

Jedino što se", posluživao je kajganu i hrenovke na tanjuru na kojem se sjajio grb države Virginije, "pokazalo da sam u zatvoru zbog onog gospodina Tradera proveo tri godine više negoli sam trebao. Čini se daje nešto petljao s određenim službenicima jer me nije želio pustiti."

Regina je piljila u hranu s iznenađenjem zaključujući da nije gladna. Nije se mogla sjetiti kad posljednji put nije bila gladna, izuzme li se onaj slučaj kad su je na brzinu prevezli u bolnicu jer je pojela Traderove otrovne čokoladne bananice. No, tadašnji je gubitak teka bio prolazan i imao je medicinsko opravdanje pa se nikako nije mogao uspoređivati s njezinim trenutnim stanjem.

"Ne jedete, gospođice Reginia", zabrinuo se Pony, koji je u svom bijelom, uštirkanom sakou i s lanenim ubrusom preko ruke stajao pokraj stola nasuprot njoj.

"Ionako nisi trebao ići u zatvor", iznenadi Regina samu sebe toplim riječima. "Nikada nisam vidjela da radiš išta što nije u redu i nikad te se nisam bojala."

"Pa, hvala vam, gospođice Reginia." Pony se nasmiješio, ali je zapravo bio zbunjen. Nije bio navikao da Regina ima ikakav stav o njegovoj dobrobiti, pa čak ni da je svjesna da bi on mogao imati i privatni život. "Cijenim to i mislim da vam mogu pomoći s Tripom. Čini mi se, naime da on reagira samo na naredbe od jedne ili dvije riječi.

Ako pokušate razgovarati s njim, zbuni se i prestaje slušati."

Regina se pomalo odobrovolji.

"Kako bi bilo da vam napišem popis naredbi tako da ga večeras možete povesti na utrke?" predloži Pony. "Čitao sam neke papire koje je ostavio dreser i čini se daje taj dečko zapravo veliki putnik. Morate mu samo staviti pelenu i možete ga ugurati u limuzinu ili helikopter. Moja supruga u vešeraju upravo priprema otmjenu dekicu s grbom države Virginije, koju bi mogao nositi ispod uzda."

195

Reginino se raspoloženje nastavilo popravljati kao da su gnjev i depresija bili kulisa cijeloga njezina života, a sada se taj težak i čvrst sloj nesretnosti iznenada dizao s nje. Sjetila se Andyja i njegova predavanja o sućuti pa je u sebi uvježbavala nekoliko suosjećajnih rečenica dok joj je Pony nastavljao objašnjavati kako je Trip dresiran za život u kući, kako mu treba obuvati tenisice i kako se voli izležavati kad ne radi.

"Drago mi je da je tata riješio svu tu zbrku s tvojim zatvorom", ponovi Regina ono što je uvježbavala u sebi. "Ali nadam se da ćeš i dalje raditi za nas, Pony, iako više ne moraš."

Pony je bio zatečen i pitao se nema li Regina možda groznicu. Izgledala je malo bljedunjavo toga jutra, hranu nije ni dotakla, a dobrota joj nipošto nije bila nalik.

"Baš bih voljela da mi napišeš te naredbe", nastavi Regina zbunjivati Ponyja svojom ljubaznošću. "Tati će trebati netko da mu pomogne oko Tripa na utrci, a ja bih htjela biti sigurna da znam sve što trebam. Drago mi je da tata ima konja vodiča. Možda mu sad više neće trebati ono povećalo."

Regina ustane od stola i uredno smota ubrus, a Pony ju je i dalje gledao kao da se nekom čarolijom pretvorila u nekoga drugoga.

"Hvala vam, gospođice Reginia", reče Pony. "Izradit ću vam taj popis, a mogu vam, ako budete htjeli, i pokazati nekoliko sitnica."

"Hvala tebi, Pony", odgovori Regina zaputivši se na kat u spavaću sobu svojih roditelja.

Prva je dama sjedila za kićenim kineskim radnim stolom posve zaokupljena pregledavanjem internetskih stranica.

"Gdje je tata?" upita Regina izvlačeći si stolicu kako bi pogledala u što se tako njezina majka zadubila.

"Mislim da je u dvorištu s ponijem", reče gospođa Crimm pomičući se niže duž stranice pritiskom na tipku sa strelicom.

"Tripa ne bismo trebali zvati poni", odgovori Regina neuobičajeno obzirnim glasom. "On nije poni, nego konjić, a kada mu tata počne govoriti poni, daj ovu ili daj ono, Pony misli da govori njemu, sav se zbuni, a to ga vjerojatno i vrijeđa."

Prva dama uputi Regini smeten pogled i reče: "Pa, možda si u pravu. Jutros si neobično dobre volje. Ne vjerujem da sam te ikada vidjela takvu. Jesi li bolesna?"

"Ne znam što nije u redu", reče Regina piljeći majci preko ramena u nešto što je izgledalo kao novi esej policajca Istinskog. "Ali noćas sam opet sanjala gume, mama, i to me navelo da razmislim o onome što mi je Andy rekao putem prema mrtvačnici. Onda sam počela razmišljati i o mrtvačnici, pitajući se bih li i ja završila tamo da sam pojela još koji slatkiš kojim je Major Trader pokušavao nauditi tati. I odjednom sam počela osjećati tračak nade.

Znaš, nikad nisam mislila da ima imalo nade."

"Naravno da ima nade, dušo", odsutno reče gospoda Crimm pitajući se hoće li oni tandžirski ribari pronaći lojalističko blago u kojem bi se zacijelo našli i tronošci s poharanih plantaža — nije, naravno, uzimala zdravo za gotovo da su se gusari služili tronošcima, ali ni to nije bilo isključeno. Zacijelo su na brodovima kuhali pa joj je bilo logično da su stavljali vruće lonce na tronošce kako ne bi spalili drvene površine na palubi. Što misliš, koliko bi dugo tronožac mogao ležati na dnu mora dok potpuno ne istrune?" naglas se zapita piljeći kroz antikne naočale metalnih okvira s dugim zlatnim lancem. "Trebala bi pročitati ovo. Vrlo je zanimljivo, riječ je o starom komadu željeza koji će najvjerojatnije dovesti do lojalističkog blaga, a ako je komad željeza netaknut izdržao stotinama godina pod vodom, ne vidim zašto ne bi i tronožac. Većina njih je izrađena od željeza.

196

No, moram ustvrditi, tvoj tata neće biti zadovoljan kad mu ovo pročitam. Ne sumnjam da će ustrajati na tome da blago s pravom pripada Vfrginiji. Nije važno kome je Šofer Suhi ukrao to blago. Kakvo bi pravo Sjeverna Karolina imala na nešto što je pronađeno u zaljevu Chesapeake? Važno je da se blago nalazi u Virginiji i stoga pripada Virginiji pa bi samim tim svi pronađeni tronošci trebali biti darovani rezidenciji."

Regina ustane da bolje pogleda što to čita njezina majka. Iako je oduvijek bila vatrena pristalica načela da tko nešto pronađe ima pravo to i zadržati, nije bila sigurna što misli u ovom slučaju. Ako otočani pronađu blago i učine s njim što žele, ostatak svijeta nikada neće imati priliku uživati u razgledavanju starih topova, kovanica i dragulja u Muzeju Virginije.

"Te bi stare topove i dragulje trebalo podijeliti s drugima", reče Regina dok su koraci dva para tenisica u pratnji para papuča odjekivali iza njih. "Što?" postavi guverner svoje uobičajeno pitanje načuvši posljednji dio razgovora između Regine i gospođe Crimm. "Samo naprijed i hodaj dalje", reče Tripu, koji je ionako hodao dalje pa mu to nije ni trebalo reći.

"Tata, mislim da bi bilo bolje kad bi koristio manje riječi", pokuša mu Regina pomoći.

"Dobro", razmišljao je naglas guverner, čime je Tripu dao otpust pa se Trip ukipio pokraj crnog lakiranog stola gospođe Crimm optočenog biserima. "Nisam ti rekao da staneš iako sam htio da to učiniš", čavrljao je guverner sa svojim konjićem i nježno mu gladio njuškicu. "Mislim da on razumije mnogo više nego što ti možeš i zamisliti, Regina."

"Možda," odgovori ona, "ali ono što on razumije i ono što ti hoćeš od njega moglo bi se razlikovati."

"Shvaćam. Stoje bilo to o topovima i draguljima koje treba dijeliti?" upita guverner zabivši ruku u džep ogrtača da bi pronašao povećalo jer mu konj vodič, koliko god bi se korisnim mogao pokazati, nije mogao pomoći pri čitanju.

Regina je parafrazirala esej policajca Istinskog i ponovila svoje mišljenje da blago ne bi trebali spiskati oni koji ga pronađu već da ga treba podijeliti s javnošću.

"Uz uvjet da određeni komadi završe i u rezidenciji", brzo doda prva dama.

"Možda koji top u dvorištu i pred ulazom", razmišljao je guverner, a slezena mu je blago proradila od pomisli na onu prokletu Sjevernu Karolinu. "Koliko god taj Wheland bio grozan, ipak je dio povijesti Virginije i proklet bio ako se ti ribari prvi dokopaju blaga i prodaju ga nekom staretinaru ili, još gore, Sjevernoj Karolini."

"Oh, Bedforde," preklinjala je gospođa Crimm, "moraš smjesta nešto poduzeti prije nego što bude prekasno! Zar ne možeš poslati nosač aviona ili nešto da ti Tandžirci ne razvuku sve to blago? Nemaju prava na to!"

"I nemaju", složi se Regina, a to je bilo prvi put da se nije slagala s onim što je govorio policajac Istinsky. "Kako čudno", dometne. "Na čijoj je strani uopće taj policajac Istinsky? Prije je uvijek bio logičan i zastupao stranu pravde."

"Jednako tako mogao bi biti i u dosluhu s otokom Tangier pa me pokušava nagovoriti da njima prepustim blago", reče guverner, koji je razmišljao mnogo jasnije otkako je prestao slušati Tradera i jesti njegove slatkiše. "Smjesta ću izdati priopćenje za tisak i upozoriti lovce na blago da se klone te vrše za rakove označene žutom plutačom", najavi. "Neka se ti ribari samo usude prismrditi potonulom brodu i pomisliti", potapšao je Tripa po vratu, "da će ukrcati blago. Samo naprijed. Je li tako, dečko?"

Trip se otrgne svom vlasniku i zaputi prema dizalu, a zatim produži ravno.

197

"Samo naprijed", reče i Regina ponosna na očevu snagu i odlučnost, a Trip je išao dalje dok nije zastao pred svojim odrazom u pozlaćenom Chippendaleovu ogledalu. "Što misliš, na kojoj je to dubini dolje?" pitala se prva dama zamišljajući škrinje zlata, obiteljske srebrnine i kraljevskog nakita.

"Dolje?" smete se Regina. "Na kakvoj dubini, što dolje?" upita dok je Trip lijegao pred ogledalom ne prestajući zbunjeno buljiti u svoj odraz.

"Na temelju lokacije spomenute u ovom propagandnom pamfletu policajca Istinskog", odgovori guverner, "rekao bih da je blago prilično duboko jer se nalazi u zaštićenoj zoni za rakove, koja je u dubljoj strani zaljeva."

"E, to je dobro", s olakšanjem reče prva dama. "Što dublje, to bolje, jer će ga to teže biti pronaći. Sumnjam da ti Tandžirci imaju odgovarajuću opremu da zarone i izvuku neki veliki top na površinu. Mislim, tako bi samo potopili neki svoj čamčić."

Nije prošlo ni sat vremena, a vijesti o lojalističkom blagu već se naveliko širile žicama i odjekivale s televizijskih i radijskih postaja diljem Virginije i ostatka Sjedinjenih Država, osobito Sjeverne Karoline. Komentatori su nagađali da bi stanovnici Tangiera mogli pomahnitati jer je guverner zapovjedio da Obalna straža, koja je žurno počela ophodnju tim područjem, uhiti sve ribare koje uoči unutar osam kilometara od vrše za račiće obilježene žutom plutačom. Lovcima na blago i drugim plovilima dano je do znanja da će biti uzapćeni, u zračnom prostoru između virdžinijskog kopna i Tangiera zabranjeni su svi letovi osim službenih, a mornarica se spremala blokirati otok.

Mufljuz i doktor Faux vijesti su čuli na radiju u autu nakon što su položili jamčevinu i brže-bolje otišli iz Richmonda. Jurili su prema Reedvilleu, gdje je zubar namjeravao svratiti na poštanski brod i podmititi kapetana da im pomogne pronaći vršu za račiće koju je Mufljuz bacio u vodu.

"Obalna straža neće posumnjati na poštanski brod", objašnjavao je zubar dok je Mufljuz napeto zurio kroz prozor i promatrao kako pokraj njih promiču telefonski stupovi.

"Ne valja to! Nije pravedno! To je blago moje!" svakih nekoliko minuta prozborio bi Mufljuz.

"Podijelit ćemo ga popola", podsjeti ga doktor Faux. "Duguješ mi za jamčevinu i sve što ću platiti kapetanu poštanskog broda. Treba nam i oprema koja je sigurno skupa. Blizu mjesta na kojem je usidren poštanski brod postoji dućan s ribičkom opremom, ali moramo se požuriti i, za ime Božje, Mufljuze, nemoj nas ponovno uvaliti u nevolju. Ako policija dozna da smo otišli iz Richmonda, ponovo će nas uhititi zbog kršenja uvjeta puštanja uz jamčevinu, a onda će nam sudac odrapiti stvarno veliku kaznu."

"Neće nam ništa!" govoreći naopako, Mufljuz je podrazumijevao da će se uistinu uvaliti u gadne nevolje ako ih uhvate u potrazi za blagom.

"A ako uzapte poštanski brod, koga briga?" odgovori doktor Faux. "Nije naš. Ako nas budu ispitivali, sve ćemo svaliti na kapetana i reći da smo se mi ukrcali samo da pošaljemo nekoliko pisama i zubarskih računa na otok, a da je u sljedećem trenutku brod već odjurio po blago pa se nismo stigli iskrcati."

"Nikako!" uzbuđenije Mufljuz želio reći suprotno.

Major Trader i njegovi cimeri iz ćelije također su doznali vijesti jer je jedan od stražara tako glasno slušao radio na svom Walkmanu da su zatvorenici mogli čuti svaku melodiju, oglas i vijest koja bi procurila iz slušalica.

"Slušajte me sad", reče Trader. "Umjesto da gubite vrijeme pokušavajući me utopiti u zahodskoj školjci, mogli bismo se udružiti. Ako uspijemo iznaći način da se izvučemo odavde, mogli bismo prvi pronaći blago."

198

"Misliš?" zajedljivo posumnja Žgoljavi Jim. "Mislim, čak i kad bismo se uspjeli izvući odavde, kako ćemo pronaći tu mrežu za rakove i izvući sve blago s dna zaljeva?"

"Ja ne znam ni plivati", doda Cinker.

"A-a, ni ja nikad nisam naučio plivati", priznao je Toljaga.

"Ne morate plivati, idioti!" nestrpljivo odgovori Trader.

Ako se u nešto razumio, to je bila uredska psihologija pa je zamijenio krevet s onim meksičkim dječakom.

Njegova je maksima bila prilično jednostavna. Ako želiš glumiti prijateljstvo i sućut, osobu kojom želiš manipulirati moraš smjestiti u lijep životni prostor, a dijeliti vas smije samo stolić za kavu. Ako je cilj nekoga zaplašiti, sjedni za radni stol i to će postati zastrašujuća ograda između tebe i pojedinca kojega želiš terorizirati.

A ako nekoga želiš zbuniti i poniziti, što je uvijek bila najbolja taktika za guvernera, otruj ga laksativom, a zatim inzistiraj na važnim razgovorima dok hodate zgradom ili se vozite. Čelični krevet meksičkog dječaka, kako se pokazalo na svjetlu jutra, nalazio se usred ćelije. Zauzevši ga dok je Meksikanac bio na zahodu, Trader je preuzeo vodeću ulogu za kojom je žudio, iako ostali zatvorenici nisu bili sigurni zašto su ga iznenada počeli gledati s malo više poštovanja. Shvaćajući moć jakih trbušnih grčeva, Trader je naložio velečasnom Justiceu da se na njegov znak, kada čuvar bude prolazio ispred njihove ćelije, presamiti u agoniji i počne stenjati i cviliti, a ostalim cimerima da se okupe oko njega i počnu panično dozivati pomoć i derati se jedni na druge da ga puste da udahne malo zraka. "Čuvar će uletjeti u ćeliju da pruži pomoć", objasni Trader. "A kad uleti, ti ga", obrati se Toljagi, "udari u oko, ti mu", okrene se Macanu, "otmi radio, ti mu", reče Zgoljavom Jimu, "uzmi ključeve kako bi mogao otključati sva vrata, ti", pokaže na meksičkog dječaka, "stavi prst u džep kao da je pištolj i zaprijeti mu da ćeš pucati jer nitko ovdje ne razumije španjolski, a ti", kimne Cinkeru, "ostani ovdje u ćeliji pa, kad te kasnije budu ispitivali, reci da je bijeg bio dogovoren s nekim u zatvoru i da si nas čuo kako govorimo da ćemo pobjeći u Charlotte automobilom koji nas je čekao."

"Ali ne čeka nas automobil", reče Toljaga, a nije mu se svidjela ni zamisao da bi nekome trebao gurnuti prst u oko.

"Tu dolaziš ti", reče velečasnom Justiceu. "Prema tebi se čuvari ophode s mnogo više poštovanja nego prema ostalima, a čak ti postavljaju i vjerska pitanja i traže da moliš za različite probleme koji ih muče. Siguran sam da će ti se čuvar smilovati ako ga zamoliš da te pusti do govornice kako bi telefonskim putem dao posljednju pomast jednom svom župljaninu koji umire."

"Baptisti ne primaju posljednju pomast", pobuni se velečasni. "A i nisam baš siguran da želim sudjelovati u ovome. Ionako sam se već uvalio u gadne nevolje jer sam pokušavao nagovoriti onu staru Cloticu na prostituciju."

Utihnuli su kad je pokraj njih prošao onaj stražar staklastih očiju i sa slušalicama na ušima, pucketajući prstima i pjevušeći neku rap melodiju.

"Kada dođeš do govornice," nastavi Trader, "nazovi nekoga manje inteligentnoga tko radi za tebe, a poslušan je i lakovjeran, pa mu naloži da te pokupi na ulici. Samo reci da treba prevesti i nekoliko tvojih prijatelja pa ćemo odmagliti iz grada. U izrazito nevjerojatnom slučaju da nas uhvate, ja ću izjaviti da ste vi oteti i da niste imali nikakve veze s planom."

Velečasni Justice malo se umirio kad mu je Trader to tako izložio. Na koncu konca, velečasni Pontius Justice bio je lokalna zvijezda koja je svoj život posvetila spasu duša i borbi protiv zločina. Cak i kad bi katkada olakšao svoje nakupljene tjelesne potrebe sa ženama koje bi pokupio noću, uvijek im je plaćao i zahvaljivao na tome.

199

Andy od Hammerice još nije dobio nikakav znak zahvalnosti i počinjalo mu je ići na živce to što se činilo da je zanimaju jedino pritužbe i koračanje po tapisonu njezina ureda u stožeru.

"To si prvo meni trebao dostaviti", ponavljala je iza zatvorenih vrata, iako je subotom ujutro bilo vrlo malo ljudi u stožeru. "Za ime Božje, Andy, gdje ti je bio mozak kad si pisao sve te besmislice o takozvanom lojalističkom blagu? Pogledaj što si zakuhao! Potaknuvši otočane da uzmu navodni plijen jer imaju pravo na nj, uspio si natjerati guvernera da im zaprijeti i pošalje vojsku. Ako prije nije došlo do građanskog rata, sada će svakako doći.

A da budem iskrena, slažem se s guvernerom. Otočani nemaju pravo na blago. Ono pripada muzeju."

"To vam i pokušavam reći", pokuša Andy doprijeti do nje. "Jedina mi je namjera bila da sve navedem na pomisao kako im netko nešto pokušava oteti. A da bi otok Tangier uistinu bio ljut na Virginiju, bilo je nužno uzbuditi duhove u Virginiji kako bi ona bila ljuta na otok. Što mislite kakav će doček sada imati Macovich kada večeras helikopterom državne policije na otok doveze neke NASCAR-ovce, a zapravo Dima i njegove cestovne pse? Policajci u civilu gotovo da nam neće biti ni potrebni."

"Govoriš besmislice i plašiš me!" izvali Hammerica. "Mislila sam da je svrha policajca Istinskog bila da se kaže istina. Meni se čini da si, čak ako je razlog i bio valjan, u posljednjih nekoliko eseja samo svima manipulirao. Ili čak ako si i mislio da je razlog valjan. Prokletstvo! Užasno sam zbunjena."

"Točno znam kako se osjećate", reče Andy. "Kunem vam se da znam što radim. Oboje znamo koliko je Dim nemilosrdan i opasan. Ako taj helikopter sleti na otok i on po bilo čemu zaključi da ti ljudi baš ne izgledaju kao ribari, čak ako su i odjeveni kao oni, otvorit će vatru čim izađe na pistu. Moramo uvesti nekakav element iznenađenja kako bi on zastao dovoljno dugo da bismo ga mogli okružiti i svladati bez incidenata."

"Bacimo se onda na to i mobilizirajmo ljude", odluči Hammerica. "Guverner će se nakon utrke jednostavno morati vratiti u rezidenciju automobilom. Ti i ja ćemo odletjeti na Tangier helikopterom da vidimo što možemo učiniti kako bismo primirili ovu gužvu. I usput, zašto misliš da je lojalističko blago u zaljevu?"

"Ne mislim da mora biti tako," odgovori Andy, "ali onaj komadić starog željeza očito potječe iz neke bitke u kojoj su možda sudjelovali gusari. A taj lojalistički prebjeg Joseph Wheland zacijelo je, godinama harajući po plantažama i pljačkajući druge brodove, prikupio pravo bogatstvo pa se pitam što se onda dogodilo sa svim njegovim plijenom?"

Barbie Fogg nikada nije bila na pravoj plantaži, ali je pretpostavljala kako bi to moglo izgledati kad je u podne skrenula pred dvorišna vrata guvernerove rezidencije baš na vrijeme da posvjedoči vrlo neobičnom prizoru.

Dva snažno građena državna policajca iz zaštitne postrojbe lopatama su trpali piljevinu u stražnji dio duge, crne limuzine. Barbie je prošla kroz otvorena vrata i parkirala na kružnom kolnom prilazu. Uzela je svoje kozmetičke proizvode koji su lijepo stali u veliku alatnu kutiju, a iz prtljažnika je izvukla torbu s odjećom. "Što radite?" upita policajce. "Ne bih htjela njuškati, ali zašto trpate svu tu piljevinu pod stražnja sjedala ove prekrasne limuzine? Namjeravate li unutra saditi cvijeće? Ako da, mislim da je to sjajna zamisao. Tako bi se guverner mogao naokolo voziti u cvijeću."

Policajci su strogo odgovorili da je taj podatak tajan, a onda su se otvorila vrata rezidencije i crni komornik u uštirkanom i izglačanom bijelom sakou pozdravi Barbie sa smiješkom.

"Uđite", reče joj toplo. "Gospođica Reginia vas očekuje. Evo, dajte da vam uzmem kaput... i mogu li vam pomoći s tom kutijom?"

"Hvala vam", reče Barbie svlačeći kaput i otkrivajući prilično sek-sepilni kožnati kostim koji nije pristajao njezinoj dražesnosti i blagom glasu. "Alatna kutija i torba trebaju mi da bih mogla poraditi na Regini."

200

Pony je znao da je na Regininoj vanjštini trebalo podosta poraditi, ali ga je rastužila spoznaja da su stvari otišle tako daleko da je za to potreban i alat. Otpratio je Barbie zavojitim stubama do privatnih odaja prve obitelji, gdje je Regina prekopala po ormaru u svojoj sobi i sve obeshrabrenije izvlačila vrećaste traperice i gornje dijelove trenirki.

"Oh!" reče s olakšanjem kada je Barbie ušla i stavila kutiju i torbu na krevet. "Tako mi je drago da si ovdje! Ne mogu pronaći ništa što bih mogla obući, a maloprije sam se uplašila kad sam pogledala u zrcalo. Misliš li doista da bi me mogla urediti na vrijeme za utrku?"

"Naravno da mislim", uvjeravala ju je Barbie promatrajući kroz prozor kako pripadnici zaštitne postrojbe trpaju još više piljevine u limuzinu.

"To je Tripu za put", objasni Regina.

"Triput za put?" zbuni se Barbie. "Što je triput za put?"

"Ne triput za put, Tripu za put", reče Regina. "Trip je tatin novi konjić, posebno dresiran da vodi slijepe ljude.

Tata ga mora posvuda voditi sa sobom, a budući da ga ja nadgledam, malo sam se raspitala o tome pa sam saznala da se konjići bolje ponašaju u autu ako im se stavi piljevina."

Zastala je da vidi je li Barbie razumjela. Nije.

"Kao nekakva štalica", namigne Regina. "Znaš, kao toalet za mace."

"Oh", reče Barbie začuđeno. "A ja sam mislila da sade neko lijepo mobilno bilje. Baš sam glupa. No rekla bih da bi ljudima koji se voze s njim moglo biti malo neugodno ako se on uneredi u limuzini, s pilje-vinom ili bez nje."

"Konjska kakica ne smrdi tako jako kao pseća", podsjeti Regina Barbie. "A čim Trip izađe iz zahoda, ti samo prebaciš piljevinu preko toga pa i ne znaš da je tu."

"A što će biti u guvernerovoj loži na utrkama?" zabrine se Barbie otvorivši kutiju za alat i počevši na staru orahovu komodu raspoređivati bočice temeljnog sloja, korektora, laka za nokte, sredstava i boja za kosu te desetke drugih kozmetičkih preparata.

"Ako ga stisne, kopitima će grepsti po vratima", reče Regina. "Onda ću ga ja spustiti dizalom i negdje pronaći neki travnjak. Čemu škare? Misliš li mi skratiti kosu?"

Barbie naloži Regini da sjedne na stolicu za ljuljanje i na trenutak bude mirna. Obišavši svoj najizazovniji projekt, dobila je uvid u ukupno stanje na terenu pa je zaključila da Reginina duga kovrčava kosa ispucanih vrhova mora biti eliminirana.

"Daj da ti vidim zube", reče.

Regina otvori usta i podigne usne otkrivši požutjele zube koji bi, koje li ironije, mislila je Barbie, mogli pripadati upravo kakvom mini konjiću.

"Donijela sam malo bjelila za zube", reče s više optimizma negoli je osjećala. "Stavimo odmah bjelilo kako bi barem moglo početi djelovati. Sto se kose tiče, dušo, ona ti uopće nema boju. Nekako je tigrasta, neravnomjerna mješavina smeđe i crne. Mislim da bi najbolje rješenje bilo da je obojimo u crno, skratimo do ispod uha i, naravno, stanjimo, čime bismo trebali malo ublažiti nos i bradu.

201

Donijela sam i jednu finu otopinu za tamnjenje kože, koju ćemo nanijeti nakon slanog pilinga, blatne kupke, manikure, pedikure i maske od blata. Dobit ćeš lijepu bakrenu bojicu, a nećeš se izložiti nijednoj od onih opasnih zraka sunca. Nije li to uzbudljivo?"

Regina nije bila baš sigurna. Prije svega, nije očekivala da bi Barbie od nje mogla očekivati da se skine do gola kako bi joj ta neznanka cijelo korpulentno tijelo istrljala solju, blatom i losionima.

"Znam što misliš", reče Barbie omotavši Reginin vrat ručnikom i počevši rezati velike čuperke kose koji su je podsjećali na lopte sparuše-nog korova kotrljane vjetrom iz starih vesterna koje je katkad gledala s Lenniejem.

"Još od tvog posjeta savjetovalištu svjesna sam da imaš vrlo lošu sliku o sebi i da mrziš svoje tijelo pa ti je možda mrvicu neugodno što si gola i što te posvuda trljam, stružem i čistim, ali sve će biti u redu i bit ćeš zadovoljna kad vidiš rezultate."

"Ništa čime me budeš ribala neće mi pomoći da se riješim sveg ovog sala", iskreno je podsjeti Regina dok joj je sve više kose padalo na pod. U običnim bi joj okolnostima pomisao da bi netko mogao manipulirati cijelim njezinim tijelom bila potajno ugodna.

No Barbie Fogg nije bila Reginin tip. Uopće ne. Nije bila dovoljno robusna, a Regini se doimala kao osoba koja bi vjerojatno mogla dirati i masirati drugu ženu cijeli dan a da ne osjeti ni najslabiji nagon, ni najslabiju želju za nečim više. Regina je dvojila da Barbie uopće zanima bilo što tjelesno i od koga i u tom je smislu vjerojatno bila slična njezinoj majci, koja se, otkako se Regina sjećala, mnogo više zanimala za predmete koje je mogla skupljati, na primjer kašice od lijevanog željeza, stare kutijice za kavu ili duhan i tronošce, negoli za seks s istim ili suprotnim spolom ili čak sa samom sobom.

"Odmah ćemo te staviti na dijetu", reče Barbi reckajući. "Što znači da ćeš se morati kloniti švedskog stola na utrkama, u redu? Lagana salatica, dosta celera, mrkvice i rotkvica trebali bi ti pomoći, ali u međuvremenu nemoj biti tako negativno raspoložena. Znaš kako se kaže, odjeća je ženama najbolja prijateljica, a ja sam se potrudila i svratila u jedan fini butik da uzmem nešto što će ti savršeno pristajati." "Što?" Regina se gotovo bojala upitati dok je Barbie mašinicom počinjala stanjivati vrhove.

"Oh, nešto preslatko. Da ne povjeruješ, stvarno. Intuitivno sam zaključila u čemu bi se mogla najugodnije osjećati i što pristaje tvom licu, stasu i osobnosti pa sam izabrala ovaj jednostavno savršen traper--kostim!

Nisam mogla vjerovati da sam ga pronašla! Sad budi mirna i pokušaj se ne ljuljati. Usput, ta je stolica baš ljupka, ali ne želim te porezati britvom dok ti budem brijala vrat prije nego što ti stavim malo voska na gornju usnicu i bradu i možda očistim obrve i zaliske.

Dakle, pronašla sam isprani kombinezon koji umjesto hlača ima slatku suknjicu, a možeš ga nositi s ovom divnom svilenom košuljom dugih rukava koja je dizajnirana kao radnička košulja, osim što ima čipkastu kragnu i malo ti otvara grudi, koje ćemo itekako naglasiti push-up grudnjakom koji sam ti kupila. Nagađam, ali čini mi se da nosiš broj 44-D, je li tako?"

"Obično ne nosim grudnjak", odgovori Regina kroz pljusak isjeckanih vlasi. "Mrzim grudnjake i većinu vremena nosim potkošulje jer me kroz trenirku ionako nitko ne vidi."

"E, pa, ljudi će te večeras itekako vidjeti", veselo je cvrkutala Barbie. "Imat ćeš tako velik dekolte da bi u njemu mogla organizirati piknik! Što se cipela tiče, jer nijedna kombinacija bez njih nije potpuna, pronašla sam krasne svijetlocrvene visoke tenisice od brušene kože. Možeš li zamisliti? Converseov znak na zglobovima im je od metala, a vezice su od bijele kože pa ćeš ih nositi s dizajnerskim čarapama koje bi trebale izgledati kao staromodne dokoljenke, ali su od svile! Pusti da pogodim, imaš nogu 44? A konfekcijski broj ti je 48?"

"Muški ili ženski?" upita Regina ukipljeno dok je Barbie krčila put mašinicom brijući joj vrat. "Uvijek nosim mušku odjeću pa ne znam koji mi je ženski broj."

202

"Ništa se ti ne brini. Ja jako dobro pogađam brojeve ljudima", obeća Barbie, odmaknuvši se da s divljenjem promotri stoje napravila. "Vjerojatno zato što kao savjetnica po struci moram imati oko za detalje. Eto ga."

Barbie podigne ručno ogledalo kako bi se Regina mogla diviti svojoj novoj frizuri.

"Ne znam", reče Regina sumnjičavo. "Ima oblik onih kaciga koje nose vozači automobilskih utrka."

"Zadnji krik", zasjala je Barbie. "To se zove naskara. Nije li jednostavno superšik? A da si se šišala u salonu, dobro bi platila, pod pretpostavkom da tijekom sezone utrka uopće uspiješ uhvatiti termin ili se barem predbilježiti na listu čekanja."

"Ako je to tako jako šik, zašto onda ti ne nosiš naskaru?" htjela je znati Regina.

"Oh, ja imam suviše profinjene crte lica", reče Barbie. "Hajdemo sad u kadu."

I Hooter je dan posvetila pripremama za utrku. Satima je raspetljavala pletenice i izravnavala kosu koja se, dok je lijepila nove akrilne nokte nalik na dugačke američke zastave koje vijore, upravo parila pod udobnim turbanom.

Potom je navukla tijesne crne hlače od imitacije zmijske kože, a preko njih par srebrnih buca astronautskog dizajna koje su se zatvarale na čičak.

Za upotpunjavanje kombinacije bilo je potrebno dosta obzirnog razmatranja, a na kraju se odlučila za jednostavnu crnu usku majicu koja je otkrivala ramena i, kao piece de resistance, kićenu jaknu s logotipima Kodaka, DuPonta i Pennzoila u svijetlim bojama, koju je pronašla u NASCAR-ovu odjeljku jednog butika s lažnjacima u Ulici East Broad, između trgovine jeftinog oružja i poslovnice za unovčavanje čekova bez pokrića i prodaju dojavljivača.

I Andy je poklonio veliku pozornost svojoj vanjštini, ali ne zbog taštine ili seksepilnosti. Nikada nije bio na međunarodnom trkalištu Richmond pa nije baš znao što bi pijani ljubitelj NASCAR-a mogao nositi, ali je znao da će mu biti bolje da bude što neupadljiviji, što bolje zaštićen i što jače naoružan. Zato je obukao otrcane kaubojske čizme, za sare je zavezao džepić u koji se lako mogao sakriti pištolj, a preko pancirne košulje navukao je trenirku Redskinsa i kožnatu jaknu. Bio je dovoljno pametan da se ujutro ne obrije, a s raskuštranom vlasuljom s konjskim repom, reflektirajućim sunčanim naočalama i pištoljem kalibra devet milimetara koji je zatakao za remen hlača na leđima osjećao se sigurnim u svoju vanjštinu. Dim ga neće prepoznati. Zapravo, neće nitko.

Upravo je bio otpočeo postupak polijevanja samog sebe pivom kad je netko pozvonio na vrata.

"Tko je sad, dovraga...?" promrmlja pomalo uznemiren jer uopće nije očekivao društvo. "Tko je?" reče hrapavim glasom kroz zaključana ulazna vrata.

"Ja sam", odgovori prigušeni ženski glas, a Andy, koji ga isprva nije uspio prepoznati, pomisli da je to onaj serijski ubojica koji je ostavio dokaze na njegovu pragu.

"Tko, ja?" upita.

"Hammer."

"Oho", reče iznenađeno kada je otvorio vrata. "Žao mi je što sam zvučao prilično neljubazno, ali nisam znao da ste to vi. Mislim, nisam isprva. Stoga vam zamalo nisam prepoznao glas jer sam..." Činilo se da mu krv ne dolazi u mozak dok ju je odmjeravao od glave do pete. U crnoj koži sa zakovicama, crnim motorističkim čizmama i jakni marke Harley Davidson, Hammerica je bila odjevena kao motori-stica iz kluba

203

Outlaws. Preko ramena je nosila naprtnjaču marke Harley Davidson, u kojoj se zacijelo nalazio omanji arsenal.

Svoje zgodno lice ogrubjela je drečavim slojevima šminke, a kosu je natapirala.

"Nemoj me zafrkavati", reče odmah na ulazu u kuću. "Nimalo me ne veseli što izgledam kao jeftina motoristička drolja, ali morala sam nešto učiniti. Samo se brinem kako ćemo helikopterom ovako", dodala je gledajući njegovu krinku. "A ne možemo poslati policajce u civilu na Tangier jer ste jedini piloti ti i Macovich, koji ste zauzeti, a trajekti ne voze zbog onih vražjih guvernerovih ograničenja nametnutih zbog tvog eseja o lojalističkom blagu. Zato sam odlučila odmah svratiti i pitati te ne bismo li možda mogli promijeniti plan."

Slijedila ga je u blagovaonicu, a zatim su sjeli u njegov improvizirani ured. Primijetivši računalo, pisač, ormariće za spise i hrpetine istraživačkog materijala, Hammerica se osjećala čudno jer je shvatila da je to tajni stožer policajca Istinskog, iako je ionako vrlo dobro znala tko je on, gdje radi i živi. Shvatila je da se na neki čudan način počela vezivati uz tog nepostojećeg pisca i da ga želi upoznati.

"Ovo je smiješno", reče.

"Znam", složi se Andy. "Izgledam prilično blesavo i žao mi je što smrdim po pivu i što se nisam obrijao, a vi ste vjerojatno u pravu. Helikopteri državne policije možda neće pristajati uz naše krinke."

"Htjela sam reći da je pomalo sablasno sjediti na mjestu gdje pišeš svoje eseje. Osjećam se kao da sam zakoračila iza zastora i otkrila Čarobnjaka iz Oza ili da sam u Batmanovoj spilji ili tako nešto. A moram reći da je dio mene razočaran jer sam zacijelo i sama počela vjerovati u policajca Istinskog. Oh, blagi Bože, nemoj mi samo reći da sam postala zagriženi poklonik!" Odmahne glavom i uzdahne. "Zacijelo gubim razum. U prvom redu, ja nisam ničiji zagriženi poklonik i mislim da je fanatizam prema bilo kome ili čemu nerazuman i priglup. Zašto bi razumno ljudsko biće napuhalo nekoga do olimpskih dimenzija, smatralo tu osobu božanstvom i lijepilo njezine plakate?

Kakva ima smisla obožavati nekoga ili čak željeti spavati s potpunim neznancem?" nastavila je dok je Andy piljio u svoje ruke, uznemiren i povrijeđen zbog toga stoje ona možda voljela policajca Istinskog više od njega. "To bi valjda značilo da postoji vjerojatno na tisuće, ako ne i na milijune potpunih neznanaca koji čitaju policajca Istinskog, obožavaju ga i upuštaju se u seksualne maštarije o njemu", doda Hammerica. "Pouzdano znam da se Windy tako osjeća, iako je uvjerena da policajac Istinsky ima barem osamdeset godina i hoda uz pomoć štapa.

Mislim da je predstava gotova", zaključi Hammerica udarivši dlanom o stol.

"Kakva predstava?" odgovori Andy uz natruhu bola i gnjeva. "Nema nikakve predstave i nikada je nije ni bilo.

Nema veze koji pseudonim koristim i koristim li ga uopće. Još uvijek sam ja taj koji je napisao te eseje. Ja jesam policajac Istinsky."

"Policajac Istinsky ne postoji", reče Hammerica.

"Dobro, dopustite mi da vas onda nešto upitam", reče Andy pokušavajući se sabrati. "Ako o meni nikad niste razmišljali kao o policajcu Istinskom, tko je onda on bio za vas? Jeste li i vi maštali o njemu, ha?"

"Moramo smjesta okončati ovaj glupi i besmisleni razgovor", reče Hammerica. "Čeka nas velika operacija i moramo se usredotočiti na nju, za ime Božje."

"Potpuno ste u pravu", reče on mirnijim glasom. "Uistinu me ne zanima jeste li poklonica policajca Istinskog ili ikoga druga, uključujući i mene. Ni ja nisam ničiji poklonik. Niti sam ikad bio", dometne baš kad je zazvonio telefon.

"Heeej! Imamo gadan problem, Brazil!" dopre uzbuđeni Macovichev glas s druge strane veze. "Guverner ne želi helikopterom na utrku!"

204

"Ma šališ se", reče Andy. "Zašto ne, dovraga? Morat ćeš ga nagovoriti na to. Reci mu da mora letjeti zbog sigurnosnih razloga..."

"Neće upaliti. Čini se da si je iznenada utuvio glavu da mora imati veliku kutiju za izmet za konjića kojega je upravo nabavio. Mislim da u tome ima svoje prste i ona prokleta, ružna ajkula od njegove kćeri. Nešto tako glupo još nikad nisam čuo, ali ne možemo ništa. Naložio je policajcima da mu u stražnji dio limuzine natrpaju piljevinu i ne možemo ga odgovoriti od toga. Tako da on i prva obitelj idu limuzinom, i to je konačna odluka.

Stvarno mi je žao, ne znam što da ti kažem."

"Ali što ćemo s Dimom i njegovom bandom?" pobuni se Andy. "Što će oni ako se helikopter ne pojavi da ih preveze na utrku? A imaju i Popeye?"

"Znam samo da smo se dogovorili da se nađemo na helidromu Medicinskog fakulteta, a ja neću biti tamo."

"Sranje!" poviče Andy tresnuvši slušalicom.

Objasnio je što se događa i s mukom promatrao kako zebnja titra na Hammeričinu licu jer je shvatila da Popeye možda neće biti spašena i da je cijeli njihov plan upravo pao u vodu. Dim i njegova banda ostat će na slobodi ako ne smisli neki način da ih namami u zamku. Sada nije bilo vjerojatno da će se pojaviti na utrci.

"Ako budu čekali na helikopter i ako se helikopter ne pojavi, shvatit će da se nešto sprema", reče Hammerica malodušno. "Shvatit će da smo vjerojatno uhvatili Macana i da ih pola državne policije čeka na trkalištu. A sve zbog tog prokletog konjića!"

Andy je šutio. Oboje su znali daje zamisao o konjiću u guvernerovu glavu usadio Andy jer je to predložio na internetskoj stranici policajca Istinskog.

"Ne znam što bih rekao, menije..." zausti Andy.

"Sad je kasno za isprike", snuždeno odgovori Hammerica. "A ionako se ne moraš ispričavati, Andy. Nisi ti kriv. Ja sam bila ta koja je pristala na svu tu šaradu s policajcem Istinskim ne shvaćajući kakve bi posljedice ona mogla imati. Samo se nadam da Popeye... Mislim..." reče prepuklim glasom. "Samo se nadam da neće patiti..." prevali preko usana tužno, a na oči joj navru suze. "Prokletstvo!" "Čekajte trenutak", reče Andy jer mu je upravo sinula nevjerojatna, ali jednostavna ideja. "Donny Brett leti četiristotrideseticom!"

"Tko?" upita Hammerica tražeći maramicu po naprtnjači marke Harley Davidson u kojoj su zveckale lisičine i pištolj.

"Ma znate, broj jedanaest! Ove godine ima već šest pobjeda, uključujući i Martinsville i Bristol, a znam za njegovu letjelicu jer ju je Bell koristio u mnogo svojih oglasa. Obojena je njegovim bojama i on uvijek u njoj dolijeće na utrke pa se već vjerojatno nalazi na sletnoj stazi trkališta dok mi razgovaramo o ovome. Da!" Andyjeve su misli letjele tako brzo da je počeo zvučati nepovezano. "Obitelj jednog od vozača. To je to!

Jednostavno ćemo se pojaviti na helidromu Medicinskog fakulteta u Brettovu helikopteru i sami prevesti tog kurvinog sina Dima i njegove pajdaše!"

"Ali kako ćemo, dovraga, nagovoriti Bretta, ili kako se već zove, da nam posudi helikopter ovako kasno?" upita Hammerica. "To je nemoguće."

"Jednostavno", odgovori Andy. "Ući ćemo u maštu i pretvoriti san u javu."

"Ovo baš i nije najbolji trenutak da počneš govoriti kao pisac!" upozori ga Hammerica ispuhujući nos.

205

"Možete sjesti naprijed uz mene i pretvarati se da ste mi djevojka", prenosio je Andy svoj plan kako mu se razvijao u glavi.

"A tko ćeš biti ti?"

"Ja ću se predstaviti kao brat Donnyja Breta", reče Andy. "Moramo samo navesti Dima i njegove pajdaše da pomisle kako Macovich nije mogao pokupiti takozvanu ekipu Jolly Goodwrench pa je u pomoć pozvao Bretta.

Pokupit ćemo šupčine, posvuda postaviti policajce u civilu, a onda ih pritisnuti čim sletimo. Hajdemo sada.

Moramo stići na trkalište."

Jedini način na koji je to bilo moguće, s obzirom na prometne zastoje koji su nastali u doslovno svakom kutku države jer je sto pedeset tisuća ljubitelja NASCAR-a nagrnulo na trkalište, bio je da Andy preleti taj krkljanac helikopterom državne policije. Onda će on i Hammerica žurno pronaći Donnyja Bretta, kojega su uvijek opisivali kao pravog američkog dečka i obiteljskog čovjeka koji skuplja policijske značke i pištolje. Brett je, k tome, vjerovao u jaku zaštitu pa su — kad su se Hammerica i Andy probili kroz gomilu i pojavili pred Brettovom luksuznom prikolicom na području trkališta - vrata blokirale grdosije koje su izgledale kao da nemaju ništa protiv ideje da ozlijede suviše entuzijastične navijače i uhode.

"Moramo porazgovarati s gospodinom Brettom", priopći im Hammerica.

"Odmara se pa vas molim da se udaljite", reče jedan od izbacivača neuljudno.

Hammerica je novčanik držala na lancu u stražnjem džepu uskih hlača pa je mahnula značkom i rekla tihim glasom: "Mi smo državni policajci koji sudjeluju u velikoj tajnoj operaciji. U pitanju su životi!"

Andy gurne ruku u džep traperica, a onda i on mahne značkom.

"Ne želimo uznemiravati gospodina Bretta i shvaćamo da mu, prije nego što uđe u automobil i, nadajmo se, pobijedi na utrci, trebaju mir i tišina, ali moramo ga vidjeti", objasni.

"I ja se nadam da će pobijediti", reče drugi izbacivač. "Vrlo je uzrujan kad ne pobjeđuje, a prije utrka voli malo ubiti oko i meditirati. No objasnit ću mu što se događa pa ćemo vidjeti što želi učiniti." "Šalite se, zar ne?" upitao je Donny Brett nekoliko trenutaka kasnije, kad su mu u luksuznu prikolicu doveli motorističku bakicu i njezina mlađahnog priprostog dečka. "Ne sumnjam da ste policajci, ali vjerojatno mislite da sam prilično glup ako se nadate da ću vama ili bilo kome drugom dopustiti da odleti mojim helikopterom. A kako da onda nakon utrke odem odavde?"

"Možemo vam dati policijsku četristotrideseticu", reče Andy zgodnom, poznatom vozaču koji je bez odore izgledao prilično pospano i skromno. "Obećavam da će, čim se guverner sigurno vrati u rezidenciju u svojoj povorci, državni policajac iz zaštitne postrojbe po imenu Macovich doletjeti ovamo i odvesti vas."

Brett je, otvarajući Pepsi, malo razmišljao o tome.

"A da?" reče. "A kako izgleda helikopter državne policije? Kako je obojen?"

"Bojama državne policije", odgovori Hammerica. "Znači, ako pobijedim na utrci, izgledat će kao da imam policijsku pratnju odavde?" Brettu se ta zamisao prilično svidjela. "Čak i ako ne pobijedite, izgledat će tako", reče Hammerica. "Ali pobijedit ćete", dometne Andy.

Brett je sjeo za stol i duboko uzdahnuo. Iznenada se doimao malim i neodlučnim i nimalo sličan onoj svojoj pomno izgrađenoj i na sva usta oglašavanoj slici.

206

"Zapravo, nisam siguran", priznao je posramljeno objesivši glavu. "Svi kažu da sam favorit, što donosi dodatni pritisak, a, istini za volju, Labonte je puno bolje iskoristio ovu sezonu od mene. Znate, uzeo je bodove Jarrettu na trećoj utrci u Vegasu i otad to staro momče drži izvrsnu poziciju. Vidite, moj je problem u tome što volim pobjede. Jako ih volim. A to znači da se ne pouzdajem u stalnost kao Labonte. A da budem iskren, Richmond mi i nije omiljena staza. Dovraga, možete li vjerovati da sam prošlog proljeća završio osamnaesti na šesto pedeset kilometara Pontiaca?

To mi je zbilja uništilo samopouzdanje, čak ako to javnost i ne zna. Mislim daje to ijedan od razloga zbog kojih sam morao kupiti taj veliki helikopter. Znate, mase polude kad doletim i odletim u tome, što mi podiže samopouzdanje, a možda i ljude navodi da pomisle da sam velika faca, čak i ako - kako me krenulo - ne budem još dugo tako velik."

Sve nestrpljivija, Hammerica je pogledavala na sat, a Andy je privukao stolicu i napeto slušao što im Brett govori.

"Gledajte", reče Andy. "Tamo vani je dvadeset ili dvadeset pet automobila i svi oni, uključujući i broj jedanaest, mogu biti prvi."

"Da, u tome ste u pravu", reče Brett prilično ojađeno, pijuckajući Pepsi. "Svatko može pobijediti. Konkurencija je jaka da ne može biti jača, a zato mi je samopouzdanje i palo kad sam prošli put na ovoj prokletoj stazi završio osamnaesti."

"Svakog vikenda kad se vozi utrka," nastavi Andy, "bilo koji vozač može napraviti neki veliki potez i pobijediti, a ja mislim da ste vi taj koji će večeras napraviti taj veliki potez. Možete vi to, Donny. Vi ste bili najbolji na Budu baš kao i Rudd, Labonte, Skinner, Vallace i Earnhardt mladi. Bili ste i na osamsto kilometara Daytone, a osvojili ste i najbolju početnu poziciju u kvalifikacijama za Bud, je li tako? A ne zaboravite da još vodite u utrci za Raybestosov pehar za najboljeg početnika godine i da ste bili prvi na Winstonu u Charlotteu."

"Ali završio sam osamnaesti, čovječe", Brett je bio opsjednut. "To je jedino o čemu sam razmišljao pripremajući se za večerašnju utrku, a kad počnete cvikati, počnete se i zalijetati u odbojnike ili ste se prisiljeni izvrtjeti jer niste stvarno usredotočeni i pogrešno procjenjujete putanje drugih vozača."

"Uvijek ste bili poznati po svom instinktu i prosudbama", podsjeti ga Andy. "Sjećate li se Buschove serije devedeset devete?"

"Moramo krenuti", reče Hammerica koja je gotovo vrištala od napetosti. "Ako ne krenemo sad, bit će prekasno!"

"Kako bih mogao zaboraviti?" odgovori Brett odmahujući glavom. "To mi je bila najbolja utrka."

"Upravo tako", ohrabrivao ga je Andy. "A zašto? Morali ste raditi na svakom dijelu staze, a posvuda ste nailazili na olupine i stalno ste se češali vratima. I što ste učinili? Odmah nakon nesreće, u četvrtom ste zavoju izbacili broj četrdeset, zbog čega je sigurnosni automobili kružio sedam krugova, a kada se Hamilton izvrtio u drugom zavoju i izbacio Burtona i Fullera, bili ste dovoljno pametni da pustite gas, stisnete kočnicu, a onda u ciljnoj ravnini izletite na prvo mjesto i zadržite ga do kraja."

"Da," reče Brett mnogo samopouzdanije, podigavši pogled, "bogme jesam."

"A to se dogodilo ovdje", zaključi Andy, lupkajući prstom po stolu i odmjeravajući riječi. "To je bilo baš ovdje, na stazi Richmond."

"Znam, znam. Valjda sam po prirodi takav da se ne mogu otresti misli o lošim nastupima", reče Brett iscerivši se.

"A 7.naXc što? Večeras neću biti takav, a ako se želite poslužiti mojom ptičicom, samo naprijed, pod uvjetom da netko zna letjeti na tom prokletom stroju."

207

"Ja znam, naravno", reče Andy. "A kad budete na stazi večeras, sjetite se što sam rekao. Povucite svoj veliki potez. Znat ćete kada."

"Stoje, zaboga, bilo sve ovo?" upita Hammerica Andyja dok su letjeli prema središtu Richmonda Brettovom veličanstvenom crnom 430-icom koja je bila ukrašena brojem njegova automobila i sjajnim žutim, ljubičastim i crvenim prugama. "Mislila sam da ne ideš na utrke."

"I ne idem, ali ih povremeno gledam na televiziji i proučavam strategije, bilo da je riječ o vozačima utrka, tenisačima ili snajperistima iz mornaričkih Tuljana", odgovori Andy na mikrofon, napredujući brzinom od sto pedeset čvorova i leteći iznad autoceste 1-95 na kojoj se, dokle god je sezao pogled, prostirala gusta kolona automobila koji su se jedva kretali. "Drago mi je što smo gore, a ne dolje", dometne.

Barbie Fogg dosad je uspijevala izbjegavati prometne gužve koje su izazivale mase na putu prema trkalištu. Ona nije poznavala prečace i sporedne uličice, ali nakon stoje pokupila Hooter kod naplatne postaje, dogodilo se nešto neočekivano. Zazvonio joj je mobitel i s iznenađenjem i olakšanjem začula je glas velečasnog Justicea.

"Pa, gdje ste, zaboga, bili?" upita ga Barbie dok je Hooter na suvozačkom sjedalu mahala noktima, diveći se svojim akrilnim zastavicama.

"Bio sam zauzet zatvorskom službom", odgovori velečasni. "A pokvario mi se i auto pa bi bilo dobro da dođete po mene i pokupite me što je brže moguće. Sa mnom će biti i nekoliko braće pa će vam trebati mjesta za, da vidimo... nas šestoricu, uključujući i mene."

"Oh, Bože, pa stiskat ćemo se kao sardine", reče Barbie dok je Hooter odljepljivala čičke na svojim astronautskim čizmama i ponovno ih namještala, diveći se svojoj elegantnoj odjeći i zamišljajući kako će sjediti u posebnoj guvernerovoj loži na trkalištu.

Hooter se pitala hoće li se pojaviti i onaj veliki državni policajac Macovich i zaključila je da hoće. Obožavao je hvaliti se svojim opasnim i važnim poslom. Kad su neku večer zajedno pili, Macovichu je sve bilo guverner ovo, guverner ono, ali ona je sad osjećala žaljenje. Iako je on zapravo bio sirovina kojoj je na umu bilo samo jedno, i premda je neprestano mljeo o guverneru i o tome kako je raditi u rezidenciji na Capitolu i pobjeđivati sve u biljaru, Hooter je bila osamljena.

"Kažem ti, prijateljice, možda sam bila malo pregruba prema njemu", reče Hooter uzdahnuvši kad je Barbie skrenula na napuštenu benzinsku crpku i okrenula se. "Nekako se nadam da će biti tamo večeras. Misliš li da će biti zadivljen mojim stilom?"

"Mislim da izgledaš krasno", uvjeravala ju je Barbie, zabrinuto se pitajući hoće li stići na utrku na vrijeme, ako uopće i stignu.

Velečasni je iznenada nazvao i bio je vrlo čudan, razmišljala je Barbie zaputivši se prema zapuštenom dijelu grada, sjeverozapadno od centra, gdje joj je velečasni naložio da ga pričeka prekoputa gradskog zatvora, na stražnjem parkiralištu Suda za maloljetnike. On i njegova braća skrivat će se u šumarku i skočit će u kombi čim se pojavi, a ona će potom žurno odjuriti i neće postavljati nikakva pitanja.

"Možda bi trebala nazvati tog državnog policajca i reći mu da bismo mogli zakasniti", predloži sve tjeskobnija Barbie, "i zamoliti ga da se pobrine da nam ne zauzmu mjesta u guvernerovoj loži."

"Kako to misliš, zakasniti'?" poviče Hooter jer nije baš obraćala mnogo pozornosti na ono stoje Barbie govorila u mobitel prije nekoliko minuta. "Prijateljice, ne smijemo zakasniti! Ako zakasnimo, nećeš vidjeti sve te vozače kako izlaze iz prikolica i ulaze u aute! Nećeš se uspjeti uslikati ni s jednim od njih! To je životna prilika i ne smijemo zakasniti!"

208

Dok je Barbie ubrzavala, Hooter je primijetila veliki, šareni helikopter kako lebdi nad područjem Medicinskog fakulteta.

"Ma vidi ti taj helikopter!" nagne se Hooter da bolje promotri. "Eh, s njim bi Boga za bradu uhvatila, je li tako, prijateljice? Da se možeš voziti u helikopteru? Sigurno prevoze nekog nesretnika na Hitnu, ali nikada nisam vidjela medicinski helikopter koji tako izgleda."

"On, Bože moj", uzvikne Barbie i gotovo sleti s ceste. "To su boje Donnyja Bretta! I gledaj, na vratima je čak i njegov broj jedanaest! Oh, blagi Bože, sigurno se već razbio!"

"Ali utrka još nije ni počela", podsjeti je Hooter. "Možda je doživio srčani udar ili nešto. Sigurno je pod velikim stresom s obzirom na to daje proljetos, kada se posljednji put ovdje utrkivao, završio osamnaesti."

Andy i Hammerica bili su pod mnogo većim stresom od Donnyja Bretta.

Unatoč tome što je izgledao samouvjereno kad se kleo Hammerici da točno zna kako će se obračunati s Dimom i drumskim razbojnicima, Andy zapravo uopće nije imao pojma što može očekivati, zbog slušalica mu je vlasulja s konjskim repom stalno spadala, a uskoro će biti i premračno za nošenje naočala Ray-Ban. Lebdio je ukopan na mjestu, okrenuvši prednji kraj u vjetar kadli je opazio kako Dim, neka krhka žena s kratkom platinastom kosom i dva razbojnika izlaze iz crnog džipa na parkiralištu s druge strane ograđenog helidroma. Razbojnici su bili odjeveni u NASCAR-ove odore, a najmanji među njima držao je paketić omotan nečim što je izgledalo kao preklopljena crna zastava.

"To je zacijelo Oposum", reče Andy Hammerici preko mikrofona. "A čini se da sa sobom nosi i Popeye."

Hammerica se svim silama trudila ne reagirati. Znala je da ne bi bilo mudro pokazivati zanimanje za ono što se nalazi u smotuljku načinjenom od zastave jer je njoj dopala uloga supruge brata Donnyja Bretta pa ni po čemu nije trebala znati tko je Popeye niti bi je za to trebalo biti imalo briga.

"Ne idite nikamo", reče Andy spustivši helikopter na betonsku podlogu i prigušivši motore u prazan hod. "Idem razgovarati s njima. Ako se nešto dogodi, samo potpuno isključite motore i počnite pucati kroz prozor. Otvara se klizno."

Sa strahopoštovanjem gledajući veličanstveni helikopter, razbojnici i ona žena okupili su se kod ograde, a zatim zbunjeno promatrali priprostog tipa s konjskim repom koji se zaputio prema njima.

"Tko si sad ti, jebote?" upita Dim dok se onaj smotuljak mrdao u Oposumovim rukama.

"Brat me poslao da dođem po vas", reče Andy još jedanput mijenjajući svoj scenarij.

"Tvoj je brat Donny Brett?" upita Kuda širom razrogačenih očiju. "Čovječe, taj je stvarno jebeno dobar! Zbilja se nadam da će večeras uspjeti jer je prošli put usrao i stigao osamnaesti."

"Zaveži!" naredi mu Dim. "Nas je trebala pokupiti državna policija", obrati se Andyju. "Koji je kurac tvoj brat slao helikopter po nas?"

Andy je primijetio kako se Dimovi prsti grče na džepu svijetlocrvene jakne s motivom Winston kupa, u kojem je vjerojatno skrivao pištolj velikog kalibra. On odmjeri Dimovu djevojku, koja je izgledala kao da potječe iz naselja prikolica, a zbog nečega u njezinu pogledu prođu ga srsi. Doimala mu se poznatom.

"Mogu ti samo reći", reče Andy, "da smo ja i moja cura, koja je kopilot, upravo bili bodrili Donnyja u njegovoj prikolici kad je uletio neki crni državni policajac sav u panici. Počeo je govoriti o tome kako su guvernerovu helikopteru signalizirali da sleti, a on mora pokupiti neku ekipu u centru i ne zna što da radi pa je mislio da bi mu

209

Donny mogao pomoći s obzirom na to da mu helikopter tamo stoji. Pretpostavljam da ste vi posada tima Jolly Goodwrench", dometne iznenada dvojbu i sumnju kako bi ih malo zavukao.

"Da", nadglasa Oposum zaglušujuću buku helikopterskih elisa, uspjevši razmotati zastavu dovoljno da bi Andy uspio razabrati dio lubanje koja puši, riječ Jolly i dio riječi Goodwrench. "Hajde, krenimo!" poviče Oposum. "Čekaj malo", reče Dim prijeteći piljeći u Andyja. "Kako ti, dovraga, znaš za Jolly Goodwrench?"

"Da!" složi se i Kuda.

"Zato što vam piše na zastavi", odgovori Andy pokazujući zastavu koju je zahvalni Oposum uspio razmotati baš na vrijeme.

"A i ja sam stavio nešto o Jolly Goodwrenchu na NASCAR-ove internetske stranice", slaže Oposum kako bi potkrijepio priču.

"Tako je", reče Andy odašiljući tajni signal Oposumu. "I ja sam to vidio."

Oposum je tek tada shvatio što je na stvari, ali je prikrio zaprepaštenje. Taj plavokosi tip s konjskim repom nije brat Donnyja Bretta već prerušeni policajac Istinsky! Policajac Istinsky promijenio je plan! Oposuma je mučio loš predosjećaj da će nešto u posljednjem trenutku poći po zlu, i bio je u pravu. Inače se policajac Istinsky ne bi pojavio u helikopteru Donnyja Bretta!

"Slušajte, ne možemo stajati ovdje i razgovarati cijeli dan", reče Andy glasno. "Moramo uzletjeti s ovog helidroma prije nego što stigne kakav medicinski helikopter sa srcem za presađivanje. Zato ili ulazite ili se ja sam vraćam na trkalište."

"Hajdemo", reče Dim. On, njegova djevojka i ostala dvojica preskočili su ogradu i, pridržavajući šilterice s natpisima MACTools, M&M i Excedrink, kroz zapuh vjetra od elisa protrčali prema 430-\c\.

Barbie i Hooter vidjele su kako se taj šareni helikopter izdiže iznad krovova zgrada i juri baš kad su skretale na prazno parkiralište suda. Čim je Barbie skrenula iza zgrade, šestorica muškaraca koji su izgledali jadno, a medu njima i velečasni, iskočila su iz šumarka i mahnito potrčala prema kombiju da bi već u sljedećem trenutku otvorili vrata i nagrnuli unutra. Hooter je primijetila da muškarci smrde, da nisu obrijani i da nijedan nema remen ni vezice za cipele. Znala je ona prepoznati zatvorenike čim ih vidi pa se zato smrzla od straha. O, joj, joj, u što li se sada uvalila? I nije li to onaj meksički dječak kojega je neku večer upoznala na naplatnoj postaji?

"Vozi!" poviče velečasni Justice.

"Da, goni nas odavde!" vrisne i Žgoljavi Jim. "Sagnite se!" zaurla Trader. "Čovječe, zgnječit ćete me!" žalio se Macan.

Muškarci su polijegali na pod, a Barbie je izjurila s parkirališta opažajući policijske automobile koji su s upaljenim rotacijskim svjetlima brzali prema sumornom ciglenom zidu zatvora s druge strane ulice.

"Samo vozi normalno", reče Hooter jer je netko morao zadržati hladnu glavu i preuzeti kontrolu. "Ako budeš tako pičila naokolo, policija će nas sigurno zaustaviti, a onda će nas uhapsiti jer pomažemo zatvorenicima pri bijegu iz zatvora." "Što?" stade paničariti Barbie objema rukama čvrsto stežući volan. "Osuđenici?"

210

"Neopravdano smo uhićeni, Barbie", reče velečasni s poda u stražnjem dijelu kombija. "Božjom smo se voljom izvukli, kao što nam i ti njegovom voljom pomažeš. A ja nisam imao izbora jer su me ostali zatvorenici prisilili da hinim da mi je nešto puklo u trbuhu, a kad je zatvorski čuvar uletio u ćeliju da mi pomogne, tresnuo sam ga po glavi pladnjem baš kao što je i Pinn dobio dok je radio kao čuvar.

Znači, ideja mi je sinula iz emisije Pin glavom i bradom. Nisu li čudni putovi Gospodnji?" propovijedao je dalje velečasni Justice. "Da nisam bio u toj emisiji, a sve zbog Mosesa Custera i programa Susjedska straža, koji sam pokrenuo u blizini zelene tržnice, nikada ne bih ni pomislio nekog tresnuti pladnjem za hranu. Naravno, da nisam bio toliko napet i pod stresom zbog sveg tog iznenadnog publiciteta, možda ne bih ni pokušao pokupiti onu staricu da se olakšam, a onda nikada ne bih ni morao nikoga tresnuti pladnjem za hranu."

Možda je to bilo puko praznovjerje, ali Moses Custer čuo je da, kad ga svrbi uho, netko govori o njemu. Dok se vozio u guvernerovoj povorci, Mosesa je desno uho užasno svrbjelo pod zavojima i pitao se znači li to da mnogo ljudi zna daje on važan uzvanik u crnoj limuzini koji će za vrijeme utrke sjediti u guvernerovoj loži. Kroz zatamnjeno je staklo promatrao zaustavljena vozila, guverner je hrkao, a njegova čudnovata kći s frizurom nalik na pilotsku kacigu neprestano buljila u svoj drhtavi dekolte dok je sićušni crveni konjić stajao na piljevini, a katkad i na Mosesovoj nozi.

Macovich se u međuvremenu pokušavao probiti kroz prometnu gužvu razgovarajući putem radija s Andyjem, koji je helikopterski komunikacijski uređaj prebacio u način rada namijenjen samo posadi kako razbojnici ne bi mogli čuti što govori.

"Da stvari budu još gore," reče Macovich u mikrofon, "šestorica zatvorenika upravo su pobjegla iz zatvora i policijski su auti posvuda pa je ovdje prava zbrka, velim ti. Ne znam kad ćemo stići na trkalište, ali zakasnit ćemo."

"Slušaj, morao sam prijeći na plan B", prenese mu Andy dok se u daljini tristo metara ispod njih počelo nazirati pretrpano trkalište.

"Heeej, meni se čini da smo sad već u najmanju ruku na planu G iliH." "Zaustavit ću se iznad trkališta i oblijetati na velikoj visini dok ti ne uspiješ dovesti hrpu policajaca u odorama na helidrom kako bi se Dim predomislio i naredio mi da ih odvedem na otok Tangier", odgovori Andy.

"Ali tamo nemamo podršku u civilu, čovječe!" zabrine se Macovich.

Andy pogleda na tisuće navijača koji su kao ludi mahali helikopteru probijajući se da priđu što bliže helidromu.

"Nisam ovo očekivao iako sam trebao," reče, "ali Brettovi su navijači prepoznali njegovu letjelicu i nagrnut će na nas kad sletimo. Netko bi mogao stradati, a i Dim bi mogao pobjeći. Nema šanse da sletim na trkalište."

"Deset-četiri", odgovori Macovich. "Hoću reći, potvrdno."

Tribine su se popunjavale dok je Andy uključivao treptava svjetla za slijetanje i počinjao usporavati. Vratio je komunikacijski uređaj na način rada za sve putnike kako bi ga svi u stražnjem dijelu helikoptera mogli čuti putem slušalica.

"Sletjet ćemo za pet minuta", najavi Andy. "Sada je prilično važno da iz sigurnosnih razloga slijedite upute. Kada se spustimo, ostanite na svojim mjestima, a posada na tlu izvest će vas van."

Dim je piljio kroz prozor. Kad se pred njima ukazao helidrom, primijetio je kako se na njemu natiskalo nekoliko desetaka murjaka. Dim je primijetio i da nešto nije u redu s pilotovim konjskim repom. Činilo mu se da je prije nekoliko minuta stajao u sredini, a sada je skrenuo na stranu.

211

"Što svi ti murjaci rade tu?" upita Dim preko mikrofona.

"Ne znam, ali raščistit će se kada se približimo", odgovori Andy, a Hammerica je bila napeta jer se očajnički željela okrenuti kako bi provjerila kako je Popeye.

"A da?" otpovrne Dim, a u glas mu se uvukla zloća. "Možda tu nešto smrdi." "Čovječe! Gledaj sve te ljude dolje", divio se Kuda. "I gledaj kako svi upiru prstom i pozdravljaju nas! Sigurno misle da stiže Donny Brett!"

"Sranje", razlije se Dimov glas Andyjevim slušalicama i nešto ga iznenada s leda povuče za konjski rep, a naočale Ray-Ban spadnu mu na stranu.

Andy se sjećao što mu je Macovich govorio kad je Andy tek učio pilotirati: Samo leti dalje. Bez obzira na to što se dogodilo i koliko je situacija očajna, Andy je morao samo letjeti dalje pa se mirno spuštao helikopterom unatoč tome stoje na zatiljku osjećao tvrdu, hladnu cijev pištolja i što je čuo da ga Dim psuje prijeteći da će ubiti psa.

"Smirite se", javila se Hammerica. "Hoćete li da se srušimo, idioti? Zato umuknite tamo otraga kako bismo mogli ovladati ovim golemim strojem jer nitko od vas ne zna pilotirati, a to znači da ste ovisni o nama!" "... Jebeni murjaci!" mahnitao je i bjesnio Dim. "Znam ja tko ste vi, pičke jedne! A imam i tvoje jebeno pseto, kurvo, pa ću je svu napumpati otrovom za štakore ako ne budete radili što vam kažem!"

Hammerica je pretpostavljala, a i iskreno se nadala da Dim ne misli ozbiljno, ali Oposum je vidio brizgaljku koju je Dim upravo izvukao iz džepa. Oposum je držao Popeye osjećajući kako drhturi ispod zastave, a Unika je sjedila vrlo mirno, kao u transu, dok su joj se oči punile nekim sablasnim sjajem.

"Nemoj to još raditi", reče Oposum Dimu. "Ako ubodeš pseto, uhvatit će ga grčevi pa će početi posvuda skakati, a ako crkne, više im nećeš imati čime prijetiti."

Dim je nakratko utihnuo zaključivši da je Oposum vjerojatno u pravu, a Hammeričino se srce stezalo od straha jer je shvatila da Dim iza možda uistinu ima injekciju otrova za štakore. Gad. Ako se ikad spuste živi, ubit će Dima, makar pritom i prekoračila ovlasti te uništila svoju karijeru i zaradila optužbu za ubojstvo.

Unika je izvukla skalpel iz džepa, a njezin je nadrealni pogled i dalje bio prikovan za vrat plavokosog murjaka.

Onaj joj je nacist rekao da će pronaći svoj Cilj, i ona ga je pronašla. Presložila je molekule, a onda ih vratila u prvotni raspored jer je shvatila da ju je policajac kojega je uhodila, i za kojega se na kraju pokazalo da je Andy Brazil, već vidio. Stoga nevidljivost nije imala nikakva smisla, a ionako je neće imati priliku prepoznati. U preponama joj je pulsiralo dok je maštala kako će mu prerezati vrat od uha do uha. Onda će kopilotkinja preuzeti upravljač, a kad slete, Unika će i njoj prerezati grkljan i provesti koji trenutak nasamo nad njezinim tijelom.

"Izvuci nas odavde!" naredi Dim Andyju. "Smjesta! Prevezi nas na otok Tangier! I da nisi rekao ništa što ne bih mogao čuti otraga!"

Macovich je dva automobila ispred sebe primijetio bijeli kombi s naljepnicom s motivom duge i smjesta se sjetio duge na naplatnoj postaji u kojoj je radila Hooter. Upravo kad mu se provukla mislima, sa zaprepaštenjem je shvatio da baš ona sjedi na suvozačkom mjestu i razgovara s osobama u stražnjem dijelu kombija, koje Macovich nije mogao vidjeti.

"Heeej, curo, što se ovdje događa?" promrmlja Macovich za sebe, primjećujući da kombi pomalo vrluda, usporava i ubrzava, skreće i pokušava se prestrojiti.

212

Macovich uključi posebna plava svjetla limuzine i prilijepi se na odbojnik ispred sebe, prisilivši vozača da se prestroji u zaustavni trak. Kad je isto učinio i sljedećem automobilu, s uključenim se rotacijskim svjetlima našao pred stražnjim krajem kombija. "Što se događa?" upita Regina nanoseći na lice malo pudera koji joj je dala Barbie.

"Samo se pokušavam probiti kroz svu ovu gužvu", reče Macovich, koji se uspio ugurati u lijevi trak pa je sad vozio usporedno s kombijem.

Počeo je mahati pokušavajući dozvati Hooter, a ona je, kada je napokon podigla pogled i ugledala ga jer joj je Barbie skrenula pozornost na njega i limuzinu, napravila očajnu grimasu i usnama oblikovala riječ upomoć!

"Sranje!" reče Macovich jer, dok je vozio guvernera, nije smio zaustavljati promet ili intervenirati u drugim slučajevima.

Slegnuo je ramenima kao da joj želi poručiti da ne može učiniti ništa. Pokazao je prema stražnjim sjedalima limuzine i prstom u zraku nacrtao kutiju kako bi joj pokazao da prevozi Paket. Hooter je zakolutala očima i ponovo usnama oblikovala riječ upomoć! pokazujući prema stražnjem dijelu kombija, a onda je podigla šest prstiju i počela mrdati dva od njih kako bi mu poručila da je šestero ljudi u bijegu. Macovich se namršti i zapita što mu pokušava reći. Šestero putnika straga u bijegu? Heeej, pomisli on, nisu li šestorica zatvorenika upravo pobjegla iz zatvora koji nije baš daleko odavde, a ako se u kombiju straga voze normalni nevini ljudi, zašto se klone pogleda?

Macovich uključi radiostanicu i pozove pojačanje, istodobno pokazujući Hooter da svojoj smušenoj vozačici poruči da nekako skrene s ceste.

Prijateljice", Hooter se obrati Barbie. "Jako mi je žao, ali moram na zahod, mislim, stvarno moram."

"Zaboravi!" dopro je s poda u stražnjem dijelu kombija Macanov strogi glas. "Ne stajemo dok se ne izvučemo iz gužve na neko mjesto gdje nema policije!"

"Sad ću ti ja nešto reći", nagne se Hooter preko sjedala. "Kad žena kaže da mora stati, onda mora stati, razumiješ li što ti govorim? Zar te mamica nije lijepo odgojila, ha? Zar ti nije ništa rekla o ženama i onim danima u mjesecu i kako se žena može voziti u miru Božjem, a onda iznenada osjetiti buđenje svoje plodnosti iako ga nije očekivala još dva dana?"

Muškarci na podu ušutješe.

"Dakle, prijateljice, samo stani na Hessovoj pumpi, a ja ću utrčati unutra. Bit ću brza, ali nadam se da neću dobiti grčeve. Oh, Bože, ne daj da me uhvate grčevi."

Barbie se tako zabrinula daje na trenutak zaboravila na zatvorenike u svom kombiju. U mladosti su je strašno mučili grčevi pa je znala kako nepodnošljivi i iscrpljujući mogu biti. Uključila je desni žmigavac i nagnula se da potapše Hooter po ruci.

"Samo vozi!" naredi Trader.

"Imaš li koji Midoll" Barbie upita Hooter.

"Oooh, oh, oh", odgovori Hooter stenjući i držeći se za trbuh. "Oooh! Nisam ponijela ništa jer nisam očekivala menspiraciju. Ooohhh! Bože, zašto mi se ovo moralo dogoditi baš danas?"

213

"Jako mije žao", suosjećajno reče velečasni Justice udahnuvši puna usta prašine s tapeciranog poda i gurajući Macanovu nogu dalje od svog lica. "Molit ću da vas Bog izbavi od grčeva. Dragi Bože," on dvaput kihne, "molim te izbavi ovu ženu, svoju sluškinju, od grčeva. Dozivam tvoje moći iscjeljenja u ime Isusovo!"

"Oooohhh!" zastenje Hooter glasnije dok se kombi puževom brzinom kretao kroz gužvu ljubitelja automobilističkih utrka koji su gubili živce bojeći se da će propustiti početak utrke, kada će sigurnosni automobil zabrujati stazom koju će u formaciji nadletjeti eskadrila lovaca F-16. "Stani joj, a ti se požuri, ne razgovaraj ni s kim i ne čini ništa što bi moglo privući pozornost."

"No dobro, u redu", oglasi se Zgoljavi Jim, jer ako je nešto mrzio onda je to bilo podnositi ženu koju muče grčevi, i ono njezino šugavo raspoloženje i zlobno ponašanje koje je neizostavno slijedilo.

Macovich je napeto promatrao Hooter vozeći se pokraj nje. Očito je bila ozlijeđena i trebalo ju je prevesti u bolnicu pa je počeo paničariti. Kako da zna da je neki od zatvorenika nije probo nekim šiljkom i da ona neće nasmrt iskrvariti pred njegovim očima?

"Gospodine, oprostite", Moses se glasno obrati guverneru. "Sto je?" upita guverner budeći se.

"Taj mi je mali konjić kopitom stao na nogu pa je ne mogu pomaknuti", reče Moses koji nije želio izazivati neugodnosti, ali se bojao da mu je stopalo slomljeno jer ga je strašno boljelo.

Regina se pokušavala prisjetiti gdje je stavila popis zapovijedi, ali je shvatila da ga je ostavila u kući. Znala je da postoji zapovijed za podizanje kopita pa ju je grozničavo pokušavala dozvati iz pamćenja. Kako je ono išlo?

"Bliže", reče Tripu.

Trip je odgovorio pomaknuvši nogu bliže svom vodiču, koji je u ovom slučaju bio guverner.

"Aaaahh!" zajauče Moses kad se konjić očešao o gips na njegovoj ruci i stao mu na drugu nogu. "Ne bih se želio žaliti, ali ovdje me tuku kao u bolnici!"

"Desno!" počela je Regina paničariti dok su joj se u glavi sudarale sve naredbe koje je letimično pregledala. "Žao mije."

Trip se okrene udesno i gurne Mosesovu zavijenu glavu u prozor. On vrisne preklinjući da ga netko pusti van iz automobila.

"Uzet ću taksi i vratiti se kući u krevet", reče, pokušavajući odgurati konjića.

"Možeš li stati?" poviče Regina Macovichu, natežući suknju od trapera koja joj je bila pomalo tijesna pa se podizala na golemim bedrima. "Gospodin Custer se ne osjeća dobro i mora ići!"

"Kamo mora ići?" reče Macovich gmižući uz kombi.

"Natrag", poviče Regina, a Trip otkorači unatrag i prebaci svu svoju težinu na obje Mosesove noge istodobno.

"Aaaajjjj!" procvili on.

"Oooohhhh", zastenje Hooter kad je Barbie napokon parkirala na Hessovoj benzinskoj crpki, a guvernerova limuzina skrenula za njom.

Ostali ljubitelji utrka, koji su također odlučili iskoristiti prednosti benzinske crpke, u čudu su blenuli u limuzinu s upaljenim rotacijskim svjetlima i druga tri dugačka automobila koji su je slijedili. Otvorila su se sjajna crna vrata i

214

iz automobila su, da bi udahnuli malo svježeg zraka, izašli guverner, neka debela djevojka grozne frizure i bizarnog ukusa u oblačenju te čovjek koji je izgledao kao bolnički pacijent, a s njim još i crveni konjić, vozači u civilu koji su pod sakoima nosili pištolje i ostatak prve obitelji.

Guverner je zgrabio Tripove uzde i napravio nekoliko nesigurnih koraka, a Macovich je pojurio prema kombiju iz kojega je, vičući i mašući, upravo izašla Hooter.

"Oteli su nas osuđenici!" proderala se, što je izazvalo komešanje među svim ljubiteljima NASCAR-a koji su stali kupiti pivo ili se olakšati od piva koje su već popili. Žgoljavi Jim, Toljaga, Cruz Morales, Trader, Macan i velečasni nagrnuli su van i razbježali se. Dvojicu je uhvatio Bubba Loving. Macovich je dograbio Cruza i Toljagu za košulje, dok je Macan u slalomu pojurio ravno prema guverneru, kojega je namjeravao oteti kao taoca. Regina, koja se sjetila da je još uvijek policijska pripravnica, shvati da ona mora preuzeti kontrolu nad situacijom pa dovikne Tripu: "Navali!"

Konjiću ta naredba nije bila poznata pa Macanu, koji je projurio pokraj njega, nije učinio ništa, a guverner je dotle zbunjeno žmirkao i pipkao se tražeći povećalo. Regina, koja je kao dijete gnjavila i maltretirala osoblje rezidencije i članove obitelji udarajući ih u nezgodna mjesta, pognute je glave s naskaricom toptala crvenim visokim tenisicama od brušene kože i skupljala snagu, osjećajući snažan atavistički nagon koji ju je vratio u njezin primitivni program. Zaletjela se prema zatvoreniku i zabila glavu u njegove prepone, izbacujući ga iz ravnoteže i podižući ga u zrak trenutak prije nego što će se njegovo tijelo sudariti s Traderovim. Zatim je sjela na obojicu, izvalila im se preko prsa i uz urlike im stala udarati glavom o glavu i gušiti ih. Hooter joj pritrči u pomoć dok su oduševljeni ljubitelji NASCAR-a poticali debelu djevojku da se opet zabije u njih, nagazi ih do daske i ispraši ih s utrke.

Dim je nastavio kvrckati Andyjevu glavu pištoljem i prijetiti da će ubiti Popeye ako on i Hammerica ne budu radili točno ono što im on kaže.

"Znam da imate pištolje, zato mi ih dajte ovamo iza", naredi Dim putem mikrofona.

Samo leti dalje, govorio si je Andy.

"Odmah mi ih predajte!" Andyjevim se slušalicama prolomio Dimov okrutni glas.

"Upravljam helikopterom", odgovori Andy. "Za to su potrebne obje ruke i obje noge pa neću ni početi tražiti nikakvo navodno oružje dok se ne spustimo na zemlju."

"Ja nemam oružja", odgovori Hammerica pitajući se ima li hrabrosti okrenuti se i pucati u Dima iz svog pištolja kalibra devet milimetara, koji joj se nalazio u torbici Harley Davidson.

Smatrala je da to ipak nije dobra zamisao. Ne bi joj bio problem srediti Dima iz ovakve blizine, ali ako bi on zapucao iz svog pištolja kad ona zapuca iz svoga, mogao bi ozlijediti ili ubiti Andyja, a onda bi ona morala pilotirati, iako ne zna kako. A da se i ne spominje da bi njezin metak mogao proći kroz Dima i probiti helikopter, što bi možda izazvalo veliko oštećenje i zbog čega bi se mogli srušiti. Gledala je tamne vode rijeke James, koja se otvarala prema dnu zaljeva Cheaseapeake, i sjetila se svog straha od utapanja.

"Sjedi iza i šuti", reče Dimu oštrim tonom koji je čuvala za osumnjičenike. "Letimo iznad zaljeva i sad nam najmanje treba da izgubimo kontrolu nad helikopterom. Ako se srušimo, svi ćemo se utopiti. Bit ćeš zarobljen unutra, lupati po vratima i očajnički ih pokušavati otvoriti, ali nećeš moći zbog vakuuma. Tako ćeš se mučiti na hladnoći i u mraku, voda će prodirati u kabinu, a ti ćeš polako umirati."

"Smiri se", preklinjao je Kuda Dima. "Samo se smiri, čovječe. Ne želim se utopiti!"

215

Oposum je držao Popeye u tijesnom smotuljku od zastave i čvrsto je grlio. Vrativši se na sjedalo, Dim se počeo igrati injekcijom, a Unika je čudno mjerkala vrat policajca Istinskog, stežući svojom finom rukom skalpel tako čvrsto da su joj se nokti do krvi žarili u dlan. Nije osjećala bol, samo navalu topline i snažne frekvencije i vibracije koje su se kotrljale iz njezine tame.

Andy je provjerio kartu leta i radiostanicu postavio na frekvenciju područja kontrole zračnog prostora Patuxent pa se nekoliko minuta kasnije u eteru pojavio vojni kontrolni toranj. "Helikopter nula-jedan--jedan-delta-bravo", reče Andy.

"Jedan-delta-bravo", stigao je odgovor s tornja.

"Jesu li zabranjene zone šest-šest-nula-devet i četiri-nula-nula-šest pod uzbunom?" upita Andy.

"Negativno."

"Tražim dozvolu za prelet na visini od tristo metara prema otoku Tangier", reče Andy.

"Dozvola uskraćena", odgovor s tornja bio je upravo onakav kakav je Andy očekivao.

"Potvrdno", reče Andy, a zatim u komunikacijski uređaj unese šifru 7500 za otmicu i Hammerici palcima pokaže da je uspio.

Bez obzira na sve, preletjet će kroz zabranjena područja, a sad kad ga je Kontrola leta primijetila na radaru, doznala njegov registarski broj i shvatila da su u letjelici otmičari, reagirat će vojska. Pojačao je okretni moment, zahvalan vjetru sleda koji ih je pogurivao pri brzini od sto sedamdeset čvorova pa su za petnaest minuta ušli u zračni prostor područja Patuxent.

Andy duboko udahne i prebaci 430-icu na automatski pilot. Dim ni po čemu nije mogao zaključiti da su njegove ruke sada slobodne pa je polako spustio ruku i izvukao pištolj iz futrole na gležnju. Slijedeći njegov primjer, Hammerica je izvukla devetku iz svoje torbice, a zatim su oboje zataknuli pištolje među noge kako Dim ne bi primijetio što se događa ako ustane i opet zaviri u pilotsku kabinu.

Ni Mufljuz i doktor Faux nisu znali što se događa dok su, ne skrivajući se, hodali cestom Janders ne videći ni traga od otočana. Svjetla u kućercima bila su ugašena, a u toj prohladnoj tmini pokraj njih nije prodrndao nijedan automobil za golf ni bicikl. Otok je bio tako pust još otkako su se Mufljuz i doktor Faux iskrcali s poštanskog broda nakon što su neuspješno pokušali podmititi kapetana da potraži vršu za račiće s žutom plutačom.

"Svega mi! Možda j' došlo uznesenje", reče Mufljuz, koji je cijeloga života slušao o tome. "A mi ostadosmo jer zbog svoji' grije'a nemeremo u raj!"

"Bedastoća", odgovori zubar frustrirano.

Izmučen glađu, hladnoćom i umorom, zamišljao je kako svi ti ribari na čamcima traže lojalističko blago. Pitao seje li ih Obalna straža opkolila i sve zajedno uhitila ili su uspjeli dogovoriti nekakvu suradnju s vlastima. Ukratko, doktor Faux nije znao što se događa, ali ga je obuzimala jeza i žalio je što je bio tako glup da frizira zubarske račune, laže zdravstvenom fondu, iskorištava djecu i ljudima uništava zube samo radi zarade.

Ni u Mufljuzovoj kući, kad su napokon stigli do nje, nije bilo nikoga.

"Moja bi majka trebala bit' unutra, ložit' vatru i prat' sude. Ona nikad ne izlazi noću", čudio se Mufljuz, u kojega se također uvukla bojazan. "Mislim ja da se Isus spustio na svom oblaku i da su otišli svi osim nas!"

216

"Prekini", nije popuštao zubar. "Nitko nije odletio na oblaku, Mu-fljuze. To je bajka. Mora postojati objašnjenje zastoje otok opustio, zato će biti najbolje da sjednemo u vaš obiteljski auto za golf i provozamo se malo naokolo.

Predlažem da krenemo prema aerodromu i vidimo događa li se što tamo."

No akumulator automobila za golf bio je prazan, stoje samo pojačalo Mufljuzove zle slutnje i osjećaj ukletosti.

"Onda ćemo pješice", odluči doktor Faux, okrene se i krene u drugom smjeru koji je vodio kroz močvarno područje. "Priznajem da je ovdje nešto čudno. Ako su svi u svojini čamcima u potrazi za blagom, otkud svi oni čamci usidreni u luci, koje smo vidjeli kad smo sišli s poštanskog broda?"

"Pst!" reče Mufljuz pridižući prst usnama. "Čujem helikopter! Sigurno je Obalna straža!"

Zubar napeto osluhne i začuje udaljenu tutnjavu, ali i još nešto.

"Pjesma", reče. "Čuješ li je i ti, Mufljuze?"

Obojica su zastala na pješačkoj stazi upinjući se da osluhnu slabašan zvuk crkvene pjesme koji je, gotovo nečujan, dopirao nošen slanim morskim vjetrom koji im je mrsio kosu.

"Slazi iz metodističke crkve McManna Leona u glavnoj ulici", Mufljuz je od uzbuđenja ostao bez daha. "AT ne vidim što, pobogu. U crkvi nema sastanaka subotom navečer."

Mufljuz i zubar požurili su u smjeru sve jačeg brujanja helikopterskih elisa, primijetivši dva svjetla koja su se iz smjera zapada kretala nebom prošaranim zvijezdama. Mufljuz potrči ne hajući hoće li zubar zaostati.

"Hej! Čekaj me!" vikao je zubar za njim. "Ma nema veze, idem prema aerodromu da vidim mogu li kojim od tih helikoptera što stižu odletjeti što dalje odavde!"

Mufljuz je trčao brzo kao nikada dotad pa je, sav zadihan i okupan znojem, nagrnuo na stube crkve i uletio kroz vrata. Nije mogao vjerovati svojim očima. Kao da su se svi živi otočani natisnuli u crkvu, svjetla su bila ugašena, a ljudi su držali svijeće. Pjevali su "Amazing Grace" bez instrumentalne pratnje, a Mufljuz je ukipljeno stajao i zbunjeno i preplašeno zurio. Sigurno se dogodilo nešto strašno, mislio je. Ili možda nešto krasno. Ili oni možda pouzdano znaju da dolazi Uznesenje pa čekaju Isusa na njegovu oblaku. To je ludo, protivio se u sebi Mufljuz.

Zašto nitko ne pokušava pronaći lojalističko blago i zar nisu zabrinuti zbog helikoptera koji stižu? Zvuk njihovih motora bio je dovoljno glasan da ga je Mufljuz čuo i u crkvi. Iz džepa je izvukao harmoniku, stavio ruke na usta, uvukao obraze i počeo navlačiti i palucati tonove udarajući nogom u ritmu svoje blues improvizacije.

Pjesma smjesta utihne i velečasni Crockett izađe za propovjedaonicu. Gledao je u more malih drhtavih plamičaka. '"Ko to svira drombulje?" upita.

"Ne lutam više", improvizirao je Mufljuz razvlačeći nekoliko nota. "Ne nosim nedjeljne cipele punih džepova, ja sam slobodan momak što nikad ne bi sirot!"

Oko njega su se čuli uzdasi i glasovi koji su govorili slava Isusu, hvala ti, Isuse i to je čudo\ Zatim iz klupe izađe Mufljuzova majka i čvrsto ga primi u naručje, a otac ga podigne u zrak dok su mu se suze slijevale niz ogrubjelo ribarsko lice. Kad su čuli za lojalističko blago i uhićenje zubara, svi su otočani mislili da je Mufljuz mrtav. Kako u tim vijestima nije bilo ni spomena o Mufljuzu, pretpostavljali su da je jadnog mladića pohlepni doktor Faux gurnuo u more.

"Uhvatimo se za ruke da se poklonimo Bogu!" pozove ih velečasni Crockett. "Gospodin nam se smilov'o i udahn'o život ovom utopljenom dječaku!"

217

"Slava Bogu!" poviče Mufljuzova majka. "On nam vrati dijete naše iz mrtvih."

"Bogda crk'o ako sam bio mrtav!" reče Mufljuz smeten i duboko ganut jer je počeo shvaćati da se cijeli otok okupljao u crkvi, možda i svake večeri, kako bi se molio za njega jer je nestao na moru. "Zubar me povrati netom pred mrak."

Okupljeni su se uskomešali kad su im, zatresavši krov crkve, nad glavama protutnjali helikopteri.

"To je to!" s neodobravanjem grakne velečasni Crockett. "Zubar se vratio na Tangier?!"

"Nikako!" glasno će Mufljuz obrnutim govorom. '"Di je?"

"Krenuo je na aerodrom!" odgovori Mufljuz.

"Taj mi je zlikovac s kopna sve zube počup'o!" reče gospođa Pruitt dovoljno glasno da je svi čuju.

"I meni."

"I meni."

"Nego šta! I meni isto."

"Sigurno kani uteć' helikopterima!"

I prije nego stoje Mufljuz išta uspio objasniti, povišeni i ljutiti glasovi spojili su seu zaglusujucu buku i cijela je otočna populacija nagrnula iz crkve . u jedinstvenoj, odlučnoj formaciji osvijetljenoj svijećama krenula prema aerodromu koji se nalazio na samo pet minuta hoda od crkve jer ništa na otoku nije bilo daleko.

Vojnici u punoj ratnoj spremi izlazili su iz dva helikoptera Black Hawk kada su vidjeli da prema njima lebdi jato malih plamičaka Andy je tu čudnu svjetlost primijetio dok je letio na pedeset metara visine baš u trenutku kada je Unika izvukla skalpel. ' "što se to događa dolje?" upita Hammenca prije nego što se uspjela obuzdati.

"Bolje vam je da ništa ne pokušavate, inače ste svi mrtvi!" zaprijeti Dim gledajući kroz prozor to uskomešano more svjetala i velike he-hkoptereBlack Hawk. "Sto ste učinili? Koji se kurac događa? Da ste mi odmah rekli!

Oposum je prikovao pogled za injekciju u Dimovoj ruci jer ga je poznavao dovoljno dobro da zna što bi se sljedeće moglo dogoditi Čim helikopter sigurno sleti na zemlju, Dim će kroz zastavu ubosti Popev" i ustrčati joj otrov za štakore, a zatim će ubiti Hammericu i policajca Istinskog i zauvyek zadržati Kudu i njega kao svoje pajdaše na ovom zabačenom otoku Oposum iznenada primijeti da se, otkopčavajući pojas, Unika grci kao da ima epileptični napad.

"Zbogom, Popeye!" reče Dim zlim, posprdnim glasom skidajući zaštitni narančasti poklopac s injekcije.

"Ne, UfukaV vrisne Oposum, a Andy se smjesta sjeti daje Oposum u svojoj poruci spominjao Uniku kao nekoga tko je isjekao Mosesa te da je Moses govorio o anđelu koji mu je obećao umkatno iskustvo Andy u mikrofon poviče: Opasnost!", a zatim uspori, spusti nos helikopteri i povuče upravljač sasvim udesno, prevrnuvši 430-icu oko njezine osi Jednu su jezovitu sekundu bili izvrnuti, a onda se oglasila sirena za uzbunu, zasvijetlila su svjetla i helikopter je iznenada poskočio kao podivljali pastuh.

218

"Zauzmite položaj za pad! Zauzmite položaj za pad!" poviče Andy preko internog komunikacijskog uređaja, a zatim posve priguši motore, povuče upravljač za podizanje i spuštanje sasvim nadolje i nastavi kliziti letjelicom kroz čije se lopatice elisa nije kretalo ništa osim zraka koji je sprječavao helikopter da ne padne kao kruška.

U namjernom oduzimanju gasa u zraku nije bilo ničega čudnog. Andy je redovito vježbao samorotacije i ne samo što je bio dobar u njima nego je obožavao uzbuđenje povezano s prizemljivanjem letjelice od četiri tone bez pomoći motora. Medu ostalim trikovima, volio je i čekati dok se ne spusti na deset metara od tla, a onda ponovo dodati gas i odletjeti, što je učinio i upravo sada te je helikopter opet zabrujao punom uzletnom snagom koja ga je ispalila ravno u noć. Na sto pedeset metara Andy ponovo priguši gas i nasmiješi se Hammerici, a zvona za uzbunu ponovno se oglasiše jer je otpočelo još jedno spuštanje bez pomoći motora. Još je tri puta preventivno ponovio taj postupak pa nije bio nimalo iznenađen kada je, spustivši naposljetku stajni trap i dotakavši tlo, vidio da su Dim, Kuda i Oposum problijedjeli u fetalnom položaju, dok je Unika onesviještena ležala na podu.

"Ja ću zgrabiti Dima, a vi curu!" dovikne Hammerici, silom otvarajući vrata stražnje kabine dok su se elise još vrtjele, podižući vrtlog poput vihora. "Pazite na nju! Ona je koljačica koju tražimo!"

Andy uperi pištolj u Dima kojemu se vrtjelo u glavi i koji je odavno ispustio svoje oružje. Izvuče ga iz kabine i baci na asfalt poput vreće krpa, a Hammerica je već grabila Uniku. Ono more svijeća lelujalo je u krugu oko njih, a vojnici su trčali prema njima da vide što se to, dovraga, događa.

"Gusari!" objasni Andy zaprepaštenim otočanima, stavljajući lisičine na Dimova zapešća. Hammerica je u međuvremenu kožnatim remenom vezala ruke na leđima svojoj zarobljenici koja je slinila budeći se iz nesvijesti i ponovo padajući u nju. "Žao mi je", reče Andy vojnicima. "Morao sam povrijediti vaša zabranjena područja jer je u mene bio uperen pištolj, kao što ste, vjerujem, i zaključili iz šifre koju sam vam odaslao. Biste li mi mogli pomoći da uhvatim i onog drugog gusara u stražnjoj kabini, koji povraća u vrećicu? Ali onog manjeg momka ostavite na miru. Njegovo je ime Jeremiah Little i tu je nevini talac. Povest ćemo ga natrag u Virginiju sa sobom."

"Znam ja četristotridesetice. Hoćete li da vam je ugasim?" upita jedan od vojnika.

"Hvala", odgovori Andy dok je Popeye obasipala Hammeričino lice poljupcima, a doktor Faux, koji se provukao do njih, zaštitnički joj tapšao leđa prekrivena crnom kožom.

"Ne znam što se točno dogodilo, ali u svakom slučaju mi je drago da vam je pas dobro. Nije li čudesno kako vam ti ljubimci postanu kao djeca? Ja znam koliko ja volim mačke. Ako nemate ništa protiv," reče Hammerici, "mislim da je najbolje da se i ja s vama vratim u Virginiju. Pretpostavljam da odmah krećete?"

"Nego šta, gonite ga odavde!" naređivao je velečasni Crockett. "Nećemo više imat' s njim posla. U'apsite ga!"

"Ne" progovori naopačke cijela otočna populacija u jedan glas, a njihovi su glasovi nadjačali zapuhe motora i brektanje sve sporijih elisa. "Vratite ga na kopno!" stadoše skandirati.

Pobjeda Donnyja Bretta!! piše Policajac htinsky Dakle, ljubitelji utrka, kakva je to bila noć!

Valjda je loša vijest da nikakvog lojalističkog blaga nije bilo, barem ne na mjestu označenom žutom plutačom, koja je očito nastavila plutati sa strujama u zaljevu dok nije došla do pličine na koji kilometar i pol od obale Virginije, u kojoj je vrša za rakove napokon zapela za morsku travu. No važno je da je Mufljuz bio jedino blago do

219

kojega je otočanima bilo stalo, a želim čestitati i kolegici Reggie, koja je golim rukama uhvatila odbjegle zatvorenike!

A što kažete na našeg dečka Donnyja? Moram reći da sam sinoć radio na jednom slučaju pa sam propustio utrku, ali gledao sam televiziju i bezbrojne reprize njegova velikog poteza kada je, dok je vozio paralelno s brojem 4, nezgoda u četvrtom zavoju izbacila Chevrolet s brojem 33, zbog čega je stazom sedam krugova kružio sigurnosni automobil da bi se utrka normalno nastavila tek u 94. krugu. Neka sam proklet ako Donny nije iskoristio pogibeljnu situaciju i odigrao svoj veliki potez.

Tako je, ljubitelji športa, vidjeli ste ga kako pušta gas i stišće kočnicu, baš kao što je to učinio već jedanput prije, a onda kao metak s vanjske strane prolijeće pokraj broja 4 u drugoj ravnini i ostaje ispred njega do kraja utrke.

"Samo sam zavirio duboko u sebe", izjavio je razdragani Donny Brett otpivši gutljaj pjenušca. "Jednostavno sam pokušao opet uživati u tome i ne razmišljati o posljednjem porazu, znate. I želio bih zahvaliti tom murjaku koji me strpljivo slušao u mojoj prikolici. Ne znam kako se zoveš, ali hvala ti, stari. I želim svima poručiti ono što je on meni rekao. Nije riječ o tome jesi li dobar, nego znaš li kad trebaš povući svoj potez."

A sad je vrijeme da i ja povučem svoj veliki potez i kažem vam, dragi moji čitatelji, da postoji vrijeme za priču i vrijeme za šutnju. Ja ću se sada odjaviti i ovo će biti moj posljednji esej. Možda se jednog dana i vratim, ali nisam siguran u to. Toliko se toga dogodilo u posljednje vrijeme, a meni je preostalo mnogo poslova koje moram dovršiti i mnogo toga što tek moram shvatiti.

I dalje ću primati vaše poruke i cijeniti sve što budete radili da biste me prosvijetlili i pretvorili ovaj svijet u bolje mjesto za život. No ako vam ne odgovorim, nemojte se žalostiti niti misliti da mi nije stalo. Sjetite se zlatnog pravila i toga da čak i najnevažniji životi i sve na ovom svijetu ima svoju priču, ako ih samo strpljivo poslušamo.

Budite na oprezu!

220