Praznina - moja i tvoja - Sedmak Tomislav

Page 1


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak Čovek vozi kamion pun rupa. Okrene se da pogleda da li su sve rupe u kamionu. Vidi da jedna rupa nedostaje i zaključi da je ispala. Krene u ,,rikverc“ da nađe tu ispalu rupu, upadne u nju i zaglavi se. Ne može da se izvuče. Ovaj vic iz moje mladosti je prvo suočavanje sa neograničenim praznim prostorom koji se zove ,,rupa“. Rupa je, inače, praznina unutar materijalnih granica. U ovom vicu rupe nemaju tu granicu. Ako kamion upadne u takvu rupu bez materijalnih granica, onda ne može ni da se izvuče. U grupi mojih mladih drugara se poveo razgovor o prijatnosti i uživanju. Jedan od njih je rekao: ručam, sednem u fotelju, zapalim cigaretu i ne mislim ništa. Pitao sam se: kako je to moguće? U otpusnoj listi psihijatrijskog pacijenta je pisalo: Još uvek prisutno neraspoloženje, više u formi ,,praznine“, bezvoljnost i impulsivnost. Praznina je osećanje nepostojanja koje se suprotstavlja doživljaju postojanja čoveka. Praznina je svest o nepostojanju koja se pretače u opuštenost, mir, uravnoteženost pa i zadovoljstvo, ili se pretače u strah od nestajanja i od smrti (1-7). Praznina je čekanje ničega, ili ,,Godoa“ u protoku vremena bez jasno doživljenog straha (8,9). Posle pokušaja samoubistva Alvarez je, napisao: ,,U mojoj glavi dugo je vladala praznina (10). Čitavih pet godina posle tog događaja imao sam periode potpune beline, kao da su mi bili isključeni neki vitalni centri. Danima sam se vukao kao kakav leš. Pitao sam se, na neki neodređen, tup način, nisam li ipak umro. Ali ako jesam, kako bih to znao“? Kada hoćemo da shvatimo biće, uvek biva kao da zahvatamo u prazno (11). ,,U

83


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

geštalt terapiji praznina (void) je između zadovoljavanja i završetka stare potrebe i nastanka nove potrebe. To je praznina kroz koju mi prolazimo kada pustimo da ode jedan niz doživljaja da bi se potpuno posvetili novom nizu doživljaja. Ishod određuje da li je praznina bila uzaludna ili plodna (futile or fertile). Usklađeno sa klijentima i kliničarima, podnošenje, susretanje i istraživanje zastrašujuće praznine voida je često obrtna tačka za terapijsku promenu“(12). Određenje čoveka kroz introspekciju i ponašanje ukazuje da je moguće doživljavanje više vrsta emocija u istom doživljaju sopstvene svesnosti. Govori se o suprotnim osećanjim koja zbunjuju ili se čak i poništavaju na putu prema ponašanju. Doživljena emocija omogućava ili svesnost doživljavanja sebe ili pretakanje u ponašanje. Uključenje organizovane introspekcije i verbalnokognitivno određenje doživljaja dopušta uravnoteženje između doživljene emocije i ponašanja. Svaka svesno doživljena emocija je istovremeno i potvrda samopostojanja, bez obzira da li se teorijski smatra prijatnom ili neprijatnom. Svesnost emocija može doprineti zbunjujućoj prepletenosti neprijatnosti, bola, patnje ili straha i uživanja. Razvojem ličnosti ili mogućim neurofiziološkim posebnostima osnovno poverenje u samopostojanje i održivost života mogu se oblikovati preplitanjem prijatnosti i neprijatnosti u potpuni doživljaj postojanja. Praznina, koja nastaje kao subjektivni doživljaj, svesno ili nesvesno, namerno ili nenamerno, može se shvatiti kao kritična tačka poništenja bilo koje teorijski ili subjektivno definisane emocije. Na putu prema praznini svaka emocija se gasi i prestaje da bude sadržaj subjektivne doživljenosti. Odnos prema praznini u kulturama zapada i istoka može poslužiti kao obuhvatni pristup za suočavanje kulture i pojedinaca zapada i istoka. Zapadnu kulturu stvaraju pojedinci koji se potvrđuju iskazivanjem sopstvenih sposobnosti, poređenjem sa drugima i potvrđivanjem prema opšte važećim vrednovanjima uspešnosti (13-19). Zapadni čovek postavlja pred sebe ciljeve i uspehe koji zahtevaju ulaganje napora i takmičenja sa drugim. Takmičarstvo obeležava sopstveno delovanje. Pobeda postaje mera uspeha. Nedostaju podaci o pobeđenima, neuspelima i gubitnicima. Preplavljujući uticaj narcističke kulture SAD prekriva nastanak kulture zapada. Tu kulturu stvaraju pojedinci koji napuštaju sopstvenu kulturu, jer su nezadovoljni okruženjem i mogućim ponudama za sopstvenu uspešnost. Traže i stvaraju nove prostore, nove stvarnosti, novo okruženje da bi dokazali sopstvenu značajnost. Odvija se američki način života, američki san, američka značajnost za celu planetu Zemlju. Nametanjem sopstvenog obrasca potvrđuju sopstvenu životnost. Previđa se da vrhunac te kulture, nauke, uspeha u planetskim razmerama ostvaruju ili tipični Amerikanac kroz tržišno potvrđivanje novcem ili uveženi obrazovani stručnjaci. U američkom Ustavu, kada se nije mogla predvideti planetska uspešnost, kada su stizali ,,pioniri“ pretežno iz zapadnog sveta, kada su sistematski srubili postojeća plemena i kulturu i strpali ih u rezervate, da bi ih ,,sačuvali“, ukazano je pravo svakog građanina na sreću, bez vidljivog uzimanja u obzir starosedelaca. Oslanjajući se na pretpostavku o sreći u budućnosti kroz lične napore, menjao se odnos prema sadašnjosti. Sadašnjost se poništava prevazilaženjem prema budućnosti. Preostaje pitanje svesnosti sebe u poništenoj ili prevaziđenoj

84


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

sadašnjosti. Zaustavljanje u sadašnjosti preti dosadom i prazninom. Izgleda da je najbezopasniji protest protiv takvog društvenog uređenja i sledstvene kulture pasivni protest uz odustajanje od nametnutih obrazaca ponašanja, sistema vrednosti i budućih ciljeva. Takvi otpori dobijaju obeležje detinjeg postupka kada odraslom kaže ,,neću“, čime se odustaje i od samog sebe. Ovakav protest je neuspešan, posebno u adolescenciji, kada se postavlja zahtev i obaveza za preuzimanjem uloga i lične odgovornosti. Spontano suprotstavljanje ,,establišmentu“ kroz hipi pokret i značajnu podršku mladih uništilo je samog sebe drogiranjem i pojedinačnim osujećenjem psihosocijalnog razvoja pojedinaca i stvaranja sopstvenog identiteta (20). Pitanje je: da li se samouništenjem može opravdati suprotstavljanje postojećem socijalnom poretku i sistemu vrednosti. Agresivno suprotstavljanje pojedinca ,,čitavom“ društvu, posebno u SAD se često ostvaruje masovnim ubijanjem učenika u školama ili ljudi na javnim mestima, što se završava ubijanjem ubice. Naknadno objašnjenje zašto se inače neupadljiv, povučen pojedinac odlučio da ubija ljude, dobija obeležje besmisla počevši od kultnog vrednovanja posedovanja, pa i korišćenja oružja. Organizovane delinkventne grupe predstavljaju najuspešniji vid suprotstavljanja „establišmentu“, usvajajući istovetne ciljeve: novac i socijalnu značajnost u sopstvenoj grupi. Kohezivne grupe organizovanog kriminala veoma uspešno koriste postojeći društveni sistem. Prećutno znanje o postojanju ovakvih grupa povremeno postaje vidljivo kroz delovanje policije i pravnog sistema, ali niko ne zna koliko grupa deluje neotkriveno. Najubedljiviji primer su grupe koje se bave „rasturanjem“ droga. Životnost ovih grupa se veoma uspešno suprotstavlja socijalnom redu, pravnom sistemu uz često preplitanje ne samo sa pravnim sistemom, već i sa društvenim sistemom u celini. Tokom bavljenja sobom i psihijatrijom često sam sticao znanje o psihologiji čoveka kroz vrhunske opise u literaturi. Dva književna dela su mi veoma pomogla da bolje upoznam, pa i doživim prazninu. To su ,,Lovac u Žitu“, Dž. D. Selindžera i ,,Norveška šuma“, Haruki Murakamija (21,22). Obe knjige shvatam kao odraz socijalne sredine i postojeće kulture koji je osnova stvaralaštva oba autora i, sledstveno, kao moguće delovanje na ogroman broj čitalaca, koji mogu ostvariti spoj sopstvene ličnosti i opisanih doživljavanja u tim romanima. Time se potvrđuje životnost prikaza doživljaja i ponašanja opisanih ličnosti. Stavljajući sebe između zapadne i istočne kulture, ne samo u okvirima svakodnevnog života, već i u okvirima psihijatrijskog i psihoterapijskog delovanja, tražim sopstveno razumevanje zapada i istoka (23,24). Istovremeno je moguće pratiti efekte globalizacije, kojom se postiže gutanje pa i uništavanje autohtonih kultura. ,,Lovac“ prikazuje buntovnika bez razloga u zapadnom sistemu, kroz ubedljivo neuspešni protest protiv društvenog sistema, kome i dalje pripada. Štampa se u milionima primeraka potvrđujući ubeđenje da tiraž određuje i kvalitet umetničkog dela. ,,Norveška šuma“, samim naslovom, potvrđuje uspešnost globalizacije, obeležavajući se naslovom pesme koju pevaju „Bitlsi“. Mladi Japanci čitaju ,,Lovca“ čiji duh deluje kroz celu knjigu, pa sve do usmerenja prema smrti. Dok se ,,Lovac“ batrga između neuspelog bunta, dotle se mladi Japanci u ,,Norveškoj šumi“ prilično efikasno ubijaju, produbljujući subjektivno određenje praznine.

85


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

,,Lovca“ sam dva puta čitao, pre pedeset godina i sada. Subjektivni emotivni doživljaj je praktično isti. Nametanje besmislenih postupaka, neorganizovani protest u magli odnosa, sećanja, asocijacija i zaključaka. Mladića iz dobro stojeće porodice izbacuju iz škole, zbog neispunjavanja zadataka. Neuspelo određivanje sebe prema drugima muškima i ženskima, pretakanje ,,objektivnog“ u subjektivno prikazivanje s punom pouzdanošću u ,,istinitost“ sopstvenih procena. Sestra ga napada da ništa ne voli, a on tvrdi da voli, ali ne može da se seti. On bi samo da spašava decu koja jure kroz žito prema nekoj litici. Pošto je ,,možda“ stravično potišten i usamljen, može se pretpostaviti da svi njegovi postupci i sva njegova izlaganja, što osciluju između mržnje i naklonosti, između traženja sebe i dokazane nenalaženosti, između autoagresije i pravdanja ili objašnjavanja, predstavljaju pokušaj ispunjavanja praznog i opasnog prostora u sopstvenom subjektivnom emotivnom doživljavanju. U tom prostoru je moguće i očajanje i suicidalnost i strahovi od postupaka i posledica, od odbacivanja iz porodice kojoj, površno, odbija da pripada, od praznine i nepostojanja. Postupci su besmislena potvrda da postoji i da se istovremeno negira i dokazuje. Navodi sudbinu drugog mladića, koga su grupno prisiljavali da odustane od svojih stavova, a on je ostao uporan i ubio se skokom kroz prozor. Posle čitanja ovakve knjige pitam se zašto je napisana takva knjiga, u prvom licu, sa opisima sopstvenih osećanja, doživljavanja i odnosa prema drugima. Odgovor obuhvata široki opseg mogućih razloga, polazeći od potrebe da razreši samog sebe, da dobije podršku drugih, da dobije sledbenike, da postane slavan, da ostvari materijalnu dobit. Istovremeno sledi i šta ta poruka može značiti za primaoca, za mene, a i za one druge koji prime tu poruku. Mogući ishodi su: poruka je primljena k znanju, da je podstakla estetsko-emotivnu procenu, da je doprinela razmišljanju, da se ugradila u sopstveni sistem vrednosti, pa i odrazila kroz ponašanje. Površni pristup poruci koju šalje ,,Lovac“ ukazuje na obesmišljenost sopstvene ličnosti, na nevoljenje sebe ili na mržnju svega što obeležava njegov socijalni ,,establišment“. Komentatori iz SAD ukazuju da su ubice Džona Lenona i glumice Rebeke Šefer kao i neuspeli atentator na Ronalda Regana imali neke veze sa ,,Lovcem“ (25, 26). Čitali su tu knjigu i ,,intuitivno odreagovali na posleratni bes i nasilje“. Međutim, čitaoci u Japanu ubijaju sebe. Posredno i neposredno usmerenje pisane knjige ne može poslužiti kao opravdanje ili podsticaj čitaoca. Jedino se može dopustiti rezonantnost sadržaja knjige sa sklonošću samog čitaoca. Međutim, samo delo je podsticaj ili opravdanje za samog pisca. Posebno kada se nameće utisak autobiografskog prikaza pretpostavlja se i potreba za pisanjem kao vrsta suočavanja ili ogledanja sa samim sobom. Pre mnogo godina sam negde pročitao da američki autori, u svome prvom romanu, iskazuju sami sebe. Sledeći romani gube autentičnost i umetničku snagu. Da li sve ono što čini Holden Kolfild predstavlja odbranu od ili prevazilaženje osećanja besmisla i praznine. Psihobiografija ukazuje na mogućnost da je njegov celokupni život produženje osećanja praznine i osmišljenog besmisla. Adamović kaže da je psihobiografija ,,intelektualna konstrukcija, sačinjena na osnovu već postojećih biografija, autobiografija, koja obično, zbog autocenzure i potiskivanja, ne prikazuje događaje i ličnosti u pravom svetlu“ (27), ali i svaki psihodinamski

86


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

razvoj ličnosti je, takođe, psihobiografija, što služi boljem razumevanju ponašanja pacijenata i ispravnijem terapijskom pristupu (28). Osmišljavanje nesređenih i mozaički rasturenih podataka u teorijski pa i logički niz. Autobiografska obeležja Holdena Kolfilda se potvrđuju daljim načinom života Džeroma Dejvida Selindžera. Kažu da je stečena slava za njega bila nepodnošljiva, pa je decenijama živeo povučeno, bez izdavanja novih knjiga i ubedljivo ograničenim komunikacijama sa ljudima. Može se pretpostaviti da su praznina i besmisao življenja Holdena Kolfilda produžili svoje trajanje usamljenika Selindžera sve do njegove 90. godine. Njegovi biografi neopravdano naglašavaju da je rođen sa jednim testisom, istovremeno ukazujući da je imao partnerke i sina. Preplavljenost podacima o ponašanju Holdena Kolfilda smanjuje vidljivost sadržaja 26. glave. U skladu sa porodičnim socijalnim statusom on prolazi kroz bolest i psihoanalitički tretman. Time se može objasniti Selindžerov opstanak, pa i kasnije stvaralaštvo (29-35). Uprkos svim subjektivnim psihičkim teškoćama održavao se u životu i nešto radio. Kažu da će se njegova kasnije pisana dela objavljivati posle 2015. godine. ,,Norveška šuma“ od samog naslova asocira na prazninu, hladnoću, sneg, gole grane drveća i zamrznutost života. Taj osećaj ispraznosti još jače deluje nametanjem koka kola kulture, koja prekriva tradicionalnu svakidašnjicu Japana. Čitajući ovu knjigu, koja prikazuje japansku omladinu potvrdio sam iskustvo mnogih da uspešno opisana psihička stanja koja imaju i psihijatrijsko značenje pouzdano obogaćuju svesnost i sopstvenih psihičkih stanja (36). Ubedljivo opisana stanja ličnosti iz romana postaju introjekti sa dimenzijama plastičnosti i subjektivnog doživljavanja. Dvokolosečno čitanje sa istovremenim subjektivnim doživljajem omogućava poređenje, otklanjajući mogućnost poistovećenja. Doživljeno poređenje sa subjektivnim stanjima likova iz romana je veoma doprinelo mojoj spoznaji i sposobnosti da prenesem sopstveno doživljavanje i određenje opisanih emocija u psihoterapijski pristup pacijentima. Ugrađujući ranije stečeno iskustveno doživljavanje praznine kroz godine ličnog razvoja i profesionalne delatnosti sa verbalizovanim prazninama ličnosti iz romana obogatio sam sopstvenu spremnost za prepoznavanje doživljaja praznine pacijentima, za povećanu izdržljivost njihove praznine u sebi i za sopstvene teškoće u doživljavanju neuspeha u uspostavljanju recipročnosti i empatičkog podsticaja pacijenta (37). Murakami je takoreći proživljeno prikazao kako se doživljavanje praznine pretače iz jedne ličnosti u drugu, poništavajući i osećanje naslućene ljubavi kojom se pokušava sopstveno oživljavanje introjektom voljene osobe. Snaga praznine u odnosu se introjektuje u dogradnju sopstvene praznine do poništenja ljubavi. Ishod je dramatičan: devojka se bezuspešno leči i ubija se, mladić se delimično oslobađa introjektovane praznine, ali se suočava sa pitanjem gde li sam sad, što se može doživeti i kao zastrašujuće pitanje: ko sam to ja? Uprkos stalnog prisustva ,,Lovca“, u ,,Norveškoj šumi“ prihvataju se bar izvesna obeležja prilagođenosti socijalnoj sredini i sistemu vrednosti. Tako se dolazi do uporednog odnosa prema školovanju kao okviru za socijalizaciju i razvoj ličnosti. Selindžer je izgleda bio veoma obrazovan, ili bar veoma dobro obavešten, a njegov Holden potpunom pasivnom agresijom mrzi školu, prezire

87


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

skoro sve što je povezano sa školom. Škola je za ,,Lovca“ formalni pokazatelj neprihvatanja socijalnih vrednosti i pasivnog otpora prema roditeljima, uz vidljivu teškoću da roditeljima saopšti da je izbačen iz škole. U ,,Norveškoj šumi“ ipak neko ide u školu, prihvatajući je kao formu. Neki negativni tip koristi svoje školovanje kao osnovu za smišljenu karijeru, uz surovost i potcenjivanje d rugih. Da li je školovanje pouzdani kriterijum besmislenosti trošenja života gubljenja vremena, nepotrebnog i nekorisnog učenja, slušajući i podređujući se profesorima od kojih se ništa ne može naučiti (38-42)? U našoj sredini ,,škola danas ne radi ništa drugo nego: sledi puka nadjačavanja silnih i poništavanja pobeđenih, podstiče divljenje bogatima i zanemarivanje osiromašenih i siromašnih, zbija ljude u bezlične celine i poništava slobodu, radoznalost, svako verovanje, svako upojedničenje u ličnost“(43). Uz ovakve generalizacije o štetnosti škole može se dodati i lični prikaz mladog književnika (44): ,,Oduvek sam smatrao da su ljudi sa urednim detinjstvom, besprekornim biografijama, savršenim karijerama, oni koji su izbegli sve zamke odrastanja, donosili samo dobre i pametne odluke, prošli bez bračnih i porodičnih lomova − uglavnom dosadni. Beskrajno bliski su mi oni drugi − marginalci, neprilagođeni vremenu i društvu, oni koji imaju neki stres, neki san koji žele da ostvare, a da on nije novac ili moć. Njihove sudbine su interesantnije, njihov nemir, zablude, promašaji, pa i opsednutost nasiljem − dramatičniji. Još ako su to umetnici, doživljaj postaje dvostruko jači“. Ne poznavajući autora ovako oblikovanog ocenjivanja ljudi, pitam se u koju grupu ljudi on spada – da li je marginalac neprilagođen do strasne obuzetosti nasiljem ili onaj dosadni, koji je dosadan sam sebi. Pretpostavljam da održava svoju izuzetnost uz podnošljivu prilagođenost socijalnim pravilima i izvesni napor da pripada eliti koja zaposeda medije zadužene za proizvodnju ekstrema i za održavanje okvira koji određuje elita (45, 46). Veoma poznati muzičar je, pre oko 40 godina, u intervjuu na radiju Zagreb, izjavio da u mladosti treba sve probati... − ,,svako treba da dobije triper“. Njegov sagovornik se nije ni osvrnuo na ovakvu izjavu. Moguće je da je ovakav iskaz povezan, ne samo sa sopstvenim iskustvom koje se nudi, već i sa maksimalnom slavom koju je imao tih godina. Posle dvadesetak godina ga je jedan psihijatar pitao da li je stvarno to rekao, a on je odgovorio potvrdno, dodajući da ga nisu razumeli. Posle sledećih dvadeset godina ostvaruje evropski nivo sopstvenog estradnog i umetničkog uspeha i daje sledeću izjavu: ,,Kad dođeš u moje godine, više ti se nigde ne žuri. Vremenom shvatiš da je život prekratak da bi mogao da istražuješ hiljadu mogućnosti. Kad si mlad čini ti se da je pred tobom toliko stvari, koje moraš da uhvatiš, upoznaš, uradiš, okusiš. Zrelošću saznaješ da ćeš, ako budeš imao sreće, moći detaljno da izučiš samo jednu mogućnost... Igrači sa najodgovornijim zadacima nikada nisu mladi, već iskusniji... Starost? Volim da budem star (prelaz na prvo lice u govoru!?). Kad si star, nije ti potrebno da činiš gluposti... U novčaniku moram stoga uvek da imam toliko da moja svest može da bude slobodna. Novac mi služi samo za to... Svaka je vrednost izražena u manjeviše određenoj svoti. Izuzetak je samo ljudski odnos, kada nešto osećaš prema drugom biću... Najviše volim da radim i svaki dan radim osam sati. Verovatno

88


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

zato što celog života nisam radio. Stoga je upravo rad veliko otkriće moga života u zadnjih šest-sedam godina. Uživam u svojoj prezaposlenosti... Čini mi se da sam uz rad otkrio i porodicu. Zvuči malo sladunjavo, ali ima nešto u tome. Po prirodi sam samac (individualac) i te simptome imam i danas. Ali u porodici je neki đavo... Šta znam, nešto biološki, što ti sredi hromozome. Kad vidiš dete... Ne znam ništa konkretno ne umem da kažem. Oduvek sam mislio da mnogo govore oni koji nemaju vremena da upoznaju sebe“ (47). Očigledno je da ovaj estradni umetnik koji je sa svojim ,,bendom“ mogao da okupi desetine hiljada ,,fanova“ nije imao vremena da upoznaje sebe. Nuditi i nametati sopstveni ,,recept“ bez razumevanja i bez viđenja drugačijih mogućnosti dobija obeležje neproverenog učitelja koji reklamira samog sebe. Moguće da je imao genetske sposobnosti ili dovoljno opreznosti da ne ugrozi sebe probanjem svega, a ta probanja su bila samo napori da zadovolji radoznalost i da se suprotstavlja praznini po obrascu zapada. Očigledno nije uzeo u obzir sopstveno moguće delovanje na mnoge iz njegovog okruženja koji su se uništili ili dobro oštetili ,,probanjem‍‍“ po njegovom ,,receptu“. Koliko bi mudriji bio da je znao da ćuti. Ovako je samo potvrdio latinsku mudrost „čovek koji ne zna da ćuti, ne zna ni da govori“. Njegovo životno razvijanje ukazuje da je kroz decenije života osetio potrebu da radi, da je ostvario radne navike kojima osmišljava i tekuće vreme, svakodnevicu, pa i sam život uz ukazivanje na postojanje sopstvene porodice (48, 49), čak i neuropsihijatar Bojanin ustaje protiv radnih navika: ,,Radna navika je izmišljotina duhovno lenjih vaspitača koji su ovladali školstvom i njome razgone decu po ulicama, po privatnim časovima ili kursevima uživajući u svom gnevu nad tim novim generacijama, koje su uvek nemoguće. Ankete ukazuju da đaci nemaju poverenja u profesore, te ova dva navoda ubedljivo ukazuju na neslaganje oko primarnog motivacionog obrasca i za profesore i za učenike“. Na ovo se dodaje i rezultat istraživanja da rad i sticanje radnih navika, posebno tokom detinjstva, na izvestan način, uništavaju maštovitost. Ne treba olako prihvatiti ovakvu poruku, jer maštovitost i nije izjednačena sa stvaralaštvom. Složenost tumačenja raste sa porukom: ,,U suprotnom slučaju, dosađivanje ostavlja u mozgu, uslovno rečeno, povoljne posledice. Zurenjem u tavanicu bude se neuroni i omogućavaju sećanja iz prošlosti, snevanja na javi, da se sećamo da od njihovih prožimanja kujemo budućnost“ (50). Po svemu sudeći, uz navođeni termin ,,dosada“ može se, istovremeno, dopisati i termin ,,praznina“. Ni na ovaj način se ne ostvaruje uvid u kognitivno i ponašajno oblikovanje obrađene dosade, a moguće je ubedljivo usmerenje prema mračnoj strani kreativnosti (51). Ovde moram postaviti pitanje kako pristupiti mladim, početnim ,,korisnicima“ psihoaktivnih supstancija, kako organizovati lečenje zbog ubedljivog poremećenog ponašanja, čak i da li sputavati ,,slobodu“ mladog narkomana, u izmenjenom stanju svesti, koji hoće da se ubije. Uz ovako složene situacije uključuju se i roditelji kojima nedostaje sposobnost usmeravanja razvoja adolescenata prema samosvesti i odgovornosti za sopstveni život kao osnovu za opstanak. Majka, četrdesetih godina, lekar (otac vrhunski preduzetnik), došla je na

89


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

razgovor sa mnom. Njen sin ima 15-16 godina i došao je u vidljivi sukob sa zakonom. U 11. godini je pisao pismeni zadatak na temu o školi, školovanju i učenju. On je napisao da bi školu pretvorio u kažnjenički logor, ogradio bi je žicom, u logoru bi držao profesore i polako bi ih ubijao. Profesori su majci skrenuli pažnju na neobičnost sadržaja u ovom pismenom sastavu i predložili su da majka ode do psihijatra. Psihijatar joj je rekao da je to ,,dete“ sasvim normalno i da, niti treba shvatiti ozbiljno to što je pisano, niti treba nešto posebno preduzeti. Mladić je stalno tražio da uči vožnju, ali mu nisu dozvoljavali zbog godina. U ovoj godini je mladić, a moguće čak i dečak, nađen u izmenjenom psihičkom stanju, kao ubedljivi pokazatelj korišćenja psihoaktivne supstance. U autu je nađena izvesna količina droge, pa je dečak stavljen u pritvor. Majka je bila zapanjena što je njeno dete u zatvoru. Sin je pušten iz zatvora. Porodica se preselila u drugi deo grada. Majka nije zatražila drugi razgovor. Moguće je da će i ovaj događaj biti samo dečačko probanje, sa sticanjem korisnog iskustva i životne mudrosti. Moguće je da će i ovaj dečak, kroz izvesni broj godina, saopštavati kako nije dobro ubijati profesore, ni u slobodnom kreativnom iskazivanju, niti voziti bez dozvole pre punoletstva, niti se drogirati. Bojanin je protiv postojeće škole, njenog socijalnog značaja i primenjenih metoda. Recenzent J. Đorđević kaže: ,,Ova knjiga pokušava da predloži projekat slobodne, humane i totalne škole, koja će istovremeno biti put za razvoj zdrave, pune, zrele i srećne individue“. Uzgred, prilično se govori o značaju uvođenja veronauke. Vredi citirati stavove jednog samouništavajućeg buntovnika i stvaraoca u vezi sa školom: ... ,,kada jedna škola svrgava drugu školu, ona se tačno uspravlja na ruševinama stare, koristi isti materijal, samo ga drugačije razmešta. Ne menjaju se temelji. Ne menjaju se učenja. Jedino što se menja, to su − učitelji“(43). Da se ne bi shvatilo da sam ja apsolutno čist i bezgrešan, da sam dosadan zbog svoje mladosti bez mrlje, kažem da sam u 23. godini, u pijanom stanju, priveden u policijsku stanicu zbog ,,suprotstavljanja vlastima u vršenju dužnosti“. Proveo sam noć u zatvoru sa vršnjakom koji se više bunio, pa je imao lisice na rukama tokom noći. Ujutru smo pušteni, a dobili smo prekršajnu novčanu kaznu. Posle toga više nikada nisam imao takav ,,susret“ sa policijom, a kad vidim bilo kakvu gužvu u prisustvu policije, pređem na drugu stranu ulice. Nikada nikome nisam preporučio sticanje takvog iskustva. Smatrajući sebe dovoljno zdravim dečakom i mladićem, koji prihvata ulogu i ponašanje učenika, nisam bežao iz škole koristio sam jedinu, sada navedenu, vrlinu škole – u školu sam išao da bi se družio sa vršnjacima. Ni to druženje nije omelo sticanje radnih navika niti prikladnu odgovornost u ulozi učenika. Za vreme studiranja medicine i specijalizacije uvek sam rado išao na sva predavanja da bi olakšao učenje i upoznavao profesore (52). Tokom 14. – 15. godine života deset meseci sam bolovao od tuberkuloze pluća, dvaput bio u bolnici po šest nedelja, a ostalo vreme sam proveo u stanu. Pročitao sam brdo knjiga i tako rešavao iznuđenu usamljenost. Tokom studija su postojali kratki periodi samoće, koji nisu uticali na sopstveno doživljavanje i lično određenje. Onda je nastao trenutak suočavanja sa samim sobom. Odigralo se spajanje intrapsihičkog određenja sebe sa doživljavanjem koje danas smatram

90


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

prethodnicom praznine, uz istovremeno osamostaljeno postojanje bez pripadanja bilo kome i bilo čemu, bez usmerenosti prema bilo kome i bilo čemu. Sam, usamljen, nedorečen, neusmeren, bez subjektivno određenog sadržaja (53). Ni srećan, ni zadovoljan, ni uznemiren, ni miran, ni radostan ni tužan. Prazan hodam, prazan u uličnom prostoru među prolaznicima. Ni dovoljno radoznao, ni dovoljno uplašen, bez dovoljno osećanja samog sebe. U prisećanju na te trenutke u jesenjem sumraku ništim jasnoću viđenja, hodajući bez cilja, bez misli, bez spremnosti da pobegnem u bilo šta. Stapanje i suočavanje sa unutrašnjim doživljajem. Zatim rečenica, koja određuje lični kognitivni konstrukt, koja se oslanja na pročitano, zapamćeno, doživljeno. Poruka potpune sadašnjosti i potpune usmerenosti prema bilo kakvom vremenu. Rečenica u sadašnjem vremenu sa trajnim značenjem i konačnom primenom, objašnjenje i usmerenje, misao i akcija, rešenje i obaveza. ,,Ja proizvodim smisao svoga života“. Preuzimanje odgovornosti za suočavanje sa sobom, svojim vremenom, svojim izborom svojom delatnošću (54). Paradoks poništenja svakog vremena, svakog očekivanja, svakog optuživanja sebe ili bilo koga drugog, svakog tugovanja. Ovaj kreativni trenutak ukazuje da je osmišljavanje bilo i ispunjavanje postojeće i nastajuće praznine i održavanje stanja sopstvene pripremljenosti za suočavanje sa sobom, izdržavanje samog sebe uz istovremeni preobražaj prema delatnosti, prema izboru, prema izboru i proizvođenju sopstvenog smisla i sopstvene ličnosti, sistema vrednosti i osnova za svaki dalji izbor. Ovakav pristup ne predstavlja bežanje u budućnost, niti opterećenost prošlošću. Sadašnjost i osmišljavanje sopstvenog života i postojanja pretače subjektivno određenje u akciju i doživljaj. Akcija se oblikuje kao niz u vremenu, prema postojećim ličnim potencijalima i obrascima, sa traženjem, dograđivanjem i potvrđivanjem sebe u skladu sa okvirima u sadašnjosti i izborima koji potvrđuju put kroz vreme. Od tada sam dopuštao i nastanak praznine, kao održive svesti o sebi i kao sadašnjeg određenja sebe, kao bezobličnog mirovanja i kratkotrajnog besmisla, čime se ne negira smisao. U tim tokovima je uvek postojala i podrška sopstvenog tela, do doživljaja življenja u vremenu, pa i svesti o telu i pokretu. Naučene vežbe opuštanja u pripremi za spavanje, usmereno dovođenje sebe u stanje neumnosti ili bezmišljenosti /mindlessness/ (58), u stanje korisne, potrebne i prijatne praznine, postepeno su postale način odmora, smanjenje napetosti, oslobađenje od bilo kakvih prisila i opsednutosti (58, 59, 60). Još tokom mladosti sam počeo da produbljujem saznanje i primenu istočnjačkih veština, koje dobijaju obeležje odnosa prema životu. Tada sam pročitao ,,Božanstvenu medicinu“ Petra Stankovića u kojoj sam našao prve podatke o istočnjačkom odnosu prema telu i vežbama disanja (61). Zbog preležane tuberkuloze savesno sam prihvatio vežbe disanja, zasnovane na brojanju koraka po šemi: četiri koraka udah, dva koraka pauza, četiri koraka izdah, dva koraka pauza, uz postupno povećanje do preko deset koraka. Istovremeno sam pročitao da treba spavati u pravcu sever-jug da bi se podstakao rast, ali nikako nisam mogao da odredim smer postelje, te ova preporuka nije delovala. Idući konvencionalnim putem kroz mlade godine postepeno sam prihvatao odgovornost prema osmišljavanju svoga delovanja u vremenu, uz prihvatanje

91


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

socijalno određenih obaveza, što je ,,samo od sebe“ prelazilo u ciljeve (62,63). Kako ciljevi tako i ,,uspesi“ su se ostvarivali sami od sebe. Ovim delovanjima nije dolazilo do subjektivnog doživljavanja niti samoodređenja. Zbog nepotpune pripadnosti grupi vršnjaka bez vođe nisam ostvario grupnu identifikaciju, a još manje bilo kakvu imitaciju ili modeliranje prema teško uhvatljivom grupnom obrascu. Prepušten sebi, posmatrao sam druge bez vidljivog određivanja sebe, bez usmerenja prema sopstvenom individualitetu. Retko sam bio ,,učesnik“ u grupnoj identifikaciji, te sam retko odustajao od sebe, da bi pripadao grupi (64-68). Niti sam bio spreman da odustajem od sebe, niti da preuzimam ulogu člana grupe. Tako sam preuzimao samo neke delove opšteg socijalnog ponašanja uz postepenu proveru, ali bez dovoljno integrisanja u subjektivno određenje. Socijalno određenje je bilo oprezno uglavnom osiromašeno i sa usporenim proverama. Integraciju sam ostvarivao više kroz unutrašnje sadržaje, a ne kroz imitaciju drugoga. Ja sam bio taj koji proba i koji se oblikuje. Određenje muških obrazaca bilo je sporije nego kod drugih članova grupe. Njihova ,,uspešnost“ nije bila dovoljna da menjam sopstveni put. Prevazišao sam početnu fazu obezvređenja devojaka. Shvatio sam da se tim obrascem branim od sopstvene nesigurnosti. Tako sam postao odmereniji na putu prema sopstvenom samopuzdanju. Stabilizovana svakodnevica je omogućila subjektivno ulaganje u izabranu specijalnost − neuropsihijatriju. Kao i ranije, posmatranje je uvek bio moj prvi organizovani korak. U psihijatrijskoj bolnici u Kovinu sam dugo posmatrao pacijente koji su govorili samo mađarski uz stalna halucinatorna ispoljavanja. Pratio sam izraze lica pacijenata i njihove promene. Posmatrao sam i ulagao napor da opišem mentalno retardirane pacijente, koji nisu dostigli nivo komunikacije. Strpljivo sam razgovarao sa autističnim psihotičnim pacijentima. Postupnim oblikovanjem subjektivnog doživljaja pokazuje se da je prvi korak u određenju spoljašnjih podataka povezan sa opažanjem, posmatranjem psihijatrijskog pacijenta. Govori se o fenomenološkom pristupu u kome se ostvaruje ,,naučna“ neutralnost i svođenje ličnog učešća u perceptivno određenje spoljašnjeg objekta, u psihijatriji pacijenta ili klijenta (69-73). Perceptivne informacije se kognitivno određuju kroz oblikovanje celine i određenje kroz poređenje sa prethodno prisvesno ili nesvesno strukturisanim opažajnim iskustvom. Istovremeno se ostvaruje pokušaj i napor da se ne pokrene ni subjektivno emotivno uključenje niti neposredno reagovanje na kortikalnu spoznaju. Ovakav proces disocijacije unutar mogućeg celovitog subjektivnog doživljaja samoodređenja i spoznaje objekta i samog sebe oslanja se na sposobnost otklanjanja ličnog određenja opaženog. Već po samom opisu fenomenološkog pristupa, koji se suštinski zasniva na isključivom opažanju ,,pojave“, mogu se utvrditi i elementi određenja svesnosti koji usmeravaju prema praznini. Između kortikalne percepcije i doživljavanja sopstvenog učešća i ličnog određenja značajnosti uspostavlja se ,,prazan prostor“, koji dopušta nastanak buduće subjektivne praznine koja ometa ne samo celovitost već i doživljenost samog sebe. Ovakva ,,neutralnost“ kao postupno isključenje ličnog doživljaja postupno se može shvatiti kao polazna, početna pozicija prema svim neophodnim elementima za ostvarenje terapijskog odnosa i što potpunijeg ličnog učešća kroz dinamizam introjekcije i projekcije, praćenje emotivnog stanja pacijenta uz istovremeno

92


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

biranje sopstvenog pristupa pacijentu, od empatije prema usmerenom određenju pacijentovih doživljavanja kroz terapijsko usmerenje. Mimo toga, uz učešće u grupi lekara na specijalizaciji psihijatrije sam ,,trenirao“ psihoanalitičke interpretacije, jer su svi članovi bili zainteresovani za psihoanalitičko određenje sebe. Grupni proces je podsticao slobodu asociranja sve do hipomaničnog uživanja u ,,otkrićima“ o sebi i o drugim članovima grupe. To je bila grupa bez vođe, kao ispoljavanje adolescentnih obrazaca u okviru početničkog pristupa izabranoj profesiji i samospoznaji. Iskustvo iz ove grupe je doprinelo mojoj slobodi u psihoanalitičkom pristupu i razumevanju sopstvenih i tuđih postupaka. Ovakva vrsta slobode je doprinosila nezadovoljstvu formalnih autoriteta i u timskom radu i na opštim stručnim sastancima na kojima se tačno zna redosled kad će ko da govori, sve do onih koji nisu stekli pravo da govore, a još manje da pitaju, a ja sam toliko pitao, oslanjajući se na nepresušnu radoznalost. U tom kritičnom ,,adolescentnom“ razvoju profesionalnog identiteta razrešavao sam odnos prema ličnoj odgovornosti, sukobljenost radoznalosti i straha od moguće greške, ostvarujući opreznost i samouverenost (74-78). Brzina, jasnoća i česta ogoljenost poruka pacijentima su zahtevale šire ispitivanje i procene grešaka. Međutim, neposrednost je uvek bila podržana osnovnim poverenjem u sebe i u pacijenta i toplinom. Takva osećanja, primitivna i nedokazljiva u osnovi odražavaju nagon samoodržanja koji, preko doživljaja tela i ličnosti, povezuje samoodržanje sa radošću življenja osećanjem ,,neranjivosti i bemrtnosti, komponente koje uključuju verovanje u odsustvo lične ugroženosti, stalnost self-a i moć kontrolisanja spoljašnjeg sveta“ (79). To je, istovremeno, i osnova za autentičnost koja je utkana u etičke i humanističke principe struke. Strah od greške i pretećeg osećanja krivice, sa maglovitom pretpostavkom apstraktne kazne mogao je ugroziti slobodu pristupa, jasnoću sopstvenog učešća u terapijskom odnosu. Moguća krivica je podstakla pretpostavku budućnosti. Taj iskorak iz sadašnjosti u preteću budućnost je mogao ugroziti spontanost i autentičnost moga delovanja. Stoga sam se oslobađao doživljaja dolazećeg nepoznatog vremena, da bi slobodno delovao u sadašnjosti. Od prvog pristupa profesiji odbacio sam zahtev za bilo kakvom prognozom, koja je inače potrebna da bi se postigla komponenta naučnosti u psihijatrijskom lečenju. Oslanjao sam se na ono što mogu da uradim u datom trenutku i na ono što pacijent prihvata i kako odgovara na moje delovanje. Nivo neposrednosti u odnosu je od početka zasnovan na odnosu dva ljudska bića, koja imaju mnogo zajedničkih osobina. Tako se ostvarivao spoj ličnog i profesionalnog identiteta (80-86). Transfer i kontratransfer se mogu samo dograđivati na ovaj nivo odnosa dva ljudska bića, oslanjajući se ne samo na sopstveno osnovno poverenje i toplinu, već i na uzajamnost i zbližavanje kroz podsticaj pacijentu za ostvarenje primarnog terapijski određenog poverenja (87-89). Ovakvo delovanje mene u terapijskom delovanju prevazilazi psihoanalitičke obrasce, iako oni ostaju prisutni, jer su i oni integrisani u odnos dva ljudska bića. Nije dovoljno ostvariti ,,observing ego“, niti prepoznati sadržinu transfera, kao ni reakciju samog sebe na transfer. Odigrava se neposredno prihvatanje nedovoljno poznatog drugog ljudskog bića, što se teorijski poklapa sa empatičkim procesom kroz projektivne i introjektivne

93


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

identifikacije. Projekcija terapeuta postaje spremnost za susret, za uključenje u sebe, udevanje u drugoga. Tako transfer sledi posle primarnog pristupa terapeuta što otklanja terapeutovu neutralnost psihoanalitičkog tipa. Ovaj proces određivanja sebe u sadašnjosti i otklanjanja budućnosti postaje osnova za moje usmerenje prema zen psihologiji i samoodređenju. Pretpostavka je da verbalno tumačenje bar delimično odslikava subjektivno doživljavanje i doprinosi razumevanju sebe u terapijskom odnosu i postupnoj izgradnji profesionalnog identiteta. Vremenom se ostvaruje amalgam profesionalnog odnosa, stručnog znanja, životnog iskustva, doživljavanja sebe i delovanja u neuhvatljivoj igri sadašnjosti, izbora, akcija i održavanja svesnosti sebe. Neophodno je razjasniti odnose između ,,klasičnih“ termina i pojmova koji samo potvrđuju razlike između istočnog i zapadnog tumačenja čoveka i njegovih subjektivnih doživljavanja. Istočnjaci govore o praznini, nirvani, kao vrhunskom oslobađanju od patnje, što nastaje prosvetljenjem i potpunim obogaćenjem svesnosti i postojanja. Zapadnjaci, posebno u okvirima pozitivne psihologije govore o „mindlessness“, što se može shvatiti kao neumnost, kao negacija svesti o sebi (58, 90, 91). „Mindlessness“ se odnosi na stanje svesti koje je obeleženo malom svesnošću o tome šta se događa u sadašnjem trenutku. To je stanje ,,rukovođeno pravilima i rutinom“. ,,Svi mi smo bliski sa neumnim stanjima. Možemo čitati knjigu ili razgovarati sa drugom osobom, ali naši umovi su zaokupljeni sopstvenim mislima, emocijama, nevoljama, brigama i strepnjama o budućnosti, ili ruminacijama o prošlosti“. ,,U tipičnom danu, mnoga od naših ponašanja su naviknuta i automatska, tražeći malo ili nimalo svesne pažnje“ sve do ,,nepodnošljive automatičnosti bitisanja“. Ovo je ubedljiv opis čoveka zapadne kulture, posebno oblikovane primenom sistema vrednosti u SAD, koji je odustao od svesnosti sebe i od samoodređenosti. Stoga, teoretičari i psihoterapeuti različitih usmerenja podstiču razvoj punoumnosti ,,mindfulness“, da bi se poboljšalo dobro bitisanje. Usmerenje je prema svesnosti i pažnji u sadašnjosti, ali i prema samoodređujućim i autonomnim akcijama prema lično izabranim ciljevima. Postavljeni ciljevi obeležavaju ,,modernizaciju“ i preuzimanje praznine iz istočne kulture kao osnove za osmišljavanje zapadnog čoveka u vremenu prema budućnosti, uz određenje u sadašnjosti. Čak se ukazuje da punoumnost omogućava razumevanje i pre no što ,,sudimo, analiziramo i procenjujemo“. Čak i da se ne postigne ,,prosvetljenje kada konačno vidimo šta se stvarno događa i šta je stvarno važno“. Uspostvaljajući sopstvene terapijske delatnosti, pristup klijentu počinje od sopstvenog samoodređenja kroz prazninu, kroz otvorenost za introjekciju, za prijem ,,celog pacijenta“, svega što on donosi u naš susret. Ostvareni prijem uključuje povećani nivo sopstvene svesnosti te se ,,plodni trenutak“ u ovom susretu ostvaruje uz punoumnost terapeuta. Neposrednost terapeutovog delovanja na klijenta predstavlja projekciju recipročnih kognitivnih i emotivnih sadržaja koji postaju dopuna za klijentov put prema postupnom prevazilaženju praznine i postojećih deficita u njegovom doživljavanju samoodređenja. Znači, suština terapeutovih terapijskih potencijala je na putu od sopstvene praznine do sopstvene punoumnosti, čime se ostvaruje puni susret i terapijski cilj. Očigledno

94


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

je da terapeut mora baš da odbaci neumlje da bi ostvario prazninu. Postepeno zanemarivanje budućnosti postaje osnova za potpunije učešće u sadašnjosti, koja se pretače iz budućnosti. Poznata poruka ,,ovde i sada“ dobija značenje samo kada se prihvati da je ,,sada“ u stalnom protoku i da neprekidno zahteva usklađeno samoodređenje. U tom protoku se odigrava prevazilaženje i prekid odgovornosti, ubeđenje u završenost posla, nastanak praznine i spremnost za novi početak, za novo, potpuno uključenje u novi terapijski odnos, u novi susret dva ljudska bića. Naranjo govori o prelazu iz ,,sterile void‌“ u ,,fertile void“ (85). U tom protoku se odigrava i igra sa vremenom, prividno poništenje budućeg vremena uz istovremenu neizbežnost budućnosti. Međutim, ko misli na sutra nesrećan je već danas uz istovremeno odvijanje disocijacije u vremenu. Nameće se pitanje: gde sam ja, gde je moja svest? U sada ili u sutra, ili u beskonačnom lebdenju u budućnosti? Poništenje ličnog očekivanja u budućnosti zahteva brisanje, ili stavljanje ,,ad acta“ svega što se odigralo tokom upravo završenog odnosa. Može se govoriti o istiskivanju, stavljanju u stranu, fenomenološkom ,,epoche“ uz održavanje suštine i korisnih fragmenata u meni. Moja organizacija sređivanja podataka, moja selekcija bitnoga, moj način pamćenja, bez mogućnosti razdvajanja kognitivnog od emotivnog. To postaje paradoks ,,svršenog posla“, jer se ništa ne može promeniti unazad. Opasnost od ,,nesvršenog posla“ je u preteranom vezivanju i preispitivanju već učinjenog i već doigranog, što ubedljivo ometa spremnost za potpuno posvećenje sledećem događanju. ,,Nesvršeni posao“ ostavlja ,,repove“ i prisilno osujećenje mene u daljem delovanju. ,,Repovi“ prethodnih događanja postaju prisile koje osujećuju slobodu, osujećuju nove izbore i nova delovanja. Sposobnost istiskivanja se može izjednačiti sa histeričnim i disocijativnim dinamizmima, kojima se može otkloniti nepoželjno, ometajuće i nepotrebno, kojima se omogućava sledstveno određenje. U ovom protoku vremena se nalazi praizvor moje sposobnosti da ostvarim stanje prazne svesti, prazninu u službi profesije i održavanju profesionalnog identiteta. Podsticaj za ovakvo oblikovanje profesionalne odgovornosti je proizašao iz poruka psihoanalitičara Sasa, po kome odgovornost psihoanalitičara prestaje kada se završi razgovor i pacijent izađe iz sobe (92). U ranim godinama profesije sam se pitao kako je to moguće. Zar nije odgovornost prema pacijentu, takoreći, neprekidna i beskonačna. Ustvari, radi se o suočavanju sa granicama sopstvene moći ili nemoći (93). Odgovornost terapeuta je upletena samo u njegove sopstvene delatnosti uz uslov da deluje najbolje što može i što zna, da ne može ni više ni bolje, u skladu sa etikom profesije. Psihoanalitičari imaju veliku olakšicu u unapred određenom metodu i u pravilima održavanja terapijskog odnosa (94, 95). Subjektivno uključenje psihoanalitičara je metodski neopravdano. Celovito uključenje ličnosti i autentičnost u psihoanalizi su stručne greške. ,,Završeni posao“, posle razgovora sa pacijentom, prelazi u nemoć terapeuta i prekid njegove odgovornosti, jer odgovornost zahteva moć i vladanje situacijom. Ipak, introjektovani deo terapeuta u pacijentu nastavlja odgovorno da deluje, da produžava terapijsko usmerenje.

95


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

Autentičnost u službi profesije i pacijentovog lečenja održava se samo tokom odnosa. Autentičnost se ostvaruje kroz ispunjavanje aktuelne svesnosti i usmerenosti prema pacijentu kroz recipročni odnos, kao i stavljanje svih raspoloživih elemenata odnosa u pacijenta u okvirima same terapije. Autentičnost u terapijskom odnosu je stvaranje sebe do isključenja svesnosti i prevazilaženja praznine, kojom je omogućena priprema za uspostavljanje odnosa. Tako ostvarena autentičnost se, uz primenu prelazne praznine, opire prethodnim sadržajima svesti. Prelaz u autentičnost isključuje prethodnu pripremljenost. Celovitost horizontalnog uključenja svesti do spontanosti, koja se sama dograđuje kroz proces intencionalnosti, onemogućava i predviđanje i planiranje, te postoji opasnost i od gubitka kontrole i prelaska granice profesionalnosti, ukoliko ta spontanost izađe iz okvira profesionalnog identiteta i odgovornosti prema profesiji i pacijentu (96). Stoga, autentičnost kao sadržajni i doživljajni proizvod terapijskog odnosa, zahteva dovoljno samospoznaje psihoanalitičkog tipa, razrešenje odnosa sa primarnim objektima, osamostaljenje do sposobnost biti sam. Sam sa što manje sopstvene prošlosti, sa što više usmerenja u sadašnjosti, oslobođen obećanja da će doći sutra. Ostvarena sposobnost biti sam je predvorje praznine, koja postaje priprema za novi početak, za usmerenje prema pacijentu. To je moja praznina kao početna polazna pozicija, koja održava toplinu samopostojanja, koja traga za novim doživljavanjem sebe kroz spremnost za prijem novog introjekta. Ispunjenje introjektom podstiče saosećanje uz neposredno održavanje sebe prema introjektovanom sadržaju. Introjekcija se uključuje isprepletano sa projekcijom, koja emituje sopstvenu probuđenost introjektom (97, 98). Poistovećenje i poređenje se odigravaju na dva mesta, u meni i u pacijentu. Zbog brzine doživljavanja, ipak odnos počinje opažanjem pacijenta čime počinje ispunjavanje praznine, uz takoreći istovremenu projekciju aktiviranog mene. Početna praznina se suprotstavlja bilo kakvom obliku očekivanja i pripremljenosti, dopuštajući pristup svemu što dopunjuje prave efekte introjekta. Iz pozadine praznine budi se istovremeno sve što služi uspostavljanju odnosa, prijemu pacijenta i pokušaju projekta mene koji nosi toplinu sopstvenih emocija, dobru nameru, put prema zbližavanju i nuđenje sebe. Radoznalost je odmerena mojom sposobnošću usklađivanja sa pacijentovom sposobnošću za neugrožavajući prijem onoga što ja nudim i upućujem njemu. Iz radoznalosti i potrebe za smirivanjem onoga što primam i onoga što projektujem odigrava se dvosmerna pažnja: na ono što pacijent pokazuje licem, telom i pokretima još pre no što progovori i ono što se odigrava u meni. Ta pažnja je osmišljena disocijacija, čiji se ishod sa nivoa intuitivnog i intencionalnog može preobratiti u verbalno određenje kroz sposobbnost verbalizacije i introspekcije. Pouzdano se ostvaruje ,,fenomen ogledala“, jer se ja ogledam u pacijentovom liku kao i on u mome liku (99). Ogledanjem se dobija uvid kako mene pacijent prima, kako ja bivam viđen i doživljen, a time i kako da se menjam da bi se produbila bliskost i uzajamnost u odnosu. Ovaj tok zahteva opsesivnu koncentraciju, pažnju kao zatvoreni sistem u kome se ostvaruje razmena uzajamne introjekcije i projekcije u vremenu. Tako je postupno nastupio spoj dva početna usmerenja prema praznini. Prvi koren je bio adolescentno suočavanje sa sopstvenim usmerenjem,

96


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

kojim je spontano nastajuća praznina prevaziđena preuzimanjem odgovornosti za proizvođenjem samog sebe i onoga što se naziva smisao. Odgovornost prema sebi, što dobija obeležje nagona samoodržanja i obogaćenje samopostojanjem, uz učešće kognitivnih i kreativnih potencijala. Shvatanjem dogradnje sopstvene svesnosti i naknadnim procenama potvrdilo se da je nastupajuća praznina delovala podsticajno na osmišljavanje samog sebe. Nisam bežao, niti sam uključivao mehanizme odbrane, već sam uključio borbene dinamizme i kreativno suočavanje sa podacima koje sam prikupljao radoznalošću i potrebom za informacijama. Nisam se branio od straha, već sam se oslonio na potrebu samoispunjavanja i osmišljavajućeg određenja sebe. Vrhunac je bio moje preuzimanje odgovornosti za ostvarenje sopstvenih sposobnosti kroz proveru i potvrdu u praksi. Drugi koren za moje učenje zena počinje od knjige ,,Zen budizam i psihoanaliza“ od Suzukija i Froma (100). U knjizi sam našao podatke za uspešniji put prema sebi i sopstvenoj praznini, koji su bili veoma sređeni, pristupačni i nosili su obeležje celovitosti, uz istovremeno postavljanje granica prema drugome. Ovaj koren je omogućio ne samo usmerenje prema sebi, već i prema oblikovanju profesinalnog identiteta. Od tada sam počeo da gradim i oblikujem sopstveni odnos prema pacijentu i određenje sebe u tom odnosu sa sve jasnijim potvrđivanjem sebe kao terapijskog sredstva (101). Strpljivo prikupljanje podataka o zenu uz suprotstavljanje osobenostima zapadne ideologije, načina života i sistema vrednosti ukazivalo je, ipak i na složenost strukture i celine zena. Od posebnog značaja za mene je pokušaj procene koliko se deklarisane ideologije mogu smatrati ubedljivim odrazom činjeničnog življenja pojedinca i na zapadu i na istoku. Jer i u najcrnje vreme totalitarnog režima komunizma u nas nisu svi ljudi bili komunisti, niti u partiji. Čak se pokazalo da su mnogi ideolozi komunizma propovedali i zahtevali od drugih da žive po komunističkim zahtevima, dok se oni sami baš nisu povinovali. Nikada se ne treba osloniti na ono što neko govori, već kako on živi. Od koristi su dva zanimljiva podatka. Vrhunski komunistički vođa, sindikalni vođa za radnička prava, u vreme dok su radnici gladovali, prikupljao je slike dekadentnih buržujskih slikara i pravio privatnu kolekciju, što nema nikakve veze sa ideologijom komunizma. Posle pedeset godina izlaže se kolekcija prikupljenih slika koje je komunistički ideolog godinama skupljao. ,,Politički život dvadesetog veka je groblje sa morlanim grobovima ljudi koji su počeli kao navodni revolucionari, a pokazalo se da nisu ništa nego oportunistički buntovnici‍“, zaključuje From (102). Zanimljiva je istorijska priča o kralju Bernadotu, koga je Napoleon postavio da vlada u Švedskoj (103). Pred hiruršku intervenciju kralj Bernadot je zakleo lekara da ne kaže nikome šta je video. Na ruci ovoga kralja je bilo istetovirano ,,smrt kraljevima“. Očigledno da ovom kralju nije smetala prethodna ideološka orijentacija da nekoliko decenija bude kralj Švedske, a još manje ga je obavezala da ubije sebe. Po svemu sudeći, malo je takvih ljudi koji propovedaju svoju ideologiju i istovremeno je potvrđuju u praksi, u životu. Tako je verovatno i za zapadnu i za istočnu ideologiju. Stoga je veoma teško dobiti puni uvid u način života, verovanja i vrednovanja u bilo kojoj sredini za pojedince, posebno za one neprimetne,

97


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

bezbojno prosečne, kojima se ne pripisuje nikakvo značenje. Pitanje je da li i do kog stepena ti beznačajni, neobeleženi i neprimetni uopšte osmišljeno određuju svoje živote, ili namerno ostvaruju principe preporučene ideologije. Ali, veoma nepovoljno deluje i potpuna primena ideološki postavljenih principa u način života i odnose sa drugima. Time se poništava prilagodljivost raznovrsnim i promenljivim spoljašnjim situacijama i odnosima. Proizlazi da je na putu prema samosvesnom određenju neophodno ostvariti labilnu ravnotežu i širok repertoar otvaranja, mogućnosti izbora i ispoljavanja sebe prema spoljašnjoj stvarnosti i odnosima sa drugima. Potrebno je nalaziti i određivati sebe između stabilne, stroge i rigidne strukture ličnosti, ,,čvrstog karaktera“ i prilagodljivosti kojom se postiže mogućnost određenja sebe prema drugima i sebe u sopstvenom opsegu, ali bez konformističkog ili oportunističkog podređivanja i odsutajanja od sebe. Uz pomoć ideologije istoka ostvario sam mešavinu obrazaca ponašanja i odnosa prema drugima, uz postepeno uključenje u sistem verovanja i samoodređenja kada i koliko da određujem sebe prema realnosti i odnosima, a kada i koliko se određujem prema drugima. Početni odnos prema istoku sam postavio mnogo pre izbora psihijatrije uz usmerenje prema stvaranju profesionalnog identiteta, a taj izbor se verovatno poklapao i sa delovima ličnosti koji nisu bili u skladu sa zapadnom ideologijom. Dok se radoznalost, glad za informacijama može prihvatiti kao osnova za obogaćenje ličnosti, za sticanje znanja i prikazivanja sebe, kao osnova za uključenje u život, dotle se osećanje nesigurnosti, kompleks niže vrednosti i skromnost, mogu smatrati istočnim delom osnovnih osećanja i odnosa prema sebi. Od početka pristupa socijalnoj stvarnosti i ljudima, osnova je bila u posmatranju drugih i u proveri sopstvenih sposobnosti. Nikako imitacija, nikako priprema unapred, nikako podređenost drugome, nikako samouverenost u pristupu novom (104, 105). Proizašlo je da mi je veoma pogodovalo održavanje početnog stava neznanja, pokušaja i provere, kao ubedljivog podsticaja za produženje neprekidne radoznalosti, nekad prividno haotično i bez jasnog cilja, na putu prema postupnom sređivanju, izbegavajući donošenje zaključaka kojima bi se prekinulo istraživanje. Čak i uz izvesni zaključak je nastupila provera – da li je baš tako? Taj pasivni, uzdržani pristup zenu i budizmu deluje veoma nepovoljno za zahuktali i zahtevni način života zapada, koji je izmislio borbene dinamizme, zahteve za ciljevima u budućnosti, rascep doživljaja vremena prema budućnosti, tako da se sadašnjost i svesnost trenutka u potpunosti poništava. Čak i smirenija poruka da je čovek biće u nastajanju otklanja svest o sadašnjem trenutku i postaje prisila ,,stalno nastajati“, bez mogućnosti za odmor, preispitivanje i pogled unazad. Zahteva se uspeh, takmičenje sa drugima, pobeda po svaku cenu, što zahteva podređivanje sopstvenih sposobnosti i vrednosti prema izabranom ili nametnutom cilju. Cilj se ne bira lično, već kroz poređenje sa drugima, koji su više uspešni. Uz ,,kao i svi drugi“, odmah ide i ,,biti bolji od drugih“. Tako se gomilaju narcistički zahtevi pobednika, koji više nema ni vremena, ni sposobnosti, ni potrebe da se poistoveti sa pobeđenim. Poruka je da svako ima svoju šansu i njegovo je da li će je iskoristiti. Ipak, pojavljuju se i drugačiji primeri: veoma

98


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

uspešni savremeni bogataši, koji su uspeli zahvaljujući talentu, ogromnom radu i ostvarenju svojih stvaralačkih potencijala, koji nisu išli uhodanim putevima, niti se redovno školovali, daju značajne sume novca u dobrotvorne svrhe (106, 107). Konačni cilj uloženih napora je ostvarenje sreće, što je ustavno pravo svakog građanina SAD (108). Osnovi Budinog učenja, posle ostvarenog prosvetljenja proizlaze iz patnje (109). Prolazi se kroz nekoliko istina o patnji, o poreklu patnje, o prestanku patnje i o putu koji vodi prestanku patnje. Patnja je izazvana vezivanjem za stvari koje volimo i želimo da traju. Otklanjanje patnje se ostvaruje putem, prekidom vezanosti za želje. U ovoj fazi počinje preplitanje trenutka i trajanja. Trenutak određuje svesnost sebe, a put određuje usmerenje u vremenu i trajanju. Lao Ce kaže: ,,Pravi putnik ne pravi planove, niti namerava da stigne do kraja“ (110). Suzuki dodaje da je neophodno da imamo izraženo poverenje u sopstveni put i da ništa ne očekujemo (111). Odustajanjem od očekivanja se postižu dve dimenzije samoodređenja: poništenje budućnosti i zahteva za uspehom. Održavanje puta, što je način života, suočava se sa nirvanom /nibana/. ,,To je put koji vodi ostvarenju vrhunske stvarnosti, do potpune slobode i mira, kroz moralno, duhovno i intelektualno savršenstvo“. Proizlazi da se ostvarenjem nirvane postiže jedinstvo suprotnosti. Sve navedene definicije ili opisi otklanjaju mogućnost trajanja ovakvog subjektivnog doživljaja. Ni pojam puta ne obezbeđuje nirvanu, već samo pretpostavku da je moguće postići je (112). Trajanje dostignutog prosvetljenja poništava mogućnost svakodnevnog, običnog života. Ali, važno je hodati tim putem. ,,Stara je indijska filozofija u znaku napora da se sve podredi suverenoj misli, čistoj misli, kao takvoj po sebi... misao kao zamisao, riješena i oprana od svega što je ljudsko i zemaljsko, o jalovoj prolaznosti svega što je ljudsko... koja u zbroju vidi ništicu“. ,,Samo meditacija, kontemplacija i intuicija, a nigdje životni problemi nisu u pravom fokusu ove filozofije, kojoj je imanentna šutnja u velikim vremenskim intervalima (113). Ovdje, kao da, lijek od svega zemaljskog leži u bježanju od života“. Radakrišnan kaže da je: ,,nirvana najveće postignuće borbe duhovne, da predstavlja pozitivno blaženstvo. To je neka vrsta postojanja bez egoizma; bezvremenog postojanja, punog povjerenja, mira, smirenosti, blaženstva, sreće, finoće, čistoće, svježine“. Indijsko učenje se pretočilo u budizam, gde je tao najviši princip, najviši um koji se samo simbolički može izraziti pa čak i prenositi kroz ćutanje (114-119). Klajn i Šipka kažu da je nirvana u budizmu blaženstvo, koje se postiže prestankom svih želja i strasti, uz utapanje individulane duše u večni duh ili stanje potpunog mira i oslobođenja od patnje (120). Mekmilan (Macmillan) definiše nirvanu kao stanje potpune duhovne sreće, što budizam i hindu pokušavaju da postignu, u kojoj ljudsko postojanje više ne izgleda važno (121). U knjižici ,,Tako je govorio Buda“ nibana je prestanak strasti. ,,Oslobođen sam... svršeno je sa ponovnim rađanjima, ispunjen je svetački život... ne ostaje ništa drugo da se radi na ovom svetu... rođen sam poslednji put... novi život me nikako ne privlači“. ,,Saznaje se da je sva patnja iščezla: to je uistinu najsvetiji, najuzvišeniji mir, smirivanje pohlepe, mržnje, iluzija“. Prosvetljeni nastavlja da

99


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

bude učitelj drugima ćutanjem, kao što je bio i sam Buda. ,,I taj mislilac, taj ćutljivac se više ne rađa, ne umire više, više ne drhti, više ne želi“. Izjava Dalaj Lame ili razjašnjava ili zbunjuje rečenicom: ,,Svrha života je biti srećan“ (122). U stvari, izgleda da su mnogi istočnjaci prilagodili svoje tumačenje života i sreće zapadnjačkom traženju sreće. Istočnjak pretpostavlja sreću kroz postupno prevazilaženje patnje i oslobađanje od želja. Zapadnjak ostvaruje sreću ispunjavanjem želja i ispunjenjem ciljeva, koji se određuju poređenjem sa drugima, da se izjednači sa drugim koji je srećniji, ili da ga prevaziđe. Istočnjakova sreća je na putu prema otklanjanju smisla i cilja, unutar samog sebe. Zapadnjakova sreća je u primeni spolja nametnutih metoda za ostvarenje cilja. Zapadnjak ili imitira ili se poredi i pobeđuje. Istočnjak ulaže pasivni napor da dođe do praznine u sebi, da osmisli svoje postojanje doživljajem praznine. Zapadnjak ulaže aktivni napor da pobegne od praznine u sebi, da osmisli svoje postojanje ispunjavanjem i najmanjeg dela praznine. Praznina je za istočnjaka put ka sreći i miru, ispunjenost života. Za zapadnjaka je to put ka neizvesnosti, strahu, ludilu, nepostojanju i potpunoj smrti. Sigurno je da su ovo idealizovani ekstremi. Većina, nedovoljno primetljiva prosečna većina se raspoređuje unutar ova dva ekstrema. Ukoliko SAD shvatamo kao ideološke vodiče Zapada, onda treba naglasiti da je američka nacija nastala od pojedinaca koji su tragali za srećom, spremni na put u nepoznato i spremni za ulaganje i konačnog napora da bi osmislili sebe kroz postavljene ciljeve. Ali ni zen budizam nije jednostavan za razumevanje. Dok kaluđeri mogu satima da sede ispod drveta i drže čančiće ispred sebe, dotle samuraji primenjuju prazninu kao početni pristup borbi. Danas su na zapadu popularne tehnike odbrane, koje su na istoku proizlazile iz primarne pasivnosti, strpljenja i mirovanja. Time se postiže primarna usmerenost prema vladanju sobom i praznini, sve do odsustva osećanja. Svako osećanje remeti spremnost za borbu, dok praznina, uz punu pažnju ostvaruje preverbalno poistovećenje sa neprijateljem. Postignuto uživljavanje u neprijatelja omogućava uvid u moguće namere neprijatelja i pre no što on pokuša da ih ostvari. Sprečavanje predviđenog napada postaje primarna akcija. Takav pristup obezbeđuje da se nikada ne ispunjavaju očekivanja neprijatelja. Kada se postupi u skladu sa očekivanjem neprijatelja već je unapred doživljen poraz. Tako praznina omogućava da se pozitivno predvidi šta će neprijatelj uraditi i pre njega samoga. Ovakav uvid u dinamiku odnosa održava samoodređenje i mogućnost izbora sopstvenih postupaka i ne samo u neprijateljskom odnosu. ,,Objektivna“ procena drugoga, neutralna, bez emocija, uz potpunu prazninu, pažnju i beskrajnu smirenost postaje iskoristljiv obrazac u svakom terapijskom pristupu pacijentu. Terapeutovo dostignuće praznine zen tipa predstavlja široku osnovu za prihvatanje psihijatrijskih i psihoterapijskih pacijenata od samog početka, uključujući čak i psihofarmakološki pristup na osnovu doživljene spoznaje o pacijentovom psihičkom stanju. Spremnost i otvorenost terapeuta ništa ne određuju, ali obezbeđuju pripremu sa dovoljno usmerenosti prema nuđenju sebe i preuzimanju pacijenta od telesnosti, preko viđenog izgleda izraza, do prepoznavanja njegovih psihičkih stanja i doživljaja.

100


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

Uravnoteženost i smirenost se usmeravaju prema protoku vremena prikupljanju elemenata odnosa, u kome terapeut određuje i sebe i pacijenta, iako terapeut ostaje trajni merni instrument za pacijenta i sebe, neutralnost, koja se prepliće sa bezličnošću i nedorečenošću, obogaćuje se neposrednim sadržajima i ostvarenjem smisla. Tako se kreće putem terapije, putem, kojim se odvija odnos i spojenost dva ljudska bića (123-128). Tako jednom, tek što sam postigao nesređenu pripremljenost za izlaganje o praznini, stvarnost se poigrala sa mnom. Kretao sam na svoj rad. Stajao sam na trolejbuskoj stanici, umorno opušten, uslovljeno prethodnim događanjima u svojoj stvarnosti i prazno pripremljen za početak terapijskog rada stizanjem na odredište. Praznina je bila više određena prethodnim pomaganjem bolesnoj supruzi u kući, trčanjem po gradu i obavljanjem ,,običnih“ nabavki, što je tražilo značajnu koncentraciju i strpljenje. Praznina je bila obeležena zamorom i isključivanjem iz sadašnjosti, a posebno isključenjem iz budućnosti. Bilo je ljudi na stanici u prohladnom vremenu, ali ja sam bio van događanja, ne obraćajući pažnju ni na šta. Najednom se na oko 2 – 3 metra od mene na kolovozu zaustavio auto i neki čovek je počeo da maše rukom kroz otvoren prozor, da govori. Ja sam gledao u njega, ne razumevajući šta on to hoće, niti kome se obraća. Konačno je privukao moju pažnju, pogledao sam u njega i on je počeo rukom, izrazom lica i rečima da me doziva da uđem u njegov auto i ja sam to učinio. U moj automatizovani postupak su se trenutno uključila dva doživljaja iz prošlosti. Pre 3 − 4 decenije sam čekao autobus za Njujork u Njudžersiju sa prijateljem. Bio je napadao sneg i nije bilo autobusa. Jedan auto je stao i pitao nas je da li idemo za Njujork. Prijatelj i ja smo ušli i uspešno stigli do Njujorka. Prijatelj mi je rekao da je to običaj u SAD. Takođe, pre 15 godina čekao sam trolejbus u Beogradu u zimsko vreme, sa snegom i stalnim nestajanjem struje. Jedan auto je stao i vozač je pitao da li neko hoće da ide u grad. Bilo je desetak ljudi, ali sam samo ja prišao i ušao u auto. Pitao sam čoveka da li je radio u inostranstvu, što je on potvrdio. Prisećajući se ovih svojih pozitivnih iskustava prisvesno sam pomislio da se ponavlja situacija i nisam razmišljao zašto je baš mene vozač izabrao da pozove i time mi olakša prevoz. Čim sam ušao u auto, on je kreno da govori kao navijen, glasno, izražajno sa gestovima i dramatičnom dogradnjom. Počeo je da govori da me zna, da pominje svoga oca, koji je vodoinstalater, koji mene poznaje, pa tako i on mene poznaje, pominjao je neko ime, neke podatke. Njegovo navaljivanje, nametljivost, obrazac neposrednosti i iskrenosti potpuno su preplavili moju prazninu, celom površinom svesti, ali bez ikakve mogućnosti pribiranja i sređivanja, a još manje neposredne provere njegovih podataka o meni i njegovom ocu. Kada je postigao moju podređenost, onda je krenuo sa vađenjem i nuđenjem nekih predmeta. Uz neprekidno kazivanje čestitao mi je što sam ja dobitnik, što sam ja posebno izabran, izvadio je iz torbe i stavio mi je na torbu, koja mi je bila na kolenima telefon, pa mešalicu za kafu, pa kolonjsku vodu. Uz opis datih predmeta je govorio da je on Perin sin, a Pera je moj komšija vodoinstalater. Onda je svemu dodao i torbu da sve spakujem i konačno sat ,,Citizen“, koji ima magnete i leči reumatizam. Za vreme ove njegove napadne aktivnosti ja sam bio samo posmatrač, bez shvatanja onoga što se dešava, bez

101


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

učešća, bez podsticaja da ikako reagujem. Nisam bio zbunjen, jer biti zbunjen ipak podrazumeva da nekako shvatam da ne shvatam. Sve je ulazilo u moju prazninu i ostalo bez ličnog obeležja, bez uključenja, bez doživljaja, bez procene. Nastavljajući svoje delovanje pitao je šta ja mislim koliko sve to košta. Ja sam rekao oko 13 – 14 hiljada, on me pohvalio da sam približno pogodio, ali da je jedna žena rekla da sve to vredi sto hiljada. Pošto sam pogodio koliko to vredi, posebno sat, onda je rekao da platim odmah ili naknadno sedam hiljada dinara. Osećajući preplavljenost i potrebu da završim sve to, izvadio sam sedam hiljada dinara i dao mu. Odmah posle toga je zaustavio auto i rekao da ide na drugi kraj i ja sam izašao preplavljen, istovremeno prazan, ali čak, i zadovoljan, što se to nalivanje u mene, završilo. U sopstvenoj praznini verovatno sam izgledao odsutno i rasejano, što je privuklo ovog pripremljenog prodavca da me izdvoji i da me preplavi prethodno pripremljenim tekstom, u vidu dobro naučene uloge. Moja početna praznina je bila podstaknuta umorom od prethodne zabrinutosti i usmerenosti na staranje o supruzi i kupovinu potrebnih stvari. Međutim, ta praznina se nastavila i tokom ovog događanja, jer ja sam stalno bio usmeren prema svom budućem radu sa pacijentima kroz održavanje praznine. Prodavac se nametnuo mojoj praznini i svojim ponašanjem je uspeo da otkloni bilo kakvu moju reakciju, a još manje neku organizovanu akciju kojom bi postavio granicu pa i uspostavljajući odbranu, krenuo u bilo kakvu akciju i suprotstavljanje. Pošto sam se našao upotrebljen, izbačen iz auta postepeno mi se vraćala svesnost onoga što se dogodilo i oblikovanje sopstvenog doživljaja (129). Sada sam već bio u povezivanju toka i sopstvene zbunjenosti uz postepeno ispoljavanje svoje praznine smehom. Bilo mi je smešno, kako me je čovek obrlatio, upotrebio, kako sam se podredio i bio izbačen. Postigao sam postupnu opuštenost, čak i vrstu zadovoljstva što sam doživeo nešto što nikada ranije nisam, niti sam pretpostavljao da se meni može tako nešto dogoditi. Delimična olakšica u prihvatanju ovog događaja je bila to što se nešto slično dogodilo mojoj supruzi, kada joj je neki čovek zvonio na vrata, ušao u stan, rekao da sam ga ja poslao, dr Sedmak iz IMZ pošto ide u Beč, da nam kupi deo za televizor, koji košta 100 maraka i zamolio da me zove telefonom da ja supruzi potvrdim, ali je telefon bio zauzet. Supruga je mirno dala 100 maraka i čovek je izašao. Shvatio sam psihičko stanje supruge i smirio je objašnjenjem da se takve stvari dešavaju, da takvi hohštapleri deluju sugestivno i samouvereno i nije bilo nikakvih ,,repova“, niti prebacivanja ili krivice. To sećanje mi je pomoglo da otklonim afektivnu reakciju, ljutnju ili krivicu. Ljutnja prema nepoznatom čoveku bi bila besmislena. Čak, divio sam se njegovoj profesionalnoj veštini. Savršenstvo glume dovedeno do pune ubedljivosti u spontanom teatru. Gluma pretočena u autentičnost i potpuno celovito projektovanje u drugoga, u mene, sa otklanjanjem pa i uništenjem granica i odbrana. Ljutnja prema sebi bi ukazala na moj narcizam, na samooptuživanje za sopstvenu glupost ili naivnost, a naivnost je vrsta prvog verovanja u ljude, primarna kritična tačka osnovnog poverenja u drugog čoveka. Krivica koja bi se izjednačila sa samooptuživanjem otpala je i zato što sam ipak radio najbolje što sam mogao prema prethodnom stečenom iskustvu i znanju. Nisam mogao bolje

102


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

no što sam pasivno učestvovao, iako nisam delovao. Čak, uz divljenje vrhunskom profesionalcu i uz događajuće osećanje vrhunske predstave u kojoj sam ja bio opčinjen umetnošću, oblikovalo se u vrstu zadovoljstva doživljenošću nečega što nikad do tada nisam doživeo. Konačno određenje događanja koje je preobraćeno u strukturisani upamćeni doživljaj, čak doprinosi zadovoljstvu. Od početnog čuđenja dograđuje se smeh, humorni pristup i osećanje opuštenog zadovoljstva. Prvi put doživljeno, oblikovano, konačno iskustvo. Da li se može ponoviti. Ostvarujem izvesnu spremnost u slučaju sličnog događanja, radoznao sam kako ću se postaviti i ponašati, da li ću shvatiti i odrediti sopstveno delovanje. Radi se o događaju i osmišljenom, analitičkom preobraćanju u sopstveno iskustvo, uz poređenje sa sopstvenom psihijatrijskom i psihoterapijskom delatnošću. Kroz celovitost određenja sopstvenog profesionalnog identiteta, težim ostvarenju autentične delatnosti, koja je usmerena terapijskom efektu, do stepena ubedljivosti, projektovanja sebe sa elementima hipomaničnog govora, kretanja i povišenog raspoloženja, koja se oslanja na primarnu prijatnost, toplinu i nesalomljivo samopuzdanje. Vrhunski spoj uloge, glume, pretočeno u doživljeno i autentično oblikovano. A takvo stanje i tok sopstvenog delovanja i doživljavanja je moguć, za mene, samo iz početne praznine. Prisećam se terapije psihologa koji je upravo diplomirao, koga je na mene uputio njegov prijatelj psihijatar. Razlog za dolazak je bio bez mogućnosti ciljane verbalizacije. Neodređeno osećanje praznine, nelagode, nedostatak smisla, odsustvo cilja, povlačenje iz društva i prekid veze. Suočio sam se sa toplim, dobroćudnim, tamnoputim mladićem koji doživljava nedostatak samog sebe, ali ne može ni da spozna taj nedostatak niti sam da ga otkloni. Roditelji lekari, razvedeni, po opisu otac nedovoljno odgovoran, hipomaničan, majka /naknadno slučajno viđena/ odbojna, ,,profesionalna“, bez topline, bez ispoljavanja sebe prema drugima, skoro siromašna u prikazu sebe. Sestra psihijatrijski pacijent sa očigledno uslužnom dijagnozom: granični poremećaj /više puta lečena, sklona promenama raspoloženja i neočekivanim neobičnim postupcima/. Roditelji su joj obezbedili stan da sama stanuje, odustajući od odgovornosti /dvadesetih godina/. Klijent nepotpuno odbačen, ali pouzdano neprihvaćen, stanuje sam, povremeno odlazi kod majke na viđenje i obroke bez obaveze. Ne zna šta će u okviru profesije i u postojećoj vezi u kojoj ne učestvuje dovoljno. Smatrajući ga dovoljno zdravim, stabilnim, strukturisanim, ali bez doživljavanja sebe i bez usmerenja, negde plutajući kroz život, krećem sa velikim brojem pitanja, dograđivanja njegovih odgovora i neposrednim tumačenjem stanja, stavova i strukture ličnosti. Osećao sam se lagodno i prihvaćen u njegovoj praznini u koju sam ušao svojim projektovanjem bez teškoća. Govorio sam i odgovarao takoreći haotično, bez povezanosti među porukama, kojima sam obeležavao njegovu nedorečenost. Nije bilo otpora, delovao je uravnoteženo i pored moga preplavljivanja pitanjima i podacima o njemu, koji su mu bili nepoznati. Tokom terapije je išao na kliničku praksu, prekinuo je sa prethodnom devojkom i postepeno uspostavljao vezu sa drugom, koja je bila manje zahtevna. Sestra je bila otpuštena sa lečenja, stanovala sama i jednog dana nestala. Posle nekoliko dana je nađena smrznuta te su joj amputirane obe potkolenice. Ja sam smatrao da klijent poseduje optimalne sposobnosti da se posveti psihoterapiji zbog njegove

103


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

empatičke sposobnosti, topline i strpljenja. Međutim, majka mi je saopštila da je on u potpunosti odustao od bavljenja psihoterapijom, osećajući i tvrdeći da je to suočavanje sa emocijama i patnjama drugih suviše teško, da ga to u potpunosti iscrpljuje. Moje terapijsko iskustvo, tokom terapije sa ovim klijentom, je činjenica da sam bio suviše nametljiv i pored potpune dobronamernosti, topline i podrške. Saosetio sam se sa njegovom prazninom, ali se nisam posvetio proceni njegove izdržljivosti. Precenio sam njegovu izdržljivost i stabilnost strukture. To mi je jasno stavio do znanja posle više razgovora, pred kraj terapije. ,,U prvom razgovoru ste me razbili ko zvečku“. Čak i da su sve moje poruke i tumačenja bila tačna, on nije mogao da ih izdrži, da ih rasporedi i da dograđuje uvid u sebe i stabililzovanje. Ustvari, u okviru empatičkle procene prepoznavanja njegove praznine, ja sam požurio da je ispunim, što je prevazilazilo njegove afektivne i kognitivne potencijale. Pogodnost da bude terapeut se gradila na ubeđenju da je dovoljno da ojača strukturu, da smanji empatičko ugrožavanje i da pojača verbalno-kognitivne kapacitete za spoznaju strukture ličnosti sebe i drugih. Posebno, događaj sa sestrom, još više je pogoršao njegovu emotivnu ranjivost i potencijal za osećanje krivice i bez neposrednog učešća. Proizlazi da je za njega dobro da je otklonio sopstveno suočavanje sa patnjama drugih, jer ih suviše introjektuje i empatički se poistovećuje do pretakanja u osećanje krivice. Moja greška je bila što sam prepoznao prazninu i što sam hteo brzo da je ispunim, ne krijući sopstveno autentično uključenje koje je preraslo u narcističko uživanje sve do gubljenja realne procene odnosa i delovanja na njega. bio sam preterano autentičan, preterano sam preuzeo ,,ulogu“, suviše dobro je odigrao i uživao u svom funkcionisanju (130). Može se pretpostaviti da je on sam odredio sopstvenu zamorljivost i izdržljivost, u čemu je učestvovao i moj ,,terapijski“ pristup. Međutim, kao delimično opravdanje, da se ne bi regrutovao još jedan ,,ranjeni iscelitelj“, bolje je što je tokom ,,terapije“, bio izložen surovoj probi, koja mu je ukazala na granice izdržljivosti. U cilju uspostavljanja ravnoteže i traženja granica opterećenja, ipak je postigao realističnu procenu sopstvenih sposobnosti pa je izabrao put u skladu sa sopstvenom izdržljivošću. Povoljnim potencijalima za terapeuta nedostajala je stabilna struktura, kontrolisana empatija i razdvajanje sebe od mogućeg introjekta u procesu psihoterapije. Sasvim drugačije odigravanje terapijskog odnosa dešavalo se u kontaktu sa prirodno zrelim, odraslim, samouverenim mladićem. Razlozi za njegov dolazak kod mene podstaknuti su delovanjem njegove majke, psihijatra i njegovom postojećom socijalnom situacijom. Zbog svoga pripadanja grupi navijača i zbog ubedljivog učešća u opštoj tuči u kojoj je čak dobio posekotinu po poglavini bio je u istražnom zatvoru bez suđenja i podizanja optužnice, zajedno sa desetinama drugih sličnih iz grupe navijača, više od dva meseca. Delimično svestan daljih mogućih posledica u okviru pravnog sistema došao je na razgovor i da bi obezbedio moguću zaštitu psihijatrijskim mišljenjem i potvrdom da je na psihoterapiji. Odavao je, ipak, utisak da se nazire njegova briga za dalje psihosocijalno sazrevanje, te je delimično prihvatio dolazak i da ublaži tu površnu zabrinutost za sopstvenu ličnu budućnost. Majka dovoljno topla, dovoljno prisutna u njegovim ranim godinama, kasnije postepeno se udaljava od majke i nastavlja da stanuje sa ocem uz značajno prebacivanje majci za razvod. Zaštitnički odnos prema mlađoj

104


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

sestri, koja je nastavila da bude sa majkom posle razvoda. Otac pasivan, mrgodan, nezadovoljan, bezvoljan, prepušten nedovoljnim tokovima života posle odlaska sa Kosova − elektroinženjer, koji nije ni pokušao da bilo šta radi u izbeglištvu. Majka veoma aktivna, pokretna, stručno uspešna, često na putovanjima, stalno tražeći povoljniji posao. Pokušava da nastavi brigu i staranje za sina, ali on je okrivljuje za razvod i njeno ponašanje još iz vremena braka. Sin veoma zamera i ocu njegovu pasivnost i bezvoljnost. Povoljne uslove života obezbeđuje i izvesna novčana pomoć uspešnog rođaka. Veoma druželjubiv, vezan za grupu, sa kojom provodi mnogo vremena posebno navijajući i tražeći tuče sa drugim navijačima. Iskazuje samopouzdanje, ličnu i socijalnu sigurnost. Prikladno uspostavljeni heteroseksualni odnosi. Iskazuje stav mačo tipa, postavljajući zahteve trenutnoj devojci, kojom i nije zadovoljan. Smeta mu što nema više interesovanja i više obrazaca socijalnog ponašanja. Studira drugu godinu elektrotehničkog fakulteta, nedovoljno uspešno. Precenjuje svoje sposobnosti i snalažljivost, te se oslanja na obradu zadataka iz prethodnih rokova. Ako padne zadatak iz nekog roka koji mu nije poznat, pada na ispitu. Sve ove podatke sam uglavnom dobio od majke još pre prvog viđenja, te je moja priprema za prvo viđenje bila radoznalost, spremnost da ostvarim korisnu sopstvenu prazninu kojom ću lako, uz aktiviranje autentičnosti, prilagođene ponašanju, afektu i dobijenim signalima i sadržajima od njega samoga ostvariti dominirajuću, direktivnu i toplu podršku kroz projektovanje u njegov subjektivni psihički prostor. Izgleda da sam pretpostavio da je on u stanju zbunjenosti, praznine, straha i krivice zbog svega što je učinio i zbog boravka u zatvoru gde je opet majka preuzela ulogu staratelja. Međutim, klijent je održao potpunu zatvorenost, osamostaljenost i prenaglašene granice prema svemu što sam ja pokušao da unesem u odnos. U potpunosti je zatajila recipročnost, pa ni bilo kakav oblik uzajamnosti. Uzdržanost, rastojanje, afektivna zaleđenost, odbojnost, bez ikakve spremnosti da se uključi, a još manje da prihvati moje neverbalne i verbalne poruke. Uz doživljaj narcističke celovitosti i strah od uvida u deficit ličnosti ispoljava teško otklonjive otpore (131, 132). Takoreći sam afektivno obigravao oko njega, oko njegovog zaleđenog zida prema meni, sve do sopstvenog suočavanja sa neuspehom, beznačajnošću, odbačenošću, koja je još teža jer nije očekivana. Pripremljena toplina, dobronamernost, autentnična projekcija uz istovremeno obezbeđenje praznine za prijem njegovog projektovanja. Ništa od svega toga. Značajni trud za recipročnost u odnosu je bio potpuno propao. Sopstvena praznina je takoreći postala stvarna u mojoj subjektivnoj realnosti, uz osećanje neuspešnosti, krivice pa i razočaranja. Govorim uglavnom o kvalitetu osećanja, iako je kvantitet bio minimalan, jer je tok razgovora potvrdio njegovu samostalnost, celovitost, zatvorenost sistema kojim je potpuno zadovoljan. Ne mogu da sudim o njegovom osećanju u odnosu prema meni, ali ja sam bio pobeđen, a on je bio pobednik. Pretpostavljam da je ipak samo potvrdio kvalitet sopstvenih granica, više u vidu odbrane od nametajućeg starijeg psihijatra. Osećanje praznine je posle razgovora bilo još ubedljivije i održalo se izvesno vreme. Dograđujuća komponenta u neprijatnim osećanjima koja su nastajala tokom terapijskog odnosa je neposredna posledica moje spremnosti za introjekciju. Naime, uz upotrebu projekcije u cilju spoznaje psihičkog stanja klijenta kroz podsticanje mogućnosti za dalje ogledanje odvija se i pasivna upotreba praznine

105


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

na kojoj se može izgraditi i recipročnost odnosa do ogledanja i daljeg procesa poistovećenja i razmene delovanja u terapijske svrhe. Pasivna praznina dopušta aktivno introjektovanje klijenta i njegovo psihičko, posebno afektivno stanje. Međutim, klijent treba da poseduje otvorenost za sopstveno projektovanje, relativnu zavisnost od polja i potrebu za projektovanjem da bi odnos mogao biti dvostran, dinamičan i uravnotežujući. Obzirom da klijent nije primio ništa od moje projekcione spremnosti, tako isto nije iskazao ni spremnost za sopstveno projektovanje mene. Tako je moja pripremna praznina za introjekciju klijenta ostala i dalje samo praznina, koja je istovremeno ispoljila surovu tendenciju širenja, u vidu gutanja sopstvene svesnosti i doživljenosti, a posebno gašenje autentičnog delovanja. Ono što je bilo introjektovano, odbojnost, hladnoća, jasno postavljena granica prema meni, sve do osećanja da sam odbačen, preraslo je u agresiju prema sopstvenom doživljaju i do već navedenog osećanja pobeđenosti, neuspeha i poraza. Trebalo je izdržati svu odbojnost koherentne i zatvorene strukture ličnosti, izdržati ugroženost sopstvene, dobronamerno pozivajuće praznine i ostvariti ravnotežu u samom sebi preraspoređivanjem za novog klijenta, ali i u daljem toku terapije ojačati svesnost sebe i odmerenost spremnosti za introjekciju i za projekciju. U daljem toku psihoterapije savetodavnog i suportivnog tipa, uz moju povećanu strpljivost bez pokušaja projekcije sa nivoa socijalnih tema i ,,opipavanja“ obostranog učešća ipak je došlo do postepenog usmeravajućeg delovanja postupnim oblikovanjem osnovnog poverenja u mene i u sledstvene rezultate. Prvi ,,uspeh“ je bio kada je počeo da uči matematiku III iz knjige, da uči sve po redu. Kada je dobio devet, pokušao je da obezvredi i sopstveni napor i moje preporuke, kao da se radi o slučajnosti. Paradoksalno, ono najprimitivnije, osnovno poverenje je daljim tokom terapije preraslo u razjašnjavanje učešća i uzajamnih očekivanja (133). Pored formalnog prihvatanja moga životnog i profesionalnog iskustva došlo je i do postepenog razgovora o njegovim heteroseksualnim odnosima u kojima je dominirala ,,racionalna“ procena partnerki. Uzdržan u ulaganju ličnih emocija, zahtevan u oblikovanju odnosa partnerke prema njemu, nezadovoljstvo zbog nedovoljnih rezultata i prekid veze, kroz ,,racionalnu“ analizu. Uz sve projektovane mehanizme i napore da se oblikuje i odnos i ličnost druge osobe, iza svega se pomalja i osećanje krivice i sopstvenih grešaka, što on prilično surovo drži pod kontrolom racionalizovanom samosvešću i logičkom analizom. Ne dozvoljava si da osećanje krivice bude doživljeno, već samo registrovano (134), ali, pošto je usledila pauza u viđenjima, bez obzira na produbljeno tumačenje, on je ponovio svoje agresivno ponašanje na javnom mestu, u nešto blažem obliku i uz opravdanost agresivnih provokacija ,,onih drugih“. U sledećem razgovoru je delimično ispoljio racionalizovanu analizu, čime je ublažavao osećanje krivice. Sledstveni introjekt u meni je ukazao na zatvoreni sistem vrednosti sa elementima samokažanjavanja kroz krivicu, te sam ja ipak postao ,,roditelj koji razume“, koji i prašta i dopušta male neprihvatljive postupke, koji potvrđuju nezadovoljstvo sopstvenom nezrelošću. Dobio sam mogućnost da budem topao, saosećajan, a time i recipročan. Međutim, suštinsko preispitivanje moga doživljaja praznine u terapijskom odnosu i praznine pacijenta počelo je pre 2 – 3 godine, kada je brat doveo svoju

106


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

sestru na psihijatrijsko lečenje, pošto je izgubila odnos sa realnošću ,,razgovarajući“ dva – tri dana sa likovima na televizijskom ekranu, bez spavanja, bez jedenja. Potpuni psihotični slom koji zastrašuje i psihijatra svojom isključenošću iz stvarnosti i početne nemogućnosti bilo kakvog kontakta. Ja zabrinut, skoro uplašen, da li se lečenjem može izbeći hospitalizaija, da li će brat, sa kojim stanuje izdržati njenu poremećenost, imati dovoljno strpljenja prvih nekoliko dana dok se ne uspostavi terapijski odnos i pokaže efekat primenjenih lekova. Podređujem se i terapijskoj i socijalnoj situaciji i preuzimam potpunu odgovornost za lečenje, zastrašen pomišlju da ovako dezintegrisanu pacijentkinju uputim u ,,Lazu“ uz pretpostavljenu primenu njihovog neizbežnog obrasca za ovakve pacijente. Pacijentkinja smirenog ponašanja, odsutna, sa malim mogućnostima da primi ono što joj se kaže, kao i samo uz dva-tri najpovršnija odgovora. Inače, odsutna, van sveta, odnosa i same sebe. Nigde. Oprezno započinjem, takoreći hrabro terapiju: leponex 25mgr 1/4 + 1/4 + 1/2, eftil 500 mgr 3x1/2. Uz sve odsustvo komunikacije na verbalnom nivou, na nivou afekta i introjekcije u sebe doživeo sam njenu zbrku, gubljenje unutrašnjih granica samoodređenja, ne strah, već detinje spremnosti da se povinuje, da posluša, da prihvati. Nema straha, nema agresije. Uz sopstveni haos, smirena, baveći se sama sobom. Iako je njeno stanje samo završetak procesa u kome je ona bila veoma samousmeravajuća, konačno određenje i povod za dezintegraciju je povezan sa pripadanjem grupi Gurdžijeva, izučavanju knjiga Gurdžijeva i Uspenskog. Mesec – dva pre dekompenzacije, pod uticajem nekih podataka o Uspenskom, odlučila je da 40 dana živi samo na vodi. Nije za zbunjivanje što je ipak prekinula ovaj režim posle tridesetak dana, već što je niko nije sprečio u tome, niti je bilo kom palo na pamet da pokuša neki oblik psihijatrijskog lečenja. Ona stanuje s bratom u jednom stanu, a majka sa starijom sestrom i njenim vanbračnim sinom u drugom. Poslednjih godina jedina organizovana delatnost je pohađanje grupe Gurdžijeva i zajednički odlasci grupe u njihovu kuću u nekom selu. Majka joj je govorila da ne ide na te grupe, ali nije imala nikakvog efekta. Brat je, povučen njenim postupkom krenuo na grupu zajedno sa njom, ali je brzo utvrdio besmislenost učenja koje propovedaju, pa je prestao. Učenje Gurždijeva se zasniva na potpunom odbacivanju svih lažnih delova ličnosti, lažnih ,,selfova“, malih ,,ja“, da bi se kroz grupnu uzajamnost došlo do nekakvog vasionskog spajanja i ostvarila zajednička svesnost. Naravno, ovo predstavlja samo moje površno shvatanje celokupne ideologije u kojoj se zahteva odustajanje od sebe, kroz iskušenja i napore da bi se ostvarilo ponovno rađanje, prosvetljenje i trajno nalaženje sebe u grupi i življenja prema učenju Gurdžijeva (135 - 141). Ovu beogradsku grupu vodi Petar, koji je ženjen, ima nekakve veze sa Australijom. Upravo taj, njegov odlazak u Australiju, na nekoliko meseci odsustvovanja od grupe se upleo u psihotičnu dekompenzaciju Marije. U okviru sadržaja tokom početna tri dana poništenja identiteta i realnosti, Marija je često pominjala Petra, bez određivanja značaja. Mnogo kasnije je dala izvesne podatke o ljubomori prema Petrovoj ženi, uz indirektnu pretpostavku o zaljubljenosti u Petra. Uz pokušaje strukturisanja mozaika, kao i razumevanje manjkavosti njene strukture ličnosti u okviru ženskog identiteta, u istom periodu je došla do izražaja i njena ljubomora prema devojci svoga brata, koja je dolazila u stan.

107


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

Marija je samo prolazila pored nje, bez obraćanja pažnje. Posle prva dva – tri razgovora Marija se postepeno smirivala. Put prema smirenosti je išao preko ponavljanja dugih citata svega onoga što je ,,naučila“ u grupi. U tom periodu je još dolazio brat sa njom, te mi je objasnio poreklo tih strukturisanih rečenica, koje nisu imale veze sa mojim pokušajem osmišljavanja razgovora i dobijanja korisnih podataka o njenim osećanjima, postojećim psihičkim sadržajima niti o njenoj prošlosti. Od prvog razgovora sam se našao u nedoumici. Njena telesna prisutnost, istovremeno bez ikakvih dokaza da je svesna svoje prisutnosti i mene. U prvim razgovorima je učestvovao i brat, a zatim i njena majka. Brat, prividno osamostaljen, sa prezirom prema školovanju i prema profesorima, jer od njih ne može ništa da nauči. Iskazuje ograničeno samopouzdanje i siromašnost doživljavanja. Majka telesno prisutna, neubedljiva, bez sposobnosti za samoispoljavanjem, neuspešno postavljena prema materinstvu. Površno topla, nedorečena, bez očekivanja i bez zahteva prema drugima, a time bez autoriteta i bez značajnosti i za sina i za kćerku (142). Tokom prvih susreta njihovo uključenje u razgovor je Marija pratila praznim čuđenjem /,,ko su oni, šta to pričaju, šta traže ovde“ .../ bez verbalnih iskaza, bez reakcija koje bi ukazivale na uključenje i razumevanje onoga što govore. Kasnije su prestali da dolaze. U osnovi, njihovo prisustvo je podržavalo profesionalnost situacije, mene psihijatra koji upoznaje, razgovara tj. pokušava da razgovara sa Marijom i kao zajedničko viđenje moje i njihove nemoći. Nemoć da uključimo Mariju u postojeću stvarnost, koju mi pokušavamo da napravimo. Ona ostaje i dalje van zbivanja ne primećuje i ne učestvuje. U tom periodu sam se setio Rene Magrita (143, 144). Tražeći doživljavanje i tumačenje onoga što ja radim, onoga što se odigrava, onoga što Marija čini, prvo sam se setio japanskih dečijih lutaka i maski. Belo premazano lice, bez određenog izraza, sa malo razvučenim usnama u vidu japanskog osmeha, koji ništa ne kazuje. A ta belina, deblji sloj bele boje, do prekrivanja života, do mrtve maske, koja laže da je živa. Međutim, to oživljeno sećanje nije bilo dovoljno za mene. Marijin osmeh je, u ovoj fazi terapije odgovarao osmehu lutke. Tu je, ipak, bilo još nečega, nečega što je nedokučivo za mene. Nešto što traje i živi trideset i pet godina, nešto što se kreće, dođe, sedi, gleda otvorenih očiju, ali bez pokazivanja da išta vidi i da išta doživljava. Magrit je prikazao ukočeni izraz lica, koji ništa ne kazuje, sem da je čovek, da je njegov izraz lica tu i to, ubedljivo, nepokretno skoro do okamenjenosti, lice. Koje je tu, bez života, a ipak živo. Čovek tu, lice prazno, a puno ničega, nedokučivo, tajna sama po sebi. Istovremeno guši i gasi radoznalost. Praznina koja se pretače u mene. Spreman sam da primim, da obradim, a nemam šta da primim, nemam nijedan podatak za dogradnju, sem viđenog, nepokretnog i namerno lišeno života. Namerno, kroz kreaciju, kroz odslikavanje samog sebe. Kako odslikava u svojim slikama, tako podstiče prazninu u meni. Gledam i ostaje samo to što vidim. Nema prateće emotivne komponente, nema doživljene subjektivnosti, nema doživljaja, učešća, poređenja, klasifikovanja. Sve se završava samo na golom viđenom i ništa više. Sopstveni doživljaj nametnute praznine bez dopune sa slike. Nema ni ljutnje. Jedino je samo moguće nerešivo čuđenje, koje se stapa sa prazninom, bez

108


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

povratne sprege. Slika je dala što je on hteo i ništa više, a ja ne mogu ništa da dopunim. Magrit govori o svojim slikama: ... ,,Moja platna prikazuju vidljive slike koje ne kriju ništa. One doduše pobuđuju ono tajnovito. Kad neko pogleda neke od mojih radova postaviće sebi jednostavno pitanje: šta li ovo sad znači? Ne znači ništa. Jer tajna, takođe, nije ništa. Ona je nespoznajna. Um voli nepoznato, voli slike, čije je značenje nepoznato, budući da je i značenje samog uma, takođe, nepoznato“. On kaže dalje: ... ,,Imate, dakle, vidljivo lice, jabuku, koja krije vidljivo, ali skriveno čovekovo lice. To je nešto što se stalno dešava. Sve što vidimo krije nešto drugo, a mi uvek želimo da vidimo šta je skriveno onim što vidimo. Postoji zanimanje za ono što je skriveno i što nam ono što je vidljivo ne pokazuje. Ovo zanimanje može da postane prilično jako osećanje, može da se pretvori u vrstu sukoba, moglo bi se reći sukoba između vidljivog koje je skriveno i vidljivog koje je prisutno“. Svi njegovi likovi imaju stvaran, skamenjeni izraz lica, podsećajući me na otisak sa lica mrtvaca što istovremeno potvrđuje život. Postoje i likovi koji su potpuno prekriveni maramama i ljube se. Postoji i slika potiljka, čoveka okrenutog leđima, uz neostvarljiv podsticaj da vidim lice tog čoveka, ili da zamislim nezamislivo – glavu i lice između šešira i kaputa. Lice, glava u celini, je tu, ali je nema. Postoji slika koja duboko zadire u simbioznu fazu identifikacije i simbioznog ogledanja. Telo muškarca sa uveličanom glavom deteta, koji drži u naručju detinje telo sa likom starije žene. Magrit negira da njegov život ima veze sa njegovim stvaralaštvom. Njegova majka je bila depresivna i izvršila je samoubistvo. On je video svoju mrtvu majku. Gledajući Magritove slike učim se nedokučivosti, suočavanju sa tajnom za koju ne znam da li ima ikakvo značenje. Učim da steknem naviku da gledam u ništa, sem onoga što se vidi, a zatim sukobiti se ili stopiti se sa onim što je vidljivo i sakriveno. Kada naučim da gledam lice koje kazuje ništa sem viđenog, ostvarujem spremnost i za suočavanje sa prazninom i za radoznalo istraživanje sadržaja te praznine. Ovakvo viđenje pacijenta je prvi korak na putu prema tajni, prema viđenju sakrivenog, sa postepenim dograđivanjem onoga što se ne može videti ali se može preobratiti u sopstveni doživljaj. Magrit služi da se ostvari ništa preobraćeno u osećanje koje postaje osnova za pristup pacijentu postupno do introjekcije njegove praznine koja neće postati lično doživljena, ali će postati putokaz i osnova da izdržim pacijenta i preokrenem sebe prema projekciji. Magritova tajna postaje nedokoučivost onog drugoga, ko je on, šta ima u sebi iza onoga što ja vidim. Tajna se približava praznini i kada onaj drugi ne zna da postoji, ne zna ko je, ne zna šta doživljava, nije obeležen ovde i sada, nije ni ovde ni ko zna gde, a telesnost mu nije dovoljna da oseća, da zna da se potvrđuje, da bira. Moj susret sa Marijom se usmeravao prema putovanju u njenu subjektivnu realnost, kada nisam dobio nijedan podatak, osećaj ili doživljaj introjekcijom. Projekcijom sam usmerio sebe u njen unutrašnji prostor, ali tamo nije bilo ničega da bi se moja projekcija zaustavila i spojila sa bilo čime. U mom doživljaju se ostvaruje ona Magritova slika u kojoj se lik gleda u ogledalo, ali nečiji lik se odražava na njegovom potiljku. Ja prolazim kroz Marijin unutrašnji prostor bez ikakve prepreke ili zaustavljanja i odlazim do njenog potiljka. Prošao sam kroz

109


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

nju do njenog potiljka i nisam našao ništa. Doživljaj njene praznine me je podsticao na realistično određenje sebe površnim obrascima delovanja, koja su postepeno bila praćena površnim kratkim odgovorima. Međutim, nijedan znak aktivnog prijema mojih poruka, niti nagoveštaj uključenja njenog afektivnog odgovora, a još manje njenog primarnog afektivnog iskaza. Jedino se mogu pretpostaviti osećanja sigurnosti, postojanja, pa i pripadanja prostoru u kome se odvijaju susreti sa terapeutom. Pouzdano tačna bez ikakvih smetnji da dođe na vreme. Početni razgovori su se odvijali na oko pet dana. Uključenjem majke dolazi do Marijinog prelaska u stan sa majkom, sestrićem Jovanom koji ima 10 godina i sestrom Verom, sa kojom ne govori od Jovanovog začeća. Marija je bila protiv te veze, oca Jovanovog, a dobijaju se podaci da je Marija i šamarala svoju sestru. Boravak u stanu sa majkom deluje povoljno na njeno poboljšanje saradnje u razgovoru, proširenje rečnika i svežina izvesne prijatnosti, postepenim ispunjavanjem same sebe. Tek uz poboljšanje verbalnih potencijala dobijaju se dopunski podaci o Marijinom osećanju sebe, koji ukazuju da je bilo poremećenosti doživljaja sopstvenog tela. Posle oko godinu dana od početka terapije Marija je vodila Jovana na klizanje, pa je i ona počela da uči da kliže. Posle dva – tri časa, Marija je pala i zabolelo je. Govoreći o tome padu i bolu, najednom je rekla: ,,Mora da je to zabolelo i trenera“. Najednom je stala i nikako nije mogla da dopuni ovu izjavu. Ne može se znati do kog stepena je prihvatila moje tumačenje tog iskaza i njenog doživljaja sopstvenog tela. Pretpostavka je da je ona tokom vežbanja klizanja primala poruke trenera preko njegovog tela, koje je udevala u sopstveno telo (145 – 149). Na ova doživljavanja, koja su saopštavana tokom terapije se uključuje njena osnovna poruka u periodu kada je postepeno došlo do nestajanja svih nadograđenih grupno nametnutih sadržaja, stavova sa investicijom emotivne oblikovanosti i zaokruženosti sa strukturisanim lažnim self-om u kome ne nedostaje povezanosti sa sopstvenim razvojem (150 – 154) ličnosti, prošlošću i emocijama. Na to, nadovezuje se njena izjava: ,,Toliko nemam ništa da nemam šta da izgubim“. U neposrednoj komunikaciji nedostajali su podaci o razvoju. Nije mogla prizvati takoreći nikakva sećanja o sebi, o odnosu sa članovima porodice, a još manje sa bilo kime iz socijalnog okruženja. Veoma postepeno sam saznao da je otac umro 1997. godine, da je ona preuzela poslove oko prelaska u Beograd, da je napustila studije arhitekture pred polaganje betona. Nije htela da polaže iz ,,puškica“ bez objašnjenja o sopstvenom odnosu prema studijama, iako su neki ipak polagali i bez ,,puškica“. Nedostaju podaci o socijalnom delovanju i druženju (155, 156). Emotivni odnosi, zainteresovanost za muškarce u tom periodu potpuno nedostaju. Neko vreme je uspešno radila enterijere, ali je i to prestala kada se suočila sa prevarama, nepoštenjem ljudi sa kojima je radila. Onda je tek uz knjige i uključenje u grupu počela da se strukturiše i ostvaruje socijalnu povezanost uz odustajanje od sebe. Govori o povremenim odlascima u neku njihovu kuću na selu, gde je ona pospremala po kući. Podaci o ličnom razvoju se svode na to da je drugo rođena kćerka 18 meseci

110


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

posle prve i posle nje znatno mlađi brat. Majka koja je u početku došla na dva-tri razgovora ubrzo je ispoljila zabrinutost da će se Marija vezati za mene kao što se vezala za grupu i Petra. Insistirala je na sve ređim dolascima. Na osnovu procene njene samoodređenosti i manjkavog odnosa u porodici pretpostavljam da je majka bila prilično uključena u staranje o prvoj kćerki i da je bila emotivno iscrpljena za materinski odnos sa Marijom. Majčino staranje i formalna odgovornost su, verovatno, bili dovoljni da Marija odrasta formalno, ali lišena mogućnosti za mentalizaciju, za povoljni razvoj kroz fazu ogledanja, za introjekciju dovoljno dobre majke (157, 158). Majčina osećanja i danas su formalno određena, a Marija ne ispoljava emocije prema majci. Odnos sa majkom se može objasniti prekidom neposredne prisutnosti brata i njegove devojke i formalnim oblikovanjem ponašanja u porodičnoj i socijalnoj sredini. Počela je da uči i da uspostavlja površne socijalne odnose sa devojkama u sličnoj situaciji. Položila je beton i još neke ispite. Iz Savremene arhitekture je dobila deset, a smatrala je da ne zna. Profesorka joj je rekla da je učila sa razumevanjem i da je odlično povezala elemente od značaja za razvoj arhitekture. Traganje za introjektom oca nije davalo dovoljno podataka (159 – 161). Sadržajne praznine za Marijin život su se tek počele pojavljivati poslednjih meseci, tokom druge godine terapije koja se odvijala razgovorima na 7 – 10 dana. Ovaj zjap o životu Marije je delimično bio ublažen snovima. Posle više meseci je počela da sanja i saopštavala je sadržaje. Bilo je dosta snova vezanih za sestre od tetke i za aktuelna događanja. Simboli su bili usmereni prema budućnosti i traženju izlaza kroz različite zgrade. Pozitivan odnos prema terapiji se ispoljio snovima u kojima se vozi, ili ona sama vozi svoje sestre od tetke ili negde ili na preglede. Brat je ispričao, na početku terapije, da je ona dan-dva posle smrti oca napravila pravougaonik ljudske veličine od crvenih paprika i nasred tog pravougaonika je stavila sveću u svećnjak i zapalila je. Ona sama nikako nije mogla da se seti tog svog postupka, a još manje da ga objasni. Prvi san koji dobija značajno obeležje je povezan sa ocem. Marija je u kupatilu, krv je na zidovima, otac pokušava da uđe, ona ga ne pušta. Formalno ublažena interpretacija uz seksualno značenje ostaje samo u vidu sadržaja, bez iskazane afektivne reakcije. Ciljano pitanje o voljenju oca i o odnosu oca i nje ostaju bez njenog uključenja. Ubrzo posle smirenja došlo je do promene terapije, tako da već dugo vremena prima anfranil 25 mgr 1+1/2+0. Po dogovoru sa koleginicom psihijatrom, koja vodi dispanzersku grupu pacijenata, pre oko pola godine počela je da ide na tu grupu. Rezultati su ubrzo postali vidljivi. Po podacima grupnog terapeuta veoma je zainteresovana, pažljiva, sluša druge, sama govori, pita. Ispoljava doživljavanje sebe, ostvaruje prijatnu celinu uz ubedljivu dominaciju samozadovoljstva i osmeha koji odražava pozitivno sopstveno doživljavanje. Nijansiranje tokom terapijskih razgovora postaje sve bogatije i raznovrsnije. Ja više nemam doživljaj njene praznine. Od svoje početne praznine i bez projekcije ostvarujem introjekciju koja joj dopušta osamostaljeno doživljavanje nje same. Ne reakcija na moju projekciju, već doživljavanje sebe kao postepeno oblikovanje uživanja u sebi.

111


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

Počinje da govori svoja sećanja. Najednom joj se javlja scena iz sećanja – otac sprema kaiš da je tuče. Nema uzroka, nema daljeg toka. Seća se dve sestre iz susedstva koje su je ponižavale. Majka ju je terala da se druži sa njima. Bile su vršnjakinje njene rođene sestre. Ostaje utisak da se i kroz ovo sećanje javlja osećanje nelagode, što nedostaje kada se setila očevog kaiša i batina. Tada je bila bez promene afekta, bez ispoljavanja bilo čega. Nema tuge, straha. Jedino se može zapaziti nijansa zadovoljstva što joj se vraća sećanje. Onda povezuje jedan san sa stvarnošću. U snu je išla kroz neku kuću i podrum, sa strane su bili neki sanduci, sa nečim, što je ona protumačila kao neki predmeti, a ja sam protumačio kao da prolazi pored nekog leša u sanduku. Ustvari, naknadno se setila da je otac imao atelje, a kada su ga prodali, onda su im rekli da treba da preuzmu njegove projekte. Ti projekti su stajali u sanducima u podrumu. Ona ih nije uzela i bačeni su. Na poslednjem terapijskom sastanku priča kako je videla jednog člana iz grupe Gurdžijeva koji ju je pozvao da zajedno sa Jovanom ide na neke nedovoljno definisane sastanke, predavanja nekog matematičara iz Lazarevca, na koja već idu neki članovi grupe Gurdžijeva. Pita mene da li da ide, ja joj kažem da ne ide, da nema nikakvih osnova da se vraća i povezuje sa članovim grupe Gurdžijeva. Istovremeno, majka u potpunosti osujećuje njene dolaske, a dopušta joj da ide na te grupe koje vodi matematičar i ide na grupu. Pretpostavka je da je tokom razvoja Marije u prvom periodu materinstva nastupio nedostatak introjekcije primarnog objekta, majke. Pre svega, majka je bila zauzeta staranjem za prvorođenu kćerku, kojoj je upravo vidljivo bila potrebna pomoć i podrška, sa povoljnijim stepenom racionalnog odnosa i usmerenja majke. Pretpostavljam da Marija nije bila ni željena ni predviđena, te je ta trudnoća mogla biti neprijatno iskustvo koje je ometalo majku da ostvaruje optimalni odnos sa starijom kćerkom. Istovremeno staranje za trudnoću i za postojanje jednog deteta kome još treba majka, zatim, dva deteta od kojih jedno traži puno materinstvo i podršku uz recipročni odnos Vere i majke, kao i Marije, koja zahteva punu posvećenost majke, a majka to moguće i neće, a sigurno ne može. U ovakvom odnosu staranja Marija može dobiti samo fragmente majke, u kojima nedostaje mogućnost za doživljavanje dobrog objekta, a moguće je da postoji dolivanje rđavog parcijalnog objekta. Marija prepuštena sebi, moguće nahranjena, moguće suva i u dovoljno toplom, ali bez mogućnosti za introjekciju lika majke. Nedostaje mogućnost napajanja majčinom toplinom, uz povezanost sa zadovoljenjem bioloških potreba. U produženom odsustvovanju emotivne uključenosti majke nedostaje i stvaranje introjekta dovoljno dobre majke, a time i nedostaje mogućnost da Marija ogledanjem i mentalizacijom uči sopstveno doživljavanje i postojanje i da uključi sopstvene emocije u svoje postojanje. Moguće je da se ostvaruje postepeno samo kortikalna predstava majke koja deluje po površini stvarnosti bez korenitog povezivanja sa onim primarnim objektom majke koji zadire sve do poistovećenja kako dete preko majke doživljava samo sebe. U tim uslovima postepeno se odvija nepovoljan odnos sa starijom sestrom koja je ubedljivo ispunila majčine kapacitete za materinstvo. Verovatno zapostavljena i odbačena, u odnosu prema Veri, dolazi do potrebe za novim

112


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

objektom, ocem. Prvo sećanje na oca, koji sprema kaiš da bi tukao Mariju, ukazuje na dograđujuće teškoće u introjekciji. Pošto nije ostvarena introjekcija celovitog objekta majke, onda ni sledeći introjekt ne može biti dovoljno celovit. Čak ovo prvo iskazano sećanje ukazuje ne samo na udaljenost oca, već na stravično doživljenu ugroženost. Pošto se ovo sećanje ne odigrava kroz povezivanje sa afektom, već samo kao slika očigledno je da je i tada nastupila odbrana disocijacijom straha od perceptivnog doživljaja, uz istovremeno prenaglašenu sposobnost potiskivanja. U istom periodu majka u potpunosti zahteva da Marija sledi stariju sestru, da ide uz nju. Zbog male razlike u razvoju i godinama očigledno je da ni Vera niti Marija mogu da ostvare bilo kakvu uzajamnu podršku. Moguće je da je Marija čak smetala Veri da se osamostaljuje, tako da Marija nije prihvaćena ni od sestre. Na taj način Marija ostaje bez introjekta koji bi je podržao, sa objektima koji je ili odbacuju i obezvređuju /majka i sestra/ i objekta koji je, takoreći, vitalno ugrožava /oca/. Tako ona ostaje prepuštena sebi, bez dovoljno potencijala niti primarne podrške da ostvari razvoj usamljenog, ugroženog odbačenog deteta procesom samoostvarenja i samoodrživosti /resilijencija/. Teorijski, razvoj Marije ukazuje na osnovnu grešku (162), na nepostojanje introjekta majke. Osnovna greška ubedljivo odudara od klasičnog tumačenja razvoja ličnosti po psihoanalizi – prvo mama voli, pa dete introjektuje dovoljno dobru majku, pa se onda pojavljuje otac koji obezbeđuje superego, zabrane, kazne, strahove, poslušnost, određivanje granica i moralni sistem ponašanja. Razvoj deteta posle nastanka osnovne greške zadržava intrapsihičku prazninu, gde nema majke, ali nema ni sopstvenog introjekta, te i nastajanje sopstvenog identiteta nije praćeno dobrim temeljima vertikalnog, razvojnog tipa. Razvoj ličnosti, uz postojeću osnovnu grešku, neispunjivu prazninu, dobija obeležje platforme, koja pluta bez utemeljenja. Ostvareno osećanje identiteta se može održavati samo ako ne deluju nepovoljni spoljašnji faktori i ako se ne pojavi potreba za ispunjavanjem spolja. Znači, ili skučeni identitet koji postoji i zavisi samo od sebe, ili postojanje potrebe za dopunjavanjem spolja. Po šturim podacima o Mariji /heteropodaci/ ispoljavala je neobično ponašanje u detinjstvu. Uđe u dvorište suseda, uzme metlu i čisti dvorište. Niti se javi, niti pita, niti bilo šta kaže. Kad počisti tuđe dvorište onda odlazi bez javljanja. Tokom traganja za sobom i svojom prošlošću sanjala je uredno i neuredno dvorište oko stričeve i porodične kuće. Stričeva kuća je imala uredno sređene alatke, a dvorište njene kuće je bilo u neredu, sa starim razbacanim alatkama. Nedovoljno razjašnjeni odnos sa ocem ukazuje na njenu potrebu za identifikacijom sa njim. Međutim, Vera je imala usmerenje prema ocu što se kasnije potvrđuje vanbračnim detetom i decenijskom vezom sa starijim profesorom. Pretpostavka je da je otac dostigao visok stepen značajnosti za Mariju, ali u smislu opasnosti i strahova koje je potisnula. Njeno odbijanje ženske uloge, odbijanje ženskog identiteta obeleženo je i onim snom u kome je ona u kupatilu koje je isprljano krvlju, a otac pokušava da uđe. Znači naglašena i sputana potreba za bliskošću sa ocem i na nivou seksulanosti, a istovremeno stravična primena potiskivanja da se ta potreba ne bi ispoljila. Nikakvi podaci o zaljubljivanju i ljubavi, nikakvi podaci o doživljavanju seksualnosti. Ovo potiskivanje seksualnosti je posebno ispoljeno kroz njen doživljaj tela svoga

113


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

trenera u sebi. Podrazumeva se da je i telesna i seksualna identifikacija sa ocem bila na nivou celog tela bez seksualne određenosti, koja je potpuno osujećena. Pravougaonik od crvenih paprika i svećnjak sa upaljenom svećom na sredini potvrđuje simbolički nerazrešeni nivo neposredne seksualnosti i spoja sa mrtvim ocem. Smrt oca se dograđuje pre imanjem formalne uloge oca i staranja za porodicu. Postaju jasniji i ljutnja na sestru i šamaranje. Vera je izneverila oca, tj. Mariju u svojstvu postignutog poistovećenja sa ocem. Znači, deseksualizovana maskulina identifikacija, sa potiskivanjem i sopstvenog tela i bilo kog oblika seksualnosti. Arhitektura bi se shvatila kao udaljeni pokušaj identifikacije. Prekid studiranja dobija obeležje obaveze da ne izneveri oca i njegovu kažnjavajuću strukturu. Traženje sebe kroz individualno određenje ne uspeva. Neprilagođena, nesocijalizovana, nepotvrđena, neuspela (163), postaje laki plen za grupu Gurdžijeva, koja nudi kosmičko spajanje kroz grupni identitet i mišljenje i odustajanje od sebe(164). Mariji je bilo lako da odustane od sebe, ali pojava figure oca u vidu vođe grupe podstiče neiskazanu, fragmentnu neoblikovanu žensku seksualnost, koja se bledunjavo ispoljava i kroz ljubomoru prema njegovoj ženi. Njegov odlazak uništava i prethodno postojeću platformu, koja nije obezbedila pouzdano postojanje i identitet i istovremeno ruši pokušaj stvaranja ženskog identiteta kroz erotizujuću identifikaciju vođe grupe sa sopstvenim ocem. Otac joj ne pripada, otac je napušta. Grupni self, nakalemljeno formalno i površno delovanje koje nije postalo ni lažni self, ide u paramparčad i, sve nadgradnje posle osnovne greške pucaju u haosu, tri dana sama govori i ne zna šta, razgovara sa televizorom i dolazi na terapiju poptuno ispražnjena bez ikakvog identiteta. Nivo osnovne greške koji onemogućava i moju projekciju i njenu introjekciju. Terapijsko usmerenje je bilo prema osvešćenju sopstvenih sadržaja. Primarni terapijski odnos nije dobio obeležje kontratransfera, već elemente pokušavanja da se postigne celovita, pretežno emotivna, primitivno suportivna introjekcija terapeuta u cilju njenog postepenog ispunjavanja od površine prema dubini, do mogućeg ispunjavanja osnovne greške, njenom aktivnošću ili nalaženjem spoljašnjeg objekta heteroseksualnog tipa, što se nije dogodilo. Socijalizacija je postepeno dobijala obeležja, ali bez seksualne određenosti, sa dve-tri prijateljice u sličnoj psihosocijalnoj situaciji. Ponašanje majke tokom terapije nije dalo nikakvu šansu da se ostvari bar delimično ispunjavanje osnovne greške i postepeno ispunjavanje praznine, koja je preplavila i uništila identitet psihičkim slomom (165, 166). Uništenje tog nepouzdano građenog identiteta ide sve do praznine koja odražava deficit u razvoju identiteta kao celine sve do psihičkog održavanja kroz telesnost na nivou deteta od primarnog odnosa i neuspele simbioze sa majkom. Telo postoji, ali je i ono automatizovano do odsutnosti u svesti. Perceptivne kortikalne funkcije se održavaju, ali ne određuju odnos ni prema spoljašnjoj stvarnosti ni prema subjektivnom određenju postojanja. Izvesni elementi ovakvog doživljavanja podsećaju na one istorijske oblike Kotarovog sindroma kada su pacijenti u hronično psihotičnoj regresiji tvrdili da nemaju telo, da nemaju organe i da ne postoje (167).

114


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

Ovakva terapijska situacija podstiče više primenu teorije deficita nego teoriju konflikta, uz značajnu promenu terapeutovog pristupa. Razumevanje deficita u terapijskom pristupu pre svega isključuje neutralnost terapeuta, a time i fragmentisano učešće njegove ličnosti, u obliku kontratransfera. Kontratransfer, kao reakcija na pacijentovu projekciju isključuje značajni deo ličnosti i identiteta terapeuta. U kontratransferu terapeut je definisan reakcijom na pacijenta, a ne samoodređenjem prema pacijentu na osnovu procene pacijentovih potreba za ublažavanje deficita. U ovako nastaloj praznini tipa regresije na osnovnu grešku terapeut je obavezan da obezbedi aktivni pristup celovitog sopstvenog identiteta na nivou posvećenosti, traganju za projekcijom sopstvenih emocija kao celovitog određenja, što je otežano ne samo nedovoljnošću introjektovanja zbog pacijentove praznine, već i zbog nesposobnosti pacijenta da introjektuje. Projektivna ponuda terapeuta se prenosi spajanjem topline i autentičnosti na nivou subkortikalne identifikacije, počev od neverbalnih delova ispoljavanja emocija koje pacijent može primiti bez delovanja kore. Postizanjem te odnosne recipročnosti, terapeutovog davanja i pacijentovog primanja emocija bez drugih sadržaja postaje osnova za pacijentovo doživljavanje njega samoga kao celine i to bez osećanja ugroženosti. Tek tim subkortikalnim poistovećenjem i premošćenjem između dve primarne emotivne strukture može početi postupno delovanje preko perceptivnih elemenata i određivanjem značenja realnosti i sadržaja. Emotivna identifikacija terapeuta i pacijenta je postupni most za pacijenta prema stvaranju intrapsihičkog sadržaja i postepenog prihvatanja poništene realnosti. Psihotična dekompenzacija i klinička slika akutne psihoze zahtevaju kliničko, neurofiziološko i psihodinamsko razumevanje postojećeg psihičkog stanja, koje nema značenje funkcionalne psihoze postupnog nastanka i pretpostavljanje trajnijeg biohemijskog poremećaja. U akutnoj psihozi ovakvog kliničkog ispoljavanja pretpostavlja se neurofiziološki poremećaj, a tome treba prilagoditi i psihofarmakološki pristup. Uz mogućnost porodičnog nadzora i razumevanje ,,sloma“ terapija dobija obeležje podrške, a ne puno farmakoterapijsko značenje. Veoma male doze antipsihotika sa malo neželjenih efekata i dovoljnim smirivanjem i male doze psihostabilizatora su se pokazali efikasnim za primarno smirenje. Pretpostavljanje da je praznina u korelaciji sa depresivnim raspoloženjem potvrđuje opravdanost malih doza antidepresiva u ovom slučaju anafranila. Antidepresivi tipa SSRI bi moguće doveli do pogoršanja ili otežane stabilizacije zbog postojećeg aktivirajućeg delovanja, što može podstaći sklonost dekompenzaciji tj. usmerenju prema ponovnoj dekompenzaciji. Ovde farmakoterapija ima značenje za postepeno psihičko i funkcionalno poboljšanje, za postupno ostvarenje sadržaja i povezivanje sa emocijama sve do bogatijeg i sređenijeg identiteta i poboljšanog psihosocijalnog funkcionisanja. Samospoznaja obezbeđuje mogućnost terapijskog pristupa i delovanja u psihijatriji i psihoterapiji. Oslanjajući se na samospoznaju i postignuto znanje i iskustvo terapeut postaje terapijsko sredstvo određujući pristup klijentu, koji je u skladu sa spoznajom pacijentovog psihičkog stanja. Čak je i za određivanje psihofarmakoterapije neophodno spoznati psihičko stanje pacijenta, ne samo ono što saopšti pacijent, niti samo ono što se fenomenološki vidi, već i ono što terapeut ostvaruje kroz razmenu projektivne i introjektivne identifikacije.

115


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

Postignuta svesnost praznine postaje značajno sredstvo za ostvarenje optimalnog terapijskog odnosa sa pacijentom. Uopšteno, pripadnici zapadne kulture teško podnose i beže od praznine, a pripadnici istočne kulture teže i ostvaruju prazninu. Uporedni uvid u shvatanje i doživljavanje praznine u ove dve kulture može se postići upoznavanjem sa ,,Lovcem u žitu“ od Selindžera i ,,Norveškom šumom“ od Murakamija. Obe knjige obuhvataju vreme školovanja, što podstiče na razmatranje procesa individuacije i socijalizacije kao i na odnos prema doživljavanju i određenju praznine u obe kulture. Dostupniji podaci iz oblasti individuacije i socijalizacije u zapadnoj kulturi ukazuju na raznovrsne oblike suprotstavljanja. Škola se prikazuje kao prisila kojom se osujećuje, pa i uništava proces individuacije, posebno kroz napad na sticanje radnih navika. Naglašeno pravo na individuaciju mimo socijaizacije predstavlja oblast u kojoj se psihijatri i psihoterapeuti suočavaju sa veoma složenim situacijama. Tek u drugom planu se daje podatak da je ,,lovac“ prošao kroz individualnu psihoanalizu. Pripadajući ipak zapadnoj kulturi moj individualni razvoj održavao se u okvirima postojećih pravila socijalizacije. Međutim, sopstvena posebnost je doprinela mome doživljavanju i osmišljavanju praznine uz istovremeno prihvatanje odgovornosti za osmišljavanje sopstvenog života. Prvi koren moga usmerenja prema praznini je bio vezan za nedovoljnu socijalizaciju i otežano pripadanje grupi vršnjaka. Psihoanalitička samospoznaja je omogućila uspostavljanje celovitosti ličnosti sa postupnim prevazilaženjem odnosa i konflikata sa primarnim objektima. U tom sopstvenom određenju prema praznini i odgovornosti za smisao sopstvenog života postupno se ugradio i izbor profesije, psihijatrije kao i postupno oblikovanje i osmišljavanje sebe kroz odnose sa psihijatrijskim pacijentima, što je preraslo u drugi koren ka ,,oživotvorenju“ praznine. Preporučena ,,neutralnost“ prema pacijentu se preporučuje kroz edukaciju i praksu psihoanalize, ali i kroz fenomenološki pristup pacijentu. Međutim, iz psihoanalize je proizašao sistem mehanizama odbrane, transfera i kontratransfera sa postupnim usmerenjem prema projekciji i introjekciji, a iz fenomenološkog pristupa se prelazilo u anticipaciju (kao očekivanje) i intencionalnost (kao nameravanje) sopstvenih postupaka. Zapostavljeni termin ,,void“ iz geštalt terapije je počeo, za mene, da dobija značenje pripremljenosti za pristup celovitosti introjekta pacijenta, a sposobnost proizvođenja i osmišljavanja sebe je prerasla u mogućnost projekcije sebe u pacijenta, u skladu sa ispunjavanjem deficita u pacijentovom ,,geštaltu“. Konačno sam lično doživeo projekciju nametljivog ,,prodavca“ u moju prazninu, pri čemu sam se ja pretvorio u pasivnog primaoca njegovih namera, bez mogućnosti ličnog određenja niti suprotstavljanja. Klinički prikazi praznine dopuštaju određenje doživljene praznine terapeuta u pacijentu i terapeuta u samom sebi pod delovanjem sputavajuće stabilnosti pacijentove lične određenosti. U prvom slučaju, introjekcijom i projekcijom doživeo sam slobodno udevanje mene u psihički prostor pacijenta koji nije navodio posebni razlog za dolazak. Osetio sam da on u potpunosti prima moje introjektovanje, bez otpora i bez samoodređenja. Osećajući zadovoljstvo zbog lakoće projektovanja sebe krenuo sam u akciju da ispunim njegovo subjektivno

116


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

doživljavanje sopstvenim projektom. Zbog zapažene topline pacijenta i prijemčivosti, pomislio sam da je pogodan za edukaciono usmerenje prema psihoterapiji. Pokazalo se da je on moje projektovano udevanje u njega doživeo kao rastur (kao zvečku), te je usledilo njegovo napuštanje bilo kakve ideje da se bavi psihoterapijom. Sposobnost introjektovanja, kao dokaz postojanja praznine, nije bila dopunjena sposobnošću samoodređenja i projekcije sebe u drugoga. Drugi, veoma stabilno strukturisani mladić od 23 godine je došao pod pritiskom majke, da bi otklonio moguće pravne posledice za svoje antisocijalno i agresivno ponašanje. Struktura njegovog introjekta u meni je bila tako pouzdana, a moj pokušaj projekcije je nailazio na neprobojni zid tako da se u meni ostvarilo osećanje neprijatne praznine, koja je usledila posle neuspelog empatičkog određenja mene prema introjektu. Izdržavanje sopstvene praznine i nemoći uspostavljanja projektivne i introjektivne identifikacije je ipak postepeno smanjilo njegove otpore te je došlo do empatičke rezonancije sa produbljenjem terapijskog odnosa. Međutim, potpuno usmerenje prema sopstvenom osećanju praznine usledilo je tokom psihoterapije pacijentkinje u psihotičnoj dekompenzaciji posle raspada njenog lažnog self-a, stvaranog u grupi Gurdžijeva. Oporavak od psihotičnog sloma je postepeno prešao u stanje čiste praznine u njenom psihičkom prostoru, bez ikakvih empatičkih recipročnosti. Moji pokušaji projektovanja sebe nestajali su i gasili su se u njenoj praznini, a njena praznina tokom introjekcije ,,duplirala“ je moje osećanje neprijatne praznine i nemoći. Tada sam se setio slika Rene Magrita na kojima ljudi nemaju lica ili se lice gleda na potiljku. Posle više meseci uporne psihoterapije nastupilo je postepeno ispunjavanje njenog psihičkog prostora njom samom, uz buđenje mimike i moje projekcije uz podsticanje ogledanja i projektivnog delovanja u njoj. Dinamsko tumačenje nastale ili postojeće praznine se može povezati sa Balintovom idejom osnovne greške. Osnovna greška u razvoju ličnosti i emocionalnosti se može povezati sa nedovoljno empatičkim kapacitetima majke i smetnjama detinjeg razvoja u fazi ogledanja. Ogledanje služi strukturisanju subjektivnog doživljavanja kroz inkorporirani introjekt majke, što se ne odvija zbog odsustva majke ili zbog ,,administrativnog“ igranja uloge majke. Pošto savremena zapadna kultura menja mogućnosti potpunijeg materinstva pretpostavlja se da će vremenom broj pacijenata sa intrapsihičkim doživljavanjem praznine, a time i subjektivne neispunjenosti biti sve veći, otklanjajući klasični psihoanalitički model neurotizacije i introjekata primarnih objekata. Stoga se edukacija psihoterapeuta treba usmeravati i prema spoznaji praznine u pacijentima i prema terapijski korisnim obrascima odnosa, što može biti olakšano postepenim terapeutovim određenjem sopstvene praznine kao pozitivnog terapijskog svojstva uz prihvatanje deficita i nepouzdanoj celovitosti pacijenta.

117


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

REFERENCE: 1. Tilich, P. (1988). Hrabrost bivstvovanja, Književna zajednica Novi Sad. 2. Lipovecki, Ž. (2011). Doba praznine, Izdavačka knjižara Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci. 3. Jalom, I.(2011). Gledanje u sunce, Psihopolis, Novi Sad. 4. Sjun, H. (2010). Zen duh, Službeni glasnik, Beograd. 5. Blackmore, S.(2003). Consciousness, Hodder&Stoughton, London. 6. Sedmak, T. (2007). Psihoterapeut − samospoznaja i voljenje sebe, u Ćorić,B. ur., Ljubav i psihijatrija, Ljudi govore...®, FASPER, Beograd, 143-206. 7. Loy,D.R. (1992). Avoiding the Void: The Lack of Self in Psychotherapy and Budhism, The Journal of Transpersonal Psychology, 24.2.151-180. 8. Atelje 212 (2005/06/.Čekajući Godoa, zbornik, Atelje 212, Beograd. 9. Schweizer, H. (2008).On Veinting, Routledge, London. 10. Alvarez, A. (1975).Okrutni bog, Vuk Karadžić, Beograd. 11. Hajdeger, M.(1976).Uvod u metafiziku, Vuk Karadžić, Beograd. 12. Clarkson, P.(1998).On Psychotherapy, Whurr, London. 13. Jerotić, V.(2009).Svako želi da je neko. Niko ne želi da raste, /Gete/, Glas SANU, CDXIII, 39-41. 14. Lasch, C (1986). Narcistička kultura, Naprijed, Zagreb. 15. Sennett, R.(1989). Nestanak javnog čoveka, Naprijed, Zagreb. 16. Bauman, Z.(2009). Fluidni život, Mediterran, Novi Sad. 17. Spasić, I.(2004). Sociologija svakodnevnog života, ZUNS, Beograd. 18. Morgethau, H.J., Person, E.(1980). Koreni narcizma, Pregled Ambasade SAD, 213. 6-29. 19. Sedmak,T.,Ćorić,B.(2000). Postmoderna i psihijatrija,u, Ćorić, B.,ur. Zablude u psihijatriji, Ljudi govore...®, IZMZ, Beograd,159-249. 20. Watkins, P.(1979). My Life with Charles Manson, Bantam, New York. 21. Selindžer, Dž.D. (2010). Lovac u žitu, Lom, Beograd. 22. Murakami, H.(2013). Norveška šuma, Geopoetika, Beograd. 23. Politika, (2013). Japanci iznajmljuju prijatelje na sat, izd.,23.11.2013. 24. Bauman, Z.(2010). Fluidni strah, Mediterran, Novi Sad. 25. Dimitrijević, M. (priredila, 2012). Selindžerove tajne i tišine, Politika, Beograd, 28.8.2013.12. 26. Politikin zabavnik,(2014). Radnik, književnik, 21.2.2014. 27. Radisavljević, Z.(2013). Umetnici na psihijatrijskom kauču, Politika, Beograd, 4.11.2013, Kultura,10. 28. Ludwig, A.(1997). How do We Know Who We Are? A Biography of the Self, Oxford University Press, Oxford. 29. Kottler, J.A.(2006). Divine Madness, Jossey-Bass.,San Francisko. 30. Storr, A.(1991). The Dynamics of Creativity, Penguin, London. 31. Averill, J.R, Nunley, E.P.(2010). Neurosis: The Dark Side of Emotional Creativity, Cambridge University Press, Cambridge, 255-276. 32. Simonton, D.K.(2010). So You Want to Become Creative Genius? You Must Be Crasy!, u knjizi pod br. 31, 218-23433. Česik, R.D.(2011). Budućnost psihoanalize, Psihopolis, Novi Sad.

118


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

34. Kohut, H.(2001). Budućnost psihoanalize, ZUNS, Beograd. 35. Jerotić, V.(2012). Kako obučiti psihoterapeuta za XXI vek, u Ćorić,B. ur., Psihijatrija i psihoterapija između humanosti, neutralnosti i profesionalnosti, Ljudi govore...®, FASPER, Beograd, 67-70. 36. Ćorić, B. (2007). Umesto predgovora ili o ljubavi i praznini, u knjizi pod br.6, 1-4. 37. Jerotić, V. (2004). Susret dva ljudska bića − recipročna identifikacija, u Ćorić,B. ur., Čovek i lek, Ljudi govore...®, IZMZ, Beograd, 3-8. 38. Hitrec, G.(1986). Adolescenti i škola, u Kutanjac,M. ur.,Od puberteta do zrelosti, Mladost, Zagreb, 195-203. 39. Dragićević, R.(M.L.09.07.2013. komentar 238). Profesorka Rajna Dragićević održala govor koji će studenti pamtiti elog života. 40. Apple, M.W. (2012). Ideologija i kurikulum, Fabrika knjiga, Beograd. 41. Gucijan, S. (2013). Profesorka koja je probudila Srbiju, Politika, Beograd, 31.12.2013.,1. 42. Antić, M.(1997). Mit o ptici, Sabrana dela, Prometej, Novi Sad. 43. Bojanin, S.(2011). Tajna škole, Odbor za versku nastavu, Arhiepiskopija Beogradsko-karlovačka, Beograd. 44. Vuličević, M.(2012). Intervju: Zvonko Karanović, Mesečari na izletu u snove, Politika, Beograd, 22.11.2012., Kultura 13. 45. Jugović, A. (2010). Masovni mediji − proizvođači realnosti i moralni preduzimači, u Ćorić, B., ur., Sistem vrednosti i psihijatrija, Ljudi govore...®, FASPER, Beograd, 41-56. 46. Baran, S.J., Davis, D.K.(2012). Mass Communication Theory, Wadsworth, Cengage Learning, United Kingdom, United States. 47. B.H.G.(1989). Godine diktiraju tempo, Radio TV revija. 48. Moore, T.(1992). Care of the Soul, Harper, New York, 49. Sedmak, T. (1981). Narcizam i psihoze, Psihijat, danas,XIII, 327-336. 50. Ognjanović, M.(2013). Šta se dešava kad se dosađujemo, Politikin zabavnik, 08.11.2013. 51. Cropley, D. H. (2010). Summary − The Dark Side of Creativity: A Differentiated Model, u knjizi pod br. 31, 360-373. 52. Sedmak, T. (2011). Životni ciklus psihijatra − lično iskustvo, u Nemanjić, M., Jovanović, Z. ur., Intelektualni potencijal Srbije u produženom životnom veku, Gerontološko društvo Srbije, Beograd, 62-73. 53. Storr, A. (1997). Solitude, Harper Collins, London. 54. Frankl, V. (2009). Psihoterapija i egzistencijaolizam, izd.,Žarko Albulj, Beograd. 55. Sedmak, T. (2008). Egzistencijalistički pristup osećanju krivice, u Ćorić, B., ur., Čovek između krivice i tuge, Ljudi govore...®, FASPER, Beograd, 193-245. 56. Sampson, E. E.(1975). Ego at the Treshold, Delta, New York. 57. Philips, A.(2006). Going Sane, Penguin, London. 58. Baumgardner, S.R., Crothers, M.K. (2010): Positive Psychology, Pearson, London. 59. Milivojević, Z.(2014). Povećati životno zadovoljstvo, Politika, 08.03.2014.

119


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

60. Sioran, E. (1995). Priznanje i anatema, Svetovi, Novi Sad. 61. Stanković, P. (1941). Medicina Divina (Božanstvena medicina), izd. knjiž. Milorada Milanovića,Beograd. 62. Dragišić, Labaš, S. (2012). Uticaj porodičnog i društvenog konteksta na formiranje socijalnih biografija mladih, u Tomanović, S., i dr. ur., Mladi − naša sadašnjost, Čigoja, Beograd, 221-243. 63. Ljubičić, M. (2012). Psihološka separacija mladih: Prilog konstrukciji integrativnog modela odrastanja, u knjizi pod br. 62, 245-271. 64. Ćurčić, V. (2004). Traganje za smislom, izd., Žarko Albulj, Beograd 65. Gajer-Pijacun, Đ. (1986). Adolescentna kriza, u knjizi pod br.38, 303310. 66. Borovečki, Ž., Čiček, M. (1986). Teškoće prilagođavanja i poremećaji ponašanja, u knjizi pod br. 38, 311-331. 67. Storr, A. (2006). Integritet ličnosti, Predrag & Nenad, Beograd. 68. Midgley, M. (2003). Heart and Mind,, Routledge, London. 69. Mićić, Z. (1988). Fenomenologija Edmunda Huserla, Književna zajednica, Novi Sad. 70. Richardson, J. (2012). Heideger, Routledge, London. 71. Liotar, Ž. F. (1980). Fenomenologija, BIGZ, Beograd. 72. Marcel, G.(1984). Od neprihvaćanja do saziva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. 73. Cooper, M. (2003). Existential Therapies, Sage, London. 74. Jung, K. (2006). Civilizacija na prelasku, Atos, Beograd. 75. Frankl, V.E. (1973). The Doctor and the Soul, Vintage, New York. 76. Doherty, W.J. (1995). Soul Searching, Basic Books, New York. 77. Yalom, I.D. (1980). Existential Psychotherapy, Basic Books, New York 78. Deurzen, E.v. (2009). Psyhotherapy and the Quest for Happiniess, Sage,London. 79. Sedmak, T. (2012). Individualnost − autentičnost u psihijatriji i psihoterapiji, u knjizi pod br.35, 187-223. 80. Brzev-Ćurčić, V. (2012). Terapeut svom ogledalu, u knjizi pod br. 35. 87-96. 81. Rowan, J., Jacobs, M. (2002). The Therapist`s Use of Self, Open University Press, Maidenhead. 82. Barber, P. Gestalt as a Spiritual Discipline, Separat, u štampi 83. Williams, L. (2006). Spirituality and Gestalt, Gestalt Review, 10.1.621. 84. Gaffney, S. (2009). The Cycle of Experience re-Cucled: Then, Now... Next, Gestalt Review, 13.1.7-23. 85. Naranjo, C. Gestalt Therapy as a Transpersonal Approach, separat, u štampi 86. Sedmak, T. (2010). Edukacioni potencijal terapeuta u lečenju bolesti zavisnosti,Zbornik radova, Savetovanje o bolestima zavisnosti, Požarevac, ZKLAS, Beograd, 8-16. 87. Corpuel, J.H. (2009). Countertransference, u Donohue, W, Graybar,S.R,eds.,: Contemporary Psychotherapy, Sage, london, 195-225.

120


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

247.

88. Chatam, P.M (2009). Projective Identification, u knjizi pod br. 87, 227-

89. Lynn, S.J., Rhue, J. W. (1994). Introduction: Dissociation and Dissociative Disorders in Perspective, u Lynn, S.J., Rhue, J.W. eds.,Dissociation, Guilford, New York, 1-11. 90.Masuda, A., Wilson, K. (2009). Mindfulness: Being Mindful in Psychotherapy, u knjizi pod br.87, 249-268. 91. Zur, O. (2009). Therapeutic Boundaries and Effective Therapy, Exploring the Relationship, u knjizi pod br. 87, 341-357. 92. Sas, T. (1978). Etika psihoanalize, Vuk Karadžić, Beograd. 93. Niče, F. (2012). Volja za moć, Dereta, Beograd. 94. Sandler, Dž., Drer, A.I.(2003). Šta psihoanalitičari žele, Paidea, Beograd. 95. Lopičić, Z. (2002). Supervizija u analitičkoj psihoterapiji, IZMZ, Beograd. 96. Sedmak, T. (1998). Analiza sopstvenog postupka, Psihoterapija, Beograd, 2.15-29. 97. Tadić,N.(2011). Osećajno i saznajno u psihoanalitičkoj psihoterapiji,knjiga I, Naučna KMD, Beograd. 98. Nikolić-Popović, J., Manojlović, S. (2004). Paranoidni svet, Prosveta, Niš. 99. Fonagy, P., Target, M. (2006). Psychoanalytic Theories, Whurr, London. 100. Suzuki, D.T., Fromm, E. (1973). Zen budizam i psihoanaliza, Nolit, Beograd. 101. Braceland, F.J. (1973). The Art od Psychotherapy, u Masserman, J.H. eds. Handbook of Psychiatric Therapies, Aronson, New York, 597. 102. From, E.(2014). O politici i političarima, Politikin zabavnik,Beograd, 21.03.2014., 67. 103. Politikin zabavnik (2013). Tajna nadlaktice, Beograd, 3197/17,07.05. 2013. 104. Owens, D.C., McKenna, P.J., Davenport, R.(2010). Clinical Assesment: Interviewing and Examination, u Johnstone,E.C. et al, eds., Companion to Psychiatric Studies, Churchhill Livingstone, Edinbourgh, 197-226. 105. Prilleltensky, I., Prilleltensky, O., Vooerhees, C.(2009). Psychopolitical Validity in Councelling and Therapy, u Fox, D., Prilleltelensky, I., Austin, S., eds., : Critical Psychology, Sage, London. 106. J.J.K. (2013). Najmlađi američki milijarderi − nesvršeni studenti, Politika, Spektar, Beograd. 107. Lazarević, S. (2011). Nerdovi, Com., Politikin zabavnik 29.04.2011. 108. Lipovecki, Ž. (2008). Paradoksalna sreća, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci. 109. (1989).Tako je govorio Buda, Grafos, Beograd. 110. Lao Ce (2004). Tao te džing /priredio Vilhelm, R./, Babun, Beograd. 111. Susuki, Š. (2006). Ne uvek tako, Stylos, Novi Sad. 112. Nukarija, K. (2012). Zen budizam − religija samuraja, kokoro, Beograd.

121


DRAMATIČNI I NEUROTIČNI DANAS

113. Stanković, H.D. (1988). Smisao i besmisao šutnje, Globus, Zagreb. 114. Kapra, F. (1977). The Tao of Physics, Bantam, New York. 115. Suzuki, D.T. (2008). Mysticism: Christian and Budhist, Routledge, London. 116. Suzuki, D.T. (2009). Obuka zen monaha, Kokoro, Beograd. 117. Man−Tu Lee, A., Weiss, D. (2002). Zen, Barron`s, Hauppauge, NY. 118. Brazier, D. (1995). Zen Therapy, Wiley, New York. 119. Milenković, S. (2012). Zen − mogućnost samospoznaje i samoodređenja, u knjizi pod br. 35, 107-121. 120. Klajn, I., Šipka, M. (2006). Veliki rečnik stranih reči i izraza, Prometej, Novi Sad. 121. Macmillan Dictionary (2001). Macmillan English Dictionary for Advanced Learners, Macmillan, Oxford. 122.Dalai Lama (2001). Foreword, u Epstain, M.: Thought without Thinker, Duckworth, London. 123. Buber, M. (1977). Ja i ti, Vuk Karadžić, Beograd. 124. Storr, A. (1999). Umeće psihoterapije, Predrag i Nenad, Beograd. 125. Bowlby, J. (2007). A Secure Base, Routledge, London. 126. Gabriel, L. (2005) Speaking the Unspeakable, Routledge, London. 127. Miller, W.R., Rollnick, S.(2002). Motivational Interviewing, Guilford, New York. 128. Southwick, S.M., Charney, D.S.(2012). Resilience, Cambridge University Press, Cambridge. 129. Cloke, .(2009). Meditation, Ego, and I: Who, Exactly, Is In Conflict, u knjizi pod br. 87., 117-141. 130. Wosket, V.(1999). The Therapeutic Use of Self, Routledge, London. 131. Menniger, K.(1958). Theory of Psychoanalytic Technique, Harper, NewYork. 132. Munjiza,M.(2009). Uvod u kliničku psihopatologiju, Elit Medica, Beograd. 133. Erikson, E.(1977). Childhood and Society, Granada, London. 134. Stor, A. (1985). Human Agression, Penguin, Harmondsworth. 135. Storr, A. (1997). Feet of Clay, HarperCollins, London. 136. Bojanović, R.(2004). Autoritarni pogled na svet, Centar za primenjenu psihologiju, Beograd. 137. Bojanović, R. (2009). Autentična i neautentična ličnost, Zavod za udžbenike, Beograd. 138. Đorđević, D.B.(1998). Proroci ,,nove istine“, JUNIR, Niš. 139. Đurđević-Stojković, B. (2002). Verske sekte, Narodna knjiga, Beograd. 140. Pantelić, M. (2006). Opasni poligamista, Politika, 14.05.2006, 3. 141. Barker, A. (2004). Novi religiozni pokreti, Zograf, Niš. 142. Fairbairn, W.R. (1982). Psihoanalitičke studije ličnosti, Naprijed, Zagreb. 143. Cosolino, L. (2010). The Neuroscience of Psychotherapy, Norton, New York.

122


PRAZNINA - MOJA I NJIHOVA Tomislav Sedmak

144. Ognjanović, M. (2011). Misliti očima, Politikin zabavnik, 02.02.2011.,44-47. 145. Lowen, A. (1997). Narcissism, Touchstone, London. 146. Pervin, L.A. (2003). The Science of Personality, Oxford University Press, Oxford. 147. Davis,M.,Walbridge,D. (1983).Boundary and space Penguin, Harmonsworth. 148. Williams, B. (1999). Problems of the Self, Cambridge University Press, Cambridge. 149. Ćorić, B., Ćorić, M. (2010). Telo − smisao i vrednosti, u knjizi pod br. 45., 109-125. 150. Hinshelwood, R.D. (2004). Suffering Insanity, Brunner-Routledge, London. 151. Bolton, D., Hill, J. (1996). Mind? Meaning and Mental Disorder, Oxford University Press, London. 152. Chalmers, D.J. (1996). The Conscious Mind, Oxford University Press, Oxford. 153. Winnicot, D.W. (2001). The Family and Individual Development, Routledge, London. 154. Elliott, A. (2002). Psychoanalytic Theory, Palgrave, Houndmills. 155. Goleman, D. (2008). Socijalna inteligencija, Geopoetika, Beograd. 156. Ratey, J. (2001): A User`s Guide to the Brain, Little Brown, New York. 157. Allen, J.G., Fonagy, P. /eds. / (2006). Handbook of Mentalization Based Treatment, Wiley, Chichester. 158. Dimitrijević, A. (2011). Pregled načela ,,tretmana zasnovanog na mentalizovanju“, Psihijat. dan., 43.5-20. 159. Dimitrijević, A. (2011). Uloga očeva pre, tokom i posle Edipalne faze razvoja, u Ćorić, B., ur., Psihoterapija i psihodinamika u svetlu Edipa i Elektre, 160. Srna, J. (2011). Tatina ćerka i mamin sin, u knjizi pod br. 159, 153166. 161. Goetz, M.A. (1998). My Father, My Self, Element, Boston. 162. Balint, . (1985): Osnovna greška, Naprijed, Zagreb. 163. Bowlby, J. (2005). The Making and Breaking of Affectional Bonds, Routledge, London. 164. Myers, D.G. (1988). Social Psychology, McGraw-Hill, New York. 165. Gajić, G. i sar. (2009). Akutna psihotična dekompenzacija, u Ćorić,B. ur., Psihoze od haosa ka sređenosti, Ljudi govore...®, FASPER, Beograd, 11-19. 166 .Sedmak, T. (2009). Psihoterapijski pristup psihotičnom pacijentu, u knjizi pod br. 165, 143-188. 167.Pao, P.N. (1988). Schizophrenic Disorders, International University Press, New York.

123


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.