Page 1

Sam Eastland

Oko crvenog cara


Prolog Sibir 1929. DOBA JE STALJINOVA REŽIMA

Inspektor Pekkala - poznat kan Smaragdnu - nekoć je bio najpoznatiji detektiv u cijeloj Rusiji i miljenik samog Cara. Sada je zatvorenik čovjeka kojeg je nekoć progonio. U Ekaterinlmrgu, 17. srpnja 1918. godine, boljševički vojnici hladnnkivno pogubljuju obitelj cara Nikolaja Romanova. Njihova tijela odnose i skrivaju na mjestu poznatome samo sovjetskom Deset godina poslije, nekoć najpovjerljiviji tajni agent obitelji Romanov i desna ruka samog cara, Inspektor Pekkala, živi u sibirskoj šumi kao zatvorenik. U nemilosrdnim uvjetima gulaga to je jednako smrti. No iznenadna ponuda za pomilovanje dolazi mu od samog Staljina, potreban je državi posljednji put. Dobiva zadatak otkriti ubojice carske obitelji, pronaći gdje je skriveno carevo obiteljsko blago i saznati je li carev sin još uvijek živ. Pronañe li gdje su skrivena tijela, iskupit će se. Pronañe li dijete koje je preživjelo krvavu noć, promijenit će povijest... Radnjom smješten u paranoidnu i brutalnu zemlju kakvom je Rusija postala pod Staljlnovim režimom, ovaj roman donosi nam napetu i neizvjesnu priču i upoznaje nas s novim likom - inspektorom Pekkalom - koji će morati upotrijebiti sve svoje sposobnosti ne bi li liješio slučaj i otkrio uajčiivaniju tajnu svoje države.


PROLOG Očima zamagljenim krvlju car je gledao kako čovjek ponovno puni pištolj. Prazne čahure, koje su ostavljale magličaste padobrane dima, ispale su iz bubnja pištolja. Zvekećući i zvoneći, pale su na pod gdje je ležao. Car je teško uvukao dah osjećajući komešanje mjehurića koji su mu izlazili iz izbušenih pluća. Ubojica je zatim kleknuo pokraj njega. „Vidiš li ovo?" Čovjek je primio carevu čeljust i okrenuo mu glavu s jedne strane na drugu. „Vidiš li na što si spao?" Car nije vidio ništa, bio je zaslijepljen velom koji mu je prekrivao pogled, ali je znao da oko njega leži njegova obitelj. Njegova žena. Djeca. „Hajde", rekao je čovjeku. „Dokrajči me." Car je osjetio kako mu ruka tapše lice prstima skliskim od njegove krvi. „Već si dokrajčen", rekao je ubojica. Nakon toga čuo se tih škljocaj kada je napunio bubanj. Zatim je začuo još nekoliko zaglušljivih prasaka. „Moja obitelj!" pokušao je viknuti, ali je samo zakašljao i zgrčio želudac. Nije mogao učiniti ništa da im pomogne. Nije mogao čak ni dignuti ruku da bi sebe zaštitio. Čovjek je zatim cara vukao po podu. Ubojica je gunñao dok je dizao tijelo uza stube, psujući jer su pete carevih čizama zapinjale za svaku stubu. Vani je bio mrak. Car je na licu osjetio kišu. Uskoro nakon toga čuo je pokraj sebe zvuk bacanja tijela. Beživotne glave lomile su se o kameno tlo. Motor se uključio. Vozilo. Škripa kočnica, a zatim lom rušećeg pokrivala za kamion. Jedno za drugim, dizali su tijela u stražnji dio kamiona. Zatim su na gomilu leševa bacili i samoga cara. Pokrivalo se spustilo uz tresak. Dok je kamion kretao, bol u carevim prsima pogoršavao se.


Svaki trzaj preko ceste pune rupa postao je nova rana, a njegova je agonija bljeskala poput munje u gustoj tami koja se vrtjela oko njega. Odjednom, bol je počeo blijedjeti. Činilo se da se crnilo slijeva u oči poput tekućine. To je uništavalo sve njegove strahove, ambicije, uspomene, sve dok nije ostalo ništa osim drhtave praznine u kojoj nije znao ni za što.

SIBIR 1929. Čovjek se uspravio i uzdahnuo. Bio je sam u šumi. San ga je ponovno probudio. Maknuo je ustranu stari konjski pokrivač. Tkanina je bila vlažna od rose. Osovivši se ukočeno na noge, zaškiljio je zbog jutarnje magle i sunčanih zraka koje su se naginjale kroz drveće. Zamotao je pokrivač i svezao mu krajeve komadom sirove kože. Potom je smotuljak prebacio preko glave tako da mu se tkanina rasprostrla preko prsa i leda. Iz džepa je uzeo osušen komad dimljenog jelenjeg mesa i počeo ga polako jesti, zastavši da čuje miševe koji su brzali pod sagom od mrtvog lišća, ptice koje su ga grdile odozgo i vjetar koji je šuštao kroz vrhove borova. Čovjek je bio visok, širokih ramena, ravna nosa i snažnih bijelih zuba. Oči su mu bile zelenkastosmede, a šarenice čudnovato srebr- naste, što bi ljudi opažali samo kad je gledao ravno u njih. Prijevremeno posijedjele vlasi prolazile su mu kroz dugu tamnu kosu, a gusta brada prekrivala mu je obraze opaljene suncem. Taj čovjek više nije imao ime. Sada je bio poznat samo kao zatvorenik 4745-P radnog logora Borodok.


Uskoro se ponovno kretao prolazeći kroz lug borova čije se tlo blago spuštalo i vodilo do potoka. Hodao je pomoću velikog štapa na čijem je vrhu bio kvrgav korijen. Na njemu su se kostrlješili potkivački čavli s pravokutnom glavom. Sa sobom je još nosio i kabao s crvenom bojom. Njome je označavao stabla šume Krasnagoljane koja su drugi zatvorenici logora trebali posjeći. Umjesto da se koristi četkom, čovjek bi grimiznu boju promućkao prstima pa na deblu ostavio otisak. Većini drugih osuñenika te su oznake bile jedini njegov trag koji su vidjeli. Prosjek života označivača stabala u Krasnagoljani bio je šest mjeseci. Radeći sami, bez izgleda za bijeg i daleko od bilo kakva dodira s ljudima, ti su muškarci umirali od nezaštićenosti, gladi i usamljenosti. One koji bi se izgubili ili pali i slomili nogu obično bi proždrli vukovi. Označavanje stabala u Borodoku, govorilo se, bio je jedini zadatak gori od smrtne kazne. Sada, u devetoj godini tridesetogodišnje kazne zbog zločina protiv države, zatvorenik 4745-P bio je označivač koji je izdržao dulje od bilo koga drugoga u cijelom sustavu Gulaga. Ubrzo nakon što je stigao, upravitelj logora poslao ga je u šumu bojeći se da bi drugi logoraši mogli otkriti njegov identitet. Svi su pretpostavljali da će umrijeti do kraja godine. Namirnice su mu ostavljali tri puta na godinu na kraju ceste koja vodi do stabala za sječu. Petrolej. Limenke s mesom. Čavli. Za ostalo se morao snaći sam. Samo rijetko, viñale su ga ekipe koje su dolazile sjeći drveće. Ono što bi vidjeli teško se moglo opisati kao čovjek. Kruta crvena boja prekrivala mu je zatvoreničku odjeću, a duga kosa rubila mu je lice poput grive pa je nalikovao na zvijer kojoj su oderali meso i ostavili je da ugine, ali koja je nekako uspjela preživjeti. O njemu su kružile sulude glasine: da jede ljudsko meso, da nosi prsni oklop izrañen od kosti onih koji su nestali u šumi, da nosi kapu od povezanih skalpova.


Zvali su ga čovjek s krvavim rukama. Nitko osim zapovjednika Borodoka nije znao odakle je došao taj zatvorenik niti tko je bio prije negoli je stigao. Ljudi koji su se bojali prepriječiti mu put nisu znali da je to bio Pekkala, onaj čije su ime nekoć zazivali onako kao što su njihovi preci zazivali bogove. Probio se kroz potok i zatim izašao iz hladne vode što mu je sezala do struka te nestao u šumi bijelih breza koje su rasle na drugoj obali. Skrivena medu njima, napola ukopana u zemlju, nalazila se zemunica. Pekkala ju je izgradio vlastitim rukama. U njoj je podnosio sibirske zime, čija najgora strana nije bila hladnoća, nego tišina. Bila je toliko potpuna da se činilo kao da ima vlastiti zvuk: žurni cvilež, poput buke planeta koji juri svemirom. Približavajući se zemunici, Pekkala je zastao i omirisao zrak. Nešto u njemu nagonski je uzdrhtalo. Stajao je vrlo mirno, poput čaplje nad vodom, a bosa stopala potonula su mu u tlo obraslo mahovinom. Dah mu je zastao u grlu. U kutu čistine, na panju je sjedio muškarac. Bio je leñima okrenut Pekkali. Nosio je maslinastosmedu vojnu odoru i visoke crne čizme do koljena. To nije bio običan vojnik. Tkanina njegove odore nježno se sjajila poput gabardena. To nije bio grubi materijal za pokrivače koji su nosili ljudi iz obližnjega garnizona, koji su katkad u ophodnji zalazili u šumu do početka ceste, ali nikad ovako duboko. Nije izgledao izgubljeno. Nije bio ni naoružan. Pekkala je to uočio. Jedina stvar koju je donio sa sobom bila je aktovka. Bila je vrsna, s uglačanim mjedenim kopčama koje su ovdje u šumi izgledale kao da su na posve pogrešnome mjestu. Čovjek je izgledao kao da čeka. Tijekom sljedećih nekoliko sati, dok se sunce uspinjalo iznad drveća, a miris crnogorične smole lebdio zrakom, Pekkala je proučavao neznanca bilježeći kut pod kojim drži glavu, kako križa i razdvaja noge, kako pročišćava grlo zbog peludi. Muškarac se u jednom času


osovio na noge i prošetao čistinom mahnito mašući zbog roja komaraca. Kada se okrenuo, Pekkala je ugledao rumene obraze mladića koji je tek zašao u dvadesete. Bio je krhke grade, tankih listova i nježnih ruku. Pekkala se nije mogao oduprijeti nagonu te ih je usporedio s vlastitim žuljevitim dlanovima, s kožom na kostima šake, sasušenom i ispucanom, te sa svojim nogama, čiji su mišići bili nabrekli kao da su mu se zmije ovile oko kosti. Pekkala je razabrao crvenu zvijezdu zašivenu za obje podlaktice odore gimnastirke koja je poput ovješene seljačke košulje prekrivala čovjeka do polovice bedara. Prema crvenim zvijezdama Pekkala je znao da je čovjek dosegao čin komesara, političkog časnika Crvene armije. Cijelog dana, tijekom kojeg su ga mučili kukci, komesar je čekao na čistini sve dok posljednje, jedva vidljivo dnevno svjetlo nije iščezlo. U sumrak je izvadio lulu s dugačkim drškom i napunio je duhanom iz vrećice koju je držao oko vrata. Zapalio ga je mjedenim upaljačem i zadovoljno otpuhnuo držeći komarce po strani. Pekkala je polako udahnuo. Zamaman, sladak miris duhana preplavio mu je osjetila. Primijetio je kako mladić često vadi lulu iz usta da bi je proučio i kako stišće držak zubima, koji bi zatim tiho škljocnuli, poput ključa koji se okrenuo u bravi. Nema dugo lulu, rekao je Pekkala u sebi. Odabrao je lulu umjesto cigareta jer tako izgleda starije. Komesar bi povremeno bacio pogled na crvene zvijezde na podlakticama kao da ga je njihova nazočnost iznenadila, a Pekkala je shvatio da je taj mladić tek primljen u službu. No što ga je više upoznavao, to je manje shvaćao što komesar radi tu, u šumi. Nevoljko je priznao da poštuje tog čovjeka jer nije ušao u zemunicu, nego je umjesto toga ostao na tvrdom sjedalu od panja. Kad je pala noć, Pekkala je približio ruke ustima i huknuo topao zrak u prazninu izmeñu dlanova.


Naslonivši se na drvo, odlutao je u mislima, a zatim se prenuo i otkrio da ga je okružila magla koja je irisala na uvelo lišće i zemlju i koja je kružila naokolo poput čudnovate grabežljive životinje. Bacivši pogled prema zemunici, vidio je da se komesar nije pomaknuo. Sjedio je prekriženih ruku, a brada mu je počivala na prsima. S čistine je dopiralo tiho hrkanje. Ujutro će otići, mislio je Pekkala. Dignuvši izlizani ovratnik kaputa, ponovno je sklopio oči. No kad je svanulo, Pekkala se zaprepastio vidjevši komesara još ondje. Bio je pao s panja te je ležao na leñima, a jedna mu je noga još bila gore. Izgledao je poput kakva kipa u pobjedničkom položaju koji se skotrljao s postolja. Komesar je naposljetku šmrknuo i sjeo, ogledavajući se kao da se ne može sjetiti gdje je. Sada će doći k sebi, mislio je Pekkala, i ostaviti me na miru. Komesar je ustao i stavio ruke na leda. Trgnuo se i zastenjao. Zatim se odjednom okrenuo i pogledao ravno prema mjestu gdje se skrivao Pekkala. „Hoćeš li već jedanput izaći odande?" upitao je. Riječi su Pekkalu zapekle poput pijeska bačenog u lice. Potom je nevoljko iskoračio iz zaklona iza stabla oslanjajući se o štap s čavlima na vrhu. „Sto želiš?" Toliko je rijetko govorio da mu je vlastiti glas zvučao čudno. Na komesarovu su licu bili crveni ožiljci na mjestima gdje su se komarči bili poslužili. „Trebaš poći sa mnom", rekao je. „Zašto?" upitao je Pekkala. „Zato što ćeš to htjeti kad čuješ što ću ti reći." „Optimističan si, komesare." „Ljudi koji su me poslali da te dovedem..." „Tko te je poslao?" „Ubrzo ćeš ih upoznati." „Jesu li ti ljudi rekli tko sam ja?"


Mladi je komesar slegnuo ramenima. „Znam samo da si ti Pekkala i da su tvoje vještine, koje god one bile, negdje potrebne." Osvr uo se po sumornoj čistini. „Mislio sam da ćeš objeručke prihvatiti priliku da napustiš ovo mjesto koje je i Bog zaboravio." „Vi ste zaboravili Boga." Komesar se osmjehnuo. „Rekli su da si naporan čovjek." „Čini se da me poznaju", odgovorio je Pekkala, „tko god oni bili." „Takoñer su mi rekli", nastavio je komesar, „da ćeš me, doñem li u ovu šumu naoružan puškom, ubiti prije negoli te moje oči ugledaju." Komesar je dignuo prazne ruke. „Kao što vidiš, poslušao sam njihov savjet." Pekkala je zakoračio na čistinu. U krpama koje su mu bile odjeća stajao je golem, poput pretpovijesnog diva, iznad dotjeranog komesara. Prvi put u posljednjih nekoliko godina postao je svjestan smrada svojeg neoprana tijela. „Kako se zoveš?" upitao je Pekkala. „Kirov." Mladić se uspravio. „Poručnik Kirov." „Koliko si dugo poručnik?" „Mjesec i dva dana." Zatim je tišim glasom dodao: „Uključujući današnji dan." „A koliko imaš godina?" upitao je Pekkala. „Gotovo dvadeset." „Mora da si nekoga poprilično uzrujao, poručniče Kirove, kada si dobio zadatak naći mene." Komesar se počešao po mjestima gdje su ga ugrizli komarči. „Pretpostavljam da si ih i ti nekolicinu uzrujao kada si završio u Sibiru." „U redu, poručniče Kirove", rekao je Pekkala. „Dostavio si poruku. Sada se možeš vratiti onamo odakle si došao i ostaviti me na miru." „Rekli su mi da ti dam ovo." Kirov je dignuo aktovku koja je stajala pokraj panja. „Što je unutra?" „Nemam pojma."


Pekkala je primio ručku omotanu kožom. Bila je teža nego što je očekivao. Držeći aktovku, nalikovao je na križanca strašila i poslovnog čovjeka koji čeka vlak. Mladi je komesar krenuo natrag. „Imaš vremena do sutrašnjeg zalaska sunca. Automobil će te čekati na početku ceste." Pekkala je promatrao kako se Kirov vraća putem kojim je došao. Grančice su dugo pucketale odajući znakove njegova prolaska šumom. Zvuk je naposljetku izblijedio i Pekkala je ponovno ostao sam. Držeći aktovku, ušao je u zemunicu. Sjeo je na vreće ispunjene borovim iglicama, koje su mu bile krevet, i postavio aktovku na koljena. Njezin je sadržaj teško lupnuo. Rubovima palaca Pekkala je otkopčao mjedene kopče na oba kraja. Kada je dignuo poklopac, ustajao vonj zapuhnuo mu je lice. U aktovki je ležao debeo kožnat pojas omotan oko smeñe korice u kojoj je bio pištolj. Odmotavši pojas s korica, izvadio je pištolj Webley, izrañen u Engleskoj. Bio je to uobičajeni vojni primjerak, osim što mu je ručka bila mjedena umjesto drvena. Pekkala je ispružio pištolj zureći kroz nišan. Poplavjeli metal svjetlucao je na mutnom svjetlu zemunice. U kutu aktovke nalazila se kartonska kutija s mecima na kojoj je pisalo nešto na engleskom. Razderao je izlizani papirnati paket i napunio Webley. Otvorio je pištolj tako da se bubanj zavrtio i pokazao šupljine za šest metaka. Meci su bili stari, kao i pištolj, pa je Pekkala obrisao punjenje prije negoli ga je stavio u bubanj. Našao je i pohabanu knjigu. Na njezinu zgužvanu hrptu bila je jedna jedina riječ: Kalevala. Stavivši predmete na stranu, Pekkala je uočio još jednu stvar u aktovci. Bila je to pamučna torbica zatvorena kožnatom uzicom. Otpustio je vrh i ispraznio je. Oštro je izdahnuo vidjevši što je unutra.


Pred njim se nalazio težak zlatni kolut promjera njegova malog prsta. Preko središta prelazila je pruga bijele emajlirane intarzije koja je počinjala kao točka, širila se napredujući prema polovici, a potom se sužavala u točku na drugoj strani. U sredini bijelog emajla bio je uglavljen velik okrugao smaragd. Bijeli emajl, zlato i smaragd zajedno su tvorili nepogrešiv oblik oka. Pekkala je vrškom prsta prešao preko koluta, protrljavši glatku izbočinu dragulja poput slijepca koji čita Brailleovo pismo. Pekkala je sada znao tko je poslao po njega i znao je da je to poziv koji ne može odbiti. Nije očekivao da če ponovno vidjeti te stvari. Do tog je trenutka mislio da pripadaju svijetu koji više ne postoji.

Rodio se u Finskoj u vrijeme kad je ta zemlja još bila ruska kolonija. Odrastao je okružen dubokom sumom i bezbrojnim jezerima pokraj grada Lappeenrante. Otac mu je bio pogrebnik, jedini na tom području. Ljudi koji su živjeli miljama daleko donosili su mu svoje mrtve. Gurkali su se šumskim puteljcima vozeći tijela u škripavim kolima ili, zimi, vukući ih na sanjkama preko smrznutih jezera, pa bi trupla stigla tvrda kao kamen. U očevu ormaru visjela su tri identična crna kaputa i tri para crnih hlača koje su im pristajale. Čak su i njegovi rupci bili crni. Na sebi nije želio sjaj metala. Mjedena puceta, koja su bila na kaputu kada je kupljen, zamijenjena su pucetima od ebanovine. Rijetko se smijao, a kada jest, pokrio bi usta poput osobe koja se srami svojih zuba. Sumornost je potpuno njegovao znajući da je zahtijeva njegov posao. Majka mu je bila Laponka iz Rovaniemija. Nosila je u sebi neprekidan nemir. Činilo se da ju je zaposjela neka čudnovata vibracija zemlje koju je ostavila za sobom na Arktiku, gdje je provela djetinjstvo.


Imao je starijeg brata Antona. Prema očevoj želji, kada je Anton navršio osamnaest, otišao je u Sankt Peterburg kako bi se unovačio u Carsku finsku pukovniju. Za Pekkalina oca nije bilo veće časti od službe u toj elitnoj skupini koja je činila carev osobni kadar. Kada se Anton ukrcao na vlak, otac je plakao od ponosa i brisao oči crnim rupcem. Majka je samo bila zapanjena. Nije mogla pojmiti da joj dijete šalju daleko. Uredno počešljane kose, Anton se nagnuo kroz prozor vagona. Lice mu je odavalo zbunjenost jer je želio ostati, iako je znao da mora otići. Stojeći pokraj roditelja na peronu, Pekkala, koji je tada imao samo šesnaest godina, osjetio je bratovu odsutnost kao da je vlak već davno otišao. Kada je vlak iščezao iz vida, otac je zagrlio ženu i sina. „ Ovo je velik dan", rekao je očiju crvenih od suza. „Velik dan za našu obitelj. " Tijekom sljedećeg razdoblja, dok bi obavljao poslove po gradu, nikad nije zaboravio napomenuti da će Anton uskoro biti član pukovnije. Kao mladi sin, Pekkala je oduvijek znao da će ostati kod kuće i biti očev šegrt. Na kraju će se od njega očekivati da preuzme obiteljski posao. Očeva tiha suzdržanost postala je dio Pekkale dok mu je pomagao u poslu. Sušenje tjelesnih tekućina i njihova zamjena prezervativima, odijevanje, održavanje frizure, ubadanje lica iglama radi opuštenog i spokojnog izraza, sve je to Pekkali postalo prirodno dok je učio očevo zanimanje. Otac se najviše brinuo zbog mrtvačeva izraza lica. Mrtvi su trebali biti u ozračju mira, kao da se raduju tom novom obliku postojanja. Izraz lica loše pripremljenog tijela mogao bi pokazivati tjeskobu ili strah ili, još gore, mogao bi biti takav da tijelo izgleda kao posve druga osoba. Pekkalu bi oduševljavalo kada bi iz ruku i lica pokojnika iščitao način na koji su proveli život. Njihova tijela, poput niza odjevnih predmeta, odavala su tajne o njezi ili zapuštenosti. Kada je Pekkala držao učiteljevu ruku, osjetio je kvrgu na kojoj je običavalo počivati


nalivpero, što je urezalo brazdu u kost. Ruke ribara bile su pune odebljale kože, a stare posjekline nožem izbrazdale su kožu tako da je nalikovala na zgužvani komad papira. Bore oko očiju i usta govorile su jesu li čovjekovim danima upravljali optimizam ili pesimizam. Za Pekkalu nije bilo užasa u mrtvima, samo velika, nerješiva zagonetka. Zadatak pokapanja nije bio ugodan, to nije bila vrsta posla koju bi čovjek volio. No mogao je voljeti važnost tog posla. To nije svatko mogao odraditi, a trebalo je biti odradeno. Bilo je to nužno; ne za mrtve, nego radi uspomena živima. Njegova je majka mislila drugačije. Nije htjela sići u podrum, gdje se pripremalo mrtve. Umjesto toga, zaustavila bi se na pola puta niza stube kako bi prenijela poruku ili dozvala muža i sina na večeru. Pekkala se navikao na prizor njezinih nogu na stubama, oblih, mekih koljena, dok bi ostatak tijela ostao izvan pogleda. Upamtio je zvuk njezina glasa prigušenog tkaninom namirisanom uljem od lavande. Držala bi je na licu kad god bi stajala na stubama. Činilo se da se boji formaldehida, kao da bi joj mogao procuriti u pluća i ugrabiti joj dušu. Majka je vjerovala u takve stvari. Njezino djetinjstvo na neplodnoj tundri naučilo ju je nalaziti značenje čak i u dimu koji se diže iz vatre. Pekkala nikad nije zaboravio njezine opise skrovišta kamenjarke skrivenog medu kamenjem osutim lišajem, kamenja pocrnjelog u vatri čiji su ugarci ugasli prije tisuću godina, niti blage udoline koja je označavala mjesto groba, a bila je vidljiva samo kada bi večernje sjenke pale preko nje. Pekkala je od majke naučio uočavati i pamtiti najsitnije detalje, čak i one koje nije vidio, koji su bili onkraj osjetila, a koji bi mu ostali u duhu. Od oca je naučio kako biti strpljiv i opušten medu mrtvima. Vjerovao je da će zauvijek obitavati u tom svijetu, unutar njegovih granica označenih imenima poznatih ulica i jezerima smeñe boje čaja koja odražavaju blijedoplavo


nebo i obzor nazubljen borovima koji se dižu iz šume iza njih. No stvari nisu ispale tako. Jutro poslije komesarova posjeta Pekkala je zapalio zemunicu. Stajao je na čistini dok se crni dim odmatao prema nebu. Pucketanje i zviždanje vatre ispunilo mu je uši. Vrućina je išla prema njemu. Iskre su mu slijetale na odjeću, a on bi ih uklonio kvrcnuvši ih prstom. Kablovi s bojom poslagani uza zemunicu počeli su plaziti prljavožute vatrene jezike kada su se kemikalije u njima zapalile. Gledao je kako se krov ruši na pažljivo izrañen krevet, stolac i stol koji su mu bili sudruzi toliko dugo da se vanjski svijet činio više nalik na san nego na javu. Jedina stvar koju je sačuvao od vatre bila je torba od losove kože. Koža je bila štavljena životinjskim mozgom, a zatvarala se pucetom izrañenim od roga. U torbi je bio pištolj u koricama, knjiga i smaragdno oko koje je netremice gledalo. Kada je preostala samo gomila greda iz kojih se dizao dim, Pekkala se okrenuo i krenuo prema početku ceste. Za trenutak više ga nije bilo. Nestao je medu stablima poput duha. Nekoliko sati poslije izbio je iz šume, u kojoj nije bilo puta, na cestu kojom se dolazilo do stabala za sječu. Posječena stabla bila su složena jedno iza drugoga u skupinama po deset, spremna za prijevoz do pilane Gulag. Komadi kore stvorili su sag na tlu, a kiseli vonj svježe posječenih stabala punio je zrak. Pekkala je našao automobil, baš kao što je komesar rekao. Taj model dotada nije vidio. Zaobljenog poklopca motora, malog vjetrobranskog stakla i rešetke hladnjaka zaobljene poput obrve, vozilo je imalo gotovo bahat izraz. Plavobijeli branik na rešetki odavao je da je marka automobila Emka.


Vrata automobila bila su otvorena. Poručnik Kirov spavao je ležeći na stražnjem sjedalu, a noge su mu stršile van. Pekkala je uhvatio Kirovljevo stopalo i protresao ga. Kirov je viknuo i izvukao se iz automobila. Isprva je uzmaknuo pred bradatim odrpancem koji je stajao pred njim. „Nasmrt si me preplašio!" „Hoćeš li me odvesti natrag u logor?" upitao je Pekkala. „Ne, ne u logor. Tvoji su zatvorenički dani gotovi." Kirov je mahnuo Pekkali neka sjedne na stražnje sjedalo. „Barem zasad." Nizom iznenadnih okreta Kirov je vozilom krenuo unatrag te počeo dugu vožnju natrag do Orešeka. Nakon sata punog proklizivanja i udaranja po grbavoj cesti izbili su iz šume na čistinu čija je prostra- nost punila Pekkalu bezimenom tjeskobom. Tijekom vožnje Kirov je uglavnom šutio i motrio Pekkalu u retrovizoru, poput taksista koji se brine može li putnik platiti vožnju. Prošli su kroz ruševine sela. Slamnati krovovi ruskih potleušica bili su potonuli poput leda umornih konja. Gola zemlja nazirala se na zidovima kroz presvlaku od starog izbjeljivača. Kapci su labavo visjeli sa šarka, a tlo je bilo prošarano tragovima životinja koje su tražile hranu. Iza njih su se prostirala uzorana polja. Golemi zalutali suncokreti dizali su se nad tlom koje je gušio korov. „Što se dogodilo ovome mjestu?" upitao je Pekkala. „To je djelo kontrarevolucionara i profitera takozvane Američke administracije pomoći, koja se infiltrirala sa Zapada kako bi nastavila sabotirati Novu ekonomsku politiku." Riječi su letjele iz Kirovljevih usta kao da nikad nije čuo za interpunkciju. „Ali što se dogodilo?" ponovio je Pekkala. „Sada svi žive u Orešeku."


Kada su napokon došli u Orešek, Pekkala je pogledao u na brzinu izgrañene barake nanizane uz cestu. Premda su grañevine izgledale kao nove, krovovi od katrana i papira već su se gulili. Većina tih zgrada bila je prazna, no ipak, činilo se da je tu jedini posao bio grañenje novih baraka. Radnici, muškarci i žene, zastali su da vide automobil u prolazu. Krinke od prašine prianjale su im uz ruke i lica. Neki su gurali tačke. Drugi su nosili nešto nalik na prevelike lopate na koje su natovarili cigle. Na poljima su rasli pšenica i ječam, ali zacijelo su bili posañeni prekasno u godini. Biljke koje su sada trebale biti visoke do koljena jedva su sezale do iznad gležnja. Automobil se zaustavio ispred male policijske postaje. Bila je to jedina zgrada izgrañena od kamena, s rešetkastim prozorčićima nalik na zrnate svinjske oči i teškim drvenim vratima koja je držalo metalno remenje. Kirov je ugasio motor. „Stigli smo", rekao je. Dok je Pekkala izlazio iz automobila, nekoliko je ljudi bacilo pogled na njega i brzo ga svrnulo. Kao da bi, poznavajući ga, mogli inkriminirati sebe. Uspeo se trima drvenim stubama do glavnih vrata i zatim poskočio u stranu kada je čovjek u crnoj odori s obilježjima Policije za unutarnju sigurnost izjurio iz postaje. Za šiju je vukao starca. Starčeva stopala bila su zamotana u lapti, sandale od brezine kore. Policajac ga je bacio sa stuba i starac je raširenih nogu pao na stražnjicu dignuvši u zrak oblak prašine boje šafrana. Iz stisnute šake prosulo mu se kukuruzno zrnje. Dok je starac tapkao po zemlji da ih pokupi, Pekkala je shvatio da su to zapravo starčevi polomljeni zubi. Starac je ustao i zurio u časnika, nijem od bijesa i straha. Kirov je položio ruku na Pekkalina leda i blago ga gurnuo prema stubama.


„Još jedan?" proderao se policajac. Stisnuo je Pekkalinu ruku zarivši mu prste u biceps. „Odakle su ovog iskopali?" Šest mjeseci nakon što je Pekkalin brat otišao pridružiti se Finskoj pukovniji, iz Sankt Peterburga stigao je brzojav. Bio je naslovljen na Pekkalina oca, a potpisao ga je zapovjednik Finskoga garnizona. U brzojavu je pisalo samo pet riječi: Pekkala Anton suspendirani kadeti kadra. Pekkalin je otac pročitao tanani komadić papira. Lice mu nije odavalo nikakav osjećaj. Potom je papir pružio ženi. „Ali što to znači?" upitala je ona. „Suspendiran? Nikad prije nisam čula za to." Brzojav joj je drhtao u ruci. „Znači da su ga izbacili iz pukovnije", rekao je otac. „Sada će se vratiti kući." Sljedećeg je dana Pekkala upregnuo jednog od obiteljskih konja u male sanjke za dvije osobe, odvezao se na postaju i čekao vlak. Sljedećeg dana učinio je isto, kao i dan nakon toga. Pekkala je cijeli tjedan proveo idući do željezničke postaje i natrag, promatrajući putnike kako izlaze iz vagona, pretražujući gomilu, a onda, kada bi vlak otišao, ponovno bi ostao sam na peronu. Tijekom tog iščekivanja Pekkala je postao svjestan trajne promjene u svojem ocu. Čovjek je postao poput sata čiji se mehanizam iznenada pokvario. Izvana se malo toga promijenilo, no iznutra bio je slomljen. Nije bilo važno zašto se Anton vraća. Pojedinost povratka promijenila je brižljivo planiran tijek života koji je Pekkalin otac predvidio za obitelj. Nakon dva tjedna, tijekom kojih se Anton nije javio, Pekkala više nije odlazio na postaju. Kada je prošao jedan mjesec, bilo je jasno da se Anton neće vratiti. Pekkalin je otac poslao brzojav Finskom garnizonu kako bi pitao za sina. Ovaj su put odgovorili pismom da su tog i tog dana odveli Antona do glavnih vrata baraka, dali


mu kartu za vlak i novac za hranu te da ga odonda nisu vidjeli. Na drugi brzojav kojim je otac zahtijevao razlog Antonova otpusta nije dobio nikakav odgovor.aña se Pekkalin otac bio povukao tako duboko u sebe daje izgledao kao obična čovječja ljuska. U meñuvremenu, majka je mirno ustrajala u tome da će se Anton vratiti kada bude spreman, ali držeći se tog uvjerenja, napor ju je izlizao poput komada morskog kamenčića koji naposljetku nestane pod valovima koji ga trljaju o pijesak. Jednog dana, kada su prošla gotovo tri mjeseca otkad se Anton nije vratio, Pekkala i njegov otac obavljali su završne pripreme na tijelu koje je bilo na redu za promatranje. Otac je bio nagnut nad mrtvom ženom i pažljivo joj brisao trepavice vršcima prstiju. Pekkala je čuo očev iznenadan uzdah. Vidio je da mu se leda ispravljaju kao da mu se mišići grče. „Odlaziš", rekao je. „Kamo odlazim?" upitao je Pekkala. „ U Sankt Peterburg, pridružiti se Finskoj pukovniji. Već sam ispunio obrasce za novačenje. Za deset dana prijavit ćeš se garnizonu. Zauzet ćeš njegovo mjesto. "Antona više nije mogao zvati imenom. „Što je s mojim šegrtovanjem? Što je s obiteljskim poslom?" „Sve je ureñeno, mali. Nemamo o čemu raspravljati." Deset dana poslije Pekkala se nagnuo kroz prozor vlaka koji je išao na istok i mahao roditeljima dok im lica nisu postala ružičasta točka u daljini, a borovi zastrli kućicu na postaji. Pekkala je pogledao službenika u oči. Čovjek je za trenutak oklijevao pitajući se zašto bi se zatvorenik usudio odvratiti pogled. Čeljust mu se stisnula. „Vrijeme je da naučiš pokazivati poštovanje", prošaptao je. „On je pod zaštitom Biroa za posebne operacije", rekao je Kirov.


„Zaštita?" nasmijao se policajac. „Za ovog skitnicu? Kako se zover „Pekkala", odgovorio je Kirov. „Pekkala?" policajac ga je pustio kao da je uhvatio vruće željezo. „Kako to misliš? Onaj Pekkala?" Starac je još klečao na zemlji i promatrao raspravu na stubama policijske postaje. „Idi!" viknuo je policajac. Starac se nije pomaknuo. „Pekkala", promrmljao je, a dok je govorio, krv mu je procurila iz kutova usana. „Rekao sam da se gubiš odavde, dovraga!" viknuo je policajac zacrvenjevši se. Starac je ustao i krenuo cestom. Svakih nekoliko koraka okrenuo je glavu i pogledao u Pekkalu. Kirov i Pekkala progurali su se pokraj policajca i prošli hodnikom osvijetljenim samo sumornim dnevnim svjetlom koje se probijalo kroz rešetkaste prozore bez stakla. Dok su hodali, Kirov se okrenuo Pekkali. „Tko si ti, dovraga?" upitao je. Pekkala nije odgovorio. Slijedio je mladog komesara prema vratima na kraju hodnika. Vrata su bila napola otvorena. Mladić je zakoraknuo u stranu. Pekkala je ušao u prostoriju. Za stolom u kutu sjedio je čovjek. Osim stolca na kojem je sjedio, to je bio jedini komad pokućstva. Na odori je nosio čin zapovjednika Crvene armije. Tamna kosa bila mu je uredno počešljana i zalizana unatrag, s oštrim razdjeljkom koji se protezao preko glave poput posjekline nožem. Čovjek je držao ruke uredno prekrižene na stolu kao da čeka da ga tko slika. „Anton!" zgranuo se Pekkala. „Dobro došao natrag", odgovorio je on.


Pekkala je zinuo i zapiljio se u čovjeka koji ga je strpljivo promatrao. Napokon se uvjerivši da ga oči ne varaju, Pekkala se okrenuo na pcli i otišao je iz prostorije. „Kamo ideš?" upitao je Kirov potrčavši da ga dostigne. „Bilo kamo, samo ne ovdje", odvratio je Pekkala. „Mogao si biti toliko pristojan da mi to kažeš." ,,Da ti kažem što?" komesarov se glas povisio od uzrujanosti. Policajac je još stajao na pragu gledajući nervozno lijevo i desno niz ulicu. Kirov je stavio ruku na Pekkalino rame. „Nisi čak ni govorio sa zapovjednikom Starekom." „Tako li se sada zove?" „Sada?" komesarovo se lice iskrivilo od zbunjenosti. Pekkala se okomio na njega. „Starek nije njegovo pravo ime. Izmislio ga je. Poput Lenjina! I Staljina! Ne zbog toga što to nešto znači, nego samo zato što zvuči bolje nego Uljanov ili Dugašvili." „Shvaćaš li", izvalio je komesar, „da bih te mogao dati strijeljati zbog toga što si sada rekao?" „Nadi nešto zbog čega me ne možeš strijeljati", odgovorio je Pekkala. „To bi bilo dojmljivije. Ili, još bolje, neka to učini moj brat umjesto tebe." „Tvoj brat?" Kirov je zinuo. „Zapovjednik Starek je tvoj brat?" Starek je tada izašao kroz vrata. „Niste mi rekli", pobunio se Kirov. „Naravno, trebali ste me obavijestiti..." „Sada te obavještavam." Anton se okrenuo Pekkali. „To nije doista on, zar ne?" upitao je policajac. „Samo se šalite, je li?" Pokušao se osmjehnuti, ali nije uspio. „Taj čovjek nije Smaragdno oko. On je mrtav godinama. Čuo sam ljude kako govore da nije ni postojao, da je samo mit." Anton se nagnuo i šapnuo nešto u policajčevo uho. Policajac se nakašljao.


„Ali što sam učinio?" Pogledao je u Pekkalu. „Što sam učinio?" ponovno je upitao. „To bismo mogli upitati onog čovjeka kojeg si izbacio na cestu", odgovorio je Pekkala. Policajac je zakoračio na prag. „Ali ovo je moja postaja", prošaptao je. „Ovdje ja zapovijedam." Pogledao je Antona šutke tražeći pomoć. No Antonovo je lice ostalo tvrdo. „Predlažem da nam se makneš s puta dok još možeš", rekao je tiho. Policajac se nesigurno udaljio kao da se pretvorio u sjenu. Očiju uprtih u Pekkalu, Anton je tada mahnuo glavom prema hodniku. „Brate", rekao je, „vrijeme je da razgovaramo." Prošlo je deset godina otkad su se posljednji put vidjeli na osamljenome, smrznutom željezničkom peronu predodreñenom za prijevoz zatvorenika u Sibir. Obrijane glave, još noseći tanku pamučnu bež pidžamu koju su mu dali u zatvoru, Pekkala se zbio meñu druge osuñenike koji su čekali konvoj ETAP-61. Nitko nije govorio. Novi su zatvorenici nakon dolaska zauzimali mjesto na peronu pripijajući se uz masu promrzlih muškaraca poput sloja lukovice. Sunce je bilo zašlo. Ledene sige duge kao ljudska noga visjele su s krova postaje. Vjetar je puhao niz tračnice kovitlajući snijeg. Na svakom kraju perona bili su stražari s puškama na leñima. Stajali su oko bačve s uljem u kojoj je bila zapaljena vatra. Iskre su frcale u zrak i osvjetljavale im lica. Vlak je napokon stigao kasno u noći. Dvojica stražara stajala su pokraj svakih vrata vagona koja su sva redom bila otvorena. Dok se Pekkala ukrcavao, bacio je pogled na željezničku zgradu. Ondje, na svjetlu vatre iz bačve s uljem, vojnik je držao ružičaste ruke nad plamenom. Pogledi su im se susreli.


Pekkala je imao samo trenutak da prepozna Antona prije negoli gaje jedan od stražara gurnuo u tamu vagona prekrivenog mrazom. Pekkala je držao britvu iznad bradatog obraza pitajući se kako početi. Prije se brijao jedanput na mjesec, ali jednog je dana stara britva koju je čuvao pukla napola dok ju je brusio o unutarnju stranu pojasa. To je bilo prije nekoliko godina. Odonda bi katkad uzeo nož i rezao busenje kose sjedeći gol u ledenom potoku ispod zemunice. No sada, dok je stajao u prljavoj kupaonici policijske postaje, sa škarama u jednoj ruci i britvom u drugoj, zadatak mu se činio nemogućim. Gotovo jedan sat rezao je i strugao, ribao bolne zube i trljao lice zrnatim komadom sapuna za rublje koji su mu posudili s britvom. Pokušavao je ne udisati oštar smrad loše usmjerene mokraće i dima starog duhana, koji je potonuo u cement izmeñu blijedoplavih pločica, te medicinski vonj toaletnog papira koji je nabavljala vlada. U zrcalu se polako počelo frizirati lice koje je Pekkala jedva prepoznavao. Kada je naposljetku odrezao svu bradu, krv mu je tekla s obraza, gornje usnice i ispod ušiju. Izvukao je nešto paučine iz prašnjavog kuta prostorije i utisnuo je u rane da zaustavi krvarenje. Izašavši iz zahoda, vidio je da su uklonili njegovu staru odjeću poprskanu bojom. Na njezinu mjestu našao je drugu odjeću: bio je zapanjen otkrivši da su to isti odjevni predmeti koje je nosio kada su ga uhitili. Sačuvali su čak i njih. Odjenuo je sivu košulju bez ovratnika, teške crne hlače od čvrste tkanine i crnu vunenu vestu s četirima džepovima. Pod stolcem su se nalazile njegove čizme koje su sezale do gležnja. Portjanki, koji su omatali stopala, bili su uredno smotani u svakoj. Dignuvši pojas za pištolj, zakopčao ga je oko struka. Namještao ga je sve dok držak pištolja nije ležao točno ispod rebara na lijevoj strani, tako da je mogao


potegnuti Webley i opaliti a da ne prekine gladak tijek pokreta. Ta mu je metoda više puta spasila život. Posljednji odjevni predmet bio je uzak kaput izrañen od iste crne vune kao i vesta. Preklop mu se protezao preko lijeve strane prsa kao na dvorednu kaputu, osim što su puceta kojima se kopčao bila skrivena tako da se nisu vidjela dok se kaput nosio. Kaput je sezao lakat ispod koljena, a ovratnik je bio kratak, za razliku od širokog revera uobičajenoga ruskog vojnog zimskog kaputa. Naposljetku je Pekkala pričvrstio smaragdno oko ispod ovratnika kaputa. Ponovno je pogledao lice u zrcalu. Grubim vršcima prstiju oprezno je dodirnuo kožu ispod očiju koju je išibao vjetar, kao da nije siguran tko ga to gleda iz zrcala. Potom se vratio do ureda. Vrata su bila zatvorena. Pokucao je. „Naprijed!" čulo se oštro. Anton je pušio cigaretu, s nogama na stolu. Pepeljara je bila gotovo puna. Nekoliko se opušaka još dimilo. Oblak plavog dima visio je u prostoriji. Nije bilo drugog stolca osim onoga u kojem je sjedio njegov brat pa je Pekkala ostao stajati. „Bolje", rekao je Anton stavljajući stopala natrag na pod. „Ali ne mnogo." Prekrižio je ruke i položio ih na stol. „Znaš tko je poslao po tebe." „Drug Staljin", rekao je Pekkala. Anton je kimnuo. „Je li istina", upitao je Pekkala, „da ga ljudi zovu Crveni car?" „Ne pred njim", odgovorio je Anton, „ako žele živjeti." „Ako je on razlog zašto sam ovdje", ustrajao je Pekkala, „pusti me da govorim s njim." Anton se nasmijao. „Ne možeš tražiti razgovor s drugom Staljinom! Čekaš dok on ne zatraži razgovor s tobom, a ako se to ikadaogodi, dobit ćeš priliku. U meñuvremenu ima posla koji valja obaviti. „Znaš što mi se dogodilo u Butirki." „Da."


„Za to je odgovoran Staljin. Osobno." „Odonda je učinio velike stvari za ovu zemlju." „Ti si", odgovorio je Pekkala, „takoñer odgovoran." Antonove prekrižene ruke stisnule su se u čvor od mesa i kosti. „To možeš gledati na različite načine." „Misliš na razliku izmeñu mučenika i mučitelja." Anton je pročistio grlo želeći ostati miran. „Ono što mislim jest da smo na različitim putovima, ti i ja. Moj je mene doveo na ovu stranu stola." Lupnuo je po drvu kako bi naglasio to što govori. ,A tvoj je tebe doveo do toga da stojiš tamo. Sada sam časnik Biroa za posebne operacije." „Sto želite od mene?" Anton je ustao i zatvorio vrata. „Želimo da istražiš zločin." „Je li državi ponestalo detektiva?" „Ti si taj kojeg trebamo za ovo," „Je li riječ o ubojstvu? upitao je Pekkala. „O nestaloj osobi?" „Možda", odgovorio je Anton tišim glasom, još okrenut prema vratima. „Možda ne." „Moram li rješavati tvoje zagonetke prije negoli riješim tvoj slučaj. " Tada se Anton okrenuo prema njemu. „Govorim o Romanovima. O caru. Njegovoj ženi. Djeci. O svima njima." Na njihov su se spomen pojavile stare more u Pekkalinoj glavi. „Ali oni su pogubljeni", rekao je. „Prošle su godine otkad je slučaj zatvoren. Revolucionarna vlada čak je preuzela zasluge za njihovo ubojstvo!" Anton se vratio za stol. „Istina je da smo tvrdili da smo ih mi pogubili. No, kao što znaš, ni jedno tijelo nije predočeno kao dokaz." Povjetarac je puhnuo kroz otvoren prozor unoseči ustajali miris nadolazeće kiše. „Hoćeš reći da ne znaš gdje su tijela?" Anton je kimnuo. „Tako je." „Znači riječ je o slučaju nestale osobe?" upitao je Pekkala. „Govoriš li mi da bi car još mogao biti živ?"


Krivnja što je Romanove prepustio njihovoj sudbini mučila ga je poput metka u prsima. Unatoč tome što je čuo o pogubljenjima, Pekkalina sumnja nije potpuno iščezla. No čuti to sada iz usta vojnika Crvene armije, to nikada ne bi očekivao. Anton je nervozno gledao po prostoriji kao da bi mogao vidjeti kakva slušatelja kako se materijalizira iz zraka začinjenog dimom. Ustao je i otišao do prozora te se zagledao u uličicu pokraj zgrade. Zatim je zatvorio prozorske kapke. Tama, koja je postajala sve ljubičastija, spustila se na prostoriju poput sumraka. „Car i njegova obitelj premješteni su u grad Ekaterinburg, koji se sada zove Sverdlovsk." „To je samo nekoliko dana vožnje odavde." „Da. Sverdlovsk smo izabrali zbog njegove izoliranosti. Ako ih tko pokuša spasiti, neće imati izgleda. Tako smo barem mi mislili. Kada je obitelj stigla, smještena je u kuću mjesnog trgovca zvanog Ipatijev." „Što ste namjeravali učiniti s njima?" „Nije nam bilo jasno što bi trebalo učiniti s njima. Od trenutka kada je obitelj Romanov uhićena u Petrogradu, postala je teret. Dokle god je car bio živ, pružao je nadu onima koji su se borili protiv Revolucije. No da smo ga se jednostavno riješili, svjetsko mišljenje moglo se okrenuti protiv nas. Odlučeno je da se Romanovi trebaju držati na životu dok se ne uspostavi čvrsta nova vlada. Caru bi se potom sudilo. Došli bi suci iz Moskve. Cijela stvar bila bi javna koliko je to moguće. Novine bi izvještavale o postupku. U svakom seoskom području bili bi na raspolaganju područni komesari da objasne pravni postupak." „A cara bi se proglasilo krivim." Anton je na tu zamisao odmahnuo rukom. „Dakako, ali suñenje bi dalo legitimitet postupku." „Što ste zatim namjeravali s carem?"


„Strijeljati ga, vjerojatno. Ili ga objesiti. Nismo odlučili o pojedinostima." „A njegovu ženu? Njegove četiri kćeri? Sina? Njih biste takoñer objesili?" „Ne! Da smo ih htjeli ubiti, ne bismo se mučili s odvoñenjem Romanova skroz do Sverdlovska. Posljednje na pameti bilo nam je da od djece napravimo mučenike. Željeli smo dokazati da Revoluciju ne vode barbari." „Što ste onda namjeravali s ostatkom obitelji?" „Predali bismo ih Britancima u zamjenu za njihovu službenu podršku novoj vladi." Lenjinu se to zacijelo činilo kao jednostavan plan. No upravo takvi uvijek poñu po zlu, mislio je Pekkala. „Sto se dogodilo umjesto toga?" Anton je polako izdahnuo. „Nismo sasvim sigurni. Cijela divizija vojnika poznatih kao Češkoslovačka legija pobunila se u lipnju 1918. kada im je nova vlada naredila da predaju oružje. Bili su to uglavnom Austrijanci i Mañari koji su dezertirali na rusku stranu u ranoj fazi rata. Ti su vojnici bili na bojišnici više od jedne godine. Nisu htjeli pustiti oružje i pridružiti se Crvenoj armiji. Umjesto toga oformili su posebnu jedinicu." „Bijeli", rekao je Pekkala. U godinama nakon Revolucije tisuće časnika Bijele armije preplavile su logore u Gulagu. Uvijek su bili izdvojeni za najgori položaj. Malo ih je preživjelo prvu zimu. „Budući da su ti ljudi bili dezerteri", nastavio je Anton, „nisu se mogli vratiti u svoju domovinu. Umjesto toga odabrali su slijediti Transsibirsku željeznicu preko cijele Rusije. Bili su teško naoružani. Njihova je vojna disciplina ostala netaknuta. Ništa nismo mogli učiniti da ih zaustavimo. U svakom gradu u koji su došli idući istočno niz željeznicu, garnizoni Crvene armije ili su se istopili ili su pokidani u komadiće."


„Željeznica prolazi malo južnije od Sverdlovska", rekao je Pekkala. Tada je počeo uviñati gdje je plan krenuo po zlu. „Da", odgovorio je Anton. „Bijeli bi zaposjeli grad. Romanovi bi bili osloboñeni." „Pa je Lenjin naredio da ih se ubije?" „Mogao je, ali nije." Anton je izgledao kao da ga je preplavio dojam dogañaja koje opisuje. Samo poznavanje takvih tajni dovodilo je ljudski život u opasnost. Izgovarati ih naglas bilo je ravno samoubojstvu. „Bilo je toliko lažnih uzbuna: za jedinice Crvene armije pogreškom su mislili da su Bijele, stada krava zamijenili su za konjicu, grmljavinu za topovsku paljbu. Lenjin se bojao da će se, naredi li carevo pogubljene, čuvari Romanova uspaničiti. Strijeljali bi cara i njegovu obitelj bilo da ih Česi pokušaju spasiti ili ne." Anton je vrš- cima prstiju pritisnuo sklopljene vjeñe. „Na kraju nije bilo važno." „Što se dogodilo?" upitao je Pekkala. Kišilo je, kapljice su udarale o kapke. „Netko je nazvao kuću gdje su odsjeli Romanovi. Čovjek koji se predstavio kao časnik Crvene armije rekao je da Bijeli prilaze predgrañu. Dao je naredbe stražarima da postave barikade, a za sobom ostave dvojicu naoružanih ljudi koji će čuvati kuću. Nisu imali razloga preispitivati naredbe. Svi su znali da su Bijeli blizu. Stoga su, u skladu sa zapovijedima, postavili barikade na periferiji. No Bijeli se nisu pojavili. Poziv je bio lažan. Kada su se vojnici Crvene armije vratili u Ipatijevljevu kuću, otkrili su da su Romanovi nestali. Dvojicu stražara koji su bili ostali našli su u podrumu - ustrijeljene." „Kako znaš sve to?" želio je znati Pekkala. „Kako znaš da to nije još jedna od izmišljotina koje su svijet trebale izbaciti iz takta?" „Jer sam bio ondje!" razdražio se Anton kao da je to bila jedina tajna za koju se nadao da će je zadržati za sebe. „Bio sam se pridružio unutarnjoj policiji dvije godine prije toga."


Čeka, pomislio je Pekkala. Formirana početkom Revolucije pod zapovjedništvom plaćenog ubojice, Poljaka Feliksa Dzeržinskog, C ]eka je brzo postala poznata kao vod smrti, odgovoran za ubojstva, mučenja i nestanke. Odonda, poput Lenjina i Staljina, Čeka je promijenila ime. Isprva u GPU, a zatim u OGPU, no njezina je krvava zadaća ostala ista. Mnoge izvorne članove Čeke progutale su podzemne komore gdje su mučitelji radili svoj posao. „Dva mjeseca prije nego što su Romanovi nestali", nastavio je Anton, „dobio sam naredbu dovesti časnika zvanog Jurovski u Sverdlovsk. Ondje je skupina nas od mjesne milicijske jedinice preuzela čuvanje Romanova. Otad smo bili zaduženi za cara i njegovu obitelj. One noći kada su nestali, nisam bio na dužnosti. Bio sam u krčmi kada sam čuo da je došao poziv. Otišao sam ravno na mjesto gdje su postavili barikadu. Kada smo se vratili u Ipatijevljevu kuću, Romanovi su već bili nestali, a dvojica stražara koja su ostala bila su mrtva." „Jesi li proveo istragu?" „Nije bilo vremena. Bijeli su napredovali prema gradu. Morali smo izaći. Kada je dva dana poslije Bijela armija ušla u grad, provela je vlastitu istragu, no Romanove nisu našli, ni žive ni mrtve. Kada su Bijeli krenuli dalje, a mi napokon vratili Sverdlovsk pod svoju vlast, tragovi su ishlapjeli. Cijela carska obitelj jednostavno je nestala." „Stoga je Lenjin, umjesto priznanja da su Romanovi pobjegli, objavio da su ih ubili." Anton je umorno kimnuo. „No onda su počele glasine: zabilježena su njihova pojavljivanja u cijelom svijetu, osobito djece. Svaki put kada bi iskrsnula kakva priča, poslali bismo agenta da je istraži. Shvaćaš li da smo poslali čovjeka čak na Tahiti jer se jedan pomorski kapetan zakleo da je vidio nekoga tko je izgledao točno kao carevna Marija? No pokazalo se da su sve te glasine lažne. Stoga smo čekali. Svakog smo dana iščekivali vijest da su se Romanovi pojavili u Kini ili


Parizu ili Londonu. Činilo se da je to samo pitanje vremena. No godine su prolazile. Broj pojavljivanja se smanjio. Novih glasina nije bilo. Pomislili smo da smo čuli posljednje glasine o Romanovima. Zatim, prije dva tjedna, pozvali su me iz Biroa. Obavijestili su me da je neki čovjek izjavio da su tijela Romanovih bačena u napušteno rudarsko okno nedaleko od Sverdlovska. Kaže da je tome sam svjedočio." „A gdje je taj čovjek?" Sada je kišilo jače. Kiša je neprekidno tutnjila na krovu, poput vlaka koji vozi zrakom iznad njihovih glava. „Na mjestu zvanom Vodovenko. U ustanovi za duševno bolesne." „Duševno bolesne?" progundao je Pekkala. „Postoji li uopće to okno?" „Da, locirali smo ga." ,,A tijela? Jesu li njih našli?" Pekkala se stresao pomislivši na kosture nagomilane na dnu okna. Mnogo je puta sanjao ubojstvo carske obitelji, ali te su noćne more uvijek završavale u trenutku smrti. Sve dosad, nikada ga nisu mučile slike njihovih nezakopanih kosti. „Okno je otpečaćeno čim je vijest stigla u Biro. Koliko mi znamo, mjesto zločina nitko nije dirao." „Još ne razumijem zašto trebaju mene za taj slučaj", rekao je Pekkala. „Ti si jedina živa osoba koja je osobno poznavala Romanove, a koja je izučila za detektiva. Ti možeš identificirati tijela. Ne može doći do pogreške." Pekkala je oklijevao prije negoli je odgovorio. „To objašnjava zašto je Staljin poslao po mene, ali ne i što ti radiš ovdje." Anton je rastvorio dlanove i lagano ih ponovno sklopio. „Biro je mislio da bi pomoglo kada bi njihovu ponudu prenijelo poznato lice." „Ponudu?" upitao je Pekkala. „Kakvu ponudu?"


„Nakon uspješnog završetka istrage, bit ćeš pomilovan. Bit ćeš slobodan. Smjet ćeš napustiti zemlju. Moći ćeš otići kamo god želiš." Pekkalin prvi nagon govorio mu je da ne vjeruje. U prošlosti su mu previše puta lagali, da bi ponudu shvatio ozbiljno. „Što ti dobivaš time?" „Ovo promaknuće je moja nagrada", odgovorio je Anton. „Otkad su Romanovi nestali, bez obzira na to koliko teško radio, koliku odanost pokazivao, zaobilazili su me. Do prošlog tjedna bio sam kaplar u nekom moskovskom uredu bez prozora. Moj je posao bio otvarati pisma parom i bilježiti sve što zvuči kao kritiziranje vlade. Činilo se da nikada neću biti ništa više od toga. A onda me nazvao Biro." Ponovno je sjeo na stolac. „Ako istraga uspije, obojica ćemo dobiti drugu priliku." ,A ako ne uspijemo?" upitao je Pekkala. „Vratit ćeš se u Borodok", odgovorio je Anton, „a ja otvaranju pisama." „Što je s komesarom? Što on radi ovdje?" „Kirov? On je samo dječak. Učio je za kuhara dok nisu zatvorili školu koju je pohañao i premjestili ga na političku akademiju. Ovo mu je prvi zadatak. Službeno, Kirov je naša politička veza, no on trenutačno i ne zna što se istražuje." „Kada mu namjeravaš reći?" „Čim pristaneš pomoći." „Politička veza", rekao je Pekkala. „Tvoj Biro očito ne vjeruje ni jednome od nas." „Pomiri se s tim", rekao je Anton. „Nikome se više ne vjeruje." Pekkala je u nevjerici polako zatresao glavom. „Čestitam." „Na čemu?" „Na rusvaju koji ste napravili od ove zemlje." Anton je ustao. Stolac je strugnuo po podu. „Car je dobio što je zaslužio. Kao i ti."


Stajali su oči u oči, a stol izmeñu njih bio je poput barikade. „Otac bi se ponosio tobom", rekao je Pekkala ne mogavši prikriti gañenje. Na spomen njihova oca nešto je puklo u Antonu. Bacio se preko stola i, izbacivši šaku, iz profila udario Pekkalu u glavu. Pekkali je bljesnulo pred očima. Zaljuljao se unatrag, a potom vratio ravnotežu. Anton je zaobišao stol i ponovno zamahnuo udarivši brata u prsa. Pekkala je zateturao. Zatim je, zaurlavši, zgrabio Antona za ramena i pritisnuo mu ruke o tijelo. Dvojica muškaraca otkotrljala su se unatrag i tresnula o uredska vrata, čije je tanko drvo popustilo i prsnulo. Pali su u uski hodnik. Anton je prvi udario o tlo. Pekkala se srušio na njega. Za trenutak obojica su bili zapanjeni. Onda je Anton zgrabio Pekkalu za vrat. Zurili su jedan u drugoga očima punim mržnje. „Rekao si mi da su stvari sada drugačije", rekao je Pekkala, „no varaš se. Meñu nama se ništa nije promijenilo." Ne mogavši suspregnuti bijes, Anton je istrgnuo pištolj iz pojasa i krajem cijevi udario brata u sljepoočnicu. Onog dana kada je stigao u Sankt Peterburg, Pekkala se prijavio za kadeta Finskog pješadijskog puka. Ubrzo je otkrio zašto su njegova brata izbacili iz odreda. Antona su optužili za kradu novca iz ormarića drugog kadeta. Isprva je to poricao. Protiv njega nisu mogli iznijeti nijedan drugi dokaz osim onog da je odjednom imao novac, i to u isto vrijeme kada je novac drugoga kadeta nestao. No te večeri, dok je kadet prepričavao svoj gubitak regrutu u susjednom krevetu, kadet je primijetio nešto na svojem


noćnom ormariću. Bio je sjedio na rubu kreveta nagnuvši se da ne mora podignuti glas. Dok je govorio, topao dah prelazio mu je po ulaštenoj površini ormarića, gdje se tada zaljeskao sablastan otisak ruke. Otisak nije bio njegov niti je pripadao ijednom od šestorice drugih kadeta koji su spavali u toj prostoriji. Pozvali su narednika i on je naredio da se Antonov otisak usporedi s onim na ormariću. Kada se vidjelo da se otisci podudaraju, Anton je priznao krivicu, ali se takoñer pobunio rekavši daje to mali iznos. Iznos nije bio važan. Prema odredbama Finske straže, unutar čijih baraka nijedna vrata nisu zaključavali, a ključevi nisu postojali, svaka se kraña kažnjavala snižavanjem vojnog položaja. Kada se Anton vratio sa saslušanja kod zapovjednika pješadijskog puka, njegove su torbe već bile spakirane. Dva starija časnika otpratila su Antona do glavnih vrata baraka, a zatim mu bez pozdrava okrenula leda i vratila se u vojarne. Vrata su se zatvorila i zakračunala. Prvog kadetskog dana Pekkalu su pozvali u komandantov ured. Još se nije znao predstaviti višem časniku niti je znao salutirati. Pekkalu je to brinulo dok je hodao preko paradnog trga. Vodovi novih regruta gegali su se pokraj njega i učili stupati. Narednici su išli pokraj njih kreštavo podvikujući i psujući i njih i njihovu obitelj sve do početka loze. U čekaonici ga je čekao visok, besprijekorno odjeven stražar. Stra- žareva je odjeća bila svjetlija od one koju su nosili regruti. Preko odore nosio je pojas u čiju je tešku mjedenu kopču bio utisnut carski dvoglavi orao. Kapa uska oboda pokrivala mu je polovicu lica. Kada je stražar dignuo glavu i pogledao ga u oči, osjećao se kao da ga je zaslijepio. Glasom jedva glasnijim odšapta, stražar je podučio Pekkalu da drži leda uspravno i pete zajedno kada stane pred zapovjednika pukovnije. „Da vidimo kako ti to radiš", rekao je stražar.


Pekkala je napravio najbolje što je znao. „Ne naginji se natrag", rekao je stražar. Pekkala to nije mogao spriječiti. Svi su mu mišići bili toliko stisnuti da se jedva micao. Stražar je palcem i kažiprstom primio sivu tkaninu na vrhovima Pekkalinih ramena i poravnao grubu vunenu odoru. „Kada zapovjednik nešto kaže, ti kažeš: 'Zapovjednice.' Razumiješ li?" „Da, naredniče." Stražar je odmahnuo glavom. „Mene ne zoveš tako. Ja nisam časnik. " Pravila ovog čudnovatog svijeta jurila su Pekkalinom glavom poput pčela čiju je košnicu netko prodrmao. Činilo se da ih nikad neće sve svladati. Da mu je u tom trenutku tko ponudio priliku otići kući, prihvatio bi je. Istodobno se bojao da je upravo to razlog zašto ga je zapovjednik pozvao. Stražar kao da je znao što Pekkala misli. „Nemaš se čega bojati", rekao je. Zatim se okrenuo i pokucao na vrata zapovjednikova ureda. Ne čekajući odgovor, otvorio je vrata i, trznuvši bradom, pokazao Pekkali da ude. Zapovjednik se zvao Parainen. Bio je visok i mršav. Čeljust i jagodice bile su mu tako oštre da je lubanja izgledala kao daje sklepana od slomljena stakla. „ Ti si brat Antona Pekkale?" „Da, zapovjednice. " „Je li ti se javio?" „Ne u posljednje vrijeme, zapovjedniče. " Zapovjednik se počešao po vratu. „ Trebao se vratiti ovdje prije jednog mjeseca." „ Trebao se vratiti?" upitao je Pekkala. „Ali mislio sam da su ga izbacili'." „Nisu ga izbacili, nego udaljili. To nije isto." „Što to onda znači?" upitao je Pekkala, a onda dodao, „zapovjedniče."


„ To je samo privremeni otpust", objasnio je Parainen. „Kada bi se takvo što ponovilo, izbacivanje bi bilo trajno. No u slučaju prvog prijestupa skloni smo biti blagi prema kadetima. " „Zašto se onda nije vratio?" Zapovjednik je slegnuo ramenima. „Možda je zaključio da takav život nije za njega." „ To ne može biti istina, zapovjedniče. Na cijelom svijetu samo je to želio." „ Ljudi se mijenjaju. Osim toga, ti si sada tu da preuzmeš njegovo mjesto. " Zapovjednik je ustao. Otišao je do prozora koji je preko baraka gledao na grad iza njih. Svjetlo metalne boje oružja osvijetlilo mu je lice u zimskom poslijepodnevu. „Želim da znaš da nećeš biti odgovoran za ono što je učinio tvoj brat. Dobit ćeš istu priliku kao i svi drugi. Stoga, ako ne uspiješ, nećeš uspjeti zbog sebe, a ako uspiješ, bit će to zbog tebe samoga, ni zbog koga drugoga. Zvuči li to pošteno?" „Da, zapovjedniče", rekao je Pekkala. „Zvuči pošteno." U tjednima koji su uslijedili Pekkala je naučio stupati, pucati i živjeti na mjestu gdje nije bilo privatnosti, osim u mislima koje je držao zaključane u glavi. Unutar granica baraka Finske pukovnije, bačen medu mladiće iz Helsinkija, Kauhave i Turkua, bilo je gotovo moguće zaboraviti daje napustio rodnu zemlju. Mnogi od njih nisu sanjali ni o kakvom drugačijem životu, nego samo o tome da postanu članovi Finskih postrojba. Kod nekih je to bila obiteljska tradicija. Katkad se Pekkala osjećao kao da se probudio i našao u koži drugog čovjeka. Osoba koja je bio pretvarala se u sjenku, poput mrtvih čija je posljednja putovanja nadgledao kod kuće. Jednog se dana sve to promijenilo. Dok mu je cijev Antonova pištolja dubla sljepoočnicu, Pekkala je polako sklopio oči. Na licu mu


nije bilo nikakva užasa, samo neko tiho iščekivanje kao da je taj trenutak dugo čekao. „Hajde", prošaptao je. U hodniku su se začuli koraci. Bio je to Kirov, mladi komesar. „Policajac je pobjegao", rekao je ulazeći u prostoriju. Zastao je ugledavši Antonov pištolj uperen u Pekkalinu glavu. Nerazgovijetno opsovavši, Anton je popustio stisak na bratovu grlu. Pekkala se otkotrljao gušeći se. Kirov je zapanjeno zurio u njih. „Kada se prestanete tući, zapovjedniče", rekao je Antonu, „bi li mi jedan od vas objasnio zašto su, dovraga, zbog vašeg brata svi nervozni?" Pekkalina karijera počela je s konjem. Na polovici obuke u pukovniji kadete se odvelo do staja radi poduke iz jahanja. Premda je Pekkala dobro znao upravljati konjem upregnutim u očevu kočiju, nikad nije bio jahao. No ta ga pomisao nije brinula. Naposljetku, rekao je samome sebi, nisam znao ništa ni o pucanju i stupanju prije nego što sam došao ovdje, a ipak mi nisu bili nimalo teži nego drugima. Obuka je isprva išla glatko dok su regruti učili kako osedlati konja, uzjahati i sjahati te upravljati životinjom oko niza bačvi. Samim konjima to je bilo toliko poznato daje Pekkala morao samo paziti da ne padne. Sljedeći zadatak bio je preskočiti s konjem preponu postavljenu u velikom zatvorenom trkalištu. Narednik koji je vodio tu vježbu bio je nov na tom poslu. Zapovjedio je da se nekoliko bodljikavih žica rastegne preko vrha prepone i zabije u stupove na krajevima. Rekao je kadetima da nije dovoljno samo držati se za konja dok životinja izvodi zadatke koje radi isto tako lagano i bez jahača. „Mora postojati povezanost izmeñu konja i jahača", rekao im je, zadovoljan odjekom svoga glasa unutar


zatvorenog trkališta. „Dok to ne pokažete, neću vas pustiti da postanete vojnici ove pukovnije. " Čim su konji ugledali svjetlucanje bodljikave žice koja je išla uz vrh prepone, preplašili su se, nervozno se izmicali i zubima zveckali o žvale. Neki nisu htjeli skočiti. Propinjući se pred žicom, zbacili bi kadete koji su ih jahali. Pekkalin se konj okrenuo u stranu, udario bokom o preponu tako da je Pekkala odletio u zrak. Pao je na rame i otkotrljao se na ugaženo tlo. Kada je ustao prekriven ostacima stare slame, narednik je već radio bilješke u bilježnici. Satno je nekoliko životinja uspjelo preskočiti prvi put. Većinu njih žica je porezala po potkoljenicama ili trbuhu. Narednik je zapovjedio kadetima da pokušaju ponovno. Sljedeći sat, nakon nekoliko pokušaja, samo je polovica razreda uspjela navesti konje da preskoče preponu. Tlo je bilo poprskano krvlju i izgledalo je kao da je netko na njega prevrnuo kutiju sa staklenom crvenom pucadi. Kadeti su stajali mirno držeći uzde konja koji su drhtali. Narednik je tada već bio shvatio daje pogriješio, ali više nije mogao prekinuti vježbu a dane izgubi obraz. Glas mu je bio ispucan od silnog vikanja. Sada kada je oštro vikao, podsjećao je manje na vodu, a više na čovjeka na rubu histerije. Svaki put kada bi se konj sudario s preponom, pri šupljem tresku životinjskog boka o drvene trupce i struganju kopita, te kada bi jahač uzviknuo zbog teškog pada, ostali konji i kadeti zajednički bi ustuknuli kao da im je električna struja prošla kroz tijela. Jedan je mladić nijemo plakao čekajući svoj red. Bit će to njegov šesti pokušaj. Poput Pekkale, ni jednom nije preskočio preponu. Kada je ponovno bio red na Pekkalu, on se vinuo u sedlo. Preko glave konja pogledao je udaljenost izmeñu njega i prepone. Vidio je uleknuća na nižim trupcima, mjesta gdje su se kopita utisnula u drvo.


Narednik se odmaknuo u stranu i pripremio bilježnicu. Pekkala samo što nije zabio pete u konjske slabine i počeo još jednu trku prema preponi. Nije sumnjao da će pasti; prepustio se. Bio je odlučan, no onda odjednom više nije bio spreman jahati prema preponi i njezinu krvavu vijencu od željezne žice. Lako, kako se uspeo u sedlo, spustio se s njega. „ Vrati se na konja", rekao je narednik. „Ne", odgovorio je Pekkala. „Neću. "Krajičkom oka ugledao je olakšanje u očima drugih kadeta. Olakšanje jer se vježba ne može nastaviti i olakšanje što oni neće biti odgovorni ako se ne nastavi. Ovaj put narednik nije dreknuo i opsovao kao što je to činio cijelog dana. Što je mirnije mogao, zatvorio je bilježnicu i umetnuo je u džep odore na prsima. Stavio je ruke straga i prišao Pekkali tako da su im se lica gotovo dodirivala. „Dat ću ti još jednu priliku", rekao je glasom suhim poput šapta. „Ne", ponovno je rekao Pekkala. Tada se narednik još više približio i primaknuo usta Pekkalinu uhu. „Slušaj", rekao je, „tražim od tebe samo da pokušaš skočiti. Ako ne uspiješ, neću ti zamjeriti. Čak ću današnju vježbu završiti nakon tvojeg skoka. No uspet ćeš se na tog konja i učiniti što sam ti rekao ili ću se pobrinuti da te izbrišu iz redova. Osobno ću te provesti kroz vrata i pobrinuti se da ih zaključaju za tobom, baš kao što je to bilo s tvojim bratom. To mi neće biti teško, Pekkala, jer ljudi očekuju tvoj neuspjeh." U tom trenutku Pekkala je zadrhtao. Kao daje osjetio udarac metka, samo što nije bilo zvuka. Bio je to najčudniji osjećaj koji je osjetio, no nije bio sam u tome. Pekkala i narednik okrenuli su se istodobno i ugledali čovjeka koji je stajao u sjeni pokraj stajskog prolaza u trkalište. Došljak je nosio ta- mnozelenu odoru i plave hlače s crvenom prugom po strani. Bila je to jednostavna odora,


ali ipak, činilo se da boje trepere. Čovjek nije nosio šešir. Zbog toga su jasno vidjeli da je to bio sam car. Vatrica je pucketala u kaminu ureda policijskog upravitelja. „Detektiv?" Hodajući prostorijom, Kirov je dignuo ruke i pustio ih da padnu. „Želite li reći da vam je brat radio za carevu tajnu policiju?" Pekkala je sjedio za stolom i čitao blatnjav, smeñ dosje o slučaju, preko čije je stranice bila dijagonalna crvena pruga. Na njoj je crnim slovima pisalo: STROGO POVJERLJIVO. Sama riječ „povjerljivo" izgubila je svoje značenje. Tih je dana sve bilo povjerljivo. Oprezno je okretao stranice, lica udaljenog od stola samo jedan lakat. Bio je tako zadubljen u misli da se činilo kao da ne čuje komesarovo zanovijetanje. „Ne." Anton je sjedio pokraj vatre, s rukama ispruženima prema plamenu. „Nije radio za Okhranu." „Za koga je onda radio?" „Rekao sam ti. Za cara." Pričali su o Pekkali kao da nije nazočan. ,,U kojoj struci?" upitao je Kirov. „On je bio struka za sebe", objasnio je Anton. „Car je stvorio jedinstvenog istražitelja, čovjeka s neograničenim ovlastima, koji je odgovarao samo njemu. Čak ga ni Okhrana nije mogla ispitivati. Zvali su ga Carevo oko; nisu ga mogli podmititi, kupiti niti mu prijetiti. Nije bilo važno tko si, koliko bogat ili povezan. Nitko nije bio iznad Smaragdnog oka, čak ni sam car." Pekkala je dignuo pogled s teksta. „Dosta", promumljao je. No njegov je brat nastavio govoriti. „Pamćenje mojeg brata je savršeno. Pamtio je lice svake osobe koju bi susreo. Strpao je ñavoljeg Grodeka iza rešetaka. Ubio je atentatoricu Mariju Balku!" Upro je prstom u Pekkalu. „On je bio Carevo oko!" „Nikada nisam čuo za njega", rekao je Kirov.


„Pretpostavljam da kuhare nisu podučavali", rekao je Anton, „tehnikama istrage zločina." „Glavne kuhare!" Kirov ga je ispravio. „Školovao sam se za glavnog, a ne običnog kuhara." ,,A postoji razlika?" „Postoji ako ste glavni kuhar, što bih sada već bio da nisu zatvorili školu." „Dobro onda, druže gotovopaglavni kuhare, ne znaš za njega jer mu je identitet zataškan nakon Revolucije. Nismo mogli dopustiti da se ljudi pitaju što se dogodilo Carevu oku. Nije važno. Odsad ga jednostavno možeš zvati Oko Crvenog cara." „Rekao sam dosta!" zarežao je Pekkala. Anton se osmjehnuo i polako izdahnuo, zadovoljan učinkom svojeg mučenja. „Moj je brat posjedovao moć kakva se pojavi jedanput u tisuću godina. No sve je odbacio. Zar ne, brate?" „Idi kvragu", rekao je Pekkala. Narednik je skočio u položaj mirno. Kadeti su jednim pokretom udarili petama u znak pozdrava. Trkalištem je to odzvonilo poput pucnja. Čak su se i konji čudnovato umirili dok je car hodao preko trkališta do mjesta gdje su stajali kadeti. Tada ga je Pekkala prvi put vidio. Regruti koji su trenirali obično ga ne bi vidjeli do dana kada se uručivala diploma. Tada bi stupali ispred obitelji Romanov u novim, lijepo skrojenim odorama. No dotad je car bio daleko. No sada je bio tu, bez uobičajenih osobnih čuvara, bez pratnje časnika iz pukovnije: čovjek srednjeg stasa, uskih ramena, čvrsta koraka, koji je, hodajući, postavljao jednu nogu točno ispred druge. Imao je široko, glatko čelo, a brada mu je bila podrezana i oblikovana tako da je licu davala svojevrsnu uglatost. Bilo je teško išta pročitati iz carevih skupljenih očiju. Izraz mu nije bio neljubazan, ali ni prijateljski. Činilo se da je zatvoren izmeñu zadovoljstva i želje da bude negdje drugdje.


Više obrazina nego lice, pomislio je Pekkala. Pekkala je znao da ne bi trebao gledati izravno u cara. Unatoč tome, nije mogao prestati zuriti. Kao da je oživjela slika: dvodimenzionalna slika izbila je u treću dimenziju živih. Car se zaustavio ispred narednika i neobavezno salutirao. Nadzornik je takoñer salutirao. Car se okrenuo Pekkali. „Čini se da tvoj konj krvari. "Nije podignuo glas, no ipak se doimalo kao da se čuje na cijelom prostranom vježbalištu. „Da, Ekscelencijo." „Čini mi se da većina ovih životinja krvari. " Pogledao je u narednika. „Zašto moji konji krvare?" „Dio obuke, Ekscelencijo", narednik je odgovorio susprežući dah. „Konji su već obučeni", odgovorio je car. Narednik je govorio gledajući u tlo. Nije se usuñivao dignuti glavu. „ Obuka za regrute, Ekscelencijo. " „Ali regruti ne krvare. " Car je prošao rukom kroz bradu. Na njoj se isticao težak pečatnjak koji je nalikovao na zlatni zglob prsta. „Ne, Ekscelencijo." ,,A što je problem s ovim regrutom?" upitao je car bacivši pogled na Pekkalu. „ Odbija skočiti." Car se okrenuo Pekkali. „Je li to istina? Odbijaš li preskočiti preponu ? " „Ne, Ekscelencijo. Skočit ću preko prepone, ali ne na ovom konju. " Careve su se oči na trenutak raširile, a zatim uobičajeno zaškiljile. „Nisam siguran daje tvoj narednik to imao na umu. " „Ekscelencijo, neću dalje ozljedivati tog konja samo kako bih dokazao da mogu preskočiti preponu."


Car je duboko udahnuo poput čovjeka koji se priprema zaroniti pod vodu. „ Onda žalim što si se našao u dvojbi. " Bez dodatnih riječi, car je prošao pokraj Pekkale te niza konja i jahača koji su mirno stajali. Jedini zvuk pravili su njegovi koraci. Kada je car okrenuo leda, narednik je dignuo glavu i pogledao Pekkalu u oči. Bio je to pogled pun mržnje. Car je prošao pokraj prepone, gdje je zastao kako bi proučio krvave izdanke bodljikave žice. Došavši na drugi kraj trkališta, okrenuo se na peti prema vojnicima. „ Vježba je gotova", rekao je. Zatim je zakoračio natrag u sjenu i nestao. Čim je car nestao iz vida, narednik je zarežao na Pekkalu: „Znaš li što je još gotovo? Tvoja karijera u ovoj pukovniji. Sada se vrati u staju, iščetkaj konja, obriši sedlo, smotaj deku i otiñi. " Dok je Pekkala odvodio konja, narednikove kreštave naredbe drugim kadetima odzvanjale su trkalištem. Odveo je konja u staju. Konj je dobrovoljno ušao u svoj obor, gdje je Pekkala otkopčao sedlo i maknuo uzde. Četkao je životinju gledajući kako mišići podrhtavaju ispod svilenastog smeñeg pokrova. Htio je izaći da uzme kabao vode i krpu kojom bi zavio ozlijeñene konjske cjevanice kada je ugledao ljudski obris kako stoji na suprotnom kraju staje, na mjestu gdje se otvarala prema barakama. Bio je to car. Vratio se. Ili možda uopće nije otišao. Pekkala nije vidio ništa osim obrisa boje tinte. Kao da se car vratio u dvodimenzionalnom obliku, onako kako ga je Pekkala prije zamišljao. „Bio je to skup potez", rekao je. „ Tvoj će te narednik izbaciti." „Da, Ekscelencijo." „Da sam bio na tvojem mjestu, i ja bih odbio", rekao je car. „Nažalost, nije na meni da osporavam metode tvoje obuke. Kada bi to trebao učiniti još jedanput, bi Li skočio s konjem preko prepone?" „Ne, Ekscelencijo." „No sam bi se uspeo preko nje. " „Da."


Car je pročistio grlo. „Radujem se što ću prepričati tu zgodu. Kako se zoveš, kadete?" „Pekkala." „Ah, da. Došao si preuzeti bratovo mjesto u pukovniji. Pročitao sam tvoj dosje. Pisalo je da imaš odlično pamćenje." „ Ono je došlo samo po sebi, Ekscelencijo. Ne mogu primiti nikakve zasluge za njega." „Svejedno, pisalo je. Pa, Pekkala, žao mi je što je naše poznanstvo bilo tako kratko. " Okrenuo se da ode. Puceta na njegovoj odori zasvje- tlucala su na suncu. No, umjesto da ode, car je napravio puni krug vrativši se u tamu staje. „Pekkala." „Da, Ekscelencijo?" „Koliko je puceta na mojoj odori?" „ Odgovor je dvanaest. " „Dvanaest. Dobar pokušaj, ali... "car nije dovršio rečenicu. Obris se promijenio kada je razočarano spustio glavu. „Pa, zbogom, kadete Pekkala." „ To nije bio pokušaj, Ekscelencijo. Na vašoj je odori dvanaest puceta, uključujući ona na manšetama. " Car je naglo dignuo glavu. „Zaboga, imaš pravo! A što je na tim pucetima, Pekkala? Koji si grb vidio?" „Nikakav grb. Puceta su jednobojna. " „Ha!" Car je ušao u staju. „Ponovno točan odgovor!" rekao je. Sada je izmeñu dvojice muškaraca bio samo metar udaljenosti. Pekkala je prepoznao nešto u carevu izrazu: neku okoštalu rezignaciju, zakopanu tako duboko da je postala njegov sastavni dio, poput boje očiju. Tada je Pekkala shvatio da car; kao ni on sam, ne ide putem koji je sam odabrao, nego putem koji je naučio prihvatiti. Gledati u carevo lice bilo mu je kao da proučava vlastiti odraz na kakvoj budućoj slici.


Car je, čini se, dokučio tu povezanost. Na trenutak je izgledao zbunjeno, no brzo je vratio prisebnost. ,,A moj prsten?" upitao je. „Jesi li možda primijetio...?" „Neka vrsta dugovrate ptice. Možda labud. " „Ždral", promrmljao je car. „ Taj je prsten nekoć pripadao mojem djedu Kristijanu IX., kralju Danske. Zdral je bio njegov osobni amblem. " „Zašto mi postavljate ta pitanja, Ekscelencijo?" „Zato", odgovorio je car, „što mislim da je tvoja sudbina ipak s nama." Anton je zurio u vatru. „Moj se brat odrekao svega što je imao, no svejedno se nije odrekao svega." „Što bi to trebalo značiti?" obrecnuo se Kirov. „Kolaju glasine da je on posljednji živući čovjek koji zna gdje su careve tajne zalihe zlata." „To nije glasina", rekao je Pekkala. „To je bajka." „Kakve zalihe zlata?" upitao je Kirov, potpuno zbunjen. ,,U školi sam naučio da je sva careva imovina zaplijenjena." „Samo ono čega su se mogli dokopati", rekao je Anton. „O kojoj količini zlata pričamo?" upitao je Kirov. „Čini se da nitko ne zna točnu količinu", odgovorio je Anton. „Neki ljudi tvrde da ima više od deset tisuća poluga." Kirov se okrenuo Pekkali. ,,A ti znaš gdje su?" Pekkala se razdraženo nagnuo unatrag na stolcu. „Vjerujte što želite, ali govorim vam istinu. Ne znam gdje su." „Dobro", rekao je Kirov važnim glasom, „nisam ovdje da nadzirem potragu za zlatom. Ovdje sam da pazim da radiš prema protokolu, inspektore Pekkala." „Protokolu?"


„Da. Ne budeš li to činio, ovlastili su me da te ubijem." „Da me ubiješ", ponovio je Pekkala. „Jesi li ti ikad ikoga ustrijelio?" „Ne", odgovorio je Kirov, „ali sam pucao na streljani." „U mete. Od čega su bile izrañene?" „Ne znam", odbrusio je Kirov. „Od papira, pretpostavljam." „Nije toliko lako kada je meta od krvi i mesa." Pekkala je preko stola gurnuo izvještaj prema mladom komesaru. „Pročitaj taj izvještaj pa ako ćeš me nakon toga i dalje htjeti ustrijeliti", posegnuo je u kaput, izvukao pištolj i položio ga na stol pred Kirova, „možeš za tu prigodu posuditi ovo." Prema carevim naredbama, Pekkala je počeo raditi u Petrogradskoj redovitoj policiji; poslije se prebacio u Državnu policiju, poznatu kao žandarmerija, a zatim završio u Okhrani i njihovim uredima u Ulici Fontanki. Ondje je služio pod bojnikom Vasiljevim, veselim čovjekom okrugla lica koji je prije deset godina u bombaškom napadu izgubio desnu podlakticu i lijevu potkoljenicu. Vasiljev je više posrtao nego što je hodao naokolo. Neprestano na rubu pada, uspravio bi se netom prije nego što bi se stropoštao na pod. Umjetna noga zadavala mu je velik bol na batrljku, pa bi često uklonio protezu dok je sjedio u uredu. Pekkala se navikao na prizor lažnog uda odjevenog u čarapu i cipelu te naslonjenog na zid zajedno s Vasiljevljevim štapom za hodanje i kišobranom. Bojnikova umjetna ruka bila je drvena. Prije nego što bi upotrijebio protezu, ponajprije za držanje cigarete, lijevom bi rukom prilagodio njezine mjedene šarke. Marka cigareta koje je pušio zvala se Markov. Cigarete su se prodavale u crvenozlatnoj kutiji, a iza Vasiljevljeva stola bila ih je puna polica.


Na zidu iza Vasiljevljeva stola, izložena u crnoj kutiji sa zatamnjenim staklom, nalazila se i britva rastvorena napola, u obliku slova V. „ To je Occamova britva", objasnio je Vasiljev. Pekkala je, osjetivši se glupavo, priznao da nije čuo za Occama. Zatim je pretpostavio daje to neki teški kriminalac koji je zbog Vasiljevljeva detektivskog rada završio iza rešetaka. Čuvši to, Vasiljev se nasmijao. „Nijeposrijedi Occamova britva. Ona je samo pojam. " Vidjevši Pekkalinu zbunjenost, počeo je objašnjavati. „ U srednjem je vijeku franjevački redovnik zvan William od Occama formulirao jedno od osnovnih načela detektivskog rada, koje glasi: obično je točno najjednostavnije rješenje u skladu s činjenicama. " „Ali zašto se zove Occamova britva?" upitao je Pekkala. „Ne znam", priznao je Vasiljev. „Vjerojatno zbog toga što zasijeca ravno u istinu. To ćeš morati naučiti raditi ako želiš preživjeti kao istražitelj. " Vasiljev je volio testirati Pekkalu šaljući ga u grad s uputama da hoda odredenim putem. Vasiljev bi na toj ruti postavio ljude koji bi zabilježili koje su sve reklame zalijepljene na zidovima i koje novinske naslove dječaci s kapama izvikuju na uličnim uglovima. Nijedan detalj nije bio premalen. Kada se Pekkala vratio, Vasiljev bi mladića ispitivao o svemu što je vidio. Bit je bila zabilježiti što više pojedinosti, objasnio je Vasiljev, osobito onda kada čak i ne znaš što tražiš. Svrha vježbe bila je uvježbati Pekkalin um da sve pohrani i onda pusti nesvjesnom da prosije podatke. Pekkala bi se naposljetku oslonio isključivo na nagon koji bi ga upozorio kada nešto ne bi bilo u redu, objašnjavao je Vasiljev.


Drugi bi put Pekkala dobio zadatak izbjeći raznovrsne agente koji bi ga tražili dok se on prerušen kretao kroz grad. Naučio je glumiti taksista, svećenika i konobara. Proučavao je učinke otrova, deaktivaciju bomba, umorstva nožem. Kao dodatak poduči iz pucanja iz raznovrsnog oružja, koje je sve trebalo rastaviti, ponovno sastaviti i napuniti vezanih očiju, Vasiljev je Pekkalu naučio prepoznavati zvukove koje je radilo oružje različitog kalibra, pa čak i zvukove različitih modela istog kalibra koji su varirali. Pekkala bi sjedio na stolcu iza ciglenog zida dok bi Vasiljev, posañen na stolac s druge strane zida, pucao iz različitog oružja i tražio od Pekkale da svako prepozna. Tijekom tih sati Vasiljev je rijetko kada bio bez cigarete stisnute izmeñu drvenih prstiju. Pekkala je naučio promatrati tanku sivu nit dima koja se dizala iza zida te njezino mreškanje kada bi Vasiljev zagrizao cigaretu točno prije nego što bi povukao okidač oružja. Na početku treće godine obuke Vasiljev je pozvao Pekkalu u svoj ured. Umjetna noga bila je na radnom stolu. Vasiljev je dlijetom počeo dupsti tvrdi komad drveta koji je činio bedreni dio proteze. „Zašto to radite?" upitao je Pekkala. „Pa, nikad ne znaš kad će ti zatrebati mjesto za skrivanje dragocjenosti. Osim toga, prokletinja mi je preteška. " Vasiljev je odložio dlijeto i pažljivo skupio piljevinu u dlan. „Znaš li zašto te car odabrao za ovaj posao?" „Nikad ga nisam pitao", odgovorio je Pekkala. „Rekao mije da te je odabrao jer, od svih ljudi koje je upoznao, tvoje je pamćenje najbliže savršenom. I zato što si Finac. Nama Rusima Finci nikad nisu izgledali sasvim kao ljudi." „Ne izgledamo kao ljudi?" „ Vještci. Vještice. Čarobnjaci", objasnio je Vasiljev. „Znaš li da mnogi Rusi još vjeruju da Finci mogu bacati


čini. Zbog toga se car okružio pukovnijom finskih vojnika. A zbog toga je i odabrao tebe. No ti i ja znamo da nisi čarobnjak." „Nisam ni tvrdio da jesam. " „Svejedno", odgovorio je Vasiljev, „skloni su tome da te tako gledaju. Čak i sam car. Ne smiješ zaboraviti razliku izmeñu onoga što doista jesi i onoga što ljudi vjeruju da jesi. Car te treba i više nego što je svjestan. Dolaze mračna vremena, Pekkala. U vrijeme kada su me raznijeli u komade, pokvarenjaci su još pljačkali banke. Sada su naučili kako ukrasti cijelu banku. Neće proći mnogo, i već će upravljati zemljom. Ako im dopustimo da odu tako daleko, Pekkala, ti i ja jednoga ćemo se dana probuditi i otkriti da smo mi kriminalci. A onda ćeš trebati vještine koje sam te naučio radi običnog preživljavanja." Sljedećeg jutra, kad su se crvene zrake zore prostrle preko neba, Pekkala, Kirov i Anton uspeli su se u službeno vozilo marke Emka. Kapci na okolnim kućama još su bili spušteni, a njihovi stanari i dalje unutra. Zgrade su zbog rebrenica izgledale kao da spavaju, ali bilo je nešto zlokobno na njima i svaki od trojice muškaraca osjećao se kao da ga promatraju. Kirov je sjeo za upravljač. Ostavši budan pola noći kako bi čitao tajni izvještaj, mladi je komesar izgledao potpuno šokirano. Pekkala je odlučio da trebaju poći ravno do okna gdje su bačena tijela. Na Antonovu je zemljovidu mjesto bilo označeno pa je rekao da je rudnik u predgradu Sverdlovska, dokud je trebalo otprilike dva dana vožnje. Vozili su se tek nekoliko minuta kada je iz napuštene kuće u predgradu grada pred njih isteturala neka osoba. Bio je to policajac kojega je Anton otjerao dan ranije. Odjeća mu je bila prljava jer se cijelu noć skrivao. Kližući se, Emka se zaustavila.


Policajac je stajao nasred ceste, u lokvi koja mu je dopirala do gležnja. Bio je pijan. Kretao se poput čovjeka na palubi broda koji plovi nemirnim morem. „Nije me briga je li on Smaragdno oko ili ne!" povikao je. „Vodite me sa sobom." Doteturao je do automobila, izvukao službeni pištolj i s cijevi pokucao o staklo. „Svi van", rekao je Anton tiho. Trojica muškaraca okupila su se na blatnoj cesti. „Moramo pobjeći odavde!" povikao je policajac. „Po cijelom se gradu priča da me Pekkala ispituje!" Zamahnuo je pištoljem unatrag prema seoskim krovovima. „Ali neće to dočekati." „Imamo važnijeg posla nego tebe staviti pod istragu", rekao je Anton ne skidajući pogled s pištolja. „Sada to više nije važno!" ustrajao je policajac. „Ako se vratim u grad, ljudi će me rastrgati!" „O tome si trebao misliti prije negoli si počeo izbijati zube starcima", rekao je Anton. „Tvoj je posao da budeš u postaji. A sada se makni s ceste i vrati se na dužnost." „Ne mogu." Policajčev prst čvrsto je obavio okidač. Trebao je samo stisnuti ruku i pištolj bi opalio. S obzirom na to kako je izgledao, činilo se isto tako vjerojatnim da bi to napravio slučajno, kao i namjerno. „Neću dopustiti da me ostavite ovdje!" „Neću ti pomoći da dezertiraš", odgovorio je Anton. „To ne bi bilo dezertiranje!" tanak mu je glas podrhtavao na mirnom jutarnjem zraku. „Mogao bih se vratiti s pojačanjem." „Ne mogu ti pomoći", rekao je Anton. „Imamo drugog posla." „To je vaša krivica! Vi ste doveli tu sablast u moj grad", trznuo je glavom prema Pekkali, „i izvukli na vidjelo stvari koje su trebale ostati zakopane." „Vrati se na svoje mjesto", naredio je Anton. „Ne ideš s nama." Policajac je drhtao kao da mu se trese tlo pod nogama. Odjednom je ispružio ruku.


Anton je zurio u plavo oko cijevi pištolja. Korice su mu bile privezane za struk, ali je znao da ih ne može dohvatiti na vrijeme. Stajao je nepokretno s rukama uz bok. „Hajde", izazvao ga je policajac. „Daj mi izliku." Tada je Kirov zgrabio kopču korica, izvukao pištolj, ali je odmah ispustio ručku. Pištolj mu je skliznuo kroz prste. Rukama je stisnuo prazninu dok je Tokarev, okrećući se, padao u blato. Izraz strave preplavio mu je lice. Policajac to nije ni primijetio. Držao je pištolj uperen u Antona. „Hajde", rekao je, „ionako ću vas ubiti pa..." Iznenadan prasak odjeknuo je zrakom. Kirov je vrisnuo od zaprepaštenosti. Anton je zbunjeno gledao kako pijani policajac pada na koljena. Bijela posjeklina prelazila mu je preko vrata, nakon čega je iz rupe na vratu počeo curiti potočić krvi. Polako i svjesno, policajac je dignuo ruku da pokrije ranu. Krv je izbijala izmeñu prstiju. Brzo je treptao kao da pokušava pročistiti vid. Zatim se prevalio naprijed u lokvu na cesti. Anton je skrenuo pogled na brata. Pekkala je spustio Webley. Dim je još izlazio iz cijevi. Zataknuo je pištolj natrag u korice ispod kaputa. Kirov je dignuo svoj pištolj iz blata. Obrisao je nešto prljavštine i pokušao vratiti pištolj u korice, ali ruke su mu se toliko tresle da je odustao. Pogledao je u Antona pa u Pekkalu. „Zao mi je", rekao je. Zatim je otišao do ruba ceste i povratio u grmlje. Emkin motor još je radio. Iz ispušne se cijevi dimilo. „Hajdemo", Anton im je rukom pokazao da se vrate u automobil. „Trebali bismo poslati izvještaj", rekao je Pekkala. „Ovo se nije dogodilo", rekao je Anton. Ne gledajući Pekkalu u oči, prošao je pokraj njega i ušao u automobil. „Što ćemo s tijelom?" Kirov je rukavom obrisao usta. „Ostavi ga!" povikao je Anton.


Kirov je sjeo za upravljač. Pekkala je zurio u leš na cesti. Lokva je pocrvenjela poput vina prolivenog iz boce. Pekkala se potom vratio u automobil. Nastavili su dalje. Šutjeli su. Ni jedna od cesta nije bila asfaltirana, a putem su naišli na mali broj automobila. Cesto su prestizali konje upregnute u kola i ostavljali ih u oblaku žute prašine ili usporavali da zaobiñu mjesta gdje je od lokve nastalo jezerce. U toj prostranoj, napuštenoj prirodi naposljetku su se izgubili. Brda i doline pokraj kojih su prolazili postali su im isti. Činilo se kao da su sve oznake na cesti nasilu uklonjene te da su ostali samo polomljeni stupovi na kojima su nekoć bili zakucani znakovi. Kirov je imao zemljovid, ali činilo se da nije točan. ,,I ne znam u kojem smjeru idemo", uzdahnuo je Kirov. „Zaustavi se", rekao je Pekkala. Kirov ga je pogledao u retrovizoru. „Ako zaustaviš automobil, reći ću ti kuda idemo." „Imaš li kompas?" „Ne još", odgovorio je Pekkala. Kirov je nevoljko popustio pritisak na papučici gasa. Automobil se zaustavio nasred ceste. Kirov je isključio motor. Tišina se spustila na njih poput prašine. Pekkala je otvorio vrata i izašao. Kroz visoku travu puhao je vjetar. Pekkala je otvorio kovčeg. „Što radi?" želio je znati Kirov. „Samo ga pusti na miru", odgovorio je Anton. Pekkala je izvadio željeznu polugu iz nereda koji su činili spremnici za gorivo, užad za vuču i limenke vojne hrane koje su se slobodno kotrljale po prtljažniku.


Otišao je u polje i zabio polugu u zemlju. Tlom se protegnula duga sjenka. Potom, prolazeći prstima kroz travu, Pekkala je iz zemlje izvukao par blatnjavih kamenčića. Jedan je položio na kraj sjenke. Drugi je stavio u džep. Okrenuvši se prema ljudima koji su čekali u automobilu, rekao je: „Deset minuta." Zatim je prekriženih nogu sjeo pokraj poluge namjestivši lakat na koljeno, a bradu na dlan. Obojica su kroz prozor zurila u Pekkalu. Na toj praznoj, pustoj zemlji njegov tamni oblik nalikovao je na kakav drevni obelisk. „Što radi?" upitao je Kirov. „Izrañuje kompas." „Zna napraviti kompas?" „Nemoj me pitati što zna." „Žao mi ga je", rekao je Kirov. „On ne želi tvoje sažaljenje", odgovorio je Anton. „On je posljednji od svoje vrste." „On je jedini od svoje vrste." „Što se dogodilo s ljudima koje je poznavao prije Revolucije?" „Nestali su", odgovorio je Anton. „Svi osim jednoga." „Lijepa je", rekao je car. Pekkala je stajao pokraj njega na verandi velike plesne dvorane, škiljeći pod suncem ranog ljetnog poslijepodneva. Lija je upravo provela svoje učenike Dvorcem carice Katarine te je sada dvanaestero djece, koja su se držala za ruke, u parovima prolazilo Kineskim mostom. Lija je bila visoka žena, očiju plavih poput stare delfijske lončarije i prljavoplave kose koja joj je padala preko smeñega baršunastog ovratnika kaputa. Car je odobravajući kimnuo. „Sada se sviña." Tako je zvao svoju ženu, caricu Aleksandru. Ona je pak njemu dala neobičan nadimak —


Plavo Dijete — prema liku iz romana autorice Florence Barclay koji su oboje voljeli. Kada su prešli Kineski most, Uja je malu, ali urednu procesiju usmjerila prema Griboškim vrtovima. Išli su prema Kineskom kazalištu, čiji su zabati na prozorima nalikovali na brkove mongolskih careva. „Koliko ona takvih obilazaka obavi?" upitao je car. „Jedan za svaki razred, Ekscelencijo. To je za njih vrhunac godine. " „Je li te ponovno našla kako spavaš na stolcu, s nogama na jednom od mojih neprocjenjivih stolova?" „ To je bilo prošli put. " „Jesi li se zaručio?" Zbunjen pitanjem, Pekkala je pročistio grlo. „Ne, Ekscelencijo." „Zašto ne?" Osjetio je kako mu krv navire u lice. „Bio sam prezaposlen obukom, Ekscelencijo." „ To bi mogao biti razlog", odgovorio je car, „ali ne bih ga nazvao opravdanjem. Osim toga, obuka će uskoro završiti. Namjeravaš li se oženiti njome?" „Pa, da, Ekscelencijo." „Onda je to bolje napraviti prije nego što te netko prestigne. " Car je izgledao kao da krši ruke, kao da ga muči kakva uspomena koja se progurala na površinu misli. „Izvoli. " Utisnuo je nešto u Pekkalinu ruku. „Što je to?" upitao je Pekkala. „Prsten." Tada je Pekkala shvatio da je car bio skidao pečatnjak. „ Vidim što je", rekao je, „ali zašto mi ga dajete?" „ To je dar, Pekkala, ali i upozorenje. Nema vremena za oklijevanje. Kada se oženiš, trebat ćeš nositi prsten. Mislim da će taj biti prikladan. Ona će takoñer trebati prsten, ali taj dio prepuštam tebi." „Hvala vam", rekao je Pekkala.


„Drži ga na nekom sigurnom mjestu. Eno! Gledaj!" Upro je prstom kroz prozor.Uja ih je vidjela kako stoje na prozoru. Mahnula je. Obojica su odmahnula i osmjehnula se. „Pustiš li je da ode", rekao je car kroz stisnute zube dok se osmjehivao, „nikada si nećeš oprostiti. A neću ni ja, kada smo kod toga. " Anton je bacio pogled na bijeli krug svojeg prevelikog ručnog sata i nagnuo glavu kroz prozor. „Deset minuta!" viknuo je. Pekkala se osovio na noge. Sjena poluge bila je odšetala udesno. Pekkala je iz džepa uzeo drugi kamen i postavio ga na mjesto dokle je sjenka sada dopirala. Zatim je zabio petu u zemlju i urezao crtu izmeñu dva kamena. Stao je na kraj druge sjenke i ispružio ruku usporedno s crtom koju je urezao u zemlji. „Tamo je istok, rekao je. Ni jedan od dvojice u automobilu nije doveo u pitanje njegovo rješenje. Dobivena niotkuda, i to vještinama koje su nadilazile njihovo poimanje, stvar je bila neobična i apsolutna. Vozili su se cijeli dan i zaustavljali samo da napune spremnik gorivom iz jedne od limenki koje su nosili u prtljažniku. Te su se noći zaustavili pod krovom napuštenog štaglja. Parkirali su Emku na zemljano tlo štaglja kako bi je sakrili od pogleda ako mjesto ne bude pusto kao što se činilo. Potom su na tlu zapalili vatru i dodavali u nju cjepanice koje su izvukli iz stare konjske staje. Anton je otvorio limenku vojne porcije mesa na kojoj je bila otisnuta riječ TUSONKA. Žlicom koju je izvukao iz čizme napunio je usta, potom je zabio u limenku i proslijedio je Kirovu, koji je iskopao grudu mesa i strpao je u usta, a zatim se okrenuo i ispljunuo ga. „Ovo je odurno!"


„Navikni se", rekao mu je Anton. „Imam tri kutije te stvari." Kirov je snažno zatresao glavom poput psa koji otresa vodu s dlake. „Da ste ponijeli nešto pristojne hrane, rado bih nam je skuhao. Anton je iz džepa izvukao plošku. Bila je staklena i umotana u kožu, a na dnu je imala kositrenu čašku. Odvrnuo je metalni čep i potegnuo. „Razlog zašto su zatvorili tvoju školu za kuhare..." „Glavne kuhare! Školu za glavne kuhare!" Anton je zakolutao očima. „Razlog zašto su je zatvorili, Kirove, jest taj što u ovoj zemlji nema dovoljno pristojne hrane da bi se pripremio pravi objed. Vjeruj mi, bolje ti je biti zaposlen u vladi. Barem nećeš gladovati." „Hoću", rekao je Kirov, „budem li morao jesti ovo." Pružio je limenku Pekkali. „Što je car volio jesti?" S krovnih greda na njih su gledali golubovi, u čijim se raširenim i znatiželjnim očima odražavao plamen. „Uglavnom jednostavnu hranu", odgovorio je Pekkala. „Pečenu svinjetinu. Kuhani kupus. Palačinke. Šašlikr Sjetio se ražnjića, ljutihapričica, luka i gljiva posluženih uz porciju riže i zalivenih teškim gruzijskim vinom. „Bojim se da bi te njegov ukus malko razočarao." „Naprotiv", rekao je Kirov, „ta je jela najteže pripremiti. Kada se glavni kuhari sastanu na objedu, odaberu tradicionalne recepte. Karakteristika dobroga glavnog kuhara jest da pripremi jednostavno jelo koje ima okus kakav svi očekuju." „Što je s običnim kuharima?" upitao je Anton. Prije negoli je Kirov odgovorio, Anton mu je bacio plošku u krilo. „Što je unutra?" Kirov je odmjerio plošku kao da je granata koja će mu eksplodirati u lice. „SAMAHONKA!" uzviknuo je Anton. „Kućna radinost", promrmljao je Kirov vraćajući plošku. „Sretni ste što niste oslijepjeli."


„Napravio sam je u svojoj kadi", rekao je Anton. Otpio je još jedan gutljaj i stavio plošku u džep. „Nećete li bratu ponuditi piće?" Anton je legao položivši glavu na tajni izvještaj. „Detektiv ne smije piti na dužnosti. Nije li tako, brate?" Navukao je težak kaputreko sebe i sklupčao se u loptu. „Odmorite se. Još valja prijeći dalek put. „Mislio sam da smo se zaustavili samo radi obroka", rekao je Kirov. „Mislite da bismo ovdje trebali prenoćiti? Na ovom golom tlu?" „Zašto ne?" promrmljao je Anton kroz veo zamućene svijesti. „Prije sam imao krevet", rekao je Kirov ozlojeñeno. „Prije sam imao vlastitu sobu." Izvukao je lulu iz džepa. Nervozno i nestrpljivo napunio ju je duhanom. „Premlad si za lulu", rekao je Anton. Kirov ju je ispružio diveći se. „Glava je izrañena od engleskog bijelog vrijesa." „Lule su za starce", zijevnuo je Anton. Kirov ga je bijesno pogledao. „Drug Staljin puši lulu!" No opaska nije doprla do Antona. Zaspao je, a ravnomjerno disanje zvučalo je poput njihala koje se polako ljuljalo u zraku iznad njih. Pekkala je zadrijemao. Čuo je škljocaj Kirovljevih zuba o držak lule i udahnuo miris balkanskog duhana. Mirisao je poput novog para kožnatih cipela kada ih se tek izvadi iz kutije. Tada ga je prenuo Kirovljev glas. „Razmišljao sam", rekao je mladić. „O čemu?" zarežao je Pekkala. „Ako su Romanovi dolje, na dnu tog rudnika, ta tijela leže ondje godinama." „Da." „Od njih nije ostalo ništa. Kako možeš istraživati umorstvo kada nemaš ostataka koje bi istražio?" „Uvijek postoji nešto što se može istražiti", odgovorio je Pekkala, a dok je izgovarao te riječi, u glavi mu je iskrsnulo lice doktora Bandelajeva.


„Nema boljeg od njega", rekao je Vasiljev Pekkali, „za posao koji ni jedan normalan čovjek ne bi želio raditi. " Doktor Bandelajev bio je potpuno ćelav. Glava mu je nalikovala na blještavu ružičastu žarulju. Kao da to želi nadoknaditi, nosio je debele brkove poput morževih. Jednog vrućeg, sparnog poslijepodneva krajem srpnja Vasiljev je doveo Pekkalu u Bandelajevljev laboratorij. Ondje je vladao miris koji je istog trenutka prepoznao: oštar, sladak vonj koji mu je prodro ravno kroz osjetila. Poznavao gaje iz očeva podruma, gdje je pokojnike pripremao za pogreb. Vasiljev je stavio rupčić preko usta i nosa. „Zaboga, Bandelajeve, kako izdržiš ovdje?" „ Udahnite!" naredio je Bandelajev. Nosio je laboratorijsku kutu duljine do koljena na kojoj je crvenim slovima bilo izvezeno njegovo ime i riječ osteolog. „ Udahnite miris smrti. " Vasiljev se okrenuo Pekkali. „Sada je tvoj", rekao je bojnik glasom koji je prigušio rupcem. Zatim je izašao iz prostorije što je brže mogao. Pekkala se ogledao po laboratoriju. Premda su prozori na jednom zidu gledali na glavno četverokutno dvorište Petrogradskog sveučilišta, pogled je bio prepriječen policama sa staklenkama. U njima su bili dijelovi ljudskog tijela, očuvani u smečkastoj tekućini koja je nalikovala na čaj. Vidio je ranjavane ruke i stopala kroz čije su ispucano meso stršili b atrij ci kosti. U drugim staklenkama vidio je navoje crijeva zavinute jedan do drugog, nalik na sićušna tornada. Na drugoj strani tog uskog hodnika, na metalnim su pladnjevima bile izložene kosti, koje su izgledale kao dijelovi slagalice. „Doista su slagalice!" rekao je Bandelajev kada mu je Pekkala to spomenuo. „Sve ovo, sve što radim, jest disciplina slagalice." Tijekom dana koji su uslijedili Pekkala se trudio držati korak s Bandelajevljevim podučavanjem.


„Smrad čovjeka koji trune nije drugačiji od smrada mrtvog jelena koji leži pokraj ceste", rekao je Bandelajev, ,,i zbog toga ne vjerujem u Boga. " Doktor je govorio brzo, lijepeći riječi jednu za drugu dok naposljetku ne bi ostao bez daha. Tada bi morao zastati, udahnuti i napuniti pluća svježim zrakom. No u Bandelajevljevu laboratoriju nije bilo svježeg zraka. Prozori su uvijek bili zatvoreni i zapečaćeni nepropusnom folijom. „Kukci!" napomenuo je Bandelajev kao objašnjenje. „Ovo nije obična trgovina pokvarenim mesom, kako su laboratorij opisali neki od mojih kolega. Ovdje se nadziru svi oblici raspadanja. Jedna jedina muha mogla bi upropastiti tjedne rada. "Bandelajev nije volio sjediti. Sjedenje mu se činilo kao lijenost. Stoga je, podučavajući Pekkalu, stajao iza visoka stola prekrivenog kostima. Kosti bi dignuo s pladnja i ispružio ih prema Pekkali, koji ih je onda trebao identificirati. Ili bi uronio ruku u staklenku, izvadio blijedi čvor mesa i naredio Pekkali da ga imenuje dok bi mu smeña tekućina za konzerviranje tekla po prstima i curila niz rukav. Jednom je Bandelajev uzeo lubanju na čijem je čelu bila pravilno oblikovana okrugla rupica, ishod ispaljivanja metka u žrtvu. „Znaš li da se u ljetnim mjesecima muhe zujare skupe na tijelu za nekoliko minuta. Skupit će se u ustima, nosu, očima ili na rani." Bandelajev je gurnuo mali prst u rupicu na čelu. „Za nekoliko sati na les se može položiti i do pola milijuna jajašaca. U jednom jedinom danu crvi koji se izlegnu iz tih jajašaca mogu pojesti polovicu odrasla čovjeka. Za jedan tjedan", trgnuo je glavom ustranu pokretom koji je upotrebljavao za naglašavanje, ali koji je više izgledao kao nehotičan živčani trzaj, „ostale bi samo kosti." Budući da je na očevoj mramornoj radnoj ploči vidio mnoga izložena tijela, Pekkala nije bio gadljiv. Nije ustuknuo kada mu je Bandelajev bacio pluća u ruke niti


kada mu je pružio kutiju s kostima prstiju. Najteži dio za Pekkalu, koji je navikao na očevu šutnju i poštovanje prema tijelima koja su mu povjerili, bila je Bandelajevljeva potpuna nebriga za leševe. Tijela je naizmjence rastavljao i sastavljao, puštao da trunu ili ih kiselio u tekućini za konzerviranje. Njegovu se ocu Bandelajev ne bi svidio, zaključio je Pekkala. Bilo je nešto u Bandelajevljevu zadihanu entuzijazmu što se ocu ne bi činilo plemenitim. Kada je Pekkala napomenuo da mu je otac pogrebnik, činilo se da ni Bandelajev nije bio pod dojmom. „Zanimljivo", rekao je doktor bez nekog poštovanja, „i, naposljetku, nevažno." ,,A zašto?" upitao je Pekkala. „Pokapanje", rekao je Bandelajev, „jest stvaranje opsjene. Tojemañi- oničarska predstava. Učiniti da mrtvi izgledaju spokojno. Da izgledaju usnulo." Pogledao je Pekkalu gotovo kao da pita: i koja je svrha toga? „Osteologija je istraživanje smrti. " Bandelajev je te riječi izgovorio čvrsto, kao da nijedna osoba ne bi mogla odoljeti nagonu da rastavi tijelo golim rukama i oštricom. „Dok si živ", nastavio je, „nećeš me mnogo zanimati, Pekkala. Ali ako mi se vratiš mrtav, obećavam ti da ćemo se upoznati kako treba. " Pekkala je naučio razlikovati ženske lubanje (uska usta, isturena brada, elegantno čelo, oštri rubovi gdje očne duplje prelaze u čelo) od muških, koje bi odmah prepoznao prema koštanoj kvrgi u dnu lubanje. „Identitet!" rekao je Bande lajev. „Spol, dob, položaj." Natjerao je Pekkalu da to pjeva poput brojalice. „ Vanjska zatiljna izbočina!" najavio je Bandelajev kao da predstavlja velikodostojnika na carskom primanju. Pekkala je naučio razlikovati isturene zube Afrikanaca od zuba bijelaca, koji su rasli okomito na čeljust. Proučavao je crte spojeva šavova na glavi, koje su išle cikcak dižući se poput munje preko oblog vrha lubanje. Bandelajev mu se naginjao preko ramena i mrmljao:


„Što ti ona govori? Što ti kaže?" Na kraju svake lekcije Bandelajev bi Pekkali preporučio knjige autora poput Rimljanina Vitruvija, od kojeg je Pekkala doznao daje duljina ispruženih ruku jednaka čovjekovoj visini i daje duljina podlaktice jednaka desetini duljine tijela. Drugog dana Bandelajev ga je poslao kući s prijevodom knjige Sunga Cua, kineskog liječnika iz trinaestog stoljeća. U svojem djelu Ispravljanje nepravdi opisao je kako crvi proždiru tijelo, i to izrazima za koje je Pekkala prije mislio da su predodredeni samo za vjerski zanos. Uskoro mu smrad smrti više nije smetao, premda je vonj ostajao na odjeći dugo nakon što bi Pekkala napustio Bandelajevljev laboratorij. Tijekom tjedana koje su proveli zajedno Bandelajev se neprekidno vraćao pitanju: što ti ovo govori? Jednog ga je dana Bandelajev podučavao o učinku vatre na leš. „Šake će se stisnuti", rekao je, „ruke skvrčiti, koljena saviti. Zapaljeno tijelo podsjeća na položaj boksača u borbi. No recimo da nañeš spaljeno tijelo čije su ruke ispružene. Sto to znači?" „Znači da su mu ruke možda bile svezane iza leda", odgovorio je Pekkala. Bandelajev se osmjehnuo. „Sada razumiješ jezik mrtvih." Na vlastito iznenañenje, Pekkala je shvatio da Bandelajev ima pravo. Odjednom kao da su iz svake staklenke i sa svakog pladnja na njega vikali glasovi opisujući svoju smrt. Plamen na podu štaglja ugasio se. Ugarci boje maka žarili su se u pepelu. Vani je munja jurnula nebom. „Tko je Grodek?" upitao je Kirov.


Pekkala je oštro udahnuo. „Grodek? Sto znaš o njemu?" „Čuo sam tvojeg brata kako je rekao da si čovjeka po imenu Grodek strpao iza rešetaka." Pekkala je okrenuo glavu od Kirova, a oči su mu srebrnastim sjajem zasvjetlucale u tami. „Grodek je bio najopasniji čovjek kojeg sam ikada upoznao." „Što ga je činilo tako opasnim?" „Pitanje nije što, nego tko. A odgovor je careva vlastita tajna policija. „Okhrana? Ali to znači da je radio za vas, a ne protiv vas." „To je bio plan", odgovorio je Pekkala, „ali nije tako ispalo. Generalu Zubatovu, šefu moskovske Okhrane, pala je na pamet odredena ideja. Zubatov je želio organizirati terorističku skupinu čija bi jedina svrha bila ubiti cara." „Ali Zubatov je bio odan caru!" pobunio se Kirov. „Zašto bi ga Zubatov uopće htio ubiti?" Dok je Kirovljev glas odzvanjao štagljem, Anton je zagundao, promrmljao nešto nerazumljivo, a onda ponovno zaspao. „Skupina je trebala biti lažna. Zubatovljev plan bio je privući što više potencijalnih ubojica. Zatim, kada za to doñe vrijeme, sve ih uhititi. Vidiš, kod uobičajene policijske procedure potrebno je čekati da se dogodi zločin prije negoli se zatvori ljude. No organizacijama poput Okhrane zadatak je predvidjeti zločine prije nego što se dogode." „Znači, sve to vrijeme koje bi ti ljudi radili za terorističku organizaciju, radili bi zapravo za Zubatova?" „Točno. Oči mladog komesara djelovale su pocakljeno dok se trudio dokučiti dubinu takve prijevare. „Je li Grodek bio dio te organizacije?" „Više od njezina dijela", odgovorio je Pekkala. „Grodek je zapovijedao njome. Bio je mladi od tebe. Otac


mu je bio carev daleki roñak. Za sobom je imao mnogo propalih poslova, no umjesto da prihvati odgovornost za neuspjeh, za njih je krivio cara. Grodek je vjerovao da su njegovoj obitelji zanijekali povlastice koje zaslužuje. Kada mu je otac počinio samoubojstvo, nagomilavši više dugova nego što bi ih za života mogao vratiti, Grodek je cara smatrao odgovornim." „Zašto ne bi", rekao je Kirov, „ako je znao samo ono što mu je govorio otac?" „Točno. Odrastajući, on nije skrivao mržnju prema Romanovima. Bio je savršen kandidat za upravljanje atentatom." „Ali kako takvu osobu nagovoriti da radi za Okhranu? To mi se čini nemogućim." „Upravo ga je zbog toga Zubatov odabrao. Najprije je Grodeka dao uhititi na javnom mjestu. Vijesti su se uskoro proširile. Mladića su zgrabili na ulici i grubo ugurali u automobil. Svatko tko je svjedočio toj stvari, a Zubatov se pobrinuo da ih bude mnogo, suosjećao bi s Grodekom. No kad ga je uhitio, počeo je pravi posao." „Što je učinio s momkom?" „Svezao mu je oči, strpao ga u automobil i odveo na tajnu lokaciju. Kada je Zubatov Grodeku uklonio povez, pred njima je stajao sam car." „Koja je bila svrha toga?" „Zubatov je Grodeka suočio s čovjekom koji je za njega bio samo simbol. Početak procesa bio je vidjeti cara kao čovjeka od krvi i mesa, umjesto slike koju je stvorio Grodekov otac. Car je objasnio vlastitu inačicu dogañaja. Zajedno su pregledali knjigovodstvene spise koji su rukopisom Grodekova oca pokazali kako je protraćeno obiteljsko bogatstvo. Naravno, Grodek prije nije vidio te stvari. Obojicu se snažno dojmilo podsjećanje da pripadaju istoj obitelji." „A je li to sve uvjerilo Grodeka?" „Da", odgovorio je Pekkala. ,,A tada je Zubatov objasnio plan Grodeku. Bit će agent provokator i


pokrenut će lažnu terorističku organizaciju. Bilo je to iznimno opasno. Da je ijedan od tih ubojica nanjušio da Grodek zapravo radi za Okhranu, Grodekov bi život bio okončan u sekundi. No mladiće privlači opasnost pa kada je Grodek pristao voditi skupinu terorista, Zubatov je vjerovao da je on sam mudro postupio. Zapravo, ispostavilo se da je napravio najveću pogrešku u životu." „Zašto?" Kirov je bio zapanjen. „Tijekom sljedeće godine", nastavio je Pekkala, „Grodek je prošao obuku u posebnom odjeljenju Okhrane. Da bi bio uvjerljiv kao terorist, morao se znati ponašati kao terorist. Naučili su ga kako izrañivati bombe, pucati, boriti se nožem, baš kao što su nekad podučili mene. Ubrzo nakon što je teroristička organizacija osnovana, pojavili su se ljudi koji su joj se htjeli pridružiti. Grodek je bio prirodno nadaren. Posjedovao je energiju koja je privlačila ljude. Sljedećih mjeseci, dok je članstvo organizacije raslo, Grodek je svladao svaki cilj koji mu je Zubatov postavio. Nikada nije propustio sastanak sa svojim kontaktima, a podaci koje je dostavljao bili su tako točni da je Zubatov govorio o Grodeku kao o osobi koja će jednoga dana preuzeti njegovo mjesto na čelu Okhrane. No Zubatov se u jednoj stvari preračunao. Nakon što mu je dokazao da je krivica za obiteljsku nesreću potpuno pripadala njegovu ocu, Zubatov je zaključio da se Grodekova mržnja prema caru ugasila. No Zubatov nije shvatio da je Grodek, vidjevši podastrte dokaze, odlučio kriviti obojicu. U meñuvremenu je i Grodek pogriješio. Zaljubio se u jednu od žena koje je regrutirao. Zvala se Marija Balka. Bila je petnaest godina starija od Grodeka i višestruko opasnija od njega. Već je nekoliko puta ubila u ime raznih anarhističkih skupina. Grodek je tajio vezu od Zubatova, a kada mu je Zubatov spomenuo da će Marija Balka svakako dobiti smrtnu kaznu kada bude uhićena s drugim članovima organizacije, ono što se dalje dogadalo postalo je neizbježno."


„Što se dogadalo?" upitao je Kirov. „Zubatov je zaključio da će se zamka zatvoriti samo nakon pokušaja careva ubojstva. To bi pružilo opravdanje za uhićenja koja bi uslijedila. Dakako, dogovorili su se da će Grodek biti atentator. Pokušaj će se odigrati tako da izgleda kao da je car doista ubijen. Drugi članovi terorističke organizacije bit će smješteni blizu mjesta zločina kako bi svjedočili namještenom ubojstvu. Poslije bi se atentatori sastali u svojem skrovištu, gdje bi ih uhitili Okhranini agenti. „Napad se trebao dogoditi tijekom careve večernje šetnje Ljetnim dvorcem. Zubatov se pobrinuo da se car na tim šetnjama drži ustaljenog puta kako bi teroriste uvjerio u uspjeh. Cara je trebalo ustrijeliti dok prolazi izmeñu vrata koja okružuju dvorac i Lamskog jezera. To je bilo relativno usko područje koje caru nije pružalo nikakvu zaštitu. Grodek bi pucao kroz vrata, na udaljenosti od samo nekoliko koraka od cara." „Nije li bilo sumnjivo to što car vani šeće sasvim sam?" „Ni najmanje", odgovorio je Pekkala. „Svakog bi dana odvojio dio vremena za vježbu. Katkad je to bilo jahanje, katkad plivanje, ali često se šetao vrtovima dvorca, kakvo god bilo vrijeme, te je inzisti- rao da tada bude sam." „Ali što je s drugim ubojicama? Ne bi li i oni bili naoružani?" „Bili su upućeni da pucaju samo ako Grodek promaši. Vidjeli bi kako car pada pogoñen s nekoliko metaka, no, naravno, upotrijebili bi samo slijepe metke. U tom trenutku nitko nije sumnjao u Grodekovu odanost Okhrani. Naposljetku, dostavio je ime svakog člana organizacije koju je pomogao osnovati. Sve ih je izdao, baš kao što je obećao na početku. No nitko u Okhrani nije znao da je Grodek slijepe metke zamijenio bojnima.


U večer atentata sve je išlo prema planu. Teroristima su dopustili prići dvorcu. Oni su se sakrili. Car je krenuo u šetnju. U meñuvremenu su deseci agenata Okhrane čekali da se sjure u terorističko skrovište. Car je došao do uskog prolaza izmeñu vrata i Lamskog jezera. Sunce je zašlo. Prohladan vjetar puhao je preko jezera. Grodek je izašao iz sjene. Car je zastao. Cuo je šuštanje grančica. Grodek je došao do vrata i kroz rešetke pružio ruku s pištoljem. Car se nije ni pomaknuo. Stajao je kao da ne razumije što se dogaña. „I promašio je?" promucao je Kirov. „Grodek je promašio s udaljenosti od tri koraka?" Pekkala je zatresao glavom. „Grodek nije promašio. Ispraznio je bubanj. Svih šest metaka pogodilo je cilj." Tada je Kirov skočio. „Želiš reći da je ustrijelio cara šest puta i da ga nije ubio." „Čovjek kojeg je Grodek ubio nije bio car." „Koga je onda..." Kirov je skupio obrve polako shvaćajući istinu, „... misliš dvojnika? Grodek je ustrijelio dvojnika?" „Zubatov je mnogo puta pogriješio, ali ne bi išao toliko daleko da doista ugrozi carev život. To je bio jedini dio plana o kojem Zubatov nije raspravljao s Grodekom. Kada je Grodek povukao okidač, nije znao da ubija dvojnika." „No čovjek je ipak poginuo", ustrajao je Kirov. „Obično netko pogine", odgovorio je Pekkala. Pekkala i car stajali su u tami na balkonu dvorca i gledali na tratinu. Vidjeli su Kineski most i Parnas. U Griboškim vrtovima koji su se prostirali pred njima lišće je šuštalo na noćnom povjetarcu. Znali su da u tom trenutku carev dvojnik šeće područjem dvorca, izmeñu Velikog jezera i Ulice Parkovaje. Neko vrijeme nijedan nije progovorio. U zraku je bila napetost dok su čekali početak pucnjave.


„Možeš li zamisliti kako mi je", upitao je car, „zbog toga što ne smijem otići na drugu stranu vrata ovog dvorca jer znam da će me tamo vjerojatno ubiti? Vladam zemljom čijim ulicama ne smijem hodati sam." Mahnuo je rukom lijevodesno iznad tratine, što je Pekkalu podsjetilo na svećenikovo mahanje kandilom. „Je li to vrijedno svega toga? Je li ičega vrijedno?" „ Uskoro će se sve završiti, Ekscelencijo", rekao je Pekkala. „Do sutra će uhititi teroriste." „Ovo nadmašuje običnu skupinu terorista", odgovorio je car. „Rat nas je doveo do toga. Sjećam se dana kada je objavljen: stajao sam na trijemu Zimskog dvorca i gledao more ljudi koji su me došli poduprijeti. Osjećao sam da smo neuništivi. Pomisao na predaju nije mi uopće pala na pamet. Nisam mogao ni zamisliti poraze koje ćemo pretrpjeti. Tannenberg. Mazurska jezera. Imena tih mjesta još mi odzvanjaju u glavi. Trebao sam slušati Rasputina." „Kakve to veze ima s njim?" Pekkala je upoznao sibirskog mistika koji je navodno posjedovao magičnu sposobnost liječenja hemofilije, od koje je bolovao carev jedini sin, Aleksej. Prema Pekkalinoj procjeni, Rasputin je bio čovjek koji je znao svoja ograničenja. Car je bio taj, a carica još više, koji je od Rasputina zahtijevao mudrost koju ovaj nije posjedovao. Zvali su ga da rasuñuje o državnim predmetima o kojima je malo znao. Najbolje što je mogao bilo je uputiti im uglavnom neodreñene riječi utjehe. No Romanovi su se vezali za te riječi, uklonivši s njih neodreñenost i pretvarajući ih u proročanstvo. Nije bilo čudno što su Rasputina toliko zamrzili svi oni koji su tražili carevu naklonost. Pekkala je bio nazočan tog studenog jutra u prosincu 1916. kada je petrogradska policija izvukla Rasputinovo tijelo iz Neve. Rasputina su bili pozvali na privatnu zabavu u domu kneza Jusupova. Ondje su mu dali kolače u kojima se uz pomoć liječnika zvanog Lazoviert nalazila dovoljnu količina kalijeva cijanida da ubije slona. Kada se pokazalo


da otrov ne djeluje, Jusupovljev sudionik, vladin ministar Puriškijevič, nekoliko je puta ustrijelio Rasputina i ubo ga u grlo. Potom su ga zajedno umotali u težak sag i bacili u rijeku gdje je, unatoč svemu sto su mu učinili, Rasputin umro utopivši se. „Beskonačna tuga", rekao je car. „Rasputin je rekao da će nam rat to donijeti. Kako lije samo imao pravo." „Svi ratovi donose tugu, Ekscelencijo. " Car se tresući okrenuo prema njemu. „Kroz tog čovjeka progovarao je Bog, Pekkala! Tko progovara iz tebe, to bih volio znati." „Progovarate vi, Ekscelencijo." Car je na trenutak izgledao zapanjeno. „Oprosti mi, Pekkala", rekao je. „Nisam imao pravo reći to. " „Nemam vam što oprostiti", odgovorio je Pekkala. Bila je to jedina laž koju je ikad izrekao caru. Kirovljev je glas prenuo Pekkalu i vratio ga u sadašnjost. „Što s Grodekom?" upitao je Kirov. „Sto se dogodilo s njim?" „Kada su agenti Okhrane opkolili skrovište, izbila je pucnjava. Okhrana se našla na meti oružja kojim je opskrbila Grodeka. Od trideset šest članova terorističke organizacije, Okhrana je nakon sukoba našla samo četvero preživjelih. Ni Grodek ni Marija Balka nisu bili medu njima. Njih dvoje jednostavno je nestalo. Tada je car poslao po mene s naredbom da uhitim Balku i Grodeka prije negoli ponovno ubiju nekoga." Pekkala je dugo izdahnuo. „Nisam uspio." „Ali našao si ga!" „Tek nakon što je ponovno počinio ubojstvo. Ušao sam im u trag u kućici u kojoj su se iznajmljivale sobe. Nalazila se u Maksimilija- novoj ulici u Kazanskoj četvrti Peterburga. Vlasnik kuće spomenuo je razliku u godinama izmeñu žene i muškarca. Pretpostavio je da su


ljubavnici, nešto što vlasnici takvih mjesta katkad moraju previdjeti. No oni su neprekidno unosili kutije u sobu, a kada ih je vlasnik upitao što je u njima, Balka mu je rekla da su to samo knjige. No ljudi koji su u ljubavnoj vezi ne provode dane zatvoreni, čitajući knjige. Tada je vlasnik obavijestio policiju. Uskoro smo opkolili kuću. Ja sam čekao iza kuće. Agenti Okhrane ušli su sprijeda očekujući da će Balka i Grodek pokušati pobjeći kroz stražnji izlaz, gdje bih ih ja uhvatio. Nažalost, Grodek je bio obučen za policijski posao i opazio je da agenti ulaze u zgradu. Kada su agenti srušili vrata sobe, Balka i Grodek detonirali su bombu koja je srušila cijeli prednji dio zgrade. Grodek ju je bio izradio i njome ubio iste one ljude koji su ga podučili zanatu izrañivanja bomba. U eksploziji smo izgubili četiri agenta i šesnaest civila. Mene je gotovo onesvijestila. Kada sam ustao, Balka i Grodek bježali su kroz stražnji dio zgrade. Ganjao sam ih Ulicom Mojkom, uz obalu Neve. Bila je sredina zime. Na ulicama je bljuzgavica dopirala do gležnja, a uz cestu se nagomilao snijeg. Nisam ih mogao uhvatiti na nišan. Naposljetku, Balka se poskliznula. Zacijelo je slomila gležanj. Sustigao sam ih na Pocelujevljevu mostu. Policija je dolazila iz drugog smjera. Nije bilo zaklona. Imao sam ih na nišanu. Nisu mogli nikamo." Pekkala je zastao. Sklopio je oči i uštipnuo se za hrbat nosa. „Ono što je uslijedilo ne mogu izbrisati iz glave. Zaustavili su se na vrhu mosta. Čuo sam kako policija na drugoj strani viče na njih. Balka se očito bila ozlijedila. Grodek ju je naizmjence nosio i vukao nekoliko blokova te se iscrpio. Očito nisu mogli nastaviti. Dozvao sam ih. Rekao sam im da je vrijeme da odustanu od bijega. Grodek me dugo gledao. Balka je stajala pokraj njega, s rukom obješenom preko njegova ramena. Grodek ju je zagrlio, dignuo i postavio na kamenu ogradu mosta. Voda pod njima bila je zagušena ledom. Rekao sam mu da tako ne može pobjeći."


„Što je učinio?" upitao je Kirov. „Poljubio ju je. A onda je izvukao pištolj i pucao joj u glavu." Kirov se zanjihao unatrag. „Pucao? Mislio sam da je bio zaljubljen u nju." „Nisam shvaćao koliko je daleko spreman ići. Marija Balka pala je u rijeku i potonula pod ledom." „A Grodek? Je li se predao?" „Tek nakon što mu je propao pokušaj samoubojstva. Uperio je pištolj u glavu i povukao okidač, ali bubanj se zaglavio." „Zašto nije skočio?" upitao je Kirov. „Možda bi uspio pobjeći." „Grodek se bojao visine. Premda je voda bila na udaljenosti od šest do sedam metara, Grodeka je paralizirao strah. Pokušao je projuriti pokraj mene, ali sam ga onesvijestio drškom pištolja. Od toga je dobio posjeklinu na čelu. Tijekom cijelog suñenja odbijao je nosi i i povez. Ožiljak, crta s tamnim šavovima, izgledao je kao ljubičasta stonoga koja mu gmiže prema kosi. Svakog dana kada bi napuštao suñenje i odlazio u pritvor, Grodek bi novinarima okupljenima ispred sudnice dovikivao da ga je policija mučila." ,,A Balka? Sto se dogodilo s njezinim tijelom?" „Nikada ga nismo našli. Zimi ta rijeka teče brzo ispod leda. Mora da ju je struja odnijela u Baltičko more. Ekipa ronilaca pretražila je rijeku više od dvanaest puta." Pekkala je zatresao glavom. „Nestala je bez traga." ,,A Grodek? Zašto su ga zatvorili nakon onoga što je učinio? Zašto nije dobio smrtnu kaznu?" „Isprva jest, ali car je poništio presudu sudaca. Vjerovao je da je Grodek bio pijun, isprva očev, a potom Zubatovljev. Grodek je još bio mladić. Car je osjećao da bi u drugačijem svijetu i njegov vlastiti sin mogao biti pred smaknućem. No caru je takoñer bilo jasno da Grodeka nikada ne smije osloboditi. Stoga su ga doživotno


zaključali u Trubeckojevu bastionu Petropavlovske tvrñave, bez mogućnosti uvjetnog oslobañanja." „Ali mislio sam da su tijekom Revolucije oslobodili sve zatvorenike." „Političke zatvorenike, da, ali čak ni boljševici ne bi oslobodili čovjeka poput Grodeka." „Što Grodeka razlikuje od drugih ubojica koje su oslobodili?" Pekkala je razmislio trenutak prije negoli je odgovorio. „Na ubojstvo se može navesti gotovo bilo koga", rekao je Pekkala, „ako mu se nametnu odredene okolnosti. No postoji razlika izmeñu onih koji reagiraju na okolnosti i onih koji stvaraju okolnosti kojima je ubojstvo ishod. Njih se trebamo bojati, Kirove, jer uživaju u ubojstvu. Tijekom svih svojih detektivskih godina nikada nisam sreo ubojicu koji je u svojem djelu uživao više od Grodeka." Vatra je cviljela i pucketala. „Bojiš li se?" upitao je Kirov. „Čega?" prošaptao je Pekkala sklapajući oči. „Onoga što bismo mogli naći u oknu." „Iskreno, Kirove, bojim se otkada sam izašao iz šume." „Kamo ćeš otići kada budeš slobodan?" upitao je Kirov. ,,U Pariz", odgovorio je Pekkala. „Zašto baš tamo?" „Ako to pitaš, znači da nikada nisi bio u Parizu. Osim toga, ondje imam nedovršen posao." Bilo je neobično misliti o budućnosti. Svaki put kada je gledao zalazak sunca u krasnogoljanskoj dolini, znao je da je nadišao izglede za preživljavanje. Mjerio je život danima jer se nije usuñivao nadati se nečem duljem. Zbunjivala ga je pomisao da bi te djeliće dana mogao rastegnuti na tjedne, mjesece, pa čak i godine. Pekkali je bio potreban trenutak kako bi shvatio da je to što osjeća zapravo nada, emocija koju je, mislio je, zauvijek zatomio.


Kirovljevo je disanje napokon postalo teško i duboko. U daljini je bljesnula munja. Pekkala je skliznuo u rijeku snova dok se kroz oblake valjala grmljavina. U zoru sljedećeg jutra već su putovali dalje. Njihov se put križao s cestom poznatom kao Moskovski autoput. Unatoč pompoznu imenu, to je bio samo komad blata s dvjema trakama koji se prostirao preko valovite stepe. Dok je prašina boje kurkume ulijetala kroz otvorene prozore, Anton je sjedio i gledao u zemljovid. Škiljio je prema brdima nalik na vijuge u otisku palca, prema venama i arterijama cesta i gustom koštanom tkivu šuma. U podne su već došli do raskrižja koje je Anton tražio. Bez ikakva putokaza, nalikovalo je na vodoravno blatno raspelo. „Skreni ovuda, Kirove", naredio je. „Skreni ovuda." A zatim ponovno: „Skreni ovuda." Put ih je vodio uz plitak potok, kroz šumarak bijelih breza, nakon čega se tlo pretvorilo u otvoreno polje. Suma koja je rubila poljanu bila je tamna i sumorna. Kirov je usporio vozeći dugom stazom za kola koja je presijecala polje. Visoka trava šibala je Emkin branik. Usred polja stajala je stara koliba iz čijeg je krova nahero stršio limeni dimnjak. Pokraj kolibe bila je duga spavaonica s prozorčićima čiji su kapci bili zatvoreni poput čvrsto stisnutih vjeña. Anton je okretao zemljovid na sve strane pokušavajući se snaći u prostoru. „Mislim da je okno pokraj one kuće." Opruge automobila zaškripale su dok je posrtao preko grbava tla. Kada su stigli na drugi kraj polja, muškarci su izašli i potražili okno. Nisu ga dugo tražili. Bila je to gotovo obična rupa u tlu, široka oko pet koraka, a iznad nje kočio se zahrñao metalni kolotur. Grumeni blistave zelene trave visjeli su s


ruba rupe. Prvi dio okna bio je pažljivo ozidan ciglama, poput bunara. Ispod toga bili su goli kamen i zemlja iz koje su dolje u tamu curili tanki mlazovi vode. Dva para zahrñalih željeznih ljestava bila su zabijena u zid na objema stranama. Većina je prečaka nedostajala. Klinovi koji su držali ljestve za zid bili su labavi. Trojka se ponadala da ih neće morati upotrijebiti za silazak u rudnik. „Zar doista silaziš?" upitao je Kirov. „Crno je kao u rogu." „Imam džepnu svjetiljku", rekao je Anton. Uzeo ju je iz automobilskog pretinca za papire. Metalna svjetiljka bila je u kožnatoj navlaci. Njezina je leća bila kristal u obliku naočala. Objesio ju je o žicu koja mu je visjela oko vrata. Tražeći način da spusti Pekkalu u okno, Anton je proučavao ko- lotur. Niti žica koje su obavijale kolotur bile su slijepljene hrdom, a na mjestima gdje je mazivo još prianjalo uz metal, bile su kapi vode. Iz bunara je sa strane stršila velika ručka za dvoje kojom se uže dizalo i spuštalo u okno. Primio je ručku, povukao je, a ona mu je puknula u rukama. „Toliko o tome", promrmljao je. No Kirov je iz prtljažnika već uzimao uže od konoplje, koje se ondje nalazilo za slučaj da se vozilo pokvari i zatreba vuču. Jedan je kraj omčom pričvrstio za Emkin branik, a zatim došao do ruba jame i bacio ostatak navoja u okno. Muškarci su slušali kako se uže odmata u tami. Zatim su čuli pljusak kada je udarilo o dno. Pekkala je stajao na rubu jame, s užetom u ruci. Činio se da oklijeva. „Jesi li siguran da to želiš učiniti?" „Daj mi svjetiljku", rekao je Pekkala. Kada ju je Anton dodao, Pekkala je potegnuo uže ispitujući njegovu jačinu. Konoplja oko branika je zaškripala, ali bila je čvrsta. Dok je Kirov dizao uže da se ne bi vuklo po rubu rudničkog okna, Pekkala je stao na


rub i nagnuo se unatrag, iznad praznine. Držeći se rukama, čiji su zglobovi prstiju bili bijeli, zakoračio je dolje u okno. Za trenutak ga više nije bilo. Dva čovjeka na površini gledala su kako se sjaj svjetiljke koleba i njiše naprijednatrag preko Pekkalinih prsa. U jednom trenutku osvjetljavala mu je stopala, zatim uže, zatim skliski zid rudničkog okna. Svjetlo se smanjivalo, a Pekkalino je stenjanje izblijedjelo u zagrobni odjek. „Izgledao je preplašeno", rekao je Kirov. ,,I jest preplašen", odgovorio je Anton. „Zbog leševa?" „Leševi ga ne plaše. Ne može podnijeti da bude zatvoren. To mi nikada neće oprostiti." „Zašto je to vaša krivica?" „Bilo je to u igri", rekao je Anton. „Barem je tako počelo. Jedanput, dok smo bili djeca, otišli smo na mjesto koje nam je bilo zabranjeno jer nas je otac natjerao da obećamo da nećemo ići onamo. Duboko u šumi iza naše kuće bila je peć za kremiranje kojom se otac koristio za potrebe pogreba. Imala je visok dimnjak, visok poput vrhova drveća, a sama peć bila je poput golema željezna lijesa izgrañena na postolju od cigala. Onih dana kada je otac rabio peć, otišao bih do prozora svoje spavaće sobe i gledao kako se dim diže iznad vrhova stabala. Otac nam je bio opisao peć, ali ja je nikada nisam vidio. Želio sam, ali previše sam se bojao ići sam. Nagovorio sam brata da pode sa mnom. Sam nikada ne bih bio otišao. Bio je preposlušan, no bio je mladi od mene i tada sam ga još mogao nagovoriti. Bio je jesenji dan kada smo otišli vidjeti peć. Znali smo da nikome nećemo nedostajati. Često bismo se izgubili na nekoliko sati. Tlo je bilo tvrdo. Bio je pao prvi snijeg, samo tanak sloj, koji se zatim skupljao u ljušturama sasušena lišća. Neprekidno smo gledali za sobom očekujući vidjeti oca


kako slijedi naš trag, no nakon nekog vremena shvatili smo da smo sami. Naišli smo na zavoj u tragu, ali onda se odjednom peć stvorila pred nama. Bila je manja nego što sam mislio, a područje oko nje vrlo uredno. Drvo za gorivo bilo je pažljivo posječeno i složeno. Tlo je čak bilo pometeno, a otac je ostavio metlu izmeñu vrata i peći kako bi vrata ostala otvorena. Premda je sunce bilo granulo, peć se nalazila iza stabala i u njoj je bilo mračno i hladno. Primio sam metlu i otvorio vrata. Unutra sam ugledao dugu ploču poput nosila. Komora je bila siva od prašine, no nije mogla biti čišće obrisana. Ocu su takve stvari bile važne. Premda nitko drugi nikada nije dolazio do peći, barem koliko je on znao, želio je da to mjesto bude uredno i dostojanstveno. Gotovo istog trenutka kada smo došli, brat se poželio vratiti natrag. Bio je uvjeren da će otac doznati da smo bili tamo. Tada sam predložio da jedan od nas ude u peć samo da vidi unutrašnjost. Brat je isprva odbio. Nazvao sam ga kukavicom. Rekao sam da ćemo izvlačiti slamke, a ako sam ja spreman to učiniti, tada bi i on morao biti. Naposljetku sam ga nagovorio." „Pekkala je izvukao kraću slamku?" upitao je Kirov. „Tako je mislio", odgovorio je Anton. „Zapravo sam ja, vidjevši da je izvukao dulju slamku, prstima pritisnuo slamku tako snažno da se prepolovila pa je Pekkala izvukao samo polovicu prvobitne duljine. Rekao sam mu da ne može odustati jer će u protivnom ostatak života provesti znajući da je kukavica. Upuzao je u peć. Natjerao sam ga da najprije gurne glavu unutra. A onda sam zatvorio vrata za njim." „Što ste učinili?" „To je trebalo trajati sekundu. Samo da ga prestrašim. No na vratima je bila brava koja se


automatski zaključavala i nisam je mogao otvoriti. Pokušao sam. Doista jesam. No nisam bio dovoljno snažan. Čuo sam ga kako viče i lupa po vratima. Pokušavao je izaći. Uspaničio sam se. Potrčao sam kući. Mračilo se. Stigao sam kući baš kada je majka postavljala stol za večeru. Za objedom, kada su me roditelji upitali gdje je brat, rekao sam da ne znam. Otac me gledao. Znao je da nešto skrivam. 'Ispruži ruke', rekao je, a kada sam ih ispružio, čvrsto ih je primio i zagledao se u njih. Sjećam se da je čak spustio lice do vrhova mojih prstiju i pomirisao ih. Zatim je istrčao iz kuće. Gledao sam kako plinska svjetiljka koju je nosio nestaje niz trag koji je vodio prema peći. Jedan sat poslije vratio se s mojim bratom." „Kako vas je otac kaznio?" upitao je Kirov. „Ništa", odgovorio je Anton. „Brat je rekao da je sam zatvorio vrata. Dakako, ta se vrata nisu mogla zaključati iznutra. Otac je to morao znati, ali se pretvarao da vjeruje bratu. Samo nas je natjerao da se zakunemo da više nikada nećemo ići do peći." ,,A vaš brat? Nije li se osvetio za to što ste učinili?" „Osvetio?" Anton se nasmijao. „Cijeli njegov život otkad se pridružio Finskoj pukovniji bio je osveta za to što se dogodilo." „Ja bih vas bio ubio", rekao je Kirov. Anton se okrenuo i pogledao ga. Lice mu je bilo u sjenci. „To ne bi bilo toliko okrutno kao ono što mi je brat učinio." Na pola puta niz okno Pekkala se svezao užetom. Dolje je bilo hladno, vlažno i mirisalo je na plijesan, no znoj mu je svejedno curio s lica. Zidovi kao da su se okretali oko njega nalikujući na kameni vrtlog. Sjećanja na boravak u peći vrtjela su mu se po glavi. Sjetio se kako je ispružio ruku u tamu i prstima obrisao tupe zube


mlaznica koje su visjele sa stropa peći. Pritisnuo je ruke o njih kao da će tako zaustaviti da unutra bukne plamen. Isprva je pokušao ne udisati miris da mu pluća ne propuste te čestice prašine. Ali bilo je to uzalud. Morao je disati. Zrak u metalnom valjku postajao je sve rjeñi i Pekkala je morao disati što je dublje mogao. Vonj je cijelo vrijeme ulazio u njega i kapao mu u krv kao što kapi tinte kolaju kroz vodu. Pekkala je dignuo pogled. Ulaz u okno bio je blijedoplav krug omeñen crnilom zida. Nekoliko se minuta borio s nagonom da se uspne natrag. Valovi panike prolazili su kroz njega, a on je visio na mjestu dok se nisu ublažili. Zatim se spustio do dna rudnika. Stopala su mu dotaknula tlo, potonuvši u prašinu koja se nakupljala desetljećima. Tlo je bilo posuto komadima trulih drvenih potpornih greda koje su bile nazubljene čavlima. Pekkala je pustio uže i izmasirao ruke kako bi u njih vratio krv. Zatim je uzeo svjetiljku i osvijetlio tamu. Prvo što je vidio bio je dio ljestava koji je bio pao na zemlju. Naslonjen na zid, zahrñali metal svjetlucao je crnim i narančastim sjajem. Prostor je ondje bio širok, no put u trbuh rudnika uskoro se suzio toliko da se na jednom mjestu tunel prepolovio na dva dijela pa su dvije zahrñale željezne tračnice bile iskrivljene i gubile se u tami. Oba ulaza u tunel bila su prepriječena kamenim zidom. Pekkala je znao da su se rudnici katkad zatvarali prije negoli bi se potpuno prokopali. Rudari su, za slučaj da se vrate, vjerojatno srušili tunele da zaštite minerale koji su možda ostali u tlu. Kolica koja su vozila tračnicama bila su parkirana u niši. Na stranama su bila udubljena od grube upotrebe, a metal je bio umrljan bjelkastožutim prahom. Pekkala je drhteći osjetio sažaljenje prema ljudima koji su radili u tim tunelima, ljudima gladnima svjetla, na čijim je zgrbljenim leñima ležala težina zemlje.


Pekkala je sa svjetiljkom prolazio po kamenoj komori pitajući se gdje su tijela. Palo mu je na pamet da je njegov brat možda pogriješio. Možda je onaj luñak nekada radio u tom rudniku pa je izmislio cijelu priču samo da privuče pozornost. Taj mu se tijek misli još motao po glavi kadli se okrenuo i, prešavši svjetlom po tami, shvatio da stoji točno pokraj njih. Ležali su kako su pali: kao groteskna gomila kosti, tkanine, cipela i kose. Bilo je više leševa; bili su u takvu stanju raspadanja da nije mogao razabrati koliko ih je. Bio se spustio s jedne strane rudarskog otvora. Tijela su vjerojatno pala s druge strane. Dok je zraka svjetiljke vrludala poput plamena svijeće šamaranog vjetrom, nagon mu je doviknuo da se gubi s tog mjesta. No znao je da ne može otići. Ne još, čak ni zbog straha koji mu je isisavao zrak iz pluća. Prisilio se da ne poklekne, podsjećajući se da je u prošlosti vidio velik broj tijela u mnogo gorem stanju od ovoga. No ta su tijela za njega bila bezimena u svojoj smrti, baš kao što su bila i za života. Ako je taj žalosni čvor udova doista pripadao Romanovima, onda nije sličio ničemu što je dotad vidio. Prenuo ga je nekakav zvuk: odjekivanje o kameni zid. Pekkali je trebao trenutak da shvati da ga odozgo doziva brat. „Jesi li štogod našao?" „Da", doviknuo je. Nastala je duga stanka. „I?" spustio se u okno bratov glas. „Još ne znam." Odozgo nije bilo ni glasa. Pekkala se ponovno okrenuo prema tijelima. U rudniku je proces raspadanja bio sporiji. Odjeća je uglavnom bila netaknuta, a nije bilo ni muha ni drugih kukaca. Njihove bi ličinke pojele leševe do kosti da su tijela ostavljena iznad zemlje. Nije bilo nikakvih pokazatelja da su štakori ili miševi glodali mrtve. Dubina


rudnika i okomit ulaz sprečavao ih je da dopru do tijela. Pekkala nije znao što se tu iskapalo. Sto god bilo, možda je i to odigralo ulogu u očuvanju tijela. Pokazalo se da su žrtve djelomično mumificirane. Koža im je bila zelenkastosmeda, gotovo poluprozirna, pripijena uz kosti i presvučena plijesni. Već je vidio takva tijela: ljude zamrznute u ledu ili zakopane u tlu visoke kiselosti, bilo je to poput tresetišta. Pekkala se prisjetio i slučaja kada je ubojica ugurao tijelo u dimnjak tvornice. Godinama skriveno, tijelo se dimilo i postalo čvrsto poput kože za cipele. Bilo je zamjetno dobro očuvano, no čim ga je policija izvadila, leš se zapanjujuće brzo raspao. Premda su tijela ostala netaknuta u svojem sadašnjem stanju, Pekkala je znao da će i ona vrlo brzo propasti ako ih se pokuša premjestiti iznad zemlje. Bilo mu je drago što su ih odlučili ostaviti dolje dok ne dovedu prikladno opremljen tim za uklanjanje tijela. Pekkala isprva ništa nije dirao. Navrh gomile bila je žena. Ležala je na leñima, s rukama ispruženima postrance. Pekkala je prosudio da bi je takav pad zacijelo ubio, no bilo mu je jasno da je bila mrtva i prije pada. Lubanju joj je raznio metak koji ju je pogodio izmeñu očiju i vrha nosa prodrijevši u dio mozga poznat kao dura oblongata. Zena je ostala na mjestu mrtva. Pekkala je shvatio da je počinitelj, tko god bio, točno znao što radi. No bilo je tu više od samog znalačkog ubijanja. Kao što mu je Vasiljev utuvio u glavu, način na koji je ubojstvo počinjeno govorio je mnogo o ubojici. Čak i u slučajevima kada su tijela bila strašno izobličena, obično nožem, većina ubojica nije oštetila lica žrtava. Oni koji su se koristili pištoljem obično bi žrtvu ustrijelili nekoliko puta, a najčešće su ciljali u prsa. U slučajevima kada je pištolj rabio netko neiskusan, na tijelima su često bile višestruke, nasumce počinjene rane jer su strijelci podcijenili nepreciznost oružja. Pekkala je znao da su mnogi ljudi izbjegli metke koje su neuvježbani strijelci ispalili neposredno pred njima.


Ubojstva koja su obavljali obučeni ubojice obično su se nazivala pogubljenjima. Ona su takoñer imala odreñen potpis. Iza ljudskog uha, na stražnjem dijelu glave nalazi se mala kost: vanjska zatiljna izbočina. Ubojice se podučavalo da pritisnu cijev pištolja točno iznad tog mjesta, što im je omogućilo da žrtvu ubiju jednim metkom. Pekkala je vidio mnogo takvih pogubljenja, koja su u početku Revolucije počinile obje strane. Ubojice su ostavljali žrtve da leže s licem u polju, u jarcima ili u snijegu, s rukama svezanima na leñima i čelom koje je raznio metak. Jedan od razloga za takav postupak bio je taj što ubojice nisu morali gledati u lice žrtve. No tko god je ubio ovu ženu, stajao je točno ispred nje. Pekkala je znao da je taj postupak zahtijevao osobitu hladnokrvnost. U glavi je već počeo sastavljati portret ubojica, pretpostavivši da ih je bilo više od jednoga. Gotovo je sigurno da su bili muškarci. Žene se obično nisu novačile u timove za pogubljenja, premda su postojale iznimke. Revolucionari su upošljavali žene u redovima smrti, a baš su se te žene pokazale krvožednijima od svojih muških pandana. Prisjetio se boljševičke atentatorice Ruže Svare, odgovorne za smrt stotine bivših carskih časnika. Nakon ubilačkog pohoda proglasili su je narodnom junakinjom te je obišla zemlju kao Crvena Ruža, noseći snop ruža i bijelu haljinu, poput djevice na dan vjenčanja. Još je jedan detalj govorio da su ubojice bili muškarci: na svim lubanjama bilo je mjesto izlaska metka, što je upućivalo na upotrebu pištolja velikog kalibra. Žene, čak i one u redovima smrti, češće su nosile oružje manjeg kalibra. Tada je Pekkala pregledao odjeću prinijevši svjetiljku ženskom tijelu da prouči materijal haljine. Prvo što mu je privuklo pozornost bila su sitna sedefna puceta na haljini, koja su nekoć zacijelo bila crvena, ali sada su izgledala ružičasto. Rastužio se. Bili su to odjevni predmeti bogatih. U protivnome bi ta puceta bila izrañena


od kosti ili drva. Dugi, grudasti pramenovi kose padali su preko odjeće. Na golim je rukama vidio mjesta gdje se masnoća pretvorila u adipoceru, sapunastu, sivožutu tvar poznatu kao mrtvački vosak. Vidio je cipele: koža im je bila zgužvana i iskrivljena. Maleni čavli koji su nekoć držali potplate stršili su iz njih poput zubića. Ponovno je osjetio težinu sve veće sigurnosti. To nije bila obuća radnika niti vrsta obuće kakva bi se našla na selu, bila je previše elegantna za sibirsku divljinu. U tom je trenutku svjetiljka zadrhtala i ugasila se. Tama koja ga je obuhvatila bila je tako potpuna da mu se činilo kao da je iznenada oslijepio. Pekkala je disao ubrzano i plitko. Borio se s panikom koja se zavrtjela oko njega poput živog stvora. Psujući, protresao je svjetiljku i svjetlo se ponovno upalilo. Obrisavši znoj s lica, Pekkala se vratio poslu. Ispitao je sve što je mogao a da pritom ne poremeti postojeće stanje. Tada je ispružio ruku i dodirnuo ono što je ležalo pred njim. Prsti su mu se tresli. Pokušao je zadržati emocionalnu distancu prema leševima kao što ga je podučio doktor Bandelajev. „Misli o njima kao o zagonetkama, a ne ljudima", rekao je doktor. Zavukavši ruke ispod ženskih leda, prstima je napredovao centimetar po centimetar izmeñu slojeva vlažne i pljesnive tkanine koja je razdvajala leševe te dignuo njezino tijelo. Još je bilo teško, za razliku od tijela koje je izvukao iz dimnjaka. Ono je bilo tako lagano da ga je podsjećalo na lampion. Dok je premještao tijelo na tlo tako da sve leševe poslaže jedan do drugoga, ženska se lubanja otkinula od kralježnice. Otkotrljala se na drugu stranu gomile i slomila na kamenom podu uz zvuk kakav proizvodi pad zemljane posude. Zaobišao je gomilu i nježno podignuo


lubanju s tla. Ondje, pod zrakom svjetiljke, ugledao je muški rukav, a smežurana ruka visjela je iz njega poput ptičje kandže. Nije odmah prepoznao ženu koja je ležala na vrhu gomile. Leš nije imao prepoznatljive znakove. No kada se zagledao u ruku, osjetio je da je prepoznaje i stresao se. Pekkala je naučio vjerovati nagonu, čak i onda kada ga ne bi ispitao pomoću podsjetnika za racionalno mišljenje. Postavio je žensku lubanju pokraj ostatka tijela i krenuo prema drugome. Tijekom sljedećih pola sata raspleo je tijela još triju žena i položio ih na tlo. Sve su bile ustrijeljene u lice. Tada je već gotovo prestao sumnjati da su to bile sestre Romanov: Olga, Marija, Anastazija i Tatjana. Ispod njih ležala je peta žena, nesumnjivo carica zbog veličine tijela i zrelijeg kroja odjeće. Takoñer je bila ustrijeljena u glavu. Za razliku od drugih, meñutim, ustrijeljena je straga. Izašavši, metak je raznio čelo i razotkrio golemu šupljinu u lubanji. Tako je umrla, zaključio je Pekkala. Pokušavala je zaštititi jedno dijete od ubojičina pištolja. Pekkala je znao da je kod svih njih smrt bila trenutačna. Pokušao je u tome pronaći utjehu. Pekkala je kod žena opazio očit nedostatak otpora. Svi su pucnji bili pozorno naciljani, što ne bi bilo moguće da su se žrtve borile. Pekkala je zatim prišao posljednjem tijelu. Tada su se baterije u svjetiljci već počele prazniti. Svjetlo iz kristala s očima nalik na mjehure prešlo je iz zasljepljujuće bijelog u zagasito mjedenožuto. Pomisao da bi se svjetiljka mogla posve ugasiti i ostaviti ga slijepog meñu leševima ispunila mu je um jezivim mrmorom. Posljednje je tijelo bilo muško i ležalo je na boku. Kosti su mu djelomično zdrobili drugi leševi bačeni na nj. Prsni koš i ključna kost bili su slomljeni. Tlo pod njim bilo je na objema stranama crno i masno.


Cijelo je tijelo bilo prekriveno slojem suhe, žutosmeñe plijesni. Puceta na kaputu virila su poput malih gljiva. Pekkala je ispružio ruku i palcem obrisao prašinu koja je prekrivala kopču, otkrivši dvoglavog orla Romanovljevih. Čovjekova lijeva ruka bila je slomljena, vjerojatno zbog pada. Desna je ruka ležala preko lica kao da se čovjek pokušavao zaštititi. Pekkala se pitao je li preživio pad i pokušao se zaštititi od tijela koja su bačena za njim. Osim jahaćih hlača i visokih čizama, mrtvac je na sebi imao gimnastirku. Odora je bila preinačena tako da se otkopčava sprijeda. Zakopčavala se kukicama umjesto pucetima, a uspravni ovratnik bio je urešen dvjema debelim vrpcama od srebrnog brokata. Boja odore izvorno je bila blijedo zelenkastosmeña, a prednji dio porubljen istim srebrnim brokatom kao ovratnik. Sada je ovratnik bio boje trule jabuke. Već je vidio tu odoru. Za Pekkalu nije bilo sumnje da je to carevo tijelo. Car je posjedovao desetke različitih odora, a svaka je predstavljala pojedinu granu ruske vojske. Ta posebna odora, koju je car odijevao kada je obavljao smotru pukovnija, bila je jedna od najudobnijih. Zbog toga je takoñer bila jedna od njegovih omiljenih. Na prsima odore jasno su se vidjele četiri rane od metka. Pekkala je proučio izblijedjele krvave mrlje koje su se sjajile uz ranu. Opekline od baruta otkrile su da su pucnji ispaljeni iz neposredne blizine. Pekkala je nježno pomaknuo ruku kako bi bolje vidio mrtvačevo lice. Bio je uvjeren da je lubanja zdrobljena kao i ostatak tijela, ali iznenadio se: bila je netaknuta. Nikakav metak nije prošao kroz duru oblongatu. Zbunjeno je zurio u ostatke uredno podrezane brade, rupu gdje je nekoć bio nos, smežurane usne koje su se povukle i razotkrile niz snažnih, ravnih zuba. Pekkala je ustuknuo teško udišući prah propadanja. Bacio je pogled prema gore, gdje je baršunasti kolut noćnog neba označavao ulaz u okno. U tom trenutku, kao


da je gurnut s mjesta na kojem je stajao, Pekkala je gledao kroz careve oči kako se posljednje sekunde njegova života odigravaju na tlu rudnika. Visoko odozgo svjetlosna su koplja padala ravno prema njemu. Zabljesnula bi u tunelu od mokrog kamena. Osvijetljene kapi kiše posvuda su svjetlucale poput dragulja. Zatim je vidio obrise careve žene i djece kako se ruše prema njemu, prstiju raširenih poput vršaka krila dok su ženske haljine brujale zbog brzine pada. Pekkala je osjetio kako su prošli ravno kroz njega, vukući za sobom noć poput crnih kometa, i čuo je kako im se kosti razbijaju poput stakla. Istjerao je moru iz glave. Prisilno se usredotočio na posao pred sobom. Zašto bi ubojica pucao ženi u glavu, a carevo lice ostavio netaknuto? Više bi smisla imalo da je učinio obratno, osobito ako su ubojice bili muškarci, kao što je mislio. Takav ubojica prije bi izobličio nekoga vlastita spola. Pekkalino je srce odjednom počelo lupati u prsima. Toliko se usredotočio na tu pojedinost da je potpuno zaboravio nešto mnogo važnije. Carevo je tijelo bilo posljednje na gomili. Nadajući se da je nekako pogriješio, Pekkala je pogledao žene polegnute na zemljano tlo rudnika. No pogreške nije bilo. Jedno je tijelo nedostajalo. Aleksej nije bio meñu mrtvacima. Svaki put kada bi Pekkala pomislio na tog dječaka, osjetio bi kako mu se steže grlo. Od svih članova obitelji, Aleksej mu je bio najmiliji. Kćeri su bile dražesne, osobito najstarija, Olga, ali sve četiri zadržavale su se po strani. Bile su lijepe, premda melankolične, i rijetko su primjećivale njegovu prisutnost. Pekkala je znao da ih čini nervoznima zbog toga što se u crnom kaputu izdizao medu njima, naoko imun na vrstu frivolnosti koja je zauzimala veći dio njihova života. Nedostajala mu je ugladenost beskrajne procesije posjetitelja koju je primala obitelj Romanov. Pomodno odjeveni baruni, lordovi i vojvode (tu je negdje uvijek bila titula), koji bi sukali


podrezane brkove i svoj govor začinjali francuskim frazama, smatrali su Pekkalu pregrubim za svoje društvo. „Ne obaziri se na njih, Pekkala!" rekao je Aleksej. Nakon izvještaja o eksploziji na ulicama Peterburga car je Pekkalu pozvao na svoje imanje poznato kao Carsko selo, smješteno u predgrañu. Ulazeći u carevu radnu sobu u sjevernom krilu Aleksandrova dvorca, roj gostiju pohrlio je pokraj njega i ne pogledavši ga. Car je sjedio za stolom. Aleksej je sjedio pokraj njega, a glava mu je bila zamotana bijelim zavojem nabreklim od neke mješavine bilja koju mu je prepisao Rasputin. Aleksejev izraz bio je uvijek isti: istodobno topao i tužan. Hemofilija od koje je dječak bolovao toliko mu je puta zamalo oduzela život da su car i, posebno, carica Aleksandra izgledali kao da su gotovo apsorbirali bolest u vlastita tijela. Aleksej je mogao iskrvariti od male posjekotine ili ogrebotine kakvu je običan dječak dobivao svakog dana. Zbog te je slabosti morao živjeti kao daje od stakla. A i sami su roditelji živjeli kao da su krhki poput desetaka tisuća jantarnih komadića kojima je bila obložena Jantarna soba u Dvorcu carice Katarine ili iznimno detaljno ukrašena Fabergeova jaja koja je car darovao svojoj ženi za roñendan. Roditelji su čak pažljivo birali Aleksejeve prijatelje prema sposobnosti da se mirno igraju. Pekkala se sjećao braće Makarov, mršavih i nervoznih dječaka koji su govorili tiho i čije su uši stršile. Ramena su uvijek držali zgrbljena, kao što djeca čine kada iščekuju vatromet. Unatoč krhkosti, Aleksej ih je nadživio: obojica su poginula u ratu. Bez obzira na mjere koje su poduzeli, roditelji kao da su uvijek čekali trenutak kada će Aleksej jednostavno izblijedjeti. Tada bi se i oni pretvorili u prah.


„Aleksej ima pravo", rekao je car. „Ne smiješ se obazirati na te ljude", nehajno je mahnuo rukom u smjeru gostiju. „Nisu ti iskazali dobrodošlicu kakvu zaslužuješ", rekao je Aleksej. „Ne poznaju me", odgovorio je Pekkala. „Bašsi sretnik, ha?"osmjehnuo se car. Činilo se da se uvijek razvedri kada je Pekkala blizu. „Ali mi te znamo, Pekkala", rekao je Aleksej, ,,a to je najvažnije. " „Pekkala, vidi što imam ovdje!" Car je pokazao na crveni rupčić koji je ležao na stolu. Rupčić naizgled nije pripadao medu uredno složena nalivpera, škare, tintarnicu i otvarač za pisma s drškom od žada. Car je zahtijevao damu stol bude u savršenom redu. Kada je razgovarao s ljudima u svojem uredu, osobito s onima do čijeg društva nije držao, često bi malko pomicao te predmete, kao daje milimetar udaljenosti izmeñu predmeta bezuvjetno potreban za njegovo mentalno zdravlje. Tada je, zamahnuvši poput mañioničara koji izvodi trik, car uklonio rupčić i otkrio što se skrivalo ispod. Pekkali je predmet nalikovao na veliko jaje. Boje su mu bile jarke: pomiješane vatrene nijanse zelene, crvene i narančaste. Pitao se je li to još jedna od Fabergeovih kreacija. „Što misliš, Pekkala?" upitao je car. Pekkala je znao kako najbolje iskoristiti te igre. „Čini se daje to... " zastao je, „neka vrsta čarobnog graha. " Car je prasnuo u smijeh pokazavši snažne bijele zube. Aleksej se takoñer nasmijao, ali je, kao i uvijek, pognuo glavu i prinio ruku ustima. „Čarobni grah!"povikao je car. „Sada više ne postoji to što nisam čuo! „ To je mango", rekao je Aleksej. „Ljudi koji su upravo otišli donijeli su ga na dar. Došao je skroz iz Južne


Amerike najbržim brodovima, čamcima i vlakovima. Prema onome što su rekli, taj mango je visio na stablu prije manje od tri tjedna. " „Mango", ponovio je Pekkala pokušavajući se sjetiti je li ikada prije čuo tu riječ. „ To je neka vrsta voća", rekao je car. „Pekkala nema vremena za mango", Aleksej ga je pokušavao nasmijati. „Osim", Pekkala je podignuo prst, „ako je počinio zločin. " „Zločin!" nasmijao se car. Pekkala je ispružio ruku prema mangu, a kada mu ga je car dao, pretvarao se da ga podrobno proučava. „Sumnjiv je", promrmljao je. „ Vrlo sumnjiv." Oduševljeni Aleksej zanjihao se unatrag na stolcu. „Pa dobro", rekao je car prihvativši igru, „to će skupo platiti. Može se učiniti samo jedna stvar. " Otvorio je ladicu stola i izvadio velik nož na rasklapanje s drškom od jelenjeg roga. Car je izvukao oštricu koja je, uspravivši se, oštro škljocnula. Primivši jednom rukom voće, gulio je svijetlu koru ispod koje se pokazalo jarko narančasto meso. Pažljivo je narezao mango. Držeći komad izmeñu plosnatog dijela oštrice i palca, ponudio je po jedan komad Pekkali i sinu, a onda i sam uzeo jedan. Njih trojica žvakali su u tišini. Hladan, sladak voćni okus kao daje skakao po Pekkalinim ustima. Nije mogao suspregnuti kratko odobravajuće mumljanje. „Pekkali se sviña", rekao je Aleksej. „Sviña mi se", složio se Pekkala. Gledajući preko careva ramena, promatrao je kako snijeg pada na tlo oko dvorca. Pojeli su mango. Car je obrisao oštricu o crveni rupčić, a zatim vratio nož u stol. Kada je dignuo pogled prema Pekkalinim očima,


carevo je lice poprimilo krut izraz, uvijek je bilo tako kada su posrijedi bile nevolje vanjskog svijeta. Već je pretpostavljao da su izvještaji o eksplozijama bomba u Sankt Peterburgu istiniti. Čak i ako car nije znao tko je poginuo, nije sumnjao u to da je život izgubio netko njemu odan. Kao da je zapravo mogao vidjeti razneseno tijelo ministra Orlova, za kojega će poslije doznati dae poginuo u napadu, tako rastrgan da mu je gotovo cijela kralježnica ležala pokraj prsnog koša poput bijele zmije. Ti su napadi postajali učestali. Bez obzira na to koliko su terorističkih urota razotkrili, uvijek se činilo da ima još onih koje su neopaženo kliznule kroz ogradu. „Ne želim raspravljati o nedavnoj neugodnosti u Sankt Peterburgu", rekao je car. Bila je to više molba nego zapovijed. Umorno je položio lice u ruke masirajući sklopljene vjeñe vršcima prstiju. „Riješit ćemo to poslije." „Da, Ekscelencijo." Nesvjestan pravog razloga Pekkalina posjeta, Aleksej mu se još smiješio. Pekkala je namignuo. Aleksej je uzvratio. Pekkala je triput zakoračio unatrag, okrenuo se i krenuo prema vratima. „Pekkala!" zazvao je car. Pekkala se zaustavio, ponovno okrenuo i čekao. „Nemoj se nikada promijeniti", rekao je car. „Nikada! "povikao je Aleksej. Napuštajući radnu sobu, Pekkala je zatvorio vrata za sobom. Baš dok je to radio, čuo je Aleksejev glas. „ Tata, zašto se Pekkala nikada ne smije promijeniti?" Pekkala je pričekao. Nije namjeravao prisluškivati, ali pitanje ga je iznenadilo. Nije mislio da se nikada ne smije promijeniti. „Pekkala je ozbiljan čovjek. " Čuo je kako car odgovara. „Pozorno promatra svijet. Nema vremena za igre u kojima ti i ja uživamo. "


„Je li nesretan?" upitao je Aleksej. „Ne, mislim da nije. Samo svoje osjećaje drži za sebe." „Zašto si odabrao njega da bude tvoj posebni istražitelj? Zašto nisi odabrao nekog detektiva iz Okhrane ili žandarmerije?" Pekkala je pogledao lijevo i desno niz prazan hodnik. Iz udaljenih prostorija dopirao je smijeh. Znao je da bi morao krenuti, no često se pitao upravo to što je Aleksej sada izgovorio i činilo mu se da nikada neće doznati odgovor ne čuje li ga u tom trenutku. Stoga je ostao i, jedva dišući, upinjao se čuti glasove kroz debelu ploču vrata. „Čovjek poput Pekkale", rekao je car, „ne shvaća vlastiti potencijal. Znao sam to prvi put kada sam ga ugledao. Vidiš, Alekseju, za ljude u našoj profesiji nužno je da običnim pogledom dokuče osobnost onoga koga upoznaju. Moramo znati možemo li im vjerovati ili ih valja držati podalje od sebe. Ono što osoba čini važnije je od onoga što kaže. Vidio sam kako Pekkala odbija skočiti na konju preko ograde s bodljikavom žicom koju je dao izraditi sadistički učitelj i promatrao sam kako se ponaša kada ga narednik grdi. Znaš, nije pokazao nimalo bojazni. Da nisam bio ondje i svjedočio tome, taj bi narednik izbacio Pekkalu iz redova zbog neposlušnosti. No Pekkali to ne bi ništa značilo. " „Ali zašto ne?" upitao je dječak. Ako nije želio biti u pukovniji... " „Ah, ali jest, samo ne pod tim uvjetima. Većina tih kadeta jednostavno bi žrtvovala konja i učinila kako su im rekli. " „Ali nije li to važno", upitao je Aleksej, „biti poslušan bez obzira na sve? „Katkad da, ali ne za ono što sam ja imao na umu." „Želiš reći da si ga izabrao jer si mislio da možda neće slušati zapovijedi?" „Ono što sam trebao, Alekseju, bio je čovjek kojeg se ne može zastrašiti, tući ili raskvariti toliko da zaboravi


osjećaj za dobro i zlo. A to se nikada neće dogoditi osobi poput Pekkale. " „Ali zašto ne?" „Jer mu to neće pasti na pamet. Ovakvih kao što je on, Alekseju, ima manje od jednoga na milijun. Kada ih nañeš, prepoznat ćeš ih na prvi pogled." „Zašto je odabrao posao koji radi? Misliš li da uživa u takvom životu?" „Nije to pitanje užitka. On je stvoren za to, kao što je hrt stvoren za trčanje. Čini ono zbog čega je poslan na zemlju jer zna da je to važno." Slušajući cara, Pekkala se sjetio svojeg oca, koji je radio posao koji nitko drugi nije htio raditi. Tijekom prošlih mjeseci Pekkalu je znala preplaviti snaga izvanrednih slučajnosti koje su dovele do njegove službe kod cara. No čuvši te riječi, ono što mu se prije činilo kao ishod gotovo nemoguće slučajnosti, sada je djelovalo kao nešto neizbježno. „Jesi li doista trebao nekoga poput njega?" upitao je Aleksej. „Žalosna je istina da je Okhrana puna špijuna. A tako i žandarmerija. Njih dvije meñusobno se špijuniraju. Šaljemo špijune u redove terorista. Čak stvaramo špijunske saveze koji naizgled rade protiv nas, ali njima zapravo upravlja vlada. Nema kraja prevarama. Kada ljudi dodu do točke u kojoj ne očekuju vladavinu voda kojima mogu vjerovati, zemlja je na putu prema propasti. Kada se tako nešto dogaña, Alekseju, ljudi trebaju osobu na koju će se moći osloniti. " „Čak i više nego na tebe, tata?" „ Volio bih da ne", odgovorio je car, „ali odgovor je ipak da." „Jesi li dobro?" Kirovljev glas odbijao se niz rudarsko okno.


Pogledavši gore, Pekkala je spazio Antonov i Kirovljev obris nalik na papirnate izreske. Naginjali su se nad rupu. „Dobro sam", promucao je. „Je li ono što smo mislili?" upitao je Anton. „Da, ali jedan od njih nedostaje." Dotad je Pekkala razmatrao samo tri mogućnosti. Prva: neće biti nikakvih tijela; druga: tijela će biti dolje, ali neće pripadati Romanovima; i treća: Romanove će doista naći mrtve na dnu rudarskog okna. Pekkala nije ubrojio mogućnost da će jedan od Romanova nedostajati. „Nedostaje?" povikao je Kirov. „Tko?" „Aleksej", odgovorio je Pekkala. Svjetiljka se tada već gotovo ugasila; njezina se svjetlost pretvorila u bakrenastu maglicu koja je sezala jedva dalje od izbočenih leća. Tama se gomilala oko njega. „Jesi li siguran?" Putujući niz okno, Antonov se glas pojačao kao da je govorio kroz megafon. Pekkala je bacio pogled na mjesto gdje su ulazi u tunele bili otpečaćeni. „Da. Poprilično siguran." Čak i da je Aleksej preživio pad, ne bi mogao ući u tunele, a mladić bi zbog hemofilije sigurno umro od ozljeda. Na vrhu okna dva su čovjeka šaptala. Riječi su im postale oštre, a glasovi poput siktanja zmija. „Vraćamo te gore", povikao je Anton. Trenutak poslije Emkin je motor oživio i zarežao. „Primi uže", viknuo je Anton. „Kirov će polako ići unatrag. Dignut ćemo te." Svjetlo je treperilo na zidovima poput duhova koji izlaze iz kamena. Snažno je primio uže. „Spreman?" upitao je Anton. „Da", odgovorio je Pekkala. Motor je proradio i Pekkala je osjetio kako ga polako vuku na površinu. Dižući se, pogledao je prema tijelima položenima jedno uz drugo. Usta su im bila razjapljena kao u kakvu groznu, nečujnu zboru.


Držeći čvrsto uže, Pekkala je hodao okomitim zidovima okna. Naposljetku, kada je bio gotovo na vrhu, Anton je mahnuo Kirovu i automobil se zaustavio. Anton je ispružio ruku prema dolje. „Primi je", zapovjedio je. Pekkala je oklijevao. „Da sam te htio ubiti", rekao je Anton, „već bih to učinio." Pekkala je pustio uže i primio bratovu podlakticu. Anton ga je izvukao na površinu. Dok je Kirov namatao uže, Pekkala je, obuzet mislima, otišao do automobila i naslonio se na poklopac motora prekriživši ruke. Anton mu je ponudio plošku sa samahonkom. Pekkala je odmahnuo glavom. „Shvaćaš li da sada imamo dvije istrage. Jedna je: otkriti tko je ubio Romanove, a druga: naći carevića. Možda je još živ." Anton je slegnuo ramenima i otpio gutljaj. „Sve je moguće", promrmljao je. „Pomoći ću ti naći Aleksejevo tijelo", nastavio je Pekkala, „no ako se ispostavi da je još živ, morat ćeš naći nekog drugog da ga nade." „Kako to misliš?" „Tako što ti neću predati Alekseja kako bi ga ti ubio ili doživotno zatočio." „Nešto ti moram reći." Anton je ispustio plošku natrag u džep. „Moglo bi ti pomoći da promijeniš mišljenje." „Poprilično sumnjam." „Slušaj", rekao je Anton, „ne zaboravi da već godinama pratimo glasine da su neki Romanovi preživjeli. Bili smo posve svjesni da te glasine zapravo mogu biti istinite. Namjera druga Staljina jest ponuditi amnestiju bilo kojem živućem pripadniku careve najbliže obitelji." „Očekuješ da povjerujem u to?" zakriještao je Pekkala. „Već sam ti rekao da namjera Moskve nikada nije bila pobiti sve Romanove. Caru bi se sudilo i, da,


proglasili bi ga krivim i, da, gotovo bi ga sigurno pogubili. Ali nikada se nije spomenulo pogubljenje cijele njegove obitelji. Oni bi se iskoristili kao sredstvo za pregovore. Bili su previše dragocjen posjed da ih se samo tako ubije." „Ali Moskva je već objavila da je cijela obitelj pogubljena!" rekao je Pekkala. „Zašto bi Staljin priznao da je pogriješio? Bilo bi smisle- nije ubiti carevića nego priznati laž." „Možda se jedan od čuvara smilovao Alekseju. Možda su ga spasili od pogubljenja i sakrili dok ga ne budu mogli premjestiti na sigurno. Ako se to dogodilo, nije bilo laži. Moskva bi mogla reći da su ih jednostavno pogrešno obavijestili. Za Staljina, ostaviti Alekseja na životu znači da se vlada više ne boji svoje prošlosti. Romanovi više nikada neće vladati ovom zemljom. Nikada više neće biti drugog cara. Aleksej više nije prijetnja i zbog toga nam je vredniji živ nego mrtav." Kirov je utovario uže za vuču u automobil. Zalupio je vratima prtljažnika i otišao do braće. Nije ništa rekao, ali bilo je jasno da je slušao. „Što ti misliš?" pitao ga je Pekkala. Kirov je isprva izgledao kao da je iznenañen pitanjem. Razmislio je na trenutak prije negoli je odgovorio. „Živ ili mrtav, Aleksej je sada samo još jedno ljudsko biće. Poput tebe i mene." „Car bi to želio za svojeg sina", rekao je Pekkala, „kao što je to želio i za sebe." „Onda?" Anton je ispružio ruku i potapšao brata po ruci. „Što kažeš?" Unatoč nagonskom nepovjerenju, Pekkala nije mogao poreći da je ponuda amnestije bila važan znak. Samo je samopouzdana vlada mogla tako postupiti s bivšim neprijateljem. Staljin je imao pravo. Svijet će to primijetiti. Pekkalu je ponijela mogućnost da je Aleksej još živ. Pokušao je to zatomiti znajući koliko je opasno nešto previše željeti. Moglo bi mu pomutiti rasuñivanje. Učiniti


ga ranjivim. No u tom trenutku, s gorkim vonjem mrtvih još u plućima, prevagnula je dužnost koju je osjećao prema careviću. ,,U redu", rekao je. „Pomoći ću vam naći Alekseja, ovako ili onako." „Kamo sada, šefe?" upitao je Kirov. „U dom Vodovenko", rekao je Pekkala. „Taj luñak očito nije lud kao što misle." Premda su sada već vidjeli Sverdlovsk i crkvu s lukovičastom kupolom koja se dizala iznad krovova u daljini, krenuli su putem koji je zaobilazio glavnu cestu prema gradu i nastavili južno prema Vodovenku. U predgradu Ekaterinburga zaustavili su se u skladištu goriva da zatraže još benzina. Skladište je bilo nešto veće od običnoga ograñenog prostora unutar kojeg je stajala daščara. Bila je okružena barikadom od prljavih žutih bačvi s gorivom. Vrata su bila otvorena, a kad se Emka zaustavila unutra, upravitelj postaje izašao je iz daščare brišući ruke o krpu. Nosio je plave radne hlače s naramenicama, poderane na koljenima i umazane masnim mrljama. „Dobro došli u Regionalni centar za prijevoz Sverdlovska", izjavio je bez entuzijazma dok je išao prema njima vukući noge kroz benzinske lokve prošarane duginim bojama. „Mi smo takoñer Regionalni centar za kontakt i komunikacije." Upravitelj je pokazao u naoko slomljen telefon zabijen u zid s unutarnje strane daščare. „Želite li znati naziv koji su mi dali kao upravitelju ovog mjesta? Potrebno mi je pet minuta da ga cijelog izgovorim." „Došli smo samo po gorivo." Anton je iz džepa izvukao svežanj kupona za gorivo koji su bili boje cigle. Brzo je prošao kroz njih poput službenika u banci koji broji novac pa ih nekoliko pružio upravitelju. I ne gledajući ih, upravitelj je kupone bacio u bačvu sa starim motornim dijelovima i masnim krpama. Zatim se okrenuo prema bačvi s gorivom na čijem je vrhu bila


pričvršćena crpka. Počeo je stiskati ručnu crpku kako bi povećao pritisak u bačvi. Dignuo je tešku sapnicu i počeo puniti Emkin spremnik. „Kamo idete, ljudi? Ovuda ne prolazi mnogo automobila. Danas svi idu vlakom." „U lječilište Vodovenko", odgovorio je Kirov. Upravitelj je sumorno kimnuo. „Kojim putem idete?" „Južna cesta vodi ravno do njega", rekao je Kirov. „Aha", prošaptao je čovjek. „Razumljiva pogreška uzevši u obzir da niste odavde." „Kako to mislite pogreška?" „Mislim da ćete otkriti da ta cesta... hm... nije ondje." „O čemu pričate?" upitao je Anton. „Vidio sam je na zemljovidu." „O, ona postoji", upravitelj ga je smirivao. „Samo..." oklijevao je, „južno odavde nema tla." „Nema tla? Jeste li potpuno poludjeli?" „Imate li zemljovid kod sebe?" upitao je upravitelj. „Da." „Onda ga pogledajte pa ćete vidjeti što mislim", rekao je. Dok je upravitelj stajao pokraj njega, Anton je raširio zemljovid na poklopcu motora. Trenutak je zurio u kartu prije nego što je našao njihov položaj. „Tu je cesta", rekao je Anton vukući prst uz nju. Prstom masnim od nafte, upravitelj je tada dirnuo veliki bijeli prostor južno od grada gdje je tamnoplava vena ceste postala iscrtkana. „Nisam to prije primijetio", rekao je Anton. „Što to znači?" Iz upraviteljeva izraza lica bilo je jasno da zna, ali ne namjerava reći. „Idite okolo", rekao je uprijevši prstom u cestu koja je krivudala prema jugu, a onda napravila velik luk i naposljetku došla do Vodovenka. ,Ali to će trajati danima!" rekao je Anton. „Nemamo vremena." „Kako želite", odgovorio je upravitelj. „Što nam to ne želite reći?" upitao je Pekkala.


Upravitelj je dignuo još jednu limenku goriva i stavio je u Pekkaline ruke. „Uzmite to sa sobom, za svaki slučaj." Bilo je to sve što je rekao. Bilo je kasno poslijepodne kada su stigli do ruba praznine sa zemljovida. Naišli su na barikadu u obliku debla postavljenog preko ceste u visini struka. Na objema stranama podupirale su ga drvene strukture u obliku slova X. Pokraj ceste bila je izgrañena mala daščara. Stražar je stajao nasred ceste i ispružio ruku prema njima dajući im znak da stanu. U drugoj je ruci držao pištolj pričvršćen za pojas koji mu je visio oko vrata. Uši su mu bile pripijene uz lubanju, zbog čega je nalikovao na grabežljivca. Na ovratniku je nosio pocakljene crvene časničke kvadrate. Drugi je čovjek prekriženih ruku drijemao u tami daščare. Glava mu se klatila na prsima. Pekkala je opazio da su polja iza barikade zelena i obrañena. U daljini su slamnati seoski krovovi sjali na poslijepodnevnom suncu. I Anton je to primijetio. „Prema zemljovidu", rekao je, „to selo ne postoji." Kirov je zaustavio automobil, ali je motor ostavio uključen. Časnik je zakoračio do prozora. „Van", grubo je rekao. „Sva trojica." Tada je već i drugi stražar izašao iz kolibe. Imao je velike, duboko usañene oči i tamnu bradu koja je bujno rasla po licu. Opasao se pojasom s pištoljem i pridružio drugom časniku kod automobila. Dok su Anton, Pekkala i Kirov stajali na cesti, dvojica stražara pretražila su vozilo. Otvorili su posude s gorivom i pomirisali tekućinu u njima. Ispitali su limenke s vojnim porcijama mesa. Prekopali su navoje čupavog užeta od konoplje. Ne našavši ništa, prvi se stražar napokon obratio trojki. „Izgubili ste se", rekao je. „Ne", odgovorio je Kirov. „Na putu smo za Vodovenko."


„Ne pitam vas jeste li se izgubili, nego vam kažem da jeste." „Zašto na zemljovidu nema ničega?" upitao je Anton. „Ne smijem vam odgovoriti na to pitanje", rekao je časnik. „Vi čak nemate ni dozvolu postaviti ga." „Ali kako da nastavimo?" upitao je Anton. „To je jedina cesta koja vodi na jug." „Morat ćete se okrenuti", rekao je časnik. „Vratite se putem kojim ste došli. Naposljetku, doći ćete do raskrižja. Odande možete sjeverno. A onda", zavitlao je rukom po zraku, „nakon nekoliko sati naići ćete na drugu cestu, koja vodi istočno." „Sati?" povikao je Kirov. „Da, prema tome, što prije krenete..." Anton je kopao po džepu odore. Dok je to radio, drugi je stražar polako spustio ruku i otkopčao poklopac na koricama pištolja. Anton je izvadio svežanj naredbi otisnutih na tanku, mekanu sivkastoprozirnom papiru. Posljednji je na dnu imao potpis tintom, koja je probila papir. „Pročitajte ovo", rekao je. Časnik je zgrabio papire. Pogledao je svu trojicu pojedinačno. Emkin motor strpljivo je žvrgoljio i punio zrak ispušnim plinom. Drugi se stražar nagnuo preko časnikova ramena i čitao naredbe koje im je dao Anton. Zagrcnuo se. „Smaragdno oko", rekao je. Jednog kasnog rujanskog poslijepodneva Pekkalu su pozvali u Dvorac carice Katarine na imanju Carsko selo. Pekkala je došao kasno. Tog je poslijepodneva svjedočio na Grodeko- vu suñenju u Sankt Peterburgu. Saslušanje je trajalo dulje nego što je očekivao. Kasnio je već onda kada gaje sud pustio s klupe za svjedoke. Pretpostavio je da ga car nije čekao, mislio je da se već povukao u svoje odaje na spavanje. Bez ikakva dokaza


koji bi to potvrdili i ne znajući što car želi od njega, Pekkala je odlučio otići do dvorca. Tijekom dvije godine koliko je služio kao carev specijalni istražitelj često su ga pozivali a da pritom nije znao svrhu poziva. Car nije volio čekati. Bio je discipliniran, dani su mu bili precizno podijeljeni na sastanke, objede, vježbu i vrijeme s obitelji. Tko god je poremetio tu ravnotežu, nije dočekan ljubazno. Na Pekkalino iznenañenje, sobar koji ga je dočekao kada je ušao u dvorac rekao je da ga car ipak čeka. Sljedeće je iznenañenje bilo da ga očekuje u Jantarnoj sobi. Jantarna soba bila je drugačija od bilo kojeg drugog mjesta na zemlji. Pekkala je čuo da o njoj govore kao o osmom svjetskom čudu. Samo mali broj ljudi izvan najuže obitelji smio je ući ondje. Prostorija nije bila velika: nešto više od šest koraka široka, deset koraka duga i visoka oko četiri metra. U usporedbi s drugim prostorijama u dvorcu, nije imala ni spektakularan pogled s prozora. Prostorija je bila posebna samo zbog zidova. Od poda do stropa prekrivale su ih ploče s intarzijom od pola milijuna jantarnih komadića, pa čak i više. Drveni mozaik na podu odražavao je taj omamljujući kolaž komadića, a u kutu su u staklenoj vitrini bile sitnice izrañene od fosiliziranog biljnog soka: tabakere, glazbene kutije, četke za kosu, pribor za šah čije su sve figure bile izdjeljane od jantara. Kada se svjetlo slijevalo kroz prozore, zidovi bi sjali kao da su u plamenu; odnekud duboko u njima izbijao je plamen koji nije posjedovao vrućinu. U tim je trenucima jantar izgledao poput prozora koji gleda na vječni zalazak sunca. Unatoč tome što su ga često okruživale careve dragocjenosti, Pekkala se na njih nije obazirao. Odrastao je u kući u kojoj se ljepotu nalazilo u jednostavnosti. Oruñe, pokućstvo i jedaći pribor cijenili su se zbog nedostatka kiča. Pekkali se mnogo carevih predmeta činilo jednostavno nepraktičnim. Pekkalina nezainteresiranost za dragocjenosti zbunjivala je cara. Navikao je na ljudsku zavist pa ga je


mučio njezin nedostatak u Pekka- le. Pokušao bi ga zainteresirati za intarziju od slonovače i ebanovine na radnom stolu i za set pištolja za dvoboj čije su cijevi bile obložene dama- stom nudeći ih Pekkali na dar. Pekkala bi ih obično odbio, primajući samo sitne znakove pažnje, i to samo kada car ne bi prihvaćao ne kao odgovor. Naposljetku je car bio taj koji je zavidio Pekkali, a ne obratno. Ne zbog posjeda mlañeg čovjeka, nego zbog toga što ga nije trebao. No Jantarna soba bila je posve drugačija od bilo kojeg drugog careva blaga. Čak ni Pekkala nije mogao poreći da oni koji je vide bivaju opčinjeni. Prolazeći kroz Bijelu i Grimiznu blagovaonicu, Pekkala je primijetio kako iz Jantarne sobe izlazi visok muškarac u vojničkoj odori. Čovjek je za sobom zatvorio vrata i elastičnim korakom krenuo kroz Galeriju portreta. Dok mu je čovjek prilazio, Pekkala je prepoznao usko skrojenu odoru i malko krivonogi hod konjičkog časnika. Bojnikovo mršavo lice isticali su kruti, navošteni brkovi. Prošao je pokraj Pekkale i ne pozdravivši ga, no zatim se, kao da se predomislio, zaustavio. „Pekkala?" upitao je. Pekkala se okrenuo i podignuo obrve čekajući da se čovjek predstavi. „Bojnik Kolčak!" rekao je čovjek glasnije nego što je trebao u zatvorenom prostoru galerije. Ispružio je ruku. „Drago mi je da smo se upoznali." „Bojniče", rekao je Pekkala i stisnuo mu ruku. Nije ga želio uvrijediti priznanjem da nikada nije čuo za njega. „Mislim da vas očekuju", Kolčak je glavom pokazao prema Jantarnoj sobi. Pekkala je pokucao na vrata i ušao u prostoriju. Bez sunčeva svjetla koje bi obično padalo kroz otvorene prozore, jan- tarni zidovi izgledali su šareno i bili bez sjaja. Na polusvjetlu su zidovi zbog uglačanih površina djelovali vlažno, kao da si nabasao na spilju, a ne prostoriju u Dvorcu carice Katarine.


Car je sjedio na stolcu do prozora. Pokraj stolca bio je stolić na kojem je u svijećnjaku gorjela svijeća. Svijećnjak je bio u obliku psa koji zavija na Mjesec, a svijeća je bila stisnuta u psećim zubima. Dvije uredno složene knjige ležale su pokraj svijeće. Jantar je sjajio samo na tom dijelu gdje je dopiralo svjetlo svijeće. Sam car nalikovao je više na prikazu koja leluja u tami. U krilu je držao svežanj spisa. Bio je to čest prizor jer je bio sam svoj tajnik. To je značilo daje, unatoč izbirljivosti, često bio preplavljen papirologijom. „ Upoznao si bojnika Kolčaka?" upitao je car. „Nakratko", odgovorio je Pekkala. „Kolčak je vrlo domišljat. Dao sam mu neuobičajen zadatak: da štiti moje osobne novčane zalihe. Dogovorili smo se da ih u žurnom slučaju sakrije na mjesto gdje ih, uz Božju volju, nitko neće naći dok ih ne ustrebam. " Car je dignuo svežanj spisa i pustio ga da pljusne na pod. ,,I tako znači", rekao je, „kasniš. " „Ispričavam se, Ekscelencijo", rekao je Pekkala. Htio je objasniti zašto kasni kadli ga je car presjekao. „Kakvo je bilo suñenje?" „Dugotrajno, Ekscelencijo." Car je pokazao rukom na dvije knjige. „Imam nešto za tebe. " Tada, pogledavši pozornije, Pekkala je vidio da to uopće nisu knjige, nego drvene kutije. „Hajde, otvori ih", rekao je car. Pekkala je uzeo prvu kutiju, koja je bila manja od donje. Otvorivši je, prvi put je ugledao amblem koji će postati njegov zaštitni znak nadolazećih godina. „Odlučio sam", rekao je car, „da tituli posebnog istražitelja nedostaje. .. " iskrivio je ruku u zraku kao da je ljuštura lupara koju šiba oceanska struja. „Nedostaje joj težina tvojeg položaja. U mojoj policiji postoje i drugi posebni istražitelji, ali nikad dosad nije bilo službe poput tvoje. Moj je djed stvorio žandarmeriju, otac je osnovao Okhranu. A ti si moj izum. Ti si jedinstven, Pekkala, a


takva je i značka koju ćeš odsad nositi. Primijetio sam, poput drugih, srebrnast sjaj tvojeg pogleda. Nikada nisam čuo ni za što slično. Mogao bi tko pomisliti da si pretrpio kakvo sljepilo." „Ne, Ekscelencijo. Vid mi je u redu. Znam o čemu govorite. "Pekkala je rukom krenuo prema očima kao da će dotaknuti svjetlo kojim sjaje. „Ali ne znam zašto to imam." „Nazovimo to sudbinom", rekao je car. Ustao je, uzeo značku s baršunastog jastučića i zataknuo je o tkaninu ispod desnog revera Pekkaline odore. „ Odsad ćeš biti poznat kao Smaragdno oko. Imat ćeš potpunu ovlast nad svojim dužnostima. Nikakve se tajne neće smjeti čuvati od tebe. Ne postoje dokumenti koje nećeš smjeti vidjeti kad ih zatražiš. Ne postoje vrata kroz koja nećeš smjeti proći nenajavljen. Možeš istog trena zahtijevati bilo koju vrstu prijevoza ako procijeniš da je prijeko potreban. Smiješ dolaziti kamo želiš i kada želiš, a isto tako možeš i odlaziti s tih mjesta. Možeš uhititi bilo koga posumnjaš li daje počinio zločin. Čak i mene." „Ekscelencijo... " zaustio je Pekkala. Car je dignuo ruku kako bi ga ušutkao. „Ne smije biti iznimaka. U protivnom ništa od toga neće imati smisla. Povjeravam ti sigurnost ove zemlje, sigurnost svojeg života i života svoje obitelji, a to nas pak dovodi do druge kutije." Stavivši na stranu praznu kutiju u kojoj je bila značka, car je otvorio veću kutiju. U kutiji prilagoñenoj za nj ležao je pištolj Webley s mjedenim drškom. „Ovo mije dao moj roñak Juraj V" Pekkala je bio vidio njihovu zajedničku sliku koja je visjela na zidu careve radne sobe: engleski kralj i ruski car, dvojica najmoćnijih ljudi na svijetu. Fotografirali su se u Engleskoj, obojica u službenoj veslačkoj odjeći nakon što je car doplovio onamo na svojoj jahti Standart. Izgledali su gotovo identično. Izraz lica bio im je isti; kao i oblik glave, brada, usta, nos i uši. Samo su im se oči razlikovale: kraljeve su bile oblije od carevih.


„Hajde", uputio ga je car. „Izvadi ga." Pekkala je pažljivo izvadio pištolj iz kutije. Bio je težak, ali težina mu je bila izvanredno rasporeñena. Pekkala je na dlanu osjetio hladnoću mjedenog drška. „ Carica ga ne želi blizu", rekao mu je car. „Kaže da je previše sauvage za čovjeka poput mene. Što god to značilo. " Pekkala je točno znao sto to znači, s obzirom na to daje to rekla žena poput carice, a mislio je da i car to zna. „Njezina je zamisao da ti to predam. A znaš li što sam joj rekao? Rekao sam joj da za čovjeka poput Pekkale možda neće biti dovoljno 'sauvage." Car se nasmijao, no lice mu se iznenada uozbiljilo. „Zapravo, ako mi moji neprijatelji priñu dovoljno blizu da moram upotrijebiti pištolj poput ovoga, Pekkala, već će biti prekasno. Zbog toga bi trebao pripadati tebi." „ Vrlo je lijep, Ekscelencijo, ali znate što osjećam u vezi s darovima. " „ Tko je spominjao darove? To oružje i značka oruña su tvojeg zanata, Pekkala. Dajem ti ih kao što i svakom vojniku u vojsci daju ono što mu je potrebno za rad. Sutradan će ti u ured dostaviti pet tisuća prikladnih metaka. To bi trebalo biti dovoljno neko vrijeme. " Pekkala je kimnuo te je namjeravao krenuti kad mu se car ponovno obratio. „Zbog predmeta s Grodekom postat ćeš slavan, Pekkala. Ne možeš to izbjeći. Bilo je previše publiciteta otkad si ga priveo. Neki ljudi žeñaju za slavom. Učinit će sve daje dobiju. Izdat će bilo koga. Ponizit će i sebe i one oko sebe. Oni ne razlikuju kada ih netko voli, a kada mrzi. Zele biti poznati. To je žalosna ovisnost, a neki se ljudi valjaju u njoj cijeloga života poput svinja u blatu. No ako si čovjek kakav mislim da jesi, neće ti se svidjeti osjećaj slave. " „Da, Ekscelencijo." Car je ispružio ruke i primio Pekkalu za podlaktice. ,,I zbog toga te smatram prijateljem."


Časnik je prolistao naredbe. „Posebne operacije", promrmljao je. „Jesi li vidio tko je potpisao papire?" upitao je drugi stražar. „Začepi", rekao je časnik. Preklopio je naredbe i bacio ih Antonu. „Možete proći." Drugi je stražar vratio pištolj u korice. „Nemojte nikome ništa reći o tome što vidite iza barikade", rekao je časnik. „Morate samo proći ravno. Ne smijete se zaustaviti. Ne smijete razgovarati ni s kim. Važno je da izgledate prirodno. Kada proñete selo, naići ćete na drugu prepreku. Ne smijete pričati o tome što tu vidite. Razumijete li?" „Zaboga, što je tamo?" upitao je Kirov. Lice mu je problijedjelo. „Uskoro ćete doznati", odgovorio je časnik, „no još ima vremena da se predomislite." „Nemamo vremena", rekao je Anton. „Dobro onda", rekao je stražar kimnuvši. Okrenuo se drugom časniku. „Donesi nekoliko jabuka", rekao je. Drugi je čovjek nestao u kolibi i zatim se pojavio noseći drvenu kutiju, koju je postavio na poklopac motora. Unutra, na podstavljenoj crnoj tkanini ugnijezdilo se šest savršenih jabuka. Svakome je pružio jednu. Tek kada ju je primio, Pekkala je shvatio da je jabuka drvena i pažljivo obojena. „Što se dogada?" upitao je Kirov. „Dok se vozite kroz grad", rekao je stražar, „držite jabuke u ruci kao da ih upravo namjeravate pojesti. Pobrinite se da budu vidljive. Jabuka je znak za ljude u gradu da ste dobili dopuštenje za prolazak. Ne učinite li točno onako kako vam kažem, ubit će vas." „Zašto jednostavno ne možemo razgovarati s njima?" „Bez daljnjih pitanja", rekao je časnik. „Samo neka vide jabuke u vašoj ruci." Dvojica stražara dignula su teško deblo koje je priječilo put.


Kirov je Emkom prošao pokraj barikade. Prolazili su pokraj polja koja su se divno žutjela suncokretima. Daleko u zelenoj plimi ječma razabrali su bijele ženske marame. Zene su stajale na kolima i skupljale košare koje su im dodavali muškarci na tlu. „Te su košare prazne", promrmljao je Kirov. Kada su ušli u selo, vidjeli su da vrvi ljudima. Izgledalo je čisto i bogato. Zene su na bokovima nosile djecu. Izlozi trgovina bili su napunjeni štrucama kruha, voćem i komadima mesa. Selo nije nimalo podsjećalo na blatne ulice i bijedne stanovnike Orešeka. Dok su se vozili, skupina muškaraca i žena nagrnula je iz dvorane za sastanke. Bili su to stranci. Odjeća i frizure bili su zapadnoeuropski i američki. Neki su nosili kožnate torbe i fotoaparate. Drugi su imali otvorene bilježnice u koje su škrabali hodajući. Skupinu je vodio sitan čovjek s okruglim naočalama i u tamnom odijelu, koje je očito bilo ruske proizvodnje sudeći prema duljini gornjeg dijela i širokom reveru. Smiješio se i smijao. Pokazivao je u jednom smjeru pa u drugom, a glave stranaca njihale su se lijevode- sno slijedeći njegove ispružene ruke. Kao da su pali u trans gledajući njihanje hipnotizerova sata. „Novinari", prošaptao je Anton. Čovjek u tamnom odijelu okrenuo se od jata koje je predvodio i zagledao se u automobil u prolazu. Okrenuvši leda novinarima, zbrisao je osmijeh s lica. Zamijenio ga je prijetećim, bijesnim pogledom. Anton je mahnuo stišćući u ruci drvenu jabuku. Prinijevši oku malen fotoaparat, jedan je novinar snimio fotografiju automobila koji je jurio pokraj njih. Drugi su se novinari nagnuli naprijed i iskrivili vratove poput ptica ne bi li vidjeli unutrašnjost automobila. Čovjek u odijelu okrenuo se natrag prema novinarima. Osmijeh mu se vratio na lice poput sunca koje je izronilo iza oblaka.


Pekkala je zurio u ljude koji su miljeli po ulici. Svi su izgledali sretno. Zatim je uočio pogled čovjeka koji je sjedio sam na klupi i pušio lulu. U njegovu pogledu nije bilo ničeg doli straha. Na drugoj strani grada bila je željeznička postaja. Jedine tračnice završavale su račvanjem: jedne tračnice nisu vodile nikamo, a druge su bile zaokretnica tako da se vlak mogao vratiti istim putem. Bio je spreman za povratni put, kamo god išao. Crni zastori prekrivali su prozore dvaju vagona čiji su maslinastozeleni zidovi bili ukrašeni tamnoplavom bojom. Svaki je vagon bio oslikan srpom i čekićem unutar velike crvene zvijezde. Četvorica muškaraca koja su sjedila na rubu perona, njišući nogama prema tračnicama, odjednom su skočila na noge vidjevši da se približava automobil. Zgrabili su metle i marljivo počeli mesti peron. Vidjevši putnike u automobilu, prestali su mesti i zinuli su. Izgledali su zbunjeno. Još su zurili prema automobilu kad je iščezao iz vida jureći prema drugoj barikadi. Cesta je tonula u udolinu, gdje su odjednom naišli na drugo teško stablo koje se protezalo preko ceste. Kirov je nagazio na kočnicu i automobil se zaustavio uz proklizivanje. Čekalo ih je još stražara. „Jeste li se zaustavili u gradu?" upitao je glavni. „Ne", odgovorio je Kirov. „Jeste li razgovarali s kime?" „Ne." Kirov je pružio drvenu jabuku. „Želite li ovo natrag?" upitao je. Uzeli su jabuke. Kada su dignuli barikadu, Kirov je tako snažno nagazio na papučicu da su Emkini kotači proklizili na mjestu. Izbivši iz doline, Pekkala se osvrnuo i shvatio zašto je za izgradnju sela odabrano baš to mjesto. Sa željezničkih se tračnica prepreka na cesti nije vidjela ako bi tko od stranaca uspio proviriti izmeñu crnih zavjesa koje su im


priječile pogled. Pitao se koju su priču vlasti zakuhale da opravdaju prekrivanje prozora. Takoñer se pitao vjeruju li novinari sa Zapada onome što su im pokazali. Iza toga zemlja je ponovno postala onakva kakva je bila: polja su bila neobrañena, redovi osušenih voćaka kosturastim su granama bez listova kopali po nebu, a krovovi kuća tonuli su zbog nebrige poprimajući oblik sedla. Kirov je naglo skrenuo s ceste. Braća su se sudarila i opsovala. Čim se automobil zaustavio, Kirov je izašao i otišao u polje ostavivši vrata otvorena. Stajao je buljeći u praznu ravnicu. Prije negoli je Pekkala mogao išta pitati, Anton je počeo objašnjavati: „Nakon Revolucije vlada je naredila da se sve farme kolektiviziraju. Izvorne se zemljoposjednike ili strijeljalo ili slalo u Sibir. Ljudi koje su postavili za upravitelje nisu znali voditi farme, pa su usjevi propali. Nastupila je glad. Pet milijuna ljudi umrlo je od gladi." Pekkala je izdahnuo kroza zube. „Možda više od pet", nastavio je Anton. „Točan se broj nikada neće znati. Kada je vijest o gladi doprla do vanjskog svijeta, vlada ju je jednostavno zanijekala. Izgradili su nekoliko gradićamodela i pozvali strane novinare da obiñu zemlju. Dobro ih nahrane, daju im darove. Novinari vide selamodele. Kažu im da je glad izmišljotina antisovjetske propagande. Lokacija tih sela je tajna. Nisam znao da je to jedno od njih sve dok nismo došli do njega." „Misliš li da su oni novinari vjerovali onome što su vidjeli?" upitao je Pekkala. „Dovoljno njih vjeruje. Ljudi mogu suosjećati sa smrću jedne osobe, pet, deset ljudi, ali milijun smrtnih slučajeva za njih je samo statistika. Dokle god postoji sumnja, odabrat će ono u što je najlakše povjerovati. Zato u Revoluciji ti i tvoj car niste imali izgleda protiv nas. Previše ste željeli vjerovati da ljudsko nasilje ima granice.


Car je umro vjerujući da će ga ljudi voljeti zato što on voli njih. Pogledaj gdje vas je to dovelo." Pekkala nije rekao ništa. Gledao je u ruke i polako stiskao šake. Kada se Kirov vratio u automobil, i Pekkala i Anton iznenadili su se vidjevši ga kako se osmjehuje. „Drago mi je da te vidim tako nadahnutog", posprdno je rekao Anton kada ih je Kirov ponovno izveo na cestu. „Zašto ne bih bio?" upitao je vedro Kirov. „Ne uviñate li genij onoga što smo vidjeli? U Institutu su nas poučavali da je istinu katkad nužno prikazati u drugom svjetlu." „Misliš lagati", ispravio ga je Pekkala. „Privremeno lagati", objasnio je Kirov. „Jednog dana, kada bude pravo vrijeme, računica će biti ispravna." „Ti vjeruješ u to?" upitao je Pekkala. „Naravno!" entuzijastično je odgovorio komesar. „Samo što nikada nisam mislio da ću doista sam to vidjeti." Pekkala je posegnuo u džep i izvadio drvenu jabuku koju su mu dali kod barikade, a koju nije vratio. Bacio ju je u Kirovljevo krilo. „Evo ti suvenir s posjeta gradu privremenih laži." Anton je ispružio ruku i šakom bubnuo brata u rame. „Dobro došao u Revoluciju", rekao je. No Pekkala nije mislio na Revoluciju. Misli su mu odlutale u prošlost, kada su jabuke poput tih bile prave. U Carskom selu našao je cara kako cijepa drva za ogrjev pokraj staklenika poznatih kao oranžerije. Kada je izašao na terasu Dvorca carice Katarine, neuspješno pokušavajući naći cara u njegovim sohama, u daljini je čuo ritmičan zvuk sjekire koja je sjekla suho drvo. Prema rukovanju sjekirom - brzom, bez zastajkivanja i bez teškog udaranja, ulažući više snage nego što je potrebno da cjepanicu raskoli u triješće - Pekkala je znao da je to car.


Car je volio vježbati, ali ne radi samog vježbanja. Volio je raditi nešto što je smatrao korisnim, poput čišćenja snijega lopatom i uklanjanja rogoza s ruba jezera. No omiljena mu je razbibriga bila jednostavno se sakriti iza oranžerija i izgubiti se u meditaciji mahanja sjekirom. Bio je hladan dan kasnog rujna. Pao je prvi zimski snijeg, a zemlja je otvrdnula od mraza. Za nekoliko dana snijeg će se vjerojatno otopiti. Ceste i putovi pretvorit će se u blato. Pekkala je primijetio daje taj prvi snijeg bio posebna prigoda za Petrogradane. Ispunio bi ih energijom nadomještajući ono što su iz njih iscijedili sparni ljetni mjeseci. Car je bio gol do pasa. Nalijevo od njega narastao je kup uredno složenih cjepanica, od kojih je svaka bila duga kao polovica ljudske noge. Nadesno je ležala gomila raščetvorenih cjepanica za potpalu. Car je u sredini rabio panj kao površinu za sječu. Pekkala se divio njegovoj preciznosti, načinu na koji je postavljao svaku cjepanicu za sječu, kako je dizao sjekiru bez napora i kako je držak odjasenovine klizio kroz stisnute ruke dok ne bi dosegnuo vrh luka. Zatim bi uslijedio oštar zamah nadolje, gotovo prebrz da bi ga se uočilo, a cjepanica bi se raspolovila poput dijelova naranče. Pekkala je čekao na kraju čistine dok car nije zastao da obriše znoj s lica. Zatim je zakoračio naprijed i pročistio grlo. Car se okrenuo na peti, iznenañen. Isprva je izgledao uzrujano što ga ometaju, no izraz mu se smekšao kada je vidio tko je to. „0, to si ti, Pekkala. " Pustio je da sjekira padne na panj. Oštrica je zasjekla drvo, a kad je pustio sjekiru, ostala je tako stršiti. „Sto te danas dovodi ovdje?" „Došao sam vas zamoliti za uslugu, Ekscelencijo." „Uslugu?" Car je pljesnuo rukama kao da želi ukloniti crvenilo s dlanova. „Pa bilo je i vrijeme da me zatražiš štogod. Već sam počeo misliti da ti ničemu ne koristim." „Da mi ne koristite, Ekscelencijo?" Nikada nije o tome tako razmišljao.


Car se osmjehnuo Pekkalinoj zbunjenosti. „Što to želiš, prijatelju?" „ Čamac." Car je uzdignuo obrve. „Pa, mislim da to možemo urediti. Kakav čamac? Moju jahtu Standart? Ili štogod veće? Trebaš li kakvo vojno plovilo?" „ Trebam čamac na vesla, Ekscelencijo. " „ Čamac na vesla." »Da." „Samo običan čamac na vesla?" Car nije uspio sakriti razočaranje. ,,I vesla, Ekscelencijo." „Da pogodim", rekao je car. „Želiš dva vesla." Pekkala je kimnuo. „Je li to sve što želiš od mene?" „Ne, Ekscelencijo. Takoñer mije potrebno jezero u koje ću ga staviti. " „Ah", zarežao je car, „to je već bolje, Pekkala." Dva dana poslije, tek što je sunce zašlo, Pekkala je zaveslao jezerom poznatim kao Veliko jezero na južnom rubu Carskog sela. lija je sjedila u stražnjem dijelu čamca, s povezom preko očiju. Bila je prohladna, ali ne hladna večer. Za jedan mjesec cijelo će se jezero smrznuti. „Koliko još trebam ovo nositi?" Prije negoli je mogao odgovoriti, lija je postavila drugo pitanje. „Kamo idemo?" Otvorio je usta kako bi odgovorio. „Ima li još koga u čamcu?" upitala je. „Zašto mi ne odgovaraš?" „Odgovorit ću ti ako mi dopustiš", rekao je. Odgovori su: 'ne dugo', necu ti reci i ne. ija je uzdahnula i sklopila ruke u krilu. „Sto ako me vidi koji od mojih učenika? Mislit će da me otimaju. " „ Volim te", rekao je Pekkala. Namjeravao je to čuvati za poslije, no jednostavno mu je izletjelo. „Molim?" upitala je glasom koji je iznenada postao nježan.


„ Čula si me." Šutjela je. Pitao se nije li pogriješio. „Pa bilo je i vrijeme", rekla je blago. „ Ti si druga osoba koja mije to rekla u posljednje vrijeme. " ,,I ja tebe volim", rekla mu je.uk čamca bubnuo je o obalu otoka Hali, koji je bio u središtu Velikog jezera. Na otoku je bio izgrañen velik paviljon koji je zauzimao većinu prostora pa je izgledao kao da pluta na vodi. Pekkala je uvukao vesla, a s čvorova svezanih upravo ispred držaka vesala padale su kapljice. Zatim je pomogao Uji izaći iz čamca. Još je nosila povez, ali se više nije žalila. Držeći je za ruku, odveo ju je do paviljona u kojem je bio jedan stol s dvama stolcima. Svjetiljka na stolu bacala je svjetlost naokolo, a sjenke naslona stolaca bile su nalik na navoje isprepletene vinove loze. Kada ju je posjeo, dignuo je srebrne poklopce koji su pokrivali tanjure. Objed je priredio sam: piletina na kijevski način, nadjevena mješavinom maslaca i peršina, gljive umiješane u umak od vrhnja i brendija, mahune tanke poput šivaće igle i krumpiri pečeni s ružmarinom. Carica je bila dodala bocu šampanjca Grande dame Veuve clicquot. Pokraj svjetiljke nalazila se zdjela sa savršenim jabukama koje će, poslužene sa sirom, jesti za desert. Tanjuri su bili postavljeni na srebrne kolutove, koji su ih uzdignuli točno iznad razine stola, a obrok su grijale svijeće smještene ispod njih. Pekkala je tada maknuo svijeće i srebrne kolutove i premjestio tanjure na stol. Udahnuo je i pogledom preletio po mjestu da se uvjeri kako je sve u savršenom redu. Protekla dva dana bio je toliko zaposlen pojedinostima tog obroka da nije imao vremena biti nervozan. No sada je bio poprilično nervozan. „Sada možeš skinuti povez", rekao je.


Pogledala je jelo, zatim njega, a onda paviljon oko sebe, koji je bio okružen tamom nalik na baršunaste zastore. Pekkala ju je nervozno promatrao. „Nisi se morao toliko truditi", rekla mu je. „Ma znam, ali... " „Bila sam tvoja čim su vesla zaškripala. " Vozeći, Kirov je jednom rukom držao drvenu jabuku, a drugom stiskao upravljač. „Nije li to prekrasno!" uzviknuo je. „Ne živimo li u divnom vremenu?" Lječilište Vodovenko stajalo je osamljeno na vrhu brda koje je šibao vjetar. Samo je jedna cesta vodila do visoke kamene grañevine. Cijelo je brdo bilo bez biljaka, a sva zemlja oko njega preorana. „Zašto su to napravili?" upitao je Kirov. „Sade biljke?" Anton je odgovorio: „Zato da mogu slijediti tragove stopala bjegunaca." Došli su do kontrolnog mjesta u podnožju brda. Naoružani stražari pregledali su im dokumente, dignuli žutocrnu brklju i pustili ih da proñu. Dvokrilna čelična vrata na ulazu u Vodovenko otvorila su se. Emka je ušla u dvorište. Zidovi lječilišta kao da su se naginjali nad njih. Ispred svakog prozora, pričvršćene željeznim klinom, lakat od zida bile su velike metalne ploče koje su priječile pogled. Kirov je ugasio motor. Nisu očekivali tišinu, ali to nije bila tišina praznog prostora. Umjesto toga, činilo se da sve unutar masivne zgrade suzdržava dah. Na ulaznom pultu bolničar im je ponovno pregledao dokumente. Bio je to čovjek široka lica, sa zamršenom crvenom kosom i konstelacijom pjegica boje hrñe na obrazima. Nos mu je nekoć bio slomljen te je krivo


zarastao. Bolničar je izvukao spis i gurnuo ga preko pulta. Pekkala je ugledao fotografiju prestrašenog čovjeka, koja je bila zaklamana za vrh lijevog kuta, i ime ispisano na vrhu: Katamidze. Bolničar je dignuo slušalicu i naredio da pacijenta dovedu u sigurnu sobu. „Morat ćete predati oružje", rekao im je. Dva Tokareva i Webley zveknuli su o pult. Bolničar iza pulta pogledao je Webley. Bacio je pogled na Pekkalu, ali nije rekao ništa. Pištolje je stavio u metalni ormarić. Zatim je otišao okolo do niza metalnih vrata, otključao ih i glavom pokazao da proñu. Pekkala se okrenuo Antonu i Kirovu. „Čekajte ovdje", rekao im je. Anton je izgledao kao da je osjetio olakšanje. „Ne smeta mi da uñem", rekao je Kirov. „Zapravo bih..." „Ne", rekao je Pekkala. Anton je potapšao Kirova po ramenu. „Hajde, mali. Idemo van, tamo možeš zapaliti svoju otmjenu lulicu." Kirov ga je bijesno pogledao, ali je učinio kako su mu rekli. Kada je Pekkala stao s druge strane oklopnih vrata, bolničar je ušao za njim i zaključao ih ključem koji je držao za pojasom. Pri prvom koraku u hodnik Vodovenka, Pekkala se počeo znojiti. Pod je bio prekriven debelim sivim pustom, koji je upio zvuk njihovih koraka i kao da im je iz tijela isisao strpljivo bubnjanje srca. Mirisi sapuna od katrana kamenog ugljena, hrane koja se raskuhava u smjesu i izmeta preplavili su mu osjetila. Prepoznatljiv smrad znoja ljudi koji žive u strahu miješao ih je sve zajedno. Niz hodnike bila su poredana vrata. Slojevi blijede zelenoplave boje prianjali su uz metal. Sva su bila zatvorena i svaka su imala prorez za promatranje


pokriven preklopom. Ispod proreza, svaka su vrata imala rupu za umetanje hrane nalik na nenasmijana usta. Pekkala se zaustavio. Noge ga nisu slušale. Znoj mu se cijedio s brade. Dah je osjećao poput žeravice u grlu. „Jeste li dobro?" upitao je bolničar „Mislim da jesam", odgovorio je Pekkala. „Već ste bili ovdje", rekao je bolničar. „Ovdje ili na sličnu mjestu. Poznajem izgled koji ljudi poprime kada se vrate." Bolničar ga je odveo u prostoriju dva kata ispod zemlje. Imala je nizak strop, jedva palac iznad Pekkaline glave. U središtu prostorije stajao je metalni stolac. Bio je pričvršćen za betonsko tlo potpornjima u obliku slova L, kroz koje su klinovi bili zakucni u pod. Jedino svjetlo u prostoriji dopiralo je sa stropa ravno iznad stolca, gdje je u metalnom kavezu visjela gola žarulja. Na stolcu je sjedio čovjek čija su zapešća bila lancima vezana za prednje noge stolca. Bio je visok, a zbog načina na koji su ga vezali morao se pognuti, što je Pekkalu podsjećalo na položaj trkača prije početka utrke. Prljava, prosijeda kosa stršila mu je na objema stranama glave, dok je u sredini ostala široka ćela. Uši su mu bile velike, kao i nježna, obla brada osuta točkicama dvodnevne brade. Čovjekove oči, usañene u nisko čelo, bile su mutnoplave kao u novoroñenčeta. Katamidze je nosio istu pamučnu bež pidžamu kakvu je nosio Pekkala na početku svojeg putovanja u Gulag. Prisjetio se ponižavajuće tanke tkanine, načina na koji je prianjala uz stražnji dio nogu kada se znojio te nastrane odsutnosti elastične vrpce tako daje zatvorenik sve vrijeme morao pridržavati hlače. „Katamidze", rekao je bolničar, „netko te želi vidjeti." „Ovo nije moja uobičajena ćelija", odgovorio je čovjek. „Hajde, Katamidze", umiljavao se bolničar. „Vidiš li čovjeka kojeg sam ti doveo?"


„Vidim ga", pogled mu se usredotočio na Pekkalu. „Znači ti si Smaragdno oko?" „Da", rekao je Pekkala. „Dokaži", rekao je Katamidze. Pekkala je dignuo rever. Smaragd je bljesnuo na jarkom svjetlu žarulje u kavezu. „Rekli su mi da si mrtav." „Sitno pretjerivanje", odgovorio je Pekkala. „Rekao sam da ću razgovarati samo s tobom." Katamidze je pogledao bolničara. „Nasamo." ,,U redu", rekao je Pekkala. „Nisam ovlašten da vas ostavim nasamo s pacijentom", pobunio se bolničar. „Neću razgovarati ni s kim osim s inspektorom", rekao je Katamidze. Kada je prestao govoriti, usta su se nastavila micati ne proizvodeći nikakav zvuk. Pekkala je gledao kako zatvorenikove usne oblikuju riječi i shvatio da Katamidze ponavlja posljednjih nekoliko riječi svake rečenice, poput vlastita odjeka u glavi. Takoñer je primijetio da su mu desni gležanj i lijevo zapešće poprilično otekli jer je na tim mjestima bio lancem vezan za zid ćelije. „To je protiv pravila', ustrajao je bolničar. „Otiñite", odgovorio je Pekkala. Bolničar je izgledao kao da će pljunuti na pod. ,,U redu, ali taj je čovjek klasificiran kao opasan. Držite se podalje od njega. Neću biti odgovoran za ono što vam učini ako mu se previše približite." Kada su dvojica muškaraca napokon ostala sama, Pekkala je sjeo na pod, leñima okrenut zidu. Nije želio da se Katamidze osjeća kao da ga ispituju. „Koje je godišnje doba?" upitao je Katamidze. „Skoro će jesen. Listovi su počeli žutjeti." Osmijeh je obasjao Katamidzeovo lice. „Sjećam se mirisa otpalog lišća nakon prvog mraza. Znaš, povjerovao sam im kada su mi rekli da si mrtav." „Na neki sam način i bio."


„Onda mi trebaš biti zahvalan, inspektore Pekkala, što sam te doveo natrag iz svijeta mrtvih! Sada imaš za što živjeti." „Da", rekao je Pekkala. „Imam. Ilja i Pekkala stajali su na pretrpanom željezničkom peronu Nikolajevskog kolodvora u Sankt Peterburgu. Bio je posljednji tjedan u veljači 1917. Sve su se pukovnije pobunile: Volhinina, Semjonovska, Preobraženska. Mnogi časnici već su bili ubijeni. Paljba iz strojnice odzvanjala je Litejnjim prospektom. Zajedno s vojskom, tvornički radnici u štrajku i mornari s otočne utvrde Kronštad počeli su sustavno pljačkati trgovine. Opustošili su urede peterburške policije i uništili Registar kriminalaca. Cara su napokon nagovorili da pošalje postrojbu Kozaka koji bi potukli revolucionare, no odluka je stigla prekasno. Vidjevši da Revolucija dobiva sve veći zamah, sami Kozaci pobunili su se protiv vlade. U tom je trenutku Pekkala znao da mora liju izvesti iz zemlje, barem dok se prilike ne smire. Vlak je bio spreman za polazak istočno prema Varšavi. Odande će voziti do Berlina, a zatim do Pariza, koji je bio Iljino konačno odredište. „Evo", rekao je Pekkala i posegnuo u košulju. Izvukao je kožnatu vrpcu koja mu je visjela oko vrata. Za vrpcu je bio privezan zlatni pe- čatnjak. „ Čuvaj mi to." „Ali to je trebao biti tvoj vjenčani prsten. " „Bit će", odgovorio je, ,,a kada te ponovno vidim, stavit ću ga i nikada ga više neću skinuti. " Gomila je nadirala i povlačila se nalikujući na žito u polju koje njiše vjetar. Mnogi od onih koji su bježali došli su s golemim kovčezima, setom prtljage, čak i s pticama u krletkama. Tu su prtljagu vukli iscrpljeni nosači s oblim kapama i u tamnoplavim odorama s crvenom prugom sa strane. Pruga je nalikovala na krv koja curi niz hlače. Bilo je previše ljudi.


Nitko se nije mogao pomaknuti a da nekoga ne gurne. Jedan po jedan, putnici su napuštali prtljagu i gurali se prema vlaku držeći karte uzdignute iznad glave. Povici su nadjačali dahtanje i huk parne lokomotive koja se spremala krenuti. Visoko gore, pod krovom od staklenih ploča, kapljice su se kondenzirale na prljavu staklu. Padale su na putnike poput crne kiše. Kondukter se nagnuo kroz vrata, sa zviždaljkom stisnutom medu zubima. Triput je resko zazviždao. „ To je upozorenje da kreću za dvije minute", rekao je Pekkala. „ Vlak neće čekati. Moraš ići, lija." Gomila je počela paničariti. „Mogla bih pričekati sljedeći vlak", molila je lija. U rukama je stiskala jednu jedinu torbu izrañenu od materijala za sagove s vedrim uzorkom, u kojoj su bile neke knjige, nekoliko fotografija i komplet odjeće za presvlačenje. „Sljedećeg vlaka možda neće biti. Molim te. Moraš sada otići. " „Ali kako ćeš me naći?" Blago se osmjehnuo, dignuo ruku i prstima joj prošao kroz kosu. „Ne brini se", rekao je. „ To mi dobro ide. " „Kako ću znati gdje si?" „Gdje god je car, tamo ću biti i ja. " „ Trebala bih ostati s tobom. " „Ne. Nipošto ne. Sada je preopasno. Kada se stvari smire, doći ću po tebe i dovesti te natrag. " „Ali što ako se ne smire?" „ Onda ću napustiti ovo mjesto. Naći ću te. Ostani u Parizu ako možeš, ali gdje god bila, naći ću te. Onda ćemo početi novi život. Ovako ili onako, obećavam da ćemo uskoro biti zajedno. " Graja onih koji se nisu uspjeli ukrcati prerasla je u neprekidno vrištanje. Previsoko naslagana prtljaga odjednom se nagnula i pala. Putnici u bundama su se raštrkali. Gomila ih je progutala.


„Sada!" rekao je Pekkala. „Prije nego što bude prekasno." „ U redu", rekla je lija naposljetku. „Nemoj da ti se nešto dogodi. " „Ne brini se za mene", rekao joj je. „Samo uñi u vlak. " Odmaknula se i ušla u more ljudi. Pekkala je ostao gdje je bio. Gledao je njezinu glavu iznad drugih. Kada je bila gotovo kod vagona, okrenula se i mahnula mu. Odmahnuo joj je i izgubio je iz vida: pokraj njega nagrnulaje rijeka ljudi koji su ponavljali glasinu daje na Finski kolodvor na drugoj strani rijeke došao drugi vlak. Prije negoli se snašao, odnijeli su ga na ulicu. Pekkala je optrčao oko kolodvora i zatim iz ulice uz Nevski prospekt gledao izlazak vlaka. Prozori su bili otvoreni. Putnici su se naginjali i mahali onima koje su ostavili na peronu. Vagoni su drndali pokraj njih. Odjednom su tračnice bile prazne, a preostao je samo ritmičan zveket kotača koji se gubio u daljini. Bio je to posljednji vlak koji je izašao iz Sankt Peterburga. Sljedećeg su dana revolucionari zapalili kolodvor. „Što mi želiš reći, Katamidze?" „Znam gdje su", odgovorio je. „Tijela Romanovih." „Da", kimnuo je Pekkala. „Našli smo ih." Nije rekao ništa o Alekseju. „A jeste li našli moj fotoaparat?" „Fotoaparat? Ne. Nije bilo fotoaparata u rudničkom oknu." „Ne u oknu. U podrumu Ipatijevljeve kuće!" Pekkalino lice odalo je da ništa ne shvaća. „Bio si u Ipatijevljevoj kući?" Katamidze je kimnuo. „O, da, ja sam fotograf", rekao je kao da će to sve objasniti. „Ja sam jedini u gradu." „Ali kako si se našao u podrumu?" Anton je rekao da su ondje našli tijela stražara. Pekkala je pokušao zvučati mirno, premda mu je srce lupalo.


„Radi fotografije!" rekao je Katamidze. „Pozvali su me. Posjedujem telefon. Nema mnogo ljudi u gradu telefon." „Tko te nazvao?" „Časnik Unutarnje sigurnosti, Čeke. Oni su čuvali cara i njegovu obitelj. Časnik mi je rekao da žele snimiti službenu fotografiju kako bi ostatku zemlje dokazali da se prema Romanovima dobro ponašaju. Rekao je da će je objaviti." „Je li rekao kako se zove?" „Ne. Nisam pitao. Samo je rekao da je iz Čeke." „Jesi li znao da car boravi u Ipatijevljevoj kući?" „Naravno! Nitko ih nije vidio, ali svi su znali da su ondje. Takvu tajnu ne možete sakriti. Stražari su podigli privremenu ogradu oko kuće i obojili prozore tako da nitko ne može gledati kroz njih. Ograda je poslije srušena, no dok su Romanovi bili ondje, vojnici bi potegli pištolj na vas ako biste se samo zaustavili i pogledali u kuću. Dolazili su i odlazili samo pripadnici Crvene armije. A oni su pozvali baš mene. Careva fotografija. Zamisli. U jednom trenutku fotografiram krave nagrañene na natjecanju i farmera koji mi mora platiti jabukama jer nema novca za fotografiju, a sljedećeg trenutka fotografiram Romanove. Od toga sam mogao napraviti karijeru. Namjeravao sam udvostručiti naknadu. Časnik je rekao da odmah dodem, no već je bio mrak. Upitao sam ga mogu li čekati do jutra. Rekao je da je upravo primio naredbu iz Moskve. Znaš kakvi su ti ljudi. Ne možeš ih natjerati da nešto naprave, ali kada sami nešto žele, sve se mora obaviti još jučer. Rekao mi je da je u podrumu ispražnjena prostorija koja će biti dobro mjesto za snimanje obiteljske fotografije. Nasreću, znao sam da Ipatijevljevi imaju struju u kući te da ću moći upotrijebiti svoju studijsku rasvjetu. Jedva da sam se imao vremena spakirati. Stalak. Film. Bio sam upravo dobio nov fotoaparat. Naručio sam ga iz Moskve. Imao sam ga samo jedan mjesec. Volio bih da mi ga vrate." „Što se dogodilo kada si stigao do Ipatijevljeve kuće?"


Katamidze je napuhnuo obraze i bučno izdahnuo. „Pa, zamalo su me pregazili na putu onamo. Jedan od njihovih kamiona prestigao me jureći. Znaš, imali su dva. Nosio sam svu fotografsku opremu. Jedva sam se stigao maknuti u stranu. Čudo je što se ništa nije slomilo." „Gdje je bio drugi kamion?" „U dvorištu iza kuće. Nisam ga vidio jer su zidovi dvorišta bili visoki, ali čuo sam uključen motor. Namirisao sam ispušni plin. Kada sam pokucao na vrata, došla su ih otvoriti dvojica Čekinih čuvara. Obojica su izvukla pištolje. Izgledali su vrlo nervozno. Rekli su mi da odem, ali kada sam im rekao za fotografiju i da su njihovi zapovjednici naredili da je snimim, pustili su me unutra." „Što si vidio kada si ušao?" Katamidze je slegnuo ramenima. „Već sam prije bio ondje. Snimio sam slike Ipatijevljeve obitelji. Sve je izgledalo isto, osim što je u prizemlju bilo manje pokućstva. Nisam išao gore. Ondje su bili smješteni Romanovi. Nadesno od ulaznih vrata nalazi se stubište, a nalijevo velika soba." „Jesi li vidio Romanove?" „Ne isprva", rekao je Katamidze, a u tišini koja je uslijedila nastavio je oblikovati riječi. Isprva. Isprva. „Čuo sam ih gore. Prigušene glasove. Svirala je i glazba. Na gramofonu. Mozart. Koncert broj 331. Obično sam svirao tu melodiju kada sam učio svirati glasovir." Mozart je bio jedan od caričinih omiljenih skladatelja. Pekkala se sjećao kako bi nagnula glavu dok je slušala. Spojila bi palac i kažiprst desne ruke oblikovavši slovo O i crtala galebove po zraku kao da sama dirigira. „Odnio sam opremu u podrum", nastavio je Katamidze. „Zatim sam donio nekoliko stolaca iz blagovaonice. Postavio sam rasvjetu i stalak. Upravo sam bio pregledavao film u fotoaparatu kada sam iza sebe čuo zvukove, a u dnu stuba pojavila se žena. Bila je to carevna Marija. Odmah sam je prepoznao s fotografija


koje sam bio vidio. Nisam znao što da radim pa sam kleknuo! Ona mi se nasmijala i rekla da ustanem. Rekli su joj za fotografiranje pa je htjela znati je li sve spremno. Odgovorio sam da jest. Neka odmah dodu. Zatim se vratila uza stube." „Što si onda napravio?" „Što sam napravio? Provjerio sam dvadesetak puta radi li fotoaparat, a onda sam čuo kako dolaze niza stube. Lagano poput miševa. Ušli su u prostoriju; svakome sam se naklonio, a oni su mi kimnuli. Mislio sam da će mi srce stati! Cara i caricu postavio sam na dva središnja stolca, a dvoje najmlañih, Anastaziju i Alekseja, pokraj njih na obje strane. Iza njih stajale su tri starije kćeri." „Kako su ti izgledali?" upitao je Pekkala. „Jesu li izgledali nervozno ? " „Ne nervozno. Ne. Ne bih rekao." „Jesu li razgovarali s tobom?" Katamidze je odmahnuo glavom. „Samo su me pitali želim li da se pomaknu i je li način na koji stoje u redu. Jedva sam im odgovarao, bio sam tako nervozan." „Nastavi", rekao je Pekkala. „Što se onda dogodilo?" „Bio sam upravo snimio prvu fotografiju. Namjeravao sam ih snimiti nekoliko. Tada sam čuo kako netko kuca na prednja vrata kuće, ista ona kroz koja sam ja bio ušao. Stražari su otvorili vrata. Čuo sam razgovor, ali ne i što su govorili. Vikali su. Tada sam prvi put cara vidio nervoznog. Odmah zatim čuo sam pucanj iz oružja! Jedanput! Dvaput! Nisam mogao brojiti. Gore se zbivala prava bitka. Jedna od carevni je vrisnula. Ne znam koja. Carević Aleksej pitao je oca hoće li ih spasiti. Car im je svima rekao da budu tiho. Ustao je, prošao pokraj mene do vrata i zatvorio ih. Bio sam se smrznuo na mjestu. Okrenuo se prema meni i upitao me znam li što se dogaña. Nisam mogao ni prozboriti. Sigurno je zaključio da nemam pojma. Car mi je rekao: 'Ne smiju vidjeti da se bojiš.'"


,,A onda?" „Koraci. Silazili su niza stube. Netko je stao ispred zatvorenih vrata, koja su se potom iznenada širom otvorila. Drugi Čekin stražar ušao je u prostoriju." „Netko drugi?" „Da. Nisam prije vidio tog čovjeka. Isprva sam mislio da nam je došao reći da smo sigurni." „Samo jedan čovjek? Možeš li ga opisati?" Katamidze je iskrivio lice pokušavajući se sjetiti. „Nije bio ni visok ni nizak. Imao je tanka prsa. Uska ramena." „A lice?" „Imao je jedan od onih šešira što ih nose časnici, onakav čiji rub prekriva oči. Nisam ga dobro vidio. U objema rukama držao je pištolj." Pekkala je kimnuo. ,,A zatim?" „Car je rekao čovjeku da me pusti", nastavio je Katamidze. „Isprva sam mislio da me neće pustiti, no čovjek je samo rekao da izañem. Dok sam posrćući izlazio iz prostorije, čuo sam kako se obraća caru." „O čemu su govorili?" „Nisam čuo. Glasovi su bili prigušeni." „Jesi li čuo da mu se car obraća imenom?" Katamidze se zagledao u žarulju na stropu, škrgućući zubima od želje da se sjeti. „Car je uzviknuo neku riječ kada je čovjek ušao. Mogla je biti ime. Sjećao sam je se neko vrijeme, ali onda mi je iščezla iz glave." „Pokušaj, Katamidze. Pokušaj je se sada sjetiti." Zatvorenik se nasmijao. „Nakon što sam se toliko dugo trudio zaboraviti..." Odmahnuo je glavom: „Ne. Ne sjećam se. Sljedeće čega se sjećam jest da su se car i stražar počeli svañati. Zatim su opalili pištolji. Nastala je vriska. Prostoriju je ispunio dim." „Zašto nisi pobjegao?" upitao je Pekkala.


„Bio sam toliko skamenjen da nisam mogao natjerati noge na uspon stubama. Samo sam stajao i gledao. Nisam mogao vjerovati da se to dogaña." „Što si onda napravio?" „Pucnjava je iznenada prestala. Vrata su bila napola otvorena. Vidio sam kako stražar ponovno puni pištolje. Tijela su se trzala na podu. Čuo sam stenjanje. Ženska se ruka pružala kroz dim. Vidio sam Alekseja. Još je sjedio na stolcu. Ruke je privio na prsa. Samo je zurio pred sebe. Kada je napunio pištolje, stražar je išao od jedne do druge osobe." Katamidze je zašutio ostavivši čeljust otvorenu. Nije mogao naći riječi. „Jesi li vidio da puca u Alekseja?" „Vidio sam kako je ustrijelio caricu", prošaptao je Katamidze. Pekkala se trznuo kao da je zvuk tog pucnja upravo rasparao zrak. „Ali što je bilo s Aleksejem? Sto se s njim dogodilo?" „Ne znam. Ne znam kako je itko mogao preživjeti. Napokon, došao sam k sebi i potrčao. Uza stube. Kroz prednja vrata. Izlazeći iz kuće, zamalo sam pao preko dvojice stražara koji su me pustili unutra. Obojica su bila ustrijeljena i ležala su na tlu. Bilo je mnogo krvi. Pretpostavio sam da su mrtvi. Nisam se zaustavio da provjerim. Ne razumijem. Ako je Čeka trebala čuvati Romanove, zašto bi jedan od njih ubio cara i čak neke od vlastitih ljudi." „Što se dalje dogañalo, Katamidze?" „Istrčao sam u mrak", odgovorio je čovjek, ,,i samo sam trčao. Najprije sam došao kući, no onda sam shvatio da je samo pitanje trenutka kada će netko doći po mene, ili ubojica ili ljudi koji će misliti da sam ja počinio ubojstva. Stoga sam otišao, pobjegao sam. U šumi izvan grada imam kolibicu, zemunicu." Pekkala se sjetio vlastite kolibe duboko u šumi Krasnogoljani, koja je sada bila samo obris od pepela i zahrñalih čavala.


„Znao sam da ću ondje biti siguran", nastavio je Katamidze. „Barem neko vrijeme. Bio sam hodao otprilike jedan sat kada sam prošao stari rudnik na kraju grada. To je loše mjesto. Na starom jeziku zovu ga tunug koriak, što znači 'mjesto gdje su ptice prestale pjevati'. Mještani se drže podalje od njega. Ljude koji su radili u tom rudniku morali su dovesti odnekud. Svi su se razboljeli. Većina ih je umrla." „Što se ondje iskapalo?" „Radij. Sastojak satova i kompasa. Svijetli u tami. Prah je otrovan. " „Što si vidio kod rudnika?" „Jedan od Cekinih kamiona. Istog čovjeka koji je ubio Romanove. Istovario je tijela pokraj okna. Bacao ih je dolje jedno po jedno." „Jesi li siguran da je to bio on?" Katamidze je kimnuo. „Svjetla na kamionu bila su uključena. Kada je prošao ispred snopa svjetla, znao sam da je to on." „Ali jesi li siguran da je dolje bacio sva tijela?" „Kada sam stigao, kamion je već bio ondje. Ne znam koliko je tijela bacio." „Je li te vidio?" „Ne. Bio je mrak. Sakrio sam se iza starih zgrada u kojima su nekad živjeli rudari. Čekao sam da se uspne natrag u kamion i odveze. Zatim sam potrčao. Kada sam došao do zemunice, ostao sam ondje neko vrijeme. Ali nisam se osjećao sigurno. Ponovno sam se preselio. Zatim ponovno. Negdje tijekom puta pročitao sam da su Romanove pogubili prema naredbama iz Moskve. Sve uredno i službeno. Ali meni nije tako izgledalo. Nakon što sam to pročitao, shvatio sam da znam nešto što ne bih smio znati. Kome možeš vjerovati nakon toga? Nastavio sam se kretati dok nisam završio u Vodovenku." „Kako si završio ovdje, Katamidze?" „Živio sam na moskovskim ulicama, u kanalizaciji. Našli su me neki podzemni radnici. Ne znam koliko sam


dugo bio dolje. Bilo je to jedino mjesto gdje sam bio siguran. Znaš li, inspektore, kakav je to osjećaj? Nikada nemati mira, bez obzira na to gdje se nalazio?" „Da", odgovorio je Pekkala. „Znam." Uz nemire na peterburškim ulicama s vojnicima na čelu, otvoreno pobunjenima protiv časnika, car je 2. ožujka 1917. abdicirao kao apsolutni vladar Rusije. Tjedan poslije, kada su počeli pregovori da se Romanovi prognaju u Britaniju, car i njegova obitelj smješteni su u kućni pritvor u Carskom selu. General Kornilov, revolucionarni zapovjednik petrogradskog okruga, obavijestio je osoblje Carskog sela da imaju dvadeset četiri sata da odu. Tko god ostane, bit će uhićen pod istim uvjetima kao i carska obitelj. Većina osoblja smjesta je otišla. Pekkala je odlučio ostati. Car mu je dao na korištenje kolibicu u okolici imanja, nedaleko od ograñenog prostora za konje poznatog kao Gospodske staje. Ondje je Pekkala čekao razvoj dogañaja sa sve većim osjećajem nemoći. Zbrka pred vratima dvorca pogoršala se zbog toga što se činilo da se u carskom domaćinstvu nitko ne snalazi. Pekkaline jedine upute, koje je primio istoga dana kada je car abdicirao, bile su da čeka daljnje naredbe. U to vrijeme nesigurnosti Pekkali su najteže padali obični, svakodnevni poslovi koje je prije obavljao tako lako da o njima uopće nije ni razmišljao. Stvari poput kuhanja vode za čaj, pospremanja kreveta ili pranja odjeće postale su iznenada goleme u svojoj složenosti. Nemajući što raditi, izjedalo ga je iščekivanje dok je pokušavao zamisliti što se dogaña iza granica njegova svijeta koji se brzo smanjivao. Pekkala nije komunicirao s carem. Umjesto toga, svakog je dana skupljao komadiće glasina kada je išao u kuhinju po svoju porciju hrane. Doznao je da su počeli pregovori o slanju obitelji Romanov u egzil u Britaniju.


Trebali su otploviti iz arktičke luke Murmansk, uz pratnju naoružane Carske mornarice. Car isprva nije želio putovati jer su mu se djeca oporavljala od ospica. Carica se bojala dugotrajne plovidbe pa je zatražila da plove samo do Danske. Budući da je gomila naoružanih tvorničkih radnika svakog dana dolazila podbadati Romanove kroz vrata carskog imanja, Pekkala je znao da će obitelj morati prokrijumčariti. Budući da nikakve vijesti o takvom planu nisu dolazile do Pekkale, zaključio je da su ga ostavili da se snañe sam. Meñutim, uskoro je doznao da su Britanci povukli ponudu pružanja utočišta. Odonda, pa sve dok Revolucionarni komitet nije riješio što će s njima, Romanovi su bili zarobljeni na vlastitu imanju. Radi djece, car i carica pokušavali su voditi što normalniji život. Aleksejev učitelj, Pierre Gilliard, Romanovima poznat kao Zilik, koji je takoñer odlučio ostati, držao je dnevne sate u sobi 2M francuski. Sam car podučavao je povijest i zemljopis. Pekkala je kuhinju uvijek nalazio punu stražara koji nisu bili na dužnosti. Grijali bi se nakon obilaska imanja. Budući da su znali tko je on, s razlogom je bio iznenañen zbog nedostatka neprijateljstva prema njemu. Za razliku od učitelja i osobne posluge koja je ostala, njega nisu vezali za Romanove. Zbunjivala ih je odluka da ostane u Carskom selu. Čak su ga osobno poticali da otiñe i nudili mu da seprovuče kroz vojni perimetar. Straža, čini se, nije dobila jasne zapovijedi za odnošenje prema carskoj obitelji. Jednog dana oduzeli su Alekseju njegovu igračku pištolj. Drugog dana zabranili su Romanovima da plivaju u Lamskom jezeru. Zapovijed je potom poništena. Bez jasnih uputa, njihovo je neprijateljstvo prema Romanovima postajalo sve otvorenije. Jedanput, dok je car vozio bicikl imanjem, jedan od stražara gurnuo je bajunetu meñu žbice pa se car ispružio u prašinu.


Kada je čuo za to, Pekkala je shvatio da je samo pitanje vremena kada će životi Romanova doći u opasnost. Obitelj uskoro neće biti ništa sigurnija unutar granica imanja, nego izvan njih. Ne otiñu li uskoro, neće uopće otići, a njegov će život završit poput njihovih. „Imam još jedno pitanje za tebe", rekao je Pekkala. Katamidze je uzdignuo obrve. „Zašto si sada progovorio? Nakon svih ovih godina?" „Neko sam vrijeme znao da ću preživjeti samo ako ljudi misle da sam lud", rekao je Katamidze. „Pa mi nitko neće vjerovati ni riječi. Nevolja je u tome, inspektore, što doista poludiš ako ovdje ostaneš dovoljno dugo. Želim reći što se dogodilo prije nego što potpuno prestanem vjerovati u to." „Ne bojiš li se da bi te čovjek koji je ubio cara mogao pronaći?" „Želim da me nade", blago je rekao Katamidze. „Umorio sam se od života u strahu." Bilo je kasno kada su došli u Sverdlovsk. Emkine su gume udarale i poskakivale po kamenju kojim je bila popločena glavna gradska ulica. Zbog noćne vlage kojom je sjajila, cesta je izgledala kao odbačena koža kakve divovske zmije. Uredno posañena stabla činila su granicu izmeñu kolnika za konje i automobile i pločnika. Pokraj pješačke staze stajale su velike, dobro uščuvane zgrade s vrtovima koji su bili ograñeni bijelim drvenim ogradama i kapcima koji su se zatvarali preko noći. Anton je dobio naredbu predati dokumente mjesnom upravitelju policije čim stignu, ali postaja je bila zatvorena. Odlučili su pričekati jutro. Samo je krčma bila otvorena. Bilo je to mjesto s niskim krovom i klupama smještenima uz vapneni zid. Velike mjedene šalice s dvjema ručkama išle su od jednog čovjeka do drugoga. Neki su ljudi pušili lule iz čijih su se glava dizale dimne kobre, a zapaljen duhan osvjetljavao


im je lica. Gledali su kako Emka prolazi pokraj njih, nazubivši oči sumnjom. Slijedeći Antonove upute, Kirov je usmjerio automobil prema dvorištu iza velike katnice. Visoki kameni zidovi okruživali su dvorište i priječili pogled izvana. Pekkala je već na prvi pogled zaključio da tu nitko ne živi. Boja oko prozorskih okvira ogulila se, a iz žljebova je rastao korov. Zidovi dvorišta nekoć su bili pokriveni žbukom i obojeni, no komadi žbuke bili su otpali razotkrivši goli kamen. Grañevina kao da je zračila neprijateljskom prazninom. „Gdje smo?" upitao je Kirov izlazeći iz automobila. „Kod Ipatijevljeve kuće", odgovorio je Anton. „Nazivali smo je Kućom za posebnu svrhu." Ključem koji je izvadio iz džepa, Anton je otvorio kuhinjska vrata pa su sva trojica ušla. Pronašao je prekidač za električno svjetlo i pritisnuo ga, no prašnjave svjetlosne naprave iznad njega ostale su tamne. Nekoliko petrolejskih svjetiljki visjelo je o čavlima pokraj vrata. Kirov ih je napunio petrolejem iz limenke koju su imali u Emki. Svaki je ponio jednu svjetiljku. Prošli su kroz kuhinju i zaobišli nekoliko klimavih stolaca koji su ležali na podu. Ušli su u hodnik s podom od uskih dasaka i visokim stropom s kojeg su visjeli ostaci kristalnog lustera. Sjenke su im se pomaljale na zidovima. Pred njima su bila ulazna vrata koja su vodila na ulicu, a slijeva stubište za prvi kat, čija je ograda bila puna prašine. Nadesno, u prednjoj sobi, isticao se kameni kamin. Pekkala je udisao ustajali zrak. „Zašto nitko ne živi ovdje?" „Kuću su zatvorili čim su Romanovi nestali. Nikolaj Ipatijev, njezin vlasnik, otišao je u Beč i više se nije vratio." „Gledajte", Kirov je upro prstom na rupe od metaka u tapetama. „Hajdemo odavde. Hajdemo u hotel." „Kakav hotel?" upitao je Anton.


Kirov je zatreptao prema njemu. „Onaj u kojem ćemo odsjesti tijekom istrage." „Ovdje ćemo odsjesti", odgovorio je Anton. Kirovljeve su se oči raširile: „O, ne. Ne ovdje." Anton je slegnuo ramenima. „Ali kuća je prazna!" bunio se Kirov. „Neće biti dok smo mi u njoj." „Želio sam reći da nema pokućstva!" Kirov je upro prstom u prednju sobu. „Gledajte!" Na jednom zidu prazne sobe visoki prozori gledali su na ulicu. Zastori od teškog tamnozelenog baršuna nisu bili samo navučeni, nego i zašiveni jedan za drugi pa se nisu mogli razgrnuti. Kirov ih je molio: ,,U gradu mora postojati hotel, neki s pristojnim krevetom." „Postoji", rekao je Anton, „ali nije uračunat u proračun." „Što bi to trebalo značiti?" upitao je Kirov. „Mahnete li tim naredbama, dobit ćemo što god poželimo." „Naredbe kažu da sjedište moramo napraviti ovdje." „Možda su kreveti na katu", natuknuo je Pekkala. „Da", rekao je Kirov. „Provjerit ću." Potrčao je uza stube. Svjetiljka mu se zanjihala u ruci, a duge sjenke povukle su se za njim poput zmija. „Nema kreveta", promrmljao je Anton. „Što se dogodilo s njima?" upitao je Pekkala. „Ukrali su ih", odgovorio je Anton, „zajedno s drugim predmetima. Kada se Ipatijevljeva obitelj iseljavala, dopustili su im da ponesu neke svoje stvari: slike i tako dalje. Kada su došli Romanovi, preostale su samo osnovne stvari. Kada smo napustili grad, dobri ljudi Sverdlovska došli su prije Bijele armije i ogolili mjesto. Kada su stigli Bijeli, vjerojatno nije ostalo ništa vrijedno." Kirovljevi koraci na katu odzvanjali su kućom. Dok je išao iz sobe u sobu, podne daske škripale su pod njegovom težinom. Psovke su odzvanjale kućom.


„Gdje je podrum?" upitao je Pekkala. „Ovamo", rekao je Anton. Noseći svjetiljku, odveo je Pekkalu kroz kuhinju do blijedožutih vrata na čijoj su staroj mjedenoj kvaki bili zamrljani masni otisci prstiju. Anton je otvorio vrata. „Tu dolje našli smo stražare." Sišli su u podrum. U dnu stuba, slijeva su naišli na komoru za ugljen. Vratašca na stropu otvarala su se tako da se ugljen spuštao iz prizemlja. U komori je ostala uglavnom prašina, nakupljena u kutovima. Samo je nekoliko gruda ugljena ležalo na podu. Činilo se kao da su ukrali čak i ugljen. Zdesna je bila prostorija koja bi inače bila zatvorena dvostrukim vratima, ali vrata su bila otvorena i otkrivala prostor s niskim zakrivljenim stropom, širok četiri koraka i dug deset. Zid je bio oblijepljen bijelim i ružičastocrvenim prugama. Na ružičastim prugama Pekkala je vidio sliku koja se ponavljala, a podsjećala ga je na stiliziran uzorak male kornjače. Prostorije poput te rabile su se za pohranu odjeće tijekom godišnjih doba kada se nije nosila. Koliko je prostorija nekoć bila uredna, toliko je sada bila uništena. Nedostajali su veliki dijelovi tapeta, razotkrivajući rešetkast uzorak od gipsa, zemlje i kamena. Velik dio toga bio je razasut po podu. Zidovi su bili rupičasti od metaka. Velike krvave mrlje prekrivale su tlo. Pomiješavši se sa žbukom, oblikovale su koru nalik na tamno-smeñe štitove koji leže razbacani na drevnu bojištu. Mlazovi krvi kao da su visjeli u zraku i Pekkala se morao poprilično usredotočiti kako bi vidio da su zapravo zidovi poprskani njome. „Prema onome što mi je rekao Katamidze", rekao je, „stražare su ubili gore i zatim ih dovukli dolje, vjerojatno da zbune istražitelje koji bi se pitali odakle sva ta krv." „Ako ti tako kažeš." Anton se nervozno ogledavao. Rupe od metaka kao da su zurile u njih poput očiju. Pekkala je ugledao kolute čahura u prašini. Sagnuvši se, podignuo je jednu i preokrenuo je medu prstima.


Palcem je istrljao prljavštinu na dnu i ugledao sitnu udubinu u središtu, gdje je udarna igla pištolja zapalila inicijalnu kapislu. Oznake na dnu bile su na ruskome i datirale su iz 1918., što je značilo da je streljivo bilo novo kada je ispaljeno. Nakupivši šaku čahura, uočio je da ih je izradio isti proizvoñač i da na svima piše isti datum. „Trebam razgovarati s tobom", rekao je Anton. Pekkala se okrenuo bratu koji je, uzdignuvši svjetiljku iznad glave da rasvijetli prostoriju, stajao poput kipa. „O čemu?" Anton je pogledao preko ramena da provjeri je li Kirov u blizini. „O onoj stvari koju si nazvao bajkom." „Misliš na carevo blago?" Anton je kimnuo. „ I ti i ja znamo da postoji." „O, pa postoji", složio se Pekkala. „Neću to pobijati. Bajka je da znam gdje je skriveno." Anton je teško suzdržavao uzrujanost. „Car nije imao tajni pred tobom. Ti si možda jedini na svijetu kome je doista vjerovao. Morao ti je reći gdje je sakrio zlato." „Čak i da znam gdje je", rekao je Pekkala, „ne bi mi palo na pamet uzeti ga, i to upravo zato što mi je car vjerovao." Anton je ispružio ruku i primio bratovu. „Car je mrtav! Njegova je krv na podu pod tvojim nogama. Sada trebaš biti odan živima." „Ako je Aleksej živ, zlato pripada njemu." „Nakon svega onoga čega te tvoja odanost koštala, ne misliš li da i ti zaslužuješ dio?" „Jedino zlato koje trebam jest ono koje mi je zubar stavio u zube." „A što je s lijom? Što ona zaslužuje?" Na spomen njezina imena, Pekkala se stresao. „Nju ne miješaj u ovo", rekao je. „Nemoj mi reći da si je zaboravio", podsmjehnuo se Anton. „Naravno da nisam. Cijelo vrijeme mislim na nju."


„Misliš li možda da je ona tebe zaboravila?" Pekkala je slegnuo ramenima. Činilo se da pati, lopatice kao da su mu postale preteške za leña. „Čekao si je, zar ne?" ustrajao je Anton. „Tko onda može znati da i ona nije čekala tebe? Platila je svoju odanost, ali njezina odanost nije bila odanost caru. Bila je odana tebi. Kada je nadeš, moraš se pobrinuti da ne završi kao prosjakinja na ulici. Duguješ joj to." Pekkali se vrtjelo u glavi. Uzorak tapeta plesao mu je pred očima. Činilo mu se da zagasite smeñe mrlje na podnim daskama ponovno svjetlucaju svježom krvlju. Bio je ožujak 1917. Pekkala je čuo kucanje na vratima svoje kolibe u Carskom selu, gdje je bio zatočen već mjesecima. Kada je otvorio vrata, zapanjio se vidjevši cara kako stoji pred njim. Premda su tu obojica bila zatvorenici, car ga još nijedanput nije posjetio. U čudnovatoj ravnoteži njihovih života, pa čak i u razdoblju poput ovog, Pekkalina privatnost bila je svetija od careve. Car je ostario u posljednja dva mjeseca. Koža ispod očiju objesila se. Boja je iščezla iz obraza. Nosio je tamnosivu odoru s običnim mjedenim pucetima i ovratnikom koji je bio usko zakopčan na vratu. „Smijem li ući?" upitao je. „Da", odgovorio je Pekkala. Car je čekao trenutak. „ Onda bi se možda mogao pomaknuti." Pekkala se zamalo spotaknuo sam o sebe dok se micao u stranu. „Ne mogu dugo ostati", rekao je car. „Neprekidno me nadziru. Moram se vratiti prije negoli primijete da me nema. " Stojeći u prednjoj prostoriji s niskim stropom, car je pogledao blijedožute zidove, mali kamin i stolac pred njim. Pogled mu je lutao sobom dok mu se oči naposljetku nisu zaustavile na Pekkalinima. „Oprosti što ti se nisam javljao dosad. No zapravo je bolje da te što manje vide sa mnom.


Čuo sam glasinu da će nas, moju obitelj i mene, preseliti odavde u sljedećih nekoliko mjeseci." „Kamo idete?" „Čuo sam da je netko spomenuo Sibir. Barem ćemo ostati zajedno. To je dio dogovora." Duboko je uzdahnuo. „Stvari su krenule nagore. Morao sam poslati poruku bojniku Kolćaku. Sjećaš ga se, zar ne?" „Da, Ekscelencijo. Vaša polica osiguranja. " „Točno. A u duhu brige za ono što mi je vrijedno", nasmiješio se tužno car, „stari prijatelju, želim da odeš odavde. " Posegnuo je u džep i izvukao kožnati novčanik. „ Tu su dokumenti za tvoje putovanje. " „Dokumenti?" „Krivotvoreni, naravno. Identitet. Karte za vlak. Nešto novca. Još primaju istu valutu. Boljševici dosad nisu imali vremena otisnuti vlastitu. " „Ali, Ekscelencijo", pobunio se Pekkala, „ne mogu pristati na ovo... " „Pekkala, ako ti naše prijateljstvo išta znači, nemoj me prisiljavati da preuzmem odgovornost za tvoju smrt. Čim odemo iz Carskog sela, boljševici neće tratiti vrijeme i odvest će sve koji ostanu. Za tuñu sigurnost ne mogu jamčiti ništa više nego za vlastitu. Kada shvate da te nema, Pekkala, započet će potragu. Sto veću prednost stvoriš u početku, to ćeš biti sigurniji. Kao što znaš", nastavio je car, „zatvorili su sve prolaze osim glavnih vrata i ulaza u kuhinju, no pokraj Paviljona lamskoj prolaz je prepriječen samo djelomično. Preuzak je za vozila, ali čovjek se može provući. Ondje te čeka automobil. Odvest će te što bliže finskoj granici. Vlakovi više ne dolaze u grad, ali još voze okolnim okruzima. Uz malo sreće, uhvatit ćeš jedan od onih koji idu za Helsinki. " Car mu je pružio kožnati novčanik. „ Uzmi ga, Pekkala." Još zbunjen, Pekkala je uzeo novčanik iz careve ispružene ruke. „Ah, još jedna stvar", rekao je car. Posegnuvši u džep odore, izvadio je Pekkalin primjerak Kalevale, koji je


posudio od njega prije nekoliko mjeseci. „Možda si pomislio da sam zaboravio. " Car je stavio knjigu u Pekkaline ruke. „Jako sam uživao u njoj, Pekkala. Trebao bije ponovno prolistati." „Ali, Ekscelencijo", Pekkala je stavio knjigu na stol, „znam sve priče napamet." „ Vjeruj mi, Pekkala. " Car je ponovno primio knjigu i njome potapšao Pekkalina prsa. Pekkala ga je zbunjeno gledao. „ Vrlo dobro, Ekscelencijo. " Carevo blebetanje gotovo gaje nagnalo u plač. Shvatio je da ne može više ništa učiniti. „Kada trebam poći?" „Sada!" Car je otišao do otvorenih vrata i pokazao preko širokog prostranstva Aleksandrova parka, u smjeru Paviljona Lamskoj. „ Vrijeme je da se skrasiš s onom svojom učiteljicom. Gdje je ona sada?" „ U Parizu, Ekscelencijo. " „Znaš li gdje je točno?" „Ne, ali naći čuje." „Ne sumnjam", odgovorio je car. „Naposljetku, za to si obučen. Volio bih da mogu poći s tobom, Pekkala. " Obojica su znala koliko je to nemoguće. ,,A sada idi", rekao mu je car. „Prije nego što bude prekasno. " Ne mogavši se buniti, Pekkala je krenuo preko parka. No prije negoli je nestao medu drvećem, osvrnuo se prema kolibi. Car je još bio ondje i gledao ga kako odlazi. Dignuo je ruku u znak pozdrava. U tom je trenutku Pekkala osjetio kako dio njega umire, poput tame koja gomilanjem i sama postaje tamnija. „Kada bi nas barem odveo onamo", ustrajao. „Ne bismo sve uzeli." „Dosta", rekao je Pekkala. „Kirov ne treba ni znati za to." „Dosta!" ponovio je.

Anton je


Anton je ušutio. Njihove sjenke naginjale su se pri pokretima plamena iz svjetiljke. „Posljednji put ti kažem, Antone: ne znam gdje je." Anton se okrenuo na peti i pošao uza stube. „Antone!" No brat nije stao. Znajući da nema smisla uvjeravati ga, Pekkala se vratio prašnjavim čahurama na svojem dlanu. Svaka je imala 7,62 mm. Pripadale su Ml895 Nagantu. Cijev tog pištolja izgledala je slabašno, držak mu je nalikovao na bananu, a velika udarna igla bila je isturena unatrag poput palca. Usprkos nespretnu izgledu, Nagant je bio umjetničko djelo. Njegova je ljepota dolazila do izražaja samo u primjeni. Savršeno je prianjao uz ruku, ravnoteža je bila besprijekorna, a za jedan pištolj bio je iznimno precizan. Jedinstven oblik čahura koje je Pekkala našao odao je identitet pištolja. Kod većine streljiva metak je počinjao kod završetka čahura, ali u slučaju Naganta metak se ugnijezdio unutar mjedene čahure radi stvaranja plinskog potiska koji bi oslobodio više snage prilikom pucnja. Zbog toga se Nagant mogao upotrebljavati s prigušivačem. Pištolji s prigušivačem brzo su postali oružje ubojica: Pekkala je često susretao Nagant na mjestima zločina. Zavrnuti za kraj cijevi, veliki prigušivači nalik na cigare bili su odbačeni pokraj tijela žrtava. Zvuk pucnjeva u zatvorenu mjestu poput ovoga zasigurno je sve zaglušio, mislio je Pekkala. Pokušao je zamisliti kako je prostorija izgledala kada je pucnjava napokon prestala. Dim i razlomljen gips. Krv koju upija prašina. „Klaonica", prošaptao je za sebe. Rupe od metaka obilježavale su i zidove stubišta pokazujući da se stražari nisu predali bez borbe. Na drugom katu, gdje su bili živjeli Romanovi, bile su četiri spavaće sobe, dvije velike i dvije male, te dvije radne sobe. Jedna je soba, s tamnozelenim tapetama i ugrañenim


drvenim policama, očito pripadala muškarcu. Druga, čiji su zidovi bili boje breskve, imala je klupu s jastucima na kojoj je gospodarica kuće mogla sjediti i promatrati prolaznike na cesti. Klupa je još ležala prevrnuta u sobi. Jednu od nogu izbio je metak. Ovalno zrcalo bilo je nakrivljeno na zidu. Jedan komad stakla u obliku zuba morskog psa ostao je u okviru, dok je ostatak bio pao na tlo. Paučina je visjela na rasvjetnom ureñaju iznad njega. Na prozorskim staklima još su se vidjeli tragovi vapna. Mora da su je Bijeli očistili kada su zauzeli kuću, pomislio je Pekkala. Stajao je na odmorištu i pogledom slijedio do prizemlja crtu uglačanog rukohvata, svijetlu poput žive. Pokušao je zamisliti cara kako stoji na tom istom mjestu. Sjetio se kako bi se car katkad zaustavio usred rečenice ili usred šetnje jednim od dugih hodnika Zimskog dvorca. Ostao bi nepokretan, poput čovjeka koji je u daljini čuo glazbu pa pokušava prepoznati melodiju. Silazeći, Pekkala se sjetio dana kada je u šumi promatrao jelene: rogovi poput razgranatih grana munje izlazili su im iz glava, a oni bi zastali u tom položaju čekajući da se pokaže kakva opasnost. Sjedili su za golim drvenim kuhinjskim stolom, umorni, bezizražajnih lica. Jedini zvuk proizvodile su žlice grebući unutrašnjost limenke s hranom. Nisu imali ni tanjure ni zdjele. Anton je jednostavno otvorio šest limenki s povrćem i vojnim porcijama mesa te ih stavio nasred stola. Kada se jedan od njih zasitio narezane mrkve, vratio je limenku na stol i uzeo limenku narezane cikle. Pili su vodu iz bunara u dvorištu. Natočili su je u vazu koju su našli na podu sobe na katu, a čiji je vrh bio obrubljen kamenčićima. Kirov se prvi slomio. Odgurnuo je svoju limenku s mesom i graknuo: „Koliko ovog još moram pretrpjeti?" Iz džepa je izvukao drvenu jabuku. Lupio je njome o stol. Crveno obojena, izgledala je kao da svijetli iznutra. „Idu mi sline


na usta od samog pogleda na nju", rekao je Kirov. Posegnuo je u džep i izvadio lulu. „Kao da stvari nisu dovoljno loše, ponestaje mi i duhana." „Hajde, Kirove", rekao je Anton. ,-,Sto se dogodilo s našim sretnim momkom?" Izvadio je nabreklu vrećicu iz džepa i proučio njezin sadržaj. Miris svježeg lišća duhana prešao je preko stola. „Moja se zaliha sasvim dobro drži." „Posudite mi malo", rekao je Kirov. „Nabavi si svoj." Anton je udahnuo spremajući se reći još nešto, ali ga je prekinuo zvuk kakav proizvodi kamen bačen u prozor. Sva su trojica poskočila. Lula je ispala iz Kirovljevih usta. „Dovraga, što je to bilo?" upitao je Anton. Zvuk se ponovio, ovaj put glasnije. Anton je izvukao pištolj. „Netko je na vratima", rekao je Pekkala. Tko god bio, morao je doći straga da ga ne bi vidjeli pred kućom. Pekkala je otišao pogledati tko je. Druga su dvojica ostala za stolom. Kada se Pekkala pojavio, za njim je, gegajući se, ušao starac široka trbuha. Ulazeći u prostoriju, njihao se poput metronoma. Sitnim očima boje badema sumnjičavo je promatrao Antona. „Ovo je Evgenij Majakovski", rekao je Pekkala. Starac je kimnuo u znak pozdrava. „Kaže da ima neke podatke", nastavio je Pekkala. „Sjećam te se", Anton je zurio u starca. „I ja se tebe sjećam", Majakovski se okrenuo s namjerom da ode. „Možda bih trebao poći..." rekao je. „Ne tako brzo", Anton ga je primio za ruku. „Zašto ne ostaneš nakratko?" Izvukao je stolac i potapšao sjedalo. „Raskomoti se." Majakovski je nevoljko sjeo, a na crvenim mu je obrazima prošaranima kapilarama već u kapljicama izbijao znoj.


„Otkud se znate?" upitao je Pekkala. „O, već je jedanput pokušao izvesti taj trik", odgovorio je Anton. „Na dan kada je došla Čeka, pojavio se s nekim podacima koje nam je htio prodati. Kleo se da će nam biti od koristi." „Jesu li bili od koristi?" upitao je Kirov. „Nismo mu dali priliku", odgovorio je Anton. „Slomili su mi nos", rekao je tiho Majakovski. „To nije bilo civilizirano." „Ako si tražio civiliziranost", odgovorio je Anton, „pokucao si na pogrešna vrata." „Kada sam vidio da su ovdje upaljena svjetla", nastavio je Majakovski ne obazirući se na njega, „nisam znao da ste to vi." Vrpoljio se na stolcu. „Krenut ću sada. „Ovaj put te nitko neće ozlijediti", rekao mu je Pekkala. Majakovski ga je odmjeravao. „Je li?" „Dajem ti riječ", odgovorio je Pekkala. „Znam nešto što će vas zanimati", rekao je Majakovski tapkajući debelim prstom po sljepoočnici. „O čemu pričaš?" upitao je Pekkala. „Kada su došli Bijeli, uspostavili su ispitni odbor. Nisu vjerovali da su Romanovi preživjeli. Željeli su samo da Crveni preuzmu krivicu. Zatim, kada su se Crveni vratili, oformili su svoj vlastiti odbor. Baš kao i Bijeli, vjerovali su da su Romanovi ubijeni. Razlika je bila u tome što su Crveni željeli čuti da su stražari u kući preuzeli stvar u svoje ruke. Činilo se kao da su svi željeli Romanove mrtve, ali nitko nije želio biti odgovoran za ubojstva. Dakako, naposljetku je tu i ono što se doista dogodilo." ,,A to je?" upitao je Pekkala. Majakovski je blago pljesnuo rukama. „Eh, to je dio koji sam došao prodati." Anton se prezrivo nasmijao. „Nemamo novca za kupnju podataka."


„Mogli biste nešto razmijeniti za njih", rekao je Majakovski glasom koji je jedva nadilazio šapat. „Razmijeniti što?" upitao je Kirov. Starac je oblizao usne. „Zgodna je ta lula koju pušiš." „Zaboravi!" Kirovljeva su se leda uspravila. „To nećeš dobiti!" „Daj mu lulu", rekao je Pekkala. „Molim?" „Da, želim tu lulu", rekao je Majakovski. ,,E pa, ne možeš je dobiti!" povikao je Kirov. „Već spavam na podu. Ne možete očekivati..." „Daj mu lulu", ponovio je Pekkala, „pa čujmo što nam čovjek ima reći." Kirov se požalio Antonu: „Ne može me natjerati na to, zar ne?" „Upravo jest", rekao je Anton. „Nitko ne zna ono što ja znam", rekao je Majakovski. Kirov je bijesno gledao u Antona i Pekkalu. „Gadovi!" Obojica su ga strpljivo promatrala. „Pa ovo je jednostavno nečuveno!" rekao je Kirov. Majakovski je ispružio ruku prema luli. Anton je prekrižio ruke i nasmijao se. „I daj mu svoj duhan." Pekkala je mahnuo glavom prema kožnatoj vrećici koja je ležala na stolu. Antonu je smijeh zamro u grlu. „Moj duhan?" „Da", udario je Kirov šakom o stol. „Dajte mu svoj duhan." Starac je ispružio ruku i zamigoljio prstima prema Antonu. „Bolje ti je da znaš nešto dobro." Anton je dobacio vrećicu starcu. „Ili ću ti ponovno srediti lice." Dok su njih trojica gledala, Majakovski je napunio lulu i zapalio je šibicom prekrivenom vunastom masom, koju je izvukao iz džepa na prsluku. Kresnuo ju je o


potplat cipele. Minutu je zadovoljno pućkao, a onda je progovorio. „Pročitao sam u novinama da su Romanovi mrtvi." „To je svatko pročitao!" Kirov se podsmjehnuo. „Cijeli je svijet čitao o tome!" „Jest", kimnuo je Majakovski. „Ali to nije istina." Anton je otvorio usta da poviče na starca. Pekkala je naglo dignuo ruku da ga ušutka. Progundavši, Anton je sjeo natrag na stolac. „Majakovski", rekao je Pekkala, „zbog čega misliš da nisu mrtvi?" „Jer sam sve vidio!" odgovorio je starac. „Živim preko puta." ,,U redu, Majakovski", rekao je Pekkala, „reci nam što se dogodilo." „One noći kada su spasili Romanove", nastavio je Majakovski, „gomila Čekinih stražara iznenada je istrčala u dvorište Ipatijevljeve kuće. U dvorištu su imali dva kamiona. Stražari su nagrnuli u jedan od njih i odvezli se." „Bili su nas upravo pozvali", rekao je Anton. „Naredili su nam da postavimo prepreku na cesti. Bijeli su se spremali napasti. Tako su nam barem rekli." „Samo nekoliko minuta nakon odlaska kamiona, ona prokleta budala Katamidze došao je na prednja vrata kuće! On je fotograf kojeg su zatvorili u Vodovenku. Ne čudim se što je taj gad ondje završio. Nazivao se umjetnikom. E pa, vidio sam nešto od te umjetnosti. Gole žene. To se drugačije naziva. Te su slike bile skupe. „Majakovski!" presjekao ga je Pekkala. „Što se dogodilo kada je fotograf došao pred kuću?" „Stražari su ga pustili. Nekoliko minuta nakon toga na vrata je došao Čekin časnik. Pokucao je i stražari su ga pustili unutra. Zatim je počela pucnjava." „Što si onda vidio?" upitao je Pekkala. „Običan oružani sukob", odgovorio je Majakovski sumorno.


„Čekaj malo", Anton ga je prekinuo. „Cijela je zgrada bila okružena visokom ogradom. Osim prednjih vrata i ulaza u dvorište, cijelo je mjesto bilo okruženo. Kako si išta mogao vidjeti?" „Rekao sam vam. Živim preko puta", rekao je Majakovski. „Na mojem je tavanu prozorčić. Kada bih otišao tamo, vidio bih preko ograde." „Ali prozori su obojeni", rekao je Anton. „Čak su ih hermetički zalijepili." „Vidio sam vatru pištolja u prostorijama. Kada je pucnjava prestala, ulazna vrata naglo su se otvorila, a Katamidze je izletio iz kuće. Otrčao je u mrak." „Misliš li da je Katamidze bio upetljan u pucnjavu?" upitao je Pekkala. Majakovski se nasmijao. „Da mu date pištolj, taj ne bi znao kroz koji kraj izlazi metak. Ako mislite da je bio toliko hrabar i napao Ipatijevljevu kuću da spasi cara, ne poznate Katamidzea." „Što se dogodilo kada je Katamidze otišao?" upitao je Pekkala. „Dvadesetak minuta poslije, drugi Čekin kamion odvezao se iz dvorišta i otišao u smjeru suprotnom od prvoga. To su bili Romanovi. Bježali su s čovjekom koji ih je spasio. Nije prošlo mnogo prije negoli se prvi kamion vratio. Pripadnici Čeke shvatili su da su ih prevarili. Tada je nastao metež. Stražari su bili mrtvi. Cuo sam kako jedan pripadnik Čeke viče da su Romanovi pobjegli." „Kako znaš da su stražari ubijeni?" „Jer sam sljedećeg dana vidio kako im iznose tijela u dvorište. Nisam vidio tijela Romanovljevih. Prema tome sam znao da su pobjegli. To je istina bez obzira na to što pišu novine." Za trenutak su svi u prostoriji utihnuli, osim Majakovskog, čija je lula tiho cvilila. „Jesi li vidio lice čovjeka koji je došao na vrata?" upitao je Kirov. Pekkala je pogledao Kirova.


Kirov se zacrvenio. „Mislio sam..." Anton ga je prekinuo. „Da, što si točno mislio, mali? Nisam znao da si preuzeo istragu." Majakovski ih je promatrao kao da prati lopticu u teniskom meču. „U redu je." Pekkala je kimnuo Kirovu. „Nastavi." Anton je zamahnuo rukama. „Pa sada doista napredujemo." Kirov je pročistio grlo. „Možeš li opisati čovjeka kojeg si vidio tog dana, Majakovski?" „Bio mi je okrenut leñima. Bio je mrak." Majakovski je cupkao nešto što mu je zapelo izmeñu prednjih zuba. „Ne znam tko je to bio, ali reći ću vam što govore o tome tko je spasio cara." „ Tko govori?" ubacio se Pekkala. „Oni ?" Majakovski je slegnuo ramenima. „Oni nemaju ime. Oni su glasovi. Sve različiti glasovi. Skupe se zajedno i tako znaš što kažu." „U redu", rekao je Kirov. „Što kažu, tko je to bio?" „Slavan čovjek. Čovjek kojeg bih volio upoznati." „A tko je to?" „Inspektor Pekkala", rekao je Majakovski. „Smaragdno oko. Osobno je spasio cara." Sva su trojica bila nagnuta naprijed, ali sada su se zavalili natrag u stolac i uzdahnuli. „Što je sada?" upitao je Majakovski. „Smaragdno oko sjedi točno pred tobom", Anton je neodreñeno pokazao prema Pekkali. Starac je izvadio lulu iz usta i usmjerio držak prema Pekkali. „Pa tebe zaista ima posvuda, zar ne?" Manje od dvadeset četiri sata nakon što se oprostio od cara, Pekkalu je na maloj postaji zvanoj Vainikkala uhitio pripadnik detašmana željezničke policije Crvene armije.


Situacija na granici još je bila kaotična. Nekim postajama upravljalo je finsko osoblje, dok su druge bile pod nadzorom Rusa. Vainikkala je bila jedna od njih. Bila je kasna noć kada su se trupe ukrcale na vlak. Odore su im bile od grube crne vune, s ovratnicima obrubljenima tamnocrvenim koncem, a na desnom rukavu nosili su crvene vrpce kućne izrade. Na njima su neki nacrtali znak pluga i čekića, koje će uskoro zamijeniti srp i čekić kao simbol Sovjetskog Saveza. Uz odore su išli crni šeširi s uskim obrubom i velikom crvenom zvijezdom prišivenom sprijeda. Pekkalini krivotvoreni dokumenti tvrdili su da je liječnik porodništva. Prema carevim naredbama, dokumente je prije nekog vremena izradila Okhranina tiskarska služba. Pekkala nije znao da postoje sve do prije dva dana, kada mu je car naredio da napusti zemlju. Dokumenti su bili savršeni: s fotografijom, svim važnim žigovima i potpisima na brojnim dozvolama za putovanje. Nisu ga zaustavili zbog dokumenata. Pekkalinaje pogreška bila što je dignuo glavu i pogledao u oči stražara koji je s još dvojicom išao niz uzak hodnik u vlaku. Sa stražarovih se ramena otapao snijeg, a kapljice su se kondenzirale na njihovu oružju. Prvi se stražar spotaknuo o remen torbe ugurane pod sjedalo nekoliko redova ispred Pekkalina mjesta. Zateturao je i tresnuo na koljeno gadno opsovavši. Ljudi u vagonu trznuli su se na izljev prostota. Stražar je brzo dignuo glavu. Bio je bijesan i osjećao je sram jer se spotaknuo. Prva osoba koju je vidio bio je Pekkala, koji je slučajno u tom trenutku gledao u njega. „Idemo", zarežao je stražar i podignuo Pekkalu na noge. Kada je napustio vlak, Pekkala je prvi udah hladnog zraka osjetio kao papar u plućima. Natjerali su desetak ljudi - većinom muškaraca, ali i nekoliko lijepih žena - da sidu s vlaka. Stajali su okupljeni


na peronu. Ime postaje jedva se vidjelo ispod koraljnog pokrova mraza. Vlak je soptao i dahtao, nestrpljivo čekajući da se vine u noć prema Helsinkiju. Pekkala je odvagnuo situaciju. Znao je da su ti ljudi vjerojatno samo bivši vojnici, a ne stručnjaci koji bi mogli uočiti kvalitetno krivotvorene dokumente ili znati koja pitanja postavljati da uhvate čovjeka u laži o svojem identitetu. Jedno dobro usmjereno pitanje o porodništvu moglo bi skinuti Pekkalinu krinku. Nije imao vremena proučiti to zanimanje. Webley je bio privezan za Pekkalina prsa. Lako je mogao ustrijeliti jednog čovjeka koji ih je čuvao i pobjeći u mrak dok drugi pretražuju vlak. No samo jedan pogled na gustu šumu punu snijega koja je okruživala postaju rekao je Pekkali da ne bi stigao daleko. Čak i kada ga ne bi uhvatili, najvjerojatnije bi se smrznuo. Nije mu preostalo ništa osim nade da su stražari zadovoljili znatiželju i potrebu da budu važni. Tada bi se svi jednostavno vratiti u vlak. Bio je planirao posjetiti roditelje, zatim otići put Stockholma i Kopenhagena, a odatle dolje do Pariza. Ondje će potražiti Liju. Ostali stražari sišli su iz vlaka. Putnici su brisali prozore natopljene kondenziranom vlagom i pravili krugove da vide što se dogaña vani. Stražar koji se bio spotaknuo prošao je pokraj reda ljudi koje su zadržali, pregledavajući im dokumente. Bio je malo prevelik za odoru čiji su rukavi završavali dobrano iznad zapešća. Zapaljena cigareta visjela mu je izmeñu usana, a kada je govorio, zvučao je kao čovjek s oštećenim ličnim živcem. ,,U redu", rekao je jednom od putnika. „Možete ići. " Čovjek se nije ni osvrnuo. Potrčao je da se ukrca na vlak. Dvije žene koje su bile ispred Pekkale, a kojima nisu rekli da se ukrcaju, stajale su i plakale na jarkom svjetlu


svjetiljki na postaji. Počelo je sniježiti, a sjenke pahulja, goleme poput oblaka, prolazile su preko smrznutog perona. Stražar je došao do Pekkale. „Liječnik", rekao je. „Da, naredniče. " Pekkala je pognuto držao glavu. „Koja je ovo kost?" upitao je čovjek. Pekkala je u tom trenutku znao da je u klopci. Ne zato što nije znao imenovati kosti ljudskog tijela. Godinama je atlas ljudskog tijela visio u očevoj mrtvačnici; bilo je malo kosti kojima nije znao naziv. No Pekkala je znao da je u klopci jer pogleda li stražara u oči, neće ga pustiti. Ne bi bilo ništa drugačije ni da je stajao pred psom. Za stražara je to bila igra. „Ova kost ovdje", rekao je čovjek i zapucketao prstima da privuče Pekkalinu pozornost. Pekkala je gledao u svoja stopala. Pahulje su padale po čizmama. Vlak je nestrpljivo soptao. Dah koji je mirisao na dim duhana prešao mu je preko lica. „Odgovori, dovraga", rekao je stražar. Na to Pekkala nije imao izbora nego dignuti glavu. Stražar se nacerio. Cigareta je dogorjela tako daleko da mu je žar gotovo dodirivao usne. Držao je ruku uzdignutu pokraj glave, pokrećući polako prste kao pri kakvu posprdnu pozdravu. Pogledi su im se susreli. Kada je vlak krenuo, ostali su samo Pekkala ijedna od žena. Pekkali su ruke vezali lisicama za klupu. Stražari su ženu odvukli u čekaonicu pokraj postaje. Pekkala ju je čuo kako vrišti. Pola sata poslije žena je gola istrčala na peron. Snijeg je dotad već prestao padati. Pun Mjesec sjajio je kroz komadiće oblaka u prolazu. Snijeg koji je pao na Pekkalin kaput više se nije topio. Umjesto toga, skupljao se na njemu poput krzna polarnog medvjeda. Nije osjećao ruke. Obruči lisica bili su tako hladni da mu se činilo kao


da mu koža gori. Nožni prsti postali su tvrdi, kao meci zabijeni u meko meso njegovih stopala. Gola je žena došla do ruba perona. Stopala su joj klizila po bljuzgavici. Na trenutak se okrenula i pogledala Pekkalu. Na njezinu je licu bio utisnut isti iskrivljeni izraz strave koji je Pekkala jedanput vidio u očima starog konja koji se bio srušio pokraj ceste. Vlasnik je tada bio izvukao dugačak nož puukko i spremao se prerezati životinji vrat. Sjeo je pokraj konja i oštrio nož o malen brus koji je stavio na koljeno. Konj gaje cijelo vrijeme promatrao očima upalima od straha. Žena je skočila s perona i tresnula o tračnice, koje je od perona dijelio gotovo metar visine. Zatim je ustala i potrčala tračnicama u smjeru Helsinkija. Stražari su se dogegali na peron. Jedan od njih prstima je dirkao krvavu usnicu. Gledali su naokolo i zbunjeno se smijali. „Hej!"jedan je stražar šutnuo Pekkalinu nogu. „Kuda je otišla?" Prije negoli je Pekkala mogao odgovoriti, voda stražara ju je ugledao. Još je trčala. Na mjesečini su njezina gola leña bliještala poput alabastra. Svilenastijastučići daha dizali su joj se iznad glave. Stražar je izvadio pištolj. Bio je to devetmilimetarski Mauser s drvenim drškom nalik na držak metle. Držak se namještao u usadnik pa se iz pištolja moglo pucati kao iz puške. Stražar je skinuo držak sa sebe i pričvrstio ga za kraj pištolja. Zatim je postavio usadnik na rame i naciljao niz tračnice u ženu koja je trčala. Pištolj je suho opalio. Čahura je iskočila uvis i otkotrljala se preko perona. Vrteći se, zaustavila se pokraj Pekkaline čizme. Tračak puščanog dima klizio je iz njezina otvora. Drugi stražari skupili su se na rubu perona i zurili u tamu. „Još trči", rekao je jedan od njih. Voda stražara ponovno je naciljao i opalio. Miris kordita lebdio je ledenim zrakom.


„Promašaj", rekao je jedan stražar. Voda se naglo okrenuo. „ Onda mi dajte mjesta!" Stražari su bili udaljeni više od tri koraka od vode, no poslušno su se zgurali unatrag. Nagnuvši se naprijed, Pekkala je nejasno vidio da je žena još na nogama. Trčala je, a tijelo joj je bilo poput plamena svijeće koji svijetli medu srebrnim tračnicama. Voda stražara ponovno je naciljao. Dvaput je zapucao. Još trenutak činilo se da ženski plamen treperi, ali onda je utrnuo. Voda je usadnik postavio u pregib lakta. Cijev je sada bila usmjerena u nebo. „Da odemo po nju?" upitao je jedan od stražara. „Neka se smrzne", odgovorio je stražar. „ Ujutro je neće biti. " „Zašto neće?" „Prije zore ovuda će proći vlak. Kada je udari, razbit će se kao komad stakla." Sljedećeg jutra stražar je navukao crnu krpu preko Pekkaline glave. Kada je stigao vlak iz Helsinkija, odgurali su ga preko perona dok je obnevidio hvatao zrak. Grube ruke povukle su ga u vlak. Ležao je u nezagrijanom odjeljku za prtljagu, ruku vezanih za zamjenski motor traktora sve dok vlak nije stigao u Peterburg. „Što ako su Romanovi bili u tom kamionu...?" rekao je Pekkala. Majakovski se okrenuo na pragu: „Već sam vam rekao da jesu." „Ali što ako su bili mrtvi kada ih je kamion odvozio?" „Slušajte me", rekao je starac nestrpljivo, „svi u ovom gradu znali su da je jedini razlog boravka Cekinih ljudi ovdje taj da usmrte Romanove prije nego što Bijeli udu u grad. Zbog toga su izbacili mjesne milicajce koji su čuvali Ipatijevljevu kuću. Moskva je željela biti potpuno sigurna da će Čeka, ako se Bijeli dovoljno približe, pogubiti Romanove te da neće tek tako pobjeći, kao što bi to


možda učinila milicija. Ako je itko izvana želio Romanove mrtve, trebao je samo čekati da se pojave Bijeli. Osoba koja bi provalila u kuću i dovela u opasnost vlastiti život pucajući na čuvare mogla je biti samo netko tko je carsku obitelj htio spasiti, a ne pobiti." Nakon što je Majakovski otišao, trojac se vratio za stol. „Zašto si ga pustio da priča?" upitao je Kirov. „Znao si da je to samo gomila laži." „Eto da se jedanput i ja složim s malim", rekao je Anton. „A najgore je to što stari gad misli da smo popušili priču." „Majakovski ne misli da laže", rekao im je Pekkala. „Uvjeren je da je jedini razlog zašto ste ti i drugi Cekini pripadnici preuzeli nadzor od milicije taj da ubijete obitelj." „Zamijenili smo miliciju", odgovorio je Anton, „jer su krali od Romanova. Cara je čuvala banda sitnih lopova. To nije bilo profesionalno. Postali su potpuno nepouzdani." „No vidiš kako je vaš dolazak izgledao nekome izvana. Zbog toga Majakovski vjeruje u ono što govori. Važno je znati kako su ljudi vidjeli zločin, premda ti znaš da se nije tako dogodilo." „Ili je istina ili nije." Anton je primio drvenu jabuku i dobacio je Pekkali. „Zvučiš poput ljudi koji su nam dali ovo." „Razlika je u tome", rekao je Pekkala, „što mi ne činimo zločin, nego ga rješavamo." Anton je zamahnuo rukama: „Vodi ovaj slučaj kako god želiš. Idem do krčme vidjeti mogu li izmoliti štogod duhana jer to je jedini način da ga dobijem." Ljutito je izašao zalupivši vratima. Kirov i Pekkala otišli su u prednju sobu, u kojoj je bilo ledeno, i zapalili vatru. Donijeli su stolce iz kuhinje i sjeli ispred ognjišta. S pokrivačima preko ramena, ispružili su ruke prema plamenu.


Pekala je iz džepa na kaputu izvadio staru knjigu koju je bio donio sa sobom. Dok je čitao, izraz mu je postao odsutan. Crte lica su se ublažile. „Što je to?" želio je znati Kirov. „Kalevala", promrmljao je Pekkala i nastavio čitati. „Što?" Pekkala je s mukom uzdahnuo i položio knjigu na koljeno. „To je knjiga priča", objasnio je. „Kakvih priča?" „Legenda." „Ne znam ni jednu legendu." „One su poput priča o duhovima. Ne moraš vjerovati u njih, ali teško je misliti da u njima nema nimalo istine." „Vjeruješ li u duhove, Pekkala?" „Zašto me to pitaš, Kirove?" „Zato što sam upravo vidio jednoga", rekao je Kirov. Pekkala se uspravio na stolcu. „Molim?" Kirov je neprirodno slegnuo ramenima. „Dok sam pripremao vatru, netko je pogledao unutra kroz onaj prozor." Prstom je pokazao zastore u kutu pokraj kamina. Odande gdje su sjedili, vidjeli su komadić prozorskog stakla koji nije bio zastrt. Kroza nj su se obrisi grana micali na mjesečini poput čudnih vodenih bića. „Vjerojatno je to bio samo neki pijanac na putu kući iz krčme koji je želio vidjeti zašto je ovdje upaljeno svjetlo. Ljudi su skloni znatiželji." Srameći se, Kirov se počešao po zacrvenjenu licu. „Ma samo... ovaj... zvuči onako..." „Što je, Kirove? Ispljuni to pa da se mogu vratiti čitanju knjige." „Ma samo, mogao bih se zakleti da je čovjek koji je gledao kroz prozor bio car Romanov. Ona njegova brada. Tužne oči. Naravno, vidio sam samo slike. Osim toga, mrak je... Možda mi se samo pričinilo.


Pekkala je ustao i otišao iz sobe. Otvorio je prednja vrata. Noćni povjetarac počeo je lagano puhati pokraj njega nadomještajući ustajali zrak koji se nakupio u Ipatijevljevoj kući. Dugo je tako stajao i zurio u prozore sa zatvorenim kapcima preko puta ceste, tražeći bilo kakav znak koji bi mogao odati prisutnost promatrača. Nije nikoga vidio, no osjećao je da je netko tu. Kada se Pekkala napokon vratio u sobu, našao je Kirova kako čuči pred vatrom i na nju dodaje komadiće slomljenog stolca. Pekkala je sjeo na svoje mjesto. Plamen je pijuckao vatru dok se dizao oko slomljenog drva. „Rekao sam ti da mi se pričinilo", rekao je Kirov. „Možda", odgovorio je Pekkala. Pekkala se naglo uspravio na stolcu. Probudila ga je lomljava stakla. Kirov je već bio na nogama. Čupava kosa stršila mu je uvis. „Došlo je odande." Pokazao je na kuhinju. Tiho je otišao u pokrajnju sobu i zapalio jednu od svjetiljki. Pekkala je zbacio sa sebe pokrivač i protrljao lice. Vjerojatno je samo Anton, pomislio je. Ostao je zaključan vani pa je razbio prozor da pokuša ponovno ući. „Prokleta djeca!" rekao je Kirov Pekkala je ustao. Za svaki je slučaj izvadio Webley iz korica. Ukočenih nogu, otišao je do kuhinje. Prvo što je ugledao bio je razbijen prozor iznad sudopera. Pa komade stakla rasute po podu. Kirov je gledao kroz razbijeni prozor. „Gubite se!" viknuo je u mrak. „Tornjajte se odavde!" „Što su bacili?" upitao je Pekkala. „Komad noge stola." Pekkali je zastao dah u grlu. U Kirovljevoj ruci bila je njemačka ručna granata: sivo obojen metalni valjak nalik na malu limenku s juhom koji je bio pričvršćen za drveni štap malo kraći od ljudske nadlanice da bi se granata mogla daleko baciti.


„Što je?" upitao je Kirov. Pogledao je Pekkalu, a potom štap u ruci. Kao da je iznenada razumio. „O, moj Bože", prošaptao je. Pekkala je zgrabio granatu iz Kirovljevih ruku i bacio je natrag kroz kuhinjski prozor razbivši drugo staklo. Zgrabivši Kirova za košulju, povukao ga je na pod. Granata je zveketala preko dvorišta. Komadići stakla melodično su zveckali na tlu popločenom kamenjem. Pekkala je rukama prekrio uši i otvorio usta da izjednači tlak u ušima, pripremivši se za grmljavinu. Znao je da će ljudi koji su bili vani, ako su pravilno uvježbani, ući u kuću odmah nakon detonacije. Pekkala se priljubio uza zid da ga ne bi ozlijedili komadići prozora i vrata. Fitilj tih granata gorio je sedam sekunda. Tome ga je naučio sam Vasiljev. Čekao je i brojio, ali eksplozije nije bilo. Naposljetku, zadovoljan što je granata zatajila, dignuo se i pogledao u dvorište. Mjesečina je svjetlucala na komadima stakla i Emkinu vjetrobran- skom staklu, dijeleći dvorište u geometrijske likove od plavkasta svjetla i uredno izdjeljane uglove od crne sjene. Vladala je potpuna tišina. „Hajdemo", rekao je Pekkala gurkajući Kirova nožnim prstom. Obojica su oprezno izašla u dvorište. Zvijezde su se širile nebom. Dvorišna vrata bila su otvorena. Bila su zatvorena kada su išli spavati. „Hoćemo li ih slijediti?" upitao je Kirov. Pekkala je odmahnuo glavom. „Kada shvate da granata nije eksplodirala, mogli bi se vratiti. Bit ćemo sigurniji ako ih pričekamo ovdje." Kada je Kirov otišao po pištolj, Pekkala je ugledao granatu kako leži pokraj spremišta. Približavajući joj se, vidio je pokraj nje nešto nalik na bijelo puce. Pogledavši pozornije, shvatio je da je puce zapravo kuglica veličine pikule, s rupom u sredini. Kroz kuglicu je bila provučena nit. Drugi kraj niti nestajao je u šupljem dršku granate. Ti


su predmeti trebali biti pokriveni metalnim čepom sve do upotrebe granate. Porculanska kuglica i nit bile su smještene u štapu te ili se moralo povući da se fitilj zapali. Tko god je bacio granatu, odvio je čep, ali je zaboravio povući žicu. „Možda je to bilo samo upozorenje", rekao je Kirov kada mu je Pekkala objasnio zašto granata nije eksplodirala. Pekkala je odvagnuo granatu rukom, nježno tapšući dlan metalnom limenkom s eksplozivom. Nije odgovorio. Dok je Kirov pred kućom držao stražu, Pekkala je ostao u kuhinji. Sjedio je u mraku s Webleyjem i granatom pred sobom. Na stolu su bili raštrkani komadići stakla. Zurio je u noć kroz razbijeni prozor dok ga oči nisu počele peći, a sjene plesati naokolo poput ljudi koji mu se izruguju. Anton se pojavio u zoru. Otišao je ravno do crpke u dvorištu. Skladno zakrivljena, bila je obojena starom crvenom bojom u nijansi bobica božikovine. Na mjestima gdje se boja izlizala, naziralo se zahrdalo željezo. Kada je Anton počeo pritiskati polugu, zvuk nalik na ptičje kriještanje ispunio je zrak. Trenutak poslije bezoblično srebro prsnulo je iz otvora crpke, a Anton je gurnuo lice pod mlaz. Kada je dignuo glavu, srebrna perjanica napravila je luk preko njegova ramena. Sklopljenih očiju i otvorenih usta, dok su mu kapljice padale s brade, rukama je zagla- dio kosu unatrag. U tom je trenutku Pekkala shvatio da je već vidio tu crpku. Bila je na fotografiji koju je vidio u jednom broju Pravde, koju su mu ostavili sa zimskim namirnicama na početku ceste u Krasnogo- ljani. Car i njegov sin Aleksej pilili su drva velikom pilom za dvoje. Svaki je držao jedan kraj. Gomila drva stajala je po strani. Crpka je bila u pozadini. Fotografija je snimljena tijekom careva zatočeništva na ovome mjestu. Car je nosio običnu vojnu


odoru, vrlo sličnu onakvima kakve su nosili oni koji su ga čuvali. Aleksej je nosio debeo kaput i šubaru, zamotan zbog hladnoće koju njegov otac, čini se, nije osjećao. Novine su bile stare već tada, kada je Pekkala vidio fotografiju, jer car je bio mrtav već jednu godinu. Pekkala je pomislio na lice koje je Kirov ugledao na prozoru. Možda je ovo mjesto ipak opsjednuto, pomislio je. Anton je bučno ušao u kuhinju. Oči su mu bile krvave, a bjeloočnice bolesno žute. Na jednom je obrazu imao ljubičastu modricu, čija je boja prelazila u gotovo crnu na mjestu gdje je koža pokrivala ličnu kost. „Što ti se dogodilo?" upitao ga je Pekkala. „Recimo samo da Majakovski nije jedini u ovome gradu koji me se sjeća." „Sinoć smo imali još jednog posjetitelja", Pekkala je stavio granatu na stol. Anton je tiho zazviždao. Prišao je i zagledao se u nju. „Zatajilae? „Nisu povukli žicu." „Takvo nešto čovjek ne čini slučajno." „Onda je to upozorenje", rekao je Pekkala. „Sljedeći put nećemo biti te sreće." „Moram pokazati dokumente u policijskoj postaji prije nego što počneš službenu istragu", rekao mu je Anton. „Možeš poći sa mnom da vidiš znaju li oni štogod." Aleksandar Kropotkin, upravitelj policije u Ekaterinburgu, bio je nabijen čovjek širokih ramena i zdepaste glave s plavom kosom koju je češljao ravno preko čela. Dok su Pekkala i Anton stojeći čekali, Kropotkin je sjedio za stolom i listao papire koje mu je predao Anton. Došao je do zadnje stranice, zaškiljio gledajući potpis, a zatim bacio papire na stol. „Zašto se opterećujete?" upitao je. „Čime?" upitao je Anton.


Kropotkin je debelim kažiprstom kucnuo po naredbama. „Ova je nareñenja potpisao drug Staljin. Možete raditi koju god vražju mater želite. Ne trebate moje dopuštenje." „Činimo to iz ljubaznosti", rekao je Anton. Kropotkin se nagnuo naprijed na stolcu položivši nadlanice na stol. Netremice je gledao Pekkalu. „Smaragdno oko. Čuo sam da ste mrtvi." „Niste jedini koji ste to čuli." „Čuo sam i da vas se ne može kupiti, ali eto vas tu, radite za njih!' Trznuo je bradom prema Antonu. „Nisu me kupili", rekao mu je Pekkala. „Onda su vas podmitili. Ili vam zaprijetili. Nije važno. Ovako ili onako, sada radite za njih." Te su riječi kosnule Pekkalu, ali odlučio je ne odgovoriti. Kropotkin je pozornost preusmjerio na Antona. „Izgledate mi poznato. Bili ste pripadnik Čeke, zar ne?" „Možda", odgovorio je Anton. „Nema tu možda. Ne zaboravljam lica, a vas sam gledao u krčmi cijelo vrijeme dok ste bili ovdje. Koliko sam puta vidio Cekine ljude kako dolaze po vas kad ste bili previše pijani da biste hodali? A sudeći prema vašem licu, ili imate trajnu modricu ili niste gubili vrijeme da se vratite starim navikama. Sada mi dolazite u ured i govorite o ljubaznosti? Gospodo, možete ići kvragu. Sto kažete na takvu ljubaznost?" „Što ste se toliko nabrusili?" oštro je upitao Anton. „Želite znati? Dobro, reći ću vam. Ovo je bilo lijepo, mirno mjesto dok vaša vrsta nije dovela Romanove. Odonda ništa nije isto. Znate li što ljudi pomisle kada kažeš Ekaterinburg?" Palcem i kažiprstom oblikovao je pištolj i usmjerio ga prema sljepoočnici. „Smrt. Pogubljenje. Umorstvo. Izaberi. Ništa dobro. A kad god se stvari počnu smirivati, netko od vaših navrati i ponovno


uzbuni duhove. Ovdje vas nitko ne želi, a ja vas ne mogu izbaciti." Pokazao je bradom prema vratima. „Stoga, odradite svoj posao i onda nas ostavite na miru." Pekkala je iz dubokog džepa kaputa izvadio granatu i postavio je na stol. Kropotkin se zagledao u nju. „Što je to? Dar?" „Netko ju je sinoć bacio kroz naš prozor", odgovorio je Pekkala, „ali je zaboravio povući osigurač." „Njemačka je", dodao je Anton. Kropotkin je uzeo granatu u ruku. „Zapravo je austrijska. Njemačke ručne granate imale su ovdje na valjku kopču za pojas." Kucnuo je o sivu limenku juhe u kojoj je bio eksploziv. „Austrijske nisu." „Bili ste u ratu?" upitao je Pekkala. „Da", odgovorio je Kropotkin. „Takve stvari naučiš kada ih dovoljan broj padne na tebe." „Nadali smo se da ćete znati odakle je došla." „Bijeli su ih upotrebljavali", odgovorio je Kropotkin. „Većina ljudi koji su napali Ekaterinburg bili su u austrijskoj vojsci prije nego što su prešli na našu stranu. Mnogi su još upotrebljavali austrijsku opremu." „Mislite da bi to mogao biti netko tko je bio u Bijeloj armiji?" upitao je Pekkala. Kropotkin je odmahnuo glavom. „Čovjek koji je ovo bacio nije bio u Bijelima." „Znači ne znate tko je to mogao baciti?" Kropotkinove su se oči skupile. „O, znam ja točno tko je to bacio na vas. Samo je jedan čovjek dovoljno lud da baci granatu na vas, a opet dovoljno glup da pritom ne povuče žicu. Zove se Nekrasov. On je bio jedan od milicajaca koji su čuvali Romanove prije negoli je došla Čeka i izbacila ih. Mislim da je još ogorčen. Čim su se ponovno upalila svjetla u Ipatijevljevoj kući, sigurno je pretpostavio da ste se vratili." „Ah zašto bi je bacio?"


„Najbolje da ga to sami pitate." Kropotkin je hitro uzeo olovku, naškrabao adresu na bloku papira, istrgnuo stranicu i ispružio je. „Tu ćete ga naći." Anton je uzeo papir iz njegove ruke. „Nemojte to pogrešno shvatiti", nasmijao se Kropotkin. „On pokušava ubiti svakoga. Samo što je nesposoban. Da Nekrasov ne baci barem jednu bombu na vas prije nego što odete, to bi bilo kao da ste ostali kod kuće." „Barem nisam jedini kojeg ovdje mrze", rekao je Anton kada su on i Pekkala bili ponovno na ulici. „Želiš li da poñem s tobom posjetiti Nekrasova?" „Ja ću to obaviti", rekao je Pekkala. „Izgledaš kao da bi ti dobro došlo malo sna." Anton je kimnuo, očiju stisnutih zbog jutarnjeg svjetla. „Neću se protiviti tome." Vrata su se otvorila stvorivši usku pukotinu. Iz kućne tame, u Pekkalu se zagledao muškarac. „Sto želite?" „Nekrasov?" Vrata su se širom otvorila i otkrila čovjeka valovite sijede kose, s dvodnevnom bradom. „Tko pita?" „Zovem se Pekkala", odgovorio je, a zatim udario Nekrasova u čeljust. Kada se Nekrasov probudio, ležao je u tačkama, s rukama svezanima straga za kotač. Pekkala je sjedio na tamnozelenom drvenom sanduku s ručkama od užeta. Na sanduku je bio žig dvoglavoga habsburškog orla austrougarske vojske. Ispod toga žutim je slovima pisalo GRANATEN i ACHTUNGEXPLOSIVEN. Nekrasov je živio u maloj kolibi sa slamnatim krovom i bijelom drvenom ogradom s prednje strane. Unutra je strop bio tako nizak da se Pekkala morao sagnuti, migoljeći izmeñu osušenih grančica kadulje, ružmarina i bosiljka povezanih vlatima trave koje su visjele s krovnih


greda. Dok ih je micao rukom, njihov blag miris lebdio je zrakom. Pekkala je provukao laktove ispod Nekrasovljevih pazuha i odvukao ga u sobu sa starinskom klupom kakvu su u takvim prizemnicama prije upotrebljavali kao krevet - koja se nalazila uza zid. Uredno smotan, na klupi je bio plavi pokrivač i prljav crveni jastuk, što je značilo da se klupa još upotrebljavala za izvornu svrhu. Pokraj klupe, Pekkala je našao kutiju granata. Sedamnaest, od ukupno trideset, bilo je još unutra, svaka zamotana u smeñi voštani papir. Kada je dignuo poklopac kutije, miris marcipana kojim je vonjao eksploziv zapuhnuo mu je lice. Tijekom noći je kišilo, no sada je sunce sušilo vlagu. Čekajući da se čovjek osvijesti, Pekkala je u kuhinji napravio sendvič od sira. Sada ga je doručkovao. Nekrasovljeve su oči zatreptale. Mutna pogleda, ogledao se dok nije ugledao Pekkalu. „Što si rekao, kako se zoveš?" „Pekkala", odgovorio je progutavši hranu u ustima. Nekrasov se kratko borio s užadi, a potom potonuo u tačke i bijesno pogledao Pekkalu. „Mogao si me barem svezati za stolac." „Tačke su sasvim dobre." „Vidim da si pronašao moje granate." „Nije ih bilo teško naći." „Bijeli su ih ostavili za sobom. Kako si me tako brzo pronašao?" „Upravitelj policije rekao mi je za tebe." „Kropotkin!" Nekrasov se nagnuo u stranu i pljunuo. „Taj mi duguje novac." Pekkala je dignuo granatu. „Možeš li mi reći zašto si sinoć ovo bacio kroz prozor?" „Jer mi je zlo od vas." „O kome govoriš?"


„O Čeki. GPU-u. OGPU-u. Kako se god nazivali sada." „Ja nisam ni jedno od toga", rekao je Pekkala. „Tko bi drugi ulazio u tu kuću? Osim toga, noćas sam vidio jednog od vaših ljudi kako ide u krčmu. Prepoznao sam ga. Jedan od Čekinih gadova koji je čuvao Romanove kada su nestali. Ti prokleti komesaru, budi barem toliko pristojan da mi kažeš istinu." „Nisam komesar. Ja sam istražitelj. Angažirao me Biro za specijalne operacije." Nekrasov se gromko nasmijao. „Kako se zvao prošlog tjedna? A kako će se zvati sljedećega? Svi ste vi isti. Samo mijenjate riječi dok naposljetku više ništa ne znače." Pekkala je rezignirano kimnuo. „Uživao sam u čavrljanju", rekao je. Zatim je ustao i krenuo prema vratima. „Kamo ideš?" zazvao je Nekrasov. „Ne možeš me ostaviti ovako." „Siguran sam da će netko naići. Jednog dana. Čini se da nemaš mnogo posjetilaca, a sudeći prema onome što je Kropotkin rekao o tebi, čak ni oni koji doñu neće te brzo osloboditi." „Nije me briga! Neka idu kvragu zajedno s tobom!" „Ti i Kropotkin imate sličan rječnik." „Kropotkin!" Nekrasov je ponovno pljunuo. „Njega bi trebao istražiti. Bijeli su se lijepo odnosili prema njemu kada su došli u grad. Nisu bili grubi kao prema drugima. A kad su se revolucionari vratili, postavili su ga za upravitelja policije. Igra za obje strane ako mene pitaš, a čovjek koji igra za obje strane spreman je na sve." Na pragu je Pekkala zaškiljio prema nebu. „Izgleda da će biti vruć dan." „Nije me briga", odgovorio je Nekrasov. „Ne brinem se za tebe", rekao je Pekkala, „nego za te granate." Glavom je pokazao prema sanduku.


„Kako to misliš?" upitao je Nekrasov buljeći u natpis ACHTUNG-EXPLOSIVEN. „Sanduk potječe iz 1916. Te su granate stare trinaest godina. Vojnik poput tebe sigurno zna da dinamit postaje vrlo nestabilan ako nije pravilno pohranjen." „Pohranio sam ga pravilno! Držim ih točno pokraj svojeg kreveta!" ,,A prije?" „Našao sam ih u šumi." Glas kao da mu je postajao tiši. Pekkala se ponovno zagledao u plavo nebo kojim su prolazili dugi uski oblaci. „Onda, zbogom." Okrenuo se prema izlazu. „Idi kvragu!" „Kako ti kažeš." Pekkala je krenuo. „Čekaj!" Nekrasov je povikao. „U redu. Zao mi je što sam bacio granatu na tebe." „Da mi je rubalj za svaki put kada sam to čuo", Pekkala je zastao i zatim se okrenuo, „imao bih samo jedan rubalj." „Pa što onda još želiš?" „Mogao bi mi odgovoriti na neka pitanja." „Pitanja o čemu?" Pekkala se vratio. Ponovno je sjeo na sanduk. „Je li istina da si bio jedan od milicajaca koji su čuvali Ipatijevljevu kuću?" „Da, i jedini koji je ostao živ." „Što se dogodilo s drugima?" „Bila su nas dvanaestorica. Kada su došli Bijeli, dobili smo naredbu da čuvamo jedan most u predgradu. Prevrnuli smo teretna kola da nam budu blokada i sakrili se iza njih. No to nije zaustavilo Bijele. Došli su austrijskim planinskim Howitzerom. Zatim su na ravnom terenu, s udaljenosti manje od stotinu metara, na nas ispalili dva rafala. Na toj udaljenosti i ne čuješ pucnje. Prvi rafal pobio je polovicu ljudi koji su bili sa mnom.


Sljedeći rafal pogodio je kola ravno u sredinu. Ne sjećam se toga. Znam samo da sam ležao u jarku pokraj ceste kad sam se probudio. Bio sam gol, osim jedne čizme i rukava košulje koji su ostali na meni. Sve je drugo prasak strgnuo s mene. Jedan od kolnih kotača visio je s grane stabla na drugoj strani ceste. Tijela su bila posvuda. Gorjela su. Bijeli su mislili da sam mrtav pa su prošli. Ja sam jedini preživjeli od ljudi koje su poslali čuvati taj prokleti most." „Nekrasove, razumijem zašto mrziš Bijele, ali ne shvaćam što imaš protiv Čeke. Naposljetku, samo vas je zamijenila u čuvanju Romanova." „Samo to? Samo su to napravili?" Ponovno se pokušao osloboditi, ali bio je čvrsto svezan pa je odustao. „Čeka nas je ponizila! Rekli su da potkradamo cara." „Jeste li ga potkradali?" „Bile su to sitnice", pobunio se. „Redovnice iz gradskog samostana donosile su hranu u košarama, a car ih je zauzvrat darivao. Maznuli smo nekoliko krumpira. Možeš pitati redovnice ako ih još uopće ima. Zatvaraju samostan. Ukidaju Boga! Što misliš o tome?" „Samo ste to uzeli? Nekoliko krumpira?" „Ne znam!" Nekrasov je pocrvenio. „Katkad je možda nestalo nalivpero. Katkad otmjen snop karata. Sitnice, kažem ti! Nitko nije gladovao. Nitko čak nije išao spavati gladan. Rekli su nam da se Romanovi moraju osjećati kao zatvorenici. Nismo smjeli pričati s njima. Čak ni gledati u njih ako smo to mogli izbjeći. Ono što je bilo važno jest da Romanovi budu na sigurnom. Nitko nije pobjegao. Nitko nije ušao. Trebali smo ih čuvati do careva suñenja, a to smo upravo i činili." ,,A što je bilo s ostatkom obitelji?" „Ne znam. Nitko nije spomenuo da će se njima suditi. A zasigurno nitko nije spomenuo nikakvo ubijanje ! Onda doñu ti ljudi iz Čeke i dignu frku oko nekoliko ukradenih krumpira. Izbace nas, i što se onda


dogodi? Nema suñenja! Umjesto toga strijeljaju cijelu obitelj. Zatim Cekini stražari prestanu dizati u zrak nenaoružane žene i djecu, odjure iz grada koliko ih noge nose i puste nas da se borimo s trideset tisuća Bijelih. A Bijeli imaju topove i", zamahnuo je stopalom prema sanduku, „dovoljno granata da svoje sanduke mogu jednostavno ostaviti u šumi. I zbog toga ih mrzim. Zato što smo mi radili svoj posao, a oni nisu." Pekkala je otišao do prednjeg dijela tački i odvezao Nekrasovljeve ruke s kotača. Nekrasov nije ustao. Samo je ležao masirajući zglobove na mjestu gdje mu se uže urezalo u kožu. „U ovako velikom mjestu čovjekov se život može svesti na jedan jedini trenutak." Objasnio je. „Prema njemu ga se sjećaju. Nitko ne misli na nas koji nismo uzmicali s mosta sve dok nas Hovvitzerom nisu raznijeli na komade. Sjećaju nas se samo po nekoliko ukradenih krumpira." Pekkala je vrhom čizme dignuo poklopac sanduka. Unutra je stavio granatu koja nije bila eksplodirala. „Zašto nisi povukao osigurač?" „Bio sam pijan", odgovorio je Nekrasov. „Nisi. Pretražio sam kuću dok si bio vani i u njoj nema ni kapi alkohola. Nisi bio pijan, Nekrasove." Pekkala je ispružio ruku i pomogao Nekrasovu ustati. „Sigurno postoji drugi razlog." „Nisam normalan." „Ne vjerujem ni to." Nekrasov je uzdahnuo. „Možda jednostavno nisam tip osobe koja će zaklati čovjeka na spavanju." ,,A cara?" „Ubijao sam ljude tijekom rata, ali to je drugačije. Nenaoružana čovjeka? Ženu? Djecu? Isto vrijedi i za ljude koji su bili sa mnom. Ako je namjera bila strijeljati Romanove, dobro da je Čeka zauzela naše mjesto." „Znači misliš da je Čeka ubila cara?" Nekrasov je slegnuo ramenima.


„Tko bi drugi to učinio?" Kada se Pekkala vratio u Ipatijevljevu kuću, našao je Antona na pragu stražnjih vrata. Bio je to komad kamena izlizan bezbrojnim koracima onih koji su ovdje živjeli i radili prije nego što se kuća smrznula u vremenu. Anton je jeo nešto iz tave grabeći sadržaj kuhačom. Kirov se podvinutih rukava pojavio na vratima kuhinje. „Jesi li našao starog milicajca?" upitao je. „Da", odgovorio je Pekkala. „Jesi li ga uhitio?" „Ne." „Zašto ne?" upitao je Kirov. „Sinoć nas je pokušao ubiti!" „Da nas je htio ubiti, već bismo bili mrtvi." „Svejedno, mislim da si ga trebao uhititi", ustrajao je komesar. „Riječ je o načelu!" Anton se nasmijao. „Upravo ono što svijetu još treba. Momaka, pištolja i načela." „Je li priznao da je ubio cara?" oštro je pitao Kirov. „Ne." „Pravo iznenañenje", promumljao je Anton. „Nije mrzio Romanove", rekao je Pekkala, „nego tebe i tvoje prijatelje u Čeki." ,,E pa, može stati u red kao svi drugi", rekao je Anton. „Milicija. Bijeli. Romanovi. Onaj upravitelj policije, Kropotkin. Čak su nas mrzile i one redovnice iz samostana." „Zapravo", nastavio je Pekkala, „uvjeren je da je Čeka odgovorna za smrt Romanova." Kirov je zazviždao kroza zube. „Čeka misli da je milicija ubila cara. Milicija misli da je to učinila Čeka. A Majakovski misli da su preživjeli!" „Možemo barem izbaciti preživljavanje", rekao je Pekkala. „Što je s Čekom?" upitao je Anton. „Želiš li reći da zapravo vjeruješ da smo bili upleteni u to?"


Pekkala je slegnuo ramenima. Anton je mahnuo kuhačom prema njemu. „Sumnjičiš me?" Osjećajući da će meñu braćom izbiti još jedna svaña, Kirov je pokušao promijeniti temu. „Nemate li štogod drugo reći?" upitao je Antona. „Već sam se ispričao", odgovorio je Anton napunivši još jedanput usta. „Javna isprika! Tako smo se dogovorili." Anton je teško uzdahnuo. Stavio je tavu na tlo popločeno kamenjem i pustio kuhaču da zvekne o njezinu pocrnjelu površinu. „Ispričavam se što sam te nazvao kuharom. Ti si glavni kuhar. Veliki šef, „Eto", rekao je Kirov. „Je li to bilo tako teško?" Anton je šuteći cuclao zube. „Što si pripremio?" Pekkala se zagledao u tavu. „Pile u umaku od ogrozda!" objavio je Kirov poput šefa sale kojeg su dozvali gosti. „Gdje si našao sastojke za to?" upitao je Pekkala. „Kod našeg novog prijatelja - Majakovskoga", odgovorio je Kirov. „Misliš našeg jedinog prijatelja", ispravio ga je Anton. „Kaže da se može dočepati čega god poželimo", rekao je Kirov. Anton se osvrnuo prema Kirovu. „Čekaj malo. Kako si sve to platio? Novac je kod mene." „Niste razmišljali o tome dok ste jeli, zar ne?" osokolio se Kirov. „Recimo samo da imamo dovoljno kupona za gorivo koje bi pokrilo veći dio puta do Moskve." „Kvragu!" povikao je Anton. „Zašto ne upadnemo u Majakovskijevu kuću i ne uzmemo što nam treba?" „Mogli bismo", složio se Pekkala, „ali mislim da zna više nego što nam je dosad rekao. Prije ili kasnije, vratit će se s još podataka." „Nemamo vremena za prije ili kasnije", odbrusio je Anton.


„Požurivati istragu", rekao je Pekkala sagnuvši se i povukao prstom kroz umak u tavi, „isto je kao požurivati jelo..." Kušao je umak. Zatvorio je oči. „Ovo je vrlo dobro", promrmljao je. „Osim toga, uz tvoju će pomoć stvari teći mnogo brže." „Već pomažem", rekao je Anton. ,,A kako to točno", upitao je Pekkala, „osim jedenjem?" „Ja ću pomoći", veselo se prijavio Kirov. „Ti se drži kuhanja", progundao je Anton. „Što više ljudi ispitamo", istaknuo je Pekkala, „brže će ići." Kirov je vrhom čizme podbo Antona u kralježnicu. „Želite li ponovno otvarati pisma parom?" ,,U redu!" Anton je ljutito zakukao: „Što želiš da radim?" Nakon što je svakome dodijelio dio grada, Pekkala je objasnio da moraju ići od vrata do vrata kako bi doznali što više o noći u kojoj su nestali Romanovi. Anton se namrštio. „Ne možemo to raditi! Službeno, Romanovi su pogubljeni prema vladinoj naredbi. Ako se pročuje da tražimo ubojicu cara i njegove obitelji..." „Ne moraš im to reći. Samo reci da je došlo do nekakvog napretka. Ne moraš objašnjavati koji je to napredak, većina će ljudi ionako biti previše obuzeta pitanjima koja im postavljaš da bi mislila na vlastita pitanja. Pitaj ih jesu li vidjeli kakve strance u gradu kada su Romanovi nestali. Pitaj jesu li odonda nañena kakva tijela. Ako je netko tko nije iz grada u žurbi zakopao žrtvu umorstva, nije vjerojatno da to mještani neće otkriti." „Prošlo je mnogo vremena odonda", progunñao je Anton. „Ako su tako dugo čuvali tajne, zašto misliš da će nam sada ijednu odati?" „Tajne postaju teške", odgovorio je Pekkala. ,,S vremenom njihova težina postane preteška. Razgovaraj s ljudima koji rade vani: poštarima, šumarima,


poljoprivrednicima. Ako se išta dogañalo u danima prije nestanka, oni će znati prije negoli oni koji su bili unutra. Ili bi mogao otići u krčmu..." „Krčmu?" Anton se razvedrio. Kirov je zakolutao očima: „Odjednom želi pomoći." „Ljudi su ondje skloniji odavati tajne; više nego na bilo kojem drugom mjestu", rekao je Pekkala. „Samo se pobrini da ostaneš trijezan kako bi čuo što govore." „Naravno", rekao je Anton. „Za koga me smatraš?" Pekkala nije odgovorio. Gledao je u tavu. „Ima li još?" upitao je. „Nešto malo." Anton mu je pružio tavu. Pekkala je sjeo pokraj brata na kamenu stubu. Više nije bilo piletine, ali stružući rub tave kuhačom, skupio je nešto umaka i jedan prozirni ogrozd koji njegov brat nije mogao pojesti. Još topao umak s maslacem, posut nasjeckanim peršinom i zgusnut prženim krušnim mrvicama, krčkao mu je meñu zubima. Okusio je slatkoću luka i zemljani okus lagano prokuhanih mrkvi. Potom je pustio da mu ogrozd leži na jeziku pa ga polako pritisnuo o nepce. Čvrsta okrugla opna popustila je gotovo poput uzdaha, prolivši mu po ustima topao, ljut sok. Slina mu je navrla ispod jezika, a on je uzdahnuo misleći na zime u zemunici u šumi Krasnogoljani, kada je jedina hrana danima, bez prestanka, bila kuhani krumpir i sol. Pomislio je na tišine noći kada mu je sve bilo tako mirno da je čuo jedva čujno zviždanje koje je opažao samo kada nije bilo drugih zvukova. Često ga je slušao u šumi: tijekom zimskih mjeseci katkad mu se činilo zaglušujućim. Kada je bio dijete, otac mu je objasnio da je to zvuk njegove krvi koja kola tijelom. Ta ga je tišina u Sibiru sputavala više od bilo koje bodljikave žice. Premda je Pekkala napustio zatvor, njegov je um i dalje ostao zarobljen. Tek je sada, kada su mu ti nepoznati okusi dražili osjetila, polako osjetio da izlazi iz godina robije.


Nakon uhićenja na željezničkoj postaji u Vainikkali, Pekkala je prebačen u zatvor Butirku u Sankt Peterburgu. Webley i primjerak Kaleva- le predani su nadležnim organima. Rekli su mu da se potpiše u golemu knjigu od tisuću stranica. Čelična ploča na knjizi pokrivala je sve osim prostora gdje je trebao upisati ime. Zatim su ga stražari odveli u prostoriju u kojoj se morao skinuti. Odjeću su mu oduzeli. Sam, Pekkala je nervozno koračao uskom prostorijom. Do visine prsa, zidovi su bili smeñi. Iznad toga, do visokog stropa sve je bilo bijelo. Svjetlo u prostoriji dopiraloje iz žarulje iznad vrata, koja je bila zatvorena u žičani kavez. U prostoriji nije bilo ni kreveta ni stolca niti bilo kakva drugog pokućstva. Kad se Pekkala umorio od hodanja, sjeo je na pod naslonivši se leñima na zid, a koljena je privukao na gola prsa. Svakih nekoliko minuta špijunka na vratima otvorila se stružući, a Pekkala bi ugledao par očiju kako ga promatra. Upravo dok je gol čekao u ćeliji, stražari su, pretražujući mu odjeću, otkrili smaragdno oko ispod revera na kaputu. Tijekom tjedana koji su uslijedili, u trenucima kada mu je glava bila dovoljno bistra da normalno razmišlja, Pekkala se pitao zašto nije bacio značku koja mu je razotkrila identitet. Možda je posrijedi bila taština. Možda je mislio da će se jednog dana vratiti i služiti na bivšem radnom mjestu. Možda zato što je značka postala dio njega pa se od nje nije mogao odvojiti kao što se nije mogao odvojiti od jetre, bubrega ili srca. No postojala je još jedna mogućnost zašto je zadržao značku: dio njega nije želio pobjeći. Dio njega znao je da mu se sudbina toliko ispreplela s carevom da čak ni njegova sloboda ne biprerezala sponu. Čim je osoblje zatvora Butirka shvatilo da su uhvatili Smaragdno oko, Pekkalu su odvojili od ostalih zatvorenika i odveli ga na mjesto poznato kao Dimnjak.


Doveli su ga do ćelije i gurnuli u nju. Pekkala se srušio niza stubu u prostor veličine ormarića. Vrata su se zatvorila škljocnuvši. Pokušao je ustati, ali strop je bio prenizak. Iznad njega naginjao se crno obojeni zid. Zid je straga bio niži, a svoj je vrh dostizao iznad vrata. Prostor je bio toliko uzan da Pekkala nije mogao ni leći ni stajati ako nije bio zgrčen. Jarka žarulja u kavezu od žičane mreže sjala je tako blizu njegovu licu da je osjećao vrućinu. Zapljusnuo ga je val klaustrofobije. Čeljust mu se nekontrolirano otvorila te je povratio. Nakon samo nekoliko minuta više nije mogao podnositi to stanje pa je počeo lupati po vratima tražeći da ga puste. Spijunka se otvorila. „Zatvorenik mora biti tiho", rekao je glas. „Molim vas", rekao je Pekkala. „Ne mogu disati ovdje." Spijunka se, škljocnuvši, ponovno zatvorila. Nije prošlo mnogo kad su mu se leda počela grčiti od pognutosti. Pustio je da mu tijelo klizne niza zid i pritisne koljenima vrata. To je pomoglo na nekoliko minuta, no onda su počeli grčevi u koljenima. Uskoro je otkrio da ne postoji položaj u kojem mu je udobno. Valovi klaustrofobije i dalje su ga zapljuskivali. Nije bilo zraka. Vrućina žarulje tukla mu je o stražnji dio glave, a znoj mu je curio niz lice. Pekkala je očekivao smrt. Znao je da će ga prije toga mučiti. Došavši do tog neizbježnog zaključka, ispunio ga je čudnovat osjećaj lakoće, kao da mu je duh već počeo polako izlaziti iz tijela. Bio je spreman. Raštrkali su se gradom. Kirov je odabrao kuće u glavnoj ulici. Pobrinuo se da u notesu bude praznih stranica. Naoštrio je dvije olovke. Počešljao je kosu i čak oprao zube. Anton mu je prišao dok se brijao gledajući se u Emkin retrovizor. „Kamo idete?" upitao je Kirov.


„U krčmu", odgovorio je Anton. „Ondje ljudi pričaju o tajnama. Zašto ih iskapati u njihovim kućama kada će mi ondje same doći." Pekkala je odlučio slijediti trag Nekrasovljeve priče o miliciji koja je krala hranu iz košara što su ih donosile časne sestre ekaterinbur- škog samostana. Pitao se jesu li redovnice doista vidjele Romanove tijekom njihova zatočeništva. Možda su čak razgovarale s obitelji. Ako jesu, bile su jedine, osim milicije i Čeke, koje su to činile. Put do samostana vodio je oko grada. Odlučan da putem ispita što više ljudi, Pekkala se zaustavio kod nekoliko kuća. Nitko nije otvarao. Vlasnici su bili u kućama. Jednostavno nisu željeli otvoriti. U zatamnjenoj sobi vidio je stari par kako sjedi na stolcima. Treptali su jedno prema drugome dok je zvuk Pekkaline šake na njihovim vratima odzvanjao kućom. Starci se nisu ni pomaknuli. Krhki prsti položeni na naslone visjeli su im poput blijede vinove loze. Jedna su se vrata napokon otvorila. Vižljast čovjek kozičava lica, koje je prekrivala nedotjerana sijeda brada, upitao je Pekkalu je li došao kupiti krv. „Krv?" upitao je Pekkala. „Svinjsku", odgovorio je čovjek. Tada je Pekkala čuo krkljanje i cvilež koji su dolazili odnekuda iza kuće. Jačali su i stišavali se poput disanja. „Morate im prerezati grlo", objasnio je čovjek. „Trebaju iskrvariti, u protivnome meso neće biti dobrog okusa. To katkad potraje. Ja skupljam krv u kablove. Mislio sam da to želite." Pekkala je objasnio zašto je ondje. Čovjek nije izgledao iznenañeno. „Znao sam da ćete prije ili poslije doći tražiti istinu." „Koju istinu?" „Da Romanovi nisu pogubljeni kao što su pisale novine. Vidio sam jednog člana obitelji noć nakon što su navodno pogubljeni."


„Koga ste vidjeli?" Pekkala je osjetio napetost u prsima nadajući se da bi ga to moglo dovesti do Alekseja. „Jednu od kćeri", odgovorio je čovjek. Pekkala se stuštio. Poput Majakovskoga, ovaj je starac uvjerio samoga sebe u laž. Pekkala to nije mogao razumjeti. „Ne vjerujete mi, zar ne?" upitao je čovjek. „Ne mislim da lažete", rekao je Pekkala. ,,U redu je. Ni Bijeli mi nisu vjerovali. Jedan od njihovih časnika došao je u moju kuću baš nakon što su otjerali Crvene iz grada. Ispričao sam mu što sam vidio, a on je odmah kazao da je to morao biti san. Rekao mi je da to nikome ne spominjem ako ne želim nevolje. Čuvši ga kako mi prijeti, postao sam uvjereniji nego ikada prije da sam ipak vidio jednu od kćeri." „Gdje ste je vidjeli?" upitao je Pekkala. „Dolje, na stanici za ranžiranje u Permu. To je sljedeća postaja nakon Ekaterinburga na Transsibirskoj željeznici. Nekoć sam tamo bio spojničar." „Spojničar?" Čovjek je stisnuo šake i namjestio zglobove prstiju jedne šake medu zglobove druge. „Spojničar se brine da se pravi vagoni spoje na pravu lokomotivu. U protivnome, teret koji je došao iz Moskve vratit će se istim putem, umjesto da krene za Vladivostok. Noć nakon što su Romanovi nestali, spajao sam vagone vlaka koji je vozio istočno. Pokušavali smo raščistiti tračnice prije nego što doñu Bijeli. Vlakovi su neprestano dolazili, ali ne prema uobičajenom rasporedu. Noćni vlakovi uglavnom su teretni, ali taj je imao jedan vagon za putnike. Preko prozora bili su navučeni crni zastori, a na oba kraja vagona bio je stražar s puškom i bajunetom. Tamo sam je vidio." „Ušli ste u vlak?" „Šalite se? Oni gadovi nataknuli bi me na bajunetu!" „Ali rekli ste da su zastori prekrivali prozore. Kako ste je vidjeli?"


„Hodao sam tračnicama pokraj vagona pregledavajući kotače, kao što smo i inače radili, kad je jedan od stražara skočio dolje na šljunak. Uperio je pušku u mene i pitao što radim. Rekao sam mu da sam spojničar, a on je dreknuo neka se gubim. Ni on nije znao što je spojničar pa sam mu rekao: 'U redu, izgubit ću se, a kad lokomotiva krene, vi ćete ostati ovdje na kolosijeku. Želite li krenuti s ostatkom vlaka, radije me pustite da radim svoj posao. " ,,I, je li vas pustio?" „Vratio se ravno u vlak, a zatim sam ga čuo kako viče na nekoga tko je došao pitati kakva je to galama. Vidite, tko god bio u tom vagonu, nisu željeli da side iz njega niti su željeli da itko ude u nj. No dok sam se vraćao spojiti vagon, jedan od zastora pomaknuo se ustranu", napravio je kretnju razdvajanja zastora, ,,a ja sam vidio žensko lice kako me gleda odozgo." „Prepoznali ste je?" „Naravno da jesam! Bila je to Olga, najstarija sestra, sva namrgoñena kao na fotografijama. Pogledala me ravno u oči, a onda se zastor zatvorio." „Jeste li sigurni da je to bila Olga?" „O da", kimnuo je čovjek. „Nije mogao biti nitko drugi." Zaobišavši ugao kuće, došla je žena. U jednoj je ruci držala dug nož, a u drugoj kabao s krvlju. Iza nje išlo je bosonogo dijete u haljini žutoj poput maslačka. Male brade, velikih znatiželjnih očiju i nosa ne većeg od zgloba Pekkalina malog prsta, dijete je više sličilo lutki, nego ljudskom biću. Žena je spustila kabao. „Evo je", rekla je. Iz krvi se dizala para. „Nije došao radi toga", rekao je čovjek. Žena je progunñala. „Nosila sam to skroz ovamo." „Sada je možeš odnijeti skroz onamo", rekao joj je čovjek. „Jeste li sigurni daje ne želite?" ustrajala je žena. „Vrlo je hranjiva. Pogledajte moju kćer. Zdrava je k'o dren, a pije ju."


Dijete se osmjehnulo Pekkali. Jednu je ruku obavila majčinom haljinom. „Ne, hvala", rekao je Pekkala. Pogledao je krv koja se njihala s jedne strane kabla na drugu. „Došao je čuti priču", rekao je čovjek. „O carevni u vlaku." „Ima još toga", rekla je žena. „Jesi li mu rekao za djevojčicu koju su našli u šumi?" „Nisam mu rekao", odgovorio je čovjek, uzrujan što ga žena pokušava zasjeniti, „jer to nisam vidio." Žena nije obraćala pozornost na muža. Položila je nož na vrh kabla. Krv na oštrici osušila se i pocrnjela. „Vidjeli su djevojčicu kako luta šumom, tamo kod Celjabinska. Bila je ozlijeñena. Imala je previjenu glavu. Ovako." Promigoljila je prstima poput morske trave u struji i napravila stazu preko svoje mišje sive kose. „Koliko je bila stara? Kako je izgledala?" „Pa, nije bila dijete. No nije bila ni odrasla. Imala je smeñu kosu. Neki stanovnici šume pokušali su razgovarati s njom, ali je pobjegla. Zatim je otišla u kuću nekih ljudi, no oni su je odmah predali Čeki. Tada su je posljednji put vidjeli. Bila je to jedna od srednjih kćeri. Tatjana. Možda Marija. Utekla je boljševicima, no oni su je sustigli. Zamalo je bila pobjegla. To je tako tužno. Tako strahovito tužno." Imala je izraz lica koji je Pekkala već nekoliko puta vidio. Oči su joj postajale vedrije dok je govorila o nesreći. Dok je ponavljala riječ „tužno", obrazi su joj se zarumenjeli od užitka koji je izgledao gotovo seksualan. „Kako ste doznali za to?" „Od žene iz Celjabinska. Kupovala je od nas. Zaljubila se u časnika Bijelih. Kada su Bijeli otišli, otišla je i ona. Jeste li sigurni da ne želite ovo?" Zena je još jedanput pokazala na kabao. Odlazeći, Pekkala se osvrnuo. Roditelji su otišli, ali dijete u žutoj haljini ostalo je stajati na vratima. Pekkala je mahnuo.


Dijete je odmahnulo, a potom se zasmijuljilo i otrčalo iza kuće. U tom je trenutku neka poluoblikovana prijetnja raširila krila u Pekkalinoj glavi, kao da to dijete nije doista dijete. Kao da ga je nešto pokušavalo upozoriti jezikom koji nema riječi. Samostan je bio jednostavna bijela zgrada na vrhu strma brda u predgradu. Drvored jablana uz cestu šuštao je lišćem na povjetarcu koji nije osjećao. Uspinjući se brdom, svukao je težak crni kaput i stavio ga pod ruku. Znoj mu je kapao u oči, a on ga je brisao rukavom košulje. Srce mu je ljutito lupalo o rebra. Visoka crna rešetkasta ograda okruživala je samostan. U dvorištu se blijed šljunak boje pijeska pržio na poslijepodnevnom suncu. Pred ulaznim stubama radnici su utovarivali sanduke u kamion. Dvorišna su vrata bila otvorena i Pekkala je prošao kroz njih. Pod nogama mu je zakrckao šljunak. Uspinjući se samostanskim stubama, morao se maknuti ustranu jer su dvojica muškaraca iznosila malen glasovir. U predvorju je bilo još više kutija. Činilo se da prazne cijelu zgradu. Pekkala se pitao nije li došao prekasno. Zastao je, a znoj mu se ohladio na licu. „Jeste li došli po glasovir?" upitao je ženski glas. Pekkala se ogledao. Isprva nije nikoga vidio. Žena je pročistila grlo. Pekkala je pogledao gore. Vidio je redovnicu u plavobijeloj halji kako stoji na balkonu koji gleda na predvorje. Redovničino je lice bilo uokvireno uštirkanom bijelom tkaninom. „Došli ste prekasno", rekla mu je. „Glasovir je upravo otišao." Rekla je to kao da je glasovir sam odšetao. „Ne", zatresao je glavom Pekkala. „Nisam ovdje radi glasovira." „Ah", redovnica je sišla niza stube. „Sto ste nam onda danas došli ukrasti?"


Dok ju je Pekkala uvjeravao da nije došao pljačkati samostan, redovnica je proučavala sanduke koji kao da su bili od iverice. Kuckala je po njima kao da ispituje čvrstoću drveta. Isprva nije doznao ništa više od njezina imena: sestra Anja. Činilo se da mu zamjera čak i to. Uzela je popis, zagledala se u njega i odložila ga. Potom je počela lutati puštajući Pekkalu da je slijedi dok objašnjava. „Pekkala", ponovila je sestra Anja. „Kakvo je to ime?" „Iz Finske sam, ali dugo nisam bio ondje." „Nikada nisam bila u Finskoj, ali to mi ime zvuči poznato." „Postojalo je ime pod kojim sam bio poznatiji." Ušavši u malu dnevnu sobu, redovnica je upravo htjela zatvoriti vrata Pekkali pred nosom. No iznenada je zastala. „Znači promijenili ste ime. Čujem da je to današnja moda. Povodite se za drugom Staljinom." „Ili za vama, sestro Anja." „A koje je to vaše drugo ime?" upitala je. Pekkala je dignuo rever. „Smaragdno oko", rekao je. Polako, vrata su se ponovno otvorila. Strogost je nestala sa sestrina lica. „Ah, utješno je znati", rekla je, „da se u današnje doba čovjekove molitve katkad ipak usliše." Pekkala i redovnica sjedili su na krhkim stolcima. U sobi nije bilo ničeg osim nekih fotografija na zidu. Sve su bile portreti redovnica. Fotografije su bile obojene rukom: obrazi redovnica bili su kao ružičaste loptice, a usne nespretno ocrtane. Samo je plava boja halja bila naslikana pravilno. Umjetnik im je obojio oči, no umjesto da fotografiji tako doda život, samo ih je prikazao preplašenima. „Privremeno se zatvaramo", objasnila je sestra Anja. „Privremeno?"


„Prema Sovjetskom centralnom komitetu, naša vjerovanja u ovom trenutku više nisu u skladu s vladajućim tijelom." „Tako je i zvučalo", rekao je Pekkala. „Ne iznenañuje me što nam to rade, inspektore. Zapanjuje me što im je trebalo toliko dugo da počnu." Sestra Anja ispravila se na stolcu. Ruke su joj bile u krilu. Izgledala je dostojanstveno, ali i kao da joj je neugodno. „Sve su druge sestre otpuštene. Ja moram ostati u ovoj praznoj zgradi kao pazikuća. Većinu naših stvari treba spremiti u skladište. Gdje, ne znam. Koliko dugo, ne znam. Zašto, ni to ne znam. Ili trebamo biti zatvoreni ili ne trebamo biti zatvoreni. Umjesto toga, drže nas kao u zaustavljenoj slici, kao kukce uhvaćene u jantar. No nešto mi govori da niste došli istražiti baš tu nepravdu." „Žao mi je što moram reći da nisam." „Onda pretpostavljam da ovo ima neke veze s Romanovima." „Točno. „Dakako da jest. Sto bi vas drugo dovelo u ovu žabokrečinu?" „Iskreno, natjerale su me okolnosti..." „Sve nas tjeraju okolnosti", prekinula ga je sestra Anja. „Mislim da ću vas poštedjeti toga da me izmorite svojim ispitivačkim tehnikama." „Sestro Anja, nisam to..." Dignula je ruku iz krila, a zatim je polako spustila. „Dugo sam čekala da to što znam kažem nekome kome vjerujem. Spominjao vas je, znate, tijekom tih nekoliko trenutaka kada smo mogli razgovarati. 'Da je barem Pekkala ovdje', rekao bi." Pekkala je osjetio težinu kao da mu je vrat ovijen lancima. „Je li doista vjerovao da mu mogu pomoći, uhićenome i okruženome naoružanom stražom?"


„O, ne", odgovorila je sestra Anja. „No mislim da je nalazio više smisla u svijetu kada ste vi bili uz njega." „Trebao sam ostati", promrmljao je Pekkala više za sebe nego redovnici. ,A zašto niste?" „Naredio mi je da odem." „Tada ne trebate žaliti." Pekkala je kimnuo. Lanci na ramenima bili su tako teški da je jedva uvlačio zrak u pluća. „Kada je car govorio o vama, shvatila sam da je o Smaragdnom oku stvorio sliku čovjeka kakav je želio biti, ali nije mogao." „Kakvu sliku?" upitao je Pekkala. „Sliku čovjeka kojemu nisu trebale stvari bez kojih on sam nije mogao živjeti." „Da", složio se Pekkala. ,,U tome ima nešto istine." Sestra Anja teško je uzdahnula. „Uostalom, što to danas vrijedi ljudima, osim starim vjernicima poput nas? Sada ga više nema, a u gradu ćete čuti mnogo priča o noći u kojoj su Romanovi nestali." „Neke sam već čuo." „Inačica ima gotovo koliko i ljudi u Ekaterinburgu. Ne jamčim da su sve točne, ali reći ću vam da su Romanovi imali razloga vjerovati u spas." „Spas? Mislite na Bijele?" „Ne. Car je znao da će boljševici, približe li se Bijeli dovoljno, jednostavno pogubiti njega i njegovu obitelj. Ovo spašavanje trebalo se dogoditi prije. Postojao je plan." „Mogu li pitati kako ste znali za to?" „Donosila sam im poruke." „Vi ste ih pisali?" „O, ne. Samo sam ih dostavljala." „Od koga su onda dolazile?" „Bivši časnik careve vojske pitao me mogu li prenijeti poruku Romanovima. To je bilo u ranim danima zatočeništva u Ipatijevljevoj kući, dok ih je još čuvala milicija. Časnik mi je rekao da je skupina odanih vojnika


spremna zauzeti kuću i premjestiti cijelu obitelj na sigurno mjesto." ,,I vi ste pristali?" Odlučno je kimnula. Jesam." „Onda mogu pretpostaviti da ste i vi bili odani caru." „Recimo da obavijest o izbacivanju koja je došla od Sovjetskog komiteta nije potpuno iznenañenje. Ponudila sam da sama prenosim poruke, tako da nitko drugi u samostanu nije znao za njih." „Kako ste ih dostavljali?" „Zamotane i skrivene unutar čepova na bocama s mlijekom." „Kako je car odgovarao?" Upitao je Pekkala. „Jesu li njegove poruke takoñer bile skrivene u čepovima?" „Ne, nije se moglo ukloniti poruku a da se ne ošteti čep. Car je smislio vlastitu metodu. Bila je poprilično domišljata. Koristio se knjigama. Davao bi mi ih kao darove, ali ja sam ih predavala časniku." ,,I u tim su knjigama bile poruke?" „Milicajci nisu mogli naći ni jednu. Ni sama nisam bila sigurna kako su poruke prolazile. Unutra nije bilo ni umetnutih papirića ni bilješki na marginama. Tek nakon što su Romanovi nestali, časnik mi je objasnio kako su se skrivale poruke." ,,I, kako se to radilo?" „Car se služio pribadačom", sestra je uštipnula zrak pred sobom, „da probuši rupice ispod slova koja su tvorila riječi. Uvijek je počinjao na desetoj stranici." ,A je li časnik ikad razgovarao s vama o tim porukama?" „O, da. Čak mi je ponudio odvesti me sa sobom kada Romanovi budu spašeni. Ali nije mogao." „Zašto ne?" „Isprva je car pisao da želi spas, ali samo ako s njim ide cijela obitelj. Aleksej je bio bolestan. Car se brinuo da je dječak preslab za dugo putovanje. Želio je izbjeći bilo


kakvo krvoproliće, čak i medu milicijom koja ga je čuvala." „Što se dogodilo da je promijenio mišljenje?" „Ubrzo nakon što je miliciju zamijenio Čekin detašman, car je poslao poruku kojom je naredio časniku da ga ne pokušava spasiti." „Zašto bi car to učinio", upitao je Pekkala, „kada je to bio njegov jedini izgled za bijeg?" „To vam ne mogu reći", rekla je sestra Anja. „Časnik je rekao da bi to bilo preopasno znati jer više nije mogao jamčiti moju sigurnost." „Jeste li ikada poslije vidjeli tog časnika?" „O, da", odgovorila je. „Još smo prijatelji." „Sestro Anja, važno je da razgovaram s tim čovjekom, tko god on bio." Pozorno ga je pogledala. „Da je taj časnik sada pokraj mene, rekao bi mi da sam vam već rekla previše." „Nisam ovdje da bih našao čovjeka koji je pokušao spasiti cara", rekao je Pekkala. „Tu sam da nañem onoga koji mu je smjestio metak u prsa." Sestrine su se usne trznule. „Znači da je istina ono što su pisale novine." To nije bilo pitanje. „Da", rekao je Pekkala. „Car je mrtav." Duboko je uzdahnula. „Mnogo je onih koji misle da je preživio." „Moguće je, meñutim, da je jedno od djece preživjelo." Oči sestre Anje raširile su se. „Moguće? Što to znači? Molim vas, inspektore, je li jedno od njih živo ili ne?" „To istražujem, sestro Anja. Zbog toga sada razgovaram s vama." „Koje?" nije popuštala. „Koje dijete?" „Aleksej." Trudila se ostati pribrana. „Jadan dječak... Već je previše pretrnuo.


„Da." Odjednom se nagnula prema Pekkali: ,,A što vi vjerujete, inspektore Pekkala?" „Istraga još nije gotova." „Ne!" pljesnula je rukom o koljeno. „Što vi vjerujete. Mislite li da je živ ili ne?" „Da, mislim da bi mogao biti." Glas mu je bio jedva glasniji od šapta. „Ako postoji bilo kakva mogućnost da je carević živ, vaš bi mi časnik mogao pomoći da ga nañem." „Naći ćete ga u policijskoj postaji", rekla je sestra Anja bez oklijevanja. „Uhićen je?" „Naprotiv", rekla je. „On je upravitelj postaje. Zove se Kropotkin." „Kropotkin. To mi neće biti prvi razgovor s upraviteljem." „To je dobro", odgovorila je. „Jer pri prvom susretu ne ostavlja dobar dojam." Sestra Anja odvela je Pekkalu do izlaza. Prolazeći pokraj sanduka napunjenih stvarima iz samostana, Pekkala se pitao u koje će se mračno skladište zaključati. Pitao se što će preostati od sjećanja na vlasnike tih stvari i koje će se prigodne laži dopuštati ugledaju li one ponovno svjetlo dana. Prije negoli su iz hladne zgrade izašli na blještavo šljunčano dvorište, sestra Anja položila je ruku na Pekkalino rame. „Inspektore, ako je carević živ, obećajte mi da mu se neće nauditi. Dovoljno je propatio zbog zločina koje nije počinio." „Dajem vam riječ", odgovorio je Pekkala. Izašli su na sunce. „Vjerujete li u čuda, inspektore Pekkala?" „Nije mi u prirodi." „Možda je vrijeme da počnete." Stari bicikl bio je naslonjen na samostan. Kožnato sjedalo bilo je ispucano, a crna boja prekrivena slojem


prašine. Ulaštene drvene ručke upravljača odavale su da je bio često rabljen, a gume su bile toliko izlizane da su bile gotovo glatke. Unatoč starosti, vozilo je posjedovalo odredeno dostojanstvo, poput stvari koje prave društvo čovjeku kroz život. Pekkala je gledao dugu stazu iza željeznih vrata koja je vodila do Ekaterinburga. Jarko svjetlo plavog neba udaralo je o cestu. Šarene sjenke jablana kao da nisu pružale nikakvo utočište. Zurio je u bicikl zamišljajući hladan povjetarac koji bi osjećao na licu dok bi jurio niz brdo umjesto da se turobno vuče po vrućini. Sestra Anja slijedila je njegov pogled. „Uzmite ga", rekla mu je. ,,U protivnome, odnijet će ga oni ljudi. Kada ga izvade iz spremišta, taj će bicikl biti antikvitet, ako to već i nije. Ako vam je od koristi, molim vas da ga uzmete bez daljnjeg razgovora." Pekkala je opkoračio bicikl. Staro kožnato sjedalo nije bilo onoliko udobno koliko je želio. „Eto", rekla je sestra Anja lagano se osmjehnuvši, „hajde da vidimo kako upravljate njime. Ne želim biti odgovorna za vaš slomljen vrat. " Pekkala je napravio krug po šljunčanom putu. Prošle su godine otkad je posljednji put vozio bicikl pa je prednji kotač vijugao dok je on nastojao zadržati ravnotežu. „Možda sam pogriješila", rekla je. „Ne, nimalo", uvjeravao ju je i nesigurno se zaustavio pokraj nje. Pružila mu je ruku. Pekkala ju je primio, sitnu i ružičastu. Njezin dodir stresao ga je kao strujni udar. Nije se sjećao kada je posljednji put držao žensku ruku. „Trebamo vas", rekla mu je. „Nemojte nas više nikada napustiti." Pekkala je otvorio usta, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk. Bio je previše zatečen da bi govorio.


Sestra Anja stisnula mu je ruku, a zatim je pustila. Okrenula se i vratila u samostan. Daleko dolje, u podnožju brda, staza se račvala. Desni odvojak vodio je u grad. Lijevi je prolazio pokraj jezera obraslog korovom, a zatim kroz blijedozeleno more ječma. Čim je Pekkala prošao kroz dvorišna vrata, cesta je krenula strmo nadolje. Ondje ga je povukla gravitacija pa nije trebao okretati pedale. Oči su mu zasuzile. Čuo je samo vjetar koji mu je u ušima fijukao poput plinskog plamena. Odjednom, potpuno iznenadivši samoga sebe, Pekkala se nasmijao. Kada je bicikl toliko ubrzao da se stražnji kotač počeo tresti, Pekkala je ispružio prste, sklopio ih oko metalnih kočnica i lagano ih stisnuo. No bicikl nije usporio. Pekkala je na vrijeme bacio pogled dolje na stare gumene jastučiće: raspadali su se u komadiće pri spajanju s rubom kotača. Ne znajući zašto, Pekkala se još smijao. Nije si mogao pomoći. Stisnuo je kočnice snažnije i bicikl je odmah usporio. Oba su jastučića odletjela. Pogledao je unatrag u stražnje kočnice i tek je tada opazio da im nedostaje žica bez koje su bile beskorisne. Gromko se nasmijao, a vjetar mu je navalio u usta. Kotači su sada strelovito zujali. Pekkala je nastojao zadržati se u sjedalu dok su pokraj njega prolazila stabla nalik na mrlje. Kada bi prošao pokraj kojeg, začulo bi se fijukanje. Kada je stigao do podnožja, držao se za upravljač kao da mu o tome ovisi život. Nagnuo se ulijevo stisnuvši drvene drške što je čvršće mogao. Cesta se izravnala. Ispravio je upravljač. Sve je naizgled funkcioniralo. Pekkala si je upravo čestitao kadli je odnekud iza sebe čuo glasno krckanje. Bicikl se iznenada propeo unatrag. Pekkala je skrenuo nalijevo i jurnuo kroz visoku travu koja je rasla pokraj ceste. Nakratko je osjetio da leti, kao


da ga kotači koji su se neometeno okretali mogu odvesti u nebo. Trenutak poslije, ovjenčan zlaticama, tratinčicama i zamršenom grahoricom s ljubičastim cvjetovima, Pekkala je preko upravljača odletio u lokvu. Trenutak je ležao licem nadolje. Slika stabala koja je putem prošao još mu je treperila u glavi. Pekkala je zatim ustao zagazivši u blato. Jezerska trava prionula mu je uz kaput poput zelenih konfeta. Blato se uskomešalo oko njega. Dok se vraćao na suho tlo vukući bicikl, iscrpljen težinom mokre odjeće, vratila mu se slika iz djetinjstva: on i Anton vuku za sobom sanjke i bore se protiv težine svoje zimske odjeće. Običavali su se sanjkati niza strmo brdo pokraj kuće. Brdo se upotrebljavalo samo ljeti, kada su drvosječe vukli debla iz šume, kotrljali ih nizbrdo do rijeke, odakle su debla plutala do gradske pilane. Zimi su on i Anton imali brdo samo za sebe. Bilo je to prije negoli su se stvari medu njima promijenile, prije peći za kremiranje, prije nego što je Anton pristupio Finskoj pukovniji. Odonda se jaz samo širio. Dok mu je zrak u plućima postajao vruć, Pekkala se pitao može li vratiti osjećaje iz prošlosti. Ne bez čuda, rekao si je. Možda sestra Anja ima pravo. Možda je vrijeme da počne vjerovati. „Pada li kiša?" Šef policije Kropotkin sjedio je ponovno za stolom, kao da se nije pomaknuo otkad su posljednji put razgovarali. Okrenuo se na stolcu i kroz prozor pogledao u plavo nebo. „Ne", odgovorio je Pekkala. „Ne pada." Kropotkin se okrenuo prema Pekkali. „Zašto onda s vas kaplje na moj pod?" „Bio sam u jezeru." „Ništa nećete prepustiti slučaju, je li?" Nagonski, Pekkala je izvukao notes. Otvorio ga je, a potočić vode iscurio je na pod. „Imam nekoliko pitanja", rekao je.


Dok je Pekkala prepričavao pojedinosti razgovora sa sestrom Anjom, Kropotkinovo se lice crvenjelo i crvenjelo dok naposljetku nije skočio sa stolca i povikao: „Dosta! Ako su sve Kristove nevjeste blagoglagoljive kao sestra Anja, nadam se, za Njegovo dobro, da je Isus u starosti oglušio! U kakvu me nevolju uvalila?" „Ni u kakvu." ,A što želite doznati od mene?" „Zašto vas je car obavijestio da ne želi pobjeći?" „Nije to rekao. Jednostavno mi je naredio da ga ne pokušavam spasiti." „Što mislite, zašto je to učinio?" „Možda je čuo što se dogodilo njegovu bratu, velikom vojvodi Mihajlu, kojeg su zatočili u drugom dijelu zemlje." „Ustrijelili su ga dok je pokušavao pobjeći, je li?" „Ne baš", odmahnuo je Kropotkin glavom. „Mihajlo je očito komunicirao sa skupinom koja je tvrdila da je još odana caru. Mihajlo je slijedio njihove upute te je, samo nekoliko tjedana prije careva pogubljenja, pobjegao čuvarima. Nije znao da su ljudi koji su ga obećali spasiti zapravo pripadnici Čeke. Smjestili su mu. Čim je pobjegao, ubili su ga." Kropotkin je slegnuo ramenima. „Car nam nakon toga možda više nije vjerovao, ali tko ga može kriviti? No rado bih bio dao život da ga spasim. Da je upalilo, tko zna što bi bilo? Možda bi ova zemlja danas bila drugačije mjesto." „Razgovarao sam s nekoliko ljudi koji vjeruju da je više od jednog careva djeteta preživjelo." „Ono što čujete", rekao je Kropotkin, „kolektivna je krivnja ovoga grada. Čak i kada bi se povjeravalo da su car i carica krivi za zločine za koje ih optužuju moskovski političari, nitko pri zdravoj pameti ne bi povjerovao da su djeca zaslužila smrt. U najgorem slučaju, mogla su biti razmažena. Možda su bila zaštićena od svijeta. Ali za to nisu bila sama odgovorna i to nije zločin. Ima onih koji su prezirali cara još prije negoli je došao u Ekaterinburg, ali ljudi će uvijek prezirati onoga tko posjeduje više od njih.


Osim toga, lakše je mrziti nekog iz daljine. No kada je car došao s obitelji, bili su prisiljeni vidjeti ga kao obično ljudsko biće. Za ubojstvo nenaoružane obitelji potrebno je nešto više od mržnje. Zato su u pričama koje ste čuli djeca ostala živa." „Dakle, ne vjerujete da je itko od njih preživio?" „Da jest", odgovorio je Kropotkin, „mislim da bi nam se dosad netko od njih javio. Dakako, postoji još jedna mogućnost." „A ta je?" „Da je car dobio još jednu ponudu za bijeg." „Ali jedine poruke koje su izvana dolazile do cara bile su vaše." „Ne mislim izvana. Mislim iz Ipatijevljeve kuće." „Mislite od Čeke?" „Možda su ga namjeravali ubiti u bijegu kao što su učinili s velikim vojvodom Mihajlom." Pekkala je odmahnuo glavom. „Cara nisu ubili pri pokušaju bijega." „Možda ga je netko od Čekinih stražara doista namjeravao spasiti. „To mi izgleda gotovo nemoguće", rekao je Pekkala. „Nevjerojatno vam je da bi netko išao tako daleko da spasi cara?" upitao je Kropotkin. „Naposljetku, i vaše je preživljavanje čudesno." „Vaše takoñer", dodao je Pekkala. „Komunisti su morali posumnjati da surañujete s Bijelima, no ipak su vas postavili za upravitelja policije Ekaterinburga." „Komunisti su trebali nekoga tko će održati mir", objasnio je Kropotkin. ,,U to vrijeme nisu si mogli priuštiti izbirljivost. I otad im ne odgovara da me uklone. Ali i taj će dan doći. Budućnost u ovoj zemlji možeš imati samo ako nemaš prošlost. To je luksuz koji ni vi ni ja nemamo te ćemo prije ili poslije za to platiti." „Što ćete učiniti kada odluče da vas više ne trebaju, Kropotkine?"


Kropotkin je slegnuo ramenima. „Mogu promijeniti posao, ali ne i stvari do kojih mi je stalo, stvari za koje sam spreman izložiti život opasnosti." „Zbog toga ste opasni za ljude koji upravljaju ovom zemljom." „Ni upola opasan kao vi, inspektore Pekkala. Ja sam čovjek od krvi i mesa. Mogao bih nestati bez traga. Ali riješiti se vas", Kropotkin se osmjehnuo, ,,e, za to bi trebalo ponešto truda." „Govorite kao da sam otporan na metke", rekao je Pekkala, „što, uvjeravam vas, nisam." „Ne vi", odgovorio je Kropotkin upirući prstom u Pekkalu, „nego ovo. Pekkala je shvatio da Kropotkin pokazuje na značku sa smaragdnim okom, koja se sada vidjela jer se mokri rever uzdignuo. „Premda se vaš život može prekinuti u trenu, Smaragdno oko već je dio legende. Ne možete ga se jednostavno riješiti, osim toga, oni ga se ne žele riješiti. Trebaju vas, Pekkala. Trebaju vašu legendarnu nepotkupljivost, baš kao što ju je trebao car. Većina legenda uživa u svojoj smrti, ali dok ste na životu, za njih ste opasni onoliko koliko ste im i vrijedni. Što prije nestanete, to će se oni sigurnije osjećati." „Onda neće morati dugo čekati", rekao mu je Pekkala. „Čim se riješi ovaj slučaj, zauvijek napuštam zemlju." Kropotkin se naslonio na stolcu. Lupkao je krajem olovke po noktu palca. „Nadam se da je to istina, ali neće htjeti izgubiti ono što im pružate. Učinit će sve u svojoj moći da vas zadrže ovdje, gdje mogu upravljati vašom sudbinom. Ako uspiju, izgubit ćete - sve zato ste se borili, a vi i ja naći ćemo se na suprotnim stranama u tom ratu. „Ne želim vam biti neprijatelj", rekao je Pekkala. Kropotkin je kimnuo. „Onda se nadajmo, radi obojice, da ćete izabrati ispravno rješenje kada za to dode vrijeme."


Dani su prolazili dok je Pekkala čamio u ćeliji i čekao da počnu ispitivanja. Hranu su mu dostavljali jedanput na dan kroz otvor ispod špijunke na kojem je bila klizna ploča. Dobio bi zdjelu slane juhe od kupusa i šalicu čaja. Zdjela i šalica bile su od metala koji je bio tako mekan da ih je mogao zgnječiti šakom kao da su napravljene od nepečene gline. Nakon što bi odnijeli hranu, dvojica stražara odvela bi ga na zahod. Jedan stražar stajao bi sprijeda, a drugi iza njega. Samo je stražnji stražar govorio. „Zakoračiš li ulijevo. Zakoračiš li udesno. " Nije dovršavao rečenice. Nije morao. Umjesto toga, ispružio bi ruku i hladnom metalnom cijevi pištolja potapšao Pekkalin obraz. Prednji stražar počeo bi hodati, a Pekkala bi osjetio kako gaje onaj iza njega blago gurnuo. Debeo siv sag prekrivao je pod zatvora. Potplati stražarskih čizama bili su pusteni. Izuzevši tihe naredbe koje su davali stražari, tišina u Butirki bila je potpuna. Hodnikom bez prozora poveli bi ga duž nanizanih vrata, u prostoriju s rupom u središtu i kantom vode pokraj nje. Nekoliko minuta poslije ponovno bi išao hodnikom. Bosa su stopala bešumno gazila po sagu. Zateturao bi ulazeći u ćeliju. Nije spavao. Mogao je samo utonuti u neku vrstu polusvijesti. Koljena, pritisnuta o vrata, gubila su sposobnost osjeta. U stopalima je izgubio sav osjet. Nije bio spreman za čekanje. Greblo mu je živce sve dok mu cijeli um nije bio izlizan poput dronjaka zastave ostavljenih da lepetaju na uraganu. Bez dodira s vanjskim svijetom, ubrzo je izgubio pojam o vremenu koje je proveo u zatvoru. Pekkala je noktom palca urezao udubljenje u zidu kada je došla hrana. Primijetio je druge ureze na zidovima, slične njegovima, koji, takoñer, kao da su bili urezani noktom. Bilo je nekoliko različitih skupina; jedna je imala


više od stotinu ureza. Taj ga je prizor ispunio jezom. Znao je da ne bi izdržao stotinu dana u toj ćeliji. Dvadeset prvog dana, prema Pekkalinu izračunu, stražari su ga odveli u prostoriju s dvama stolcima odvojenima stolićem čija je površina bila metalna ploča. Od prvog dana u zatvoru Pekkala je bio gol, no sada mu je jedan od stražara dodao bež pidžamu od tankog pamuka koja je zaudarala na plijesan. Donji dio imao je elastiku oko gležnjeva, ali ne i oko struka. Odonda su Pekkaline ruke bile neprestano zaposlene držanjem hlača. Stražari su otišli zatvorivši vrata za sobom. Minutu poslije u prostoriju je ušao časnik noseći malu aktovku. Bio je srednje visine, kozičava i pjegava lica, žućkastozelenih očiju i kuštrave crne kose. Premda mu je odora pristajala, nije izgledao kao da mu je ugodno u njoj pa je Pekkala nagañao daje ne nosi dugo. Časnik je otvorio aktovku. Iz nje je izvadio Pekkalin Webley, koji je imao sa sobom u vrijeme uhićenja u Vainikkali. Čovjek je uzdignuo pištolj pozorno ga ispitujući. Palcem je slučajno dodirnuo mehanizam za punjenje pa se bubanj iznenada zavrtio pokazavši rupe. Ostavši zatečen, časnik je gotovo ispustio pištolj. Pekkala se suzdržao od nasrtaja prema Webleyju, kojim je poželio spriječiti njegov pad. Časnik je uhvatio Webley na vrijeme. Brzo gaje spremio u aktovku. Sljedeća stvar koju je izvadio bila je smaragdno oko. Značku kbja mu je sjedila na vršcima prstiju čovjek je naginjao naprijednatrag pa je dragi kamen blistao na svjetlu. „ Vaši vas neprijatelji zovu Carevo čudovište." Čovjek je stavio značku u aktovku. „Ali meni ne izgledate kao čudovišste. " Naposljetku je izvadio Pekkalinu knjigu. Prolistao ju je zureći u riječi Kalevale bez razumijevanja. Onda je i nju ispustio natrag gdje ju je našao. Pročistio je grlo nekoliko puta prije nego što je ponovno progovorio. „Znate li daje Finska objavila nezavisnost od Rusije?"


Pekkala to nije znao. Vijest ga je zaprepastila. Pitao se kako li se osjeća njegov otac, tako odan carev pristalica. „Kao što vidite", nastavio je časnik, „prema stvarima koje smo našli uz vas, znamo točno tko ste, inspektore Pekkala. " Govorio je tako tihim glasom da se činio gotovo sramežljivim. „Gruzija", rekao je Pekkala. „Molim?" „ Gruzija", ponovio je Pekkala. „ Vaš naglasak. " „Ah, da, ja sam iz Tbilisija." Tada se Pekkala sjetio. „Džugašvili", rekao je. „Josif Džugašvili. Vi ste odgovorni za pljačku banke iz 1907, u kojoj je poginulo više od četrdeset ljudi. "Nije mogao vjerovati da čovjek kojeg je jedanput gonio kao kriminalca sada sjedi pred njim, na drugoj strani ispitivačkog stola. „ Točno", rekao je Džugašvili, „samo što se sada zovem Josif Staljin i više ne pljačkam banke. Sada sam glavni savjetnik Narodnog komesarijata. " ,,A ovdje ste da me savjetujete?" „Jesam. Da. Savjet ćete, nadam se, prihvatiti. Detektiv s vašim iskustvom mogao bi nam poprilično koristiti. Mnogi od vaših bivših drugova pristali su surañivati s novom vladom. To je bilo, dakako, nakon što su nas informirali o pojedinostima svojeg rada. "Za trenutak je proučavao Pekkalu. Zatim je dignuo debeo prst, poput čovjeka koji provjerava smjer vjetra. „No mislim da vi nećete biti jedan od njih. " „Ne, neću", složio se Pekkala. „Rekli su mi da to očekujem", rekao je Staljin. „Onda razumijete da stvari moraju ići drugim putem." Te večeri, kada se Pekkala vratio u Ipatijevljevu kuću, našao je Kirova u kuhinji kako kuha krumpire. Prozori su lili suze kondenzacije. Pekkala je sjeo za stol, prekrižio ruke i spustio glavu na zapešća. „Danas nije bilo pogodbe s Majakovskim?"


„Stari dripac je lukav", odgovorio je Kirov. „Daje nam dovoljno da probudi naš apetit, a onda nas ostavi gladne i digne cijene u nebesa." „Pretpostavljam da će naplaćivati više i za podatke." „O podacima sam i govorio", odgovorio je Kirov, „ali znam ja s takvim tipovima." da?" Kirov je kimnuo. „Darujte im nešto." „Zašto?" „Zato što to ne očekuju. Ljudi poput Majakovskog nemaju prijatelje i ne trebaju ih. Ne dobivaju darove često, a kada ih dobiju, to ih potpuno izbaci iz takta." „Mudriji si nego što izgledaš", progundao je Pekkala. ,,S time se mogu provući kao da sam pametan", uzdahnuo je Kirov. „No nisam bio dovoljno pametan da danas u gradu izmolim više krumpira." „Jesi li išta doznao dok si bio tamo?" upitao je Pekkala. „Samo to da je cijeli grad poludio." Kirov je kuhačom miješao krumpire u zdjeli kipuće vode. „Gotovo svi s kojima sam razgovarao kleli su se da su vidjeli jednog Romanova živog. Nikad cijelu obitelj zajedno. Samo jednoga od njih. Čovjek bi pomislio da su se car, njegova žena i djeca te noći razbježali u različitim smjerovima, a onda nekako ipak završili u onom oknu." Pekkala je dignuo glavu: „Osim jednoga." „Ipak", rekao je Kirov, „ne vjerujem da je Alekscj preživio." „Zašto to misliš?" „Čak i da ga je ubojica pustio, što misliš, koliko bi dugo preživio u bijegu usred Revolucije? Hemofiličar. Kao da je bio od stakla. Aleksej nije imao izgleda." „Ne mogu ni pogañati zašto Aleksej nije medu mrtvima", rekao je Pekkala, „no dok ga ne nañemo, potraga za njim mora se nastaviti. Inače, mislim da je car vjerovao da može pobjeći iz Ekaterinburga, ali ne bez pomoći. No još ne znam za koga je mislio da će mu


pomoći i kako je poginuo. Možda su ga prevarili ili je plan spašavanja propao. Možda su Cekini stražari pobili obitelj kada su shvatili da ih napadaju. To objašnjava zašto su mrtvi stražari nañeni u podrumu. Možda se čovjek koji je došao spasiti cara uspaničio i bacio tijela niz rudarsko okno umjesto da ih ostavi u Ipatijevljevoj kući." „Na taj način", razmišljao je Kirov, „boljševici bi zaključili da su car i njegova obitelj još živi. Gubili bi vrijeme tražeći Romanove, a ne onog koji ih je pokušao spasiti." S rupcem omotanim oko drška zdjele, izbacio je mliječno bijelu vodu u slivnik. Oko njega se uskovitlao oblak pare. Stavio je zdjelu na stol i sjeo nasuprot Pekkali. „Ali što ja znam. Ja sam samo promatrač." „Kirove", rekao je Pekkala, „jednog ćeš dana biti jako dobar detektiv." „Ne bi to govorio da znaš koliko malo sam pronašao. Dobio sam samo svežanj fotografija." „Fotografija?" „Dala mi ih je neka starica. Rekla je da su iz Katamidzeova studija. Rekla je da joj ih je Katamidze darovao, ali kada je on nestao, bojala se da će je zbog njih snaći nevolja." „Gdje su?" ,,U prednjoj sobi. Htio sam ih baciti u vatru vidjevši da nam ponestaje drva za ogrjev..." Prije nego što je Kirov dovršio rečenicu, Pekkala je otrčao iz sobe. „To su uglavnom pejzaži, ništa važno", doviknuo je Kirov. „Nećeš naći cara ni na jednoj od njih!" Trenutak poslije Pekkala se vratio. U šaci je stiskao svežanj fotografija. Bilo ih je dvadesetak, a na rubovima su bile svinute i poderane. Fotografije su bile mutne od otisaka prstiju. Bile su to uglavnom fotografije grada. Crkva s lukovičastom kupolom. Glavna ulica s Ipatijevljevom kućom u daljini i mutna, sablasna fotografija konja i zaprege koji prolaze ispred objektiva fotoaparata. Bilo je tu jezero s nekom crkvom u daljini. Na


drugoj strani jezera sagnuta žena u dugoj suknji i s maramom na glavi skupljala je nešto sa zemlje. Nekoliko je fotografija prikazivalo redovnice čije je portrete vidio na zidovima samostana. Ove su fotografije izgledale kao da ih je Katamidze pokušao obojiti, ali je odustao na pola puta. „Mora da su to fotografije koje nije želio", promrmljao je Pekkala. Sjeo je naslonivši se i protrljao umorne oči. „Rekao sam ti da nisu važne", ponovio je Kirov. Obojica su probola krumpir i počela jesti pušući u nj da se ohladi. Anton je uteturao u kuću. Dah mu je bio poput oblaka od ukiseljene cikle i papaline iz Bajkalskog jezera. Te su ribe, osušene i sme- žurane poput zgužvanih cigareta, običavale visjeti na žicama iznad šanka. Njihove sitne kosti ispod tvrdog, poluprozirnog mesa bile su poput nota. Ako je gost želio ribu, jednostavno bi posegnuo za njom i zaokrenuo joj tijelom. Glava bi se odlomila i ostala na žici. Oni bez novca skinuli bi zatim glavu i pojeli je. Zvakali bi hrskavicu metalnog okusa sve dok ne bi ostalo ništa. Anton je bacio bilježnicu na stol. „Sve je unutra", rekao je. Pekkala je uzeo bilježnicu i prolistao je. „Stranice su prazne." „Ipak si ti detektiv", rekao je Anton. „Ti ovo zoveš pomoć?" upitao je Pekkala susprežući bijes. Anton je sjeo za stol. Ugledao je fotografije i uzeo ih. „Ooo, slike." „Pripadale su Katamidzeu", objasnio je Kirov. „Ima li aktova?" upitao je Anton. Kirov je odmahnuo glavom. „Kladim se da ih Majakovski ima. Čini se da on ima sve ostalo." „Rekao sam ti da ne piješ", rekao je Pekkala. Anton je ispustio snop fotografija.


„Rekao si mi?" upitao je. A zatim je tresnuo rukom o stol. „Misliš: naredio si mi! Ne možeš otići u krčmu i ne piti! Radio sam svoj posao baš kao što si mi rekao pa me možeš i otpustiti, inspektore." Posljednju je riječ ispljunuo kao da je komad sala. „Krčma je mjesto gdje ljudi otkrivaju svoje tajne! To si rekao." „Ali moraš biti trijezan da bi ih čuo!" Pekkala je zgrabio drvenu jabuku koja je ležala na stolu i bacio je u brata. Antonova je ruka poskočila. Jabuka mu je pljusnula o dlan, a on ju je obuhvatio prstima. Pobjednički je pogledao brata. „Jesi li ti ponudio spas caru?" upitao je Pekkala. Zlurad izraz nestao mu je s lica. „Što?" „Čuo si me", odgovorio je Pekkala. „Dok si čuvao Romanove, jesi li mu ponudio pustiti njega i obitelj da pobjegnu?" Anton se nasmijao: „Jesi li potpuno poludio? Zašto bih im pomogao? Nekoć sam samo želio mjesto u Finskoj pukovniji, ali ti si mi ga ukrao. Morao sam skovati drugačije planove, neke koji nisu uključivali cara." „Mogao si se ponovno pridružiti pukovniji!" rekao je Pekkala. „Nisu te zauvijek izbacili." „Namjeravao sam se vratiti dok nisam otkrio da si na putu za Sankt Peterburg da preuzmeš moje mjesto. Jesi li doista očekivao da podnesem to poniženje? Zašto nisi ostao kod kuće i preuzeo obiteljski posao onako kako je otac planirao?" „Kako je planirao?" ponovio je Pekkala. „Zar ne shvaćaš da me je on poslao da zauzmem tvoje mjesto u pukovniji?" Anton je zatreptao: „On te je poslao?" „Nakon što smo primili brzojav da si suspendiran. Nismo znali da je to samo privremeno."


„Ali zašto?" promucao je Anton. „Zašto mi to onda nisi rekao?" „Jer te nisam mogao naći. Nestao si." Nitko nije progovorio ni riječi. Anton je djelovao prikovano za mjesto, previše zapanjen da bi se pomaknuo. „Kunem se da nisam znao", promrmljao je. „Više nije važno", rekao mu je Pekkala. „Prekasno je." „Da", odgovorio je Anton kao da je u transu. „Prekasno je." Zatim je izašao u dvorište. „Možda je neki drugi Čekin stražar ponudio spas caru ", rekao je Kirov nakon trenutka. „Možda tvoj brat ne zna ništa o tome." „Misliš da je bio previše pijan da bi znao", rekao je Pekkala. Obojica su pogledala van u Antona, koji je stajao kod zida, pognut, jednom se rukom podbočivši o kamen radi ravnoteže. Svijetao luk mokraće procurio je na tlo. Anton je potom izašao iz dvorišta na ulicu i nestao. „Vraća se u krčmu", rekao je Kirov. „Možda", složio se Pekkala. „Ponovno će ga pretući." „Čini se da ga nije briga." „Kada su mi u Birou dali ovaj slučaj", rekao je Kirov, „rekli su mi da bi njegovo pijančevanje moglo biti problem." „Nije pijan onoliko koliko želi da mislimo." „Kako to misliš?" „Jesi li vidio kako je uhvatio jabuku?" „Ispitivao si njegove reflekse?" Pekkala je kimnuo. „Da je doista pijan, ne bi reagirao tako brzo." „Zašto bi se pretvarao da je pijan?" „Zbog toga što nešto skriva", rekao je Pekkala, „ali ne znam ima li to veze s istragom ili našom prošlošću." „Misliš li da mu više ne možemo vjerovati?" upitao je Kirov.


„Nikad nismo ni mogli", odgovorio je Pekkala. „Postoji nešto što bismo voljeli znati", rekao je Staljin. „Na kraju ćete nam to reći. Jedina od nepoznanica u toj jednadžbi jest vaš ostatak, tjelesni i duhovni, kada naposljetku odgovorite." Pekkala je gotovo osjetio olakšanje što je proces počeo. Sve je bilo bolje od zgrbljenog stajanja u onom dimnjaku od ćelije. Najviše se grozio stropne krivulje koja je stvarala dojam da se prostorija polako urušava. Kad god bi pomislio na to, kapljice svježeg znoja izbile bi mu na licu. „Nasreću", nastavio je Staljin, „imamo samo jedno pitanje za vas. " Pekkala je čekao. „Želite li cigaretu?" upitao je Staljin. Iz džepa na hlačama izvadio je crvenozlatnu tabakeru na čijem je poklopcu pisalo Markov. Pekkala je prepoznao marku koju je pušio Vasiljev. „Bivši upravitelj Okhrane bio je ljubazan i ostavio za sobom znatnu količinu u uredu", objasnio je Staljin. „Gdje je on sada?" „Mrtav je", rekao je Staljin ne okolišajući. „Znate li što je napravio? Kada je doznao da ga dolazimo uhititi, napunio je umjetnu nogu eksplozivom. Zatim, na putu za zatvor, u policijskom je kombiju aktivirao bombu. Osovina kombija završila je na krovu dvokatnice. "Staljin se blago nasmijao. „Eksploziv u drvenoj nozi! Ne mogu poreći da je imao smisla za humor. " Ispružio je kutiju s cigaretama nespretno okrećući ruku tako da su bijeli štapići bili okrenuti prema Pekkali. Pekkala je odmahnuo glavom. Staljin je poklopio kutiju. „ Tijekom sljedećih dana imajte na umu da vam je moja prva ponuda bila prijateljska." „Neću zaboraviti", rekao je Pekkala.


„Naravno da nećete. To vam neće dopustiti to vaše slavno pamćenje. Zbog toga sam uvjeren da ćete moći odgovoriti na pitanje." „Što želite znati?" „Gdje su careve zlatne rezerve?" „Nemam pojma." Staljin je tiho, napućenih usana, izdahnuo poput nekoga tko uči zviždati. „Onda mora daje pogrešno ono što sam čuo. " „Što ste čuli?" Svakom minutom čudnovata lakoća neizbježnosti smrti sve je više punila Pekkalino tijelo. Kada me budu smaknuli, pomislio je, neće preostati ništa što bi osjećalo bol. „Čuo sam da vam je car vjerovao", rekao je Staljin. „ U nekim stvarima. " Staljin se jedva vidljivo osmjehnuo. „Šteta", rekao je. Dva tjedna poslije Pekkalu su izvukli iz ćelije i vratili u prostoriju za ispitivanje. Morali su ga nositi jer više nije mogao hodati. Vukući ga po sagu, svaki s jednom njegovom rukom preko ramena, stražari su mu ostrugali vrhove nožnih prstiju do krvi. Kada su ga pustili, Pekkala je odšetao posljednjih nekoliko koraka do stolca u prostoriji za ispitivanje. Tresući se poput nekog s jakom groznicom, sjeo je i pokušao održati ravnotežu. Otekla stopala bila su mu dvostruko veća, a nokti crni od krvi koja se zgrušala ispod njih. Nije mogao dignuti ruke iznad ramena niti disati kroz nos. Nakon nekoliko bi udisaja snažno zakašljao. Koljena su mu bila skvrčena na prsima. Plavi odsjaji skakali su mu pred očima, a u glavi je osjećao bol kao da su mu u nju zabili klin. I Staljin je bio tu. „Želite li sada cigaretu?"pitao je istim onim polusramežljivim glasom.


Pekkala je zaustio da nešto kaže, ali je ponovno zakašljao. Uspio je samo odmahnuti glavom. „Ne znam gdje je zlato. Govorim vam istinu. " „Da", odgovorio je Staljin. „Sada sam uvjeren u to. Umjesto toga, želio bih znati kome je car povjerio spremanje zlata na sigurno mjesto?" Pekkala nije odgovorio. „Na to znate odgovor", rekao mu je Staljin. Pekkala je šutio, jeza je poput crnog psa grabila kanalima njegova uma. „Kada ovo bude gotovo", rekao je Staljin, ,,i kada pomislite na ono sto će vam se sada dogoditi, možda ćete požaliti što imate tako savršeno pamćenje." Te je večeri Pekkala sjedio u prednjoj sobi leñima naslonjen na zid. Noge je ispružio preko golih podnih dasaka, a u krilu mu je ležala Kalevala. Kirov je ušao noseći kup drva za vatru i zatim ih bacio u kamin. Zveknulo je. „Nema novosti o Antonu?" upitao je Pekkala. „Nema", odgovorio je Kirov tarući piljevinu s ruku. Glavom je pokazao prema Kalevali. „Zašto mi ne pročitaš štogod iz te knjige?" „Ako ne govoriš finski, nećeš razumjeti." „Svejedno mi pročitaj." „Sumnjam da ćeš to naći na popisu tekstova koje je odobrila Komunistička partija." „Ako ti nikome ne kažeš, obećavam da neću ni ja." Pekkala je slegnuo ramenima. „Dobro." Otvorio je knjigu i počeo čitati. Finske su mu se riječi valjale u grlu poput grmljavine i udarale o nepce kao pucketanje munje. Premda je neprestano čitao tu knjigu, tekst je rijetko izgovarao naglas. Osim toga, prošle su godine otkad je govorio materinski jezik. Čak ga je njegov brat napustio. Sada, dok je čitao, činio mu se i dalekim i bliskim, poput uspomene posuñene iz tuñeg života. Zastao je nakon minute i pogledao Kirova.


„Tvoj jezik zvuči kao da netko izvlači čavle iz drveta." „Pokušat ću to nekako protumačiti kao kompliment." „Što znači to što si pročitao?" Pekkala je vratio pogled na knjigu. Zurio je u riječi, a one su se polako mijenjale i govorile mu jezikom koji je Kirov razumio. Ispričao mu je o lutalici Vainamoinenu i njegovu nagovaranju boginje Pohjole da se spusti s duge na kojoj je živjela i pridruži mu se na putovanjima. Prije pristanka Pohjola je Vainamoinenu zadala zadatke koje je bilo nemoguće ispuniti: morao je vezati jaje u čvor, prepoloviti konjsku dlaku tupim nožem i oguliti koru breze s kamena. Dok je obavljao posljednji zadatak, odnosno izrañivao brod od piljevine, Vainamoinen je sjekirom posjekao koljeno. Krvarenje se moglo zaustaviti samo čarobnim riječima zvanim Izvor željeza pa je krenuo u potragu za nekim tko ih zna. „Jesu li sve tako čudne?" „Čudne su dok ih ne shvatiš", odgovorio je Pekkala, ,,a onda osjećaš kao da si ih znao cijeloga života." „Jesi li ikada Alekseju pročitao tu priču?" upitao je Kirov. „Pročitao sam mu neke, ali ne tu. Čarobne bi mu riječi dale lažnu nadu ." Govoreći to, Pekkala se morao zapitati nisu li njegove vlastite nade da će naći Alekseja živog prazne poput čarobnih riječi koje bi zaustavile dječakovo krvarenje. Rano ujutro netko je pokucao na prednja vrata. „Majakovski!" zastenjao je Kirov trljajući san iz očiju. „Nadam se da je donio još nešto osim od krumpira." „To nije Majakovski", rekao je Pekkala. „On uvijek dolazi kroz dvorište." Ustao je i prekoračio Antona, koji se vratio tijekom noći. Otvorivši vrata, ugledao je Kropotkina. Upravitelj policije nosio je službenu plavu odoru, ali nije zakopčao ni jedno puce. Nije nosio službeni šešir, a ruke je zataknuo u džepove. Zbog kose počešljane unatrag i pravokutne čeljusti nalikovao je na boksera.


Kropotkin je bio najneuredniji policajac kojeg je Pekkala ikada vidio. Car bi ga smjesta otpustio da se usudio pojaviti takav, mislio je Pekkala. „Zvali su vas noćas", rekao je Kropotkin. „Tko?" „Lječilište u Vodovenku. Katamidze kaže da se sjetio nečega što ste ga pitali." „Ime", Pekkalino je srce počelo divljački lupati. „Idem odmah." No baš kada je htio zatvoriti vrata, Kropotkin mu se ponovno obratio. „Već sam to rekao vašem čovjeku iz Ceke", rekao je. „Sreo sam ga prošle noći u krčmi. Prenio sam mu poruku, ali mislio sam da je previše pijan da bi me razumio. Pretpostavio sam da bi valjalo svratiti danas ujutro samo da se uvjerim da ste dobili poruku." „Drago mi je da jeste", rekao je Pekkala. Kropotkin je zazveckao sitnišem u džepu. „Gledajte, Pekkala, znam da smo loše počeli, ali ako mogu učiniti bilo što da vam pomognem, znate gdje me možete naći." Pekkala mu je zahvalio i zatvorio vrata. Anton je još spavao smotan u pokrivač. Pekkala je primio kraj pokrivača i povukao ga uvis. Anton se otkotrljao na pod psujući. „Što se dogada?" „Katamidze! Telefonski poziv iz Vodovenka! Zašto nam to nisi rekao sinoć?" Mutna pogleda, Anton se s mukom osovio na noge. „Namjeravao sam ti reći ujutro." Točno iznad baršunastih zastora, strijele sunčeva svjetla koso su padale kroz prozore osvjetljavajući prašinu koja je polako, spiralno kružila zrakom. „Pretpostavljam da je jutro pa ti sada govorim." „Trebali smo otputovati prije nekoliko sati." Pekkala je zgrabio Antonovu odjeću s poda i bacio mu je u lice. „Odjeni se. Krećemo odmah." Kirov je došao iz kuhinje. „Prženo vojno meso za doručak!" objavio je. Pekkala se progurao pokraj njega i otišao u dvorište.


Kirov ga je gledao kako odlazi, a osmijeh mu je iščezao s lica. „Sto se dogaña?" Zatim se okrenuo Antonu i ponovno upitao: „Što je bilo?" Anton je navlačio čizme. „Idi po automobil", rekao je. Za deset minuta bili su na cesti. Vozeći južno prema Vodovenku, prošli su kroz selo privremenih laži. Barikada je bila postavljena preko ceste, ali kućicu za čuvare našli su zaključanu i praznu. Maknuvši barikadu, nastavili su i uskoro se našli na glavnoj cesti. Mjesto je bilo napušteno, kao da su stanovnici iznenada pobjegli ostavivši za sobom trgovine s izlozima punim kruha, mesa i voća. Kada je Pekkala izašao iz automobila da ih bolje pogleda, ustanovio je da je sve iza stakla napravljeno od voska. Zaustavili su se kod male željezničke postaje i pogledali niz prazne tračnice koje su vodile prema obzoru. Na jedan od potpornih stupova postaje bila je naslonjena metla. Šutjeli su. Praznina mjesta kao da je zahtijevala tišinu. Pekkala se prisjetio lica koja je vidio kada su onomad prolazili mjestom. Sjetio se straha koji se skrivao iza krinke osmijeha. Ušli su u automobil i nastavili voziti. Kada su se nešto poslije zaustavili u dvorištu Vodovenka, došao im je ususret crvenokosi bolničar. „Stigli ste prekasno", rekao je. Pekkala je izašao iz automobila. Kukovi su ga boljeli od zgrbljenog sjedenja u Emki. „Kako mislite da smo stigli kasno?" „Ne kasno", bolničar je odmahnuo glavom. „Prekasno." „Što se dogodilo?" „Nismo sigurni. Mislimo da je samoubojstvo."


Nisu se potpisali u prijamnu knjigu na ulazu niti je bolničar tražio da mu predaju oružje. Požurili su se kroz oklopna vrata pa niz hodnike dok nisu došli do prostorije čiji su pod i zidovi do visine prsa bili obloženi bijelim pločicama poput onih u kabinama za tuširanje. Četiri velike svjetiljke visjele su sa stropa. Bila je to mrtvačnica. Katamidzeovo je tijelo ležalo na metalnom stolu, dopola pokriveno pamučnim pokrivačem. Fotografove usne, vjeñe i vrli nosa bili MI osuti plavim pjegama, ali je ostatak kože bio blijed poput pločica na zidu. Stopala, koja su bila okrenuta prema vratima, stršila su ispod pokrivača. Za palac desnog stopala žicom je bila pričvršćena metalna pločica s otisnutim brojem. Nokti su bili požutjeli poput ljuski mrtve ribe. Anton se naslonio na zid pokraj vrata, očiju uprtih u pod. Kirov je išao za Pekkalom, previše znatiželjan da bi se užasnuo. „Otrov", rekao je Pekkala. „Da", složio se bolničar. „Cijanid?" „Lužnica", rekao je bolničar. Pekkala je nježno položio ruke na Katamidzeovo lice i dignuo jednu vjedu. Mrtvačeve bjeloočnice bile su crvene zbog žilica koje su prsnule. Proučavajući područje oko očiju, Pekkala je primijetio blago rumenilo koje se protezalo od jagodice do čela. Prstima je prešao po Katamidzeovu vratu, stišćući meso. Došavši do grkljana, prstom je prešao preko krhke kosti u obliku potkove. Popustila je pod blagim pritiskom, upućujući na to da je zdrobljena. „Tko god ga je ubio", rekao je Pekkala, „držao ga je za grlo sve dok se nije uvjerio da Katamidze neće preživjeti. No nije ga ubio davljenjem. Gdje ste ga našli?" ,,U njegovoj ćeliji", odgovorio je bolničar. Pekkala je mahnuo glavom prema vratima. „Pokažite mi", rekao je. Bolničar ih je odveo do Katamidzeove ćelije.


„Gdje u zgradi upotrebljavate lužnicu?" upitao je Pekkala praveći duge korake. „Katkad u vrtovima." Bolničareve noge bile su kraće od Pekkalinih. Nastojao je ići ukorak s Pekkalom. „Upotrebljavamo je nekoliko puta na godinu da pročistimo odvodne cijevi." „Je li Katamidze bio mrtav kada ste ga našli?" „Zamalo. Mislim, umro je prije nego što smo mu maknuli lance." „Je li išta rekao?" „Ne. Mislim..." „Što mislite?" podignuo je glas Pekkala. Bolničar se uzrujao: „Zaboga, utroba mu je bila spržena. Što god je bijednik pokušavao reći, bio je previše izjeden da bismo ga razumjeli. Evo. Tu je." Čistač je krpom brisao pod. Zrak je bio zagušen mirisom bjelila pomiješanim s vonjem bljuvotine i oštrom gorčinom lužnice. Čelija nije imala prozore, samo metalni bolnički krevet koji se sklapao uza zid. Nije bilo drugog pokućstva. Lanac prikovan za zid visio je do sredine kreveta. Na lancu se njihao željezni okov. Pekkala je dignuo lanac, a potom ga pustio da padne. Metalne karike zveknule su o zid. „Bio je vezan za ovo?" Antonovo disanje iznenada je postalo plitko. Odjednom je napustio prostoriju; ubrzanim koracima nestao je niz hodnik. Bolničar ga je gledao kako odlazi. „Neki ljudi nemaju želudac za ovakve stvari", rekao je. Kirov je ostao na mjestu pogledavajući preko Pekkalina ramena. „Sve se bolesnike veže za krevete kada se gase svjetla", objasnio je bolničar. „Danju se kreveti dižu, a okovi otključavaju." „Što zatim rade zatvorenici?"


Čistač je nastavio prati pod kao da ih nema. „Zatvorenicima je vani dopušteno provesti petnaest minuta na dan. Preostalo vrijeme sjede na podu ili šeću po svojim ćelijama." „Znači mislite da je popio lužnicu prije nego što ste ga vezali lancem preko noći?" Bolničar je kimnuo. „Da. To je jedina mogućnost." Pekkala je primaknuo lice bolničarevu. „Vrlo dobro znate da ovo nije usrano samoubojstvo." Čistačeva se krpa iznenada zaustavila. Iz njezinih zavrnutih sivih izdanaka po podu se cijedila sapunasta voda. „Van", rekao je bolničar. Čistač je ispustio krpu i pobjegao iz prostorije. „Netko je Katamidzeu stisnuo vrat", rekao je Pekkala. „Grebao je sam sebe. Bio je lud." „Ne. Na njegovu vratu su znakovi pritiska. Netko ga je ščepao za grlo. Jednjak mu je oštećen." „Lužnica..." „Nešto su mu ugurali u grlo, vjerojatno nekakav lijevak. Zatim su lužnicu izlili u želudac." Bolničar se oznojio. Stavio je ruku na čelo i zurio u pod. „Čujte, inspektore, je li uopće važno, na kraju krajeva, je li se ubio ili ne?" „Naravno da je važno!" povikao je Pekkala. „Želim reći da je ovo luda kuća", objasnio je bolničar. „Pacijenti se tuku. Svañaju se bez kraja i početka. Uklonjeni su iz društva da ne bi bili opasni za njega, ali to ne znači da nisu opasni jedni za druge. Mi možemo samo..." „Zašto ste me pokušali uvjeriti da je to samoubojstvo?" „Samoubojstvo", bolničareva je ruka kliznula naprijed kao da će riječi tako lakše krenuti iz usta, „zahtijeva samo unutarnju istragu. No umorstvo zahtijeva


cjelovitu istragu. Inspektore, znate što to znači. Nevine ljude, koji rade težak posao, obilježit će kao kriminalce. Ima li načina da zataškamo ovo..." „Je li bilo uljeza u zgradi?" „Naša služba sigurnosti osmišljena je tako da ljude drži unutra, ne vani." „Znači kažete da bilo tko može ušetati ovamo i doći do pacijenata?" „Morao bi najprije proći pokraj mene", odgovorio je bolničar, „ili onoga tko je na dužnosti." „Je li prijamni pult ikada bez nadzora?" „Službeno nije." „Što to znači?" graknuo je Pekkala. „Znači da se katkad moramo odazvati zovu prirode, ako znate što mislim. Ili izañemo popušiti cigaretu. Ili odemo do kantine po tanjur juhe. Ako nema nikoga za pultom, čovjek samo treba pozvoniti i mi ćemo doći." „Ali ako nikoga nije bilo za pultom, moglo se doći do ključa." Bolničar je slegnuo ramenima: „Službeno, ne." „Drugim riječima, da." „Imamo pun ormarić ključeva. Svi koji rade u lječilištu imaju jedan ključ. Preuzmu ga kada doñu i ostave kada odlaze. Svi ključevi vise na čavlu s brojem osobe kojoj pripadaju." ,,A je li ormarić zaključan?" „Službeno..." „Nemojte." „Trebao bi biti, ali katkad nije. Ali gledajte, kao što sam rekao, svrha ovoga mjesta jest zadržati ljude unutra. Pacijent koji pokušava pobjeći mora izaći iz ćelije, koja je zaključana, i proći kroz ova vrata, koja su takoñer zaključana. Ljudi ne provaljuju u duševne bolnice." „Znate li ikoga ovdje tko je Katamidzea mrzio toliko da bi ga mogao ubiti?"


„Inspektore, pacijenti na ovome mjestu ne trebaju motiv za ubijanje. Zbog toga jesu u Vodovenku. Osim toga, ako ga je zadavio, zašto bi se ubojica mučio i ulijevao mu lužnicu u grlo?" „Zato da izgleda kao djelo luñaka", odgovorio je Pekkala. „Zato da nitko ne posumnja na osobu izvan ludnice." „Ne bi li bilo jednostavnije vjerovati da je to zapravo učinio netko odavde?" Pekkala se sjetio Occamove britve. „Bilo bi jednostavnije, ali ne bi bilo istinito. On nam je trebao nešto reći, ali netko je došao do njega prije nas." Pekkala je izašao na hodnik. Bolničar ga je slijedio. Primio je Pekkalu za rukav: „Zašto bi netko provalio ovdje i ubio jadnika kao što je bio Katamidze?" „Katamidze je znao nečije ime." „Samo ime? Zbog toga je umro?" „Nije prvi", rekao je Pekkala i krenuo prema vratima. Sedamdeset petog dana u Butirki Pekkalu su dvojica stražara svezala za dasku. Nagnuli su ga tako da su mu stopala bila iznad razine glave, a preko lica su mu bacili mokar ručnik. Zatim je jedan od stražara polijevao ručnik vodom sve dok Pekkala više nije mogao disati te je postao uvjeren da se utapa. Nije znao koliko je to trajalo. Svijest mu je zapala u mjesto za koje dotad nije znao da postoji. Dotad je, što god radili s njim, njegov svjestan um održavao ravnotežu izmeñu podatka koji su tražili i bola koji su mu nanosili. Zadatak je bio zadržati ravnotežu na vagi. No dok se utapao pod ručnikom, vaga je potpuno nestala i njezino je mjesto preuzelo nešto nesvjesno. Strašno crnilo s nijansama prašnjavo crvene raširilo mu se mozgom poput oblaka. Više nije znao ni tko je niti do čega mu je stalo. Ništa nije bilo važno osim preživljavanja.


Kada su mu uklonili ručnik s lica, izgovorio je ime koje su tražili. Nije ga namjeravao reći. Ime se gotovo samo izreklo. Pekkalu su smjesta vratili u ćeliju. Kada su se vrata ćelije zatvorila, Pekkala je zaplakao. Stavio je ruku preko usta da spriječi zvuk. Očaj se otvorio pred njim poput ponora. Suze su mu curile preko prstiju. Kada je prestao plakati, shvatio je da će umrijeti. Sljedećeg dana stražari su ga odveli hodnikom niz koji su bile nanizane ćelijedimnjaci. Došli su do prazne prostorije. Pod je bio mokar. Prostorija nije imala više od nekoliko metara duljine i širine, ali je Pekkali nakon života u dimnjaku izgledala tako prostrano da se isprva priljubio uza zid kao da su ga doveli do ruba litice. Stražar je pružio Pekkali komad kruha, a potom zatvorio vrata. Pekkala je zagrizao kruh, a zatim ga ispljunuo. Kruh postaje sve gori, pomislio je. Odjednom je iz rupe na zidu počela šikljati voda. Pekkala je povikao, bacio se na zemlju i sklupčao. Voda je i dalje šikljala. Bila je topla. Nakon nekog vremena dignuo je glavu. Vidio je samo vodu koja pada po njemu. Na komadu kruha u njegovoj ruci pojavili su se mjehurići. Tada je shvatio daje to sapun. Istrljao je njime cijelo lice. Voda mu se slijevala preko cijelog tijela i, crna od prljavštine, otjecala u rupu u kutu prostorije. Pekkala se osovio na koljena i ostao pod mlazom. Bradu je položio na prsa, a ruke na bedra. Mlaz mu je grmio u ušima. Naposljetku se začulo cviljenje i voda je prestala teći. Odjeven u mokru pidžamu, Pekkala je uteturao u hodnik. Unatoč tuširanju, osušena krv ostala mu je na nosnicama. Njezin metalni okus zadržao mu se u ustima. „Ruke na leda", rekao mu je stražar. „Korak nalijevo, korak nadesno", rekao je Pekkala. „Začepi", odgovorio je stražar.


Pekkala i dvojica stražara išli su hodnikom dok nisu došli do teških željeznih vrata punih zakovica. Vrata su se otvorila. Vonj vlažnog zraka zapuhnuo je Pekkalu. Stražari su ga odvukli niz dugo spiralno stubište osvijetljeno žaruljama u metalnim kavezima. Podrum, pomislio je Pekkala. Vode me u podrum. Strijeljat će me. Bilo mu je drago što se neće morati vratiti u dimnjak. Duša mu je bila gotovo iščezla, a tijelo je osjećao kao malen čamac koji propušta vodu, gotovo potopljen valovima. „Jesi li siguran?" upitao je Kirov dok je upravljao Emkom kroz dvorišna vrata Vodovcnka. „Oni to nazivaju samoubojstvom", rekao je Pekkala. „Ali nije samoubojstvo." „Trebali bismo napustiti Sverdlovsk", upozorio ih je Anton. „Sada bismo trebali otići. Ne trebamo se ni vraćati po svoje stvari." „Ne", odgovorio je Pekkala. „Nastavit ćemo istragu. Približavamo se rješenju. Ubojica ne može biti daleko." „Ali ne bismo li barem trebali naći sigurniji smještaj od Ipatijevljeve kuće?" upitao je Kirov. „Mora misliti da smo ranjivi", odgovorio je Pekkala. „Ako ubojica Romanovih zna da stežemo obruč oko njega, onda zna i da se više ne može skrivati. Samo je pitanje vremena kada će nas potražiti." Bilo je jutro. Pekkala je sjedio na preokrenutoj kanti pokraj crpke za vodu, a Webley mu je počivao pokraj stopala. Zrcalo od uglačana čelika veličine dlana bilo je postavljeno na zavinuti dio ručke na crpki. Pekkala se brijao. Na licu mu je bila prljava pjena od sapunice. Oštrica je jedva čujno šuštala režući bradu. Spavao je samo nekoliko sati. Nakon povratka iz Vodovenka njih su se trojica dogovorila da svaku noć stražare na smjene sve dok istragu ne privedu kraju. Odjednom je iza ugla dvorišnog zida provirilo lice.


Pekkala je posegnuo za pištoljem. Lice se povuklo. „To sam samo ja!" čuo se glas iza zida. „Vaš stari prijatelj Majakovski." Pekkala je vratio pištolj na tlo. „Što želiš?" upitao je. Majakovski je oprezno koraknuo natrag u dvorište. U rukama je nosio košaru ispletenu od stabljika rogoza. „Nosim darove! To su stvari koje je zatražio Kirov." Majakovski je pogledao pištolj. „Danas si malo nervozan, inspektore Pekkala." „Imam razloga biti nervozan." „Briješ se, vidim. Da. Dobro je za živce. Da." Majakovski se nervozno nasmijao. „Occam bi bio zadovoljan." „Što?" upitao je Pekkala. „Occamova britva", pokazao je na oštricu u Pekkalinoj ruci. „Najjednostavnije rješenje koje je u skladu s činjenicama..." „... obično je ispravno rješenje", rekao je Pekkala. Pitao se gdje je Majakovski izmuzao to znanje. „Sto te dovodi ovamo?" „Ah, pa moglo bi se reći da me Occam dovodi ovamo, inspektore Pekkala." Pekkala je strugnuo britvom niz vrat, zatim obrisao sapunicu s oštrice i pritisnuo je ponovno o kožu. Majakovski je stavio košaru na prag i sjeo pokraj nje. „Moj je otac bio nadničar kod Ipatijevljeve obitelji. Dok sam bio dijete, čekao bih ga ovdje da završi posao. Zakleo sam se da ću jednog dana kupiti ovo mjesto. Kuću se na kraju, naravno, nije moglo kupiti. A i tko bi je želio nakon stvari koje su se ovdje dogodile?" „Kuća koju imaš čini se dovoljno velikom", rekao je Pekkala. „O, da!" odgovorio je Majakovski. „Imam po jednu spavaonicu za svaki dan u tjednu. Ali ona nije ova kuća."


Potapšao je kamen na kojem je sjedio. „Ne ona koju sam se zakleo posjedovati." „Onda je jedina stvar koja te goni pohlepa." „Misliš li da bih bio sretniji da sam kupio Ipatijevljevu kuću?" „Ne. Pohlepa ne miruje dok se ne utaži, a to nije moguće." Majakovski je kimnuo: „Upravo tako." Pekkala je dignuo pogled sa zrcala. ,,U redu, Majakovski, na što ciljaš?" „Budući da ne posjedujem ovu kuću, san o posjedovanju se nastavlja", objasnio je starac. Shvatio sam da mi je san sada vredniiji od same kuće. Pokušavao sam se pretvarati da nije tako. Kako si čovjek može priznati da je proveo cijeli život tražeći nešto što zapravo ne želi?" Pekkala je polako odmaknuo britvu s lica. „Može ako se suoči s istinom." „Da", složio se Majakovski, „ako može, kao u slučaju Occamove britve, razumjeti kamo ga činjenice usmjeravaju." „Žao mi te je, Majakovski." „Sačuvaj nešto sažaljenja za sebe, inspektore." Prijetvoran smiješak Majakovskog dolazio je i odlazio kao da je pričvršćen za neispravan električni vod. „Ti takoñer djeluješ kao da tražiš stvar koju zapravo ne želiš." ,,A što misliš da tražim?" upitao je Pekkala. „Carevo blago!" provalilo je iz Majakovskog. Dotad je starac pozorno birao riječi, no sada kao da je počeo optuživati. „Što ti znaš o tome?" Pekkala je sapun s oštrice obrisao o ručnik koji je bio položio preko koljena. „Znam da ga je car sakrio tako dobro da ga nitko nije mogao naći. Nije da nisu pokušavali. Vidio sam ih. Spremište za kočije u ovom dvorištu bilo je puno kovčega koje su Romanovi donijeli sa sobom. Prekrasnih kovčega.


Onih sa zakrivljenim drvenim rešetkama i mjedenim kopčama. Svaki je kovčeg bio označen brojem i imenom. E pa, milicija ih je pretražila i ukrala nekoliko stvari, ali nisu znali što zapravo traže: ondje je bila samo gomila knjiga i otmjene odjeće. Momci iz Čeke zacijelo su zaključili da im kovčezi mogu otkriti trag pomoću kojeg će naći vrijednosti, iako same nisu bile ondje. Svake su se noći Cekini stražari iskradali i pretraživali kovčege, ali nikada nisu ništa našli." „Zašto to misliš, Majakovski?" „Da su ga našli, inspektore Pekkala, ti im ne bi trebao. Zašto bi te zadržali na životu?" „Majakovski", rekao je Pekkala, „ovdje istražujem mogućnost da pogubljenje Romanovih nije bilo potpuno." Majakovski je sarkastično kimnuo. „Više od deset godina nakon njihova nestanka. Okreću li se kotači moskovske birokracije doista tako sporo? Romanovi su beznačajni za povijest. Više nije važno jesu li živi ili mrtvi." „Meni je važno." „Zbog toga što si i ti beznačajan djelić povijesti, duh koji traga za drugim duhovima." „Možda jesam duh", rekao je Pekkala, „ali ne tražim zlato." „Onda je tvoje smaragdno oko slijepo, inspektore, jer se onaj koji ga traži koristi tobom. Sam si rekao: pohlepa je neutaživa. Razlika izmeñu nas, inspektore, jest ta da sam se ja suočio s činjenicama, a ti nisi." „O tome ću sam odlučiti, Majakovski." Kao da ih je potaknuo kakav nevidljiv signal, obojica su ustala. „Katamidze je mrtav", rekao je Pekkala. „Mislio sam da bih ti trebao reći." „Ljudi ne izdrže dugo u Vodovenku." „Znao je tko je ubio cara. On je možda bio jedini koji mi je mogao reći ime ubojice." „Možda ti mogu pomoći", rekao je Majakovski.


„Kako?" „Ima netko koga je Katamidze poznavao, netko s kime je možda razgovarao prije nego što je nestao iz Sverdlovska." „Tko?" upitao je Pekkala. „Zaboga, Majakovski, ako išta znaš..." Majakovski je dignuo ruku. „Razgovarat ću s tom osobom", rekao je. „Moram biti oprezan u vezi s tim." „Kada mi možeš javiti?" „Odmah ću se pobrinuti za to", starčev je glas bio miran i utješan. „Možda ću danas znati odgovor." „Pretpostavljam da će koštati. Dosad si već trebao shvatiti da ti ne možemo dati mnogo." Majakovski je nakrivio glavu: „Bacio sam, takoreći, oko na jednu stvar. „Što to je?" Majakovski je pokazao glavom na Pekkalin crni kaput, koji je visio o čavlu na zidu. Jedva vidljivo, ispod revera bilo je ovalno smaragdno oko. Pekkala je izdahnuo kroza zube: „Previše si vješt u cjenkanju." Majakovski se osmjehnuo: „Da sam imalo lošiji, ne bih imao poštovanja prema sebi." „Što ćemo s tvojom košarom?" „Zadržite je, inspektore. Mislite o njoj kao o pologu za onu vašu značku. Kada je Pekkala završio s brijanjem, obrisao je s lica posljednje mrvice sapuna, oprezno sklopio britvu i stavio je u džep. Ušao je u kuhinju i iznenadio se našavši Antona kako sjedi s nogama na stolu i čita primjerak Pravde. „Vidi što sam kupio", rekao je Anton ne dižući pogled. „Te su novine stare jedan tjedan", rekao je Pekkala. „Čak i jedan tjedan stare vijesti u ovakvom su mjestu novosti." Anton je sklopio novine i pljesnuo njima o stol.


„Majakovski je bio tu", rekao je Pekkala pružajući mu košaru. Anton je izvadio štrucu crnog raženog kruha i odgrizao komad. ,,A što je naš mali kućni trol tražio za to?" pitao je punih usta. „Kaže da bi mogao znati nekog tko je razgovarao s Katamidzeom onu noć kada su Romanovi pobijeni. Mogao bi nam dobaviti ime." „Nadajmo se", promumljao je Anton, „da će nam pomoći više nego prošli put." Od sadržaja košare (mala jarebica, boca mlijeka, nešto slanog maslaca i šest jaja) Kirov je napravio objed. Narezao je meso jarebice, razmrvio kruh te ih pomiješao u napuknutoj zdjeli koju je našao ispod sudopera. Potom je u smjesu umijesio maslac i nekoliko žumanaca. Održavao je vatru u peći dok se željezna ploča na vrhu nije naoko počela mreškati od vrućine. Od smjese je oblikovao ovalne popečke i ispržio ih. Poslije su sva trojica sjedila oko pećnice u kojoj je zamirala vatra. Jeli su rukama. Umjesto tanjura rabili su samo rupce, a vrući odresci s maslacem pekli su im prste. Pekkala je jeo što je sporije mogao. Puštao je svaku nijansu okusa da se rasplete dok su mu se popečci rastakali u ustima. „Moja je obitelj imala krčmu", rekao je Kirov, ,,u gradiću Torjuku na cesti Moskva - Petrograd. U stara vremena, dok su cijelo vrijeme prolazile konjske zaprege, krčma je odlično poslovala. Gore su bile sobice za goste, a dolje prozori izrañeni od komada obojena stakla spojenih olovnim vrpcama. Mirisalo je na hranu i dim. Sjećam se da su ljudi ulazili napola smrznuti od vožnje kočijom, udarali nogama o pod da otresu snijeg s čizama i sjedali za velike stolove. Kaputi bi se gomilali pokraj vrata; te su gomile bile više od mene. Ondje je uvijek bilo mnogo posla, a glavni kuhar, Pojarski, morao je biti spreman kuhati kad god bi ljudi došli, bilo danju bilo noću. Zimi,


kada bi se sve smirilo, a peć ohladila, Pojarski bi spavao na njoj. No kada je izmeñu dvaju gradova počela voziti Nikolajevska željeznica, Torjuk više nije bio dio puta. Bilo je toliko malo kočija da se cesta gotovo zatvorila. Moja je obitelj ipak držala krčmu otvorenu. Tijekom tjedna Pojarski je kuhao za goste, ako ih je bilo, no nedjeljom bi pripremio objed za roditelje i mene nakon što bismo se vratili iz crkve. Za mene bi pripremio ovo jelo. Začinio bi ga votkom i kaduljom, a zvao ga je popečci d la Pojarski. Veselio sam mu se cijeli tjedan. Zbog ovoga što sada jedete želio sam postati glavni kuhar." „Išao si u crkvu?" Anton je halapljivo jeo. Obrisao je masne ruke o rupčić. „To baš i nije dobra preporuka za komesara." ,,U Torjuku su svi išli u crkvu", odgovorio je Kirov. ,,U gradu je bilo trideset sedam crkava." „Sada više nema ni jedne", rekao je Anton. „Šuti i jedi", prošaptao je Pekkala. Poslije je Pekkala na koljenima čistio kamin od pepela. Rastvorio je zastore. Zrake svjetlosti padale su poput nakrivljenih stupova na izlizano podno drvo. Zastavši da obriše znoj s lica, vidio je kako Majakovski izlazi iz kuće. Starac je s praga dignuo kartonsku kutiju. Otvorio ju je, osmjehnuo se i bacio pogled prema Ipatijevljevoj kući. Zatim je s kutijom u rukama prešao ulicu. Ovaj put nije išao okolo, do stražnjeg dijela kuće, nego je došao ravno do prednjih vrata. Oštar, suh zveket mjedene alke u obliku potkove odjeknuo je kućom. Prije negoli je Pekkala ustao, Kirov je došao iz kuhinje i otvorio vrata. „Kirove!" rekao je Majakovski. „Moj dobri prijatelju!" „Pa, zdravo, Majakovski." „Znao sam da izmeñu nas ima nešto posebno." „Drago mi je što tako misliš", odgovorio je Kirov. Pekkala je ostao klečati, ruku umrljanih pepelom, uživajući u Kirovljevu pokušaju da bude pristojan.


„Mi se razumijemo", nastavio je Majakovski, ,,i ja to neću zaboraviti. Hvala ti!" „Nema na čemu, Majakovski. Drago mi je što se tako dobro slažemo." Vrata su se zatvorila. Kirov je stao na prag prednje sobe, prekriženih ruku i zbunjena izraza lica. „Eto još jednoga koji je poludio. Baš kao i svi ostali u ovome gradu." „Zahvalio ti je za dar koji si mu ostavio na pragu." „Nisam mu ništa darovao", rekao je Kirov. „Nisi?" Pekkala je pogledao kroz prozor. „Ali rekao si da ćeš mu dati dar. Da ga izbaciš iz takta." „Jesam, ali nisam to učinio." Na pola puta preko ceste, s kutijom u rukama, Majakovski je zastao i okrenuo se. Pogled mu se susreo s Pekkalinim. Navala adrenalina spržila je Pekkalin želudac. „O, Kriste", prošaptao je. Majakovskom je osmijeh izblijedio. Potom je starac nestao. Ondje gdje je bio stajao, djelić sekunde nalazio se ružičast oblak magle. Prozori su se namreškali poput vode. Zatim je vatreni zid provalio u kuću. Udarni val pobrao je Pekkalu i bacio ga na suprotnu stranu sobe. Pekkala je udario o zid. Oči su mu se napunile prašinom. U pluća mu se uvukao dim koji je bazdio na metal. Nije mogao disati. U prsima je osjećao oštar bol. Posvuda oko njega krhotine stakla odbijale su se o zidove i jurile preko poda, svjetlucajući u zraku poput dijamanata. Sljedeće čega se sjećao bilo je da ga je Kirov vukao iz sobe. Prednja su vrata bila raznesena. Na ulici je kamenje kolnika bilo prekriveno smećem. Čitave grane ležale su na ulici, a njihovo lišće svinulo se u oparene crne šake. Kada su došli do kuhinje, tamo je bio Anton. Dignuli su Pekkalu na stol. Pokušao je sjesti, ali Anton ga je držao. Prebacili su mu mokru krpu preko lica.


Anton je nešto govorio, ali Pekkala nije ništa razumio. Zatim je došao Kropotkin sa svojom slijepljenom plavom kosom koja je stršila ispod policijskog šešira. Naposljetku, kao kad se pojačava zvuk na radioprijamniku, Pekkali se sluh počeo vraćati. Maknuo je mokru krpu, sada natopljenu krvlju, dignuo se naglo sa stola i oteturao niz hodnik prema cesti. Lice ga je peklo. Počešao je obraze. Na prstima su mu ostali komadići stakla. „Moraš ležati", ustrajao je Kirov slijedeći ga. Pekkala se nije obazirao na njega. Došao je do ceste i zaustavio se. Ondje gdje je bio stajao Majakovski, na kamenju je ostao samo crni krug. Iznad njih, s polomljenih grana visjeli su ostaci starčeve odjeće. Kirov ga je primio za ruku. „Trebali bismo ući", glas mu je bio blag i ustrajan. Pekkala je zurio u sprženo lišće, razbijeno staklo i zidove. Stopalom je nešto gurnuo. Spustio je pogled i ugledao nešto poput slomljene ručke bijelog glinenog vrča. Dignuo je predmet. Površina mu je bila tvrda i skliska. Prošao je još trenutak prije negoli je shvatio da je to dio starčeve čeljusti. „Hajdemo", rekao je Kirov. Pekkala je pogledao Kirova kao da se ne može sjetiti tko je to. Potom je pustio da ga odvede u kuću. Kirov je sljedećih pola sata proveo vadeći malenim kliještima komadiće stakla iz Pekkalina lica. Stakalca su svjetlucala u krvavim hrpicama. Kropotkin je stajao u kutu prostorije i nervozno pogledavao u Pekkalinu smjeru. „Je li dovoljno dobro da razgovara?" upitao je upravitelj policije. „Mogu razgovarati", odgovorio je Pekkala. „Dobro", rekao je Kropotkin. „Slušajte me. Ponudio sam vam policijsku zaštitu dok se ovo ne raščisti, ali ovaj


tip iz Čeke", pokazao je na Antona, „kaže da to nije potrebno." „Ne znamo tko je postavio bombu", rekao je Anton. ,,E pa, ja nisam, ako to insinuirate", Kropotkin se zacrvenio. „Rekao sam im da se uopće nismo trebali vratiti", rekao je Anton. „Ima pravo", začuo se Kirovljev glas. „Ne treba nam osiguranje." ,,A zašto ne?" ljutito je upitao Kropotkin. „Zato što odlazimo odmah ujutro. Idemo u Moskvu podnijeti izvještaj. A zatim, ako nam dopuste, vratit ćemo se, ali u društvu vojske." „To će predugo trajati", rekao je Pekkala ustavši. „Nismo našli ono što tražimo." Kirov je položio ruke na Pekkalina ramena: „Ne. Ono što smo tražili našlo je nas. Upozorio si nas da bi se to moglo dogoditi i dogodilo se." „Nismo se dobro pripremili", rekao je Pekkala. „Sljedeći put bit ćemo oprezniji." Otišao je u prednju sobu. Staklene krhotine svjetlucale su na suncu, zbog čega je pod izgledao kao da je prekriven plamičcima. Uredan kup pepela koji je Pekkala bio skupio prosuo se preko poda poput sjenke tornada. Tapete kao da je izgrebla divovska mačka. Pekkala je prišao nečemu utisnutom u zidu. Izvlačeći predmet iz gipsa, shvatio je da je to glava Kirovljeve lule. Snaga eksplozije zabila ju je u zid poput čavla. Pekkala se okrenuo i ugledao brata kako stoji na pragu. „Molim te", preklinjao je brat. „Moramo otići." „Ne mogu", odgovorio je Pekkala. „Sada je prekasno da odem." Usred noći probudio se iz sna u kojem nije mogao disati. Kirov se bio nagnuo nad njega prekrivajući mu rukom usta i nos. Stavio je prst na usta.


Pekkala je kimnuo. Kirov je polako maknuo ruku. Pekkala se uspravio i naglo udahnuo. „Netko je u kući", prošaptao je Kirov. Anton je bio na nogama. Već je izvukao pištolj. Stajao je na pragu hodnika i zurio u tamu. ,,U podrumu", rekao je Pekkali i Kirovu. Pekkala je zadrhtao od pomisli da se dolje u osušenoj krvi i prašini nalazilo nešto živo. Izvukao je Webley iz korica. Bočno je sišao u podrum hvatajući bosim stopalima drvene stube, koje su škripale kako bi na koju stao. Iza njega je Kirov nosio svjetiljku. „Ne pali je dok ti ne kažem", prošaptao je Pekkala. Došavši do dna stubišta, Pekkala nije čuo ništa osim Antonova i Kirovljeva hrapava disanja. Tada je čuo nesumnjiv zvuk plača. Dopirao je iz prostorije u kojoj su počinjena umorstva. Kada su mu se oči privikle na tamu, Pekkala je vidio da su vrata otvorena. Plakanje se nastavilo. Bilo je prigušeno, kao da je dopiralo iz nutrine zidova. Pekkala je udahnuo ustajali zrak. Pomaknuvši se do vrata starog skladišta, zagledao se unutra. Vidio je pruge tapeta, no bilo je previše mračno da bi vidio išta drugo. Otkrhnuti gips na podu izgledao je poput prljava snježna pokrova. Zvuk se ponovno začuo i taj je put Pekkala ugledao priliku u najdaljem kutu prostorije. Bio je to čovjek, šćućuren, okrenut prema zidu. Anton je stao pokraj Pekkale. Oči su mu sjale u mraku. Pekkala je kimnuo i braća su jurnula prostorijom dok su stopalima udarala o smeće na podu. Prilika se okrenula. Bio je to muškarac na koljenima. Plač je prerastao u grozan jauk. „Pucaj!" povikao je Anton.


„Ne! Molim vas, ne!" čovjek je čučnuo do Pekkalinih stopala. Anton mu je pritisnuo pištolj uz glavu. Pekkala je odgurnuo stranca ustranu i zgrabio ga za ovratnik kaputa. „Svjetiljku!" povikao je na Kirova. Šibica je zasvijetlila. Trenutak poslije nježno svjetlo svjetiljke raširilo se po zidovima. Pekkala je povukao čovjeka prisilivši ga da legne na leña. Svjetiljka se ljuljala u Kirovljevoj ruci. Sjene su padale i kotrljale se po zidovima izrešetanima mecima. Čovjek je pokrivao lice zgrčenim rukama kao da bi mu svjetlo nagorjelo kožu. „Tko si?" oštro je pitao Pekkala. „Makni te proklete ruke!" povikao je Kirov. Čovjekovi prsti polako su skliznuli s lica. Oči su mu bile čvrsto zatvorene, a lice na svjetlosti svjetiljke neprirodno blijedo. Imao je široko čelo i čvrstu čeljust. Tamni brkovi i podrezana brada prekrivali su mu donji dio lica. Pekkala je odgurnuo Kirovljevu ruku tako da svjetiljka više nije obasjavala čovjekovo lice. Naposljetku je otvorio oči trepćući. „Pekkala", promrmljao je. „Bože moj", prošaptao je Pekkala. „To je Aleksej." „Kako možeš biti siguran?" protisnuo je Kirov. Bio je otišao s Pekkalom u dvorište dok je čovjek ostao pod Antonovim nadzorom. „To je on", rekao je Pekkala. „Znam." Kirov je primio Pekkalinu nadlakticu i pretresao ga. „Prošlo je više od deset godina od vašeg posljednjeg susreta. Pitam te ponovno: kako možeš biti siguran?" ,,S Romanovima sam proveo godine. Zato me Biro za specijalne operacije i doveo ovamo. Da ih mogu prepoznati, žive ili mrtve. I kažem ti da je to Aleksej. Ima


očevu bradu, očevo čelo. Kada bi samo vidio slike obitelji, bio bi siguran da je on Romanov!" Kirov je nevoljko pustio Pekkalinu ruku. „Mislim da je to ista osoba koju sam one noći vidio kako gleda kroz prozor." ,,I rekao si mi da izgleda kao car." ,,U redu", rekao je Kirov, „ali čak i da to jest Aleksej, što radi ovdje, dovraga?" „Upravo to namjeravam doznati." Kirov je, zadovoljan, kimnuo: „Ako se složimo, predlažem da odemo odavde što je prije moguće. Dok ga ne odvedemo u Moskvu, nitko od nas nije siguran u ovoj kući." „Anton će ostati na straži", rekao je Pekkala. „Gotovo je zapucao dolje u podrumu. Ne želim da bude u prostoriji dok ispitujemo Alekseja." Doveli su Alekseja u kuhinju. Sjeo je na jednu stranu stola, a Kirov i Pekkala na drugu. Anton je stajao u dvorištu. Činilo se da mu je laknulo što neće sudjelovati u ispitivanju. Nakon onog što se dogodilo Majakovskom, izgledalo je da misli samo na odlazak iz grada. Bila je ponoć. Svjetiljka je počivala na stolu. Plamen boje breskve mirno je gorio i grijao prostoriju. Vjetar je zavijao oko komada kartona koji su bili zalijepili preko razbijenog kuhinjskog prozora. Aleksej je izgledao bolesno i raščupano. Pognuo je ramena i nervozno češao ruke dok je govorio. „Rekli su mi da si mrtav, Pekkala, ali nisam povjerovao. Kada sam čuo da si se pojavio u Ekaterinburgu, morao sam provjeriti je li to istina." „Čuo si?" upitao je Kirov. „Tko ti je rekao?" ,,A tko si ti da mi se tako obraćaš?" buknuo je Aleksej.


„Ja sam komesar Kirov i čim potvrdim da si doista onaj za kojeg se izdaješ, možemo pristojno razgovarati. Dotad odgovaraj na pitanja." ,,U ovom gradu još ima ljudi koji Romanove smatraju prijateljima", rekao je Aleksej. Kropotkin, pomislio je Pekkala. Upravitelj policije sigurno je cijelo vrijeme znao gdje se skriva Aleksej. „Ekscelencijo..." počeo je Pekkala. „Ne zovi ga tako", graknuo je Kirov. Bio je to prvi put da je podignuo glas na Pekkalu. „Ima pravo", rekao je Aleksej. „Oslovljavaj me samo imenom." Donjim dijelom dlana obrisao je suze iz očiju. „Našli smo vaše roditelje, Alekseju", rekao mu je Pekkala, zbunjena i ozbiljna lica. „Vaše sestre takoñer. Kao što već vjerojatno znate, vi ste jedini preživjeli." Aleksej je kimnuo. „To su mi rekli." „Tko?" oštro je upitao Kirov. „Pusti ga da govori!" naredio je Pekkala. „Ljudi koji su se brinuli za mene", rekao im je Aleksej. „Krenite ispočetka", potaknuo ga je blago Pekkala. „Što se dogodilo one noći kada su vas odveli iz ove kuće?" „Bili smo u podrumu", rekao je Aleksej. „Neki nas je čovjek došao fotografirati. Bili smo navikli na to. Često su nas fotografirali tijekom zatočeništva u Carskom selu i, nakon toga, u Tobolsku. Upravo se spremao snimiti fotografiju kada je čovjek u vojnoj odori banuo u prostoriju i počeo pucati." „Jeste li ga prepoznali?" upitao je Pekkala. „Ne", odgovorio je Aleksej. „Stražari su se neprestano mijenjali, a bilo ih je mnogo. Jedva sam vidio čovjeka; prošla je samo sekunda i već je zapucao. Nakon toga prostoriju je ispunio dim. Otac je povikao. Čuo sam sestre kako vrište. Vjerojatno sam se onesvijestio. Sljedeće čega se sjećam jest da me čovjek nosio uza stube. Otimao sam se, ali on me primio tako čvrsto da sam se jedva micao.


Odnio me u dvorište i natjerao da se uspnem na suvozačko sjedalo kamiona. Rekao mi je da ću završiti kao ostali pokušam li pobjeći. Bio sam previše prestrašen da ga ne poslušam. Nekoliko se puta vraćao u kuću i svaki je put iznosio nekog od moje obitelji. Vidio sam kako im vise glave, kako im se ljuljaju ruke. Znao sam da su mrtvi. Zatim ih je utovario u kamion." „Što se dogodilo nakon toga?" „Sjeo je za upravljač kamiona i odvezao nas." ,,U kojem smjeru?" „Ne znam kuda smo išli. Bio mi je to prvi boravak izvan kuće nakon mnogo tjedana. Na objema stranama ceste bila je gusta šuma i bilo je vrlo mračno. Zaustavili smo se ispred neke kuće. Unutra su čekali ljudi. Došli su do moje strane kamiona. Vozač mi je rekao da izañem. Čim su mi stopala dodirnula tlo, kamion se odvezao u noć. Čovjeka više nikada nisam vidio. Nikada mu nisam doznao ime." Pekkala je sjedio naslonjen na stolcu. Vratni mišići, koji su mu bili nabrekli pod kožom tako da su nalikovali na šaku, polako su se počeli opuštati. Sada je bio siguran da je to doista Aleksej Romanov. Unatoč godinama koje su prošle otkad je posljednji put vidio carevića, sada je vidio neospornu fizičku sličnost: kao da je carevo vlastito lice sjalo iz Alekseja, kroz njegove obraze, bradu i oči. No Kirov još nije bio uvjeren. ,,A ti ljudi koji su se brinuli o tebi?" ustrajao je. „Tko su bili oni?" Aleksej je sada ubrzao. Izgledao je kao da jedva čeka objasniti što može. „Bio je to postariji par. Čovjek se zvao Semjon, a starica Trina. Nikad im nisam doznao prezimena. Sve što su rekli jest da su prijatelji i da mi je život pošteñen zato što sam nevin. Hranili su me i odijevali. Bio sam bolestan. Ostao sam kod njih mnogo mjeseci." Pekkalu to nije iznenadilo. U očima ruskog naroda Aleksej nikada nije dijelio krivicu natovarenu roditeljima.


Suzdržanost sestara i majke samo je pogoršavala javno mnijenje o njima. Čak i na vrhuncu Revolucije, kada je Lenjin pozivao na prolijevanje rijeke krvi, Aleksej je bio pošteñen siline njegova gnjeva. Pekkala je uvijek vjerovao da će milost, bude li ikome dana, biti dana Alekseju. „Jesi li pokušao pobjeći?" upitao je Kirov. Aleksej se blago nasmijao: „Kamo sam mogao otići? Sela su bili preplavili boljševici. Vidjeli smo to na putu za Ekaterinburg. Na kraju su me progurali u vlak Transsibirske željeznice. Završio sam u Kini i, nakon toga, u Japanu. Proputovao sam cijeli svijet da bih se vratio ovamo." Pekkala se sjetio da mu je brat bio rekao za ljude koji su vidjeli Alekseja u različitim dijelovima svijeta. Sada se zapitao koliko je tih priča bilo istinito. „Zašto ste se vratili u ovu zemlju?" upitao je. „Ovdje niste sigurni." „Znao sam da je opasno", odgovorio je Aleksej, „ali samo je jedna zemlja kojoj pripadam. Ovdje sam već nekoliko godina. Kada ljudi misle da si mrtav, prestanu te tražiti. Pa čak i ako te prepoznaju, sami sebe uvjere da ih oči varaju. Za mene je najsigurnije ne pokušavati izgledati kao tko drugi. Samo nekolicina ljudi zna tko sam. Kada sam čuo da si ovdje, znao sam da me tražiš. I znao sam, ako to doista jesi ti, da ne mogu stajati po strani i pustiti te da tražiš nešto što nikad nećeš naći. Sjećam se što si sve učinio za moju obitelj." „Situacija je opasnija nego što mislite", rekao je Pekkala. „Čovjek koji je pobio vašu obitelj zna da ga tražimo i imamo razloga vjerovati da je blizu. Staljin vam je obećao amnestiju. Vjerujem da je ponuda iskrena. Moramo vas odvesti u Moskvu što je prije moguće. Alekseju, čim to napravimo, nastavit ću potragu za čovjekom koji vam je ubio roditelje i sestre. No trenutačno je moja jedina briga vaša sigurnost." Pekkala je ustao i s Kirovom napustio prostoriju. Stali su vani pokraj Antona.


„Što mislite?" upitao ih je Pekkala. „Moramo se svi složiti prije nego što nastavimo." Kirov je prvi progovorio: „Znao bih je li on taj za kojeg se izdaje samo da sam ga već vidio. Budući da nisam, moram se pouzdati u tvoju procjenu." „Pouzdaješ li se?" upitao je Pekkala. „Da", rekao je Kirov iskreno. „Pouzdajem se." Pekkala se okrenuo bratu: ,,I? Što misliš?" „Nije me briga tko je niti za koga se izdaje", odgovorio je Anton. „Moramo otići odavde. Ako želi s nama u Moskvu, neka ide. Ako ne želi, ostavimo ga ovdje." „Onda smo se dogovorili", rekao je Pekkala. „Odmah ujutro idemo u Moskvu." Anton i Kirov ostali su u dvorištu, a Pekkala se vratio u kuhinju. Sjeo je za stol. „Imam dobre vijesti, Alekseju. Idemo u Moskvu..." Prije negoli je nastavio, Aleksej je pružio ruku preko stola i čvrsto primio Pekkalinu. „Onaj čovjek vani. Ne vjerujem mu. Drži ga podalje od mene." „Taj čovjek je moj brat. Netko je danas ovdje poginuo. Još je u šoku. Napor koji je podnio u nekoliko proteklih dana bio je prevelik teret. Nemojte ga prosuñivati na osnovi sadašnjeg ponašanja. Kada krenemo u Moskvu, vidjet ćete njegovu drugu stranu." „Dugujem ti svoj život", rekao je Aleksej. „Dugujem ti sve što imam." Na te se riječi u Pekkali probudila krivnja što je napustio njegovu obitelj; preplavila ga je. Okrenuo je glavu, a niz obraze su mu potekle suze. Poslije, dok je Pekkala stražario sjedeći u tami kuhinje, s Webleyjem položenim na stol, Aleksej ga je došao vidjeti. „Ne mogu spavati", rekao je i sjeo nasuprot Pekkali.


Pekkala je šutio. Bilo je toliko pitanja koja je htio postaviti: o mjestima na kojima je mladić bio, ljudima koji su mu pomogli i planovima za budućnost. No zasad su ona morala čekati. Premda je Aleksej izgledao snažno izvana, Pekkala je mogao samo nagañati koliko su duboke ožiljke na njemu ostavili dogañaji kojima je svjedočio i koliko ga je izmučila hemofilija. Izvući takva sjećanja prebrzo na površinu bilo bi kao izvlačenje ronioca iz dubokog mora bez prilagodbe na tlak svijeta iznad valova. „Otkad smo se vidjeli posljednji put", rekao je Aleksej, „život mi nije bio lak." „Ne sumnjam u to, Ekscelencijo. No sada imate dobre razloge za optimizam." „Vjeruješ li doista u to, Pekkala? Mogu li vjerovati ljudima kojima me vodiš?" „Vjerujem da ste im vredniji živi nego mrtvi." ,,A ako mi dopuste da živim", rekao je Aleksej, „što onda?" „Ta je odluka na vama." „Sumnjam, Pekkala. Nikada sa svojim životom nisam mogao činiti što me volja." „Zasad mislim da nemamo izbor", odgovorio je Pekkala, „nego otići u Moskvu i prihvatiti ponuñene uvjete." „Možda postoji drugi put", rekao je Aleksej. „Koji god bio, učinit ću sve da pomognem." „Želim samo priliku za normalan život." „Katkad mislim da bi se vaš otac bio rado odrekao sve moći i bogatstva kako bi imao upravo to." „Treba mi prilika da budem samostalan. U protivnom, bit ću kao životinja u zoološkom vrtu, kuriozitet koji se oslanja na ljubaznost stranaca." „Slažem se", rekao je Pekkala, „ali na kakvu samostalnost mislite?" „Moj je otac sakrio dio svojeg bogatstva." „Da. No ne znam ni koliko ni gdje." „To sigurno nije istina. Moj ti je otac sve povjeravao."


„Bio je tu časnik koji se zvao Kolčak..." „Da", prekinuo ga je Aleksej. Glas mu je iznenada zazvučao nestrpljivo. „Znam za Kolčaka. Znam da je pomogao ocu sakriti zlato, ali otac se nikada ne bi doveo u opasnost da ne obavijesti nekoga drugog o tome gdje je skriveno." „To su rekli i kada sam bio zatvorenik u Butirki, no čak su mi i oni naposljetku povjerovali." „Zato što si izdržao, Pekkala! Nisu te mogli slomiti." „Ekscelencijo", rekao je Pekkala, „slomili su me." Dok su silazili niza stube u podrum zatvora, Pekkala je vršcima prstiju prelazio po crno obojenim zidovima izgrañenima od nejednakih komada kamenja. Ušli su u prostoriju s vrlo niskim stropom s kojeg je, zbog kondenzacije, kapala voda. Tamna zemlja pod nogama bila je poput cimeta u prahu. Kada su ga stražari pustili, Pekkala je pao na koljena u prašinu. Na svjetlu žarulje u kavezu vidio je da se netko skriva u kutu. Prilika je jedva nalikovala na čovjeka; podsjećala je na kakvo blijedo, nepoznato stvorenje upecano iz unutrašnjosti zemlje. Čovjek je bio gol, noge ispružene, a lice pokriveno rukama. Obrijana glava bila je prekrivena modricama. Kada se Pekkala osvrnuo, shvatio je da ondje stoje drugi ljudi, skriveni u sjeni. Svi su nosili Cekine maslinastozelene odore i plave hlače zataknute u čizme do koljena. Jedan je od njih prozborio. Pekkala je odmah prepoznao glas. „Maksim Platonovič Kolčak..." Kolčak? pomislio je Pekkala. Zatim je, piljeći u priliku, pod krinkom modrica razabrao lice konjičkog časnika. „Kriv si", nastavio je Staljin, „za proturevolucionarno djelovanje, krañu vladine imovine te zloporabu čina i


privilegija. Zbog toga te osuñujemo na smrt. Više ne postojiš. " Kolčak je dignuo glavu. Kada mu se pogled susreo s Pekkalinim, pokušao se osmjehnuti. „Dobar dan, Pekkala", rekao je. „Želim da znate da im nisam ništa odao. Recite Njegovoj Ekscelenciji... " U stiješnjenom prostoru grmljavina pucnjave bila je zaglušujuća. Pekkala je rukama stisnuo uši. Tresao se: tijelom su mu prolazili srsi. Kada je pucnjava završila, Staljin je istupio i pucao ravno u Kolčakovo čelo. Zatim su Pekkalu uhvatili za noge i vukli ga natrag uza stube. Kada je Pekkala došao u prostoriju za ispitivanje, Staljin je već bio ondje. Kao i prije, aktovka je bila na stolu, a pokraj nje kutija cigareta Markov. „Onako je kako vam je Kolčak rekao", rekao je Staljin. „Cijelo smo vrijeme znali da mu je car povjerio zadatak skrivanja zlata, ali Kolčak nam nije otkrio apsolutno ništa. To je gotovo nevjerojatno s obzirom na ono što je sve podnio." Otvorio je crvenu kutiju cigareta, no ovaj put ih nije ponudio Pekkali. „Koliko je dugo Kolčak bio ovdje?" upitao je Pekkala. Staljin je maknuo trunku duhana s jezika. „Zatvorili smo ga mnogo prije negoli smo ščepali vas, inspektore. " „Zašto ste onda od mene htjeli njegovo ime? Sto god ste radili", Pekkala je pokušao spriječiti glas da prepukne, „nije imalo nikakve svrhe. " „Ovisi kako gledate na to", odgovorio je Staljin. „Vidite, korisno je znati točku u kojoj će se ljudi poput vas slomiti. A isto je tako važno znati da postoje drugi, ljudi poput Kolčaka, koje se uopće ne može slomiti. Ono što mi osobno pruža najveće zadovoljstvo jest da sada znate kakav ste čovjek." Otresao je pepeo s cigarete na pod. „ Onaj kojeg se može slomiti."


Ne vjerujući, Pekkala je zurio u Staljina, čije se lice pojavljivalo i nestajalo iza kobri od duhanskog dima. „Hajde", prošaptao je. „Molim?" „Hajde. Ubij me." „ O, ne." Staljin je prstima lupnuo o aktovku u kojoj su bili ostaci Pekkalina života. „ To bi jednostavno bilo šteta. Jednog dana možda ćemo ponovno trebati Smaragdno oko. Dotad ćemo vas poslati na mjesto gdje vas možemo naći ako vas zatrebamo." Šest sati poslije Pekkala se ukrcao na vlak za Sibir. Aleksej je zurio u nevjerici. „Što je sve moja obitelj učinila za tebe, a ti nam tako vraćaš? „Žao mi je Ekscelencijo", rekao je Pekkala. „Govorim vam istinu. Ovdje smo u opasnosti." „Ne vidim opasnost", rekao je Aleksej i ustao. „Vidim samo čovjeka za kojeg sam mislio da je pouzdan, što god bilo posrijedi." Prije samog svitanja Kirov je doglavinjao u kuhinju. Otisak srpa i čekića bio mu je na obrazu jer je spavao položivši ga na puce s tim znakom. „Trebao sam preuzeti stražu od tebe prije nekoliko sati", rekao je. „Zašto si me pustio da spavam?" Pekkala kao da je jedva primijetio Kirova. Zurio je u Webley koji je ležao na stolu pred njim. „Kada idemo u Moskvu?" upitao je Kirov. „Ne idemo", odgovorio je Pekkala. Objasnio mu je što se dogodilo tijekom noći. „Ako neće ići svojevoljno", rekao je Kirov, „imam ovlasti da ga uhitim. Odvest ćemo ga u Moskvu u lisicama ako moramo." „Ne", rekao je Pekkala. „Već toliko dugo živi u strahu, da je zaboravio živjeti drugačije. Zapeo je za zamisao da je zlato njegova oca jedini način zaštite. Nema smisla prisiljavati ga da se predomisli. Trebam samo jedan sat da ga urazumim."


„Moramo krenuti odmah", usprotivio se Kirov. „To je za njegovo vlastito dobro." „Staviš li čovjeku lisice i pritom mu kažeš mu da mu činiš uslugu, nećeš ga uvjeriti. Mora ići dobrovoljno jer će inače učiniti nešto drastično. Pokušao bi pobjeći, a pritom bi se mogao ozlijediti. Zbog hemofilije ga svaka ozljeda može stajati života. Mogao bi se čak pokušati ozlijediti. A ako ga i dovedemo do Moskve, mogao bi odbiti amnestiju, a onda bi ga pogubili samo da se ne osramote." Kirov je uzdahnuo: „Šteta što cijelu Moskvu ne možemo iščupati iz tla i dovesti je ovamo. Onda se ne bismo trebali brinuti kako ćemo ga odvesti." Pekkala je iznenada ustao. „To nije loša zamisao", rekao je i otrčao u dvorište. Zbunjen, Kirov je otišao do praga. „To nije loša zamisao?" Pekkala je dograbio bicikl koji je bio naslonjen na zid. Izdanci osušene jezerske trave još su prianjali uza žbice. „Što sam rekao?" upitao je Kirov. „Ako ga ne možemo odvesti u Moskvu, možemo Moskvu dovesti k njemu. Vratit ću se za jedan sat", rekao je Pekkala uspinjući se na bicikl. „Zapamti da ta stvar nema kočnice", upozorio ga je Kirov. Pekkala je nestao niz ulicu vijugajući prema Kropotkinovu uredu. Plan mu je bio nazvati Biro za specijalne operacije u Moskvi i reći im da pošalju vod kao carevićevo osiguranje. Čak i ako straža krene odmah, procijenio je, trebat će joj nekoliko dana da stigne. U meñuvremenu držat će Alekseja skrivenog u Ipatijevljevoj kući, koju će okruživati onoliko policajaca koliko ih Kropotkin može priuštiti. Pekkala bi iskoristio dane da careviću pruži prigodu za razgovor i vrati njegovo povjerenje. Kada pratnja stigne iz Moskve, Aleksej će biti spreman krenuti s njima.


Pekkala je okretao pedale što je brže mogao. Zbog nedostatka kočnica, na zavojima je vukao vrhove cipela po kamenju ceste kako bi usporio. Brzajući niz uske pokrajnje uličice, osjetila su mu punili mirisi koji su se zadržavali u vlažnom jutarnjem zraku: mirisi sapuna za pranje rublja nalik na katran, pepela koji se ostrugao s rešetaka na ' pećima i zadimljenog čaja kuhanog u samovarima. U vrtovima ograñenima drvenom ogradom vidio je koščata stabla bijelih breza čiji su listovi oblika novčića mijenjali boju iz srebrne u zelenu te natrag u srebrnu, poput šljokica na haljini za bal. Pekkala je bio toliko obuzet mislima da nije primijetio da vozi slijepom ulicom. Nije mogao skrenuti, čak ni usporiti, a kada je iz bio iz pokrajnje ulice, pred njim se prostiralo poznato šalimo plavo prostranstvo jezera. Pekkala se snažno naslonio na ručke. Zarinuvši kotač u zemlju, proklizao je i zaustavio se u oblaku prašine, jedva lakat od vode. Kada se prašina slegnula, Pekkala je ugledao ženu na suprotnoj obali jezera. Stajala je u trsci i držala veliku košaru punu sivih ljuski u obliku suze. Imala je crvenu maramu, tamnoplavu košulju s rukavima podvrnutima do lakta i smeñu haljinu koja joj je dopirala do gležnja i čiji je rub bio sluzav od blata. Zena je zurila u njega. Imala je ovalno lice s obrvama tamnijim od izbrazdane plave kose. „Moj bicikl nema kočnica", objasnio je Pekkala. Kimnula je bez suosjećanja. Nešto na ženi bilo mu je poznato, ali Pekkala nije znao što. Toliko o savršenom pamćenju, pomislio je. „Oprostite", rekao je, „znamo li se?" „Ja vas ne poznajem", odgovorila je žena. Vratila se skupljanju ljuski iz trske. Veliki žutocrni leptiri letjeli su oko nje. Njihovi lelujavi pokreti nalikovali na njihanje papirnatih ukrasa obješenih o niti.


„Što skupljate?" „Mlječiku", odgovorila je žena. „Za što?" „Njome pune prsluke za spašavanje. Dobro me plaćaju za to." Dignula je jednu od sivih ljuski i zdrobila je rukom. Pernate bijele sjemenke, lagane poput oblačića dima, odlepršale su preko vode. U tom se trenutku sjetio. „Katamidze!" povikao je. Ona je pocrvenjela. „Što s njim?" „Fotografija." Na jednoj od odbačenih slika Pekkala ju je vidio kao sada: pokraj tog jezera. Imala je srebrno, sablasno mutan oblak lica u trenutku kada je ovjekovječena na filmu. „To je bilo prije mnogo vremena, a rekao je da su potpuno umjetnicke. „Pa zasigurno je imala..." Pekkala je pomislio na ružičaste mrlje na obrazima redovnica, „odreñene kvalitete." „Nije bila moja zamisao da poziram gola." Pekkala je naglo udahnuo: „Gola?" „Onaj starac Majakovski kupio je fotografije, sve njih. Onda ih je prodao vojnicima. Revolucionarima kada su bili ovdje, Bijelima kada su ušli u grad. Majakovskoga nije bilo briga dok god su plaćali. Možda ste vi kupili koju." „Ne", pokušao ju je razuvjeriti Pekkala. „Samo sam čuo za njih." Obgrlila je košaru na prsima. „Pa vjerujem da su svi čuli za njih." „Stajali ste upravo ondje", Pekkala je pokazao prema njoj. „Baš tamo gdje ste sada." „O, ta slika", ponovno je spustila košaru. „Sada je se sjećam. Rekao je da nije zadovoljan njome." „Koliko ste dobro poznavali Katamidzea?"


„Poznavala sam ga", rekla je, „ali ne onako kako ljudi pričaju. Njega nema, znate. Ne živi više ovdje. Poludio je. One noći kada je išao fotografirati cara. Rekao je da su ih pobili točno pred njegovim očima. Našla sam ga na tavanu kako priča neke gluposti o tome kako se našao licem u lice s vragom." „Jeste li to rekli ikome drugome?" „Kada su Bijeli bili ovdje, došli su u moju kuću. No Majakovski im je dotad već prodao neke slike. Nisam im rekla da sam te noći vidjela Katamidzea, a oni me nisu ni pitali. Željeli su samo znati gdje mogu nabaviti još fotografija." „Što se dogodilo s Katamidzeom kada ste ga našli na tavanu?" „Bilo mu je loše. Rekla sam mu da ću pozvati liječnika. No prije negoli sam mu mogla bilo kako pomoći, istrčao je iz kuće. Nije se vratio. Nekoliko godina poslije čula sam da je završio u zatvoru." „Ta osoba s kojom se našao licem u lice..." „Katamidze je rekao da je to bila zvijer na dvjema nogama." „Ali ime. Je li Katamidze čuo ime?" „Rekao je da je car, ugledavši tog čovjeka, uzviknuo neku riječ. Posvañali su se, ali Katamidze nije znao oko čega." „Koju je riječ povikao car?" „Ništa što bi imalo smisla. Rodek. Ili Godek. Ili nešto takvo." Pekkala se iznenada sledio. „Grodek?" „To je to", rekla je žena. „A onda je počela pucnjava." Na Pekkalu se stuštila neka težina i počela ga gušiti. Bilo mu je udaralo u vratu. Odvezao se natrag u Ipatijevljevu kuću. Došao je u dvorište upravo kada je Anton iznosio pune ruke posuda kako bi ga oprao na crpki. Bio je skinuo odoru. Rukave je podvrnuo, a naramenice su mu se protezale preko prsa.


Dok je Anton dizao i spuštao škripavu polugu željezne crpke, mlaz vode prolio se po kamenju. Voda je blistala poput žive u noći. Anton je sjeo na preokrenutu kantu i počeo ribati posude starom četkom čije su dlake bile raširene poput latica suncokreta. Dignuo je pogled i ugledao brata kako se obrušava na njega. No bilo je prekasno. Pekkala je stajao nad Antonom, lica iskrivljena od bijesa. „Što ti je?" upitao je Anton. „Grodek", zarežao je Pekkala. Anton je iznenada problijedio. „Što?" Pekkala je nasrnuo na njega i zgrabio ga za ovratnik košulje. „Zašto mi nisi rekao da je Grodek ubio cara?" Tanjur je skliznuo iz Antonovih ruku. Razbio se na kamenju. „Ne znam o čemu pričaš." „Pošalješ me da tražim ubojicu, a cijelo vrijeme znaš točno tko je počinitelj. Nije me briga koliko me mrziš, ipak mi duguješ objašnjenje." Antonovo je lice na trenutak zadržalo krinku iznenañenosti. Činilo se da će sve poreći. A tada se odjednom pokolebao. Na spomen tog imena srušila se kula od laži u njemu. Krinka mu je spala. Na njezinu je mjestu bio samo strah i ravnodušnost. „Rekao sam ti da moramo otići." „To nije odgovor!" Pekkala je prodrmao brata. Anton se nije opirao. „Žao mi je", promumljao je. „Žao?" Pekkala je pustio brata i ustuknuo. „Antone, što si to učinio? Stariji je brat umorno zatresao glavom. „Nikada te ne bih uvukao u ovo da sam znao kako je otac taj koji te poslao da se pridružiš Finskoj pukovniji. Sve ovo vrijeme mislio sam da si ti sam to odlučio. Proveo sam godine mrzeći te za nešto što nije tvoja krivica. Želio bih da se mogu vratiti i promijeniti stvari, ali ne mogu."


„Mislio sam da je Grodek u zatvoru. Trebao je ondje ostati do smrti." Anton je zurio u kamenjem popločeno tlo. Činilo se kao da je sva energija nestala iz njega. „Kada su 1917. provalili u peterburške policijske barake, pobunjenici su spalili sve dokumente. Nitko nije znao tko je zbog čega u zatvoru pa su revolucionari, kada su zauzeli zatvor tog istog dana, odlučili pustiti sve zatvorenike. Čim je Grodek izašao, pridružio se revolucionarnoj vojsci. Naposljetku ga je unovačila Čeka. Kada je čuo da je skupina pripadnika Čeke dobila zadatak čuvati Romanove, javio se za posao. Doznao sam tko je tek kada smo došli u Sverdlovsk. Nisam ga sreo prije toga." ,,I nisi mi to namjeravao reći?" „Nisam ti rekao jer sam mislio da nećeš pristati voditi istragu ako znaš da je Grodek na slobodi. Promaknuće sam mogao zadržati samo ako te nagovorim da istražiš slučaj." „Je li istina? Je li Grodek ponudio caru spas dok je bio u Ipatijevljevoj kući?" „Da. U zamjenu za careve zlatne zalihe. Grodek se zakleo da će osloboditi obitelj ako ga car odvede tamo gdje su skrivene. Car je pristao. Sve su isplanirali." ,,A ti si mu pomogao, zar ne?" Anton je kimnuo. „Grodek je trebao nekoga tko će odvratiti Čekinu pozornost dok on izvodi obitelj iz kuće i odvozi ih jednini od kamiona." ,,A što si trebao dobiti zauzvrat?" „Polovicu svega." „Kako si odvratio pozornost Čeke?" „Grodek i ja rekli smo drugim vojnicima da idemo u krčmu. Išli smo svaku večer pa nitko nije ništa posumnjao. Zatim sam provalio u ured upravitelja policije i nazvao Ipatijevljevu kuću. Rekao sam da sam iz garnizona u Kunguru, na drugoj strani Uralskog gorja. Rekao sam da su Bijeli zaobišli Kungur i da idu prema Ekaterinburgu te da pošalju sve ljude da postave


barikadu na cesti. Tada sam se pridružio drugim vojnicima kod barikade i rekao da sam upravo došao iz krčme. Rekao sam im da je Grodek bio previše pijan da pode sa mnom. Onda sam se pobrinuo da ostanemo kod barikade što dulje kako bi Grodek imao vremena osloboditi Romanove." „Ako je to bio plan, zašto ste u nj uvukli Katamidzea?" „Znali smo da će barem dva čuvara ostati čuvati Romanove dok drugi postavljaju barikadu. Car se bojao da bi se njegovoj obitelji nešto moglo dogoditi prilikom svladavanja tih stražara. Odbijao je pristati na akciju sve dok Grodek nije došao na zamisao da se dovede fotograf. Tako je car bio uvjeren da će svi biti okupljeni na sigurnom, u podrumu, dok se Grodek ne riješi stražara." „Nije li stražarima bilo sumnjivo to što Katamidze dolazi po mraku?" „Ne. Vremena su bila luda. Primali smo naredbe u svako doba dana i noći. Naredbe službene Moskve katkad su putovale do nas šest sati. Kod nas je mogla biti ponoć, ali ako naredba nije trpjela odgadanje, morali smo je odmah izvršiti." „Dakle, Grodek je namjeravao ubiti dvojicu vaših vlastitih drugova kao dio spašavanja?" Anton je polako dignuo glavu. „Jesi li zaboravio za što ste ga obučili? Grodek je osnovao revolucionarnu jedinicu s jednom namjerom: da ubije cara. A kada su ti ljudi povjerili Grodeku svoje živote, izdao ih je sve do posljednjega. Svi su poginuli zbog Grodeka, čak i žena koju je volio. Što su još dva života nakon toga?" „Više od dva", rekao je Pekkala, „jer uopće nije namjeravao osloboditi cara, zar ne?" „Car je rekao Grodeku da je blago skriveno negdje blizu. Rekao je da ga može odvesti do njega te iste noći. Grodekov je plan bio otići s carem do skrivenog mjesta,


uzeti zlato, a tada ubiti njega i caricu. Raspravljali smo o tome da pustimo djecu. Grodek je obećao da ih neće ubiti ako ne bude morao. Poslije toga rekao bi da su car i carica ustrijeljeni dok su pokušavali pobjeći. Ali stvari se nisu tako zbivale. Sve je pošlo po zlu." „Što se dogodilo?" „Posvañali su se. Grodek je rekao da ga je, kada je otišao u podrum, car počeo ismijavati govoreći da je blago točno pred njim, da su sami Romanovi blago. Grodek je pomislio da je čovjek poludio. Kada je shvatio da ga car neće odvesti do zlata, pukao je i zapucao." „Zašto je poštedio Alekseja?" „Znao je da se mora riješiti tijela da bi izgledalo kao da su Romanovi pobjegli. Grodek je želio taoca za slučaj da nabasa na detašman Bijele armije ili ako put kojim bježi bude blokiran. Slušaj, brate, reći ću ti sve što znam, ali sada smo još u opasnosti." „Znam za opasnost", rekao je Pekkala. Antonove su se oči iznenada raširile. Pekkala se osvrnuo upravo kada je Aleksejeva čizma udarila Antonovu glavu po strani. Anton je zatreptao. Otvorio je usta i iskesio zube dok mu je bol svrdlao glavu. Krv mu je kapala s glave i curila u prostor izmeñu podnog kamenja. Zatim je pao u nesvijest. Aleksej ga je ponovno udario. Ovaj put Pekkala ga je zadržao. „Što se dogaña, dovraga?" viknuo je Kirov pojavivši se iz sumraka. „To je čovjek koji je pomogao u umorstvu moje obitelji!" Aleksej je upro prstom u Antona. „Upravo je priznao! To je ubojica kojeg ste tražili." „Je li to istina?" Upitao je Kirov Pekkalu. „Grodek je ubio cara. Moj mu je brat pomogao." „Ali mislio sam da je Grodek na doživotnoj robiji!" „Oslobodili su ga tijekom Revolucije. Nisam znao za to dok mi Anton nije rekao." Pekkala se okrenuo Alekseju. „Sada sam gotovo siguran da je Grodek ubio fotografa


Katamidzea i Majakovskoga. Ostavio te na životu one noći kada ti je pobio članove obitelji, ali ako bude osjetio da smo mu blizu, neće biti siguran dok nas sve ne dokrajči. Uključujući vas, Alekseju." „Želiš li da budem siguran, možeš početi ubivši njega", pokazao je na Antona, koji je ispružen krvario po kamenju. „Ne", rekao je Pekkala. „Ovo nije vrijeme za osvetu." „Osveta bi bila i tvoja", Aleksej ga je poticao. „Cijelo je vrijeme radio protiv tebe. Ako ga ti nećeš ubiti, pusti da ja to učinim. A poslije me možeš odvesti do očeva zlata. Onda ću rado ići s vama u Moskvu. U protivnom, iskušat ću sreću ovdje." Pekkala je pomislio na dječaka kojeg je poznavao, njegovu blagu prirodu koja je nestala i bijes koji je zauzeo njezino mjesto. „Što se dogodilo s vama, Alekseju?" „Dogodilo se to da si me izdao, Pekkala. Nisi ništa bolji od svojeg brata. Moja bi obitelj možda još bila živa da nije bilo tebe." Pekkala se osjećao kao da mu ruka stišće grlo. „Sto god mislili o meni, došao sam ovdje naći vas i pomoći ako mogu. Svi smo žrtve Revolucije. Neki od nas patili su zbog nje, a drugi za nju, ali, na ovaj ili onaj način, svi smo patili. Nikakva količina zlata to neće promijeniti." Čudnovat izraz pojavio se na Aleksejevu licu. Prošao je trenutak prije nego što je Pekkala shvatio što je to. Davno prije nego što se pojavilo bogatstvo Romanova, bilo mu je žao carevića. No sada, Pekkala je shvatio, Aleksej je sažalijevao njega. Aleksej je gledao u Antona, koji je ležao raskrečenih nogu u lokvi vlastite razrijeñene krvi. Zatim se progurao pokraj Kirova i bijesno otišao u kuću. Pekkala je s mukom sjeo na pod, kao da ga noge više ne mogu držati. Kirov je kleknuo pokraj Antona. „Moramo ga odvesti liječniku", rekao je.


Dok je Kirov ostao čuvati Alekseja, Pekkala je polegao Antona na stražnje sjedalo Emke i odvezao se do policijske postaje. Kropotkin je ušao u automobil pa su otišli u ambulantu čovjeka zvanog Buljgin, koji je bio jedini liječnik u gradu. Putem je Pekkala rekao Kropotkinu da je Aleksej sada u Ipatijevljevoj kući. „Hvala Bogu", ponavljao je Kropotkin. Pekkala je takoñer spomenuo Grodeka i zamolio Kropotkina da nazove Biro za specijalne operacije i zatraži oružanu pratnju za carevićev put u Moskvu. ,,U meñuvremenu", rekao je Pekkala, „trebat će što više policije za stražarenje pred kućom." „Pobrinut ću se za to čim ostavimo vašeg brata kod Buljgina." „Nitko ne smije znati da je carević unutra, čak ni policija koja čuva kuću." Pekkala je znao: ako se vijest o Alekseju proširi, oko Ipatijevljeve kuće okupit će se svjetina. Čak bi i dobronamjerni bili prijetnja. Sjetio se nesreće koja se dogodila na polju Khodinki, u Moskvi, na dan careve krunidbe 1896. Svjetina koja se okupila da svjedoči dogañaju pojurila je prema stolovima s hranom koji su bili postavljeni za njih. U stampedu su život izgubile stotine ljudi. S obzirom na okolnosti, osobito kad je sastavljač bomba poput Grodeka na slobodi, situacija bi mogla biti i gora. Buljgin je bio ćelav čovjek bezizražajna lica i malih usta, koja su se jedva micala kada je govorio. Anton je još bio u nesvijesti kada ga je Buljgin položio na operacijski stol i zasvijetlio svjetiljkom u svako oko. „Ima potres mozga, ali ne vidim da mu je život ugrožen. Zadržao bih ga ovdje na promatranju. Trebao bi se osvijestiti za nekoliko sati, ali ako mu se stanje pogorša, odmah ću vam javiti." Na putu do Ipatijevljeve kuće, Pekkala je ostavio Kropotkina u policijskoj postaji.


„Cesto sam vidio vašeg brata pretučenog", rekao mu je Kropotkin. „Jedno mlaćenje više neće biti presudno. Pazit ću na tog Grodeka. U meñuvremenu mi javite ako zatrebate još kakvu pomoć." Stigavši u Ipatijevljevu kuću, Pekkala je našao Kirova kako sjedi za kuhinjskim stolom. Zurio je u Pekkalin primjerak Kalevale. „Kako ti je brat?" upitao je Kirov. „Trebao bi biti dobro. Gdje je Aleksej?" Kirov je trznuo glavom prema stubama. „Gore na katu. Sjedi. Nije baš pričljiv." „Kada si počeo čitati finski?" „Samo gledam ilustracije." „Trupe su na putu iz Moskve. Idem objasniti stvari Alekseju." „Trebaš nov primjerak ove knjige", doviknuo je Kirov Pekkali dok je ovaj izlazio iz kuhinje. „Što nije u redu s njom?" „Puna je rupa." Pekkala je progundao i krenuo dalje. Bio je na polovici stuba kada se zaustavio i potrčao dolje. „Kako misliš pun je rupa?" Kirov je uzdignuo stranicu. Svjetlo koje je dolazilo kroz kuhinjski prozor zasjalo je kroz sitne rupe razasute po stranici. „Vidiš?" „Daj mi knjigu", Pekkala je drhteći ispružio ruku. Kirov ju je, lupnuvši, zatvorio i dodao mu je. „Jezik ti ima previše samoglasnika", požalio se. Pekkala je uzeo svjetiljku s kuhinjske police i otrčao u podrum. Ondje je u tami u dnu stuba upalio svjetiljku i stavio je na pod ispred sebe. Redovnica mu je bila rekla za carevu metodu krijumčarenja: za označavanje slova na stranicama pribadačom. Sada se Pekkala sjetio onog dana u kolibi kada mu je car vratio knjigu. Tada je mislio da car samo blebeće, ali sada, listajući stranice jednu za drugom, vidio


je rupice ispod različitih slova. Izvadio je notes i počeo sastavljati riječi. Trebalo mu je samo nekoliko minuta da dešifrira poruku. Kada je završio, potrčao je natrag gore uzevši knjigu i svjetiljku sa sobom. Projurio je hodnikom i uspeo se na kat. Aleksej je sjedio na stolcu pokraj prozora prazne sobe. „Alekseju", rekao je Pekkala pokušavajući doći do daha. Aleksej se okrenuo. U ruci je držao ruski vojni pištolj. „Gdje ste to nabavili?" „Misliš li da bih išao okolo nenaoružan?" „Molim vas, spustite ga", rekao je Pekkala. „Čini se da nemam izbora." „Znam gdje je", rekao je Pekkala. Vidjevši Alekseja tako samog, Pekkala se zapitao razmišlja li carević o samoubojstvu. „Gdje je što?" „Blago. Imate pravo. Vaš mi je otac doista rekao." Aleksej se namrštio: „Želiš li reći da si mi lagao?" „Ostavio je poruku u ovoj knjizi. Poruka je skrivena. Nisam znao da je tu sve do sada." Aleksej je polako ustao. Zataknuo je pištolj za džep. „Onda, gdje je? „Blizu. Odvest ću vas ravno do njega." „Samo mi rec i", rekao je Aleksej. „Samo mi je to potrebno." „Važno je da vas osobno odvezem onamo. Objasnit ću vam pn tem." „U redu", rekao je Aleksej, „ali nemojmo gubiti ni trenutka." „Idemo smjesta", rekao je Pekkala. U dnu stubišta sreli su Kirova. Pekkala je objasnio što rade.


„Poruka je cijelo vrijeme bila u knjizi?" upitao je Kirov. „Ne bih je nikada našao da ti nisi uočio rupice." Kirov je izgledao zbunjeno. ,,I kažeš da je u blizini?" Pekkala je kimnuo. „Pripremit ću automobil", rekao je Kirov. „Ne", rekao mu je Aleksej. „Vjerujem samo Pekkali. Obećavam da ću otići s vama u Moskvu čim se vratimo." „Jesi li siguran u vezi s ovim" upitao je Kirov. „Da", odgovorio je Pekkala. Netko mora ostati za slučaj da liječnik nazove s novostima o Antonu. „Vratit ćemo se za otprilike jedan sat." Pružio je knjigu Kirovu. „Pazi na nju", rekao je. „Zašto mi ne kažeš kamo idemo?" upitao je Aleksej dok je Emka brzajući prošla predgrade Ekaterinburga. „Reći ću vam kad dodemo ondje", odgovorio je Pekkala. Aleksej se osmjehnuo. ,,U redu, Pekkala, samo me vodi. Dugo sam ovo čekao. Mogu čekati još nekoliko minuta. Naravno, ni ti nećeš ostati praznih ruku. Bit će tamo nešto i za tebe." „Zadržite to, Ekscelencijo", odgovorio je Pekkala. „Prema mojem mišljenju, blago vašeg oca razlog je zašto je ubijen." Aleksej je uzdignuo ruke i ponovno se nasmijao. „Kako god ti kažeš, Pekkala!" Emka je skrenula s Moskovskog autoputa i krenula niz blatnu stazu punu rupa. Gume su pljuskale po blatnjavoj vodi. Minutu poslije Pekkala je sa zemljane staze skrenuo u polje visoke trave. Čistinu je okruživala gusta šuma. Na sasvim drugom kraju dizao se nakrivljen dimnjak iz trošne zgrade. Emka je krenula preko trave koja joj je šibala podnicu. Naposljetku su se zaustavili i Pekkala je isključio motor. „Tu smo", rekao je. „Morat ćemo hodati nekoliko..."


„Ali to je stari rudnik", rekao je Aleksej. „Tamo su bačena tijela." Pekkala je izašao iz automobila. „Poñite sa mnom", rekao je. Aleksej je izašao i zalupio automobilskim vratima. „Ovo nije šala, Pekkala! Obećao si mi to zlato." Pekkala je došao do ruba okna i zagledao se u tamu. „Blago nije zlato." „Što?" Aleksej je stajao podalje od otvora ne želeći se približiti rubu. „Posrijedi su dijamanti", rekao je Pekkala, ,,i rubini i biseri. Car ih je dao ušiti u posebno izrañenu odjeću. Iz poruke nisam mogao doznati koliko ih je niti tko ih nosi. Vjerojatno vaši roditelji i starije sestre. Uzevši u obzir vašu bolest, očito ne bi očekivao od vas da nosite takav teret. Osim toga, što ste manje znali o tome, to ste bili sigurniji. Govorim vam to sada, Alekseju, jer vas nisam želio uzrujati. Tijela su još ovdje. Tu ćemo naći blago." „Dragulji?" Aleksej kao da se zaprepastio. „Da", odgovorio je Pekkala, „Više nego što bi ljudi mogli zamisliti." Aleksej je kimnuo: ,,U redu, Pekkala, vjerujem ti. Ali bojim se sići u taj rudnik." „Razumijem", rekao je Pekkala. „Sam ću sići." Izvadio je uže za vuču i jedan kraj svezao za Emkin branik. Zatim je tešku konoplju bacio u tamu. Uže je šuštalo zrakom dok se odmatalo. Kada je došlo do dna, duboko dolje začuo se udarac. Pekkala je potom iz pretinca u automobilu uzeo Antonovu džepnu svjetiljku i kožnatu torbu koju je bio ponio sa sobom iz Krasnogljane. „Ovdje ću staviti blago", objasnio je. „Možda ću vam ga morati slati odvojeno. Nisam siguran da se mogu uspeti užctom i istodobno nositi blago." Uključio je džepnu svjetiljku ne znajući uopće radi li. Kada jc svjetlo poteklo niz otvor okna, Pekkala je s olakšanjem uzdahnuo što se Kirov sjetio zamijeniti baterije.


Stojeći na rubu jame, Pekkala je oklijevao. Strah mu se širio prsima poput krila. Sklopio je oči i polako izdahnuo. „Što je?" upitao je Aleksej. „Morat ćete dizati uže s tla. Inače će se vući po rubu okna pa ga neću moći čvrsto primiti pri prijelazu unutra. Kada budem na putu dolje, snaći ću se sam." Aleksej je dignuo uže. „Ovako?" upitao je. „Još je prenisko." Aleksej je prišao Pekkali, rukama čvrsto držeći i dižući smeñe uže. „Morat ćete se približiti", rekao je Pekkala, „dok ne budem mogao staviti stopala na zid okna. Onda ću moći sam." Sada su bili udaljeni lakat, ruke su im se gotovo dodirivale. Pekkala je bacio pogled na Aleksejevo lice. „Zamalo sam prijeko", rekao je. Aleksej se osmjehnuo. Pocrvenio je od napora. „Neću ti ovo zaboraviti", obećao je. Baš kada se Pekkala spremao prebaciti preko zida, primijetio je bijelu izbrazdanu crtu starog ožiljka na Aleksejevu čelu. Zurio je u nju zbunjen. Takva bi ozljeda vjerojatno ubila hemofiličara. Kao sablasnu sliku koja klizi preko Aleksejevih crta, Pekkala je ugledao drugu osobu. Vratio se mnogo godina unatrag, u ledeni peterbur- ški dan. Bio je na mostu koji je prelazio Nevu. Pred njim je stajao Grodek, lica ispunjena grozom pri pomisli da skače s mosta. Kada je Grodek pokušao protrčati pokraj njega, Pekkala ga je udario s cijevi Webleyja po glavi. Grodek se ispružio na tlu prekrivenom bljuzgavi- com. Čelo mu je rasjekao prednji nišan pištolja. Bila je to ista rana, ljubičasta stonoga koja je puzala u kosu, a koju je tijekom suñenja odbijao pokriti zavojima. Ožiljak je već izblijedio pa je bio gotovo nevidljiv. Tek


sada, kada je koža pokraj nje pocrvenjela od napora, stara se rana ponovno pojavila. „Grodek", prošaptao je. „Prekasno, Pekkala. Trebao si slušati svoje prijatelje. Ali previše si želio vjerovati." „Što si mu učinio? Što si učinio Alekseju?" „Isto što i drugima", odgovorio je Grodek smješkajući se. A zatim je pustio uže. I dalje pričvršćeno za branik, uže je iznenada palo. Udar ga je gotovo istrgnuo iz Pekkalinih ruku. Zateturao je unatrag očajnički pokušavajući zadržati ravnotežu. No već je bio preduboko u oknu. Prevrnuo se unatrag. S užetom i dalje u rukama, kliznuo je dolje. Dlanovi su mu gorjeli, nogama je udarao o zid okna dok je zrak brzao pokraj njega. Potom mu je stopalo uhvatilo rub kamena. Stegnuo je ruke oko užeta. Koža na dlanovima otvorila se, spaljena vrućinom trenja, no još je držao uže. Škripavim okretom kralježnice sve je stalo. Pekkala se zanjihao prema naprijed, a onda unatrag. Tijelo mu je udarilo o kamen. Bio je zadihan. Teško dišući, dignuo je koljeno i pokušao naći sigurno mjesto na koje bi postavio stopalo. Baš kada je mislio da mu je to uspjelo, cipela mu je skliznula sa stopala. Kada je počeo ponovno padati, težina tijela urezala mu se u lopatice. Jauknuo je. Ruke su ga pekle kao da ih je držao nad plamenom. Tada je pustio uže. Survao se u tamu mlatarajući nogama. Ukazao se mrak koji je jurio dočekati ga. Tresnuo je o tlo, a zrak mu je pri udaru izašao iz pluća. Ne mogući disati, kotrljao se otvorenih usta, rukama grabeći zemlju; pokušavao je udahnuti zrak koji nije dolazio. Dok mu je svijest blijedjela, pognuo se čelom dotičući tlo. U tom su mu se polukružnom položaju oslobodila pluća. Grodekovo se lice pojavilo iznad otvora jame. „Jesi li dolje, Pekkala?" Pekkala je zastenjao. Još je jedanput uzdahnuo. „Pekkala!" „Gdje je Aleksej?"


„Odavno ga nema", odgovorio je Grodek. „Ne brini se, Pekkala. Nisi mogao ništa učiniti. Zadržao sam ga na životu ako zatrebam taoca. Kada sam bacao tijela, izašao je iz kamiona i pokušao pobjeći. Upozorio sam ga da stane ili ću pucati, ali Aleksej je nastavio trčati. Zbog toga sam morao pucati. Umro je iste noći kao i njegova obitelj. Zakopan je na rubu ove poljane. Nisam imao izbora." „Nisi imao izbora?" povikao je Pekkala. „Nitko od njih nije zaslužio umrijeti!" „Nije ni Marija Balka", odgovorio je Grodek. „Ali ne krivim te, Pekkala. Nikada te nisam smatrao neprijateljem. Od onog dana na mostu do danas, ti i ja išli smo putovima koje nismo sami odabrali. No birali ih ili ne, putovi su nam se sada spojili. Za to možeš zahvaliti bratu. On me kontaktirao kada je onaj ludi fotograf odlučio progovoriti. Ne bih ga bio ostavio na životu, no car je ustrajao u tome. A kada je Staljin odlučio dodijeliti slučaj tebi, pomislio sam da ću ipak imati priliku pronaći zlato. Da sam znao da ne tražimo zlato, možda bih ga našao i prije." „Nećeš dobiti to po što si došao", rekao je Pekkala. „Znam da se previše bojiš sići." „Imaš pravo", rekao je Grodek. „Umjesto toga, skupit ćeš dragulje, staviti ih u tu kožnatu torbu i svezati je za kraj užeta." „Zašto bih to učinio za tebe?" „Učiniš li to, ući ću u automobil, otići i više me nikada nećeš vidjeti. Ali ako to ne učiniš, vratit ću se u grad i dovršiti posao koji sam počeo s tvojim bratom. Sredit ću i onog komesara. Ne želim to učiniti. Znam da misliš da je krv Romanovih na tvojim rukama, ali istina je da su sami krivi za svoju sudbinu. Isto je s tvojim bratom. Sam je kriv. No to ne znači da zavreñuje smrt. Vjerovao ti je kada si mu rekao da ne možeš naći carevo blago. No ja sam znao da ćeš ga se naposljetku dočepati i imao sam pravo. U meñuvremenu sam mu morao prijetiti. Kada se pretučen vratio iz krčme, to sam mu ja bio udarao glavom


o zid. Kada mi je na pamet pala zamisao da glumim Alekseja, rekao mi je da to neće izdržati. Odgovorio sam mu da ću te ubiti spomene li moje ime. Znao je da ću to učiniti pa je gubicu držao zatvorenu. A kada si doznao da sam ovdje, namjeravao te upozoriti. Zbog toga sam ga morao ušutkati. Spasio ti je život, Pekkala. Najmanje što možeš učiniti jest spasiti njegov." „Ako ti dam dragulje", viknuo je Pekkala, „što onda? Ostavit ćeš me ovdje da istrunem?" „Naći će te. Ako se ne vratimo za jedan sat, onaj komesar potražit će poruku u knjizi. Izvući će te odavde prije negoli padne mrak. Ali samo ako požuriš. Pet minuta, Pekkala. Toliko imaš. Ako dotad ne izvadiš dragulje, ostavit ću te da umreš medu tijelima svojih gospodara. Ako ti brat i Kirov poginu, nitko u Ekaterinburgu neće te moći naći. Kada otkriju gdje si, bit ćeš samo još jedno tijelo u mraku." „Kako mogu znati da ćeš održati riječ?" „Ne znaš", odgovorio je Grodek. „Ah ako mi daš te dragulje, dobit ću ono po što sam došao i neću biti ovdje dulje nego što je potrebno. Požuri sada! Vrijeme istječe." Pekkala je znao da nema izbora, nego slijediti Grodekove upute. Nakon poduljeg pipanja po podu, našao je torbu. Dignuo je prijeklop, izvadio svjetiljku i uključio je. Mumificirana i razbijena lica Romanovih pomaljala su se iz mraka. Ležali su kako ih je bio ostavio. Metalna i koštana puceta na njihovoj istrunuloj odjeći odbijala su svjetlo. Klečeći pred carevim truplom, Pekkala je zgrabio mrtvačevu odoru i razderao tkaninu. Kidala se lagano, a dok su niti pucale, ispuštala je oblačiće prašine. Ispod odore Pekkala je našao prsluk izrañen od teškog bijelog pamuka nalik na tkaninu za jedra. Izgledao nui je kao zaštitni prsluk kakav nose mačevaoci. Bio je izbra/dan mnogim opšivenim redovima. Prsluk se zakopčavao vezicama umjesto pitu- tima. Čvorovi su bili stegnuti pa je


Pekkala vukao ve/icc dok nisu pukle. Zatim je, što je nježnije mogao, položio carevo lice na tlo, razderao odoru i skinuo prsluk niz ruke kostura. Bio je težak. Bacio ga je ustranu. „Tri minute, Pekkala!" doviknuo je Grodek. Što je brže mogao, Pekkala je skinuo preostale prsluke. Svi su bili jednako skrojeni, a svaki je bio sašiven tako da pristaje tijelu koje ga je nosilo. Kada je skinuo posljednji, Pekkala je okrenuo glavu od polugolih leševa. Meso im je bilo poput papira, nategnuto preko kosti i uokvireno dronjcima odjeće koja se raspadala. „Jedna minuta, Pekkala!" Pekkala je trpao prsluke u torbu, no stala ih je samo polovica. „Morat ćeš baciti torbu natrag jer blaga je više nego što stane u jednu torbu." „Sveži je za uže!" Uskoro se kožnata torba trzajima dizala prema površini i pritom grebla zid. Čuo je Grodeka kako se smije. Trenutak poslije prazna je torba pljusnula na tlo slijedeći zmiju od užeta. Pekkala je u nju stavio ostale prsluke pa su i oni dignuti na površinu. U daljini je čuo pucanj, zvuk kao kad pukne suha grančica. Dopro je odozgo. Zatim je netko povikao. Anton je dozivao njegovo ime. Pekkala se osovio na noge. Tada je čuo Grodekov i Kirovljev glas. Vika je bila prožeta pucnjavom. Zaškiljio je prema svijetlom dijelu koji je označavao ulaz u tunel. Netko je vrisnuo. Iznenada se zaiskrilo. Pekkala je ugledao nešto što je nalikovalo na golemu crnu pticu. Bio je to čovjek u padu. Pekkala je jedva imao vremena izmaknuti se prije nego što je tijelo tresnulo o tlo.


Pekkala se požurio do čovjeka koji je ležao s licem prema zemlji. Nije mogao razabrati tko je. Okrenuvši tijelo, shvatio je da je to Anton. Tijelo mu se strašno slomilo pri padu. Antonove su se oči otvorile. Iskašljao je krv i udahnuo. Zatim je dignuo ruku i primio Pekkalinu. Pekkala ga je držao dok je Antonov stisak slabio. U tim posljednjim trenucima, dok se život njegova brata razlijevao u tamu, Pekkaline misli odlutale su u vrijeme kada su se on i Anton kao djeca sanjkali na brdu drvosječa. Pekkali se činilo da čak čuje smijeh te šapat sanjki dok brzaju preko smrznuta tla. Naposljetku, Anton je izdahnuo. Prsti su mu skliznuli iz Pekkaline ruke. Prizor, koji je trenutak prije bio tako jasan u Pekkalinoj glavi, raspao se u sive komadiće koji su se udaljavali jedan od drugoga sve dok slika nije nestala, a on shvatio da mu je brat mrtav. Pekkalino je tijelo otupjelo. Bol u rukama oderanima užetom, u koljenima, ramenima i leñima stopio se u prazninu koja je u njemu odjekivala. Srce kao da mu je usporavalo, poput njihala koje se zaustavlja. Vidio je cijeli svoj životni vijek sve do izvora, tog raskrižja na kojem čovjek ili umre ili mora krenuti ispočetka. Sklopio je oči i u potpunom crnilu osjetio kako smrt širi ruke oko njega. Potom je čuo šuštanje u zraku. Uže je tresnulo o tlo pokraj njega. „Drži se", doviknuo je Kirov. „Izvući ću te." Pekkala je rukama ponovno obuhvatio konoplju punu prašine. Bol se vratio, ali se Pekkala prisilio ne obazirati se na nj. Čuo je kako se iznad njega pali motor, a zatim je osjetio kako se diže s tla. Dok su mu stopala napuštala zemlju, bacio je pogled na brata, ispruženog pokraj tijela Romanovih, koje su potom zastrli crni zidovi okna. Minutu poslije Kirov ga je izvukao na zemlju. Prvo što je Pekkala vidio bio je Grodek. Ležao je na trbuhu, s rukama svezanima na leñima. Prsti su mu bili


skvrčeni poput kandži mrtve ptice. Krv mu se cijedila kroz košulju. „Moraš ga zaustaviti", zadihano je rekao Grodek. „Kaže da će me ubiti." U polju, napola skriven u visokoj travi, bio je drugi automobil. Vjetrobransko staklo razbili su meci. Para se valjala iz probušenog hladnjaka, a na blistavim crnim stranama bili su srebrnasti ožiljci, mjesta gdje su meci probušili metal. Kirov je nagazio na Grodekova leña i zario petu u ranu od metka na njegovu ramenu. Grodek je vrisnuo od bola. Kirovljevo lice nije pokazivalo nikakav osjećaj. „Kako ste me našli?" upitao je Pekkala. „Čim se tvoj brat probudio, posudio je liječnikov automobil i došao po mene. Rekao mi je za Grodeka. Isprva nitko od nas nije znao kamo si otišao. Onda sam se sjetio knjige. Dešifrirao sam poruku. Došli smo što smo mogli brže. Kada smo stigli do poljane, pokušavao sam zadržati Grodekovu pozornost dok je Anton išao okolo. No Grodek ga je ugledao i zapucao. Ranio je Antona i bacio ga u jamu." Kirov je povukao Grodeka na noge držeći ga za lisice. ,,A sada je vrijeme da izravnamo račune." Grodek je zavikao jer mu je Kirov svinuo ruke svezane iza leña. „Čujem da se bojiš visina", rekao je Kirov vukući Grodeka prema oknu. Kirov ga je držao nad rubom. Grodek se otimao i preklinjao. Kirov ga je samo trebao pustiti. Bio je na rubu prelaska crte nakon koje nema povratka. Razlikovao se od mladog komesara kojeg je Pekkala sreo u šumi prije toliko vremena. Pekkala se osjećao bespomoćno u vezi s onim što se trebalo dogoditi. Dio njega želio je to znajući da će, ne prijeñe li Kirov tu granicu sada, sigurno doći vrijeme kada neće imati


izbora. No Pekkala je shvatio da ne može stajati po strani i dopustiti to. Dozvao je Kirova i naredio mu da prestane, znajući da je možda već prekasno. Na trenutak je Kirov izgledao zbunjeno, poput čovjeka koji se budi iz hipnoze. Zatim se uspravio. Čvrsto držeći lanac lisica, povukao je Grodeka podalje od ruba. Grodek je pao na koljena jecajući. Pekkala je otišao do prsluka. Ležali su na gomili. Na dnevnom je svjetlu bijeli pamuk izgledao zamrljano i trošno. Dignuo je jedan od prsluka osjetivši kako mu težina vuče ruku. Istrunula se tkanina poderala, a na zemlju su potekli dragulji, koji su zasvjetlucali poput vode na suncu. Tjedan poslije Pekkala je bio u Moskvi. Sjedio je u prostoriji s drvenom oplatom. Visoki prozori obrubljeni grimiznim zastorima gledali su na Crveni trg. Samostojeći sat Thomasa Listera iz osamnaestog stoljeća, koji je nekoć stajao u Dvorcu carice Katarine, strpljivo je otkucavao vrijeme u kutu sobe. Stol pred njim bio je gol, osim praznog uloška za lule. Nije znao koliko već čeka. Tu i tamo bacio bi pogled na velika dvokrilna vrata. Čuo je kako vojnici marširaju vani na trgu. San koji je sanjao prošle noći još mu je odzvanjao glavom. Bio je u Ekaterinburgu, na onom biciklu, i jurio nizbrdo bez kočnica, opet ravno prema jezeru. Baš kao i prije, završio je u vodi, mokar, prekriven travom. Kada je ustao iz jezera, ugledao je osobu medu rogozima na drugoj strani. Bio je to Anton. Ugledavši brata, srce mu je poskočilo. Pekkala se pokušao pomaknuti, no nije mogao. Zvao je, ali čini se da ga Anton nije čuo. Zatim se Anton okrenuo i otišao, a rogozi su se zatvorili za njim. Pekkala je dugo stajao, tako se barem činilo u snu, misleći na dan kada će prijeći jezero. Poput Antona, stajat će na udaljenoj obali i gledati natrag odakle je došao, bez boli,


bijesa i tuge, a onda će i on nestati u svijetu koji je ležao iza vode. Iznenada su se na zidu iza stola otvorila vrata. Bila su oblikovana kao jedna od zidnih ploča pa ih Pekkala nije ni primijetio. Čovjek koji je ušao nosio je obično smećkastozeleno vuneno odijelo čiji je sako bio vojničkog kroja pa mu se kratka uspravna kragna zatvarala na vratu. Tamna kosa prošarana sijedima iznad ušiju i sljepoočnica bila je strogo začešljana. Pod nosom je imao guste nabrekle brkove. Kada se osmjehnuo, zatvorio je oči poput zadovoljne mačke. „Pekkala", rekao je. Pekkala je ustao. „Druže Staljine." Staljin je sjeo nasuprot njemu. „Sjednite", rekao je. Pekkala je sjeo natrag na stolac. Dvojica su se na trenutak promatrala u tišini. Otkucaji sata kao da su postajali glasniji. „Rekao sam vam da ćemo se ponovno sresti, Pekkala." „Okruženje je ugodnije nego prije." Staljin se naslonio i osvrnuo po prostoriji kao da je'nikada prije nije opazio. „Sada je sve ugodnije." „Željeli ste me vidjeti." Staljin je kimnuo. „Kao što ste zatražili, zasluga za povratak carevih dragulja sovjetskom narodu pripala je poručniku Kirovu. Zapravo", Staljin se počešao po bradi, „sada bojniku Kirovu." „Hvala što ste me obavijestili", rekao je Pekkala. „Sada ste slobodni", rekao je Staljin, „Osim ako ne odlučite ostati, naravno." „Ostati? Ne, idem u Pariz. Imam sastanak na koji sam trebao otići davno prije." „Ah", rekao je. „Lija, zar ne?"


„Da." Pekkala je postao nervozan čuvši ga kako izgovara njezino ime. „Imam neke informacije o njoj." Staljin ga je pozorno promatrao, kao da se kartaju. „Dopustite mi da ih podijelim s vama." „Informacije?" upitao je Pekkala. „Koje informacije?" Mislio je: „Molim te, ne daj da je ozlijeñena ili bolesna. Ili gore. Sve samo ne to." Staljin je otvorio ladicu na svojoj strani stola. Suho je drvo zaškripalo dok ju je izvlačio. Izvadio je fotografiju. Trenutak ju je proučavao pustivši Pekkalu da zuri u poleñinu fotografije pitajući se što li je to. „Što je?" glasno je upitao Pekkala. „Je li dobro?" „O, da", odgovorio je Staljin. Položio je fotografiju na stol, navrh nje stavio prst i odgurao je Pekkali. Pekkala ju je zgrabio. Bila je to Lija. Odmah ju je prepoznao. Sjedila je za stolićem u cafeu. Iza nje, otisnute na platnenom krovu cafea, vidio je riječi Les deux magots. Osmjehivala se. Vidio je njezine snažne, bijele zube. Tada mu je, nevoljko, pogled prešao na čovjeka koji je sjedio do nje. Bio je mršav, crne začešljane kose. Nosio je sako i kravatu, a izmeñu palca i srednjeg prsta držao je cigaretu. Držao ju je na ruski način, sa zapaljenim krajem iznad dlana kao da želi uhvatiti pepeo koji padne. Kao lija, i čovjek se osmjehivao. Oboje su gledali nešto na lijevoj strani fotoaparata. Na drugoj strani stola bio je predmet koji Pekkala gotovo nije prepoznao jer je prošlo tako mnogo vremena otkad ga je vidio. Bila je to nosiljka za dijete; krov joj je bio podignut da zaštiti dijete od sunca. Pekkala je shvatio da ne diše. Morao je prisilno napuniti pluća. Staljin je položio šaku na usne. Tiho je pročistio grlo kao da želi podsjetiti Pekkalu da nije sam u prostoriji. „Kako ste došli do ovog?" upitao je Pekkala glasom koji je iznenada postao hrapav. „Znamo gdje je svaki ruski emigrant u Parizu." „Je li u opasnosti?"


„Ne", uvjeravao ga je Staljin. „Niti će biti. To vam obećavani." Pekkala je zurio u dječju nosiljku. Pitao se ima li dijete njezine oči. „Ne smijete je kriviti", rekao mu je Staljin. „Čekala je, Pekkala. Dugo je čekala. Više od deset godina. No čovjek nc može i'ck.itl zauvijek, zar ne? „Ne", priznao je Pekkala. „Kao što vidite", Staljin je pokazao na sliku, „lija je sada sretna. Ima obitelj. Učiteljica je ruskoga, dakako, na prestižnoj Ecole Sta- nislas. Nitko se ne bi usudio reći da vas još ne voli, Pekkala, no pokušala je prošlost ostaviti za sobom. To svi moramo učiniti u nekom trenutku života." Pekkala je polako dizao glavu ne gledajući Staljina u oči. „Zašto ste mi to pokazali?" upitao je. Staljinove su se usne trznule. „Biste li radije otišli u Pariz, spremni početi novi život, a onda ponovno otkrili da je nedostupan?" „Nedostupan?" Pekkala je osjetio ošamućenost. Svijest kao da mu je brzala s jednog kraja lubanje na drugi, poput ribe uhvaćene u mrežu. „Mogli biste otići do nje, naravno", slegnuo je ramenima Staljin. „Imam njezinu adresu ako je želite. Jedan pogled na vas izbrisao bi sav spokoj koji je posljednjih godina izborila. I recimo, radi rasprave, da je nagovorite da napusti čovjeka za kojeg se udala. Recimo da ostavi i dijete..." „Dosta", rekao je Pekkala. „Vi niste takva vrsta čovjeka, Pekkala. Niste čudovište, kako su vaši neprijatelji nekoć mislili. Da jeste, ne biste bili tako impresivan suparnik ljudima poput mene. Čudovišta je lako pobijediti. Kod takvih je ljudi sve pitanje krvi i vremena jer njihovo je jedino oružje strah. Ali vi, vi ste osvojili srca ljudi i poštovanje neprijatelja. Ne vjerujem da razumijete koliko je to rijetka stvar. Ta srca


koja ste osvojili još su tu." Staljin je mahnuo rukom prema prozoru, preko blijedo-plavoga jesenjeg neba. „Oni znaju koliko težak može biti vaš posao te da ga malo njih koji idu vašim putem može obavljati i pritom zadržati ljudskost. Nisu vas zaboravili. A mislim da niste ni vi njih." „Ne", prošaptao je Pekkala, „nisam zaboravio." „Pokušavam vam reći, Pekkala, da za vas još postoji mjesto ovdje, ako ga želite." Do tog trenutka pomisao da ostane nije mu pala na pamet. No planovi koje je skovao više nisu imali značenja. Pekkala je shvatio da posljednji izraz ljubavi prema ženi kojom se nekada mislio oženiti mora biti taj da liju ostavi u uvjerenju da je mrtav. „Više od mjesta", nastavio je Staljin. „Ovdje ćete imati svrhu. Shvaćam koliko opasan može biti vaš posao. Znam kojim se opasnostima izlažete i ne mogu vam obećati da će se izgledi vašeg preživljavanja poboljšati. No trebamo nekog poput vas..." Odjednom se učinilo da Staljin oklijeva, kao da ni sam ne može spoznati zašto bi Pekkala nastavio nositi takav teret. U tom se trenutku Pekkala sjetio svojeg oca, dostojanstva i strpljivosti koje je naučio od tog starca. „Posao je..." Staljin je tražio riječi. „Važan", rekao je Pekkala. „Da", izdahnuo je Staljin. „Važan je. Njima." Ponovno je pokazao prema prozoru kao da golemost zemlje obuhvaća običnim zamahom ruke. Zatim je vratio ruku i dlanom udario o prsa: „Meni." Sada se Staljinovo samopouzdanje vratilo, a zbunjenost nestala kao da mu je s lica iščezla sjenka. „Možda će vas zanimati da sam razgovarao s bojnikom Kirovom. Imao je nekoliko zahtjeva." „Što je želio?" Staljin je progundao: „Prva stvar koju je htio bila je moja lula."


Pekkala je bacio pogled na prazni uložak za lule koji je bio na stolu. „Bio je to tako čudan zahtjev da sam mu je zapravo dao", Staljin je zatresao glavom, još zbunjen. „Bila je dobra. Od engleskoga bijelog vrijesa." „Koji je bio njegov drugi zahtjev?" „Zatražio je da ponovno radi s vama ako za to bude prilike. ( u jem da je pristojan kuhar", rekao je Staljin. „Glavni kuhar", odgovorio je Pekkala. Staljin je udario rukom o stol. „Još bolje! Ovo je velika zemlja puna grozne hrane i bilo bi dobro imati nekoga takvog uza se." Pekkalin izraz još je bio zagonetan. „I tako", Staljin se zavalio u stolac i prislonio vrhove prstiju jedne ruke na prste druge. „Bi li Smaragdno oko razmotrilo ponudu da ima pomoćnika?" Pekkala je dugo nijemo sjedio i zurio preda se. „Trebam odgovor, Pekkala." Pekkala je polako ustao. ,,U redu", rekao je. „Odmah se vraćam na posao." Tada je i Staljin ustao. Ispružio je ruku preko stola i rukovao se s Pekkalom. „Što da kažem bojniku Kirovu?" „Kažite mu", rekao je Pekkala, „da su dva oka bolja od jednoga."

Profile for Snezana Milanovic

Oko crvenog cara  

Oko crvenog cara  

Profile for sneza61
Advertisement