Oko crvenog cara

Mladi je komesar slegnuo ramenima. „Znam samo da si ti Pekkala i da su tvoje vještine, koje god one bile, negdje potrebne." Osvr uo se po sumornoj čistini. „Mislio sam da ćeš objeručke prihvatiti priliku da napustiš ovo mjesto koje je i Bog zaboravio." „Vi ste zaboravili Boga."

Komesar se osmjehnuo. „Rekli su da si naporan čovjek." „Čini se da me poznaju", odgovorio je Pekkala, „tko god oni bili." „Takoñer su mi rekli", nastavio je komesar, „da ćeš me, doñem li u ovu šumu naoružan puškom, ubiti prije negoli te moje oči ugledaju." Komesar je dignuo prazne ruke. „Kao što vidiš, poslušao sam njihov savjet."

Pekkala je zakoračio na čistinu. U krpama koje su mu bile odjeća stajao je golem, poput pretpovijesnog diva, iznad dotjeranog komesara. Prvi put u posljednjih nekoliko godina postao je svjestan smrada svojeg neoprana tijela. „Kako se zoveš?" upitao je Pekkala. „Kirov." Mladić se uspravio. „Poručnik Kirov." „Koliko si dugo poručnik?" „Mjesec i dva dana." Zatim je tišim glasom dodao: „Uključujući današnji dan." „A koliko imaš godina?" upitao je Pekkala. „Gotovo dvadeset." „Mora da si nekoga poprilično uzrujao, poručniče Kirove, kada si dobio zadatak naći mene."

Komesar se počešao po mjestima gdje su ga ugrizli komarči. „Pretpostavljam da si ih i ti nekolicinu uzrujao kada si završio u Sibiru." „U redu, poručniče Kirove", rekao je Pekkala. „Dostavio si poruku. Sada se možeš vratiti onamo odakle si došao i ostaviti me na miru." „Rekli su mi da ti dam ovo." Kirov je dignuo aktovku koja je stajala pokraj panja. „Što je unutra?" „Nemam pojma."